Best Book br. 2

POSEBAN BROJ JEDINOG HRVATSKOG MAGAZINA ZA KNJIGE

Cijena: 9 EURA/ 67,81 kn

A ŠTO TO ČITAŠ TIJEKOM 2023.?

Nova godina – novi mi, i nove knjige za čitanje! Od Svetlane Aleksijevič, Cormaca McCarthyja i Margaret Atwood do Kristiana Novaka i Knausgårda

30 GODINA HRVATSKE KRATKE PRIČE Panoramski pogled književnika Josipa Mlakića na posljednjih tridesetak godina hrvatske kratkopričaške prakse

ESEJI, INTERVJUI, TEME, KRITIKE...

VLADIMIR MIĆKOVIĆ

Pišemo o klasicima Philipa K. Dicka, braće Strugacki, poeziji Mary Oliver. Razgovaramo s Draganom Velikićem, Andrejom Kurkovom...

NEOBJAVLJENI ODLOMCI KNJIGA...

Svetislav Basara, Ena Katarina Haler, Miljenko Jergović, Aljoša Pužar, Zoran Ferić i Srđan Gavrilović ekskluzivno donose još neobjavljene rukopise

KNJIGA U RATU O ČEMU PISATI, ŠTO ČITATI, KAKO MISLITI DOK LJUDI GINU Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 1

Fiksni tečaj konverzije 7,53450 kn

28. veljače 2023. Broj 2

BEST BOOK

Foto © Sergio Koltan

Ulaznice u prodaji na www.lisinski.hr

JORGE I DEMIÁN

BUCAY Predavanje o ljudskim vezama

LISINSKI, 23. 5. 2023.

2 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

SADRŽAJ Piše: MILJENKO JERGOVIĆ književnik

Knjiga su posljednja preventiva kraju naše civilizacije U ponedjeljak 6. veljače jugoistočnu je Tursku i sjevernu Siriju zadesio kataklizmičan zemljotres. Nastupila je velika ljudska nesreća, koja će trajati danima, mjesecima i godinama, i koja će obilježiti osobna, porodična i kolektivna iskustva generacija ljudi u tom dijelu našeg svijeta. Nekad su se, u rana doba čovječanstva, potresi pripisivali djelovanju tajnih podzemnih sila, zlih ili naljućenih bogova, nevidljivih čudovišta. Ali još prije nekoliko tisuća godina među ljudima je stvoreno saznanje o prirodnom, geološkom podrijetlu potresa. Time su se ustrajno bavile generacije znanstvenika, koji su svoja saznanja širili unutar šire zajednice, sve dok prije dvjestotinjak ili tek nešto manje godine nije stvoreno čvrsto znanje o potresima, koje, kao i tolika druga znanja, čini osnovu čovjekova života na Zemlji, ispunjava ljudsku svijest i savjest, te nas razlikuje od mikroba, životinja i bilja. Znanje o potresu razlikuje čovjeka od cvijeta kamilice.

Nekoliko sati nakon potresa, već u ranim popodnevnim satima, na našim su se pametnim telefonima pojavile dvije skupine “vijesti”. U prvoj su skupini vijesti o “znanstveniku” iz te i te zemlje, koji je precizno predvidio potres u Turskoj. U drugoj su skupini vijesti o “Amerikancima”, koji su upotrebom “tajnih elektromagnetskih valova”, toj est još jednim “tajnim Teslinim oružjem”, sravnili sa zemljom dio Turske i Sirije, a uskoro bi tako mogli navaliti i na Rusiju. Obje skupine vijesti postale su predmet interesa publike na društvenim mrežama. Vijesti su bile istinite otprilike onoliko i onako kako je i koliko je istinita svaka legenda i mit iz knjiga antičkih mitova, ali ljudi su, u skladu sa svojim stanovima, ozbiljno zakrvili jedni s drugima. Bili su spremni da se pokolju, jedni pravednički braneći Tursku i Siriju, drugi braneći Ameriku. Čitajte knjige, pametne i dobre knjige velikih svjetskih i domaćih pisaca, knjiga su posljednja preventiva kraju civilizacije i općem pokolju svijeta.

Miljenko Jergović

12

22

‘The Game’ A. Baricca

Intervju Eva Menasse

Esejistička analiza koja propituje sveobuhvatne, tektonske dosege digitalne revolucije

Užasava me što u Njemačkoj neprestano podcjenjujemo neonacističke tendencije

42

54

Nova godina – Poetska zbilja novi mi, i noviteti naših dana Od Svetlane Aleksijevič i Margaret Atwood do Kristiana Novaka i Karla Ovea Knausgårda

Jedan izdvojeni pogled na hrvatsku poeziju od 90-ih do danas

72

Matvejevićev slavni brevijar Prvo je napisao članak o Mediteranu na osam novinarskih kartica...

1

Zahvaljujemo umjetniku Vladimiru Mickoviću za cover Mostarski umjetnik Vladimir Micković fenomenalno je ilustrirala naslovnicu našeg magazina

86

192

Intervju John Connelly

100. obljetnica rođenja velikog Saramaga

Nacionalizam nastaje i napreduje zajedno s demokracijom - nacionalizam je izvorno zapravo bio ideologija oslobođenja. To može zvučati šokantno, ali je lako dokazivo

Kad sam prvi put čula ‘Saramago’, za mene je zvuk tog imena odgovarao ljeskanju svjetlosti kroz šarene vitraje

GLAVNI UREDNIK: MILJENKO JERGOVIĆ IZVRŠNI UREDNIK: IGOR VIKIĆ ART DIREKTOR: KRISTIJAN ZINAJA SURADNICI: BORIS RAŠETA, JOSIP MLAKIĆ, DARKO VLAHOVIĆ, ANĐELA VIDOVIĆ, FRANJO NAGULOV, DENIS DERK, ENA KATARINA HALER, SVETISLAV BASARA, ANTE ŠERVENTIĆ, DAMIR ŠODAN, DINO PEŠUT, MATEA SEDMAK MARTINČIĆ, LAURA ŠIPRAK, SRĐAN GAVRILOVIĆ, VILIM CVOK, ALJOŠA PUŽAR, ANTUN PAVEŠKOVIĆ, KRUNO LOKOTAR, GEA VLAHOVIĆ, RAIF OKIĆ i MARTINA VIDAIĆ GLAVNI UREDNIK EXPRESSA: IGOR ALBORGHETTI REDAKCIJA: tel. 01/6069-500, fax. 01/6069-660, e-mail: redakcija@ 24sata.hr OGLAŠAVANJE: MARCELA RUKAVINA (direktorica) tel. 01/6069-411, fax. 01/6069-600, e-mail: oglasi@24sata.hr, www.24sata.biz MARKETING: ANTE FRANOTOVIĆ (direktor), e-mail: marketing@24sata.hr DIREKTORICA TISKANIH MEDIJA: MAJA PECOTIĆ GLAVNI UREDNIK 24SATA: IVAN BUČA FOTO I VIDEO AGENCIJA: PIXELL MEDIA D.O.O, www.pixsell.hr IZDAVAČ: 24sata d.o.o. OREŠKOVIĆEVA 6H/1, 10 010 ZAGREB, OIB: 78093047651 TISKARA: OG GRAFIKA d.o.o. PRETPLATA: Info telefon: 01/24-24-244 UPRAVA 24SATA: ZORAN TURKOVIĆ, GORAN GAVRANOVIĆ POWERED BY

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 3

TEMA

TRIDESET GODINA

ALAMY STOCK PHOTO

4 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Ne postoji, čini mi, u kulturnom polju mukotrpniji i zahtjevniji posao od sastavljanja kojekakvih antologija. Riječ antologija dolazi od grčkih riječi ‘anthos’ (cvijet) i ‘legein’ (izabrati). Radi se o izabranim književnim ili glazbenim djelima, nastalima u određenom razdoblju ili razvrstanih po nekim drugim kriterijima, sakupljenima u jednu zbirku. Radi se o izboru zasnovanom na estetskim kriterijima antologičara i u principu predstavlja neku vrstu kanonskog kategoriziranja

HRVATSKE KRATKE PRIČE Piše: JOSIP MLAKIĆ književnik

Dosad smo se na ovim prostorima uglavnom susretali s raznoraznim pjesničkim antologijama, koje su često izazivale prijepore oko toga je li neki pjesnik neopravdano izostavljen iz antologije, ili one druge vrste: s koliko je pjesama pojedini pjesnik zastupljen u antologiji. U ovom tekstu planiram se pozabaviti hrvatskom kratkom pričom u proteklih tridesetak godina, od rata pa naovamo, pa odmah, na početku, moram razjasniti karakter teksta koji slijedi.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 5

PRIVATNI ALBUM

Kristina Gavran je 2021. za priču ‘Potpis’ osvojila ‘Nagradu Ranko Marinković’

omiljenih kratkopričaša, u tom nizu bi se, uz neizostavnog Čehova, vjerojatno našao najveći broj upravo američkih pisaca: Raymond Carver, J. D. Salinger, John Cheever, Ernest Hemingway, Francis Scott Fitzgerald, Lucia Berlin, Flannery O’Connor, Sherwood Anderson, Elmore Leonard... S tim da ovdje treba naglasiti da slične kratke priče, koje po mojemu mišljenju predstavljaju vrhunac ovoga žanra, nisu u pravom smislu riječi “američka izmišljotina”, nego se naslanjaju na djelo Antona Pavloviča Čehova, što su neki od pobrojanih američkih kratkopričaša, uključujući Cheevera, Hemingwaya, Andersona i Carvera, izričito naglašavali. U hrvatskom književnom prostoru ne postoji nijedna iole autoritarni-

6 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Karakaševe priče imaju neki jedinstven odmak od stvarnosti, te su zbog toga mene uvijek pomalo podsjećale na one američke horor filmove koji se odvijaju u nekakvoj američkoj nedodžiji, u zatvorenoj sredini u kojoj vrijede neka potpuno drugačija pravila nego u “ostatku svijeta”. U tom smislu Karakaševa Lika je donekle usporediva s Maineom Stephena Kinga SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Prije svega, ne radi se tu o bilo kakvoj antologiji niti o bilo kakvom pokušaju uspostavljanja nekih vrijednosnih kriterija, nego o nekoj vrsti panoramskog subjektivnog pogleda na posljednjih tridesetak godina hrvatske kratkopričaške prakse. Spomenuta subjektivnost ponajviše se ogleda u ograničenjima jednog “neprofesionalnog čitatelja”, koji unaprijed računa samo na onaj korpus knjiga koje je pročitao i koji bira knjige prvenstveno prema nekim svojim vlastitim afinitetima.

Tomislav Sabljak, jedan od pokretača nagrade Večernjeg lista za najbolju hrvatsku kratku priču, koja je prije nešto više od desetak godina preimenovana u “Nagradu Ranko Marinković”, koja je danas najdugovječnija hrvatska književna nagrada, govoreći o počecima same nagrade, spomenuo je slučaj Vjekoslava Kaleba, koji je protestirao protiv naziva kratka priča, tvrdeći kako je to “američka izmišljotina”. Upravo ovaj izraz, “američka izmišljotina”, u potpunosti se poklapa s mojim čitateljskim afinitetima kad je riječ o kratkoj priči. Kad bih pravio listu svojih

ja antologija kratke priče.

Najbliža tom idealu bila je antologija kratke priče Večernjeg lista “50 godina - 50 priča”, objavljena prije sedam-osam godina, povodom pedesete obljetnice nagrade za kratku priču.

Priče za antologiju odabrao je Tomislav Sabljak, s tim da treba naglasiti da su u izbor ušle samo one priče koje su objavljene na stranicama Večernjeg lista u sklopu natječaja, a radi se o nekih 2300 priča koje su selektirane između više od pedeset tisuća priča poslanih na natječaj u tom periodu. Sabljak se u svom izboru nije rukovodio imenima autora koji su nagrađivani svake godine na natječaju, nego je u knjigu uvrstio priče po svom izboru. Među autorima priča u Sabljakovoj antologiji našla su se imena Danila Kiša, Filipa Davida, Mirka Kovača, Slobodana Novaka, Pera Šegedina, Anđelka Vuletića, Miljenka Jergovića,

Magdalena Blažević nagrađivana je autorica kratkih priča SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

U Sabljakovoj antologiji našla su se imena Daše Drndić (na fotografiji), Danila Kiša, Filipa Davida, Mirka Kovača...

© MARIJANA BAŠKARAD

Nedjeljka Fabrija, Stjepana Čuića, Jože Horvata, Mirka Božića, Gorana Tribusona, Ivana Aralice, Antuna Šoljana, Ivana Kušana, Daše Drndić...

Uzgred, kad je riječ o ovoj nagradi, zanimljiv je podatak da su pet posljednjih prvih nagrada osvojile žene: 2022. godine nagradu je osvojila Monika Herceg za priču “Noge iz praktičnih razloga pošteđene”, dok je godinu dana ranije nagrađena Kristina Gavran za priču “Potpis”, 2021. Magdalena Blažević za priču “Vodite vraga”, a 2020. Ivana Šojat za priču “Ponori”, dok je 2019. godine prvu nagradu osvojila Sanja Pilić za priču “Delete”.

Ovdje treba spomenuti i ambicioznu antologiju suvremene hrvatske proze “Tko govori, tko piše” Jagne Pogačnik, objavljenu 2008. godine, koja obuhvaća period između 1994. i 2007. godine. Kao “nultu godinu” svoje antologije Jagna Pogačnik je označila objavljivanje zbirke priča “Sarajevski Marlboro” Miljenka Jergovića, koja po priređivačici, što navodi u predgovoru, “ostaje zapamćena kao ‘datum’ suvremene hrvatske proze, godina kada je ‘sve’ počelo”, bez obzira na to što priče Miljenka Jergovića nisu uvrštene u antologiju, jer je autor odbio da budu tiskane u sklopu nje. Od kratkopričaša u antologiji su zastupljeni sljedeći autori: Senko Karuza, Miroslav Mićanović, Delimir Rešicki, Zoran Ferić, Robert Perišić, Dalibor Šimpraga, Ante Tomić i Roman Simić. Najveći nedostatak spomenute antologije po mojemu je mišljenju izostavljanje Damira Karakaša, koji je već 2001. godine objavio zbirku priča “Kino Lika”, prvi dio svoje ličke kratkopričaške trilogije, koja je od strane kritike i žirija književnih nagrada uglavnom prešućena. Također, Karakaš je 2007.

Po mojemu mišljenju Ferićeva debitantska knjiga, zbirka priča ‘Mišolovka Walta Disneya’ iz 1996. godine, mnogo je uspjelije i ujednačenije djelo od nagrađivanog ‘Anđela u ofsajdu’ iz 2000.

PRIVATNI ALBUM

objavio drugi dio trilogije, zbirku priča “Eskimi”, koja je po mojemu mišljenju predstavljala književni vrhunac te godine, što sam svojevremeno u jednom intervjuu izričito naveo. Prvih petnaestak godina promatranog perioda, po percepciji javnosti i književne kritike, obilježile su dvije zbirke priča: “Anđeo u ofsajdu” Zorana Ferića i kultni “Sarajevski Marlboro”. Dok se Jergovićev “Sarajevski Marlboro” savršeno uklapao u obrasce kratke priče kao “američke izmišljotine”, što je u kontekstu cjelokupne hrvatske proze bio svojevrsni iskorak, dok to u okvirima bosanskohercegovačke proze nije bio slučaj, zahvaljujući prije svega sjajnom kratkopričašu Dariju Džamonji.

Ferićeve priče su ponešto drugačije, s tim da ovdje treba naglasiti da je po mojemu mišljenju Ferićeva debitantska knjiga, zbirka priča “Mišolovka Walta Disneya” iz 1996. godine, mnogo uspjelije i ujednačenije djelo od nagrađivanog “Anđela u ofsajdu” iz 2000.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 7

Knjigu ‘Emet i druge priče’ Ivane Šojat iz 2016. godine, koja nije klasična zbirka priča, nego se sastoji od kratkog romana ‘Emet’, na koji se nadovezuje pet kratkih priča

8 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Ono što je zajedničko ovim dvjema zbirkama je to što njihovi autori koriste različite pripovjedačke tehnike. Simićeva zbirka, koju karakteriziraju izvrsni dijalozi i vješto građenje turobne, melankolične atmosfere, sastavljena je od 11 priča različite dužine: od četiri najkraće priče, od nekih pet-šest stranica (“Dezerter”, “Učinili smo to jer smo morali”, “Apaurin” i “Kupa”), pa do priče “Tri psa”, najduže u zbirci, na više od trideset stranica, pri čemu Simić, što ne ovisi samo o dužinama priča, nego i o širini pripovjedačkog obuhvata, koristi različite književne strategije. Ivana Šojat, također, u pet spomenutih priča iz svoje zbirke suvereno demonstrira različite pripovjedačke tehnike, što je pogotovo vidljivo ako usporedimo primjerice priče “Talog” i “Tunel” s pričom “Oči”, koja se odvija u vrijeme Drugog svjetskog rata, koja zatvara ovu knjigu. Priča je napiOno što najviše povezuje kratke priče i kratki sana iz vizure dječaka čiji otac “radi” u koncentracijroman ‘Emet’ u jednu cjelinu je atmosfera straha i skom logoru i koji ponekad jeze koja ne dolazi iz vanjskog svijeta, nego iznutra, “s posla” donese vrećicu kao što je to eksplicitno navedeno u priči ‘Demon’, ljudskog pepela kojim gnoji tratinu i koji od dječaka u kojoj pripovjedač ‘shvati’ u jednom trenutku nastoji napraviti “prakako je ljudska psiha ‘rodno mjesto’ demona vog muškarca”, odnosno “arijevskog nadčovjeka”.

Većina priča u zbirci “Anđeo u ofsajdu” ne zasniva Ova izvrsno napisana priča neodoljivo podsjeća na se na glavnim likovima, nego se radi o pričama proretke Herte Müller, i stilski i tematski. Čak imate i stora, da ih tako nazovem, često garniranim pomalo sličan osjećaj grča u želucu nakon pročitane priče. stereotipnim ideološkim konstruktima iz vremena Jedan primjer: “Tek poslije, nakon svega, znao sam nastanka zbirke, gdje prije svega mislim na onaj ideološki stvoreni konflikt između urbanog i ruralnog, konzervativnog i “naprednog”, što je bila neka vrsta “regionalnog trenda” koju je najlakše opisati onom sarajevskom floskulom o “raji i papcima”, pri čemu su “napredni kulturnjaci”, pa i u onim slučajevima gdje je to predstavljalo očito vrijeđanje zdrava razuma, ultimativno bili na strani “raje”, što danas djeluje poprilično neuvjerljivo.

S druge strane, naslovnoj priči iz Ferićeve debitantske zbirke, koja je antologijska, i po mojemu mišljenju najbolja Ferićeva priča, vrijeme ni najmanje nije “naškodilo”.

Dakle, kad bih napravio neki svoj, ponavljam, subjektivni i ograničeni izbor najboljih zbirki kratkih priča objavljenih u Hrvatskoj u posljednjih tridesetak godina, izdvojio bih dva imena: Damira Karakaša i Miljenka Jergovića, odnosno Karakaševu ličku trilogiju i Jergovićeve zbirke “Sarajevski Marlboro” i “Trojicu za Kartal”, zbirku koja je podnaslovljena kao “Sarajevski Marlboro remastered”.

Uz to, dvije Jergovićeve spomenute zbirke su i svojevrsni književni eksperiment i neka vrsta autorove autopoetičke evolucije. Pored ovih pet zbirki, izdvojio bih još zbirku “U što se zaljubljujemo” Romana Simića, objavljenu 2005., i knjigu “Emet i druge priče” Ivane Šojat iz 2016. godine, koja nije klasična zbirka priča, nego se sastoji od kratkog romana “Emet”, na koji se nadovezuje pet kratkih priča.

GORAN STANZL/PIXSELL

Zbirka Romana Simića ‘U što se zaljubljujemo’, koju karakteriziraju izvrsni dijalozi i vješto građenje turobne, melankolične atmosfere, sastavljena je od 11 priča različite dužine

se zapitati treba li čovjek biti muško da ubija djecu.

I žene. Muškarci mogu ne plakati. Djeca u strahu uvijek plaču”. Ono što najviše povezuje kratke priče i kratki roman “Emet” u jednu cjelinu je atmosfera straha i jeze koja ne dolazi iz vanjskog svijeta, nego iznutra, kao što je to eksplicitno navedeno u priči “Demon”, u kojoj pripovjedač “shvati” u jednom trenutku kako je ljudska psiha “rodno mjesto” demona.

Karakaševa lička trilogija sastoji se od tri vrlo kratke zbirke priča: “Kino Liku” čini šest priča, dok su “Eskimi” i “Pukovnik Beethoven” sastavljeni od po pet priča. Po pričama iz “Kina Like”, Dalibor Matanić je 2008. godine snimio istoimeni film. Karakašev stil neki su književni kritičari okarakterizirali “ličkim magijskim realizmom” i ima dosta istine u ovoj dopadljivoj frazi.

Karakaševe priče imaju neki jedinstveni odmak od stvarnosti te su zbog toga mene uvijek pomalo podsjećale na one američke horor filmove koji se odvijaju u nekakvoj američkoj nedođiji, u zatvorenoj sredini u kojoj vrijede neka

potpuno drugačija pravila nego u “ostatku svijeta”.

U tom smislu Karakaševa Lika je donekle usporediva s Maineom Stephena Kinga. Zbirka “Kino Lika” je, nažalost, ostala upamćena po bizarnoj priči “Olga”, po mojemu mišljenju najlošijoj priči iz zbirke. To je ona priča o seoskoj djevojci Olgi koja, očajna što je svi muškarci odbacuju, odlazi gola u svinjac. Šest godina nakon ove, Karakaš je objavio “Eskime”, drugu zbirku iz trilogije, koja je po mojemu mišljenju njezin najbolji dio iz koje, opet, treba izdvojiti čudesnu priču “Svjetlo u kući”, koja je po mojemu mišljenju jedna od najboljih kratkih priča napisanih na hrvatskom jeziku koju sam pročitao. Priča govori o starcu Ferdi koji odlazi iz grada u ličku divljinu, da posjeti rodnu kuću. Treći, posljednji dio trilogije čini zbirka “Pukovnik Beethoven”, iz koje treba izdvojiti uvodnu priču “Kuća”.

Pri kraju zbirke priča “Trojica za Kartal”, u “Bilješci uz priče”, Miljenko Jergović pojašnjava kontekst njezina nastanka. Inicijalne priče za ovu zbirku autor je napisao na nagovor svoje poljske prevoditeljice Magdalene Petrynske, koja ih je uvrstila u drugo poljsko izdanje “Sarajevskog Marlbora”. Unatoč prvotnom otporu, Jergović je “dopisao” svoju zbirku s pet novih priča, koje su kasnije uvrštene u zbirku “Trojica za Kartal”. O tom jedinstvenom spisateljskom iskustvu autor je napisao sljedeće: “Davno sam ‘Sarajevski Marlboro’ pisao. U međuvremenu sve se u meni i oko mene izmijenilo. Nijedna stanica u tijelu čovjeka koji je tu knjigu napisao danas više ne postoji.

Drukčiji svijet u njegovoj je glavi.

Moglo bi se reći da se više i ne sjećam tko je on bio. (...) Zamislio sam novu knjigu koja će u tematskom smislu, rasporedom priča i strukturom biti kopija ‘Sarajevskog Marlbora’, premda nijedna priča neće biti ponovljena”. Jergović, također, u “Bilješkama” spominje i neke hladne, mrzovoljne reakcije na svoj “Sarajevski Marlboro” iz vremena kad je zbirka objavljena: “U vrijeme kad sam objavio tu knjigu, bilo je to s proljeća 1994., neki su mrzovoljno primijetili da se o ratu ne može pisati dok rat još traje. Potrebno je da rat prođe, da se u čovjeku slegnu dojmovi i iskustva, da se stvori famozna povijesna distanca...

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 9

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Dvije spomenute zbirke Miljenka Jergovića su i svojevrsni književni eksperiment i neka vrsta autorove autopoetičke evolucije

I onda su ‘Sarajevski Marlboro’ otpisivali kao puko ‘ratno svjedočenje’, kao dokumentarističku i novinsku prozu. Nije mi to smetalo. Ionako sam te priče pisao da bih preživio i da bih sačuvao svijet u kojem ima za mene smisla preživjeti, a ne zato da bi mi netko nešto priznao”. Moram priznati da sam i sam pobornik “povijesne distance” kad je riječ o ratnoj prozi, a da književnost volim i iz tog razloga što uvijek možete računati i na iznimke. Jergovićev “Sarajevski Marlboro” je jedna od tih iznimki, djelo koje je nastalo još tijekom rata, ali koje i danas, s “povijesne distance”, funkcionira gotovo na isti način kao i u trenutku kad je nastalo. Osobno mi je važna i ova druga Jergovićeva opaska, o njegovim pričama kao o “ratnom svjedočenju”.

Jergovićev izdavač Seid Serdarević u svom pogovoru zbirci “Trojica za Kartal” spominje i vrijeme nastanka “Sarajevskog Marlbora”. Iz moje perspektive, prva čitanja Jergovićevih priča, koje su objavljivane u

Nedjeljnoj Dalmaciji, a koje su do mene dolazile sa zakašnjenjem, preko kopija koje mi je slao jedan moj prijatelj, bile su i neka vrsta “ratnih reportaža”. To je vrijeme rata, vrijeme kad je trebalo jedino preživjeti, dok je sve drugo bilo duboko u drugom planu, pa i književnost, bez obzira na to koliko je nekome u “prethodnom životu” značila, jer su Jergovićeve priče iz moje perspektive bile onaj dragocjeni, “objektivni glas” iz “neprijateljskog okruženja”, jer smo u to vrijeme živjeli bez struje, novina, televizije, a sve ono što smo znali o tom “djeliću svijeta” dopiralo je iz huškačke, ratnopropagandne kuhinje. Onaj književni segment tih priča, gdje je Jergović pisao o onim famoznim “malim ljudima” uhvaćenima u smrtonosnu klopku opsjednutoga grada, a ne o lažnim sarajevskim herojima, davalo je tim pričama jednu novu dimenziju, onaj dragocjeni pečat hunterthompsonovske vjerodostojnosti, gdje pisac za svaki napisani redak jamči svojim životom.

Privest ću kraju ovaj tekst jednim banalnim i lakonskim pitanjem, koje na neki način progovara i o karakteru književnosti uopće: Je li bolja zbirka “Sarajevski Marlboro” ili “Trojica za Kartal”? Moj odgovor je - obje. “Sarajevski Marlboro” napisan je u maniri američkih kratkopričaša, onom “manje je više” poetikom, dok priče iz “Trojice za Kartal” obiluju “viškovima”. Nove Jergovićeve priče po stilu podsjećaju na književni postupak kanadske nobelovke Alice Munro, koja, poput Jergovića, daje širi biografski kontekst svojih likova, iako se radnja njenih priča najčešće fokusira na “realno vrijeme”, te tako napisane priče ujedno podsjećaju i na minijaturne romane, ili skice za romane, da budem precizniji. S tim da Jergovićeve priče, dodatno, imaju i neku vrstu mitske patine koja na neki način podsjeća na gotovo tridesetogodišnju distancu. Kao najbolji način na koji možemo opisati suodnos između “Sarajevskog Marlbora” i “Trojice za Kartal” može poslužiti primjer zbirke Raymonda Carvera “O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi”, koju je uredio i znatno “skratio” Carverov legendarni urednik Gordon Lish, i zbirke “Početnici”, koja je objavljena nekoliko desetljeća nakon Carverove smrti, u kojoj su objavljene mnogo duže Carverove verzije priča iz iste zbirke “prije kraćenja”. Što je bolje, zbirka “O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi” ili “Početnici”? Odgovorio bih, kao i u Jergovićevu slučaju - obje: dok je u “Sarajevskom Marlboru” Jergović na neki način bio “sam svoj Gordon Lish”, u “Trojici za Kartal” je poput Carvera u “Početnicima” slobodno “pustio ruku”. Tako da na neki način ovom novom zbirkom Jergović ruši još jednu književnu predrasudu, onu po kojoj je “manje uvijek više”, koja je meni, primjerice, u posljednje vrijeme sve važnija, potvrđujući kako ponekad nije problem ni u “viškovima”, upućujući tako na onu meni dragocjenu stranu književnosti kao umjetnosti koja inzistira na iznimkama.

Privest ću kraju ovaj tekst jednim banalnim i lakonskim pitanjem, koje na neki način progovara i o karakteru književnosti uopće: Je li bolja zbirka ‘Sarajevski Marlboro’ ili ‘Trojica za Kartal’?

Moj odgovor je - obje 10 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

BIBLIOTEKA QUANTUM VRHUNCI ISTOČNE I ZAPADNE FILOZOFIJE I DUHOVNOSTI

KNJIŽARA PLANETOPIJA ZAGREB I PULA I ONLINE KNJIŽARA WWW.PLANETOPIJA.HR

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 11

KRITIKA

ČOVJEK-TIPKE-STROJ Piše: FRANJO NAGULOV književni kritičar

Boomerski strah od silazne putanje čovječanstva, ponajviše uslovljen brzinom tehnološkog razvoja i posljedičnom adaptacijom novih paradigmi, u knjizi ‘The Game’ će uglavnom biti argumentirano demontiran. Otprilike onako kao što je digitalna revolucija demontirala neke od paradigmi 20. stoljeća, poput potrebe za granicom, ideološkim grupiranjem ili posrednicima

LESSANDRO BARICCO Alessandro Baricco suvremeni je talijanski pisac i filmski režiser koji je međunarodnu slavu stekao romanima “Ocean more” (1993.), “Svila” (1996.), “Emmaus” (2009.) i “Mr. Gwyn” (2011.). 614. knjiga VBZ-ove biblioteke “Ambrozija” izvorno je objavljena 2018. te se izvjesno, mada dominantno kao semantički kontrapunkt, naslanja na knjigu “Barbari” (2006.), kojom iskazuje sumnju u daljnji civilizacijski napredak. Boomerski strah od silazne putanje čovječanstva, ponajviše uslovljen brzinom tehnološkog razvoja i posljedičnom adaptacijom novih paradigmi, u knjizi “The Game” će uglavnom biti argumentirano demontiran. Otprilike onako kao što je digitalna revolucija demontirala neke od paradigmi 20. stoljeća, poput potrebe za granicom, ideološkim grupiranjem ili posrednicima. Potonje autor imenuje svećeničkim kastama, nezaobilaznim faktorom dvadesetstoljetne kulture, koja će tako u znatnoj mjeri biti odbačena. Razlog tome leži u simbiozi digitalne i mentalne revolucije, što u ranijim epohalnim tehnološkim prilikama nije bio slučaj (Guttenberg, Stephenson i sl.).

12 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Nastavak na sljedećoj stranici 

ALAMY STOCK PHOTO

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 13

“prekapanju arheoloških nalazišta” Onosvijeta koji, kompatibilan s fizičkim svijetom, čini jedinstvenu cjelinu nazvanu “The Game”. Tako je ponuđena kronologija tehnološke revolucije iz koje treba izdvojiti još nekoliko ključnih trenutaka: nastanak weba (Tim Berners-Lee, 1991.), izvorni Googleov algoritam (1998.), iPhone (2007.) i, pomalo cinično, saslušanje Marka Zuckerberga pred Odborom za pravosuđe i trgovinu američkog Senata (2018.). Kompeticija, igra svih koju igra jedan igrač i bodovanje, tek su neke od odrednica transferiranih iz ishodišta za koji je simbolički određen “Space Invaders” u novu stvarnost. Jednu od ilustracija možemo naći u društvenim mrežama. Lajkovi su ono što su u arkadnim videoigrama bili bodovi.

Igra svih koju igra jedan igrač, prenesena Problem nastaje kad masovni individualizam u “The Game”, pritom neminovno rezulprerasta u masovni egoizam, no Baricco je tira dobrodošlim fenomenom masovnog optimist: prevladavanje te i drugih barijera 'The individualizma. Uslijed redistribucije Gamea', svijeta koji već godinama živimo, s punom resursa, “The Game” se kao univerzum dviju stvarnosti ispostavlja i kao realitet sigurnošću povjerava budućim generacijama bliži društvu jednakih šansi u odnosu na prijašnja iskustva. Problem nastaje kad nantnih ideologija, nego inženjeri vođeni novom slikom masovni individualizam prerasta u masovni egoizam, svijeta. Tek kad bismo inzistirali na ideološkoj kompano Baricco je optimist: prevladavanje te i drugih barijera raciji, mogli bismo kroz zube protisnuti da je posrijedi “The Gamea”, svijeta koji već godinama živimo, s punom hibrid temeljen na liberalnom postulatu individualizma sigurnošću povjerava budućim generacijama. Onima roi socijalističkom postulatu pravedne redistribucije resurđenim nakon pojave Googlea 1998. Dakako da je granica sa. U Onosvijetu proizašlom iz revolucije govorit ćemo provizorna, no autorovo povjerenje prema generacijama pritom o pravednoj redistribuciji svega. Pa ipak, kao u koje MTV-jeva djeca sumnjaju potiče preispitivanje. nultu točku pobune autor identificira - videoigru. U piOno otvara prostor fascinantnim zaključcima na koje tanju je kultna arkadna videoigra “Space Invaders”, koju generacijski prosjek koji je podario digitalne revolucioje 1978. dizajnirao Tomohiro Nishikado (1944.). Istina, nare nije spreman, što je neminovno rezultiralo pobunabit će spomenuta videoigra “Spacewar!”, dizajnirana još ma protiv pobune. Prvo pobunom svrgnute elite (palih 1962., no njen je utjecaj posredan. O njoj će, desetljeće posrednika u iskustvu), a zatim pobunom protiv elite kasnije, Brand za magazin Rolling Stone napisati istoiproizašle iz ranijih svrgavanja. Posrijedi su najsnalažljimeni članak koji će utjecati na prvu generaciju digitalnih viji u “The Gameu” (Zuckerberg, Bezos i dr.). Svoju ulogu revolucionara. U godini u kojoj će se pojaviti i “Pong”, u previranjima koja “stvarnosti na dvostruki pogon” arkadna videoigra koju je lansirala tvrtka Atari ugašenaposljetku neće nauditi obnaša i reducirana istina koju na devedesetih. Pomama za arkadnom igrom “Space autor naziva “brzistinom”. Distinkcija, s druge strane, Invaders”, međutim, temelj je čovjeka novog iskustva. između istine i post-istine prikazana je kao stvar perTom čovjeku stroj neće značiti tek pomoćno sredstvo, spektive. Ako istinu uzmemo u obzir kao laž koju širimo nego i produženo iskustvo. Autor ga opisuje sintagmom mi, post-istinu shvatit ćemo kao laž koju šire drugi. “Čovjek-Tipke-Stroj.” Fizički je aspekt, uspoređujući Doba post-istine ilustrirano je kasnije opovrgnutim s arkadnim igrama kao što su stolni nogomet i fliper, “dokazima” Colina Powella o razvoju oružja za masovno pritom minoriziran, a novo iskuuništenje u Iraku 2003., posljedice čega su stvo prvog Čovjeka-Tipki-Stroja kao svima poznate. Generacije u koje Baricco antipoda Čovjeka-Konja-Mača preteča vjeruje bit će kadre, pri čemu će trajne vrije onoga što autor naziva “poslijeiskujednosti poput umjetnosti opstati, raskrstiti stvo”. Za razliku od iskustva (geste) kao s posljednjim staroparadigmatskim tvrđaodredišta, poslijeiskustvo (kretanje) vama poput škole i Crkve. Zvuči pomalo je polazište. Taj u početku teorijski nevjerojatno, ali “The Game” je globalna neosviješteni paradigmatski zaokret stvarnost koja neće poštedjeti nikoga (osim uslovit će komutaciju esencije svega, pa možda Sjeverne Koreje). Drugim riječima, i nas samih: u Onosvijetu, kao za sada nikakve državno dirigirane kontrarevolucije krajnjem produktu digitalne revolucije, ne mogu zaustaviti proces stjecanja/kreira“površina” će biti “mjesto” naše biti. nja znanja bez posrednika (Wikipediju treba Esencija se digitalne revolucije, parafrashvatiti kao embrionalni stadij tog procesa). zirat ću, ogleda u transformaciji biti i Čak ni povećanje satnice vjeronauka u škoprivida iz opreke u podudarnost. “Polama. Osobno bih, iako sam rob prosvjetarslijeiskustvo” je pritom ilustrirano ske taštine, volio dijeliti Bariccov optimimultitaskingom kao njegovom razam. Ne zaboravimo, upravo se događa THE GAME Alessandro nom i krajnje primitivnom formom. resurekcija relikta stoljeća od kojeg se Baricco, V.B.Z. Knjiga nudi pokušaj rekonstrukcije bježalo. Skora se nuklearna apokalipsa Prijevod: Snježana Husić digitalne revolucije temeljene na nipošto ne čini nemogućom.

Kao temeljni uzrok digitalne revolucije naveden je strah od ponavljanja 20. stoljeća koje je, pored napretka, rezultiralo dvama svjetskim ratovima i mogućom nuklearnom apokalipsom. Mogli bismo pritom govoriti o bitnicima kao temelju kalifornijske kontrakulture koja će iznjedriti pionire pobune. Njihov “teoretičar” Steward Brand (1938.) u digitalnoj revoluciji vidio je priliku za realizaciju hipijevskih komuna, a još 1974. skovao je izraz “personal computer”. Za razliku od prijašnjih globalno poznatih revolucionarnih praksi, digitalna revolucija nije počivala na teoriji (od tuda “teoretičar” umjesto teoretičar), nego na alatima. Njeni prvoborci nisu bili frontmeni domi-



14 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 15

KRITIKA Piše: ANĐELA VIDOVIĆ

Na naslovnici jedne od bratovih knjiga Cave je u zapadnom Berlinu. Prepoznatljive frizure i s kaosom u skučenoj sobi. Tad piše roman ‘’I magarac ugleda anđela’’ i tih se osamdesetih nakon uspjeha s bendom The Birthday Party odlučuje rastati od Australije, živjeti u Londonu, nositi anarhističku energiju i agresiju, započeti povijest borbe s narkoticima. Prihvaća nove stvari, dobro se s njima poigrava jer ne zna točno što bi, no ne okreće leđa religioznosti. Novozavjetna zvona i fantastična balada ‘’Slowly Goes the Night’’ s albuma ‘’Tender Prey’’

izdržljivosti, odnosima s bendom, sadašnjim i bivšim ljubavima, gubicima, ali i društvenoj stvarnosti te pandemijskim okolnostima. Iako na razasutim stranicama nailazimo na demistifikaciju stvaralačkog procesa, kao što je slučaj s ‘’Into My Arms’’, koju sklada u centru za odvikavanje, prisjećamo se zašto toliko voli gotičku književnost, ali i saznajemo što trenutačno čita, od Oceana Vuonga do Bena Okrija, ipak provodni motiv ostaju žaljenja. Nošenje s gubitkom, načini preživljavanja za njega su jedino mogući s upornim radom i komunalnim shvaćanjem živog izvođenja: ‘’Kad osjećaš ushit, iz sekunde u sekundu, zbog načina na koji pjesma, odnosno glazba teče, kad te cijela ta drama dovede do ruba suza, i kad se kao dio ti sam osjećaš bitnim sudionikom u toj

MRAK KOJI NUDI POETSKU ISTINU GREŠNE ISPOVIJEDI, STRAST KOJA NOSI DESTRUKCIJU...

NICK CAVE

(Mute Records, 1988.) polagano oblikuju kompleksnog, svestranog umjetnika, pa i atipičnog trubadura za kojeg će promjena, ali i unutarnja previranja, postati načinom izgrađivanja sebe te odnosa s publikom. U trenucima kad mi je posve osobno važnija negacija koju Kurt Cobain upisuje u ‘’Jesus Wants Me For A Sunbeam’’, Cave je po strani. Nešto što pripada drugoj generaciji, drugom vremenu. Mrak koji nudi poetsku istinu grešne ispovijedi, strast koja nosi destrukciju, traži dozu posvećenosti i zrelosti. Ali i sidrište koje se izgrađuje desetljećima. Jednostavnost u stvaranju te odabir instrumenata kojima se poigrava sa slušateljevim različitim raspoloženjima zadnjih deset godina iz požude skreće u žaljenja.

S ‘’Push the Sky Away’’ (Bad Seed Ltd., 2003.) započinje neformalnu trilogiju koja će vrhunce doživjeti nakon sinove smrti u ‘’Ghosteenu’’ (Bad Seed Ltd., 2019.) i ‘’Carnageu’’ s Warrenom Ellisom (Goliath, 2021.). Albumi nesvakidašnje ljepote, eliptični, jednostavni tekstovi zadivljujućeg efekta te općenito sklonost improvizaciji i veće inzistiranje na klaviru najavili su posve drukčije otvaranje krhkog umjetnika. Ustrajnost u odbijanju davanja intervjua te zazoran odnos prema društvenim mrežama zamjenjuje neočekivana otvorenost bilo u dokumentarcima Andrewa Dominika (‘’This Much I Know to Be True’’, ‘’One More Time With a Feeling’’), bilo na pokrenutom blogu Red Hand Files, gdje će fanovima ispisati dvjestotinjak odgovara i primiti više od 60.000 upita. Potreba za objašnjenjem stvaralačkog procesa te za bliskošću s fanovima proteže se i u recentnoj memoarskoj prozi forme podugačkog intervjua ‘’Vjera, nada i krvoproliće’’. Britanski novinar Seán O’Hagan u lipnju 2020. počinje seriju dugačkih telefonskih razgovora s Nickom Caveom. Filtriranje sati i sati snimaka te agilan, prilično brzi prijevod Jasne Mati za Planetopiju u 15 labavo povezanih tematskih poglavlja na tristotinjak stranica donosi fragmente i misli o djetinjstvu, vjeri,

16 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

drami. To je predivno”. Mnogo će puta ispisati, pa i reći, da ga je brižnost publike spasila. Stoga ni ne čudi da Red Hand Files shvaća kao dio vraćanja, dijeljenja sebe.

Oslobodili su ga sebe samoga te spasili: ‘’Mala gesta služenja i, možda, oblik duhovne hrane i dobrote koja barem donekle može pomoći ljudima u životu. (...) Od mene traže da svijet gledam s empatijom”. Umjetnost je shvaćena u duhu kršćanstva, ona “koja ima sposobnost svijetu vratiti ljepotu”. Kad se pred kraj osvrće na aktu-

Britanski novinar Seán O’Hagan u lipnju 2020. počinje seriju dugačkih telefonskih razgovora s Nickom Caveom. Filtriranje sati i sati snimaka u 15 labavo povezanih tematskih poglavlja na tristotinjak stranica donosi fragmente i misli o djetinjstvu, vjeri, izdržljivosti, odnosima s bendom, sadašnjim i bivšim ljubavima, gubicima, ali i društvenoj stvarnosti te pandemijskim okolnostima

alnosti, mijenja se i sam leksik pa je “Twitter tvornica koja proizvodi sranja”, a ograničeno shvaćanje konteksta autora i djela nešto što se zgodno uklapa u cinično i negativno shvaćanje svijeta. Vrijedna lekcija koju nam Cave daje u satima koje gubimo na pametnom telefonu jest da je dovoljno ozbiljno i zahtjevno paziti na vlastitu nutrinu kako bismo se emocionalno angažirali oko sukoba i narcizma u svemrežju. Jasno je - zadržavanje misterije umjetnika rezervirano je tek za rijetke jer njemu nije potrebna strogo kontrolirana i građena medijska slika pop-zvijezda. Dijeljenje je svojevrsna terapija, suživot s boli kad izmiču sitne radosti sa suprugom Susie jer umiru sinovi Arthur i Jethro, majka Dawn, formativna ljubav Anita Lane, prijatelj Hal Willner. Slušanje Cavea zadnjih godina nosi sve nijanse tuge i tereta, ali i nade o kojoj je nevjerojatno pisala Joan Didion u “Godini magičnog razmišljanja”. Seán O’Hagan u brižljivom sakupljanju činjenica kao da se prestrašio pa je zaboravio unijeti malo srca. Istog onog koje nam je Nick Cave toliko puta slomio te ga ponovno sastavio, zasluženo postajući njegovo jedino sidrište.

nada i  Vjera, krvoproliće, Nick Cave i Seán O’Hagan, Planetopija.

Prijevod: Jasna Mati

ALAMY STOCK PHOTO

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 17

ULOMAK IZ JOŠ NEOBJAVLJENOG ROMANA SVETISLAVA BASARE

REKAPITULACIJA (VASELJENSKI SAJAM KNJIGA U BEOGRADU)

MONTAŽA - SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSE

18 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Roman ‘Rekapitulacija’ istovremeno je metaforička i doslovna rekapitulacija prethodnih dvaju romana u izdanju 24sata - ‘Andrićeve lestvica užasa’ i ‘Kontraendorfina’ - (za sada) bezimene trilogije, koja je - poput one Celinove lampe iskustva koja osvjetljava samo sebe - osobni izvještaj o utiscima košmarnih događaja balkanske i srpske povijesti u duši autora, koji si je uzeo slobodu da ih dodatno unakaradi u Photo Shopu imaginacije Oprostite, rekoh gramzivom episkopu, ali ja tu teologiju palanke, tu eklisiologiju krvi i tla, pogotovo Nikolajev svetosavski bećarac - slože, umnože, obože, aj šalaj - smatram bogoprotivnom ljotićevskom propagandom. Preosvećeni iskolači oči. Sve je to, nastavih, teologija za decu, omladinu, radnike, zemljoradnike i poštenu inteligenciju, hrišćanstvo prigradskog naselja, pravoslavlje Ibarske magistrale, sotiriologija Guče, nije to moj cup of tea.

Ja se, recimo, rekoh, kad izlijevam dušu pred Gospodom, zatvorim u klijet svoju. Činim to u Duhu i istini, bez asistencije anesteziologa, nikada na javnim mestima. Episkop se uskurči.

Svetosavlje je carski put, reče. Ma jelte, rekoh - i umal mu isplazih jezik u poslednji se čas uzdrah - srećan vam onda carski put, ali putujte vi o svom trošku.

Ne pada mi na pamet da plaćam vaše putne troškove. Osim carskog puta takođe rekoh, a nj. pravoslavno preosveštenstvo se osupnu - postoje i sporedni putevi, putevi drugog reda, stranputice i najbolji od svih puteva povratka Bogu bespuća.

A propos umnožavanja Srba. Umnožavanje naroda umnožava grijeh, preosvešteni, rekoh, a vladika pozelene. Nije li licemerno da se vi, kao kaluđer, uzdržavate - bar u javnosti - a da laike huškate na prokreaciju, tj. na smrtni greh bluda.

Vas interesuju samo Srbi i Srbija, ne Bog. Hram presvete Bogorodice, a ne bezgrešno začeće. Znam sva dela vaša, niste ni hladni ni vrući, povikah. Vaš motiv je brojno stanje, kvantitet, ne kvalitet.

Građevinski materijal, ne Duh. Vi ste pravoslavni maoista. Vi niste episkop, vi ste komesar. Vi hoćete da se Srbi umnože da bi ih što više bilo poklano, da bi nacionalni predatori - i opštenarodni narodni pjesnici, počasni građani najvećeg srpskog podzemnog grada, Jasenovca, što reko Prislužni Pjesnik - od tih masovnih smrti pravili profit. Šta će vam više naroda. Dosta je svakom narodu zla njegovoga, a vi hoćete još naroda, rekoh, a episkop se uzvrpolji.

Da vas podsetim. Meister Eckhart je rekao, citiram: pohlepan je svako kome treba išta drugo osim Boga. Bog je dakle tu, u vama, pred vama, iza vas, oko vas, u

totalitetu, vama na raspolaganju, takoreći na izvolte, a vi povrh svega hoćete još i 300-400 hiljada $.

Pa gde će vam duša? Čuvši šta rekoh, episkop pobele ko kreč. Jeres, jeres, prošaputa, apage Satanas, promrmlja. Krv mi jurnu u glavu, reče g. Kapisoda. Rekoh već da sam tog dana cugnuo više nego inače, ipak naglašavam da sam samokontrolu izgubio namerno. Episkop u međuvremenu ugleda na polici teglu sa formalinom u kome je plivao fetus sa tri glave, triput se prekrsti, pa reče, ne sudite da vam ne bude suđeno, profesore. Kuš, povikah. Ja hoću da mi se sudi u nebeskom Nürmbergu, dreknuh. Hoću da prihvatim odgovornost. Neću da dobrovoljnim prilogom kupujem vašu indulgenciju, koja zahvaljujući preobilju Božije milosti - quia absurdum est - zaista iskupljuje radnike, seljake i poštenu inteligenciju, bez po muke, u sto lekcija.

Hrišćani, rekoh - među koje stisnutih zuba ubrajam i sebe, previše se poistovećuju sa Hristom. Hrišćani su, vaše preosveštenstvo, đubrad, gola govna, ništa manja, često veća, od agnostika, ateista, budista, sajentologa i tako dalje, i tako dalje, rekoh a episkop Ilarion poblede, požute, pozelene, ništa, međutim, ne reče, proguta knedlu.

Malo potom kalcan se ponovo uskurči. Nema spasenja izvan crkve reče, podviknu ustvari. Tačno, tako je, ali je tako quia absurdum est, rekoh pa nastavih. Crkve su nužno dobro.

Nema većih neprijatelja hrišćanstva od hrišćanskih crkvi, upravo je zato Gospod u crkve i položio spasenje, kao što je život novoga vijeka sakrio u svoju smrt. Ljubav prema ljudima, da parafraziram sv. Avgustina, uzdignuta je do mržnje prema Bogu, ko hoće da se povrati ljubav prema Bogu, mora da zamrzi ljude.

Ali prvo mora da zamrzi sebe.

Mrzim sebe, rekoh, ali više mrzim vas, vaše preosveštenstvo, rekoh, a preosveštenstvo se jedva uzdrža da me ne opsuje.

Put u Carstvije nebesko, nastavih, popločan je ateistima, put u pakao popločan je pravoslavnim episkopima, krvoločnim popovima i kalcanima koji će - quia absurdum est - nakon reciklaže u čistilištu, takođe završiti u Carstviju nebeskom.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 19

Sve što je bilo, sve što jest, jest quia absurdum est, utuvite preosvećeni, reče g Kapisoda. Prosto ko pasulj, reče g.

Kapisoda, ali hajde ti to objasni kalcanu omađijanom svetosavskim urbanističkim planovima, zemljanim radovima, slaganjem, umnožavanjem i obožavanjem Srba. Tako mu nešto i rekoh, Ilarion se uskopisti, ali ništa ne reče. Zato ja rekoh Vi, kalcani i popovi, rekoh, švercujete u XX vek još u ono vreme feleričnu robu IX, X, XI i XII stoleća Ne uviđate da je korupcija basnoslovno uznapredovala, da je na početku od dva brata jedan bio Kain, a da su sada oba Kaini i da je danas od dve sestre, najmanje jedna kurva, najčešće obe.

Da ponovim. Majstor Eckhart je rekao da pohlepan je svako kome treba bilo šta osim Boga, a ja vama kažem da je razvratan svako ko voli nekog/nešto drugo osim Boga.

Na kraju poentirah. Pogledao sam vam, rekoh, u retinu dok smo razgovarali, dijagnostikovao adenocarcimu coli, srećom operabilan.1 Ne dam ni cvonjka za vašu crkvu, rekoh, ali kad ste već tu, operisaću vas pro bono, izvolite u operativni blok da vas pripreme za operaciju.

Episkop preblede ko krpa, smuti se, uhvati se za sto, zašto da me operišete, promuca, šta ste mi to dijagnostikovali, upita, šta to znači pro bono, reče, ja prevedoh - prvo znači rak debelog creva, drugo znači džabe.

Episkop dodatno preblede, trezveno se, međutim, prekrsti, pokupi pinkle i poslušno ode na predoperativnu pripremu. Ilariona sam, kako rekoh, operisao pro bono. Verovatno je još živ. Poslednji put sam ga video dva i po meseca po povratku u Srbiju, oktobra 2012. godine, na 55. međunarodnom Sajmu knjiga, u hali IV, pretvorenoj u pravoslavni tržni centar.

Pozdravi me Ilarion preko volje u prolazu, ali se napravi da ga nisam operisao.

Ušav u halu IV, nastavi g. Kapisoda, zaprepastih se koliko je za kratkotrajne vladavine višepartijskog ološa u Srbiji na rečima sve postalo pravoslavno.

Prethodno mi već beše zapala u oko masovna proliferacija pravoslavnih badnjaka. Pre rata se - pamtim ko da je juče bilo - na Badnji dan palila jedna grančica, međutim, na Badnji dan 2013. godine - moj prvi Badnji dan posle povratka iz gurbeta - sablaznih se kad videh da se širom Srbije pale pravoslavne logorske vatre, koje su sledeće, 2014, eskalirale u pravoslavne lomače, a posle 2015. u pravoslavne šumske požare. Prvih posleratnih godina nije bilo tako. Tada sve beše ekstremno antipravoslavno. U godinama, recimo, četresepetoj, šestoj, sedmoj, osmoj i devetoj, svakog ste dana mogli videti načelnika OZNE, Rabrenovića (Milijana, r. 1901.

1979) kako galopira ulicom Maršala Tita jašući na popu Miloju (Radakoviću r. 1889 † 1953) ili pak sekretara Opštinske konferencije KPJ, Kasalicu, (Ranđela, r. 1918.

1988.) kako kasa na, Cicvarićevom stricu, popu Radoslavu (Cicvariću2, r. 1895. † 1995.).

Jahali bi načelnik i sekretar popove do pobjede, što reko Simović (Ljubomir, r. 1935. -), da godine 50. nisu dobili službena terenska vozila GAZ. Zaista, zaista vama kažem, kaza g. Kapisoda, serući po crkvama, jašući na popovima, Rabrenović, Kasalica - i

20 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

mnogi drugi - dijalektiki su utirali put hiperprodukciji svetosavlja, koliko sam samo, pomislih - iako nisam hteo, iako sam u suštini bulaznio - bio u pravu kad sam Ilarionu skresao u brk da je put u carstvije nebesko popločan ateistima.

A da je put u (privremeni) pakao popločan mitropolitima, episkopima, kalcanima, popovima, đakonima, svetosavskim factotumima i pridvorskim parazitima, uverih se istog dana, u hali IV, u koju svratih da kupim Besede na blaženstva sv Grigorija Niskog.

Kao što je spasenje zapreteno u okrečenim grobovima crkvi, kao što je život vječni sakriven u Hristovoj smrti, tako i Grigorijeve Besede na blaženstva behu sakrivene, bolje reći zatrpane pod balama pravoslavne robe široke potrošnje: pravoslavnih brojanica, pravoslavnih kandila, pravoslavnih kaširanih ikona, pravoslavnih tamjana, pravoslavnih tinktura za prostatu i čir na želucu, pravoslavnih melema za reumu, išijas, giht i šuljeve, pravoslavnih privezaka za ključeve, pravoslavnih likera, rakija i vina, ruskih pravoslavnih lutki, babuški, čitavim jednim asortimanom pravoslavne konfekcije, galanterije i pozamanterije.

Da ne dužim, sve u hali IV beše pravoslavno veoma, sve pucaše od pravoslavlja, ali sve nekako beše spolja, na izvolte, na popustu, u tami najspoljašnjijoj, sablasno osvetljeno falsifikovanom sajamskom pseudotavorskom iluminacijom.

Ništa nemađađe unutra. Sve beše dvodimenzionalno, komotno si - po pristupačnoj ceni - halu IV mogao smotati u rolnu.

Na jedvite jade pronađoh Grigorijeve Besede na blaženstva, reče g. Kapisoda, platih knjigu (1200 RSD), zaputih se u (nominalno) sekularnu halu I, kad gle, zadrhta pravoslavna kupoprodajna vaseljena, preispuni se sajamsko podnebesje oblacima svetogorskog tamjana, utom kao u ogledalu i zagonetki ugledah kako na čelu vekovnih litija - čije je začelje bilo u Mojkovcu, a kraj im se nije video - u halu IV nadire takozvani mitropolit Amfilohije (Radović, r. 1938. † 2020.).

1 Opazivši nevericu u mojoj retini, g. Kapisoda reče - s napomenom za fusnotu - da se sve bolesti ovoga sveta mogu dijagnostikovati ovlašnim pogledom u retinu, ali da se isto tako pogledom kroz retinu nekome može uvaliti bilo koja bolest; zato Andrić nikoga nije gledao u oči. Iskusnom kliničaru dovoljno je da pogleda nokte, boju kože, dužicu u iznimnim slučajevima da lizne mokraću, u najtežim da okusi govno - pa da dijagnostikuje svaku bolest, ma koliko podmuka bila. Čim ste, recimo, ušli u moje stanište, bacio sam pogled i video da vam je desni bubreg atrofirao, a da vam je levo mudo veće od desnog. Mene što se tiče, ponekad beše dovoljno samo da se pojavim pred pacijentom pa da kancer krene u remisiju. Ponekad sam metastaze uklanjao sugestijom.

Skalpel je u nekim situacijama neophodan, u većini slučajeva je poslednje pribežište nitkova.

2 Cicvarić je, šale radi, stricu redovno donosio zob.

3 Endemska vrsta hemofilije susreće se samo u Srbiji, odlikuje se nemogućnošću zaustavljanja prolivanja tuđe krvi.

Glava mu, videh, bijaše od čistoga zlata, prsi i mišice od srebra, trbuh i bedra od mjedi, Golijeni od gvožđa, a stopala koje od gvožđa koje od zemlje. (Danilo 2, 32, 32) Poštapajući se arhipastirskom toljagom Amfilohije nadiraše kao divizija Wehrmachta u maskirnoj mantiji od kevlara, bacaše anateme šakom i kapom, proklinjaše u prolazu, drive by krštavaše, ispovedaše i miropomazivaše u hodu.

Nije skrivao nameru da masovnom hipnozom na silu osvoji Carstvije Nebesko.

Tako je to, rekoh - stisnuh konačno muda da i ja nešto rečem - svaka epifanija srpskih visokih državnih i crkvenih funkcionera, neminovno završi u tektonskim poremećajima i kolektivnim psihozama, propraćenim protivprirodnim, paranormalnim fenomenima.

Ponekad i epidemijama.

ziluka - koji predsednici po tradiciji prenose s dupeta na dupe - koji izvirivaše iz visoke guzice kao simbol ukorijenjenosti u narod i narodno tle.

Iza stupaše buljuk neuštrojenih evnuha, muhurdara (hommage otomanskoj) hartofilaksa, protosevasta i sevastokratora (hommage pseudovizantijskoj tradiciji) a za njima iđaše povorka koleških asesora, njihovih prevashodstava, kurvinih sinova i visokoblagorodija, džebraka i tutumraka, kao znak vazalske odanosti Majčici Rosiji, ali i kao simptom progresivne demencije.

Vazduh u Hali 1 preispuni se miomirisima tamjana, slavjanofilije, kontrahemofilije3, nekrofilije i pedofilije.

Tim redosledom.

Oko povorke, na podobije (i brzinom) Saturnovog prstena kružaše gomila državnih muškaraca i žena, transvestita i novinara oba pola - svi od istog materijala (pičkinog dima) kao Saturnov prsten - blicevi sevahu kao muHrišćani, rekoh - među koje stisnutih zuba nje, kamere beležahu za večnost ubrajam i sebe, previše se poistovećuju sa svaki istorijski korak u propast.

Osana, osana koji dolazi i koji Hristom. Hrišćani su, vaše preosveštenstvo, pojma nema kud ide, uzvikivahu đubrad, gola govna, ništa manja, često veća, od egzaltirane snaše, tetke, strine i agnostika, ateista, budista, sajentologa i tako dalje kurave dok na svečanu povorku - naročito na Tadića - kao latice ruža padahu rumunske gaće Oktobra, recimo, 2009., petog dana Sajma knjiga seđah natopljene vaginalnim sekretom i kineski brushalteri na štandu mog (tadašnjeg) izdavača Dereta u zaludnoj (sa upisanim brojem telefona) koje sa (krpež, trpež), nadi da ću potpisati neki primerak mog takozvanih sajamskih prstenova bacahu razdragane najnovijeg romana, kad gle, zatrese se čukarička predromfulje, raspuštenice i udavače. ispodnja, otvoriše se nebesa sajamske kupole, bljesnu Nadiraše velikodržavna procesija ko Drinska divizija iz primraka nestvorena neonska tama najspoljašnjija, drugog poziva, tlo se tresijaše, uši otpadahu, Tadić odjeknuše gučanske jerihonske trube, kosovske fanblagosiljaše i posrbljavaše sve pred sobom, udaraše fare, zurle i vuvuzele, stvori se atmosfera kao u Knjizi pečat našeg identiteta na sve što dotakne, a u pozadini proroka Jezekilja za početnike.

- demonstracije sile i slave radi - po rekama vaginalnog Obuzet strahom i drhtanjem, istrčah ni živ ni mrtav sekreta koje proticahu između štandova, plovljahu pred štand da vidim šta se zbiva - da možda nije došao krstarice i razarači Ratne Mornarice Srbije na putu ka dan, da možda nije kucnuo čas, što nažalost ne beše izlasku na more. slučaj - imadoh, međutim, šta videti.

Mic po mic procesija se približi primiraku Deretinog Videh - ne kao u ogledalu i zagonetki, nego licem u štanda, obuze me strah i drhtanje, preplavi me osećalice - kako u zaslepljujućem sjaju velikodržavne grannje numinoznog. Opsetih se, srećom, riječi 2. knjige domanije niz centralne sajamske basamake u Halu 1 Mojsijeve (33:22-23), dok moja slava bude prolazila, silazi prezidencijalna povorka, pred kojom strojevim staviću te u pukotinu u steni i zakloniću te svojom rukorakom iđaše liktor sa državnim insignijama - kurčikom dok ne prođem. Posle toga ću skloniti svoju ruku i nom od ovce u levoj i Karađorđevom šniclom u desnoj videćeš me s leđa. Ali moje lice ne može se videti, pa izuh ruci - videh potom kao u ogledalu i zagonetki kako iza obuću svoju, sakrih se iza štanda da bih zguza pogleliktora, okružen dvostrukim prstenom gorila (od koji dao nevidimu silu, slavu i neopalimu guzicu. su neke bile prave, a bilo je i pavijana) sa vrhunca polI opet imađah šta videti. Silu i slavu prezidencijalnu ne i političke moći u narod silazi Jego Prezidencijalno kako prolazi kao obličje ovog sveta čim iskorači iz takoSijatelstvo, takozvani Tadić (Boris, r. 1958. -), u daljem zvanog en facea. tekstu Tadić.

Videh da su Tadić i procesija uzdužnim presekom Iznad Visoke Prezidencijalne Glave, lebđahu rojevi saborno raspolućeni na spreda i zguza. vinskih mušica i komaraca prerušenih u heruvime i seSpreda, u odelima nacističkog šnajdera Huga Bossa rafime sa mikrošajkačama i nanokokardama na glavi. kupljenim od šanera, zguza gologuzi, ogrnuti težinjaDok sa Visoke leve strane ljupki devojčurci - cvet Devim oplećcima. mokratske omladine - zanošahu predsednička muda Spreda, en face, za kamere - i za javnost - u skupona desno, svita se priklanjaše levo, sa leve pak strane, cenim (šaniranim) cipelama Bruno Magli, zguza, od paževi zanošahu skute odežde na levo, a svita se klabrida stopala pa do ispucalih peta u neštavljenim njaše na desno. opancima, takozvanim krmećacima.

Svi skupa klanjahu se čaršiji na sve četiri strane.

Nadirahu Tadić i velikodržavna svita, kolektivno škroOsana, osana, klicaše sajamski šljam. fulozni, dupetâ saborno prekrivenih gnojavim čireUnutar koncentričnih krugova bezbednosnih gorila i vima veličine (i boje) mušmula, a nad slavom i silom pavijana, deset paževa sa leve, deset sa desne strane, besramne povorke uznosaše se anđeo Đinđićeve smrti pridržavahu deset aršina dugački struk zaveštenog pravitlajući ognjenim mačem.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 21

INTERVJU

DPA/PICTURE-ALLIANCE/PIXSELL

22 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Eva Menasse

Razgovarala: ENA KATARINA HALER

skreno, užasava me što u Njemačkoj neprestano podcjenjujemo neonacističke tendencije Čitajući prozu Eve Menasse, lako je pitati se kako je moguće biti istodobno tako hladan i nježan prema našoj povijesti. U svojem prvom romanu, ‘Vienna’, obračunala se s nasljeđem nacizma iz sebi svojstvene pozicije, opisujući nekoliko generacija jedne bečke židovske obitelji, a u potonjem je zašla na drugu stranu. ‘Dunkelblum’ je napisan na temelju istinite priče o malom austrijskome mjestu uz granicu s Mađarskom, gdje je u noći na 25. ožujka 1945. godine ubijeno više od 200 Židova tijekom jedne zabave u dvorcu Batthyany Nastavak na sljedećoj stranici  Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 23

Verlaga. U svojem prvom romanu, “Vienna”, obračunala se s nasljeđem nacizma iz sebi svojstvene pozicije, opisujući nekoliko generacija jedne bečke židovske obitelji, a u potonjem je zašla na drugu stranu. “Dunkelbum” je napisan na temelju istinite priče o malom austrijskome mjestu uz granicu s Mađarskom, gdje je u noći na 25. ožujka 1945. godine ubijeno više od 200 Židova tijekom zabave u dvorcu Batthyany. I to je samo jedan od slojeva ovog romana, jednako društveno važnog i potresnog kao i zanatski vještog, istinskog čitalačkog užitka. U velikom razgovoru Eva Menasse otkrila nam je zašto je odlučila pisati o tome, zašto je odlučila baviti se pisanjem uopće, približila nam je proces nastanka svojih romana, a osvrnula se i na stanje u Austriji i Njemačkoj po pitanju tretmana žrtava Holokausta, javnog i medijskog diskursa, obrazovanja i društvene klime u kojoj živi i koju svojim stvaranjem nastoji promijeniti nabolje.

BestBook: Vaš roman “Dunkelblum” govori o malome mjestu na austrijsko-mađarskoj granici, va Menasse rođena je u Beču 1970. godine, gdje je u njemu ste okupili i iznijeli više od 40 godina i odrasla uz oca bivšeg nogometaša, jedno vrijeme suvremene povijesti mjesta i njegovih stanovi igrača austrijske reprezentacije, inače židovskog nika – na desetke njih zastupljeno je osobnim podrijetla, te majku Poljakinju. Po ocu Hansu, popričama. No u težištu te razvedene priče jedan je lusestra je također poznatog pisca Roberta Menaspecifičan događaj s kraja Drugog svjetskog rata. ssea. S njim i njegovom suprugom surađivala je na Riječ je o masovnom ubojstvu židovskih radnika svojim prvim publicističkim tekstovima. Studirala tijekom samo jedne noći. Bila bi to dovoljno straje germanistiku i povijest u Beču, nakon čega je ravična priča i da se radi o pukoj fikciji – no to nije dila kao novinarka, najistaknutije slučaj. Vaš je roman temeljen na za njemački list Frankfurter Allgestvarnim događajima u mjestu Remeine Zeitung. Zadnjih dvadesechnitz (ili na hrvatskom Rohunac). tak godina živi u Berlinu, no i dalje Kako i kad ste saznali za slučaj tog je vezana uz rodnu Austriju, kako mjesta? Daleko od toga da je riječ osobno tako i profesionalno. Okruo izoliranom slučaju. Nažalost, ženje u kojem je odrasla te obiteljmnogo je takvih slučajeva – zašto ske okolnosti utjecali su na njezin ste se odlučili istražiti i zapisati novinarski, a kasnije i književni upravo ovaj? angažman. I to u najboljem smiDogađaj u Rechnitzu poznat je u slu. Kao dopisnica, izvještavala je Austriji. Ono osnovno, što bi svatko sa suđenja Davidu Irvingu – iskus imalo zanimanja za povijest znao stvo joj je poslužilo kao podloga ispričati je da se dogodio pokolj za njezinu prvu samostalnu knjigu tijekom Drugog svjetskog rata, kad eseja, “Holocaust vor Gericht”, je malo više od 200 prisilnih radobjavljenu 2000. godine. Novinarnika židovskog podrijetla ubijeno stvom se prestala baviti kako bi se tijekom zabave jedne večeri u posvetila pisanju svog prvog rodvorcu u tome mjestu. U svemu mana, “Vienna”, objavljenog 2005. su sudjelovali grofica i nekoliko godine. Otad je Eva Menasse proSS-ovaca s kojima je održavala blifesionalna spisateljica. I u svakom ske veze. Zakopali su tijela negdje smislu velika spisateljica, autorica izvan mjesta i pobrinuli se da vrhunske suvremene proze, suih ne pronađu. Najkraća verzija Dunkelblum Eva Menasse, veren i prepoznatljiv glas Europe zvučala bi: tamo postoji masovLeykam International. Prijevod: – onog najgoreg i najbolnijeg u njoj, na grobnica, još neotkrivena.

Andy Jelčić ispričanog na nevjerojatno vješt No kad sam se sasvim slučajno način. Čitajući prozu Eve Menasse, ponovno susrela s tom pričom, lako je pitati se kako je moguće biti istodobno tako prvi put sam se pitala: ali zašto? Zašto su ih ubili u hladan i nježan prema našoj povijesti. Napisala je toj fazi rata, kad je već sve ionako bilo izgubljeno? I dvije zbirke kratkih priča: “Oprostivi smrtni grijesi” kako je moguće da ih nitko nije pronašao? Tad sam 2009. i “Životinje za napredne” 2017. godine, zbirotkrila da su bili deseci takvih pokolja u to doba, ke eseja i publicističkih tekstova, a 2021. objavljen u istoj toj regiji. Riječ je o pograničnom područje njezin drugi roman, “Dunkelblum”, na hrvatski ju. I došla sam do razloga – tamo je bilo na tisuće preveden 2022. u izdanju Leykam International prisilnih radnika, koje su doveli kako bi sudjelovali

E



24 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Zeitunga), postojali su i oni koji su poricali tu verziju.

Kako gledate na ta suprotstavljena gledišta? S obzirom na društvenu klimu u današnjoj Europi, koja je naizgled slobodna, nudi zajamčena temeljna ljudska prava s jedne strane, a s druge je i dalje duboko ukorijenjena u mentalitet koji je i tada doveo do takvih pokolja, smatrate li da je uopće moguće održavati ravnotežu među suprotnim tumačenjima takvih povijesnih događaja?

Povijesne okolnosti zločina u Rechnitzu sasvim su jasne, svi su detalji dostupni. Dogodilo se masovno ubojstvo, a razlozi koji su doveli do toga, ne razlikuju se od drugih slučajeva.

Iznijeli su ih SS-ovci i pripadnici Hitlerove mladeži. Zna se tko je bio u poziciji moći. Nema tu više puno tajni. Znamo i imena onih na pozicijama, oni su u konačnici uspjeli Fotografija židovske obitelji u i pobjeći. Ostali su Rechnitzu iz 1910. godine pomagači i oni koji su gledali sa strane, dok su članovi Hitlerove mladeži uhićeni. Jedino što tu začuđuje je ono što ostaje nakon, to pitanje kako su ti obični ljudi bili u stanju šutjeti? Jesu li bili prestravljeni – jesu.

Jesu li bili pod prijetnjom – naravno da jesu. Od strane koga – čak i imena znamo.

Pitanje je samo hrabrosti da se ta priča iznese. Što se tiče Davida Litchfielda i njegove tabloidske verzije, po meni takvo tumačenje odvodi s pravog puta. Naravno da postoje povijesne činjenice o kojima možemo raspravljati, no u srži, događaj je potpuno jasan.

BestBook: I sami ste židovskog podrijetla – pisali ste o tome i u svom prvom romanu, “Vienna”, iz svoje perspektive – kako je bilo odrastati u poslijeratnoj Austriji? Jeste li osjećali nasljeđe antisemitizma među svojom generacijom ili u svojem okruženju?

Na mene je velik utjecaj imao moj stric. Imao je tek 15 kad je s mojim ocem, koji je tad imao 8 godina, morao pobjeći iz Austrije u Englesku. Vratio se u Austriju u uniformi britanske vojske i znao bi se prisjećati toga, govorio bi: “Znaš, 1945. nisi mogao naći niti jednog nacista u cijelom Beču. Kao da nisu nikada postojali”.

Mislim da u načelu razumijem kako se društvo može brzo promijeniti pa da nasilje i masovni zločini postanu mogući. Nije puno potrebno, znate i sami na primjeru bivše Jugoslavije kako je lako okrenuti susjede jedne protiv drugih.

Naravno da se narativ razlikuje u gradnji posljednjeg i potpuno beznadnog zida pred Crvenom armijom. Došla sam do tog saznanja pa onda i do mnoštva drugih pojedinosti.

Riječ je o nekih 120 manjih ili većih pokolja u isto vrijeme, na tako malom prostoru! Sramota! Tad se nameće sljedeće pitanje: kako je to utjecalo na to područje, krajolik, ljude, cijeli unutarnji sustav tog dijela Austrije? I tek kad sagledate širu sliku, uvidite zašto je Rechnitz UISTINU bio drugačiji.

Ubojstva su se događala posvuda u to doba. No GEMEINDEARCHIV RECHNITZ

samo u ovom slučaju nijedno truplo nije pronađeno. Samo je u Rechnitzu nacistički utjecaj opstao kao tajna, nevidljiva moć sve to vrijeme. Samo je tamo tišina gusta kao i šuma. Ta me slika dovela do romana – htjela sam opisati tu tišinu. Priča djeluje nevjerojatno, no dogodila se, pa mora biti moguće napisati je. Trebalo je ponovno izgraditi to “fiktivno” selo, oživiti ga, dati mu stanovnike, dati im glas i pustiti ih da ponovno šute. Morala sam ih pustiti da skrivaju zločin i žive svoj svakodnevni život. To je srž moje fascinacije.

BestBook: Zločin je bio poznat u javnosti, no kako su ubojstva u Rechnitzu, a i ostalim mjestima iz regije Burgenland (ili Gradišće) bili prezentirani u medijima kad su otkriveni? U ovom konkretnom slučaju, osim novinara koji su radili na istraživanju i učinili ga javnim (s naglaskom na Davida Litchfielda iz Frankfurter Allgemeine

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 25

ANDREAS ARNOLD/DPA/PIXSELL

Stric mi je znao govoriti: ‘Znaš, 1945. godine nisi mogao naći niti jednog nacista u cijelom Beču. Kao da nisu nikada postojali.’

To je velika ironija, naravno. Cijelog je života bio sumnjičav, budući da je vidio kako se brzo stvari mogu potpuno promijeniti. Bilo mi je teško shvatiti ga, jer nisam osjećala posebnu ugroženost u djetinjstvu ili tijekom odrastanja. No važno je napomenuti i da mi je majka bila katolkinja iz Poljske, a to znači poprilično katolkinja, tako da me nisu percipirali prvenstveno kao Židovku. Kasnije tijekom života susrela sam se s obje situacije: s jedne strane, ljudi su mi uskraćivali moje židovstvo, riječima “To se ne računa jer ti majka nije Židovka”, a druge su mi pripisivali to puno više nego sam se ja tako osjećala, pa bih znala čuti stvari poput “Ljudi poput vas bi trebali biti samo u Izraelu”. Rano sam morala naučiti kako je identitet društveni konstrukt. Ljudi ti objese oko vrata nešto, sviđalo se tebi to ili ne. Ne mogu reći da sam patila, nisam se nikad osjećala žrtvom, no učinilo me skeptičnom, opreznom.

BestBook: Nadovezala bih se na priču o odrastanju pitanjem o obrazovnom sustavu.

Studirali ste germanistiku i povijest. Ali i tijekom primarnog obrazovanja, kako je pitanje nacizma, po Vašemu mišljenju, bilo obrađeno u austrijskom školstvu? I kako je bilo predstavljeno Vašoj generaciji na studiju? Biste li rekli

da ste dobili jasan uvid u njemačku i austrijsku suvremenu povijest?

Dok sam još bila dijete, bajka o tome da je Austrija “prva žrtva nacističke Njemačke” još se često ponavljala. Kad sam imala 16, Kurt Waldheim postao je austrijski predsjednik i tad se sve promijenilo iz temelja. To je bila prekretnica za Austriju i razumijevanje vlastite uloge u suvremenoj povijesti – skandal koji je izazvalo otkriće kako je služio za Wehrmacht tijekom Drugog svjetskog rata, između ostalog i na području tadašnje Jugoslavije. Tad smo bili primorani duboko se zagledati u svoju povijest i suočiti se s vlastitim zločinima. To je presudilo mnogim prijateljstvima, čak i obiteljima, stvorio se ogroman generacijski jaz. Austrija se otad znatno promijenila. Bio je to bolan proces, no prijeko potreban i naposljetku ljekovit. I dalje postoje mnogi problemi u Austriji, puno je korupcije. No rekla bih kako se nacionalno poimanje i pitanje uloge u nacističkom razdoblju ipak promijenilo.

BestBook: Dotaknuli smo se Vašeg podrijetla, pa bih Vas pitala o tome i što se tiče pisanja “Dunkelbluma” – ne samo da je bilo potrebno, pretpostavljam, provesti opsežna istraživanja u svrhu zadobivanja informacija i skupljanja faktografije, no da biste napisali takav roman, morali ste ući u tuđu kožu, i to u kožu nekoga tko se nalazio povijesno “s druge strane”. U romanu je zaista mnoštvo likova, ne postoji crno i bijelo, svi imaju svoju osobnu povijest, svoje nasljeđe koje ih je dovelo do određenih odluka. Kako ste se nosili s tim, dok ste pronalazili te glasove i pokušavali sebi objasniti ih? Vjerujem da je bilo ne samo tehnički nego i emotivno zahtjevno…

Da, točno tako. Najteži dio bio je iskoračiti iz suhoparnog istraživanja u tu osobnu priču. Stvarala sam i tu fiktivnu “istinu”, kako bih sama sebi objasnila sve što sam otkrila, slagala sam informacije u priču i te izmišljene likove. Jako mi je važno da oni jesu “sivi”. Nastojim svojim pisanjem ponovno stvoriti ono izvorno u nekoj priči. Radije bih pričala nešto što je “možda moglo biti ovako” umjesto da kažem da je “bilo točno tako”. Pišem romane da bih spoznala sebe. To je proces pun pokušaja i pogrešaka. Podsjeća me nekad na slikanje ili praktične umjetnosti, gdje idete potezom preko, brišete ili radite iznova. Sve dok ne dođem do tog osjećaja – da, ovako je moglo biti.

I da, na nekim dijelovima je emotivno vrlo teško.

Dok sam još bila dijete, bajka o tome da je Austrija ‘prva žrtva nacističke Njemačke’ još se često ponavljala. Kada sam imala 16, Kurt Waldheim je postao austrijski predsjednik i tada se sve promijenilo iz temelja. To je bila prekretnica za Austriju i razumijevanje vlastite uloge u suvremenoj povijesti – skandal koji je izazvalo otkriće kako je služio za Wehrmacht tijekom Drugog svjetskog rata, između ostalog i na području tadašnje Jugoslavije

26 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Moji skriveni “glavni” likovi su troje Goldmana. tek da pokažu kako su u stanju raditi što god oni Ono što se njima dogodilo posve je izmišljeno, no žele. Stava sam da, ako uzmemo takve povijesne opet na neki način istinito – obitelj je razdvojena događaje i posložimo ih u literaturi na nov način, ratom i roditelji nikad nisu saznali što se dogodilo možemo proizvesti iskrenu reakciju kod suvremesa sinom. Sve troje su preživjeli, a nisu se nikad nog čitatelja. Barem sam to pokušala u toj sceni. ponovno našli. Na neki način, to je ravno smrti.

BestBook: Odrasli ste u Austriji, zadnjih dvadeSmrt obitelji. A to se dogodilo mnogima, čak i ako setak godina živite u Berlinu. Ako govorimo o su preživjeli ratna stradanja i koncentracijske loposlijeratnom narativu o Holokaustu, ne mogore. Najviše me pogodilo kad sam pisala dijelove žemo usporediti Njemačku s ostatkom Europe. o njima.

Prirodno je da postoji veći pritisak na NjemačBestBook: Odlučili ste napisati u neku ruku klaku, potreba za isprikom i prihvaćanjem vlastite sičan, razveden roman. Ipak niste odabrali niti odgovornosti, iako su nacionalistički pokreti obitelj Goldman niti koje druge likove za glavne postojali u manjem omjeru i u većini drugih u pravom smislu nego imate ansambl – da se europskih država, uključujući Hrvatsku. Između izrazim kazališnim rječnikom – selo kao glavni ostalih, i oni su potpomogli nacistima da se održe lik. Na predstavljanju romana na pulskom sajmu tako dugo i da njihova djelovanja zadobiju takve rekli ste kako je ta odluka proizašla iz potrebe razmjere. Austriju se tu često previdi, iako se radi da prikažete taj “kolaboracionizam”, činjenicu ne samo o državi iz koje je Hitler podrijetlom da ste sve smatrali odgovornima za šutnju. Jeste nego i prvom uporištu njegova Reicha, s mnogo li od početka znali da “Dunkelblum” mora imati takvu strukturu? Imate li osjećaj da ste tom odlukom možda žrtvovali određeni emotivni angažman čitatelja, eventualno vezivanje za određeni lik?

Kad pišem romane, najviše pažnje pridajem upravo strukturi i emocijama. Ne želim da su moji tekstovi lako prohodni, no istodobno ne želim nanositi bol čitateljima, istu onu koju i sama osjećam kad razmišljam o svim tim užasima.

Tako da nemam osjećaj da sam žrtvovala emocije time što nisam krenula za najlakšim rješenjem. Mislim da se tako duboka šutnja može opisati samo višeglasjem, odnosno, kako ste rekli, glasom cijelog sela. To što su učinili, mogli su samo zajedno, nikako kao pojedinci.

Trebao mi je “ansambl” – sviđa mi se taj izraz. No pribjegavam skrivanju emocija u minijaturama, malim intimnim scenama. Čini mi se da na taj način mogu Trideset portreta i Životinje za napredne Eva razlomiti cjelinu u dijelove i malo poponeka uvreda Eva Menasse, Leykam International. malo hraniti čitatelje komadićima priče.

Prijevod: Andy Jelčić Menasse, Vuković & Runjić.

Nije nužno imati jednostavnu strukturu Prijevod: Andy Jelčić da se pokrenu emocije u čitateljima. Čak bih rekla da je efektnije kad im ih donosite naizgled hladno i suho. Nikad ne podcjenjujem prave čitatelje! ljudi koji bi, poput Ferbenza iz “Dunkelbluma”, i BestBook: Koji ste onda odnos zauzeli prema dandanas prihvatili nacističke pozdrave i obilježtoj emotivnoj uključenosti onoga tko će čitati ja, uz sve što oni sadržavaju. roman – očekujete li da ljudi osobno reagiraju Kako biste Vi usporedili odnos prema Holokausna samu povijesnu priču ili ih nastojite usmjeriti tu u Njemačkoj i Austriji? Postoje li neke rupe u da prepoznavanje sličnih događaja i obrazaca u sistemu za koje smatrate da još nisu popunjene? njihovoj okolini pokrene tu svijest?

Rekla bih da nema tih rupa. Mislim da u načelu Po pitanju nekih detalja, važno je spoznati zlobu razumijem kako se društvo može brzo promijeniti i čak besmislenost nekih nacističkih odluka te pa da nasilje i masovni zločini postanu mogući. osjetiti kakvu je to bol nanijelo njihovim žrtvama.

Nije puno potrebno, znate i sami na primjeru bivše Primjerice, u sceni u kojoj nacisti gone na desetke Jugoslavije kako je lako okrenuti susjede jedne Židova na lukobran u Dunavu – to je povijesna protiv drugih. činjenica, o tome su pisale novine u to vrijeme.

Naravno da se narativ razlikuje. Nakon rata NjeRadi se o čistoj pakosti i bezosjećajnosti. Idući mačka je označena kao krivac, a sve druge europdan, žrtve su spašene na drugoj strani, u Slovačkoj. ske države, uključujući Austriju, kao žrtve.

Nikad nisam shvatila zašto su to učinili. Možda Nastavak na sljedećoj stranici 





Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 27

GEMEINDEARCHIV RECHNITZ

Protjerane židovske obitelji iz Rechnitza u predratnoj Jugoslaviji

Puno je vremena prošlo i neke stvari ponovno doi brojne žrtve. Naravno da ti ljudi ne bi bili u stanju laze na površinu. U Njemačkoj postoje ljudi koji su preuzeti njemački parlament, no ako mene pitate, najednom izuzetno ponosni na svoj “Vergangenmasovni pokolj dovoljno je porazan. Treba se samo heitsaufarbeitung” (suočavanje s prošlosti u konpodsjetiti do čega je teror od strane RAF-a (Rote tekstu zločina tijekom Drugog svjetskog rata). Pa Armee Fraktion, ljevičarska ekstremistička skupina si takvi uzimaju za pravo govoriti Židovima kako aktivna krajem 20. stoljeća, op. a.) doveo Njemačku prepoznati antisemitizam i boriti se protiv njega. u prošlosti. Nije bilo šanse da preuzmu vlast, no njiLekcije iz povijesti vrijede neko vrijeme, no onda hovo je djelovanje bilo dovoljno užasno da promijepočnu blijediti. Rekla bih da smo sad u toj fazi. ni društvo, i to na gore.

BestBook: Na temu ekstremističkih skupina, neBestBook: Što onda možemo kao pojedinci, pa davno smo svjedočili razotkrivanju jedne od njih i pisci, umjetnici, novinari… ljudi naposljetku, u Njemačkoj pod vodstvom Heinricha XIII. Je li učiniti da stvorimo bolje i slobodnije društvo za njegovo uhićenje iznenadilo njemačku javnost? buduće generacije?

Svi smo svjesni postojanja takvih udruženja. NaOstati vjerni istini, razumu, znanosti. Imati razužalost, očito je kako i dalje dio ljudi slijepo štuje mijevanja za one koji žive drugačije od nas. Pronacističko nasljeđe, čak i vrlo mladi ljudi. Koliko vjeravati informacije, koristiti se vlastitim umom je to prisutno u javnosti i umjesto da slijepo slijedimo druge. političkom životu Njemačke, Vjerovati u ideju Europe nakon naposebno Berlina, u kojem cionalizama, iako je Europska unija i živite? Osjećate li prisutnost dalje puna nedostataka. Moramo se takvog svjetonazora u svojoj boriti s vlastitim predrasudama. Naokolini? učiti ne očekivati najgore od stranaIskreno, užasava me što u Njeca. No ne biti naivni. Demokratsko mačkoj neprestano podcjenjudruštvo ne smije izgubiti mogućnost jemo neonacističke tendencije da se obrani. dok istodobno vodimo bitke na BestBook: Dugo ste radili kao nonekim drugim poljima, tražimo vinarka pa ste napustili taj posao i trunke antisemitizma na ljevici. profesionalno se posvetili književVeć dugo tvrdim da ozbiljna nosti. Tijekom novinarske karijere opasnost dolazi s desna, od pisali ste o društvenoj nepravdi, strane istinskih njemačkih i o Holokaustu, Vaše su teme bile neonacista. Svi podaci upućuju usko vezane za političku situaciju na to. Zbog toga imamo policiju i povijesno nasljeđe. Izvještavali pred židovskim školama. Sve su ste sa suđenja Davidu Irvingu u židovske institucije pod stalLondonu. Danas se kao književnica nom zaštitom zbog njih. Sjetite bavite istim problemima, neki bi se samo napada na sinagogu Vašu literaturu mogli nazvati angau Halleu u jesen 2019. godine. žiranom. Kako ste došli na odluku Da vrata nisu bila tako teška, da se ne bavite više novinarstvom Oprostivi smrtni gledali bismo krvoproliće. nego se posvetite književnosti? Što grijesi Eva Menasse, Leykam Također, da je ova urota koju Vam to omogućuje, a da novinarInternational. Prijevod: Lässliche spominjete sad bila uspješnija – stvo nije?

Todsünden imali bismo masovna ubojstva Duga književna forma nema obrazaca



28 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

koji postoje u novinarskom tekstu.

Potpuno je drugačije. U ovom slučaju, ono što želite reći nije napisano nego skriveno između teksta. Naglasak je na onome što nedostaje. Kad sam se odlučila na to, nisam znala kako ću napisati roman, no znala sam dovoljno o novinarstvu da se mogu time bez problema baviti do kraja života.

To mi se činilo nasmrt dosadnim. A književnost nudi neki razvojni put za nekoga tko već zna pisati. I tu vam nitko ne može pomoći, morate sami razviti svoj stil. Bio je to izazov, vodila me želja da naučim nešto novo.

BestBook: Mislite li da možete više pridonijeti u sferi osvješćivanja osjetljivih društvenih i političkih tema kao književnica nego kao novinarka?

Vremenski kristali Eva Vienna Eva Menasse, Riječ je o različitim putovima do istog Menasse, Leykam International.

Leykam International. cilja. I dalje nekad pišem članke ili eseje, Prijevod: Andy Jelčić Prijevod: Andy Jelčić kad osjetim da postoji nešto važno o čemu se još nije govorilo. No došla sam do zaključka da pripovijedanjem u romanima mogu je u borbi protiv ove globalne histerije koju prorazložiti i objasniti ta međudjelovanja, međuovisnosti življavamo i s kojom se suočavamo svakodnevno. na elegantan, suptilan način. Dobar novinarski članak Iskreno, ne znam kako to izvesti uz poplavu svih je krik. Dobar roman je kompleksna melodija, simfonipolovičnih informacija, no rekla bih da je nužno ja. Ta me forma intrigira i fascinira, taj način prenoševratiti se stvarnim ljudima, provjerenim autorima nja poruke. i medijima, samo tako možemo uistinu razumjeBestBook: Htjela bih da se osvrnemo na današti što se događa u svijetu oko nas, umjesto da se nje novinarstvo. Biste li rekli da postoji dovoljno gubimo u bespuću ludosti. prostora i prilika za taj “krik”, odnosno za prenoBestBook: Spomenuli ste već korupciju prisutnu šenje važnih priča na ispravan način do čitatelja? u austrijskim medijima. Možemo li onda govoriVidite li ih i koje su, po Vama, neuralgične točne ti o postojanju prostora za kreiranje sadržaja o novinarstva danas, i kao nekadašnjoj novinarki i kakvom govorite i slobodu govora, u Austriji i u Njemačkoj? Kako se oduprijeti i suprotstaviti toj kontroli interesnih skupina i političkih moćnika?

Ono što svakodnevno vidim je pojava koju je George Orwell nazvao “intelektualni kukavičluk”. Ljudi sami sebe cenzuriraju u strahu od reakcije na društvenim mrežama i pojave oprečnih stajališta u neposrednoj okolini. Poslušnost s predumišljajem.

Orwell je rekao kako je kao čitateljici? to gore od klasične cenzure od strane Ozbiljno i profesionalno novinarstvo danas je državne vlasti, jer u tom slučaju prepoznajemo revažnije nego ikad. Istraživanje i traženje uporišta presiju, usprotivimo se i u konačnici borimo se prou stvarnim činjenicama zadnje su mrvice zlata tiv nje. Bojim se da je to naš glavni problem danas. u ovoj gomili sranja koju nazivamo društvenim Društvene mreže i njihov utjecaj uništili su puno mrežama. Neizmjerno je vrijedno znati da je nešto toga, prvenstveno našu sposobnost da se argumennapisala stručna, obrazovana osoba s iskustvom, tirano obranimo, tražimo kompromise, jednostavno netko tko je istražio temu, imati pred sobom izvore prihvaćamo da naši prijatelji, partneri, pa i ljudi opkoje možemo smatrati vjerodostojnima. Održaćenito, mogu razmišljati drugačije o istim stvarima. vanje te veze ozbiljnog novinara i čitatelja ključno Nastavak na sljedećoj stranici 





Povijesne okolnosti zločina u Rechnitzu su sasvim jasne, svi su detalji dostupni. Dogodilo se masovno ubojstvo, a razlozi koji su doveli do toga, ne razlikuju se od drugih slučajeva. Iznijeli su ih SS-ovci i pripadnici Hitlerove mladeži. Zna se tko je bio u poziciji moći. Nema tu više puno tajni. Znamo i imena onih na pozicijama, oni su u konačnici uspjeli i pobjeći. Ostali su pomagači i oni koji su gledali sa strane, dok su članovi Hitlerove mladeži uhićeni

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 29

okupirati nekoliko godina. Kako vrijeme odmiče, sve više mislim da teme mojih romana obuzimaju mene, a ne da ja odabirem njih. Svakako da to mora biti nešto što mi je u toj mjeri važno, k tome i kompleksno, neobjašnjivo. Mora se raditi o priči koju je moguće sagledati iz različitih gledišta, tad je forma romana odgovarajuća. Tako da se u mojem slučaju radi, rekla bih, o kombinaciji mojih političkih uvjerenja, povijesne važnosti i tog nagona da se ta priča, ta ideja, iznese u ispravnom obliku.

Forma mi je sve. Način na koji je priča ispričana, kako se odmata pred očima čitatelja – to je tako osjetljivo i traži puno pažnje od strane autora. To je onaj umjetnički dio, neopisivo važan. No da ne osjećam da ću izgorjeti ako ne napišem priču, ne bih je napisala. U slučaju “Dunkelbluma”, glavna ideja koja je stvorila formu bio je taj “mrmor tišine”. Ukratko, to mi je bio projekt, da se tako izrazim. Prikazati tišinu ispod mnoštva mumljajućih glasova, učiniti da u tom žamoru isklizne ono što ih razotkriva. To je, po meni, ujedno umjetnost, kao i angažman. Nemam boljih riječi kojima bih objasnila.

Ono što svakodnevno vidim je pojava koju je George Orwell nazvao ‘intelektualni kukavičluk’.

Ljudi sami sebe cenzuriraju u strahu od reakcije na društvenim mrežama i pojave oprečnih stajališta u neposrednoj okolini. Poslušnost s predumišljajem Ono najgore uvijek dolazi odakle ga najmanje očekujemo. U ovom slučaju, ono najgore izvire iz samog središta, iz srca demokratskog društva koje se trudi unaprijediti i postati moralno besprijekorno. A to je, nažalost, put prema još jednom fundamentalizmu.

BestBook: Kad smo se dotaknuli društvenih promjena, a već sam spomenula moguće tumačenje Vaše književnosti kao angažirane, moram Vas pitati – upravo je to jedna od velikih rasprava povijesti književnosti, pitanje treba li ona biti angažirana ili ima pravo na samodostatnost umjetničkog izričaja. Imamo li kao pisci odgovornost govoriti o temama koje su, poput one iz Vašeg romana, dugo bile utišane? Ili je to stvar osobnog izbora? I u kojoj mjeri uopće imamo to pravo preuzimanja tuđih glasova i tuđih priča?

Ne mogu govoriti načelno nego samo za sebe.

Znate i sami što znači izabrati temu koja će vas

DPA/PICTURE-ALLIANCE/PIXSELL

30 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Buybook

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 31

KRITIKA

CIJELA GENERACIJA Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

Izbor imaginarnih prijatelja je sasvim osoban i Miljenkov - od biblijskih likova, likova iz pjesama Azre i Zabranjenog pušenja, likova iz stripova, crtića, iz književnosti, mitova...

Zato se knjiga ‘Imaginarni prijatelj’ može čitati bilo kojim redoslijedom 32 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Ne sjećam se da sam odrastajući imao imaginarnog prijatelja. Kao ni itko od mojih vršnjaka, onih nešto starijih, a ni onih mlađih. Uostalom, zašto i bih? Novi Zagreb tad je bio prepun djece, a prijateljstva su se sklapala lako i brzo - izašao bih na ulicu i u tren oka si našao prijatelja. Jer on ili ti imate loptu, oboje volite čokoladu i Matchbox autiće, on želi biti Tihi iz “Otpisanih”, a ti Prle, a onom trećem je fora biti Kruger (nema sukoba interesa da zakoči prijateljstvo, osim što

IMALA JE BEZBROJ IMAGINARNIH PRIJATELJA, SAMO ONI NISU BILI SLIČNI ONIMA IZ AMERIČKIH FILMOVA I SERIJA, A BAREM JEDNOG NAĆI ĆE SVAKA GENERACIJA U KNJIZI MILJENKA JERGOVIĆA je, naravno, Kruger obojici neprijatelj, ali samo dok službeno traje igra). Razlog za prijateljstvo mogao je biti bilo koji, ali, dramaturški rečeno, glavni razlog je bilo jedinstvo vremena i mjesta radnje - oboje (ili više vas) bili ste u isto vrijeme na istome mjestu i u istom razdoblju života. Većina tih prijateljstava trajala je kratko i bila su usputna (što nimalo ne umanjuje njihovu vrijednost i dubinu), a neka su se pretvorila u prava, cjeloživotna.

Pojam imaginarni prijatelj ući će u naše živote krajem osamdesetih i početkom devedesetih, uglavnom putem američkih filmova i serija (Joey iz “Prijatelja” imao je imaginarnog prijatelja Mauricea koji je po zanimanju bio svemirski kauboj). Začudo, nekako u isto vrijeme, tadašnja su djeca, djeca naših starijih sestara i braće, starijih poznanika i obiteljskih prijatelja, počela imati imaginarne prijatelje.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 33

Ili griješim, možda se tad o tome počelo govoriti, dok se u vrijeme mog djetinjstva o tome šutjelo.

Možda griješim, ali nekako mi se čini da bi mi od sve te gomile djece s kojom sam kao klinac prijateljevao, što kratko, što dugo, barem jedno reklo da ima zamišljenog prijatelja (ma kako kratka i usputna ta dječja prijateljstva bila, povjeravanje tajni bilo je njihov obavezni dio). Zato mi se činilo da su ti zamišljeni prijatelji najobičnija moda uvezena sa zapada te da kod tog uvoza samo treba biti mudar i odvojiti dobre stvari od škarta.

Pa ipak cijela ta generacija imala je bezbroj imaginarnih prijatelja, samo oni nisu bili slični onima iz američkih filmova i serija, a barem jednog naći će svaka generacija u knjizi Miljenka Jergovića “Imaginarni prijatelj”. Zbirka jedinstvenih portreta okupljenih u ovoj knjizi nastala je kao kolumna u Jutarnjem listu. Meni je to bila najdraža kolumna ikad objavljivana u hrvatskim novinama i kao urednik bio sam strašno ljubomoran što nije u 24sata ili Expressu.

Okupljeni u knjizi, nisu izgubili ni trunku snage, aktualnosti i neke profinjene nostalgije, a to je za novinsku kolumnu rijetkost. Zbog načina na koji su napisani imaginarni prijatelji nisu ograničeni čak ni na pamćenje generacije, rekao bih da su bezvremenski. Na trenutke su to prave enciklopedijske natuknice, pogotovo kod onih prijatelja koji vjerojatno nikad neće naći mjesto u enciklopediji, na trenutke to su nostalgična sjećanja, slike jednog vremena, pa onda i ovog našeg, čiji su teret i značenje ti junaci i junakinje nosili, a ponekad su uvod u nikad napisani dnevni komentar, koji time što nije napisan pripada svim vremenima, kao i onom kad je nastajao imaginarni prijatelj.

Izbor imaginarnih prijatelja je sasvim osoban i Miljenkov - od biblijskih likova, likova iz pjesama Azre i Zabranjenog pušenja, likova iz stripova, crtića, iz književnosti, mitova... Zato se knjiga može čitati bilo kojim redoslijedom.

Meni najdraži je autobiografsko-nostalgični - prvo posjetiš one prijatelje koje si poznavao, ali si s vremenom zaboravio njihov telefonski broj i adresu. A ono što je najbolje, sad kad su okupljeni na jednome mjestu, uvijek im se možeš vratiti, pročitati ponovno tijekom jedne kave ili u dosadno poslijepodne, kad nemaš živaca za ulazak u svijet neke nove knjige i želiš vidjeti neka poznata lica.

Uz pregršt likova koji mi i nisu bili prijatelji i onih s kojima sam prijateljevao podjednako kao i autor, nekako su mi najdraži oni zaboravljeni. Oni s kojima sam prijateljevao nekih mjesec ili dva na ulicama Novog Zagreba, a onda smo se razdvojili. Jedan od njih je Kalimero, crno pile iz talijanskog crtića, koji se u ona davna vremena prikazivao u sedam i petnaest. Pojma nisam imao da je Kalimero, prije nego što je postao glavni junak crtića, bio lik iz reklame. Ali sam dobro upamtio njegov uzvik kojim je završavala svaka epizoda: “To je nepravda”. Koliko se sjećam, dok sam bio mali, imao sam i majicu s likom Kalimera te nisam bio jedini klinac u kvartu koji ju je nosio. Moje dječje rasprave i svađe s roditeljima zbog nekog, samo meni poznatog, uskraćenog mi prava, često su završavale roditeljskim gubljenjem živaca i rezigniranim zaključkom - “Evo ga, isti Kalimero” ili “Kalimero se javio” ili, ako bi ih osobito naživcirao, “Što si ti? Kalimero?”.

Taj pomalo posprdni zaključak svake rasprave pratio me dosta dugo. Dugo nakon što je simpatično pile nestalo s malih ekrana, a sjećanje na njega izblijedilo i od njega ostala samo fraza s kojom završava svaka rasprava s roditeljima.

Autor ilustracija u knjizi je Ivan Stanišić

34 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 35

TEMA Statistika je prilično brutalna. Čak oko 80 posto knjiga no utjecali i na hrvatske autore, a neki su i sudjelovali na objavljenih u Hrvatskoj odnosi se na prijevodnu literaturu. popularnom FAK-u (festivalu alternativne književnosti).

I ta se brojka koja svjedoči o (pre)velikoj dominaciji stranih Prevodeći stare pisce, čije prijevode na hrvatskom jeziku knjiga u hrvatskim knjižarama i knjižnicama, ali i na našim nije imala, Hrvatska u 21. stoljeću otkriva i pisce poput Orkućnim policama posljednjih desetljeća uglavnom ne mijehana Pamuka, Elfriede Jelinek, Harukija Murakamija, Herte nja. Stoga ne čudi da su hrvatski nakladnici u ovih sad neMuller, Michela Houellebecqa, Frederica Beigbederea... što više od tri desetljeća hrvatske samostalnosti i dalje često Osvježava se i interes za pisce poput Juliana Barnesa (koji orijentirani na strane pisce i njihova djela, i to po mogućje i posjetio Hrvatsku) i Milana Kundere (kojega studiozno nosti bestselere. Dakle, knjige koje mogu podnijeti i meke objavljuje Meandar). U međuvremenu stasaju novi, propukorice i brzopotezni prijevod, ali donose bržu zaradu. A po lzivni izdavači kao što su to Fraktura, Oceanmore, Disput, književnom se ukusu na tom bestselerskom ili komercijalEdicije Božićević, Vuković & Runjić, Šareni dućan, Sandorf, nom polju hrvatski čitatelj i ne razlikuje od onog globalLumen... Iznimno važan za promociju strane književnosti nog. Ako u svijetu svi čitaju “Harrya Pottera” J. K. Rowling, u nas i gostovanja poznatih svjetskih pisaca (Umberto Eco, čitaju ga i Hrvati, doduše uz dulji ili kraći odmak. Isto je i s Claudio Magris, Pamuk, Peter Esterhazy, Wole Soyinka, vampirskim ciklusima Stephenie Meyer i “Pedeset nijansi Andrej Kurkov, Tess Gallagher...) je i festival Sanjam knjige sive” E. L. James. Ili s Paulom Coelhom, Danom Brownom u Puli. I dok Zagrebački književni razgovori gube na snazi, i Williamom P. Youngom. Ili, ako baš hoćete, s knjigama Zagreb dobiva Frakturin Festival svjetske književnosti na Stiega Larssona i drugih, mora se priznati zanatski izbrukoji dolaze Amos Oz, Ljudmila Ulicka, nobelovka Svetlana šenih skandinavskih autora koje su proslavili krimići. Ova Aleksijevič, bookerovka i predsjednica britanskog Kralista pisaca kojima bi svakako trebalo pridružiti i autorice ljevskog književnog društva Bernardine Evaristo, Mathias i autore self-help literature (chick lit više nije politički Enard, Javier Cercas, Philippe Claudel, Peter Nadas... Od korektno spominjati), kao da nema kraja. No u literaturi ne velike važnosti je i Festival europske kratke priče koji je treba biti puritanac, jer ne treba zaboraviti da i čaša gemišta može dovesti do čaše pjenušca, vrhunskoga grka, dingača ili dubrovačke malvasije. Prva polovica devedesetih godina prošlog stoljeća, što se prijevoda tiče, prošla je u znaku njegovanja onih pisaca koji su podržavali hrOD NEOVISNOSTI DO DANAS vatsku stranu u ratu sa srpskim i crnogorskim vojnim snagama. Među našim izdavačima tad su popularni još 2002. godine, na nezaustavljivom valu otvaranja Alain Finkielkraut ili pak Pascal Bruckner, čiji je “Gorki hrvatske književnosti prema inozemstvu, utemeljio mjesec” našao i put na kazališnu pozornicu. No pisac Roman Simić, s kojim je svojedobno oduševljena Piše: sredinom devedesetih Školska knjiga počinje objavbila i kasnija nobelovka, poljska autorica Olga TokarDENIS DERK czuk. No taj je veseli festival ugostio i Laszla Krasznaljivati knjige nobelovaca, pa Hrvati imaju priliku prvi književni kritičar, put čitati roman Nadine Gordimer “Priča moga sina”, novinar i publicist horkaija, Georgija Gospodinova, DBC Pierrea, Adama koji su prevele Nada i Maja Šoljan. Ili “Čarobnu goru” Bodora, Frode Gryttena, Andresa Neumana, Dragu Thomasa Manna u prijevodu Zlatka Crnkovića. Bilo bi Jančara, Ceesa Notebooma, Elisabeth Strout, Afonsa tu nepravedno ne spomenuti i biblioteku Vrhovi svjetske Cruza, Hanifa Kureishija... Doista, više nego impresivan poknjiževnosti, pokrenutu krajem devedesetih uz pomoć Mipis autora prve kategorije. A čitavo se to vrijeme prevodila i nistarstva kulture. Kad se u drugoj polovici tih devedesetih strana poezija (Enzesberger, Transtromer, Szymborska, Zagodina počinju lomiti dosadašnji veliki izdavači naslijeđeni gajewski, Whitman...). VBZ je u Hrvatsku doveo jednog od iz socijalističkih vremena, odjednom raste nominalni broj vodećih američkih pisaca Jonathana Franzena, a šuškalo se nakladnika. Od 400 nakladnika u 1990., u periodu od 1993. da će Hrvatsku posjetiti i Norvežanin Karl Ove Knaussgard, do 2004. penjemo se na više od 5000 registriranih nakladničiji ciklus knjiga “Moja borba” (Oceanmore, prevela Anja ka!? I većina ih djeluje u Zagrebu. No na pomalo incestuoMajnarić) nikako nije bio nezamijećen. Veliki odjek među znom hrvatskom izdavačkom tržištu od svih tih više tisuća publikom imale su i knjige tajnovite Elene Ferrante o koregistriranih nakladnika, aktivnih ima najviše njih 200. Već jima kritika ima oprečna mišljenja, ali su svi jednodušni u sredinom devedesetih Crnković prevodi Tolkienove “Hobihvaljenju priča Alice Munro ili autobiografskih proza novota” i “Gospodara prstenova” za Algoritam, izdavačku kuću pečene nobelovke Annie Ernaux. Zahvaljujući izdavačima koja se specijalizirala za najveće svjetske hitove (“Pottera” kao što su to Naklada Ljevak, Profil ili Hena com, vrlo brzo i “Sumrak sagu”). No ni to joj nije pomoglo da prije sedam dobivamo recentne knjige pisaca koji su dobili bilo Nobela, godina ne ode u spektakularni stečaj koji je domalo uništio Bookera ili slabije rangiranu Europsku nagradu za književkompletnu hrvatsku knjižarsku mrežu. Jedna od velikih nost, ali koja je put do darežljivih europskih fondova. Tu uspješnica u tim devedesetim godinama bio je roman svakako treba spomenuti i europskim novcem omogućene češkog pisca Michala Viewegha “Odgoj djevojaka u Češkoj” VBZ-ove projekte Europa u 30 knjiga ili Na margini, koji su (naklada Divič 1997. godine, prijevod Dagmar Ruljančić), se lijepo nadovezali i na riječki sajam knjiga Vrisak. A da se koji je bio tek uvod u tzv. fenomen Viewegh, koji je gledan s u izdavaštvu može uspjeti i bez državnih potpora, dokazuje distance ipak bio kraćeg dometa. Jedan od važnih momeVladimir Cvetković Sever sa svojom Mitopejom, njenim nata poslijeratnog izdavaštva bio je i objava romana Hanifa bibliofilskim izdanjima i autorima poput nobelovca Kazua Kureishija “Buddha iz predgrađa”, koje je 1998. objavio Ishigurua, Neila Gaimana ili T. H. Whitea. “Emacipiran sam Meandar, a preveo Borivoj Radaković. Radaković je preveo i i od tržišta i od države”, poručio je prije četiri godine Sever. niz pisaca s engleskoga govornog područja koji su pozitivA nad tom bi se rečenicom mnogi mogli zamisliti.

STRANI NASLOVI

36 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

ČITATELJI I NJHOVI IZBORI (nakladnica) SEROTONIN Michel Houellebecq Anketu je radila: MARTINA VIDAIĆ novinarka

ELVIS BOŠNJAK (dramatičar, glumac i književnik) SJENE NAD HUDSONOM Isaac Bashevis Singer GORAN BOGDAN (glumac) AUSTERLITZ W. G. Sebald GORDANA GADŽIĆ (glumica) SEROTONIN Michel Houellebecq TIHOMIR LADIŠIĆ (novinar) KOREKCIJE

ZLATKO VITEZ (glumac i redatelj) TYLL Daniel Kehlmann DRAGO GLAMUZINA (pisac i urednik) SJENE NAD HUDSONOM Isaac Bashevis Singer MAGDALENA VODOPIJA (dir. Sajma knjige u Istri) PORIJEKLO Amin Maalouf TVRTKO JAKOVINA (povjesničar) JARČEVO SLAVLJE Mario Vargas Llosa

PRIRUČNIK ZA SPREMAČICE Lucija Berlin ENES KULENOVIĆ (politolog) JARČEVO SLAVLJE Mario Vargas Llosa BORIS BECK (pisac) NEŽELJENI PUTNICI Timothy Findley

Kroz odgovore izdvojili su se ‘Serotonin’ (LITTERIS) Michela Houellebecqa u prijevodu Mirne Šimat, ‘Trilogija Millennium’ (Fraktura) Stiega Larssona u prijevodu Željke Černok te Sjene nad Hudsonom (VBZ) Isaaca Bashevisa Singera u prijevodu Tomislava Kuzmanovića

KREŠIMIR ROGINA (arhitekt) ELEMENTARNE ČESTICE

KOJI SU NAS OBILJEŽILI Jonathan Franzen SLON NESTAJE Haruki Murakami VINKO BREŠAN (redatelj) TAMNI ANĐEO Mika T. Waltari BORIS KUK (grafički dizajner) ĐAVOLJA ZVIJEZDA Jo Nesbø IME RUŽE Umberto Eco ANDREJA KULUNČIĆ (konceptualna umjetnica) FIZIKA TUGE Georgi Gospodinov IVANA STARČEVIĆ (pjevačica i glumica) TAJNI ŽIVOT DRVEĆA Peter Wohlleben NATAŠA MEDVED (prevoditeljica) POVRATAK BARUNA WENCKHEIMA László Krasznahorkai NINA VIOLIĆ (glumica) DIVLJI DETEKTIVI Roberto Bolano PETRA LJEVAK

VEDRANA PRIBIČEVIĆ (ekonomska analitičarka i profesorica ekonomije pri Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZSEM)) ZAŠTO NACIJE PROPADAJU? Daron Acemoglu i James A. Robinson ALMIN KAPLAN (pjesnik) MOJA BORBA Karl Ove Knausgard VIŠESLAV RAOS (politolog) POTPUNI RASPAD Neal Stephenson SLOBODA Jonathan Franzen DRAŽEN LALIĆ (sociolog) SALAMINSKI VOJNICI Javier Cercas TIHOMIR CIPEK (politolog) SEROTONIN Michel Houellebecq SEID SERDAREVIĆ (glavni urednik u izdavačkoj kući Fraktura) ČOVJEK BEZ SUDBINE Imre Kertész LUCIJA BUTKOVIĆ (pjesnikinja)

Michel Houellebecq

Michael Cunningham

DRAŽEN KATUNARIĆ (pjesnik, esejist, prozaik i urednik) NOĆNI VLAK ZA LISABON Pascal Mercier

MIRJANA HRGA (novinarka) TRILOGIJA MILLENNIUM Stieg Larsson

NEBOJŠA LUJANOVIĆ (pisac i znanstvenik) OTMJENOST JEŽA Muriel Barbery LJETO U BADEN-BADENU Leonid Cipkin EDO MAAJKA (glazbenik) VJERA, NADA I KRVOPROLIĆE Nick Cave i Seán O’Hagan ANDRIJA ŠKARE (pisac) VRIJEME JE OPAK IGRAČ Jennifer Egan NENSI BLAŽEVIĆ (novinarka) TRILOGIJA MILLENNIUM Stieg Larsson DUBRAVKA BOGUTOVAC (docentica s Katedre za srpsku i crnogorsku književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i književna kritičarka) SATI

JAKOV SEDLAR (redatelj) ŽIDOVI I RIJEČI Amos Oz i Fania Oz-Salzberger IVANKA MAZURKIJEVIĆ (pjevačica) MRAČNA KĆI Elena Ferrante BORIS HAVEL (politolog, povjesničar i prevoditelj, stručnjak za Bliski istok) SMISAO POVIJESTI Berdjajev Nikolaj Aleksandrovič MAJA SEVER (novinarka) UBOGI U ŁÓDŹU Steve Sem-Sandberg ANJA ŠOVAGOVIĆ-DESPOT (glumica) ZELENA SVJETLA Matthew McConaughey MILE KEKIN (glazbenik) SREDNJI SPOL Jeffrey Eugenides

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 37

JURAJ MOČILAC

Ulomak ‘Ništa se to nije dogodilo’ iz neobjavljenog rukopisa

NEVINI ENA KATARINA HALER

38 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Kako je izgledala Lenka kada je Boro drugi put došao u Otac joj čuje ime i oni sjedaju: njih dvoje na kauč, a Lenselo, to nisu ni od koga čuli. Nije ni sasvim ispravno reći, ka skloni svoju posteljinu s njega na trpezarijski stolac, da je taj njegov posjet kojeg se jasno sjećaju bio stvarno pa propadne u fotelju, vidi ju Relja kako upada u taj drugi. Shvatit će kasnije oboje, svatko za sebe, već jasno pliš u svojoj kućnoj haljini, zateže šnalu na glavi, kako odvojeni i jedno od drugog i od tog sela, da je dolazio drugačije, kao da joj je on kopao po ormarima i nailazio sigurno i u međuvremenu, samo oni to nisu znali. Je li na crvene bluze! Otkud bi mogao znati, iza zatvorenih Lenka znala, nikada nisu pitali i više nije bilo važno. vrata, kako se samo uredila. Takva sređena nudi kavu iz Ono čega se sjećaju, počinje u doba kada se već dovoljfotelje, a Boro neće, ništa ne treba, pa neće ni Iris. Moja no smračilo, mada ne sasvim, moglo se sjediti u kući i Lenka, još nisi nabavila pošteno piće za goste, kaže Relja bez upaljenih svjetala, no ipak dovoljno da bi se moglo u sebi, dok oni ostaju sjediti i netko od njih, bit će da je proći neopaženo; ako već ne glavnom ulicom, jer u to je stari, uzima u svoje šake daljinski i pojačava, tako da i doba sigurno netko već nalakćen uz izlog dućana i kafiRelja sad može čuti program na televiziji. ća, ali nekom sporednom cestom, odvojkom, prilazom ”Kuda se to spremaš?” pita mu otac sestru. uz polja, tuda se sigurno moglo provući. Kako je Lenka ”Nikud.” otvorila vrata i ušla u kuću, izgledala je kao netko tko ”Koja djevojka pere kosu, a da nikud ne ide!” dolazi upravo s glavnog puta, iako nije njime često išla, I njoj je tad krivo što nema gdje ići. Onda dugo šute prekriženih ruku mogla se vrzmati i oko kuće, ali kada i jedino što se čuje kroz zatvorena vrata prigušena je ju je Iris vidjela tada kako ulazi, za nju je njezina majka televizija. Vani se već i glavni putevi pretvaraju u zahodala do tih vrata sredinom ceste, ravno od željezničke kutke, pa i njima tamo u dnevnoj to svjetlo s televizora stanice. Bluzu što je tada oštro osvjetljava lica, svi imala na sebi, Iris je poznazabuljeni u istom smjeru Svojim je prvim romanom ‘Nadohvat’ vala samo iz ormara, crvenu s ogromnim sjenama raumnogome iznenadila domaću književnu i presvučenu zaštitnim stegnutima preko zidova. javnost. U njemu se poduhvatila vrlo najlonom, naguranu među Možda samo Lenka na kućnim haljinama, a kosa čas skreće pogled, takva zahtjevne i traumatične teme, razaranja na ramenima – tek onda je nemirna kada na nešto mjesta Zrin na Baniji u II. svjetskom ratu i shvati, tražeći dugmad na nije naviknuta, poznaje praćenja sudbina njegovih stanovnika kroz bluzi skrivenu pod visokom Relja taj trzaj kojim je, vrlo kragnom – a tek kosa koju je to moguće, obje ruke gotovo pola stoljeća. Nakon takvog ulaska je nosila puštenu! Jasno da prebacila na jedan naslon, na domaću književnu scenu, jasno je da je takva prošla kroz centar, zgrčila se tako i gledala čas kritičari i čitatelji s nestrpljenjem iščekuju morali su je vidjeti. Jesu li u svoju Iris, čas u Boru. je prepoznali, o tome nije Kada će prepričati tu novu knjigu mlade autorice. Ponovo je riječ o dospjela razmišljati, jer večer na podu svog starog iznimno kompleksnoj i traumatičnoj temi – uto shvati kako stoji tamo stana, prvi put ikome, Iris odrastanje mlade žene u konzervativnoj okolini će zastati i priznati da se nasred dnevne sobe, a na njoj stara trenerka, sigurno uopće ne sjeća što je išlo i incestuozni odnosi između članova obitelji i gdjegod rupava, što to na televiziji koju je tako jedna je od tema nadolazećeg romana ‘Nevini’, uopće više oblači? Samo što posvećeno gledala. Trgala piše urednik knjige Drago Glamuzina je spustila ručnik s mokre je kosu sve dok ju majka kose, njih dvoje su ušli u nije taknula po prstima kuću, a ona stoji s tom gvaljom na glavi. Čak joj se i i tada joj nije preostalo drugo nego gledati pred sebe. mama počešljala. Jadna žena, što je mogla pomisliti Mogla bi se ona, neka se malo potrudi, prisjetiti tih emikada ju je vidjela takvu, tko će sad to raščešljati! sija koje su išle u to doba. Ako nije vikendom popodne s ”Dođi da nekog pozdraviš!” pozvala ju je Lenka.

Ninom iskopala novu kasetu s filmom iz Gagine kutije, A Iris potrči u kupatilo, od raščupane djevojke nasred nije joj preostajalo drugo nego da hoda po kući dok sobe ostane sjena za vratima, vidjeli su je njih dvoje iza mama sjedi u toj fotelji, pa se od silne dosade uvuče kraj mutnog stakla, čulo se kroz njega kao kroz vodu: “Sesložene posteljine na kauč i gleda u ekran dok ju svjetlo kundu da mi daš!”. To je zadnje što je Relja mogao čuti ne uspava. Mogla bi se ona prisjetiti, ali čemu, kada joj prije nego je zalupio vratima svoje sobe. je ostao u sjećanju jedan prilog iz mozaične emisije, Previše je tada zatvorenih vrata dijelilo njega od sestre tako se to zove, tko zna što su gledali prije nego joj se koja je tamo trgala kosu nad kadom, ali ipak jedna su otac nalaktio na koljena i sve da će ući u televizor. Ona bila svakako premalo, da ne bi čuo kada je izašla – mora se isto nagnula naprijed. Žena je s mikrofonom u ruci da se i presvukla, pune vješalice tamo njezine robe, hodala gradom koji Iris nije prepoznala. Na plavoj traci triput se skine i obuče dok jednom treba izaći iz kuće. u dnu ekrana piše: Zadar.

Spustio je roletu, taj zvuk u to doba uvijek odjekne dvo”Nikad nismo bili u Zadru.” rekla je naglas, a majka i rištem, pa sjeo na pod i bio dovoljno blizu poluosvijetdalje samo gleda u nju i šuti. ljenoj dnevnoj sobi, gdje je njegova sestra, eno pružala ”Nismo.” ruku da se upozna s ocem, rekla svoje ime, uvijek ga je U tom prilogu, hodala je voditeljica gradom, Relja sluša mrzila, to ime, zna li to i taj koji joj sada pruža ruku? i ne vidi što piše u dnu ekrana, nije mu jasno, a ženski ”Izaberi mi novo ime, Relja,” rekla bi mu, na rubu suza, glas ispituje ljude što misle o plakatu na gradskim zidijer sve curice na igralištu imaju za nju ljepša imena; sva nama koji je nedavno uklonjen, a nitko da bi znao tko su laka, otvorena, ženska, samo njezino zapinje, kako si ga je skinuo i zašto. mogao pustiti da me tako nazovu, Relja?

Nastavak na sljedećoj stranici  Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 39

Dok to govore, a na ekranu hodaju ljudi rivom i gužvaju i tada poželi da mu dođe u sobu iz koje je vazda tjera, se u ulicama, Iris zamišlja plakat kakav se izvjesi pred da ostane tu cijelu noć, kada bi mu i hranu donijela, pa školom ili općinom, zamišlja Gagu kako lijepi plakate da zaspu siti. Već se pripremio na to, da će mu soba od nakon što odveze njezinu majku na posao u općinu, te večeri postati tamnicom, jer njih troje će dovijeka nosi ih u kesi na stražnjem sjedalu mercedesa i lijepi gledati televiziju. osmrtnice, obavijesti, lijepi on slike svima kad su izbori, Lako bi izludio od tog razmišljanja, da ga nisu prekinuli vere se i po uličnoj rasvjeti s njima, mora da se tako netiz druge sobe. Napokon su se ustali, trgnuo se na komeko penjao na te bijele zidine da nalijepi ovaj, pa onda šanje za vratima. Tamo se pod bljeskanjem televizora i da ga skine. A ljudi što ih se pita, nitko ne zna što bi njegov otac ispričavao sestri što mora ići, no vratit će se, rekao, sluša to i Relja, nije ni njemu jasno kroz ta vrata. to neka zapamti. Majka je šutjela, što drugo, a njih dvoje ”Šta Vi mislite,” čuje se samo glas, mikrofon viri ispred su se sasvim sigurno rukovali, jer morali su tako stajali kamere “je li heroj ili zločinac, ovako po Vama?” na putu prema izlaznim vratima kada ju je pitao: A šta da joj kaže, ne skida sunčane dok odgovara, teško ”Kako se sad prezivaš?” je to reći ovako. Pa hodaju dalje i ne sjeća se Iris narav”Isto ko i prije.” odgovorila je. no, svakog čovjeka niti što je svatko rekao. Zapamtila Nije jasno čuo da je upravo to rekla, no nakon što se je samo jednu mladu ženu, nje se prve prisjeća dok ispravila i dodala: prepričava taj dan, prije i mamine crvene bluze i njezine ”Isto ko i ti.” kose, pa prije i oca, njegovih ruku na koljenima, rukovaDao bi se zakleti da je točno tako čuo. nja i toga kako joj se sušila kosa dok je to gledala. Mlada Zašto godinama nikome nije rekla za tu večer, lako bi žena, sunčane naočale i duga smeđa kosa povezana u objasnila time da joj se jednostavno nije dalo. Nedostarep, sjeća se bijele majice na bretele na njoj, lijepa žena tak volje pravedan je razlog, no tko bi ju uopće pitao? u svakom slučaju, to je pomislila Iris, kako lijepo izgleda Svi radije šute. Ne bi priznala, no imao je svoju ulogu i na kameri, što ona nije voditeljica! sram, tako čist i jednostavan da bi joj se mogao ”A čujte, mislim meni taj plakat nije smetao, očitati na licu prikovanom ravno na televizor, ne znam! Neka stoji, šta ima veze, tko zna.” kojeg srećom nitko nije jasno vidio, jer nije tako je rekla i otišla dalje. njoj bilo jasno što je toliki problem s jednim Nasmijali su se, i ona i Relja, nije to znala, plakatom. No lako za to, sram ju je bilo što nije vidjela je samo to dvoje oko sebe kako mrtvi znala točan odgovor na pitanje, dobro pa joj ozbiljni gledaju ravno. nitko nije gurnuo kameru u lice, a isto tako nije ”Da donesem soka ipak, pa nek stoji.” ustaznala – a toga se najviše sramila – što o tome la se Lenka. misli njen otac.

Pustili su tada stariju snimku plakata, na A Relja bi pak umro od srama koliko je gladan traci je pisalo da je iz arhive. Tamo je plakat bio. Nakon što su se njihovi glasovi prigušili i koji prekriva pola zida, nije to mogao Gago čuo je – to je lako prepoznati – kada škljocne nalijepiti, bome ni skinuti, da se čovjek hrđava brava na ulaznim vratima i onaj magnet Rukopis Ene Katarine polomi povuče mrežicu za komarce, kako ne bi znao, Haler ‘Nadohvat’ djelovao igrao se s tim povazdan, odljepljivao vrata i dok ga spusti. Lice koje je ona tada vidjela je zrelo i sigurno premda puštao ih da udare dok mama ne vikne da je Relji je bilo poznato, moguće i upravo ta je roman dovršila kad fotografija koju su isprintali i uvećali. Htjedosta. Dosta je, Relja, kaže si i što bi, baci se u je imala jedva dvadeset la je pitati zašto je to pisalo na plakatu i u krevet. godina (23 kad ga je čemu je problem, no bilo joj je neugodno.

Kako je izgledala Lenka kada se vratila u kuću objavila). Sve je to Vidjela je kako joj otac uvija smiješak, ne bi potvrđeno i Nagradom onoga dana, kada je Boro prvi put došao u selo, mogla reći niti da je sasvim podrugljiv niti godinama prije tog popodneva i mozaične Ksaver Šandor Gjalski za da tu ima dragosti, no bilo je jasno da on najbolji roman te ulaskom emisije, nije se tko imao sjećati. Njih dvoje već u finale još nekoliko zna odgovor na pitanje koje su postavljali su klonuli u njezinoj sobi i sljedeće što pamte književnih nagrada prolaznicima i to dovoljno da bi mogao miris je jaja na ulju, to kako sjedaju za stol i čeismijati nju jer ona ne zna. Ponovno je kaju. Taj je miris tako jak, mreškaju se od njega čupkala po kosi, no ovaj put Lenka ništa nije primijetila. nosnice, sjećaju ga se kao kakvog gustog dima, a majka ”Jel bi da ideš na more?” pitao ju je tada otac, valjda iza njega, kako bi ju vidjeli? Možda su joj ruke drhtale zbog Zadra, otkud mu more sada? Možda i zbog njezine dok je stavljala tanjure pred djecu, morale su, ipak je kose, još je mokra i hladi joj glavu, mogla je nedavno sasula onu rakiju u sebe i koliko li je godina prošlo otkad izroniti. ju je tako nalijevala pred njim, ne bi li joj se dovoljno ”Valjda, da.” zamantalo, da hoda natrag kroz selo zanesena i lagana ”Bit će onda.” kroz mrak? Je li skinula cvjetnu haljinu ili se još znojila Relja nije čuo cijeli razgovor, nadglasala ih je špica s i parila u njoj? Bit će da je ostala u njoj, natopila joj se i televizije, što nitko od njih troje tamo ne stiša to već kosa od kuhinje i sva se nakostriješila, lice joj se zacrvejednom, i na ulicu se čuje, a stari će valjda vječno ostati. nilo i krv joj nastavila juriti u tople obraze, kada joj je sin Nikad otići, sjedi tamo već cijelu večer, a on je već slomio tanjur i pomislila je – tako je ukipljena, a mlitava gladan i pojeo bi bilo što, samo da mu je ikako doći do stajala – koliko joj se ne da klečati i čistiti za njim, vrag kuhinje. Pa se približava vratima i sluša, ne bi li mu se nek ga odnese. sestra ustala i došla k njemu, što sjedi tamo kao mutava, Kada je drugi put došao u selo, Iris je mogla sa sigurtrebali su biti skupa u sobi! nošću reći: zatvorila je vrata za njim u crvenoj bluzi, A Iris ne ustaje. Ne zna Relja vuče li ju tko i sada za ruku uredne, raspuštene kose. Televizor je bljeskao u prazan ne bi li ju zadržao. Po svemu što čuje, ona sjedi mirno zid, a Iris je stajala posred sobe.

40 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Kako je pak izgledala onaj prvi put, nakon što je izašla u podne i vratila se uvečer znojna i drhtava, ionako su svi znali bolje od njih. Relja se tako sjećao da nje omamljene, izgubljene u svom selu, ruku što plešu oko tijela, padanja na pod, ukratko, jedne ogavne slabosti zbog koje mu se dizao i prazan želudac. A Iris, nikako da se odluči sjeća li se toga ili je ipak potrčala niz glavnu cestu, zašto ne bi, jer netko joj je dometnuo: ”Mater ti trči ko sumanuta!” nije više ni sama znala tko i gdje, ali tada ju je zamislila s rukama što nezgrapno struje zrakom, zadihanu dok joj se pod tom cvjetnom haljinom drmusaju prsa i trbuh, pa se smije, što će drugo dijete.

Nakon što ga je drugi put ispratila, na televiziji je odsvirala odjavna špica, a Relja čuo zvuk vrata, uvukla se Iris u svoju sobu i sva kuća je najednom mirovala. A onda, što ju je gonilo, nabila se na vrata i čekala da joj majka ode u kupatilo, da čuje prigušen šum vode i bude sigurna da je dnevna soba, kroz koju je morala proći, prazna. Sjena joj se preklopi sa svjetlom televizora na tu sekundu, koliko joj je trebalo da se prikrade do bratove sobe i zausti da mu kaže da bi ostala tu, a on se ne pobuni. Držala je dah ne bi li sačuvala tišinu, požurila se uvući pod jorgan dok voda još lupa i tada se ne može čuti šuštanje iz kreveta.

Pokušavala je procijeniti – ako ona čuje majku kako zavrće pipu, kako tapka i otvara vrata – koliko onda majka čuje njih, ista je udaljenost između, a ipak se ta tišina koja je blizu čini zaglušujućom, uvjeri ju da je ona u prednosti, da majka ne čuje njih mada oni čuju nju. O tome je mislila, dok se vrpoljila pred san, strugala noktima plahtu i od nemira zbacila sve sa sebe, otprhnuo je jorgan na pod, a njoj se koža u sekundi ukrutila od hladnoće. Gruba za i ukočena, takva je ležala. Relja vrati perje preko nje, ona se pokuša otkriti, on ju pokrije, ona sklanja, pa ju zaguši njime, pritisne čvrsto preko usta i tada nestane šuma vode, ugasi se valjda i svjetlo, vuku se koraci po parketu, a ona diše i čaršaf bubri, zatvara oči i zamišlja da je bolesna, sva slaba, samo da ne misli na to perje kojim ju na silu pokriva.

Sjetit će toga, teške posteljine koja se prevalila na nju i shvatiti da to nije moglo biti u ljeto. Ona žena nije bila u kratkoj majici kada su je zaustavili na ulici, a i njezina je majka morala skinuti kaput, barem štogod za ogrnuti, kada je ušla u kuću i to bi sigurno vidjela, jer sjedila je tamo i sjeća se jasno, kako su se otvorila vrata. Nikako da shvati, zašto ju nije zapljusnuo hladan zrak kao kada se naglo otkrila tu večer u krevetu kraj brata, a majka je

sasvim sigurno ušla u crvenoj bluzi, nije nosila kaput niti prebačen preko ruke, nije ništa trpala na već pune vješalice uz vrata. Morala je biti zima, jer samo se po zimi tako Relja znoji; nije to ljepljiv dodir dvaju tijela, ono gušenje kože i tisuće malih nelagoda što ubadaju pod njom, već jedna usmjerena toplina, kao da joj je netko prislonio žig i dugo držao užareno željezo na jednom mjestu, sve dok joj ne postane ugodno. Zato je morala biti zima, vani je već sve odavno u magli. Ako se spustila dovoljno rano, bilo je moguće proći kroz selo, bez da itko primijeti ili barem, ne bi bilo puno njih koji bi vidjeli nekoga kako ide glavnim putem. Kada je tako hladno da i njoj dođe zavući se pod perje – a to joj se i dalje gadi do bola – magla se spusti istovremeno s noći i može se, neometano i gotovo tajno, prijeći s jednog kraja sela na drugi. Od tolike magle, ni u njihovu se sobu ne bi vidjelo izvana, barem sve dok se oba dlana ne prislone na prozor i među njih utisne glava.

Udahnuli su i zaronili pod perinu, da bi joj uzeo ruku, privukao ju sebi među noge i povlačio ju u svojoj. Više nije čula nikakvog zvuka iz kuće i nije mogla znati, je li majka zaspala ili stoji mirna kao kip pred vratima i svaki se čas sprema uletjeti unutra. Sve se kao nećkala, otrgnula bi se i okrenula na bok. Umalo da i je, ali iščekivanje te nadiruće topline posve ju je obuzelo. Dok su spavali kao djeca, tek bi slučajno pružila ruku k njemu i probudila se s natopljenim prstima. Sada je stezala oči, već olabavljela od umora, pričinilo joj se šarenilo i sva je lijeno ulijegala u krevet. On je bio sasvim budan i tada bi joj nešto jače stisnuo ruku, tek toliko da ju razbudi, da ju povuče na sebe, pa ga pogleda od gore, takva umorna.

Stresla se, izjela bi ju ta tišina kojoj nije znala odrediti razlog. Stisnula je usta kao da se od čega grči. Relja ih prekrije rukom, ne bi li joj pomogao, a njoj se sve i dalje vrti u bojama pred očima. Bila je od pasa na gore izvan jorgana i nije on znao kako je hladno tamo gore, kako je imala potrebu skupiti ruke uz tijelo, pa se stropoštala kraj njega, odustajući. ”Ne može Relja, nismo djeca više.”

Spustila je ruke u toplu lokvu pod sobom i nije ovog puta ni pokušala presvući – ni krevet, ni sebe ni njega. Koliko se samo srama navlačilo zbog jedne večeri. Sjeti se toga i stisne oči kao u tom mraku, kaže si, nije se dogodilo.

Ničeg od tog nije bilo, normalni ljudi to ne rade, šta ti je Iris, rekao bi joj i brat da ga je ikada pitala, nije se dogodilo. Nije bilo ni plakata, bila je sve sigurnija u to, ni mama nije nosila raspuštenu kosu, niti je sanjala more te noći, ma ništa od toga.

Udahnuli su i zaronili pod perinu, da bi joj uzeo ruku, privukao ju sebi među noge i povlačio ju u svojoj. Više nije čula nikakvog zvuka iz kuće i nije mogla znati, je li majka zaspala ili stoji mirna kao kip pred vratima i svaki se čas sprema uletjeti unutra

ENA KATARINA HALER

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 41

TEMA

OVA GODINA

Sudeći prema najavama hrvatskih nakladniRazgovarala: ka, godina koja je pred GEA VLAHOVIĆ nama obećava da će novinarka, književna i nas zaokupiti brojnim kazališna kritičarka zanimljivim naslovima domaće i prijevodne literature, od onih dobitnika najprestižnijih književnih nagrada i naslova s top lista vodećih svjetskih časopisa, do književnih klasika i nestr-

42 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

pljivo očekivanih novih proznih, pjesničkih i publicističkih knjiga nagrađivanih hrvatskih autora svih žanrova. Čini se da su hrvatski nakladnici uspješno prebrodili pandemiju te se učinkovito uspijevaju othrvati odjecima krize izazvane ratom u Ukrajini, pa domaći čitatelji neće ostati zakinuti za svjetske uspješnice o kojima se priča i sjajna nova izdanja autora globalnih bestselera. Da biste se bolje snašli u obilju informacija te kako bismo vam pomogli odabrati i isplanirati svoju čitateljsku godinu,

pripremili smo mali pregled novih naslova koji na police knjižara stižu tijekom 2023. godine. Obožavatelje “najzagrebačkije” spisateljice Nade Gašić razveselit će vijest da uskoro stiže završna knjiga njezine zagrebačke tetralogije “Četiri plamena, led”. Knjigu objavljuje Sandorf a u njoj nas autorica ponovo uvlači u tajne grada i njegove najjezovitije strane. U izdavačkom programu Sandorfa izdvaja se “Evo što su mi učinile riječi”, jedinstvena antologija pjesama američkih pjesnika Beat generacije, pjesnika s Black Mountain koledža te članova Pjesničke renesanse San Francisca i Njujorške škole poezije u izboru i prijevodu Voje Šindolića.

Knjiga “Sveto znanje” Williama A. Richardsa daje značajan doprinos društvenim i političkim raspravama o odgovornoj integraciji tzv. psihodeličnih supstanci u modernu medici-

“Rat je najveće zlo” dobitnika Pulitzerove nagrade Chrisa Hedgesa, u kojoj razmatra skrivenu cijenu rata za pojedince, obitelji, zajednice i nacije.

Nakladnički program Hena coma u 2023. će obilježiti dobitnici najvećih europskih nagrada. Brigitte Giraud ovogodišnja je laureatkinja francuske nagrade Goncourt koju ćemo upoznati u autofikcijskoj priči o gubitku voljene osobe “Živjeti brzo”. Vera Vujović prevest će roman nagrađen međunarodnim Bookerom 2022. “Grobnica od pijeska” indijske autorice Geetanjali Shree, koji čitatelja vodi u živopisan svijet Indije i Pakistana. Ugledna švedska nagrada August za 2022. godinu pripala je novoj Heninoj autorici Iji Genberg i njezinu romanu “Detalji”, koji

Od Svetlane Aleksijevič, Cormaca McCarthyja i Margaret Atwood do Kristiana Novaka i Karla Ovea Knausgårda Čini se da su hrvatski nakladnici uspješno prebrodili pandemiju te se učinkovito uspijevaju othrvati odjecima krize izazvane ratom u Ukrajini, pa domaći čitatelji neće ostati zakinuti za svjetske uspješnice o kojima se priča i sjajna nova izdanja autora globalnih bestselera. Da biste se bolje snašli u obilju informacija te kako bismo vam pomogli odabrati i isplanirati svoju čitateljsku godinu, pripremili smo mali pregled novih naslova koji na police knjižara stižu tijekom 2023.

– NOVI MI, I BROJNE NOVE KNJIGE ZA ČITANJE! nu. U “Knjizi o knjižnici” višestruko nagrađivane američke spisateljice, novinarke i publicistkinje Susan Orlean saznat ćemo sve o povijesti izgorjele losanđeleske knjižnice u kojoj su sate, dane i godine provodili Charles Bukowski, Ray Bradbury i mnogi drugi slavni pisci i umjetnici. Među Sandorfovim se izdanjima izdvajaju i publicistički biser “Gigakapitalisti”, britka kritika nepojmljivo bogatih suvremenih kapitalističkih ultrabogataša Bezosa, Muska i Zuckerberga iz pera talijanskog novinara i pisca Riccarda Stagliana, te

na hrvatskome izlazi u srpnju. Nakon izvrsnog prijema “Nebeskih tijela”, nagrađenih međunarodnim Bookerom 2019., Hena com najavljuje novi roman omanske autorice Jokhe al-Harthi “Stablo gorke naranče”, slojevito istraživanje društvenog statusa, ljubavi i ženske ustrajnosti. Iz azijskog književnog kruga stiže novo djelo Vijetnamke Nguyen Phan Que Mai, koja se u Hrvatskoj proslavila romanom “Planine pjevaju”.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 43

DPA/PICTURE-ALLIANCE

Pod egidom Hena com-a hrvatskoj će javnosti prvi put biti predstavljen suvremeni škotski pisac i publicist Andrew O’Hagen, trostruki finalist nagrade Booker, i to s romanom “Mušice”, o muškom prijateljstvu i odrastanju u 1980-ima. Od domaćih autora, iz Henine nakladničke manufakture uskoro stižu i novi romani Marka Gregura “Šalaporte”, Olje Knežević “Magdalena: strada fortunata”, te “Sat koji otkucava samo tik” dramatičara i prozaika Ivana Vidića.

Glazbena knjižara Rockmark i u novoj godini nastavlja s objavljivanjem atraktivnih naslova iz svijeta glazbe i pop kulture. “Teorija velikog praska - definitivna i potpuna priča o hit seriji!” autorice Jessice Radloff kroz priče i intervjue s glavnim zvijezdama donosi sve o jednoj od najpopularnijih televizijskih serija svih vremena. Knjiga je odmah po objavi krajem 2022. postala bestseler u Americi, a u hrvatskom će prijevodu izaći u svibnju 2023. Fanove Brkova na proljeće će razveseliti pjesmarica s akordima najvećih hitova jednog od najaktivnijih i najpopularnijih bendova ovih prostora koju priprema frontmen Shamso69. U studenome stiže biografija giganta rocka, grupe Led Zeppelin “Biografija Led Zeppelina” iz pera cijenjenog glazbenog biografa Philipa Normana. Iz Rockmarka u 2023. najavljuju i biografije rock i heavy metal velikana Doorsa, Pantere, Judas Priesta i Freddiea Mercurya u stripu, za koje su sve priče rađene s glazbenicima iz bendova, dok su crteže radili priznati svjetski umjetnici. Jedan od najzapaženijih prvijenaca 2022., “Kako ubiti vlastitu obitelj” britanske novinarke i spisateljice Belle Mackie, domaći će čitatelji dobiti priliku čitati zahvaljujući nakladniku Stilus knjiga,

Obožavatelje Knausgårda oduševit će vijest da OceanMore na jesen objavljuje ‘Vukove iz šume vječnosti’, nastavak ‘Jutarnje zvijezde’

priča, “Kako sam prevario prvi april”, koju prije ljeta objavljuje nakladnička kuća V.B.Z. Pod egidom V.B.Z.-a izlaze i povijesni romani “Zrcaljena svjetlost” dvostruke dobitnice nagrade Booker Hilary Mantel, te zbirka priča Gabriela Garcije Marqueza “Put u Macondo”. Ljubitelje Leonarda Cohena razveselit će vijest da V.B.Z. objavljuje knjigu Kari Hesthammar “So long, Marianne”, biografiju njegove muze Marianne Ihlen, koja ga je nadahnula na stvaranje jedne od najljepših ljubavnih pjesama svih vremena. Tu je još jedan publicistički biser, “Nacistički milijarderi” Davida de Jonga, koji prikazuje mračnu povijest najbogatijih njemačkih dinastija koje su profitirale u vrijeme Trećega Reicha. Školska knjiga godinu započinje objavljivanjem prvog kola “Djela Miroslava Krleže” koje će sadržavati sedam svezaka: roman “Zastave” u pet svezaka te “Balade Petrice Kerempuha” i knjigu eseja “Deset krvavih godina”. U novoj biblioteci Svjetski pisci od jeseni ćemo imati priliku čitati vrsna djela svjetske književnosti u novim prijevodima: memoarsku prozu “Strah i nada” Nadežde Mandeljštam, remek-djelo “Božanstvena komedija” Dantea Alighierija, romane “Uliks” James Joycea, “Stranac”, “Kuga” i “Pad” Alberta Camusa, “Uvjeravanje” engleske književnice Jane Austen te Johna Steinbecka “Istočno od raja”. Na području publicistike ističe se glazbena monografija “Sve bilo je muzika – Hrvatski skladatelji popularne glazbe između Drugog svjetskog i Domovinskog rata” Bojana Mušćeta, prva knjiga posvećena suvremenim skladateljima koji su oblikovali hrvatsku popularnu glazbu u drugoj polovici prošlog stoljeća. Pozornost čitatelja izazvat će i bestseler New York Timesa “Zora svega – nova povijest čovječanstva” Davida Graebera i Davida Wengrowa, provokativno djelo koje su Sunday Times, Observer i BBC proglasili knjigom godine a koje potiče rasprave i dubinsko preispitivanje ukorijenjenih stavova o ljudskoj povijesti. U 2023. izlazi “Wagnerizam” Alexa Rosea, jednoga od najčitanijih glazbenih kritičara današnjice, u kojemu otkriva kako je Richard Wagner postao svojevrsni poligon za modernu umjetnost i politiku. Ljubitelje svjetova J. R. R. Tolkiena obradovat će

Ljubitelje svjetova J. R. R. Tolkiena obradovat će čak pet izdanja velikog autora. Uz ‘Pad Númenora’, koji u sebi okuplja sve Tolkienove zapise o Drugome dobu Međuzemlja, u najavi su i sva tri dijela triptiha ‘Velike priče o Starim danima’. Tu su i ‘Priče iz pogibeljne zemlje’ zbirka koja sadrži četiri Tolkienove pripovijetke te jednu zbirku pjesama koji je ovaj bestseler broj jedan Sunday Timesa uvrstio u svoj nakladnički program za 2023. Stilus nastavlja s objavljivanjem pjesničkih zbirki kanadske pjesnikinje Rupi Kaur, pa tako u svibnju izlazi hrvatski prijevod njezine željno iščekivane četvrte knjige “Liječenje riječima”, niz poetskih vježbi pisanja kojima pomaže čitateljima da istraže teme kao što su trauma, gubitak, ljubav i obitelj. Ako želite otkriti što je to toksična pozitivnost i je li ona ultimativno pozitivna ili negativna za nas, pročitajte “Toksičnu pozitivnost” američke psihoterapeutkinje Whitney Goodman. Stilus knjiga objavljuje još jedan intrigantan naslov, knjigu “Psihologija gluposti” sveobuhvatno i duhovito istraživanje ljudske gluposti u kojoj je francuski psiholog i urednik Jean-François Marmio okupio svoje kolege, poznate psihologe, sociologe, filozofe, ekonomiste i književnike iz različitih zemalja kako bi iznijeli svoju viziju tog zanimljivog fenomena. Nagrađivani književnik Zoran Ferić u 2023. će nas obradovati s još jednom zbirkom

44 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

čak pet izdanja velikog autora koja u 2023. izlaze pod egidom Lumena. Uz “Pad Númenora”, koji u sebi okuplja sve Tolkienove zapise o Drugome dobu Međuzemlja, u najavi su i sva tri dijela triptiha “Velike priče o Starim danima”: “Pad Gondolina”, “Húrinova djeca” i “Beren i Lúthien”. Tu su i “Priče iz pogibeljne zemlje” zbirka koja sadrži četiri Tolkienove pripovijetke (Blunjo, Seljak Giles iz Hama, Kovač iz Velikog Lesja i Čačkalov list) te jednu zbirku pjesama (Pustolovine Toma Bombadila). Niz luksuznih izdanja vrhunske prijevodne literature Lumen nastavlja s čak tri najavljene knjige jednog od najpopularnijih pisaca svih vremena, Stephena Kinga: prvi hrvatski prijevod znanstvenofantastičnog trilera “Mrtva zona” prema kojemu je snimljen istoimeni film 1983. u režiji Davida Cronenberga; prvi prijevod romana “Potpaljivačica”, prema kojemu je 1984. snimljen istoimeni film u režiji Marka L. Lestera, te “Talisman”, napisan u tandemu s Peterom Straubom. Iz ovogodišnje se nakladničke produkcije Lumena izdvaja i novela za djecu i mlade “Ledeni zmaj” koju je legendarni George R. R. Martin napisao 1980., a prema kojemu se snima dugometražni animirani film, te dvije knjige svjetski slavne i nagradama ovjenčane autorice Margaret Atwood, “Goruća pitanja”, koja donose izbor od više od pedeset eseja i prigodnih tekstova, te zbirka pripovijedaka “U neobranu grožđu”. Tu je i roman dobitnika nagrade Booker za 2022. Shehana Karunatilake, “Sedam mjeseci Maalija Almeidija”, metafizički triler-noir o

Nobelovka Annie Ernaux tijekom tajne ljubavne veze s mlađim, oženjenim muškarcem vodila je dnevnik ‘Izgubiti se’, koji ćemo uskoro također moći čitati. Tu je i roman ‘Periferal’ Williama Gibsona

zagrobnom životu koji čitatelja vodi u filozofsku avanturu, mračno srce svijeta, ubojite užase građanskog rata u Šri Lanki. Nakladničku kuću Fraktura, koja je prošle godine proslavila dvadeseti rođendan, sudeći prema novim naslovima, čeka još jedna uzbudljiva godina. Senegalski hit-autor Mohamed Mbougar Sarr, dobitnik nagrade Goncourt 2021., književnu publiku oduševit će romanom “Najskrovitiji spomen na ljude”, koji u Frakturinu izdanju izlazi u prijevodu Ursule Burger. Douglas Stuart, škotsko-američki autor i modni dizajner koji nas je 2022. oduševio briljantnim prvijencem “Shuggie Bain”, vraća se s velikom queer pričom, bestselerom Sunday Timesa, romanom “Mladi Mungo”. Ubrzo nakon svjetske premijere, dugoočekivani naslov “Doba poroka” indijske književne zvijezde Deepti Kapoor za koji je FX već otkupio prava za TV-seriju upoznat će i Frakturina publika. Književna publika uživat će i u sjajnim naslovima domaćih autora, poput “Autobiografije” karizmatičnog konceptualnog umjetnika Brace Dimitrijevića koja donosi priču i o

njegovom ocu, također velikom slikaru Voji Dimitrijeviću. Od domaćih romana iz Frakture najavljuju, između ostalih, veliku obiteljsku priču iz 50-ih godina prošlog stoljeća “Oče, ako jesi” Julijane Adamović; novi roman Mihaele Gašpar “Premještanje snova”, te roman “O neuspjehu i nebitnom” Filipa Rutića, autora kojeg, zbog sjajnog prvijenca, u Frakturi već proglašavaju novim glasom generacije. Frakturina sestrinska kuća Bodoni u godini koja slijedi najavljuje niz iznenađenja i novih izdanja književnih klasika. Uskoro u izdanju Bodonija izlazi “Idiot” F. M. Dostojevskog, u prijevodu Ivane Peruško. Zatim, autobiografski roman talijanske prevoditeljice i aktivistice Natalije Ginzburg “Obiteljski leksikon”, koji prati ljubav, političke progone i smrt njezina supruga Leonea. Tu je i “Dnevnik” spisateljice Virginije Woolf, koji stiže u prijevodu Ande Bukvić, a očekuje nas i sjajan roman nobelovca Patricka Modiana “U kafiću izgubljene mladosti”, koji maestralno portretira Pariz 1950-ih godina, tajni svijet pisaca, kriminalaca, pijanaca i lutalica. Od gotovo trideset naslova koje će Disput objaviti ove godine, izdvojili smo njih pet, žanrovski različitih. “Snoviđenja”, remek-djelo Francisca de Queveda, skup je pet fantastičnih priča alegorijsko-moralističkog odnosno satirično-burlesknog karaktera. Kratki roman “Sjene zaboravljenih predaka” dosad na hrvatski neprevedenog klasika ukrajinske književnosti Mihajla Kocjubinskog zasniva se na romantičnoj književnosti poznatoj temi neprijateljstva dviju obitelji i velike ljubavi između dvoje njihovih potomaka. Biografski roman ugledne nagrađivane francusko-libanonske pjesnikinje i romansijerke Vénus Khoury-Ghata “Marina Cvetajeva, umrijeti u Jelabugi” upečatljiva je pripovijest o životu velike ruske pjesnikinje. U knjizi “Devet ogleda o Danteu” argentinski književnik Jorge Luis Borges analizira “Božanstvenu komediju” Dantea Alighierija, izražavajući svoje oduševljenje tim klasičnim djelom. “O dostojanstvu Europe”, posljednja knjiga velikoga rumunjskog filozofa, esejista i pjesnika Constantina Noice, sadrži niz eseja u kojima autor iscrpno objašnjava sve nedaće što ih je Europa pretrpjela u posljednje dvije tisuće godina i iznosi prijedloge kako bi se to iskustvo moglo iskoristiti radi uspostave modela koji će biti primjenjiv na cijeli svijet. Naklada Ljevak u 2023. izlazi sa “Septologijom I-II” Jona Fossea, velikim romanesknim projektom jednog od najvažnijih pisaca našega doba u kojemu na 1.250 stranica piše o prirodi umjetnosti i Bogu; o alkoholizmu i protoku vremena. Iznimno je zanimljivo djelo knjiga “Sporazum Cvetković-Maček” akademika Ljube Bobana, koje je po prvi puta na znanstven način opisalo političku, gospodarsku i društvenu važnost razumijevanja događaja koji su vodili potpisivanju Sporazuma Cvetković – Maček, nakon kojeg je (prividno) riješen višedesetljetni nacionalni spor u monarhističkoj Jugoslaviji. Treći, višestruko nagrađivani roman ugledne francuske književnice Alice Zeniter “Umijeće gubitka” složena je i višeslojna priča o povijesti jedne obitelji koja je osvojila brojna ugledna priznanja i nagrade, među kojima Prix Goncourt des lycéens. Čak dva nova romana nagrađivanih hrvatskih književnika izaći će pod egidom OceanMora: u ožujku “Potop” Damira Karakaša i, u rujnu, “Znaš da nema bliže” Kristiana Novaka.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 45

Vraća se i Virginie Despentes, ovaj puta s epistolarnim romanom na tragu “Opasnih veza”, “Dragi seronjo”, u kojemu piše o pitanjima intime i društva. OceanMore objavljuje i roman “Preobrazba: Metoda” u kojemu se jedan od trenutno u svijetu najslavnijih suvremenih francuskih pisaca Edouard Louis vraća svojim književnim počecima. Izvrsna preporuka svakako je i kratki roman “mađarskog Hemingwaya” Sándora Jászberényija “Kralj gavrana”, a tu su i romani Sheile Heti “Pure Colour”, Frédérica Beigbedera “Brana na Atlantiku”, te dvije knjige Annie Ernaux (“Je ne suis pas sortie de ma nuit” i “La honte”). Zatim, dobitnika talijanske nagrade Strega 2021. Maria Desiatija “Spatriati”, te romani mađarskih klasika Milana Fürsta “Priča o mojoj ženi” i Sandora Maraija “Kad svijeće dogore”. Obožavatelje norveškog pisca Karla Ovea Knausgårda oduševit će vijest da OceanMore na jesen objavljuje prijevod njegova romana “Vukovi iz šume vječnosti”, samostojećeg nastavka “Jutarnje zvijezde”. I Edicije Božičević najavljuju niz vrlo zanimljivih naslova, među kojima se izdvaja knjiga ponajvažnijeg autora angolskog književnog izraza Joséa Luandina Vieire “Pravi život Domingosa Xaviera/João Vêncio i njegove ljubavi”, koja sadrži dvije novele, ili dva kraća romana, smatrana njegovim najvažnijim djelima. Nakon “Černobilske molitve”, “Rabljenog doba” i “Rat nema žensko lice”, ovaj nakladnik polako zaokružuje opus Svetlane Aleksijevič s jednom od njezinih prvih knjiga, “Pocinčani momci”, u kojoj se bavi sovjetskim ratom u Afganistanu. José Luís Peixoto danas je jedan od najnagrađivanijih i najčitanijih portugalskih autora uopće, a Edicije Božičević u ovoj godini objavljuju njegovu zbirku ranih priča “Ne danas”.

Nakon “Amuleta”, na red je došao i jedan od cjenjenijih kratkih romana Roberta Bolaña, “Udaljena zvijezda”, Izlazak romana Cormaca McCarthyja zasigurno je jedan od književnih događaja godine. Nakon šesnaest godina, ovaj klasik suvremene američke književnosti, dobitnik nagrade Pulitzer, konačno je objavio dugoočekivani roman, odnosno, dva romana koji se jedan bez drugoga mogu čitati

Školska knjiga godinu započinje objavljivanjem prvog kola ‘Djela Miroslava Krleže’ koje će sadržavati sedam svezaka: roman ‘Zastave’ te ‘Balade Petrice Kerempuh’ i knjigu eseja ‘Deset krvavih godina’

FOTOGRAF: MARION ETTLINGER

koji se tematski nadovezuje na “Nacističku književnost u Americi”. Kapitalno djelo suvremene književne teorije “Svjetska književna republika” Pascale Casanova, koje objavljuje izdavačka kuća MeandarMedia, polazeći od teorije književnoga polja na vidjelo iznosi transnacionalne dinamike koje strukturiraju književni svijet, a koje su uvelike pod utjecajem društveno-političkih kretanja.

MeandarMedia objavljuje i “Café Museum” Roberta Makłowicza “spoj putopisnih i kulinarskih knjiga sa širokom povijesnom pozadinom i brojnim obiteljskim uspomenama u kojima nas autor vodi na put kroz zemlje višenacionalne Habsburške monarhije”. Tu su i novi romani Drage Jančara “Uz nastanak svijeta” i Tanje Radović “Oda mladosti”, te nova zbirka poezije Senka Karuze “Krađa”. ”Životna uvjerenja mačka Murra” E. T. A. Hoffmanna (Durieux), parodija je klasičnog bildungsromana smatrana jednim od najvažnijih romana njemačkog romantizma. Durieux objavljuje i zbirku Marina Ivančića “Slipi kralj i druge priče”, čudesan spoj metafizike i fantastike, te knjigu kratkih priča Gorana Bogunovića “Kako dabrovi grade branu”, koja govori o iščašenjima koja ljudi poduzimaju kako bi se uklopili u suvremeni život. Pripovjedač “Pograničnih okruga” proslavljenog australskog književnika Geralda Murnanea prekapa po svojim sjećanjima te iznosi razmišljanja o načinu na koji svjetlo čini sliku pamtljivom, o životu provinciji i o elementima katoličke kulture. “Dangube iz Starog dvora” Mateiua Caragialea najpoznatiji je rumunjski modernistički roman prepoznat zbog osobitog kontemplacijskog stila na koji je utjecao Proust i dekadencija fin de sièclea te zbog ciničnog i trezvenog prikaza jednog društva pred zalaskom. Nakladnik Petrine knjige relativno je mlada pojava na hrvatskom književnom nebu, a objavljuje naslove na koje svakako vrijedi obratiti pozornost. U 2023. za vas pripremaju slavnu zbirku priča Jorgea Luisa Borgesa “Izmišljaji” u prijevodu Milivoja Telećana. “Arturov otok” Else Morante, prvi je hrvatski prijevod slavnog talijanskog romana koji je osvojio nagradu Strega te je po njemu snimljen i film. Tu je i višestruko nagrađivani roman “Gospa od Nila” Scholastique Mukasonga, kao i slavni nikad na hrvatski preveden roman Patricije Highsmith “Stranci u vlaku”, po kojemu je film snimio Hitchcock.

Petrine knjige objavljuju i novi roman slavne francuske dramatičarke Yasmine Reza “Serge” čija je tema obitelj, godine u kojima se bolest, smrt i rastakanje pojavljuju kao segmenti koji počinju mijenjati sve članove.

Nastavak na sljedećoj stranici 

46 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

N A J B O LJ A S A M O S TA L N A K N J I Ž A R A U Z A G R E B U 2 0 2 2 .

P R

I E

Č

Upali maštu i dođi u Pričozemsku!

Kako do nas?

Upoznajte Pričozemsku, najbolju samostalnu knjižaru u Zagrebu 2022. godine. Najveselije mjesto u gradu specijalizirano je za djecu i nudi knjige za svaki uzrast, ali i razne zanimljive aktivnosti i događaje. Raspored i opis događanja pogledajte na našoj web stranici www.pričozemska.hr.

Pričozemska se nalazi na zagrebačkim Ravnicama u Radauševoj 3, na platou u centru zagrebačkih Ravnica. Od tramvajske stanice Hondlova ili Ravnice čeka vas dvominutna šetnja do našeg platoa!

Bogati prodajni asortiman uključuje školski i uredski pribor, dječju i stručnu literaturu Ibis grafike, kao i raznovrsne dječje naslove drugih nakladnika.

Ako ne možete doći osobno, knjige i ostale proizvode iz ponude Pričozemske možete naručiti i putem Wolta.

Gostovanja autora

Radno vrijeme PON – PET: 09:30 – 20:00 SUB: 10:00 – 17:00

Novinarska radionica

pričozemska.hr

Plišane priče

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 47

Nakon odličnog prijema njegova distopijskog romana “Angosta”, Petrine knjige objavljuju i autobiografski roman najznačajnijeg suvremenog kolumbijskog pisca Hectora Abada Faciloncea “Zaborav koji ćemo postati”, priču o ocu koji je pogubljen iz političkih razloga. U novoj biblioteci Šetnje, koja donosi žanrovski otvorene tekstove domaćih autora na temu putopisa, šetnji, hodanja i razmišljanja donosi prve tri knjige koje su napisali Goran Tribuson (Landranja), Pavao Pavličić (Deset vukovarskih šetnji) i Ratko Cvetnić (Čez pole i vrvle). Medijska kuća Hangar 7, posvećena izdavanju žanrovske literature, u 2023. donosi novi niz vrhunskih svjetskih naslova spekulativne fikcije. Roman Dana Simmonsa “Hiperion” osvojio je nagradu Hugo a riječ je u prvome u seriji od četiri romana. Hangar 7 objavljuje i distopijski roman “Kalokain” švedske autorice i pjesnikinje Karin Boye, objavljen 1940. godine i inspiriran autoričinim odlaskom u Njemačku u vrijeme kada je ludost nacizma bila na vrhuncu. Iz pera autora trilogije o “Marsu”, roman “2312” Kima Stanleya Robinsona nestvarno je stvaran prikaz čovjeka budućnosti koji se može nesputano kretati prostranstvom Sunčeva sustava. Roman je osvojio nagradu Nebula u kategoriji najboljeg djela za 2013. godinu. Tu je i roman “Periferal” rodonačelnika cyberpunka Williama Gibsona, prvi u planiranoj trilogiji koji je dobio i hvaljenu seriju u produkciji Amazona. Zasigurno najznačajnija autorica SF-a i fantasyja je Ursula K. Le Guin, a njezin “Serijal o Zemljomorju” neupitan klasik fantastične literature koji će po prvi puta biti objavljen na hrvatskom jeziku. Tu su i kultni klasik Daniela Keyesa “Cvijeće za Algernona”, roman “Zimski zaručnici”, prvi u kvartetu “Kroz zrcala” francuske autorice Christelle Dabos, te epistolarni roman finske autorice Leene Krohn “Tainaron”. Za one koje inspiriraju knjige o drevnoj mudrosti, Planetopija je pripremila knjigu “Osam pravila za ljubav” svjetski popularnog autora Jaya Shettyja, inspiriranu mudrošću Veda i modernom znanošću u kojoj pokazuje kako izbjeći lažna obećanja i partnere koji nas ne ispunjavaju. U knjizi “Dobar život” voditelji najdugovječnijeg znanstvenog istraživanja sreće, takozvanog Harvardskog istraživanja razvoja odraslih, Robert Waldinger i Marc Schulz donose odgovor na pitanje što je dobar život. Knjiga “Dekodiraj svoj emocionalni otisak” Judy Wilkins-Smith pokazuje kako uz pomoć sistemskih i obiteljskih konstelacija možemo promijeniti emocionalni otisak koji nas drži zarobljene u ustaljenim i ograničavajućim obrascima. U knjizi “Radikalno ozdravljenje” psihijatar Jeffrey Rediger, docent na harvardskom Medicinskom fakultetu i ravnatelj odjela psihijatrije u bolničkom centru McLean predstavlja medicinu budućnosti, iznosi svoja otkrića o uzrocima bolesti te nudi prvi vodič ove vrste kroz fizičke i mentalne principe povezane s iscjeljenjem i prevencijom bolesti. Izlazak romana Cormaca McCarthyja zasigurno je jedan od književnih događaja godine. Nakon šesnaest godina, ovaj klasik suvremene američke književnosti, dobitnik nagrade Pulitzer, konačno je objavio dugoočekivani roman, odnosno, dva romana koji se jedan bez drugoga mogu čitati, no u paru donose neizmjerno zadovoljstvo čitateljima jer kodovi posijani u jednome romanu, dobivaju odgovore u drugome. Romane “Putnik”, najavljen kao fantastično književno istraživanje etike, znanosti, ludila, žudnje i sjećanja, te “Stella Maris”, filozofsku raspravu o bogu, istini, životu i ljudskoj prirodi,

48 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

s engleskog prevodi Patricija Horvat a simultano koncem godine objavljuje nakladnik Profil. S nestrpljenjem iščekujemo i “Raj”, drugi roman dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2021. godine Abdulrazaka Gurnaha, briljantan i majstorski napisan roman o bremenitim sudbinama pojedinaca s afričkog kontinenta, o kolonizaciji i mnogim zvjerstvima učinjenima u ime civilizacije. Nakladnik Profil objavljuje i roman “Bračni portret” britanske spisateljice Maggie O’Farrell nagrađene 2020. nagradom Women’s Prize for Fiction za roman “Hamnet”, te “Lucy pokraj mora” pulitzerovke Elizabeth Strout, kao i novi roman hvaljenog i hrvatskoj publici već predstavljenog švedskog pisca Alexa Schulmana “Stanica Malma”. Kad je riječ o publicistici, naslov koji se sigurno s nestrpljenjem čeka je “Surrender”, memoari jedne od najvećih rock-zvijezda današnjice, frontmena grupe U2 Bona Voxa. Brojni ljubitelji djela Harukija Murakamija bit će oduševljeni najavom nakladnika Vuković&Runjić da u 2023. objavi hrvatske prijevode njegova prvog romana “Slušaj pjesmu vjetra” i kratkog romana “Fliper”, kao i jedinstvene knjige-eseja “Profesija romanopisac” u kojoj

Zasigurno najznačajnija autorica ZF-a i fantasyja je Ursula K. Le Guin, a njezin ‘Serijal o Zemljomorju’ neupitan klasik fantastične literature koji će po prvi puta biti objavljen na hrvatskom

Murakami prvi put čitateljima povjerava svoja razmišljanja o ulozi romana, otkriva ishodišta vlastite kreativnosti i genezu sebe kao pisca. Nobelovka Annie Ernaux tijekom tajne ljubavne veze s mlađim, oženjenim muškarcem vodila je dnevnik “Izgubiti se”, koji ćemo zahvaljujući ovoj izdavačkoj kući uskoro također moći čitati u hrvatskom prijevodu. Otac legende o Cortu Malteseu Hugo Pratt u knjizi razgovora s Dominiqueom Petitfauxom “Želja da se bude beskoristan” neposredno prije smrti istražio je zagonetke vlastitog života. U “Bilješkama o smrti kulture” jedan od najboljih romanopisaca današnjice Mario Vargas Llosa bavi se transformacijom kulture iz vitalne svijesti u mehanizam odvraćanja pažnje i zabave. Gruzijski dobitnik Europske nagrade za književnost za godinu 2019. Beka Adamašvili u knjizi “U romanu svi ginu” nudi urnebesan pregled europskoga književnoga kanona. Roman “Civilizacije” treće je djelo francuskog pisca Laurenta Bineta, autora svjetske uspješnice “HHhH”, ludistička reinterpretacija povijesnih činjenica u kojoj se vrtoglavo isprepleću stvarni i fiktivni likovi, zbilja i mašta, što zabavlja čitatelja ali ga i poziva na promišljanje o dominaciji i osvajačkom apetitu ljudi i naroda. U 2023. Vuković&Runjić među ostalim objavljuje i “Aveniju utopije” Davida Mitchella, roman “Čitač tame” Philipa K. Dicka, te “Podzemstvo” proslavljenog autora Roberta MacFarlanea, jednu od 100 najboljih knjiga 21. stoljeća prema izboru britanskog Guardiana.

Novi roman autorice hita "Žene koje kupuju cvijeće"

Istinita priča o skrivenoj povijesti ženskog stvaralaštva Posjetite nas

MAGAZIN 49 Kneza Mislava 17, ZagrebVeljača 2023 BESTBOOK www.fraktura.hr

TEMA Piše: ANTE ŠERVENTIĆ

GABRIEL G. MARQUEZ, ‘LJUBAV U DOBA KOLERE’, 1985.

Dok još čovjek nevino zamišlja ljubav, idealizira drugu osobu, dok mu srce još može zaigrati kad ona ili on prođe u neposrednoj blizini, pomisao na ostvarenje tog odnosa, samo iskazivanje emocija, nazovimo to ljubavi, iako to ljubav jamačno nije, vrlo je strašan čin koji me istodobno snažno privlačio, a kojeg sam se i užasavao.

Biti odbijen. Ne čuti ono što se mora čuti da bi se dosegnuo taj ideal za kojim nevino, neiskusno čeljade čezne.

Nevježa u punome smislu riječi. Zaljubiti se, zauvijek, jer svi smo negdje čuli - ljubav je vječna dok traje, napisao je neki pjesnik, i ustrajati u toj ljubavi do kraja, nikada ne odustati, vjerujem da su si to mnogi obećali dok su ležali u krevetu i maštali o ostvarenju te ljubavi, iz noći u noć, dok s vremenom tim našim suputnikom obećanje nije postalo samo sjećanje, kratkotrajna tlapnja kojom smo se zavaravali da nam pomogne da prebrodimo pokoji težak trenutak, koji sad izgleda smiješan, beznačajan, možda ga se ni ne možemo prisjetiti, jer svaki novi dan pomalo nagriza sjećanje i tupi emociju, a vjerojatno je to tad bila daleko najvažnija stvar na svijetu, jedino za što je vrijedilo boriti se. Jedan lik, doduše fiktivni, iako u mojoj glavi kao da je stvarno postojao, Florentino mu je ime, Ariza prezime, nije nikad odustao, a Gabriel nam je ispričao da je vrijedilo. Skoro pa cijeli život, od momenta kad ju je ugledao, ušao je Florentino u tu ljubav koja ga je zgrabila i kojoj se on sam prepustio te je cijeli život tražio i čekao Ferminu, koja je imala svog doktora Juvenila, pristalijeg ženika od ne baš privlačnog Florentina.

Njihovi životi su prolazili te bi se s vremena na vrijeme okrznuli, Florentino je bio s mnogo drugih žena, razne romanse je doživio, ali Fermina je uvijek bila prisutna u njemu, ali i on u njoj. Ustrajati cijeli jedan život, odreći se i čekati da se uzvrati ta davno izjavljena i na prvu neprihvaćena ljubav, do kraja vjerovati u nju, možda i radi tog snažnog uvjerenja da će se ostvariti, time i utjecati da se ostvari, lik Florentina Arize me očarao od prvog puta, ali i svakog sljedećega kad bih čitao “Ljubav u doba kolere”, uvijek imajući negdje duboko u sebi pomisao jesam li i ja mogao, trebao nekoga nekada tako čekati.

DINO BUZZATI, ‘TATARSKA PUSTINJA’, 1940.

I dok tako čekamo cijeli život nekoga, nešto, taj događaj što mijenja sudbinu tražeći smisao naše egzistencije i postojanja, upoznao sam lik časnika Giovannija Drogu, koji je svoju sudbinu želio ostvariti u ratu, toj bitki o kojoj će se pričati. Došavši kao novopečeni i mlađahni časnik u utvrdu na samoj granici, takoreć u pustopoljinu, gdje će ga dočekati priče i kuloari o skorašnjem napadu, Drogo će tako jednu godinu za drugom željno iščekivati taj dan koji mijenja sudbinu, dan kad će postati junak, za to vrijeme događaju se razne promjene u samoj utvrdi, Drogo otiđe kući u jednom času pa se vrati, polagano stari i primjećuje da je među starijima u utvrdi, i dalje čekajući taj moment koji nikad ne dolazi.

Osrednjost, promašenost egzistencije, koja se s vremenom sve više očituje, s kojom se valjda svaki čovjek u jednom času suočava, bez obzira na to koje je lovorike

50 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

TRI LIKA I DVA PISCA KOJI SU ME INSPIRIRALI Pojava Petrinih knjiga, izdavača iza kojeg stoji Ante Šerventić, spada u red hrvatskih kulturnih senzacija, a nama otkriva što ga je inspiriralo

Ljubav u doba  kolere Gabriel Garcia

Polaganost  Milan Kundera.

Marquez, V.B.Z. Prijevod: Tamara Horvat Kanjera

MeandarMedia.

Prijevod: Ana Prpić

Tatarska pustinja  Dino Buzzati, Šareni dućan.

Autobiografski  spisi Thomas Bernhard

Prijevod: Jerka Belan

Futura publikacije.

Prijevod: Relja Dražić

u svijetu ljudi pribavio, vrijeme prolazi, taj sudbonosni trenutak, koji je, čini se, samo varka, kako kaže Dino na kraju priče. Što sam stariji, više sam bliži Drogi, sve oko nas su varke, ove ili one vrste, pitanje je samo koliko će dugo trajati i kakvog će intenziteta biti, možda sve što vrijedi na kraju balade je jedan od lijepih sunčanih dana u kojem smo bili svoji.

MILAN KUNDERA, ‘POLAGANOST’, 1995.

U svijetu žurbe Milan priča priču o polaganosti, kratki roman meditativnoga karaktera, koji nas vodi iz jednog stoljeća u drugo, a opet uspijeva stvoriti dojam laganih prelazaka kao da se sve događa u isto doba u tome dvorcu. Šaljiv na svoj način, vodi nas kroz razmišljanja o načinu na koji provodimo svoje vrijeme opterećeni raznim ciljevima i zamislima, Milan se pita gdje su nestali dokoličari, ne lijenčine, tako omražene u današnjim vremenima, nego ljudi koji polagano uživaju u vremenu koje imaju, mislim da ih naziva gledači Božjih prozora, netko tko je zalegao na livadu i ne krade Bogu dane, kako se kod nas kaže, već punim plućima uživa u nebeskim prizorima, zatim priča o muškarcu i ženi koje ugleda u svome retrovizoru i, dok mu se čovjek približava s autom, promatra napeto lice u retrovizoru i pita se kamo li se žuri, pored njega je lijepa žena kojoj bi mogao staviti ruku na bedro pa da u miru plove cestama upijajući krajolik... Mnoge te i druge duhovite, a istodobno mudre situacije s kojima se likovi susreću, često mi iskoče u svijest kad se uhvatim da se ponašam poput vozača u retrovizoru, u stvari se s mnogim likovima, napose u komičnosti njihovih uloga, može čovjek pronaći, a s malo sreće i prepoznati kad se dogode.

a na internetu se može pronaći krajnje nevjerojatna fotografija obitelji Abad koja je stigla na mjesto ubojstva samo nekoliko minuta nakon samog čina, na njoj se vidi tijelo Abada starijeg pokriveno bijelom plahtom dijelom natopljenom krvlju, supruga njegova u grču plača gleda u objektiv dok je njezina kći gladi po obrazu i tješi, kći pak gleda u tijelo, isto kao i neki čovjek koji je iza nje, i tješi je, a pored njih, malkice udaljen je njegov sin Hector, koji je prekrižio noge u turski sjed podbočene glave na ruku, zamišljen poput studenta na nekom predavanju, kao da nije prisutan, kontrast je toliki da bi većina ljudi rekla kako je fotomontaža da je fotografija snimljena u današnje doba. Ima još jedna koja se lako nađe na internetu, čini mi se također neposredno nakon ubojstva, tu je Hector mlađi znatno emotivniji, stisnutih šaka, otvorenih usta i stisnutih očiju gleda prema nebu dok je iznad fotografije naslov “Moj otac je bio dobar čovjek! Zašto su ga ubili?” Tijekom čitanja knjige u više navrata naivni dio mene se pita zašto su ga ubili, dok je nekako bilo jasno da će tako svršiti njegov život, ali pitanje je i dalje tu - zašto? Zato što je bio iskren pošten, pomagao kome je mogao, jer je na kraju balade bio hrabar, a ja, kad se sjetim tog lika, pomislim da bih bio zadovoljan da sam bar malo hrabar kao on i da svojoj djeci budem bar upola tako dobar otac.

HECTOR A. FACIOLINCE, ‘EL OLVIDO QUE SEREMOS’, 2006.

‘El olvido que seremos’ (Zaborav koji ćemo biti) ili, kako su na engleski preveli, “Forgotten we will be” (Zaboravljeni ćemo biti) priča je koju sin priča o ocu. Odnosi između roditelja i djece vrlo su duboki, ostavljaju najdublji trag, koje god vrste emocije bili. Hector Abad u ovoj divnoj priči govori o sebi, svojoj obitelji, najviše o ocu, s takvom nepatvorenom ljubavi da djetinjasti dio čitatelja, barem u mojem slučaju, pomisli u jednom trenu: “Da sam barem imao ovakvog oca” ili “Ovo je najbolji otac na svijetu”. Ja sam otac male djece i negdje u podsvijesti stalno nosim slike iz te priče i mislim o tome kako bi postupio Hector Abada stariji, preciznije Hector Abad Gomez, otac Hectora Abada Faciolincea, pa tako u jednom dijelu kaže da ga je otac kao peto dijete, ali prvog sina, što je važno u kolumbijskoj macho kulturi, stalno grlio i ljubio kad bi ga sreo, pa su mu mnogi dobacivali da se to ne radi, da će mali biti maricon jednog dana, kolokvijalno - da će biti peder, ali se Hector stariji nije obazirao na dobacivanja te ga je i dalje obasipao takvim izričajem ljubavi, zatim kad Hector mlađi napravi neku spačku malo ozbiljnijeg tipa jednoj židovskoj obitelji, klišej situacija na koju ga je nagovorio prijatelj, stari ga vodi za ruku, zvone na vrata i Hector mlađi se treba ispričati glavi obitelji, to su samo neki od detalja kojima sin opisuje svoga oca, ali otac nije samo otac koji ga grli i ljubi nego uspješan i uvažen doktor koji se upleće u politiku i brine se za osnovne životne potrebe najsiromašnijih građana te se polako s vremenom za njega sve više čuje, dobroćudan i nasmijan, barem takav dojam ostavljaju fotografije s interneta, a i sin ga takvim opisuje, istodobno je neustrašiv u svome izričaju, pa javno govori što misli i što osjeća, a ako je čovjek obrazovan i ima dobre namjere, onda se taj izričaj približava istini, a istina, iako je prisutna u svima nama, nije nam draga, pogotovo kad se javno govori u Medellinu, godinama najopasnijem gradu na svijetu, mjestu koje je iznjedrilo sicarije, gradu u kojem je u to doba vladao Pablo Escobar, o kojem se danas snimaju razne serije, Hector stariji platio je svojim životom, ubijen je na cesti,

THOMAS BERNHARD, ‘AUTOBIOGRAFSKI SPISI’ (‘Uzrok’, 1975., ‘Podrum’, 1976., ‘Dah’, 1978., ‘Hladnoća’, 1981., ‘Dijete’, 1982.)

Thomas, Mizantrop iz Austrije. Vrlo općenit opis meni jednog od najdražih pisaca, krajnje senzibilnog i brutalno iskrenog čovjeka prema cijelom ljudskom rodu. Na neki način većina njegovih knjiga su autobiografske ili imaju autobiografske elemente. Istančanost njegovih osjetila u međuljudskim odnosima, ili njegov instinkt da osjeti ono nešto kvarno u ljudskom rodu, nešto što te tjera prema samoći, da se odvojiš od drugih, da učiniš baš suprotno od savjeta koji ti je dan; ne budi isključiv, ili prijeđi preko toga, ili ma takvi su ljudi, ili prihvati to...

Naprotiv, on ide u dubine i u rečenicama dugačkim po nekoliko stranica secira do najmanjih detalja situacije koje bi prosječan čovjek opisao s pet riječi. Thomas nas vodi u neotkrivene dubine detalja svakidašnjih odnosa koje društvo prihvaća kao normalno, a on nam prikazuje u kojoj mjeri ustvari jesu normalni, ali samo u smislu da su dio većine, normi, ali zabrinjavajuće bolesni, s gađenjem i odvratnošću promatra sebične karakteristike i plitkogrudnost određenih zanimanja, recimo da je meni otvorio oči o karakteristikama ponašanja koja su tipična za doktore, dok ih se drugi boje i imaju strahopoštovanje, on ismijava boljke ljudi koji se bave tim zanimanjem, tih sedamdesetih, osamdesetih godina proročanski piše o nečemu što je danas skoro pa izumrlo, barem izvornom obliku, a to je fotoaparat, gnuša se dok promatra turiste koji fotografiraju. Mislim da svaki od nas može biti toliko sam da vidi svijet na taj način, ali je vrlo teško biti tako sam i tako lucidan. Zato rijetki, samo najveći to uspijevaju. Ne znam za one koji su ga već čitali, ali Thomas Bernhard mi je, uz sve to, jedan od najduhovitijih pisaca koje sam čitao, i ustvari ispod svih tih slojeva mizantropije, na dnu se krije ljubav prema istini, velika hrabrost u toj samoći da se kaže ono što jest, i to na tako lijep način, jačima sasuti u lice istinu, a tko ga je čitao zna o kome govorim.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 51

Posjetite nas

52 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Kneza Mislava 17, Zagreb

www.fraktura.hr

OBJAVIT ĆEMO 26 KNJIGA U suradnji s ekološkom inicijativom Boranka posadit ćemo 10.000 stabala na opožarenim područjima Dalmacije

#GrowingTogether #CreativeEurope4Books

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 53

TEMA

Piše: DAMIR ŠODAN

OD JEZIČNE STVARNOSTI DO JEZIKA STVARNOSTI (I NAZAD) Jedan izdvojeni pogled na hrvatsku poeziju od 90-ih do danas.

Poezija – tri različite cipele na ulazu u mračni sokak.

Charles Simic

ALAMY STOCK PHOTO

”Suvremeno hrvatsko pjesništvo ne postoji?!”, napisao je svojedobno Tvrtko Vuković, naš uvaženi kritičar, akademski radnik i pjesnik, prilježni “sljedbenik” filozofa Slavoja Žižeka, u pogovoru svoje panorame suvremenog hrvatskog pjesništva pod naslovom Off–Line (hrvatsko pjesništvo devedesetih), objavljenoj kao zasebni dvobroj književnog i kulturnog časopisa Quorum (br. 5-6) sada već davne 2001. Vraćajući se danas na ovu ponešto “nihilističnu” konstataciju više od dva desetljeća kasnije čovjek ne može da se ne upita što li je nagnalo Vukovića na ovako radikalan, pa i apsurdan zaključak, kad je suvremeno hrvatsko pjesništvo u pitanju. Prije svega treba imati na umu da Vukovićeva rečenica parafrazira izjavu glasovitog francuskog psihoanalitičara Jacquesa Lacana da “žena ne postoji”!1 Lacanova namjera bila je ukazati na činjenicu da su brojni diskursi u društvu definirani sa stanovišta muškog principa, tako da onaj ženski ne predstavlja ništa drugo negoli otklon od dominantne paradigme muškosti, pa bi se po analogiji mogao steći dojam da je Vuković možda htio sugerirati da je u hrvatskoj književnosti poezija “drugotna” u odnosu na prozu, to jest da je njen status inferiorniji, ali ne radi se o tome jer Vuković je zapravo tvrdnjom da “hrvatsko pjesništvo ne postoji” htio ukazati na izostanak zajedničkog poetičkog nazivnika ili kanonskog kišobrana pod koji bi se mogao zgurati sav taj, riječima Danijela Dragojevića, “rasuti teret” suvremene hrvatske poezije, budući da su poetike 90-ih bile do te mjere izdiferencirane i raznolike da su se odupirale svakom pokušaju formalne sistematizacije, u svrhu klasifikacije i kritičke valorizacije.

Situacija je, dakle, bila konfuzna, ako već ne i obeshrabrujuća2, imajući u vidu da su desetljećima nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj književni časopisi bili ti koji su začinjali različite poetike i davali im umjetnički legitimitet. Oni su riječju bili kovačnice novih trendova i vjesnici drugačijih senzibiliteta na

54 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

PRIVATNI ALBUM

cjelokupnoj književnoj sceni, pa su naprimjer Krugovi ne pjesničke prakse5 s kojima je dijelio zajedničku svijest pomogli da se već 50-ih odbaci socrealistička estetika u oko materijalnosti jezika i njegovih izvedbenih i spoznajkorist umjetnički izazovnijih individualnih poetika, nih mogućnosti, u svojoj pozitivnoj subverzivnosti Razlog je 60-ih najavio hermetizam, filozofski nastrojepomogli da se poezija “ohladi” i odupre sirenskom zovu nu i metafizičku poeziju, a Pitanja i Off 70-ih uspješno tradicije, toliko su s druge strane doprinijeli da se lirika u su u književno nasljeđe integrirali tekovine postavangardobroj mjeri ustoliči kao donekle samodopadna “igra de i revolucionarne 1968., demistificirajući u konačnici riječima”, koja kao da je postupno izgubila svaku vezu sa poeziju kao wittgensteinovsku “jezičnu igru”, da bi nas “stvarnošću”, samim tim i put do šireg, manje stručnog naposljetku 80-ih časopis Quorum kroz intenizvnu čitateljstva, a i sami pjesnici počeli su se pomalo ponašati prevoditeljsku djelatnost upoznao i s glavnim zasadama kao članovi nekog ekskluzivnog i elitnog kluba. postmodernizma i dekonstrukcije, što je rezultiralo time Pogonsko gorivo cjelokupnog modernizma u poeziji, kao da je početkom 90-ih3 poezija već što znamo, je bila metafora. Ona je egzistirala kao sofisticirana i zahtjevna primarna jezična figura, kako je književna forma, čiji praktikanti (inače, naglašavao veliki lingvist Roman o poeziji se u “stručnim krugovima” Jakobson, oko koje se konstituira uvriježilo govoriti s obaveznim odmasâma poezija uopće kao forma. Za kom kao o takozvanoj “označiteljskoj razliku od metafore koja upućuje na praksi”) to jest pjesnici su mahom bili simultanost, metonimija kao tvorbeobaviješteni intelektualci od kojih su na figura proze ukazuje na sekvencineki zdušno prigrlili načelo razlike ili ranost i naraciju koji prozni tekst kao “različnosti” Jacquesa Derridae takav drže na okupu. Metafora (différance) kao idejni temeljac za svoje podrazumijeva i neproničnu “mističpoetike, pa je njihova “filozofija nost” kojom se jezikom praktički pisanja” počivala na (post)strukturali“povezuje nepovezivo”, a odatle i stičkoj premisi da se značenje teksta – s svojedobno deplasirani umišljaj da je obzirom na inherentnu nesposobnost pjesnik nekakav “žrec” ili alkemičaroznačitelja da upotpunosti odraze ski genij čiji pogled seže daleko s onu DAMIR ŠODAN (Split, 1964.) pjesnik, označeno bez oslonca na druge stranu predmetne i jezične (s) dramski pisac, urednik i prevoditelj, označitelje – unedogled odlaže. Krajnja tvarnosti. S druge strane, metonimija diplomirao je anglistiku i opću povijest konzekvenca ovog pristupa je da u kao alatka proze svijet i jezik uvijek na Sveučilištu u Zagrebu. Objavio je poeziji ne treba tražiti korespondencije drži na okupu, podrazumijevajući njizbirke pjesama: Glasovne promjene, između pisane riječi i vanjskog svijeta, hovu čvrstu korelaciju i oslanjajući se Srednji svijet, Pisma divljem Skitu, budući da poezija po difoltu stvara u konačnici na naše praktično, Café Apollinaire, Unutarnji neprijatelj, Gavran-Buddha-Yamaha, Život s vlastiti svijet, a ne odražava već postojevanjezično, da ne kažemo “prozaičmaskom, knjige izabranih dramskih ći, što bi rekao veliki modernist Fernanno” životno iskustvo. Ali negdje u tekstova: Zaštićena zona, Noć dugih do Pessoa. U retrospektivi se stječe drugoj polovici 90-ih stvari su se svjetala i Hrvatski Don Juan (u dojam da je baš ovo prilijeganje uz počele mijenjati, rekao bih izlaskom pripremi) te antologije Drugom stranom princip različitosti poslužilo kao plodno zbirke Južni križ Tomice Bajsića (antologija suvremene hrvatske tlo za razvoj mnogih “samohodnih” 1998., koja uz metaforu počinje sve “stvarnosne” poezije, 2010.) i Ima li poetika, tako da se sredinom 90-ih više rabiti i metonimiju kao oblikovpjesnika u Monte Carlu (antologija hrvatska poezija zatekla u permanenno sredstvo, pa poezija postaje suvremene europske poezije, 2022.). tnom “polimorfno perveznom” fluksu narativna, introspektivna, spiritualna, Za “crnu” komediju Zaštićena zona raznoraznih zamisli i izvedbi. Jedna od iskustvena, katarzična i tematski nagrađen je prvom nagradom u Beču na natječaju za eksjugoslavenske dominantnih pjesničkih dionica je do raznolika jer obuhvaća podjednako autore, a za burlesku Chick lit Držićevom 90-ih bio semantički konkretizam, traumatične prizore iz Domovinskog nagradom. Poezija mu je zastupljena pjesnički brend čiji začetnik je bio rata kao i vinjete s egzotičnih lokacija u svim relevantnijim antologijama pjesnik, teoretičar i kritičar, Branko pri čemu se pjesnik ukazuje kao živa hrvatskog pjesništva, a u inozemstvu Maleš4. Semantkonkretizam je bio nešto osobnost, “trudbenik pjesme”, što bi u američkim, francuskim i britanskim poput hrvatske inačice američke rekao Leonard Cohen, koji preciznim izborima New European Poets, Les “jezične poezije”, odnosno pravac koji jezikom detektira i ovjerava već Poètes de la Méditerranée, The World je u želji da demistificira liriku kao postojeću unutarnju i vanjsku Record i A Hundred Years’ War. Kao takvu pozivao na “odbacivanje smisla” stvarnost. Kao ratni veteran, likovnjak prevoditelj na hrvatski je preveo djela pri konstruiranju pjesničkog teksta koji po struci, pjesnik i urednik, također i Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Bukowskog, Charlesa Simica, je ionako na ovaj ili onaj način uvijek posvećeni prevoditelj (Blaise CenRicharda Brautigana, Franka O’Hare, ideologijom izmanipulirani konstrukt, drars, Antonio Machado, Rafael Denisa Johnsona, Briana Turnera, pa je stoga zadatak pjesnika da ga Alberti...) Bajsić nije zaokupljen Najwana Darwisha i dr. Dvadesetak prokaže ili “dekonstruira”. Semantički pretencioznim intelektualiziranjem godina radio je kao prevoditelj za konkretizam je u poeziju uveo intelekniti se olako igra riječima, već Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a tualno osviješteni pristup izgradnji pribjegava konverzacijskom, ”besjesad je slobodni književnik i književni stiha uklanjajući usput i posljednji trag dovnom” izrazu, bez obzira da li prevoditelj. Jedan je od urednika romantičarskog sentimentalizma i tematizira ratnu traumu, društvenu časopisa Poezija te član HDP-a i patosa u pjesničkom izrazu uopće. nepravdu ili duhovnost u svijetu koji Hrvatskog Centra P.E.N.-a. Posljednjih Kolikogod da su semantkonkretizam, ali je, uzgred, odavno izgubio dušu. godina sve više živi u rodnom Splitu. druge tadašnje označiteljski orijentiraNastavak na sljedećoj stranici  Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 55

Ali i bez obzira na neizbježnu konvencionalnost razgovornog jezika Bajsićeva lirika i dalje zadržava rimbaudovsku auru pisanja kao misteriozne avanture ili duhovnog otkrivenja. Ubrzo su se javile i druge zbirke u kojima se osjetila slična promjena pjesničke paradigme, a riječ je knjigama Tatjane Gromače Nešto nije u redu (2000) i Drage Glamuzine Mesari (2001). Gromača je svojim izuzetno bazičnim i neuljepšanim pjesničkim jezikom uspjela poeziju empatijski usmjeriti na čitatelja i izazvati pritom emocionalnu, a ne samo cerebralnu reakciju. Prepoznatljivi prizori surove postratne stvarnosti, nesigurnost pjesničkog subjekta, ovaj put ne u njegovoj intelektualnoj impostaciji, već u živoj egzistencijalnoj situaciji, upućivali su na univerzalnu ljudsku problematiku s kojom se svatko mogao poistovjetiti.

Glamuzinina naoko “jednostavna”, ali zapravo multidimenzionalna zbirka Mesari, uvodi po prvi put na velika vrata u hrvatsku poeziju seks, erotiku i uopće ljubavne odnose i njihovu fenomenologiju i dinamiku u uvjetima tipično naše postratne urbane tranzicije. Stilski i tematski ove zbirke nalaze se miljama daleko od onoga što se u prosjeku dotada podrazumijevalo kao “suvremena hrvatska poezija”.6 Riječ je o “kratkim” ali dalekosežnim “rezovima” u tkivu suvremenog hrvatskog stiha, IVO ČAGALJ/PIXSELL

Autori poput Sime Mraovića, Darije Žilić (lijevo), Olje SavičevićIvančević (gore), Bojana Radašinovića... donijeli su dašak svježine u ponešto ustajalu i samodovoljnu kulu suvremenog hrvatskoga stiha

56 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

DUŠKO MARUŠIĆ/PIXSELL

MARKO LUKUNIĆ/VEČERNJI LIST

Negdje u drugoj polovici 90-ih stvari su se počele mijenjati, rekao bih izlaskom zbirke Južni križ Tomice Bajsića 1998., koja uz metaforu počinje sve više rabiti i metonimiju kao oblikovno sredstvo, pa poezija postaje narativna, introspektivna, spiritualna, iskustvena, katarzična i tematski raznolika jer obuhvaća podjednako traumatične prizore iz Domovinskog rata kao i vinjete s egzotičnih lokacija

Tatjana Gromača je svojim izuzetno bazičnim i neuljepšanim pjesničkim jezikom uspjela poeziju empatijski usmjeriti na čitatelja i izazvati pritom emocionalnu, a ne samo cerebralnu reakciju

čije se posljedice i danas osjećaju, budući da jedan broj pjesnika i dalje slijedi manje-više metonimijsku i narativu liniju, tako da im poezija na momente “zvuči” kao proza.7 Nova pjesnička paradigma donijela je sa sobom i novi, kako sugerira Krešimir Bagić, “desakralizirani” i “žurnalizirani” jezik, kao svojevrsni derivat svakodnevnog govora. Ove tri pjesničke zbirke mogu se retroaktivno ocijeniti kao tri izuzetno uvjerljiva književna djela koja su odbacila cijelu zgradu nereprezentacijskog diskursa, što se u konačnici pokazalo barem

privremeno kao revitalizirajući trenutak suvremenog hrvatskog stiha. Ovakva bi se situacija po analogiji mogla usporediti sa dolaskom beatnika na američku pjesničku scenu 50-ih, ili na pojavu Novih subjektivista u Njemačkoj 70-ih godina protekloga stoljeća. U hrvatskom slučaju se poezija na prijelomu stoljeća tako našla na dva formativna potpornja, metaforskom i metonimijskom, to jest između dviju suprotstavljenih poetika od kojih je jednoj u fokusu bio doživljaj jezika, a drugoj doživljaj svijeta, ili filozofski rečeno našeg bivanja-u-svijetu. Jezičnu (s)tvarnost zamijenio je jezik stvarnosti omogućivši poeziji da napokon prokomunicira sa potencijalno daleko širom čitateljskom bazom. Ili riječima filozofa Petera Sloterdijka, nakon kopernikanskog obrata došlo je do ptolomejskog razoružanja. U ovom kontekstu treba napomenuti da se nadolazak “stvarnosne” poezije8 sretno poklopio s inauguracijom festivala FAK (Festival alternativne književnosti) koji je za cilj imao upravo vaninstitucionalnu popularizaciju književnosti.9 Potaknuti izražajnim potencijalima novog pjesničkog jezika, njegovom efikasnošću i “jednostavnošću”, neki od već etabliranih pjesnika postmodernističke, transcendentalističke ili neoekspresionističke orijentacije, poput Mileta Stojića, Branka Čegeca ili Delimira Rešickog, suptilno mijenjaju svoje poetike i počinju sve više pisati u “novom”, mimetski intoniranom ključu, priskrbljujući daljnji legitimitet novoj poetici registriranoj kao “stvarnosna” poezija10.

Nastavak na sljedećoj stranici 

ZNANJE ZA CIJELI ŽIVOT Ulaganje u mirovinu dugorocan je proces koji treba planirati na vrijeme.

Ovladajte osnovnim financijskim pojmovima i budite dobri s novcem. Uplanirajte vrijeme i za citanje jer i to nas obogacuje.

www. financije101.24sata.hr

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 57

ŽARKO BAŠIĆ/PIXSELL

Naravno, uskoro je cijela plejada mlađih pjesnika u dobroj mjeri preuzela ovaj neorealistički postupak, pa su autori poput Sime Mraovića, Ivice Prtenjače, Krešimira Pintarića, Darije Žilić, Olje Savičević-Ivančević, Bojana Radašinovića, Vlade Bulića, Ivane Bodrožić, Roberta Roklicera, Damira Radića, Dragana Juraka i Tomislava Čadeža donijeli dašak svježine u ponešto ustajalu i samodovoljnu kulu suvremenog hrvatskoga stiha. Nešto kasnije neki od najmlađih su poput Marka Pogačara uspjeli čak zasjesti u hibridni međuprostor između “stvarnosnog” i “jezičnog”, da bi odatle počeli suvereno ispaljivati svoje “poslanice” ovom našem ustalasalom svijetu. Nije onda neobično da je teoretičar Sanjin Sorel svojedobno

Hrvatsko pjesništvo ‘trećeg poraća’ se našlo ukliješteno ‘između nesmisla i stvarnosnosti’, kako zaključuje Tonko Maroević

potonju dvojicu po povratku u domovinu preveo na hrvatski.

Poetička, pa možda i svjetonazorna (riječ je o “reSANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Naravno, mnogi su pjesnici iz ovog neformalnog kruga našli dostojnog prethodnika u liku Borisa Marune (1940-2007), vjerojatno jedinog pravog hrvatskog disidentskog pisca iz razdoblja komunizma

“stvarnosnu” poeziju proglasio “arhipoetikom naraštaja”. Naravno, mnogi su pjesnici iz ovog neformalnog kruga našli dostojnog prethodnika u liku Borisa Marune (1940-2007), vjerojatno jedinog pravog hrvatskog disidentskog pisca iz razdoblja komunizma, čija repatrijacija je značila paradoksalno ne povratak nekoć ustaštvom opterećenog mladića već prije sredovječnog kalifornijskog liberala koji je svojim ležernim i no nonsense pristupom stihu pokazao da se može i drugačije. Naime, živeći tri desetljeća između Argentine, Španjolske i Sjedinjenih Država, Maruna je bio pod utjecajem beatnika, ali i Charlesa Bukowskog i naposljetku čileanskog “antipjesnika” Nicanora Parre, da bi

Nešto kasnije neki od najmlađih su poput Marka Pogačara uspjeli čak zasjesti u hibridni međuprostor između ‘stvarnosnog’ i ‘jezičnog’, da bi odatle počeli suvereno ispaljivati svoje “poslanice” ovom našem ustalasalom svijetu. Nije onda neobično da je teoretičar Sanjin Sorel svojedobno ‘stvarnosnu’ poeziju proglasio ‘arhipoetikom naraštaja’

58 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

1 Prvi put spomenuto u sklopu Lacanovih seminara 1970-71, a originalna izjava na francuskom glasi: La femme n'existe pas!

2 Slično zapažanje sugerira naprimjer već i sâm naslov antologije suvremenog hrvatskog pesništva Miroslava Mićanovića – Utjeha kaosa iz 2007.

3 Časopis Godine iz 90-ih, kao i Poezija HDP-a, koja izazi od 2005., po mojem mišljenju nisu (bili) u pravom smislu kreatori novih pravaca i trendova koliko svjedoci tekuće književne proizvodnje.

4 Krajnje originalna i inovativna, ako već ne i revolucionarna, zbirka Branka Maleša, Praksa laži, objavljena je 1986.

6 Krajem prošle godine Drago Glamuzina objavio je zbirku sabranih i novih pjesama pod naslovom Crni zec (Naklada Vukovć-Runjić, Zagreb, 2022) koja uz rukovet novih pjesama objedinjuje njegov cijeli pjesnički opus kao svojevrsnu autobiografiju u stihu, što je potpuno novi trenutak u hrvatskoj poeziji, uopće činjenica da se jedan dugovječan koncept provučen kroz četvrt stoljeća života i rada u konačnici doživljava kao jedinstven pjesnički rukopis otporan na turbulencije ovog našeg ćudljivog vremena.

7 Riječ je o autorima kao što su Marija Andrijašević, Lidija Deduš, Sanja Baković, Antonija Novaković, Zoran Žmirić i Mario Brkljačić.

Između binarne opozicije jezičnog i stvarnosnog postoji zapravo veliki kreativni prostor u kojem i danas djeluje lijep broj autora s čvrstim uporištima u nerijetko vrlo osebujnim i međusobno neprožimajućim poetikama, pa je moguće evidentirati bajkovitu fabularnost Ane Brnardić (gore), ‘luzerski’ neoromantizam Marka Tomaša (dolje)...

FOTOGRAFIJA: ALEKSANDRA STOJKOV

8 Primjer „stvarnosne“ poezije in extremis je svakako zbirka Borisa Dežulovića Pjesme iz Lore (Durieux, Zagreb, 2005) koja je na svoj način inovativna jer se autor predstavlja „u karakteru“ smještajući svoj lirski subjekt pod kapu klasičnog domaćeg „sitnozubog“ zlikovca, čime otvara novu zanimljivu e(ste)tičku dionicu suvremenog hrvatskog pjesništva, koja zasada nažalost uglavnom zjapi prazna. U tom smislu se pitanje zašto među hrvatskim pjesnicima gotovo da nema javno angažiranih intelektualaca, na način na koji je to recimo bio Vlado Gotovac, nameće kao „znakovita“ tema za sebe.

formiranom” Maruni nakon povratka iz SAD-a, iako će neki i to osporiti tvrdeći da je “bio i ostao stari ustaša!”) bliskost koju je naraštaj ovih urbanih neorealista mogao TEA GABUD

5 80-ih je na domaćoj pjesničkoj sceni bilo zapravo izuzetno živo, jer su pored semantkonkretizma, kako evidentira Zvonimir Mrkonjić u antologiji Suvremeno hrvatsko pjesništvo (novi tekstovi 1970-2010), (VBZ, Zagreb, 2009), postojale i brojne druge „pjesničke prakse“, sve od sonetnog neomanirizma (Maroević, Petrak, Stamać, Mrkonjić) do učenog ludizma (Slamnig), persiflažnog barokizma (Paljetak), inzularnosti i spiritualizma (Škunca, Štambuk), antimetaforizma (Maković, Petlevski), poetike očevidnosti (Bagić, Katunarić, Dragojević, Rimay), poetike sanjarenja (Krmpotić, Detoni, Sušac, Lovrenčić, Domović), konkretizma i konceptualizma (Vladović, Machiedo, Rogić-Nehajev, Stojević), jezičnog šamanizma (Jendričko) pa i čak „metaknjiževne uknjižbe“ (Zamoda).

9 Prvi FAK održan je u osječkom caffe-baru Voodoo 13. i 14. svibnja 2000., a tom prilikom nastupilo je jedanaest autora.

10 Termin „stvarnosno“ prvi je upotrijebio Robert Perišić u blurbu za zbirku Tatjane Gromače, Nešto nije u redu (Meandar, Zagreb, 2000), govoreći kako poezija T. G. nastoji „bez fige u džepu artikulirati življenje u konkretnom vremenu i nadasve – domaćem okolišu“. V. Damir Šodan, Drugom stranom (antologija suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije), Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.

11 Ovdje nije riječ ni o kakvom „službenom“ kanonskom etiketiranju, već prije o ad hoc nabačenim sintagmama za potrebe novinskog teksta.

osjećati prema ovom “otpadniku” (najprije u odnosu na SKH, potom i HDZ!) sigurno ih je osokolila da ostanu vjerni svojim poetikama. Hrvatsko pjesništvo “trećeg poraća” se tako našlo ukliješteno “između nesmisla i stvarnosnosti”, kako zaključuje Tonko Maroević u predgovoru svojoj posljednjoj “klasičnoj” antologiji suvremene hrvatske poezije Svjetlaci (HDP, Zagreb, 2019).

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 59

Ali srećom unutar tog škripca između binarne opozicije jezičnog i stvarnosnog postoji zapravo veliki kreativni prostor u kojem i danas djeluje lijep broj autora s čvrstim uporištima u nerijetko vrlo osebujnim i međusobno neprožimajućim poetikama, pa je moguće evidentirati urbani onirizam Ivana Hercega, apokrifni realizam Dorte Jagić, bajkovitu fabularnost Ane Brnardić, fenomenološku “zenzanciju” Miroslava Kirina, surealističke persiflaže Lane Derkač, “luzerski” neoromantizam Marka Tomaša, konceptualnu čakavštinu Eveline Rudan, zavičajnu i inu melankoliju Miroslava Mićanovića, tekstualnu potragu Ivana Šamije, slobodarsku spolnost Milka Valenta, filigranski egzistencijalizam Miloša Đurđevića, celestijalna meandriranja Gordane Benić, anksioznu (samo)ironičnost Davora Ivankovca, egzistencijalni beat Voje Šindolića, tekstualizaciju tjelesnog Marijane Radmilović, aforizmu naklonjene zamjenične igre neizbježnog Danijela Dragojevića i tako dalje, i tako dalje.11 Također, početak novog milenija donio je i neočekivani cunami pjesničkih antologija kao daljnje svjedočanstvo o vitalnosti i širini hrvatske poezije, jer postoji čisto statistički gledano veliki broj pjesnika koji sustavno i kontinuirano objavljuju. Serijal su započeli Branko Čegec i Miroslav Mićanović antologijskim separatom časopisa Quorum naslovljenim Strast razlike, tamni zvuk praznine (hrvatsko pjesništvo osamdesetih i devedesetih, 1995), da bi niz nastavili Tonko Maroević

(Uskličnici, četvrt stoljeća hrvatskog pjesništva, 1996), Hrvoje Pejaković (Antologija suvremene hrvatske poezije, 1997), Tvrtko Vuković (Off–Line, hrvatsko pjesništvo devedesetih, 2001), Zvonimir Mrkonjić (Međaši, hrvatsko pjesništvo dvadesetog stoljeća, 2004), Miroslav Mićanović (Utjeha kaosa, antologija suvremenog hrvatskog

60 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

JOSIP REGOVIĆ/PIXSELL

TANJA DRAŠKIĆ SAVIĆ/SAJAM KNJIGA U PULI

Kad je pak o najnovijem naraštaju riječ, pjesničkim glasovima koji su se javili posljednjih desetak godina, valja naglasiti da se raznolikost modela na poetskoj sceni i dalje održala, ovaj put bez radikalnijih lomova, možda uz još izraženiji individualizam autora negoli prethodnih desetljeća, s tim što je daleko prisutniji oslonac na metaforu i oblikotvorne potencijale pjesničkog jezika, pa tako registriramo konfesionalne metamorfoze Martine Vidaić (lijevo) ili pak slikovnu etičnost Marije Dejanović (desno)

pjesništva 2006), Miloš Đurđević (Rušenje orfičkog hrama, antologija novije hrvatske poezije, 2006), Sanjin Sorel (Isto i različito, antologija i studija hrvatskog pjesničkog naraštaja devedesetih, 2006), Zvonimir Mrkonjić (Suvremeno hrvatsko pjesništvo, novi tekstovi 1970-2010, 2009), Ervin Jahić (U nebo i u niks, antologija hrvatskoga pjesništva 1989-2009, 2010), Damir Šodan (Drugom stranom, antologija suvremene hrvatske “stvarnosne” poezije, 2010), Marko Pogačar (Hrvatska mlada lirika 2014., 2014) i na kraju opet Maroević (Svjetlaci, hrvatsko pjesništvo trećega poraća 1996-2019, 2019). Ovdje i ne spominjem razne dajdžestirane, specijalističke i prigodničarske publikacije koje za temu imaju suvremeno hrvatsko pjesništvo, no već iz ovog obilatog antologijskog prinosa dostatnog i za puno veće kulture i zemlje, možemo zaključiti da hrvatska poezija usprkos ponešto smanjenoj medijskoj vidljivosti i nije baš “drugotna” u odnosu na prozu, naročito imajući u vidu da neki od naših najeksponiranijih suvremenih romanopisaca poput Ivane Bodrožić, Roberta Perišića i Olje Savičević-Ivančević i dalje “uredno” pišu i objavljuju poeziju. Kad je pak o najnovijem naraštaju riječ, pjesničkim glasovima koji su se javili posljednjih desetak godina, valja naglasiti da se raznolikost modela na poetskoj sceni i dalje održala, ovaj put bez radikalnijih lomova, možda uz još izraženiji individualizam autora negoli prethodnih desetljeća, s tim što je daleko prisutniji oslonac na metaforu i oblikotvorne potencijale pjesničkog jezika, pa tako registriramo biofilni neofeminizam Monike Herceg, eshatološko pejsažiranje Gorana Čolakhodžića, vizualni animizam Denisa Ćosića, konfesionalne metamorfoze Martine Vidaić, angažiranu ludičku “teozofiju” Alena Brleka ili pak slikovnu etičnost Marije Dejanović. Ono što je u svakom slučaju svima zajedničko je vrlo jaka samosvijest o vlastitoj poetici i njenoj uklopljenosti u širi književni kontekst. I naposljetku kad zbrojimo sve gorenavedeno, kao da nam i ne preostaje drugo nego da zajedno s velikim slovenskim bardom pjesničke riječi, Tomažom Šalamunom, inače u svoje vrijeme velikim prijateljem hrvatskih pjesnika i pjesništva, zaključimo da Hrvatska zaista ne samo u nogometu već i u poeziji predstavlja svojevrsni globalni fenomen, tako da za suvremenu hrvatsku liriku nipošto ne treba brinuti, no kad je s druge strane riječ o socijalno-ekonomskim, političkim i uopće civilizacijskim dosezima društva u cjelini – e, to je već neka “druga pjesma”.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 61

KRITIKA

© ILARIA MAGLIOCCHETTI LOMBI/CONTRASTO /LAIF

Moram priznati da u posljednjih nekoliko godina talijanski romani prevedeni u Hrvatskoj, talijanske književnice i književnici, uistinu nude ono najbolje od najboljeg

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

PRAVI PISAC, PRAVI PRIPOVJEDAČ, A SANDRO VERONESI TO SIGURNO JEST, PRONAĆI ĆE SVE ONE NEOBIČNE KUTEVE, SAGLEDAT ĆE STVARI IZ DRUKČIJE PERSPEKTIVE 62 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

nih kutova, a dr. Carrera osjenčan je i njima, učinit će svakodnevnim, običnim, bolje je reći, nama bliskima, gotovo doživljenim, iako to i nismo znali. A to je istinsko majstorstvo pisanja i istinsko majstorstvo pripovijedanja. Kao što priča odbija da bude ispričana u logički povezanom, linearnom slijedu, tako i samo pripovijedanje odbija biti samo priča jednog čovjeka, dr. Marca Carrere, tu su razglednice i pisma, pa i pjesme, koje razmjenjuje s Louisom Lattes, obiteljska povijest i povijest obiteljske imovine u pismima koja piše sa svojim otuđenim bratom. Sandro Veronesi i tu nas, neprimjetno, uvlači u pripovijedanje, budeći iščekivanje i znatiželju, jer neprestano odgađa ikakav odgovor od Jednoga dana u ordinaciju doktora Marca otuđenog brata te neprestano odbija Kolibrić, Sandro Veronesi, i odgađa reći zašto se brat otuđio, Carrere dolazi čovjek koji se predstavlja Naklada Ljevak. kao psihoterapeut njegove supruge. Krši zašto su se braća posvađala. I sam Prijevod: Ita Kovač sva pravila, zbog toga ga možda izbace iz naslov knjige - Kolibrić - ustvari je liječničke komore i oduzmu mu licencu, ali nadimak dr. Carrere koji bi trebao reći ako mu doktor Carrera odgovori na niz pitanja, onda je da je iznimno mali, poput kolibrića, ali ujedno lijep i moguće da je u opasnosti od vlastite supruge. poseban. No i tu Veronesi odbija biti jednoznačan, jer Tako počinje roman “Kolibrić”. Ustvari ne, počinje u dr. Carrera ustvari je normalnog rasta (ili onog rasta čekaonici dr. Carrere, zvanog Kolibrić, gdje psihoterakoji se smatra normalnim) jer je u djetinjstvu primio peut čeka red da uđe. A između čekaonice i ulaska u eksperimentalno liječenje hormonom rasta, iako, i da početak romana, koji ovako opisan zvuči kao jeftiniji nije, vjerojatno bi njegova skladna građa kompenziraamerički triler iz ranih 90-ih, stoji razglednica, točnije la relativno manji stas. Ukratko, čini se da sve što jest njen tekst upućen Luissi Lates. Već tih prvih nekoliko ujedno i nije baš tako, baš onako kako je i u životu. Iako stranica koje čine čak tri poglavlja upućuju da će priča se život čini linearnim putovanjem, on je, čini se, vjerosvakako vrludati. Iako, to je nepravedno reći, priča dostojniji kad je prikazan kao što pripovijeda Veronesi je iznimno čvrsta, ali nije linearna, njen tijek skače kao neprestano i simultano putovanje naprijed i nazad kroz liniju vremena. Naravno, to je fizički nemoguće, ali logika života, Ukratko, čini se da sve što jest ujedno i nije isključimo li vrijeme, nije da svaki baš tako, baš onako kako je i u životu. Iako se uzrok, svaka radnja, ima neku posljedicu, više ili manje važnu. život čini linearnim putovanjem, on je, čini se, Ili možda ima, ali mi tu vjerodostojniji kad je prikazan kao što pripovijeda Nema. logiku, mi te akcije i reakcije i njihove posljedice ne možemo viVeronesi - kao neprestano i simultano putovanje djeti u njihovoj punini i značenju naprijed i nazad kroz liniju vremena s točke na kojoj se sad nalazimo, nego putujući naprijed i nazad iz godine u godinu, iz pripovijedanja u razglednice i po vremenskoj crti. Nažalost, to je uglavnom moguće pisma, koja su napisana u različitim vremenima. Ali samo u pričama, a u onim ponajbolje napisanim pričavažno je reći da je priča čvrsta iako neprestano odbija ma, Veronesijeva to sigurno jest, ta mogućnost čini se biti ispričana u nekom logičnom, vremenskom tijeku, a jedina ispravna. Jedini način da se život vidi u njegovoj za takvo što potrebno je istinsko majstorstvo pisanja ili punini. Predivan roman koji je odličan na mnogo razina krajnje neobična, nesvakidašnja priča. Odmah moram - od čitanja kao puke razonode do uživanja u poeziji reći, a spomenuo sam jeftini američki triler, da je riječ jezika, do užitka u samoj priči koja neprestano vrluda i o majstorstvu pisanja i majstorstvu pripovijedanja u istovremeno prati neku svoju čvrstu i jasnu liniju, koja je kojem svaka priča može postati velika i nesvakidašnja. i nama intuitivno jasna i čvrsta. Roman je, spomenimo Možda bi bilo bolje reći o majstorstvu pripovijedanja u i to, dobio jednu od najvažnijih talijanskih književnih kojem svaki život može postati nesvakidašnja, neobičnagrada. Moram priznati da u posljednjih nekoliko gona i velika priča. A život dr. Marda Carrere zvanog Kolidina talijanski romani prevedeni u Hrvatskoj, talijanske brić zaslužio je takvog pripovjedača koji će ga izmaštati, književnice i književnici, uistinu nude ono najbolje od učiniti važnim, iako je, možda, gledano iz pravog kuta, najboljeg. Možda su nam bliski mentalitet i melodija naizgled sasvim običan. Pravi pisac, pravi pripovjedač, jezika, ali ne bih rekao, nekako mi se čini da su - Antoa Sandro Veronesi to sigurno jest, pronaći će sve one nio Scurati, Paolo Cognetti, moja omiljena Francesca neobične kuteve, sagledat će stvari iz drukčije perspekMelandri i, nešto ranije, Nicollo Amanitti, da nabrojim tive. Još veći pripovjedač, a Sandro Veronesi to sigurno one koji mi se čine nezaobilaznima - jedna od najboljih jest, sve one neobične konture vidljive samo iz posebstvari koje su se desile čitateljima u Hrvatskoj.

Trebalo bi biti poznato - ali nije - da sudbina međuljudskih odnosa uvijek biva zacrtana na početku, jednom zauvijek, i da je, da bi se znalo kako će stvari završiti, dovoljno pogledati kako su počele. Naime, kad se neki odnos rodi, uvijek postoji neki trenutak intuicije u kojem ga se može vidjeti kako raste, kako se s vremenom razvija, kako postaje ono što će postati i kako završava kako će završiti - sve to zajedno. Vidi se dobro jer je zapravo sve sadržano na početku, kao što je forma svake stvari sadržana u njezinoj prvoj pojavi. No riječ je doista o trenutku, potom ta nadahnuta vizija ishlapi ili se potisne, i samo zbog toga veze među ljudima donose iznenađenja, štetu, zadovoljstvo ili iznenadnu bol. Sandro Veronesi, “Kolibrić”



Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 63

TEMA

U POTRAZI

Dug je put od vlažnih početaka pokraj Kamenitih vrata do dostupnosti knjiga u svakom kvartu Zagreba

Kamenita vrata KNJIŽNICE GRADA ZAGREBA

Zaviriti u stare Šenoine kritike, zavući se u kutak sa stripovima, biti u iskušenju da se od nekih knjiga nikad ni ne odvojite, slušati književnike prije njihovih zvjezdanih visina, skloniti se od kiše pa završiti na romskoj poeziji, slušati svaki udah napornog korisnika stol do vašeg.

Knjižnice nisu mjesto tišine. One su oduvijek mjesto susreta...

64 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

KNJIŽNICE GRADA ZAGREBA

Novinarski dom

Piše: ANĐELA VIDOVIĆ kritičarka i novinarka

ZA DOMOM KNJIŽNICA GRADA ZAGREBA OD KAMENITIH VRATA, NOVINARSKOG DOMA DO STARČEVIĆA - JEDNO DRUKČIJE I OTVORENIJE LICE MODERNOGA GRADA Povijest javne zagrebačke knjižnice je povijest borbe za prostor, o čemu svjedoči vrijedna monografija više autora ‘’Gradska knjižnica u Zagrebu - ususret novom vremenu’’. Od njezinih entuzijastičkih početaka u kuli Kamenitih vrata do podstanarstva u Novinarskom domu, pa sve do posljedičnog udomljenja u Starčevićevu domu mijenjale su se države, preživjela su se tri rata, a knjižnica je, bez obzira na skučene uvjete rada, ostala licem i naličjem grada.

Njegovih mijena i rasta, političkih previranja, ali i svijesti da mora postojati javno financirani prostor sa znanjem dostupnim svim građanima, njihovim različitim interesima i strastima, gdje će biti moguće završavati domaću zadaću, proučavati arhivsku građu, koristiti računalo, poslušati gostujuća predavanja te, naravno, imati pristup mnogobrojnim časopisima i knjigama. Počeci javne knjižnice na periferiji Austro-Ugarske jasan su pokazatelj nedostatka političke volje.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 65

Inertnost, problemi s identitetom i svjestan modernosti takve ustanove, kulturnim nasljeđem rezultirali su ali i financijskih ograničenja. Radno kasnijim kašnjenjem za ostatkom vrijeme je od 18 do 21 sat za knjižniEurope. Razvijene zemlje otvaraju cu, a za čitanje novina od 9 do 12 sati. javne knjižnice u 19. stoljeću, dok Ukupni broj korištenih knjiga u prvoj je u Zagrebu prva otvorena 7. progodini postojanja je 598, izdane su 302 sinca 1907. na inicijativu Družbe iskaznice, a u katalog je do kraja te iste, ‘’Braće Hrvatskoga Zmaja’’.

1907., upisano oko 2500 knjiga. Iduće Tako Zagreb postaje jedan od je godine zabilježena, primjerice, prvih hrvatskih gradova s pučdonacija 1400 knjiga političara i knjikom knjižnicom dostupnom svim ževnika Franje Arnolda (brata filozofa građanima. Dotadašnje postojeće Đure) te donacija 1000 knjiga povjesniknjižnice u posjedu su Crkve ili čara Tadije Smičiklasa. Do kraja 1908. velikaša, osim knjižnice Kraljevske knjižni fond doseže do 4040, izdana akademije znanosti. Ključni poticaj je 791 iskaznica, a posuđeno je 136 za razvoj javnog knjižničarstva daje Gradska knjižnica u knjiga. Deželić se povlači te na njegovo Ljudevit Gaj, kad u Danici ilirskoj mjesto od 1909. pa sve do 1936. dolazi Zagrebu: ususret novom 1836. predlaže skupljanje knjiga, spomenuti Emilij Laszowski. vremenu Više autora. rukopisa i predmeta.

Unatoč skromnim dotacijama i lošim Knijžnica Grada Zagreba Pučke knjižnice osnivaju imućni, prostornim uvjetima uspijeva uz obrazovani građani, koji su ujedno vlastite donacije (riječ je o više od 2000 i njihovi donatori, a samo uređenje knjiga) pribaviti rijetka izdanja, koja su i vođenje knjižnice potpuno je volontersko. Na Gai dalje dijelom vrijedne knjižne građe. Opskrbivši jevu nasljeđu hrvatski pravni i povijesni pisac Stjeknjižnicu J. Habdelićem, P. Ritter Vitezovićem, A. pan Ortner 1902. u Matici hrvatskoj prvi put javno Jambrešićem, A. Krčelićem, R. Boškovićem, Lj. izriče misao o potrebi osnivanja javne knjižnice u Gajem i drugima uspostavlja pravilo da se rijetZagrebu istaknuvši kako je potrebno širiti knjigu u ke knjige mogu proučavati isključivo u knjižnici. sve slojeve našega naroda jer je ona duševna hrana Vodeći se prema načelima Sveučilišta u Zagrebu, za sve, a sam narod treba učiti čitanju. Njegova pouvodi ceduljni i mjesni katalog te postaje otvorenilitička angažiranost i približavanje tadašnjem graji prema znanstvenicima, koji sad mogu dolaziti i donačelniku Milanu Amrušu (1890. - 1892., 1904. izvan uredovnog vremena. Svjestan je manjkavosti - 1910.), kao i osnivanje Hrvatskog društva za pučku teško dostupne lokacije, pogotovo zimi. Ono što prosvjetu danas je tek zanimljiv historiografski saznajemo netom prije početka Prvog svjetskog podatak, jer temeljnu zaslugu za osnivanje Gradske rata nije samo čitalačka kultura, nego i višejezična knjižnice na kraju preuzima arhivist i povjesnipovijest - Dumasova ‘’Tri mušketira’’ čitaju se na čar Emilij Laszowski iz Družbe ‘’Braće Hrvatskog njemačkom. Otežani rad koji prate ratne okolnosti Zmaja’’, koji će na čelu te ustanove kao volonter biti ogleda se u akciji čitanja za ranjenike po zagrebačgotovo trideset godina. kim bolnicama koja je kratkog daha zbog straha od širenja zaraznih bolesti. Svjedočimo i cenzuri.

SKROMNI POČECI I GRAĐENJE SUSTAVA Zaplijenjene su knjige Stjepana Radića ‘’Češki TIJEKOM XX. STOLJEĆA narod’’ i ‘’Savremena Europa’’. Čitaju se novine i Knjižnica je smještena u kulu Kamenitih vrata. Na Grad napokon obraća pozornost na knjižnicu. prvom su katu drvene police s knjigama jer drugi kat ne bi izdržao tu težinu. U čitaonici su pedeset KNJIŽNICA POD GRADOM IZMEĐU DVA stolaca, dva velika i dva manja stola te peć. GrađaSVJETSKA RATA I SELIDBA U NOVINARSKI DOM ni su ti koji održavaju knjižnicu u prvim desetljećiKlasična politička igra je jasna. Nakon deset godima, dok sama općina tek simbolički sudjeluje. Za na nemara traže detaljno financijsko izvješće od prvog ravnatelja Knjižnice slobodnog i kraljevskoLaszowskog i ustanovljuju da nije plaćan porez za ga glavnoga grada Zagreba izabran je književnik i isplaćene račune. Traži se reorganizacija poslovaleksikograf dr. Velimir Deželić, koji je već u govoru nja, selidba iz kule, a uskoro i novi upravitelj, kojeg će odrediti sam Grad.

Arhitekt Ignjat Fischer naglašuje da Kamenita vrata zbog niskog stropa i vlage nisu pogodna za knjižnicu. Kao mogući novi prostor razmatraju se Umjetnički paviljon ili Pejačevićev trg. Družba ‘’Braće Hrvatskog Zmaja’’ je uvrijeđena zbog ‘’likvidacije dotadašnje uprave’’ te ne žele olako pustiti knjižnicu koja



Počeci javne knjižnice na periferiji AustroUgarske jasan su pokazatelj nedostatka političke volje. Inertnost, problemi s identitetom i kulturnim nasljeđem rezultirali su kasnijim kašnjenjem za ostatkom Europe. Razvijene zemlje otvaraju javne knjižnice u 19. stoljeću, dok je u Zagrebu prva otvorena 7. prosinca 1907. na inicijativu Družbe ‘Braće Hrvatskoga Zmaja’ 66 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

nestručnog kadra preko veze te se za njenog mandata pokreće kultni Književni petak. Na prvoj tribini gost je Vladan Desnica, a najposjećenija je bila ona Igora Mandića, gdje ni on ni publika na kraju nisu uspjeli ući pa je odgođena za dva dana.

Na kraju se te 1969. natiskalo 700 ljudi. Na tribini su gostovali Sartre i Grass, Antun Šoljan i Vesna Parun. Predavanja su držali Flaker, Škreb i Frangeš. Snažna intelektualna klima i nezanemariv utjecaj knjižnice na propulzivne šezdesete slagao je mozaik o gradu gdje se podjednako čitalo, polemiziralo, ali i slušalo popularnu glazbu.

Gramofonske ploče mogu se posuđivati od 1963.

Ono što saznajemo netom prije početka Prvog svjetskog rata nije samo čitalačka kultura, nego i višejezična povijest - Dumasova ‘Tri mušketira’ čitaju se na njemačkom. Otežani rad koji prate ratne okolnosti ogleda se u akciji čitanja za ranjenike po zagrebačkim bolnicama koja je kratkog daha zbog straha od širenja zaraznih bolesti se 1937. seli u prizemlje Novinarskog doma te će njome od 1938. upravljati književni povjesničar Josip Badalić. Uzori su mu Engleska i Amerika, izrađuje Statut knjižnice, ponovno tiska katalog, nagovješćuje bibliobusnu službu, kategorizira radna mjesta. Nestankom Banovine Hrvatske kao privremeni upravitelj dolazi dr. Mile Starčević, budući ministar nastave u NDH. Vrijeme nestabilnosti prate i političke rošade te dolazak ‘’uzornog ustaše’’ Nikole Matijevića. S tek 31 godinom funkciju iskorištava za odlazak na školovanje u Salzburg i Innsbruck, s kojega se nikad neće vratiti. Željko Vegh ga uspijeva locirati preko imigrantskih tražilica u Buenos Aires, čije je knjižarstvo zadužio u tolikoj mjeri da su čak i jednu sveučilišnu knjižnicu nazvali po njemu.

U teškom razdoblju stalne izmjene ravnatelja nastaje i fond zabranjenih knjiga. Zidovi su hladni, grijanja nema, higijenske su prilike slabe. Dolaskom socijalizma knjižnica se otvara radništvu, Starčevićev dom

oglašava se u kinima, javlja se problem rješavanja građe iz NDH. Pokreću se književne večeri, o čemu svjedoči zabilježeni dokument iz 1949. - Dragutin Tadijanović izlaže o Ivanu Goranu Kovačiću, August Krklec o Majakovskom, Franjo Dolenec o Darwinu, Petar Lasta o Cankaru. Ono što nedostaje je ‘’valjan ložač’’, knjižničari rade u kaputima.

Agilna ravnateljica Višnja Vuković (1953. - 1969.) aktivno se bori za novu zgradu naglašavajući da će se knjige morati otpisivati jer ih se nema kamo smjestiti. Pregovara za zemljište Židovske općine u Praškoj, hrabro se usuđuje kritizirati zapošljavanje

STARČEVIĆEV DOM I VIŠE OD 500.000 JEDINICA GRAĐE Od 1969. s Bjankom Auslender otvara se bibliobus u Zagrebu (prvi je u Hrvatskoj otvoren u Rijeci), za Anke Katić-Crnković knjižnica je usred rata praktički istjerana na ulicu pa se 1995. uspijeva preseliti u Starčevićev dom, gdje je i danas. Izmjenjuju se uprave, digitalizira se građa, javljaju se nove potrebe, u fondu je više od 500.000 jedinica raznovrsne građe. Trenutačna ravnateljica Višnja Cej nastavlja snažnu inicijativu prisutnu od početaka - borba za buduću zgrada knjižnice u Paromlinu po mjeri grada okrenutom znanju, učenju i kulturi. Od prvog ulaska u jednu zagrebačku knjižnicu gubi se osjećaj intime jer ulazimo u svijet u kojem se može pronaći, istražiti i naučiti što god vam padne na pamet. Zaviriti u stare Šenoine kritike, zavući se u kutak sa stripovima, biti u iskušenju da se od nekih knjiga nikad ni ne odvojite, slušati književnike prije njihovih zvjezdanih visina, skloniti se od kiše pa završiti na romskoj poeziji, slušati svaki udah napornog korisnika stol do vašeg. Knjižnice nisu mjesto tišine. One su oduvijek mjesto susreta. Tijekom korone bile su i žuđeno mjesto izgovorene riječi. Njihova iznimno važna socijalna dimenzija ponekad ostaje po strani. Dug je put od vlažnih početaka pokraj Kamenitih vrata. Iza nas je 115 godina Gradske knjižnice, 95 “Božidara Adžije” i 75 godina “Bogdana Ogrizovića”. Ustanova koje u velikoj mjeri čine pravo lice i naličje Zagreba. Umilnije i otvorenije. Ono koje otvorenih ruku prihvaća baš sve.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 67

Piše: ANTUN PAVEŠKOVIĆ književni povjesničar, kritičar,feljtonist, prozni pisac

1000 GODINA RADOSTI I TUGE AI WEIWEI U prvome dijelu knjige Ai Weiwei donosi tragičnu životnu i umjetničku priču svoga oca, pjesnika Ai Qinga kojega je Mao Zedong u jeku Kulturne revolucije označio kao ‘desničarskog intelektualca” zbog njegovog kritičkog pogleda na vladu. Od sjećanja na svoje djetinjstvo i godine kada je s ocem živio u logorima za ‘preodgoj kroz rad’ zbog očeve nepodobnosti, Ai Weiwei u svojim memoarima otvoreno govori o vlastitome putu...

Priča čija svaka riječ svjedoči da smrt još nije zaustavila život Fischerov je dnevnik ‘čudesan tekst o agoniji velike europske metropole u Drugom svjetskom ratu, o svijetu i ljudima...’ ožda je bilo prikladnije Alfredova smrt dogodila šest miliovu knjigu nasloviti “Još juna puta. Jer svako je smaknuće u koji dan”, “Još danas”, “Još Holokaustu metonimija svih ostalih. jedan dan života”. Ovakav kakav jest Zapravo, sve vrijeme u dnevničkim naslov se, naime, doima kao predah zapisima, a ono je sažeto u nekoliko u čekanju da prođe nevrijeme, hutjeskobno kratkih mjeseci, od kraja njavica, neudobno, a rujna do sredine proneizbježno putovasinca 1944., i stvarno je nje. Međutim, kad se i imaginarno. Fischer pozornije razmotri, je rođen u trgovačkoj kad se knjiga pročita, obitelji u Osijeku 1904., njen sadržaj i jest a okončao mecima predah, očekivastrelastih križeva u nje da se konačno Budimpešti 8. siječnja nekako prebrodi zlo 1945., bačen potom ili da se barem čovjek u Dunav. U Beču je uvuče u neko bezvrestudirao filozofiju, u Zameno sklonište pred grebu doktorirao pravo. zlovremenom. VrijeOdvjetničku je praksu u me čovjeka okružena Osijeku prekinula uspone smrću, jer u tom stava Nezavisne Države okruženju živimo svi Hrvatske. Vrstan inteotkako smo rođeni, lektualac, govornik pet nego zločinačkim svjetskih jezika, izbriokončanjima života, san je 1942. iz imenika JOŠ NEKOLIKO DANA vječita je sadašnjost even- ALFRED FISCHER. PRIREDIO: Odvjetničke komore u tualno olakšana bjegovima SINIŠA BJEDOV, DISPUT Zagrebu, a 1943. sklonio u sjećanje, budućnost, razse s obitelji u Mađarsku. matranja o životu, ljudskoj Supruga Margita, poslije egzistenciji, društvenim i ekonomrata profesorica u gimnaziji, djeca skim problemima. To “eventualno” Lelja i Darko preživjeli su strahotu. posvjedočio je u dnevniku Alfred Darko je postao istaknuti stručnjak Fischer. Njegov uzoriti prireditelj i profesor na osječkom ElektrotehSiniša Bjedov svoj predgovor knjizi ničkom fakultetu. Pisan večerima točno je naslovio “Podsjetnik na neu hladnoj sobi, svojevrsna šehepreživljeno”, aludirajući na sve ono rezidijanska priča čija svaka riječ što je mogao ostvariti Fischer, a nije svjedoči da smrt još nije zaustavila ostvareno u realnom svijetu zato što život, Fischerov je dnevnik, kako se, kako napisa njegov sin Darko u navodi Bjedov, “čudesan tekst o imaginarnom, a opet svarnom, konagoniji velike europske metropole kretnom pismu ocu gotovo osam u Drugom svjetskom ratu, o svijetu desetljeća nakon njegove pogibije, i ljudima, potresno svjedočanstvo

M

NOĆI KUGE ORHAN PAMUK Sjajan roman koji se bavi nizom sablasno suvremenih tema i jednom velikom vječnom: nevidljivom i zagonetnom crtom razgraničenja između Istoka i Zapada. Travanj 1901. Na izmišljenom smo otoku Mingeru u istočnom Sredozemlju; polovinu stanovništva čine muslimani, polovinu pravoslavni Grci, a u posljednjim godinama Osmanskog Carstva među njima vlada napetost. Na otok je stigla kuga...

NAJRUŽNIJA ŽENA NA SVIJETU OLGA TOKARCZUK Čudesni događaji, obrati i svijet u kojem ne vrijede gotovo nikakva pravila, čak ni kad je riječ o granici između čitatelja i knjige, studije samoće i usamljenosti, naših identiteta usred različitih životnih izazova, potrage za nama samima na granici Drugoga, ali i onoga što definiramo kao Svijet. Knjiga izabranih priča nobelovke Olge Tokarczuk nam donosi čudo književnosti gdje god da se radnja događa – u gradu koji i sam postaje protagonist priče, na samotnom otoku...

68 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

o zlu i ljudskoj dobroti”. Unatoč zlu, usuprot tragediji i opasnosti, na samom je početku dnevnika ovaj čovjek jasno precizirao da je Hrvatska njegova jedina domovina, potom definirao svoja filantropska, ljevičarska, a prvenstveno demokratska životna načela, najbliža radićevskom političkom konceptu. Odmah zatim predočio je politički nacrt balkanske federacije kojom bi bio napušten etnički princip, ali bi se riješili brojni drugi geopolitički kompleksi. Ove i brojne druge političke i društvene momente, kao što je pitanje nacionalne države, manjina, mađarskog nacionalizma, razmotrio je izuzetno lucidno, svjedočeći snagu superiorna uma pretočenu u snagu pera obdarena talentom naravnim samo najdarovitijima lakoćom iskaza prikazati najteža pitanja. Zanimljivo je pritom i njegovo zanimanje za klasno, empatija za siromašne, uz dokaze kako čak i u antisemitskom okružju strada, daleko više od očito mu nesimpatičnih bogatih suplemenika, židovska sirotinja.

Kad se sve to zbroji, ovo nadahnuto štivo kompleksne društvene, etičke i osobne probleme secira bez sentimentalizma. Za današnju Hrvatsku dragocjeno je Fischerovo svjedočanstvo da je na jugoslavenskom prostoru vodeća uloga borbe protiv okupatora pripala krajevima Bosne i Hercegovine i Hrvatske te da je golema većina “Hrvata danas okupljena što oko Mačeka u pasivnoj rezistenciji, što oko Tita u aktivnoj rezistenciji protiv osvajača i Quislingovih krvnika”. I dok se hrvatski ekstremisti u tihom, ali skladnom paktu sa srpskim šovinistima trude zatrti sjećanje na jedan od srazmjerno najsnažnijih antifašističkih pokreta u Europi, onaj hrvatski, dotle nam Fischer iz groba svjedoči istinu koja se neće svidjeti kojekakvim vulinima, milomiromarićevskim mitomanima, a poglavito ne hrpi zadriglih adoranata ustaštva, zločinačke ideologije pogubne ponajprije za sam hrvatski narod.

Zahvaljujući velikom i tragičnom Alfredu Fischeru i samozatajnom trudu Siniše Bjedova, Hrvatska je dobila dragocjeno štivo, dostojno u najmanju ruku školske lektire.

Muvaju se tu i Kardelj i Ranković, ali susret s Titom bit će sudbonosan će zatim cijeli život precizno graditi, dok se ona prava željeznimno zabavan, pitak i znica, i država u kojoj ona vozi, čitljiv roman kojemu ne bi raspada po svim šavovima. nimalo štetilo da je kojih Kroz roman se prolamaju razni pedesetak ili stotinjak stranica povijesni događaji, koje Miloš duži. Da ne bude zabune, to primjećuje onoliko koliko mora, nije zamjerka, nego kompliprije svega tršćanska kriza i ment, pogotovo jer se roman fertutma koja je nastala zbog bavi razdobljem o kojemu se, Deklaracije o hrvatskom jeziku. ustvari, rijetko piše - ponajviše A roman se donekle dotiče i su50-im i 60-im godinama u Jugokoba na ljevici - točnije Krležina slaviji (iako roman djelomično sukoba s partijom i složenog zahvaća i prijeratno razdoblje te odnosa Krleže i Tita u kojem kao sam raspad države). Vrlo nadahda se njih dvojica izmjenjuju u nuto i precizno, a obje stvari su ulogama sina i oca. Miloš će se važne. Precizno jer su sporedna tijekom svojih “avantura” dva lica u romanu povijesne ličputa slučajno sresti s Krležom nosti, a sama radnja prati neke iako će shvatiti s kim se sreo tek važne povijesne dokad Krleža umre. Uz gađaja. Točnije bi bilo Krležu i Tita, Miloš reći, povijesni događaji će se upoznati, a ta prate radnju romana. epizoda izvedena Nepretenciozno, jako je maestralno, s još lijepo i pitko ispričano. jednim velikanom Željeznički službenik Danilom Kišom. i ratno siroče (iz onog Kažem, bilo je tu prvog rata) Miloš štofa za još kojih Stojanović na putu stotinjak stranica, ali iz Ljubljane susreće možda je ipak bolje elegantnog, ali pomalo da je sve ostalo u sumnjivog, inženjera okvirima u kojima Babića, koji ga zamoli jest.

SIGNALI I SVJETIONICI da mu, kad dođe u Tim više što se čitaVUK PERIŠIĆ, FRAKTURA Beograd, napravi sitnu telj - uz sve te veliuslugu, on naime silazi kane i turbulentne u Zagrebu, i dostavi povijesne događaje pismo na jednu adresu. Inženjer - ipak najviše veže uz samoBabić je Valter, odnosno kanadzatajnog Miloša koji nastoji, i ski Grk Spirodom Mekas, u ovim uglavnom uspijeva, izbjeći bilo krajevima, odnosno u svim kakvu avanturu i sudjelovati u krajevima svijeta, poznatiji kao toj velikoj povijesti što manje Josip Broz Tito. može.

Dobro, muvaju se tu i Kardelj i Perišić je uz skromnog željezniRanković, ali za Miloša će susret čara najviše prostora dao Krleži i s Titom biti sudbonosan. Ne, Titu (dobro i odličnom Kaliterni neće postati revolucionar ili iz Ozne, pardon Udbe, pardon kontrarevolucionar, njegov život tko zna koje od jugoslavenskih se neće pretvoriti u neviđenu tajnih službi), s time da je Krležu avanturu, dapače, ostat će točno skinuo poprilično uvjerljivo pa onakav kakvim ga je Miloš oduse čini da misli i dijaloge piše vijek želio - smiren, pravilan i sam Krleža, dok je Tito ipak nimalo uzbudljiv život državnog ostao pomalo hladan i služben službenika na željeznicama. poput njegovih portreta koji su Susret s inženjerom Babićem morali biti izvješeni u svakoj omogućit će mu tek jednu avanslužbenoj i neslužbenoj prostoturu, zbog koje će nepotrebno riji bivše države. Iznimno sladak umirati od straha, ali i zaljubljii dobar roman koji se čita u jedvanje u modele željeznica, koje nom danu s velikim užitkom.

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

I

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 69

Dobro doš knjigu, utočišt

Na čak 10 lokacija diljem Hrvatske najbolju ponudu knjiga i stručne litera memorabilije, igračaka te školskog prib i svoje najdraže u najbližoj Hoću knjig ZAGREB: ARENA CENTAR, Ulica Vice Vukova 6 CITY CENTAR ONE EAST, Slavonska avenija 11d CITY CENTAR ONE WEST, Jankomir 33 MEGASTORE, Bogovićeva 7 SUPERNOVA BUZIN, Av. Većeslava Holjevca 62 SUPERNOVA GARDEN MALL, Ulica Rudolfa Kolaka 14

70 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

šli u Hoću te za svakoga!

e donosimo vam najraznovrsniju i ature, asortimana papirnice i darova, bora i tekstila! Pronađite nešto za sebe gu knjižari ili na našoj web stranici.

VARAŽDIN: Gajeva 17 RIJEKA: TOWER CENTAR, Janka Polića Kamova 81a ZADAR: SUPERNOVA ZADAR, Ulica Akcije Maslenica 1 SPLIT: CENTAR JOKER, Put Brodarice 6 WEBSHOP: www.hocuknjigu.hr

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 71

TEMA

PODSJETNIK NA ČITANJE ‘MEDITERANSKOG BREVIJARA’ UZ 90. GODIŠNJICU ROĐENJA PREDRAGA MATVEJEVIĆA Piše: ENA KATARINA HALER, Fotografirao: MILAN ŠABIĆ/PIXSELL

”Ali svaki pravi suvremeni Odisej dužan je navući kućni haljetak prije no marinsku jaknu, kao što to jednom reče Giorgio Bergamini, te zaploviti kroz biblioteku jednako kao među rasute otoke”, piše znanstvenik i književnik Claudio Magris u predgovoru naslovljenom “Za filologiju mora”, a čemu drugom nego o “Mediteranskom brevijaru”, najpoznatijem i najprevođenijem djelu Predraga Matvejevića, također znanstvenika i književnika - svakako znanstvenika u književnom izričaju i napose umjetnika u znanosti o književnosti. Teško bi bilo, a potpuno i nepotrebno, tražiti bolju sublimaciju tog kanonskog djela od “filologije mora”. Posvemašnja sklonost, poštovanje

72 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Fotografije iz serijala ‘Mediteran’ Milana Šabića snimljene u Splitu

i što drugo nego ljubav prema riječi, prema prostoru s kojeg riječ potječe i koji obilježava - upravo je to u najljepšem obliku (a rijetki su slučajevi kad riječ “ljepota” ima toliko smisla) ispisao Predrag Matvejević na svega dvjestotinjak stranica jedne knjige.

Djelo jest kanonsko u svakom pogledu, protiv toga ne vrijedi nijedan prigovor, a ipak nekako nepostojano u našim kulturama. Našim, postjugoslavenskim, mediteranskim, srednjoeuropskim... Ukratko, svima onima kojima je Matvejević, i ne samo u ovoj knjizi, svojim pisanjem i djelovanjem odao počast, koje je, a što drugo nego volio. I da je napisao samo “Brevijar”, napravio bi puno. No bibliografija je, kao i biografija ovoga čovjeka, nasreću, bogata.

Predrag Matvejević je rođen u Mostaru 7. listopada

Prvo je napisao članak o Mediteranu na osam novinarskih kartica. Potom ga je malo proširio, pa zatim još malo, pa mu se vraćao i, što drugo, otisnuo se i oplovio Mediteran. Prvi put brodom s posadom. Drugi put pretražujući povijesne kartografske prikaze, zbog čega je i učio arapski jezik kako bi ih mogao iščitati. I treći, kroz rječnike, etimologijom mediteranskog prostora

1932. godine. Rođen je u mahali Cernica, nedaleko od Staroga grada, odrastao u prizemlju jedne od austrougarskih građanskih kuća uz sam Bulevar narodne revolucije. Točno 90 godina nakon njegova rođenja, na toj rodnoj kući ne stoji spomen-ploča, a ona potonja srušena je ovoga ljeta. I to je do privatnih vlasnika i njihove osobne volje. No također, točno 90 godina od njegova rođenja ne postoji nigdje ulica ili trg s njegovim imenom, ne postoji nikakav materijalizirani spomenik niti obilježje. No lako za to - nećete na ime Predraga Matvejevića niti na ulomke njegovih djela naići niti u jednom udžbeniku na ovim prostorima niti u jednom kurikulumu, a sve manje i u javnom diskursu. Tog čovjeka koji nakon odrastanja i školovanja u Mostaru odlazi na studij Francuskog jezika i književ-

nosti u Sarajevo, potom u Zagreb, da bi doktorirao na pariškoj Sorbonnei radom o angažiranom pjesništvu.

Tu će temu kasnije razvijati kroz prvu fazu svog književno-znanstvenog rada, referirajući se na Jean-Paula Sartrea i njegovu definiciju pojma “engagement” na način da je istraživao, štoviše tragao i stvarao samo i isključivo u cilju reafirmiranja slobode književnog izraza kao takvog. Problematiku dogmatizma u književnosti obradio je i u “Razgovorima s Miroslavom Krležom” iz 1969., iako bi točnije bilo nazvati ih memoarskim bilješkama tad mladog Matvejevića nakon njegovih susreta s Piscem - nikako drugačije nego Piscem, u datom trenutku živućim kanonom i, po svemu sudeći, posljednjim takvim s ovih prostora.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 73

Djelo koje bi se moglo usporediti tek sa zapisima Josipa Vanište pod nazivom “Skizzenbuch 1932. - 2010.” objavljenima cijelih 40 godina kasnije, nevjerojatan je trag o vremenu, jednom intelektualcu u svom zenitu i jednom čiji vrhunac tek predstoji, dok on bilježi vrijeme koje ga odgaja i spremno uplovljava u svoje vrijeme, tad vjerojatno nesvjestan da će biti jedan od posljednjih istinskih intelektualaca s ovih prostora,

u punom smislu te riječi. Bio je intelektualac, no bio je i Pisac jednako kao i njegov sugovornik, potpuno drugačije, potpuno vlastite poetike. Ni u jednom djelu naših jezika nije bilo toliko slobode u izričaju niti toliko ljubavi prema istom kao što je to u Matvejevićevu “Mediteranskom brevijaru.”

Prvo je napisao članak o Mediteranu na osam novinarskih kartica. Potom ga je malo proširio, pa zatim još malo, pa mu se vraćao i, što drugo, otisnuo se i oplovio Mediteran. Prvi put brodom s posadom. Drugi put pretražujući povijesne kartografske prikaze, zbog čega je i učio arapski jezik kako bi ih mogao iščitati. I treći, kroz rječnike, etimologijom mediteranskog

Lirski dirljivo, odmjerenošću vrhunskog stilista precizno, opisani su more i njegovo kopno, užadi, mreže, pulene i brodovi koji ulaze u to more, tržnice, rive, groblja i običaji toga kopna. Sve što je netko mogao čuti, namirisati na Mediteranu, sve što je mijenjalo ljude koji su njime putovali i uz njega odrastali 74 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

prostora. Slijedom toga, knjiga je podijeljena u tri dijela: brevijar, karte i glosar. Čitanje je tako putovanje i neprestano otkrivanje, gotovo u svakoj rečenici.

Otkrivanje novih mogućih ušća u neka još nepoznata bespuća Mediterana. Brevijar, karte, glosar - Mediteran kakvog ga vidimo i spoznajemo, Mediteran kakvog su ga zamišljali, kakvim su ga sanjali oni koji ga nisu mogli cijeloga spoznati i Mediteran kakvog ga čujemo, kakav nam dopire iz njegove povijesti.

Sveobuhvatno putovanje prostorom, imaginacijom i jezikom, neslućene daljine koje je moguće obuhvatiti bez da se igdje pomaknemo - sve je u knjizi.

Prvi dio, brevijar, sačinjen je od fenomenoloških zapisa nastalih tijekom višegodišnjih putovanja Mediteranom koji je “isti i različit na početku i na kraju”.

A između tog početka i kraja prostora na kojem se začela Europa, otoci su na kojima “samoća i tišina pogoduju pothvatima mašte i uma”, zaljevi kao začeci plovidba, gradovi pristaništa i gradovi pozornice, za njima kulise od kula i bedema, moli što čekajući lađe postaju njima nalik, huk vjetra što nekad zvuči kao val, nekad kao zavijanje vuka ili jeka čovjeka, “jedra su njedra samoga broda” prema slavenskim jezicima koji pamte i ona davno nestala mora negdje ispod današnjih ravnica, prizivajući granice Mediterana daleko od same obale. Lirski dirljivo, odmjerenošću vrhunskog stilista precizno, opisani su more i njegovo kopno, užadi, mreže, pulene i brodovi koji ulaze u to Impresivni su njegovi pokušaji određivanja granica Mediterana.

Pokušaji nipošto ne podrazumijevaju neuspjeh niti je egzaktna i konačna definicija uistinu njegov cilj

more, tržnice, rive, groblja i običaji toga kopna. Sve što je netko mogao čuti, namirisati na Mediteranu, sve što je mijenjalo ljude koji su njime putovali i uz njega odrastali.

Kako zaboraviti na to da su solane tek “ravan prostor na obali gdje more ulazi lako i ostaje mirno, ograđen nasipima i branama, ispresijecan odvodima i dovodima” što tvori slano polje na kojemu “nema pluga ni kose. (...)

Nastavak na sljedećoj stranici  TOMISLAV ČUVELJAK/HALOPIX/PIXSELL

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 75

Energiju daje sunce, pokretač je vjetar, sirovina more”. ”Pogled na more rijetko je samostalan”, piše Matvejević prije nego što će iznijeti svoja osobna, a uvelike utemeljena i detaljna čitanja povijesnih kartografskih prikaza i veduta Mediterana te tako preuzeti pogled nekoga tko je na tim prostorima živio puno prije, a tko je čuo isti onaj huk vjetra, jednako inherentno znao kako je ulje kruh zemlje.

Karta svodi sliku svijeta na ljudsku mjeru, stoji na početku ovih zapisa u kojima čitamo Mediteran u mjeri feničkih pomoraca, srednjovjekovnih istraživača, arapskih kartografa koji su svoje poimanje svijeta ucrtavali u kružnice, pa onda i Albrechta Dürera, Martina de Vosa, Mantegne, Leonarda da Vincija, a u svima je ponešto i nama blisko. Kao da smo na istoj civilizaciji odrasli, kilometrima i stoljećima udaljeni. Pomicati prst na karti je kao uroniti ga u more.

Prikazi mora spajaju sa svijetom kao i more samo.

Kad Matvejević piše o biblijskim nemanima, dugo zadržanima na zemljopisnim mapama u prikazima stranih i nepoznatih dijelova svijeta, golemim ribama s iskešenim zubima, nakostriješenih peraja, ne preostaje drugo nego se zapitati kako bi izgledale današnje mape da nije ove sveopće dostupnosti?

Svjestan i sam kako se završni dio njegove Odiseje mora odviti među knjigama, tuđim zapisima, “svjedočenjima onih koji su bili gdje mi nismo i vidjeli što mi ne vidjesmo”, Matvejević u posljednjem

76 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

njezinu dijelu sažima glosar svog brevijara, impresivno etimološko čitanje prostora koji je istraživao. Prostora koji je nekima bio Gornjim, nekome Velikim ili Zadnjim, da bi se ipak zaključilo kako se nalazi između, to more “stvarnije od mita”, more koje su Grci ponekad nazivali jednako kao sol ili tvar, a nekad je zvučalo jednako kao pučina, prizor, prostranstvo, događaj ili dubina. Tisućama kilometrima rasuti narodi preuzeli su neke od tih naziva i uvelike njima oblikovali svoje poimanje mora - kad se kaže samo “more”, svi oni znaju na koje se misli. Razdijelili su se i raselili među narodima Mediterana nazivi i za sve ostalo što je niklo ili stvoreno uz njega.

More je ostalo isto.

Impresivni su njegovi pokušaji određivanja granica Mediterana. Pokušaji nipošto ne podrazumijevaju neuspjeh niti je egzaktna i konačna definicija uistinu njegov cilj. Traženje te granice ispitivanje je prostora. Njezino nepostojanje donosi radost neotkrivenog.

Seže li Mediteran do tamo gdje rastu masline i smokve, niz tokove svih rijeka koje se u njega ulijevaju ili svuda gdje se more “talasa” divno je neodgovoreno pitanje. Matvejević je pak nedvojbeno svojim djelovanjem na razne načine obuhvatio mediteranski prostor. Predavao je francuski jezik i književnost prvo u Zagrebu, a 1991. odlazi u Pariz te predaje na Sorbonnei, a kasnije djeluje i kao redoviti profesor na sveučilištu La Sapienza u Rimu. Počasni doktorat dodijelili su mu Sveučilište u Peripignanu, u Trstu i u Genovi te Univerzitet “Džemal Bijedić” u rodnome Mostaru. Jedna od brojnih nagrada koje je osvojio donijela mu je i rezidencijalni boravak u kući Malaparte autora Adalberta Libere, nekad u vlasništvu književnika Curzija Malapartea. Nikako drugačije Mediteran nije mogao biti izgrađen u cijelosti, nego u malome mjerilu te jedne kuće.

Ne treba zanemariti ni da je Mediteran oduvijek bio (a itekako i danas jest) poprište stradanja i tragedija, često posljednja točka migracija. A sve u njemu upućuje na to da su njegovi narodi mogli biti nešto bolji ljudi. Misao kojom Matvejević zatvara svoje putovanje ona je na koju se zaista ne bi imalo što nastaviti.

“Morem sam plovio s posadama i suputnicima, rijeke i njihova ušća pohodio sam posve sam.” U vrijeme književne hiperprodukcije, kad sve informacije imamo na dlanu, a one se tako olako shvaćaju i suviše rijetko čine istinski temelj djelima, kad je suštinska posvećenost na odumiranju, velika je stvar držati u rukama knjigu u kojoj je toliko poštovanja, skromnosti i erudicije.

Bio to “Brevijar”, “Istočni epistolar”, “Druga Venecija” ili što god je uistinu veliki Predrag Matvejević napisao. Nakon toga ne preostaje drugo nego navući onaj kućni haljetak, spustiti se do ušća neke od tih rijeka čitajući ga - i pomalo će nicati neki spomenici.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 77

KRITIKA

SOFI OKSANEN BACA U LICE CIJENU LJUDSKOG MESA S ISTOKA Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

(C) KRISTIINA KURRONEN

78 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Nije ovo optužnica komfornog zapada čiji komfor plaća ljudsko meso s istoka, daleko od toga, nema tu patetične didaktike ni moraliziranja s visine. To je tek stvarnost ispričana onakva kakva je i kakva je bila

prelama preko stranica koje su one ispisale neka je više emocionalna, nego razumska poveznica. I obje su književnice, a čitatelj je najviše tu na dobitku.

Pseći park, namjerno nije pod navodnicima, jest jedan od parkova u Helsinkiju za šetnju pasa u kojem junakinja romana svaki dan provodi vrijeme na klupici promatrajući sretnu obitelj s dvoje djece, sinom i kćeri, i njihovim kućnim ljubimcem. Čini se kao da Sofi Oksanen u Hrvatskoj nema Neprimjetna sjena, jedna od onih koje su sreću, iz poštovanje i slavu koju svojim romanima zaslužuje. tamo nekih zemalja u kojima sto dolara košta život, Riječ je o jednoj od najboljih suvremenih finskih potražili na zapadu. Sve dok jednoga dana, dana koji književnica, usudio bih se reći da je najbolja, ali nas uvodi u roman, pored nje na klupicu ne sjedne književnost nije atletika ili nogomet pa da imamo žena iz njene prošlosti, od koje je pobjegla. Žena je neprikosnovene prvakinje i prvake. Možda te zaslutakođer povezana s obitelji koja provodi vesela požene slave i poštovanje nema zbog toga što piše o podneva u psećem parku, i jednako tako toj obitelji onim nekim tamo bivšim republikama Sovjetskog tek sjena. Obje žene nekad su “radile” u agenciji koja Saveza - Estoniji ili Ukrajini - i o neugodnim teje roditeljima sa zapada (ali i bogatašima iz Ukramama zaboravljene i prešućene povijesti, trgovini jine) omogućavala da postanu roditelji. Donirale ljudskim mesom (i još više dušama) te ružnoj strani jajne stanice, iznosile trudnoću... Iako je roman o rušenja komunizma i ulaska u Europu. tome, o svim tim nepoznatim majkama Temama o kojima i mi nešto znamo, iz Ukrajine, kod Sofi Oksanen nikad nije iako jako malo, a Europa u stvari ništa onako kako se čini u bilo kojem dijelu i ne želi znati. A Sofi Oksanen često im romana. Ona priču plete tako da čitateupravo to, upravu tu cijenu ljudskog lja vodi na dugo putovanje, neprestano mesa kojom je, između ostalog, i plaćen izbjegavajući, točnije rečeno, neprestano europski komfor, baca u lice. nadopunjujući ono o čemu u stvari piše.

Njeni romani često su zaogrnuti plaštem I kad čitatelj pomisli da su one ovdje u krimića ili povijesnih trilera, da ne bude potrazi za izgubljenim majčinstvom, da zabune, i kad bi se strogo gledao samo ucijene obitelj, da zatraže svoje genetsko žanr, to su odlični krimići i trileri, ali ona pravo, roman kreće u nekom novom unutar tog žanra progovara o mnogo smjeru. Ta isprepletenost priča koje se toga što nadilazi puki žanr, možda prelijevaju jedna u drugu, istovremeno ponajviše o onim tisućama i tisućama međusobno čvrsto povezane, istinska je ljudi koji su platili cijenu viška povijesti. kvaliteta pisanja Sofi Oksanen. Slijedeći A zaboga, pa i mi živimo na mjestu koje glavnu nit priče glavne junakinje i junaka proizvodi višak povijesti, i njenu cijenu romana, postupno otkrivamo tko su Pseći park Sofi Oksanen, one i oni ustvari. Sofi Oksanen “usput” uglavnom su platili oni koji taj višak Fraktura. Prijevod: Kristina govori o cijelom tom bremenu viška nit’ su proizvodili nit’ su te dobitke Špehar-Vuković konzumirali. A nekad je najlakše i povijesti koje svi nastoje zaboraviti, a on najbolje neugodne stvari pomesti pod kulja iz svake pukotine savršenih života tepih, Zapad to često radi, pa zašto ne bismo i mi. plaćenih tim viškom povijesti. Tu su ukrajinske bakiMnogo je razloga zašto ne bismo, a jedan od njih je ce koje kuhaju kompot od maha (nešto što još nije ni taj što se prošlost pometena pod tepih uvijek vraća opijum ni heroin, ali nije ni daleko) za lokalnog, niže u najgorem trenutku i u najgorem obliku. Mutirana rangiranog mafijaša, čovjek koji uči pisati u svojim i okrutna. Ima još mnogo drugih razloga. Čitanje tridesetima jer je cijeli život proveo zaboravljen po romana Sofi Oksanen sigurno nije najvažniji, ali raznim domovima, ilegalni rudari ugljena u Donbaje definitivno najugodniji zašto neugodne istine iz su, rat Rusije i Ukrajine, ali ne ovaj, nego onaj (isti je prošlosti ne treba držati pometene pod tepihom. Jer to rat, ne zavarajmo se, ali smo ga odlučili ne vidjeti) njeni romani rijetko su dobro štivo. A novi roman koji je počeo prije sad već prilično godina... Tu su i “Pseći park” je vrlo dobar, vjerujem da će vrijeme bogate “majke” sa zapada koje pregledavaju desni i kako će roman “stariti” pokazati da je odličan i zube, stražnjice i kosu budućim “majkama” iz (usput toplo preporučujem njene romane “ČišćeUkrajine poput trgovaca robljem prije dvjestotinjak nje” i moj omiljeni, pomalo patetičnog naslova, godina na američkom jugu. Da ne bude zabune, te “Kad su golubice nestale”). Čitajući njene knjige, a scene nisu optužnica komfornog zapada čiji komfor osobito “Pseći park”, na trenutke se nameće uspoplaća ljudsko meso s istoka, daleko od toga, nema tu redba s nobelovkom Svetlanom Aleksijevič (opet patetične didaktike ni moraliziranja s visine. To je tek najtoplije preporuke za bilo koju od njenih knjiga), stvarnost ispričana onakva kakva je i kakva je bila. odnosno pomisao - ovako bi Svetlana Aleksijevič Postupno otkrivanje prošlosti glavne junakinje, rapisala da kojim slučajem piše krimiće ili trilere. zloga njenog bijega, ali i prošlosti svih likova roman Usporedba je, priznajem, nepravedna i nezgrapna neću reći čini napetim, nego mu daje ritam nepreza obje književnice, i teško da se između njih mogu stanog otkrivanja novih slojeva. Upravo onako kako egzaktno i smisleno izmjeriti neke sličnosti, ali su životi sakriveni pod mnoštvom slojeva. Neprestaosjećaj za sudbine onih potrošenih, onih koji su ih no otkrivanje one prave priče daje dodatni užitak u trošili, i cijela ta težina vremena i zabluda koje se čitanju ovog romana.



Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 79

Piše: DINO PEŠUT dramaturg, dramatičar i romanopisac

POVRATAK BARUNA WENCKHEIMA LÁSZLÓ KRASZNAHORKAI Ostarjeli i osiromašeni barun Wenckheim, bježeći od kockarskih dugova, iz Buenos Airesa vraća se preko Beča i Budimpešte u svoj rodni gradić u kojem je proveo lijepo djetinjstvo i mladost. Ovakav maestralni, virtuozan, sveobuhvatni presjek današnjeg svijeta, u kojem su dotaknuta sva najvažnija pitanja mislećeg čovjeka, sve gluposti, apsurdi, strahovi, zla, nevjerice s kojima se suočavamo svakodnevno, mogao je napisati samo László Krasznahorkai, taj mađarski mag pisane riječi.

Svijet i djetinjstvo ‘Shuggieja Baina’ su okrutni teritoriji Odnos majke alkoholičarke i senzitivnog dječaka rezonirao je sa širom publikom i od Stuarta napravio globalnu zvijezdu

R

KRIST IZNOVA RASPET NIKOS KAZANTZAKIS Svakih sedam godina, žitelji grčkog sela Likovrisija priređuju prikaz Kristove Muke.

Isusovu ulogu igrat će prostodušni pastir Manolios, koji ozbiljno shvaća svoj zadatak, težeći što višem stupnju tjelesne, duševne i duhovne čistoće... Početak je to ovog živopisnog i dramatičnog romana natopljenog autentičnim emocijama u kojem velikan grčke književnosti reinterpretira novozavjetni narativ o Kristovoj žrtvi i arhetipsku temu ‘žrtvenog jarca’.

KNJIGA INTIMNE GRAMATIKE DAVID GROSSMAN Odrasti, to znači kušati plod sa stabla spoznaje.

Aron ima dvanaest godina i zapeo je negdje u krošnji. Plodovi su iznad njega, ali ispod se vide Jeruzalem, mama i tata. Još do jučer, bilo je tako lako biti dječak. No sad, dok Izrael juri prema Šestodnevnom ratu, a glasovi njegovih prijatelja postaju čudni, Aron u vlastitom tijelu živi kao na neprijateljskom teritoriju, dešifrirajući kodove žudnje, probijajući se kroz njegovu intimnu gramatiku...

80 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

oman “Shuggie Bain” postao odrastanje u disfunkcionalnom je neka vrsta književnog rasteru njegove obitelji u kojemu fenomena tijekom dvije pangotovo svaki član razvija svoju strademijske godine. Autor Douglas tegiju bijega. U centru tih ukrštenih Stuart već se profilirao kao uspjepatologija nalazi se Agnes Bain, šan modni dizajner i autor maShuggiejeva majka, alkoholičarka, hom eseja o odnosu klase, srama i lokalna ljepotica, koja se vidi kao mentalnih smetnji. Roman je pisao “Elizabeth Taylor tip žene”. Ipak, punih deset godina i bio odbijen kroz život, njena će ovisnost uvijek od točno 33 izdavačke pobjeđivati, a odgovorkuće. Američki izdavači nost za njen život će sve bili su oprezni oko izdaviše, kako to obično biva vanja velikog debitants ovisnicima, preuzimati skog romana smještenjezina djeca. Njen muž nog u Škotsku krajem je taksist, ženskar i obiosamdesetih, dobrim teljski zlostavljač, koji će dijelom ispisanog u ih ubrzo ostaviti. Shugdijalektu, koji opisuje giejeva sestra Catherine turobnu svakodnevicu odlučit će se za ranu radničke klase tijekom udaju i selidbu u Afriku. socijalnih i ekonomskih Shuggiejev stariji brat reformi Margaret ThatLeek preuzima ulogu cher. Kad je napokon skrbnika, iako gotovo neizdan, roman je dobio vidljivo, stavljajući svoje nagradu Booker, našao snove, talente i ambicije SHUGGIE BAIN DOUGLAS STUART, FRAKTURA. se u užim izborima na čekanje, odgađajući ih PRIJEVOD: PETRA PUGAR mnogih značajnih i brižljivo skrivajući u već nagrada anglosaksonpožutjelom pozivnom skoga govornog područja te se s pismu Likovne akademije. Na kravremenom prodao u milijunskim ju će ostati samo Shuggie i Agnes nakladama. Klaustrofobični odnos u spirali ovisnosti, oporavka i majke alkoholičarke i senzitivnog relapsa, između nekoliko pokušaja dječaka ipak je rezonirao sa širom samoubojstava i obećanja da novi publikom, od Stuarta napravio svijet i novi oni dolaze. Shuggie će globalnu književnu zvijezdu, a u se, nažalost, puno prije svoje majke Glasgowu je osvanuo mural Shugpomiriti s time da će, bez obzira gieja Baina kako, ipak na kraju, na to gdje su i kad su, oni uvijek pleše. Stuart je za roman rekao, ostati isti. Ona neće prestati piti, a odgovarajući na bezbroj pitanja o on neće postati “pravi muževni djeautobiografskim elementima, “sve čak”. Svijet i djetinjstvo “Shuggieja je u njemu laž, ali je sve napisano Baina” su okrutni teritoriji, škrti iz istine”. Radnja prati Shuggiejevo podjednako u nadi i nježnostima.

Njegovo okruženje je neobično okrutno prema odmicanju od norme. Shuggie mora preživjeti svaki Agnesin pokušaj samoubojstva, kao što mora preživjeti njenu polaganu, potpomognutu svakim pivom ili votkom ili Valiumom, spiralu autodestrukcije.

U ovom romanu bijeg se čini nemogućim. Shuggie, da ni ne zna, iščekuje smrt koja je ovdje jedini, možda preskupo plaćeni, spas. Stuart izlaže radnju postupno i polagano. Njegov sveznajući pripovjedač je sveznajući koliko i filmska kamera koja objektivno bilježi svijet oko sebe, obilato se koristeći pridjevima kako bi potanko objasnio kako netko izgleda ili kakvim se netko doima. Ne ostavlja puno prostora za manipulaciju, uvijek držeći stanovitu distancu kako bi opisao sve provalije u kojima pronalazi Agnes. Stuart piše kroz emocionalnu objektivnost, kao da opisuje već prorađenu traumu, poslije točke pomirenja. Ključan lik romana je Leek, stariji Shuggiejev brat. Iako često nevidljiv, njegova je žrtva ipak najveća. On je dokaz koliko od života i horizonta može uzeti odrastanje uz roditelja ovisnika, u ekonomski stiješnjenoj situaciji i kolika je cijena krivnja kad dijete ne uspijeva odabrati sebe.

Da se na svoj odlazak odlučio samo dvije godine ranije, njegov bi život možda bio drugačiji.

Kao što postane Shuggiejev, kad nakon tragedije dobiva prostor prvog udaha, nekoliko grama nade. Krajem romana ponovno smo u 1992. godini.

Shuggie je tinejdžer koji mašta o upisu na Frizersku akademiju “s druge strane”. On sa svojom prijateljicom Leanne traži njenu majku, sad prostitutku, potpuno uronjenu u svoju ovisnost.

Rečenica “očaj voli društvo” odjednom postaje prostor susreta i nježnosti, blage utjehe.

On i Leanne su se upoznali kao djeca i umjesto da rade ono što se od njih očekivalo, oni su se prepoznali kao dvoje djece koje trebaju preživjeti svoje okrutno djetinjstvo. I umjesto nepoželjnih poljubaca, Leanne mu je dopustila da joj isplete pletenicu i napravi frizuru. I ponekad, to je sasvim dovoljno za preživjeti.

RANE NE DONOSE HAPPY END biva očitijom i opasnijom u sljedeća dva romana. Posredstvom prevoitati romane Alfreda Hayesa diteljice Mirne Čubranić ulazimo (1911.-1985.) neki su usporedili u svijet ‘’Zaljubljenih’’, bezimenog s ugođajem zadimljena bara muškarca i žene. Protagonist blizu u kojem svira Miles Davis. Relativno četrdesete u jednom njujorškom baru nepoznatog pisca, pjesnika, scenapripovijeda djevojci o propuštenoj rista i novinara u život su prije deset prilici. Nikad se nije predao do kraja, godina vratila ponovna izdanja New pa je izgubio. Umjetnik, scenarist, York Review Booksa. Rođen je u Lonzaljubljen je u ljubav i vlastitu taštinu. donu, odrastao u New Yorku, a umro Ona, iako osjetno mlađa, s dvadeset u Los Angelesu. Holivudska biograi dvije već je umorna, razvedena, fija. Unovačen 1943. odlazi u Italiju, siromašna, svjesna vlastite krhkosti. gdje piše dva romana - ‘’Sva ta osvaSpava po cijele dane i čeka sreću: janja’’ i ‘’Djevojka u ulici Flaminia’’ ‘’Zbog vrućine je malo jela i spavala - koja će ga odvesti ravno u filmske naga u svojoj minijaturnoj garsonistudije. Tamo će mnogi njegovi radovi jeri, a onda je sanjala jedan od svojih ostati nepotpisani i zaboravružnih snova.’’ Njezini su ljeni. Dijelom je i talijanskog ručnici uvijek mokri, suđe neorealizma kao jedan od neoprano, njegova glava u scenarista Rossellinijeve njezinu krilu na kauču. Obo‘’Paise’’ i De Sicinih ‘’Kradstrano nepovjerenje i oprez ljivaca bicikla’’. Povratkom ulaskom mondenog života u u SAD odbija namijenjenu, turobnu svakodnevicu postastabilnu ulogu računovođe je novi razlog za kalkuliranje. te želi postati pjesnik radničKukavičluk i ljubomoru kod ke klase. Njegova ‘’Joe Hill’’ njega zamjenjuje šutnja, a ZALJUBLJENI ALFRED HAYES, PETRINE KNJIGE. himna je radničkog pokreta ona pristaje na sigurnost i roPRIJEVOD: MIRNA ČUBRANIĆ i sindikata šezdesetih. Izvodi mansu. Slične, a opet različite je Joan Baez na Woodstocpotrebe dovode do udaljavaku. Nikad se nije smatrao dijelom nja, ali i nesigurnosti, posebno kad joj književnoga kruga nego običnim Isabel govori: ‘’Smiješno, gledam tebe radnikom kojem su bliži kockari i i Howarda zajedno, držite se za ruke taksisti. Najvažnije romane objavljuje i tepate jedno drugom, ali svejedno pedesetih i šezdesetih godina prošlog kao da ste potpuni neznanci.’’ Ono stoljeća te s francuskom tradicijom što ‘’Zaljubljene’’ udaljuje od noira razočaranja najavljuje velike pisce te donekle približava melodrami poput Jamesa Saltera i Richarda Yajest svijest pripovjedača o vlastitoj tesa. Ako su tridesete godine prošlog manjkavosti, bijesu, zamjeranju i stoljeća u američkoj književnosti žaljenju: ‘’Negdje još sigurno imam uzdignule emocionalne bjegove do ostatke osjećaja časti. U prošlosti sam umjetničke vrijednosti s, primjebio ljubazan, bio sam obziran, mario rice, Raymondom Chandlerom, u sam za nju. Ovo nisam ja. Poznaje pedesete Hayes ulazi s noirovskim me i zna da ovo nisam ja, posve je senzibilitetom, New Yorkom koji je sigurna da ovo nisam ja.’’ Dok u zahopperovska ‘’golema spavaća soba’’ šećerenoj ‘’Nemoralnoj ponudi’’ nad i pristranim, privrženim dijalogom u instinktom ipak trijumfira ljubav, tu kojem pripovjedač ne iznosi možda prevladava rez, kraj. Njemu zapravo kako se to sve dogodilo nego koliko nitko nije potreban, a ona fino slaže ga je to zapravo povrijedilo. Nema život u predgrađu s prskalicama koje mjesta osveti kad je nježnost žuđena, će od dva do četiri popuniti ljubavnik ali sporedna. Hayesova svojevrsna ili prijateljica. Netko tko razumije jer trilogija o izgubljenim dušama koju ‘’bit će vjerna, naravno jedina iznimčine ‘’Zaljubljeni’’ (1953.), ‘’Lice koje ka bit ću ja, a nekom logikom koju pokazujem svijetu’’ (1958.) i ‘’Moj nisam mogao posve pratiti, o meni kraj’’ (1968.) u središte stavljaju oštenije razmišljala kao o nekom s kim će ćenog, nepovjerljivog luzera. Urbabiti nevjerna.’’ Rane ne donose happy nog usamljenika koji je pandan moend. Ne osjećati, a željeti osjećati dernističkom europskom antijunaku. znači zapravo biti izgubljen. Malen Koliko je u ‘’Zaljubljenima’’ on još neroman, odvodi nas u noćne barove, iskusan, toliko njegova promašenost ali i u svijet muško-ženskih odnosa...

Piše: ANĐELA VIDOVIĆ

Č

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 81

Neću reći da je knjiga, točnije knjige, Tonyja Judta ‘Poslije rata 1 i 2: Povijest Europe od 1945’ remekdjelo niti konačan zapis o historiji 20. stoljeća, točnije njegove druge polovice i tog nesretnoga kontinenta koji stalno producira višak povijesti. Ono što je sigurno jest da je to knjiga koju bi svaki intelektualac, političar, pisac, esejist, Europljanin, trebao imati na kućnoj polici

KRITIKA

TU JE I TA TUŽNA EUROPA, KOJA PATI JER PROIZVODI VIŠAK POVIJESTI, KOJI NIJE SPOSOBNA KONZUMIRATI Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

PICTURE ALLIANCE/SULUPRESS.DE

Jedna od poznatijih šala Radio Erevana je kad slušatelj pita može li se predvidjeti budućnost. “Može, sa sigurnošću možemo predvidjeti budućnost”, odgovaraju mu, “Jedini je problem što je prošlost nepredvidiva”. Prošlost se neprestano mijenja. Stojeći 1989. na bečkom Westbahnhofu, na kojemu mladi poslovni ljudi ulaze u moderne vlakove za neku od zapadnih destinacija, Tony Judt odlučio je, kako kaže u uvodu, napisati ovu knjigu. Upravo se vratio iz Praga, u kojem je počinjala Baršunasta revolucija, sišao na Südbahnhofu, prljavom kolodvoru za one koji dolaze iz istočne Europe, ružnim i rasklimanim vlakovima, u sivim odijelima i umorna izgleda.

Nastavak na sljedećoj stranici 

82 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 83

ALAMY STOCK PHOTO

Crvena armija na tenku u razrušenom Berlinu 1945.

ALAMY STOCK PHOTO

Uništeni Staljinov kip u Budimpešti tijekom Mađarske revolucija 1956. godine

84 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

General Jaruzelski 13. prosinca 1981. proglašava ratno stanje u Poljskoj ALAMY STOCK PHOTO

Dvije polovice europske povijesti, koje su slabo međusobno komunicirale i slabo se razumjele, susretale su se u Beču. Tad su padali zidovi, rušio se istočni blok, a Europa je ponovno trebala biti ujedinjena, ili barem ujedinjenija. Činilo se da za koju godinu nitko neće morati ići na spavanje uz pomisao kako će ga probuditi zvuk tenkovskih gusjenica koje se rolaju po asfaltu. Po nekima zvuk koji će karakterizirati 20. stoljeće. Doduše, na zapadu je već nekoliko godina, pa i desetljeća, malo tko išao na spavanje s tom pomisli. Na istoku je već bilo drukčije, a na brdovitom Balkanu to će postati zvuk kraja 20. stoljeća. Od te, kako se tad činilo, sudbonosne 1989. godine, kad je Tony Judt odlučio, na bečkom Westbahnhofu, napisati povijest Europe, prošlo je poprilično vremena do trenutka u kojem je knjiga i napisana. To vrijeme radilo je dobro za knjigu.

Doduše, vrijeme obično radi dobro za povijesne knjige, otvaraju se arhivi, doznaju prešućeni detalji, a ponekom svjedoku razveže se jezik… Ali kao u vicu Radio Erevana, koji u vrijeme SSSR-a i nije bio vic nego gorka istina - za razliku od budućnosti, povijest je nepredvidiva i neprestano se mijenja. U slučaju Europe i njene povijesti nakon 1945. to je prije svega zato što se Europa, pa tako i mi, jako trudila svoju povijest zaboraviti, prešutjeti, potisnuti. A tu su i dvije paralelne povijesti, koje se odvijaju istodobno i međusobno se prožimaju i potiču – povijest zapadne Europe, obično je to ono što se do kraha komunizma smatralo “Europom”, i povijest istočnog bloka. Iste te Europe, ali u kojoj je historija od 1945. do 1989. naizgled stala, iako je nemilosrdno gazila njene stanovnike i proizvodila mnogo više povijesti nego što je može progutati. Te povijesti koje su paralelno tekle bile su silom razdvojene jedna od druge, drukčije tumačene i gledane. Spajajući ih, Tony Judt otkriva nam ono prešućeno, zaboravljeno i zatomljeno

o nama, ali i o drugima. Na trenutke, čitajući “Povijest Europe od 1945.”, i sam, relativno školovan i povijesno učen čitatelj, naići će na stvari koje je potisnuo, zaboravio i kojih se ustvari ne želi sjećati. Ili za njih nije ni znao, niti mislio da su bitne. Povijest se neprestano mijenja jer se naš odnos prema njoj neprestano mijenja, a tu su i mnoge neugodno istine koje je, naizgled, gotovo nemoguće objasniti iz današnje perspektive, jednostavnije ih je zaboraviti i potisnuti, kao što se to s ovom ili onom povijesnom istinom u Europi činilo u proteklim desetljećima. Tony Judt detaljno se bavi upravo tim zaboravljenim i zatomljenim cjelinama i, još bitnije, važnim detaljima (a vrag je uvijek u detalju), dok paralelno priča onu nepotisnutu povijest Europe, doduše detaljnu, ogoljenu od romantike i uljepšavanja, koju smo navikli čuti, s kojom smo donekle ili u većini upoznati. Samo, sad to djeluje potpuno drukčije, promijenjeno i nepredvidivo. A Europa je te 1945. izgledala poput ruševine. Ne samo da su lica gradova, osobito u istočnoj Europi i Njemačkoj, te u zapadnoj Europi gdje su vođene glavne ratne operacije, ali i u cijeloj Europi,

izgledala poput kostura zgrada razrušenih avionskim bombama. Godine okupacije uništile su vjeru u državu te u njenu strukturu i sustav. Istodobno, koliko god to paradoksalno zvučalo, godine okupacije dodatno su potaknule i ideju ujedinjene Europe, koja je, doduše u romantičnom i nerealnom obliku postojala između dva rata, no tu brzamo, iako se Tony Judt osvrće i na taj praeuropski dio povijesti iznoseći i nimalo ugodne podatke o birokraciji pod Hitlerom, koja je bila zagovornik ujedinjene Europe, doduše bez Hitlera.

Također, tu su crni i prešućeni podaci, točnije namjerno zaboravljeni podaci, o njemačkom suočenju s grijesima prošlosti, prilično katastrofalni iz današnje perspektive. U nedostatku ljudi koji bi upravljali državom u zapadnom dijelu, a bogme i u istočnom, bivši nacisti, ako se nisu pretjerano ogriješili ili su to donePoslije rata 1 i 2: Povijest Europe od 1945. kle sakrili, nakon godinu-dvije ulaze u strukture vlasti, Tony Judt, V.B.Z. Prijevod: Petar Vujačić kao da ništa nije bilo. No još je više začuđujući, pa i šokantan, podatak koliko je Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata, 2-3 godine poslije, i to nakon pokušaja detaljno. U kasnijim desetljećima te će detaljne povipreodgoja, doduše vrlo površnog, mislilo da je “Hitler jesti biti dominantne, i jednako šokantne, zaboravljebio sasvim OK”. Iako to nije glavna linija povijesti, ne i prešućene. Iako je opseg knjige, odnosno knjiga, Tony Judt ne prešućuje sve te neugodne detalje – od iznimno velik – više od 1000 stranica, na trenutke se osvete na kolaboracionistima nakon oslobođenja do čini da je Judtova “Povijest Europe od 1945. godine” sasvim neugodnog stava prema preživjelim Židovima nedovoljno detaljna. Naravno, to je privid. Riječ je i njihovim stradanjima i nakon oslobođenja. Neugodo tome da u matici događaja određeni detalji (zato na je i istina o Švicarskoj, koja je platila mizernu cifru stalno napominjem tu zaboravljenu, prešućenu povi“kazne” za zaradu koju je imala trgujući s Njemačkom jest, točnije zatomljenu) jednostavno izazivaju toliku (još u travnju 1945. jedna je švicarska tvrtka isporupažnju da je šteta što nisu dodatno razrađeni, što je čivala oružje Njemačkoj). Zločesti Švicarci i s tom ustvari nemoguće. Takvih detalja, naizgled epizoda, bijednom cifrom mnogo su lošije prošli od Šveđana, koji ilustriraju maticu priče, u knjizi je vrlo mnogo. koji nisu platili ni krune Lakoća kojom se knjiga čita za obnovu Europe iako sugerirala bi da je riječ o ponisu ništa manje poslovali pularnom i neznanstvenom s Njemačkom, uključujući štivu. Upravo suprotno, ni u dane u kojima je sve već jednom trenutku knjiga ne bilo jasno. Prve godine ulazi u područje koje nije te poslijeratne Europe znanstveno, ali vještina piustvari su povijest toga sanja, reduciranja događaja što će biti s Njemačkom. na ono najvažnije te ilustriŠto će biti s istočnom ranje bezbrojnim životnim Europom, bilo je poi zanimljivim detaljima čine sve jasno jer Staljin nije je tako prohodnom. A tu je imao namjeru povući i ta nesretna Europa, koja svoje trupe, za razliku od pati od toga što neprestano Amerikanaca i Engleza, proizvodi višak povijesti, Mural ‘TEST THE REST’ Birgit Kinder na ostacima Berlinskog zida 2020. koji su jedva čekali da se da parafraziram, koji nije maknu. Nije nepoznato, sposobna konzumirati. ali je zatomljeno, da je Crvena armija bila toliko brojNeću reći da je knjiga, točnije knjige, Tonyja Judta čano nadmoćna da bi, da je krenula u otvoreni sukob remek-djelo niti konačan zapis o historiji 20. stoljeća, netom nakon rata, vjerojatno prodrla sve do Atlantika. točnije njegove druge polovice i tog nesretnoga kontiNasreću, ta povijest Europe nije se dogodila, iako ni nenta koji stalno producira višak povijesti. Ono što je ova povijest, povijest dviju Europa, nije bila mnosigurno jest da je to knjiga koju bi svaki intelektualac, go sretnija. Ustvari, iznimno je teško pisati o knjizi, političar, pisac, esejist, Europljanin, trebao imati na točnije knjigama, “Poslije rata”, ne ulazeći u detalje kućnoj polici. Pa čak i pod uvjetom da je ne pročita. iznesene u njima i ne prepričavajući ih. Nepredvidiva Uz neke druge knjige – poput onih Iana Kershawa prošlost koja se neprestano mijenja, da ne bi netko (također o Europi), Odda Arnea Westada o Hladnom pogrešno shvatio (iako vjerojatno hoće) nije nikakav ratu (što je opet uvelike povijest Europe), Ernesta revizionizam, bože sačuvaj, upravo suprotno, nego Howsbawma ili Montefioreovih knjiga o Staljinu te prije svega osvjetljavanje i poravnavanje onih dijelova knjiga Svetlane Aleksijevič (iako je riječ o književnosti, prošlosti koje su se svi trudili zaboraviti. Iako su te poone su svakako i povijesne) o cijelim nepoznatim svječetne godine uglavnom povijest Njemačke, jer njen je tovima iza Željezne zavjese. Uz Barbaru Tuchman… položaj tad bio presudan, to ne znači da se Tony Judt Ustvari, teško je sve i nabrojiti. Jer kao što kaže Radio nije pozabavio svim drugim “povijestima” jednako Erevan – budućnost se zna, prošlost je nepredvidiva.



MARC VORWERK/DPA/PIXSELL

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 85

INTERVJU

JOHN CONNELLY

Svi smo u istom čamcu.

Bez budnosti demokracija umire

Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ novinar

Njegova najnovija knjiga ‘Od naroda do nacija: povijest istočne Europe’ nedavno je objavljena na hrvatskom u izdanju Frakture i sjajnom prijevodu Vuka Perišića. Riječ je o sveobuhvatnoj povijesti razvoja nacija i nacionalizama od kraja 18. do početka 21. stoljeća na području između rijeke Rajne i povijesnog Ruskog Carstva, napisanoj, riječima jednog recenzenta, ‘sa strašću, poletom i erudicijom’. Knjiga uz to nudi ‘privlačan odgovor na ključno pitanje istočnoeuropske povijesti: zašto etnički nacionalizam i dalje ostaje jedno od glavnih načela u politici i kulturi, u regiji gdje je već ranije doveo do tako tragičnih posljedica’. Povodom hrvatskog izdanja knjige Connelly je ljubazno pristao na razgovor za BestBook Nastavak na sljedećoj stranici 

86 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

ALAMY STOCK PHOTO

COURTESY UNIVERSITY OF CALIFORNIA, BERKELEY PASTIEROVIC

ou ako ne uzmem a regiji, osim og u zl e ra en ih rij sk ko ljske og vjer Nemam obite ajčine strane koji su zb sm ću je ol st . obzir pretke 18 u Salzburga protjerani iz

COURTESY UNIVERSITY OF CALIFORNIA, BERKELEY

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 87

ohn Connelly već desetljećima predaje povijest na uglednom Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu, a glavni je predmet njegovih akademskih interesa suvremena povijest srednje i istočne Europe, kao i povijest nacionalizma, rasizma i - katoličanstva. Taj 63-godišnji američki povjesničar objavio je dosad na desetke stručnih članaka u uglednim časopisima te niz hvaljenih knjiga, među kojima se ističu “Captive University: The Sovietization of East German, Czech, and Polish Higher Education, 1945-1956” iz 2000. i “From Enemy to Brother: The Revolution in Catholic Teaching on the Jews, 1933-1965” iz 2012., za koje je osvojio niz strukovnih nagrada.

BestBook: Vaša specijalnost je povijest srednje i istočne Europe. Zašto baš taj dio svijeta? Imate li možda neke obiteljske korijene iz te regije?

Nemam obiteljske korijene u regiji, osim ako ne uzmemo u obzir pretke s majčine strane koji su zbog vjerskih razloga protjerani iz Salzburga u 18. stoljeću. Oni su završili u Franačkoj, drevnoj srednjoeuropskoj regiji. Kao osobu koja je odrastala u hladnom ratu, jednostavno me zaintrigirao svijet iza ‘željezne zavjese’. Pitao sam se kako žive ljudi u neslobodnim društvima, pa sam stoga putovao i studirao u bivšem sovjetskom bloku, u Poljskoj, Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i konačno u Sovjetskom Savezu. I, koliko god je to bilo moguće, živio sam kako su živjeli i oni.

BestBook: U Hrvatskoj je nedavno objavljena vaša knjiga ‘Od naroda do nacija: povijest istočne Europe’.

vijesti 20. stoljeća. No jedan me anonimni recenzent upozorio da svoj narativ ne potkrepljujem s dovoljno argumenata. Razmislivši o tome, zaključio sam da je moje glavno otkriće da je - u toj vrlo raznolikoj regiji od Baltika do Jadrana - nacionalna ideja kroz stoljeća oblikovala povijest. Čitajući i istražujući autore iz cijele regije, zaključio sam da priča počinje krajem 18. stoljeća, u vrijeme Josipa II., koji je svoje podanike - uključujući i Hrvate - pokušao učiniti njemačkim govornicima, po cijenu opstanka njihovih materinjih jezika. To je izazvalo eksploziju zabrinutosti, posebno među intelektualcima, da bi U komunizmu su ljudi živjeli u iluziji da ne moraju njihovi jezici i kulture, ono preuzeti odgovornost za vlastiti život jer država najdragocjenije naslijeđeno brine o njima, a nakon sloma mnogi su postali od predaka, mogli nestati s lica zemlje. Slijedio sam nostalgični za takvim životom - oni glasaju za priču dalje, koristeći se dostranke koje obećavaju povratak u neku vrstu kumentarnim materijalom iz 18. i 19. stoljeća, uključujući sigurnosti koja zapravo predstavlja kule od pijeska

88 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

DPA/PIXSELL

J

Riječ je o zadivljujuće opširnoj i detaljnoj studiji razvoja nacija na području između Baltika na sjeveru Jadranskog i Crnog mora na jugu, od sredine 19. stoljeća do danas. Kako je nastala ta knjiga?

Knjiga je izrasla iz mojih predavanja. Već trideset godina držim predavanja iz povijesti istočne srednje Europe, što znači područja između povijesne Njemačke i povijesnog Ruskog Carstva. Isprva sam počeo pisati o onome o čemu sam najviše znao, o po-

radove filologa poput Ljudevita Gaja i njegova prijatelja Jana Kollara, kao i povijesnim knjigama napisanima tijekom generacija, na primjer knjigama Leopolda von Rankea o povijesti srpskog ustanka, zatim knjigama napisanima u 20. stoljeću, koje sve pokazuju zadivljujuću brigu za nacionalni opstanak u cijelom političkom spektru. Čak i navodni internacionalisti, poput marksista-lenjinista, nisu imali izbora, nego su koristili moć nacionalizma. Kad god umjereni lideri DPA/PIXSELL

Fotografije Berlina tijekom hladnoga rata

nisu posezali za time, to bi iskorištavali radikali.

BestBook: Jeste li puno vremena proveli u srednjoeuropskim i istočnoeuropskim arhivima? Govorite li neki od lokalnih jezika?

Za ovu knjigu arhivsko istraživanje nije bilo presudno, ali tijekom istraživanja za svoju disertaciju o sovjetizaciji sveučilišta u istočnoj Europi radio sam u arhivima Poljske, Čehoslovačke, Njemačke i Rusije te pritom naučio govoriti neke od jezika regije (poljski, češki, njemački, slovački) i čitati na još nekoliko (talijanski, ruski, bošnjačko-hrvatsko-srpski).

BestBook: Nacionalizam je u toj regiji sa sobom nosio uglavnom tragične posljedice, ali čini se da danas nije nimalo oslabio, naprotiv. Kako to možemo objasniti? Zar ljudi ništa ne uče iz povijesti?

Nije li historija magistra vitae?

Nacionalizam nastaje i napreduje zajedno s demokracijom - nacionalizam je izvorno zapravo bio ideologija oslobođenja. To može zvučati šokantno, ali je lako dokazivo. Demokracija uključuje ljude koji preuzimaju svoje stvari u svoje ruke i, kad su se narodi između Rajne i Rusije počeli od sredine 19. stoljeća organizirati u skladu sa svojim interesima, rezultat su bili zahtjevi za samoupravom. Uzmite Nijemce. Kad je njemačkim muškarcima u proljeće 1848. dopušteno glasati, oni su birali kandidate, čiji je cilj bio napisati ustav za nacionalnu državu u granicama povijesne Njemačke, odnosno Svetog Rimskog Carstva njemačkog naroda.

To je bilo potpuno prirodno.

Nastavak na sljedećoj stranici  DPA/PIXSELL

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 89

U 1790-ima Francuzi su izabrali nacionalnu skupštinu koja je trebala napisati ustav za francusku nacionalnu državu koja bi postojala u granicama povijesne Francuske, odnosno francuskog kraljevstva.

Međutim, kako bismo se kretali prema istoku, pojavio se problem, jer su nacionalni pokreti htjeli iskoristiti demokraciju kako bi napravili svoje nacionalne države na istim teritorijima. Tako su Nijemci koji su glasali 1848. smatrali prirodnim da Bohemija pripada njihovoj nacionalnoj državi - Bohemija je stoljećima bila dio Svetog Rimskog Carstva. No Česi - koji su se također pojavili kao narod koji želi samoupravu - imali su drugačiju ideju.

Za njih je Bohemija bila Kraljevina Češka koja je postojala od 12. stoljeća. Njihovi vođe nisu namjeravali uništiti Habsburško Carstvo, ali su ga htjeli pretvoriti u federaciju

u Ugarskom Kraljevstvu, gdje su Mađari cijeli taj prostor zamišljali kao mađarski, dok su ostali narodi u Mađarskoj - Slovaci, Rumunji, Rusini, Srbi i Hrvati - imali različite ideje o tom teritoriju, što vaši čitatelji dobro znaju. Moji kolege usprotivili su se tom argumentu tvrdeći da obični ljudi u središnjoj i istočnoj Europi nisu bili nacionalno orijentirani. I to je istina.

Većina Hrvata, odnosno Čeha obavljala je svoje svakodnevne poslove ne razmišljajući o svom nacionalnom identitetu - regionalni, klasni ili rodni identitet možda je većinu vremena bio važniji. Ljudi su često živjeli u etnički miješanim obiteljima ili su bili dvojezični. Ali kad se pojavila demokracija, stranke, politički vođe, kao i biračko tijelo, percipirali su politiku unutar nacionalnih parametara. Habsburško Od naroda do nacija, Carstvo krajem 19. stoljeća ili JugoJohn Connelly, Fraktura. slavija i Čehoslovačka u međuratnom razdoblju savršeni su primjeri kako se Prijevod: Vuk Perišić to događa - u svim tim zemljama svaka je nacionalna Po mome mišljenju, nacionalizam balkanskih naroda skupina stvorila svoj vlastiti puni politički spektar, od - u Srbiji, Bugarskoj ili Rumunjskoj - sličan je ostatku desnice do ljevice, sa svojim regije, dakle mali narodi koji pokušavaju ostvariti idejama o naciji i teritoriju. svoje pravo na postojanje pokraj mnogo većih naroda Na kraju su brutalni ratovi razdvojili stanovništvo u tijekom jako dugog razdoblja. U jednom poglavlju mješovitim teritorijima, a knjige uspoređujem poljski i srpski nacionalizam ne znam ni za kakav recept prema kojemu je moglo biti drugačije. Nemam ideju o malih naroda, od kojih bi jedna jedinica bila Češka. tome kako su Habsburško Carstvo, Čehoslovačka ili Njemačke i češke ideje o Češkoj kasnije pokazale su Jugoslavija možda mogli uspješno funkcionirati. Ali se nepomirljivima i nedvojbeno su bile glavni uzrok mislim da je važno, posebno za liberale, prepoznati neuspjeha Habsburškog Carstva (čije su institucije Česi snagu nacionalne argumentacije i anticipirati je. bojkotirali) i Čehoslovačke (čije su institucije Nijemci Najbolje čemu se možemo nadati je pojava zdravih pokušali uništiti). Ova osnovna shema međuetničkih nacionalnih država koje postoje unutar međunarodsporova postoji diljem regije: Poljaci i Litvanci imaju ne zajednice, koje se obvezuju na poštovanje prava spor u Vilniusu, Poljaci, Česi i Nijemci u Šleskoj, Poljaci svih građana, kao i manjina. i Ukrajinci u istočnoj Galiciji, Mađari i Rumunji u TranBestBook: Po čemu je regija srednje i istočne Eusilvaniji, Bugari, Srbi, Grci i Makedonci u Makedoniji, rope specifična? Nije li nacionalizam moćna sila Srbi i kosovski Albanci na Kosovu, Srbi, Hrvati i Bošdiljem svijeta? njaci u Bosni, Talijani i Hrvati u Dalmaciji i Istri. Bilo Nacionalizam je doista snažna sila posvuda. No je, naravno, sporova oko granica i u zapadnoj Europi, ali oni nisu bili toliko egzistencijalno važni. Primjerice, u zapadnoj Europi ne postoji mjesto kao što je Lwów/ Lemberg/Lviv, grad koji su i Poljaci i Ukrajinci smatrali ključnim, ali koji je i važno mjesto židovske kulture, s drevnim njemačkim i armenskim institucijama.

BestBook: Koje je najneočekivanije otkriće do kojega ste došli istražujući teme za knjigu? Što biste istaknuli kao najvažniju novu spoznaju, novi uvid do kojega ste došli pišući ‘Od naroda do nacija: povijest istočne Europe’?

Za mene je najneočekivanije otkriće bilo upravo to o čemu sam sad govorio, da sama demokracija proizvodi nacionalizam. Ovoj dinamici možemo svjedočiti posvuda, od početka 1848., kad su naSarajevsko naselje Hrasno tijekom rata ‘90-ih rodi diljem Europe ustali za samoupravu, recimo

ANTE JELAVIĆ/PIXSELL

90 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023



dvije su stvari specifične za srednju i istočnu Europu. Prva je da su se brojni narodi miješali stoljećima prije pojave modernog nacionalizma. Tako su se njemački doseljenici u srednjem vijeku naseljavali u Bohemiji, Mađarskoj ili Poljskoj i to nitko nije smatrao problemom jer državama su vladali kraljevi, a ne demokratski konstituirani narodi. Isto tako, Židovi, odnosno muslimani naselili su se diljem regije u predmodernim vremenima, Poljaci su se naselili u Ukrajini, Talijani su se naselili duž Jadrana, a mnogo ranije, dakako, mađarska i slavenska plemena naselila su se na području koje je postalo Ugarsko Kraljevstvo - u nekim planinskim područjima naišli

su na ljude koji govore romanske jezike. Taj model ‘etničkog patchworka’, koji se pojavio u srednjoj i istočnoj Europi, specifičan je i nema ga u zapadnim dijelovima Europe. Druga stvar koja je posebna u regiji je da se sastoji od relativno malih naroda Slovenaca, Slovaka, Makedonaca itd. - koji su morali afirmirati svoj identitet u okruženju mnogo većih država, obično carstava - Austrijskog, Njemačkog, Ruskog, Osmanskog - i to je političkom jeziku regije dalo oštrinu kakve nema na zapadu. Istočni Europljani su se suočili s nacionalnim izumiranjem, a to je egzistencijalna nesigurnost koju Amerikanci, Francuzi ili Britanci teško mogu razumjeti.

BestBook: Razlikuje li se istočnoeuropski nacionalizam od zapadnoeuropskoga? Postoji li nešto

Caritas dijeli pomoć stanovništvu u Sarajevu, 1993.

ANTE JELAVIĆ/PIXSELL

ANTE JELAVIĆ/PIXSELL

Olimpijski muzej Sarajevo uništen tijekom rata, 1993.

što bismo mogli nazvati ‘balkanskim nacionalizmom’?

Mislim da svi nacionalizmi imaju osnovne elemente koji su vidljivi u središnjoj i istočnoj Europi, odnosno shvaćanje o potrebi za nacionalnom samoupravom te zaštitom nacionalne kulture i baštine.

Ako je ovaj posljednji element, koji se može nazvati ‘etničkim’, ovdje i naglašeniji nego na zapadu, to je zato što su kultura i jezik u malim narodima bili vitalno ugroženiji. Po mome mišljenju, nacionalizam balkanskih naroda - u Srbiji, Bugarskoj ili Rumunjskoj - sličan je ostatku regije, dakle mali narodi koji pokušavaju ostvariti svoje pravo na postojanje pokraj mnogo većih naroda tijekom jako dugog razdoblja.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 91

U jednom poglavlju knjige uspoređujem poljski i srpski nacionalizam - uza sve njihove razlike, oba imaju povijest oružanih ustanaka u svrhu neovisnosti.

BestBook: ‘Željezna zavjesa’ je od 1945. do 1990. dijelila kontinent gotovo popola. Koliko je tih 45 godina utjecalo na istočnoeuropska društva? Je li današnje odbacivanje zapadnih liberalnih vrijednosti u velikim dijelovima javnosti zemalja istočne Europe posljedica života iza ‘željezne zavjese’ ili je riječ o dugotrajnijem povijesnom obrascu? Zašto je ideja liberalne demokracije propala u Mađarskoj i Poljskoj?

Povjesničari - ali i stanovništvo istočne i srednje

ni za takvim životom - oni glasaju za stranke koje obećavaju povratak u neku vrstu sigurnosti koja zapravo predstavlja kule od pijeska, a bila je temeljena na deficitarnoj potrošnji. Na primjer, Istočna Njemačka je 1980-ih bila mjesto jednakosti dohotka i socijalne sigurnosti, pune zaposlenosti, visokog životnog standarda, ali je država tonula sve dublje u deficitarnu potrošnju i nitko nije imao rješenje. Ipak, mnogi ljudi koji žive u tom području smatraju da je Istočna Njemačka bilo bolje mjesto za život. Nadalje, u desetljećima komunizma dogodile su se pogubne stvari za demokraciju, naime, ljudima je sustavno uskraćivano uravnoteženo poznavanje vlastite povijesti - narod koji ne poznaje vlastitu povijest ne može sam sobom upravljati. NajPutin je imperijalist najgore vrste, podsjeća na bolji dokaz za to je današnja Mussolinija i Hitlera. On svoju nasilnu kampanju za Rusija, mjesto neznanja o vlastitoj imperijalnoj proširenje Ruskog Carstva predstavlja kao opravdani prošlosti i povijesti podjarzahtjev ruske nacije, ne priznajući tako Ukrajince ili mljivanja brojnih naroda. To Bjeloruse kao narode koji imaju vlastita prava. Dakle, neznanje zauzvrat objašnjava spremnost današnjih ako njegov rat odražava nacionalizam, on je ekstremnog Rusa da podržavaju politioblika i posve je izgubio uravnotežen osjećaj o tome što ku utemeljenu na lažima, nacija jest. U jugoistočnoj Europi njegov projekt može prije svega da je Rusija žrtva ugrožena od stranih sila. se usporediti s megalomanijom ‘Velike Srbije’ U stvari, naravno da je Rusija povijesno bila agresor.

Europe - još raspravljaju o učincima komunizma.

Međutim, zaokreti prema populizmu u Mađarskoj i Općenito smatram da su desetljeća komunizma Poljskoj mogli su se izbjeći - obje zemlje napravile su vratila unatrag društva istočne i srednje Europe u veliki napredak u suočavanju s nasljeđem komuniznjihovu napretku prema stvaranju država temeljema, ali na oba mjesta liberalni establišment počinio nih na vladavini prava i liberalnoj demokraciji. U je pogreške. U Mađarskoj, s evidentnim cinizmom, komunizmu su ljudi živjeli u iluziji da ne moraju socijalistički premijer Ferenc Gyurcsany drsko je preuzeti odgovornost za vlastiti život jer država brine priznao da je njegova vlada rutinski lagala. Kad je o njima, a nakon sloma mnogi su postali nostalgičto priznao, Gyurcsany nije znao da ga se snima, a

92 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

MYKOLA KALYENIAK/PAP

Prizori ruskog razaranja ukrajinskog Harkiva (lijevo i desno)

povjerenje Mađara u demokratske institucije naglo je palo, otvarajući put demagogu Viktoru Orbanu, koji je pravnim mehanizmima poništio demokraciju, a istovremeno podijelio biračko tijelo retorikom prožetom strahom i lažima. Bivši savjetnik Ronalda Reagana, Arthur Finkelstein, pomogao mu je u kampanji podjelom biračkog tijela uz pomoć rasizma, rastežući granice onoga što se smatralo politički pristojnim. Orban se pokazao vještim učenikom. S obzirom na šokantnu spremnost mađarskog biračkog tijela da podrži rusku kampanju protiv Ukrajine, zatim gerrymandering, te državnu kontrolu medija i javnih tužitelja, teško je zamisliti povratak Mađarske na put demokracije prije Orbanova odlaska s vlasti.

U Poljskoj, međutim, populisti nisu otišli tako daleko u poništavanju infrastrukture demokracije i postoji nada da će do promjena doći na izborima. Poljska vlada - s većinom stanovništva - nepokolebljivo podržava borbu Ukrajine za demokraciju.

BestBook: Prijelomne 1989. većina stanovnika istočne Europe vjerovala je da se ‘vraća kući’, u Europu. Što se u međuvremenu dogodilo? Hoće li Europa zauvijek biti podijeljena na ‘zapad’ i ‘istok’?

Prije nekoliko desetljeća politolozi su tvrdili da istočni Europljani više cijene autoritet i hijerarhiju od ‘zapadnjačkih’ vrijednosti kao što su egalitarizam i intelektualna autonomija te da su posebno razočarani slobodnim tržištem i demokracijom. Ali u Slovačkoj, MYKOLA KALYENIAK/PAP

baltičkim državama, Poljskoj i Ukrajini posljednjih smo godina vidjeli da postoje snažna civilna društva koja pozivaju na toleranciju i jačanje građanskih sloboda, dok desnica i krajnja desnica preuzimaju vlast u Italiji i Švedskoj. Stoga nisam siguran da populizam više muči istočnu Europu - na zapadu, u centru i na istoku demokracije se moraju obnoviti i posebno biti na oprezu spram demagoga i ksenofobne retorike. A pogledajte trumpizam u SAD-u! Prije deset godina nitko ne bi ni pomislio da bi takvo besramno javno laganje i ksenofobija bili mogući. Svi smo u istom čamcu. Bez budnosti demokracija umire.

BestBook: Svjedočimo brutalnom ratu na europskom kontinentu. Činilo se da ratovi za teritorij u Europi u 21. stoljeću više nisu mogući, a ni isplativi.

Ipak, rat se vodi i zasad mu se ne vidi kraj. Koji je po vama glavni pojedinačni uzrok ruske invazije? Je li to nacionalizam?

Mislim da je središnje objašnjenje za ovaj rat rusko imperijalističko nasljeđe o kojemu Rusi malo znaju, a koje i dalje inspirira ruske elite. Rušenje Sovjetskog Saveza 1991. nije učinilo ništa da oslabi to nasljeđe, ako su išta prosječni Rusi osjećali, bila je to ozlojeđenost zbog gubitka statusa velesile. U 1990-ima čak su i ruski liberali inzistirali da je njihovoj zemlji potrebna ‘tampon zona’, a takvi stavovi zadržali su Rusiju izvan integracija u zapadne institucije. Postojanost imperijalnog načina razmišljanja objašnjava podršku stanovništva agresiji Rusije u inozemstvu. Rusi uzimaju zdravo za gotovo da je njihova država trebala imati glavnu riječ u vanjskopolitičkim odabirima Poljske ili baltičkih zemalja, a u novije vrijeme, naravno, i Ukrajine. Ipak, napad je bio izbor političkih čelnika zemlje koji se i nije morao dogoditi, oni su pak djelovali unutar sustava toliko prožetog lažljivošću da im nitko nije mogao reći do kakvih bi katastrofalnih posljedica mogla dovesti njihova zločinačka djela.

BestBook: Je li rat u Ukrajini samo povijesna anomalija ili smo na pragu novog razdoblja ratova za teritorij?

Ne bih rekao da je ovo početak neke nove ere. Ne znamo točno kakav će biti ishod ovoga rata, ali se možemo nadati da će kombinacija sankcija ruskom gospodarstvu, plus neuspjesi ruskih snaga na bojnom polju, pokazati ljudima posvuda da se agresija ne isplati te da je autokracija rasipan i neučinkovit oblik vladavine. Da stvar bude gora, ovaj ruski oblik autokracije temelji se na vrlo otrovnoj kombinaciji sustavnog laganja i korupcije.

BestBook: Mnogi analitičari ocijenili su da je ruska invazija označila završnu fazu stoljetnog formiranja ukrajinske nacije. Slažete li se s tom ocjenom?

Slažem se da je rat pomogao nacionalnoj konsolidaciji Ukrajine kao nijedan drugi događaj u povijesti.

Ali to je također zanimljivi slučaj dinamike o kojoj sam ranije govorio. Nacija - dakle nacionalizam - ojačala je zajedno s usponom i konsolidacijom ukrajinskih demokratskih snaga. Priča seže barem do Narančaste revolucije 2005. - od tada Ukrajinci vode liberalnu revoluciju, što podsjeća na sukobe u Sjevernoj Americi 1770-ih, ili Francuskoj 1790-ih, ili u srednjoj Europi 1848., kad su narodi ustali kako bi zatražili svoja prava na samoupravu. Stoga je borba Ukrajine za slobodu i neovisnost važna ne samo za tu zemlju, nego i za svjetsku povijest: ona pokazuje da istočnoeuropski nacionalizam također može biti borba za liberalne vrijednosti, poput vladavine prava, demokratske prakse, tolerancije... I umjesto da gledamo različite narode koji polažu pravo na isti teritorij, ovdje vidimo Ukrajince - koji govore dva ili više jezika i imaju različito nasljeđe - ujedinjene u obrani istog teritorija od vanjske agresije.

BestBook: U svojoj knjizi iznosite tezu da se svačija nacionalistička pozicija može - iz određenog kuta gledanja - protumačiti kao racionalna. Je li i pozicija Vladimira Putina racionalna?

Putin je imperijalist najgore vrste, podsjeća na Mussolinija i Hitlera. On svoju nasilnu kampanju za proširenje Ruskog Carstva predstavlja kao opravdani zahtjev ruske nacije, ne priznajući tako Ukrajince ili Bjeloruse kao narode koji imaju vlastita prava.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 93

Dakle, ako njegov rat odražava nacionalizam, on je ekstremnog oblika i posve je izgubio uravnotežen osjećaj o tome što nacija jest. U jugoistočnoj Europi njegov projekt može se usporediti s megalomanijom ‘Velike Srbije’ koja je uključivala ljude koji sebe nisu smatrali Srbima - ili NDH koja je pretpostavljala da su mnogi muslimani i Srbi u smislu ‘rase’ zapravo Hrvati. Takve pokrete prikladnije je nazvati imperijalističkima, dakle nastojanjem da se vlada drugim narodima u ime vlastitog naroda. Na zapadu bi se kao sličan primjer mogao navesti slučaj Francuske koja je željela zadržati Alžir - taj fijasko završio je 1962. velikim krvoprolićem.

BestBook: Početak modernog istočnoeuropskog nacionalizma smještate u 1848., u godinu narodnih revolucija i liberalizacije tiska. Koja je to ključna sila koja je stvorila nacije u srednjoj i istočnoj Europi? Bi li one bile stvorene i da nije bilo 1848. godine?

Povijest naroda srednje i istočne Europe seže u prošlost mnogo stoljeća. Dokumenti iz 16. stoljeća i stariji govore o Poljacima, Mađarima, Srbima, Česima ili Hrvatima u vrlo sličnom značenju u kojemu to i danas shvaćamo, naime da su to narodi koji dijele kulturu i povijest, nastanjuju teritorij, uključuju sve klase. Ono što se dogodilo u 19. stoljeću bila je ekspanzija pismenosti i uspona demokratske masovne politike, tako da su pripadnici tih naroda postali samosvjesni i aktivni u formiranju i izgradnji svojih nacionalnih pokreta, a potom i država.

Godina 1848. bila je vrhunac, iznenadna eksplozija energije u velikom dijelu Europe. Ipak, kako ja gledam na to, čak i da se 1848. nije dogodila kao što se dogodila, i da se tijekom stoljeća događala postupna evolucija liberalne politike - a to je proces koji se doista dogodio u čitavoj Europi zapadno od Rusije - opet bismo svjedočili formiranju ovih nacija, kroz nacionalne pokrete fokusirane na kulturu u prvom dijelu stoljeća (u doba Gaja i Kollara), do punog političkog spektra u kasnijem razdoblju. Demokracija proizvodi nacionalizam - što potom demokracija radi s nacionalizmom, to je već drugo pitanje! Vaši će se čitatelji pitati: Kako spriječiti da nacionalizam upadne u šovinizam i desničarski populizam? Povijest nam može dati neke dobre savjete. U srednjoj i istočnoj Europi liberalne su vlade često nesvjesno pružale prilike za rast krajnje desnice kad god bi zanemarivale ‘interese nacije’ - nacije u kulturnom i etničkom, ali i u društvenom smislu. Dakle, njemački nacionalsocijalistički pokret - koji nije slučajno nastao u multietničkoj Češkoj - tvrdio je da središnje vlade u Habsburškoj Austriji i Weimarskoj Njemačkoj nisu marile za ‘das Volk’. I do neke mjere bio je u pravu: liberali u Beču ili Berlinu često su se više brinuli o uravnoteženju proračuna, nego o rastućoj armiji nezaposlenih, i nisu pokazivali veliku brigu za jezična prava Nijemaca u Češkoj ili Poljskoj. Opet, nemam jednostavnih rješenja. Fašisti žive od demagogije i pretjeranih tvrdnji - jesu li prava govornika njemačkog jezika doista bila ugrožena? - dok liberali teže tome da vjeruju u vrlinu govorenja istine - oni imaju dovoljno poteškoća s provođenjem odgovorne socijalne politike, a kamoli da još brinu i za kulturna prava. Otvoreno govo-

94 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

reći, liberali u svom odlučnom racionalizmu često ne daju nikakvu valjanost etničkim argumentima, ismijavajući ih kao ‘nacionalističke’ i emocionalne.

Koga briga za jezike, govore oni, jezici su zamjenjivi.

Zbog takvih su stavova liberali rutinski zaslijepljeni desnicom. Ipak, povijest pokazuje da malo zdravog razuma može desnici uskratiti ksenofobni kisik koji joj je potreban za život. Primjer za to mogla bi biti zabrinutost njemačke i austrijske vlade nakon Drugog svjetskog rata za Južni Tirol, iskazana kroz desetljećima dugu, pažljivu, kontinuiranu brigu za njemački jezik i kulturu, ali u duhu tolerancije prema Italiji, što je koincidiralo s izgradnjom zdrave države socijalnog blagostanja. Takva se politika odvijala u tišini, ali je bila učinkovita. To je jedan od rijetkih primjera da su iz destruktivnog stoljeća naučene odgovarajuće lekcije. Ali nije bilo lako: čak je i tamo bilo nasilja!

BestBook: Predajete na Berkeleyu, sveučilištu koje je krajem šezdesetih godina postalo slavno po studentskoj borbi za slobodu govora i ljudska prava.

Je li ta vrsta idealizma među studentima danas moguća? U što vjeruju današnji studenti?

Studenti nisu tako organizirani ili glasni kao 1960ih, ali mnogi su idealisti. Oni upisuju kolegije o demokraciji ili nacionalizmu u istočnoj Europi ili svjetskim ratovima i pozorno slušaju. Vjerujem da su jednako zabrinuti i da svijet žele učiniti boljim mjestom kao i studenti prijašnjih generacija. Ali Berkeley ostaje posebno mjesto jer kao javna ustanova u nevjerojatno raznolikoj Kaliforniji privlači ljude nebrojeno različitih pozadina. Svi oni znaju da mi možemo funkcionirati kao sveučilište samo ako dajemo sve od sebe kako bismo razumjeli jedni druge. Upravo sad naši postdiplomci štrajkaju tražeći veće plaće, a i mnogi moji studenti ne pojavljuju se na predavanjima, možda iz solidarnosti.

Druga mogućnost je da im je dosadilo slušati me kako pričam o istočnoeuropskom nacionalizmu.

(Smijeh!)

BestBook: Mislite li da je moguć Trumpov povratak u Bijelu kuću? Što bi to značilo za Sjedinjene Američke Države i za svijet?

Trumpov povratak je moguć, ali ne mislim da je vjerojatan. Ako vam se ovo čini optimističnim, sjetite se da su mnogi kandidati koje je na ovim izborima podržao podbacili, kandidati koji su dovodili u pitanje valjanost izbora 2020., i koji su spremni dovesti u pitanje sve izbore na kojima nisu pobijedili. Glasači su odbacili poricatelje izbora čak i u konzervativnim državama, poput Nevade i Arizone.

Ipak, utrke su bile tijesne, zemlja ostaje duboko podijeljena, a liberali se moraju zapitati o dubljim uzrocima trumpizma. Glavni problem u usponu trumpizma bio je onaj koji sam ranije spomenuo: liberali su zanemarili zabrinutost velikog dijela birača, posebice iz tradicionalnih sredina, čiji se društveni status srozao jer su stare industrije otišle u inozemstvo. Pobjeda Johna Fettermana u Pennsylvaniji, ponosnog čovjeka iz radničke klase koji je spreman razgovarati sa svima na bilo kojemu mjestu, u selu ili u gradu, pokazuje da liberali moraju prenijeti svoje poruke čak i na ona mjesta na kojima se čini da nemaju šanse.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 95

INTERVJU

MARTINA BIENENFELD VEDRAN PETEH/CROPIX

96 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Muzeji, galerije, kazališta, koncerti, izložbe na otvorenom, ali i filmski i književni festivali samo su dio kulturne ponude grada Zagreba koja iz godine u godinu raste

AGREB

JE SREDNJOEUROPSKA DESTINACIJA SUVREMENE KULTURNE SCENE, A U HRVATSKOJ NEPRIJEPORNI CENTAR KULTURNOG TURIZMA

Razgovarala: MATEA SEDMAK MARTINČIĆ

U posljednjih nekoliko godina Zagreb je prošao transformaciju od grada u kojemu se samo sramežljivo nazirao potencijal za nastanak punokrvne kulturne metropole do onoga za koji sa sigurnošću možemo reći da je postao kulturno središte i mjesto održavanja progresivnih izložbi, i to baš poput onih koje se mogu viđati u New Yorku, Hong Kongu, Torontu ili Berlinu.

Približavanje Zagreba svjetskim standardima u cilju je i Martini Bienenfeld, dugogodišnjoj direktorici Turističke zajednice grada Zagreba. Razgovarali smo s direktoricom TZGZ-a o tome kako ona doživljava kulturne sadržaje grada Zagreba i u čemu vidi najveći potencijal za daljnji razvoj kulturnog turizma.

BestBook: Kulturu u Zagrebu možemo vidjeti u raznoraznim formama - koja je Vama najdraža? A što biste rekli, koja je Zagrepčanima najdraža? Čime se oduševljavaju turisti?

Zahvaljujući urbanom naslijeđu, kulturno-povijesnim cjelinama, kulturnim institucijama i događanjima, ali i javnim površinama koje se koriste u svrhu predstavljanja umjetničkih projekata, Zagreb je iz perspektive turizma destinacija suvremenog umjetničkog stvaralaštva i destinacija za promociju urbane kulture. Samim time, predvodnik je kulturne i turističke ponude u Hrvatskoj, a kulturu u gradu uistinu možemo pratiti u raznim formama. Naime, Zagreb broji više od 150 javnih i privatnih kazališta te umjetničkih organizacija, 50 muzeja i galerija te raznih drugih prostora koji su dio naše bogate kulturne scene, a koju, osim nas Zagrepčana, vole otkrivati i konzumirati naši gosti tijekom cijele godine. Osobno najviše volim otići na dobar koncert klasične glazbe. Energija nastupa uživo je neusporediva. Negdje sam jednom naišla na izreku da su koncerti zona bez prosuđivanja. Na koncertu ste okruženi ljudima koji su isti kao i vi i to je najveći dašak svježeg zraka koji možete udahnuti. Osim koncerata, pokušavam ne propustiti baletne predstave.

BestBook: Što se tiče Zagrepčana, kulturna ponuda je u gradu sve bolja, a najveći kulturni potencijal, osim u području glazbe, vidim i u predstavljanju

dizajna, arhitekture, brojnim izložbama, u kazalištu, pa vjerujem da sugrađani u tako bogatoj ponudi sigurno pronalaze nešto za sebe sukladno afinitetima i interesima.

Suvremeni turisti i posjetitelji, s druge strane, danas više ne kupuju samo određenu uslugu, nego traže poseban doživljaj, žele nova iskustva, ali i stjecanje novih saznanja pa oni, osim što istražuju turističke sadržaje Zagreba, prema našim informacijama, vrlo rado posjećuju zagrebačke muzeje i izložbe, a u zadnje vrijeme često su gosti i zagrebačkih kazališta. Posebno ističu Muzej prekinutih veza, dobitnika prestižne nagrade Kenneth Hudson za najinovativniji muzej u Europi 2011., te Muzej iluzija, jednu od najbrže rastućih muzejskih franšiza u svijetu. Muzej iluzija originalni je zagrebački izvozni proizvod s franšizama u 37 gradova, 25 zemalja i na četiri kontinenta. Posebno mi je drago da je TZGZ prilikom otvaranja prvog Muzeja iluzija bila podrška i dala potporu tom odličnom projektu. Uz suvremenu kulturnu ponudu Zagreba, turiste oduševljavaju i naša lokalna kultura, tradicija i povijest te način i stil života u Zagrepčana.

BestBook: Kako Vi živite kulturu?

Nasreću, priroda posla kojim se bavim omogućuje mi da kulturu živim gotovo svaki dan. Naime, u Turističkoj zajednici grada Zagreba surađujemo s brojnim institucijama i privatnim inicijativama iz područja kulture koje nastojimo dodatno potaknuti na unapređenje postojećih sadržaja te na inovativan razvoj novih, a sve kako bismo konstantno obogaćivali ponudu Zagreba kao grada kulture i grada kulturnih i kreativnih industrija.

Turizam se horizontalno dotiče mnogih djelatnosti, a 40% svih turističkih putovanja u svijetu motivirano je nekim kulturnim događanjem, programom ili poticajem. Stoga mi je prirodno da smo povezani s kulturom i da potičemo razvoj kulturnog turizma u našem gradu.

Također, zahvaljujući promotivnim kampanjama koje TZGZ provodi u Hrvatskoj, Europi i svijetu, o kulturnoj ponudi grada može se, primjerice, periodično čitati i na prestižnom Smithsonian portalu.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 97

Drago mi je da smo s njima ostvarili suradnju na predumjetnosti u proširenoj stvarnosti (augmented reality, stavljanju Zagreba, jer sadržaji objavljeni na stranicama AR). Izložba Art Future je u Zagreb donijela svjetsku i Instituta imaju odličnu posjećenost i čitanost. U slohrvatsku 3D i 2D digitalnu umjetnost, a Zagreb je na bodno vrijeme volim pročitati dobru knjigu u tiskanom, taj način bio uz New York, Hong Kong, Toronto i Berlin, a ne digitalnom formatu. Volim obavljati svakodnevne predvodnik predstavljanja ovog tipa umjetnosti. poslove uz glazbu, skoknuti pogledati novu izložbu ili BestBook: Možete li dati prijedloge knjiga i filmova neku od predstava, a posebno me raduje kad čujem da koje bi po vama svaki Zagrepčanin trebao jednom u je neka predstava ili koncert u Zagrebu rasprodan ili da životu pročitati i pogledati? Je li Vama osobno draža se traži karta više. knjiga ili film?

BestBook: Zagreb se uspješno pozicionirao i na feSvakako film “Tko pjeva, zlo ne misli” redatelje Kreše stivalskoj karti Europe, kod nas se održavaju filmski, Golika, a od knjiga bi moj prijedlog bio barem jedan od književni i glazbeni festivali. Je li se teško istaknuti od 40-ak romana Marije Jurić Zagorke, naše prve političke brojnog sadržaja koji nude ostale zemlje? Što izdvaja novinarke u ovom dijelu svijeta, koju je publika kao Zagreb od ostalih kulturnih metropola? spisateljicu jako voljela, unatoč tome što joj, za života, Zagreb se uistinu postupno, ali kvalitetno pozicionira na kritika i literarni moćnici nisu bili skloni. Rado se vrameđunarodnoj sceni kao grad dobre festivalske ponude, ćam i “Gospodi Glembayevima” rođenog Zagrepčanina bilo da se radi o filmskim, glazbenim, a u zadnje vrijeme Miroslava Krleže, koji su, iako su napisani prije gotovo i književnim festivalima. Potvrđuje to i publika koja 100 godina, još aktualni, a o čemu svjedoče mnoštva nije više isključivo zagrebačka, nego se naši festivali sve češće prodaju Nove generacije s druge strane, svojom kreativnošću, u Hrvatskoj, ali i drugim zemljama koje u Zagrebu zanimaju, očigledno, entuzijazmom, neposrednošću koriste urbanu i kvalitetni i zanimljivi festivalski prorecentnu kulturu na svoj način, prilagođavaju je grami. Festivalski turizam specifičan sebi, a to je sjajno. Kultura nije statična, nego se je oblik turizma i osnovna mu je karakteristika ekonomija doživljaja razvija i mijenja skupa s društvom i okruženjem koja prodaje ujedinjeno iskustvo, atraktivne lokacije i dobre programe, a u zadnjih desetak godina naš grad svjedoči kako je i na kazališnih predstava te filmskih i TV uprizorenja, pa čak tom području konkurentan. U prilog nam svakako ide i baletna predstava. Od suvremenih autora predložila i činjenica da se tijekom cijele godine u Zagrebu nudi bih još Tenu Štivičić, Zorana Ferića i Miljenka Jergovića raznovrstan sadržaj, bilo u zatvorenim ili otvorenim te za mlade Sivliju Šesto, a svima bih preporučila da prostorima, a i cjenovno je naša ponuda vrlo prihvatljipogledaju i koju epizodu naše serije “Crno-bijeli svijet”, va, često i besplatna te, tako, dostupna većini. kao i reprize omiljenih “Smogovaca”. Osobno, draža mi BestBook: Mislite li da je važno njegovati naviku posjeje knjiga nego film, dok u zadnje vrijeme sve više volim ćivanja kazališta, galerija, muzeja, koncerata od doba i serije, a sve prema raspoloženju. djetinjstva? Prenose li Zagrepčani to na svoje najmlađe BestBook: Koja nadolazeća kulturna događanja u dovoljno prema Vašim saznanjima? Ili smatrate da nove Zagrebu biste posebno preporučili? Koji su planovi za generacije kreiraju i prakticiraju neki svoj novi oblik sljedeće razdoblje? kulture?

Prvi veliki projekt je peti po redu Festival svjetla Zagreb Nadam se i vjerujem da Zagrepčani prenose i njeguju koji će od 15. do 19. ožujka ponovno spojiti suvremene naviku posjećivanja kazališta, galerija, muzeja, konsvjetlosne tehnologije, umjetničke intervencije i kreativcerata... svojoj djeci, iako mi se čini da bi se institune industrije. Festival svjetla je vrijeme kad grad postaje cionalno i medijski trebalo više poticati i podsjećati interaktivna pozornica u kojoj se arhitektura, umjetnost roditelje da stječu naviku približavanja kulture djeci. i publika povezuju u jedinstvenu predstavu na otvoreNove generacije s druge strane, svojom kreativnošću, nom. Već ozbiljno pripremamo Ljetni open air festival entuzijazmom, neposrednošću koriste urbanu i recen- Zagreb Classic, a tu su i brojna druga kulturna dogatnu kulturu na svoj način, prilagođavaju je sebi, a to je đanja na otvorenom, poput međunarodno prepoznatih sjajno. Kultura nije statična, nego se razvija i mijenja i nagrađivanih Dvorišta, festivala promenadnog tipa skupa s društvom i okruženjem.

Malog Classica, uličnog festivala Cest is d best, festivala BestBook: Jesmo li zbog društvenih mreža i novih tehelektroničke glazbe LMF, projekta posvećenog umjetnologija zanemarili življenje kulture ili su oni postali ničkom istraživanju Zagreba - Okolo//Around i mnoga odlično sredstvo za promociju iste? Možemo li nove druga. Jesen prolazi u znaku Artupunkture - jedinstvene tehnologije upotrijebiti da rade za kulturu i kako? umjetničke platforme koja spaja autore, programe, Digitalne tehnologije pružaju nove i nebrojene mogućdjela, prolaznike, posjetitelje i grad te predstava, izložbi i nosti za očuvanje kulturnih sadržaja, omogućuju prisfestivala koje pripremaju naši umjetnici. Stoga, smatram tupačnost kulturne baštine svima. Kulturne institucije kako je kultura posebno bitna za turističku ponudu mogu putem tehnologija posjetiteljima ponuditi nova Zagreba te je njena afirmacija jedan od strateških ciljeva i inovativna iskustva, prikazati izložbe ili pak koncerTZGZ-a. U tom smislu planiramo daljnji razvoj i širenje tna događanja na daljinu, i to u realnom vremenu. Od projekta i sadržaja s postojećim, ali novim partnerima mnogobrojnih projekata vezanih za nove tehnologije u kulturi te njihovu promociju na domaćem i međunana kojima TZGZ radi, rado ističem projekt TZGZ i parrodnom tržištu. Uglavnom, Zagreb je sigurno srednjoetnera - Artupunkturu - u sklopu čijeg prošlogodišnjeg uropska važna destinacija suvremene kulturne scene, a 2. izdanja je u Zagrebu održana prva izložba digitalne u Hrvatskoj neprijeporni centar kulturnog turizma.

98 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

PROMO

ZAGREB JE POSTAO OMILJENA KULTURNA DESTINACIJA Kulturne manifestacije dominirale su prošle godine u gradu Zagrebu, a on se ozbiljno pozicionirao kao jedna od najsadržajnijih kulturnih metropola u Europi. Zbog ovih razloga broj turista kontinuirano raste Zagreb je destinacija bogate kulturne ponude s pregršt sadržaja kroz sva godišnja doba. Riječ je ponajviše o kulturnim sadržajima koji iz godine u godinu mame sve više domaćih i stranih posjetitelja.

AFIRMACIJA ZAGREBA UMJETNOŠĆU Jesen je u Zagrebu rezervirana za kulturu i umjetnost - Artupunkturu se događa na različitim punktovima u središtu Zagreba, a njezin jedinstveni kulturni spektakl objedinjuje razna umjetnička događanja. U sklopu ove platforme za kulturu i umjetnost prošle su godine svi posjetitelji mogli uživati u istinskoj inovaciji - izložbi digitalne umjetnosti u proširenoj stvarnosti pod nazivom Art Future. Tim je projektom Zagreb potvrdio da stoji uz bok velikim svjetskim gradovima i predvodnicima digitalne umjetnosti, kao što su Hong Kong, New York i Berlin.

POZORNICA SVJETLA I DOBRE GLAZBE Često se može čuti kako je Zagreb najljepši u proljeće.

No osim što su njegove ulice u proljeće obasjane suncem, Zagreb posebno osvjetljenje dobiva i u noćnim satima, kad nastupa Festival svjetla.

Svjetlom se stvara inovativna umjetnost, koja barem na trenutak preseli sve sudionike u neki potpuno šareniji i blještaviji svijet. Ovim Festivalom TZGZ već tradicionalno najavljuje zagrebačku turističku sezonu na otvorenom.

KLASIKA NA OTVORENOM A kad je riječ o događajima na otvorenom, onda svakako treba spomenuti i Zagreb Classic open air festival.

Tad glavni grad postaje domaćin mnogih svjetski poznatih glazbenika koji na Trgu kralja Tomislava uveseljavaju sve strane i domaće ljubitelje klasične glazbe.

Ova glazbena manifestacija održava se od 2016. godine te je među umjetnicima i ljubiteljima klasike stekla kultni status koji potvrđuje iz godine u godinu.

Zbog sve veće popularizacije klasične glazbe kod publike, Zagreb Classic je dobio i svog nasljednika. U ljetnim mjesecima svake nedjelje na Zrinjevcu u podne svi Zagrepčani i njihovi gosti mogu uživati u projektu Mali Classic.

ZASTANITE I POGLEDAJTE OKO SEBE Zagreb se ponosi i umjetničkim intervencijama naziva ‘Okolo’. Tijekom ljetnih mjeseci prostorno-specifične instalacije i street art radovi uljepšavaju gradske ulice, a Zagreb postaje središte umjetničkog šarenila.

Prošle godine oduševio je i novi projekt - Dan otvorenog grada, koji je obuhvatio četiri atraktivne gradske lokacije kako bi iskorakom umjetnosti u javne prostore najavio i pojačao vezu između stanovnika grada i njegovih umjetnika.

Ovo su samo neki od projekata koje TZGZ svake godine unapređuje i postavlja na novu razinu, a sve s ciljem očuvanja kulturne baštine i pozicioniranja Zagreba kao kulturne i održive turističke destinacije.

Od pozornice svjetla i dobre glazbe do proširene stvarnosti i digitalne umjetnosti, Zagreb je bez sumnje prigrlio trend kulturnog turizma!

Fotografija prikazuje program Zagreb Classic na Trgu kralja Tomislava

FOTO: M. MIHALJEVIĆ

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 99

ULOMCI IZ JOŠ NEOBJAVLJENE KNJIGE MILJENKA JERGOVIĆA

RAT 100 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) književnik je i novinar koji živi u Zagrebu. Prvi novinski tekst objavio je 1983., a prvu pjesničku zbirku ‘Opservatorija Varšava’ 1988. Kritičari smatraju da njegovom zbirkom priča ‘Sarajevski Marlboro’ iz 1994. počinje trend tzv. stvarnosne proze. Zatim objavljuje još nekoliko zbirki priča (‘Mama Leone’, ‘Inšallah Madona, Inšallah’) te desetak romana, među kojima su ‘Dvori od oraha’ i ‘Ruta Tannenbaum’. Poljski prijevod njegova romana ‘Srda pjeva, u sumrak, na Duhove’ dobio je 2012. u Wroclawu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe. Za zbirku prča ‘Trojica za Kartal’ osvojio je Nagradu Fric za najbolju knjigu fikcijske proze 2021./22. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika, a mi donosimo ulomke iz knjige ‘Rat’, koju Fraktura objavljuje u lipnju ove godine Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 101

Violinistica Stodvadesetsedmoga dana rata dogodila se strašna nesreća: Granata ispaljena iz minobacača pala je ispred bolničkog ulaza, činilo se da nikoga nije ubila, ali jedan je geler, ne veći od tačke na kraju ove rečenice, dvije ulice dalje u sljepoočnicu pogodio čuvenog violinista, prošao duž čeonog režnja, izašao na drugu stranu ubivši nesretnika usred misli, i zabio se ravno u zatiljak maloumne djevojčice, jedne od njih stotinjak, koje su upravo ukrcavali u autobus, spremne za evakuaciju iz grada.

Djevojčica je preživjela, vjerojatno i ne osjetivši geler.

Samo je u naslonu za glavu njezinih invalidskih kolica ostao jedva vidljiv trag krvi, koji će rukavom slučajno obrisati medicinska sestra koja se o djevojčici brinula.

Violinist je pokopan uz najviše počasti i uz plotune neprijateljske artiljerije. O tome su pisale sve svjetske novine, nad njim su naricali i bogoradili najslavniji svjetski umovi, zazivajući vojnu intervenciju slobodnoga svijeta koja će spasiti narod opsađenog grada i osvetiti tog glazbenog genija.

Djevojčica, sedamnaestogodišnjakinja, za koju je smatrano da je na razini imbecila, nesposobna da govori, hoda, samostalno se hrani, vraćena je po propasti evakuacije, u Dom za oštećenu djecu. I dalje nije mogla govoriti, nije hodala ni jela, ali je pod prstima imala gudalo i violinu, dok su joj kroz glavu prolazile sve one melodije kojih se sjećao mrtvi violinist. Čula ih je upravo onako kako ih je čuo on.

I žudjela je, ta djevojčica, za gudalom i za violinom.

Da je nekoga bilo, da je netko to mogao znati, da je uopće kome na um palo da u Dom za oštećenu djecu donosi violinu, dogodilo bi se čudo. Djevojčica bi svirala sve što je svirao on, i još bolje, jer ničega u njoj što bi omelo glazbu u nastajanju.

Ali nigdje violine.

Zamahnuo je novinama da ih pomete u vatru peći na drva, što je stajala na sredini sobe.

Iznenada se zaustavio.

Nemoćno mu je klonula ruka.

I bi mu teško pri duši.

Gospodar Gospodar je imao psa, ali pas nije imao dušu.

Kada je neprijatelj stavio grad pod opsadu, gospodar je kupio šest željezničkih karata. Za ženu, za četiri svoja sina i za sebe.

Spakirao je kofere, u njih se stavio sve stvari koje su potrebne čovjeku kad zauvijek napušta svoj dom. A onda je svakog od četvorice sinova naučio kako se pakira kofer za takav put. U njega se stavlja svaka stvar za koju čovjek zna da je do kraja života neće zaboraviti, bez obzira na to služi li ta stvar ičemu. One zaboravljive stvari, koje su čovjeku potrebne da pomoću njih održava život, ne nose se sa sobom, jer je njih moguće nabaviti u tuđini. Nabavljene, neće se razlikovati od onih koje su ostavljene.

Zatim je tješio ženu koja je bez prestanka plakala.

Nastaviš li, ti ćeš nas svu petoricu isplakati, rekao joj je kada utjehe nisu pomagale.

Zaključao je kuću. Ključ je gurnuo u lončanicu s petunijama. Tu će ga svatko naći. A onda je posljednji put zalio biljku. Tko zna kakvi će ljudi naići i hoće li je zalijevati.

Pa su svi zajedno krenuli prema kolodvoru.

Njih petorica potezali su za sobom teške kofere. Žena je išla neutješna. I plakala.

A pas je sabrano i mirno kaskao pokraj njih. Sretan jer ga nisu ostavili.

Kada su stigli na peron, posljednji vlak koji će napustiti opsađeni grad već je uplovio u svoj kolosijek.

Ljudi su pognutih glava odlazili. Samo djeca su zvjerala naokolo. Bilo ih je i koji su pogledavali prema nebu. Po toj djeci ćemo znati da je tog dana nad gradom bilo neba.

Na ulazu ih je dočekao kondukter Zaključao je kuću. Ključ je gurnuo u lončanicu u uniformi. s petunijama. Tu će ga svatko naći. A onda je Pas ne može u vlak!

Zašto?, pobunio se ljutito. posljednji put zalio biljku. Tko zna kakvi će Zato što pas nema kartu. ljudi naići i hoće li je zalijevati Kupit ću kartu za psa, koliko košta?

Ne može karta za psa.

Mravoubojica Zašto?

Pazite što radite, govorio je svećenik na zgarištu srušeZato što pas nema dušu. na hrama, jer vrlo brzo će doći vrijeme da svojoj savjesti Pogledao je psa. Pa četvoricu svojih sinova, jednog po položite račune. jednog, pogledao je u oči. Pogledao je ženu, koja je bila Ali mi nismo ništa učinili, čuo se glas iz skupine vjertoliko užasnuta da je prestala plakati. nika, koji su se zbijali jedni uz druge, da se ugriju na Znao je da se moraju vratiti i da od bijega iz opsađenog ledenom zimskom jutru. grada neće biti ništa.

Svi isto kažu, odmahnuo je starac i zašao u molitvu.

Na povratku pas je kaskao pokraj gospodara. Čuvao ga Poslije su se čudili, u kući onoga jednog glasa, koji je je od zla koje se spremalo svijetu, znajući da gospodar pripadao majci, bez grijanja i bez krova, dok je najčuva njih četvoricu i ženu. manji dječak, bilo mu je pet ili šest, komadom cigle u Jedan za drugim poginuli su, u rovovima oko grada, sva dnu razrušenog zida ubijao kolonu mrava, jednog po četvorica sinova. jednog, izgovarajući imena neprijatelja. Žena je prestala plakati. Majka četvorice palih junaka.

Mnogo godina potom, usred sljedećeg rata, vrativši se Gledali su je kao da je već izlivena u bronci. kući u kojoj je sad živio sam, jer su se braća i sestre raGospodar bi ponekad, ako se granatiranje preko podne selili, a mati je umrla tokom posljednjeg mira, najmanji smiri, izvodio psa u park, u kojem su prošle zime bila dječak je, sada već sredovječan čovjek, ugledao kolonu posječena sva stabla. Da nisu, ljudi bi se smrzli. Tu mrava. bi pas, dizao lijevu nogu i puštao mlaz niz mjesto na

102 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

kojem je nekad bilo stablo. Svaki dan piškio je uz drugo stablo, dok u nekoliko mjeseci nije obilježio cijeli park.

Mlaz se spuštao nepravilno, protivno sili zemljine teže, jer je tekao niz stablo koga više nije bilo.

On meni pas da nema dušu, šaptao je čim bi znao da ga nitko neće čuti. On meni. Švelja Svakoga radnog dana, u samo predvečerje, onako kako se kalendarski podiže i spušta vrijeme zalaska sunca, ona dolazi u gradsku mrtvačnicu i zašiva kapke na očima koje su odbijale da se sklope. Vrijeme je to kad obično minu sve vojne aktivnosti. Neprijatelj prestaje SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

nasumično ispaljivati minobacačke projektile na grad, ubacivati ih u tiha i vlažna dvorišta zgrada u centru, kao narančaste lopte kroz košarkaški obruč. Naši vojnici odustaju od pokušaja da raskinu obruč, pa posjedaju u blato rovova iskopanih po baščama na gradskoj periferiji, vade iz džepova novčanike, jedni drugima pokazuju fotografije, pa se tako, jedni drugima ljubomorni na poglede, posvade oko svojih zaručnica, te ponekad između njih sijevne nož, tupi vojnički, za otvaranje limenke s pilećom paštetom. I ništa se više ne zbiva preko nevidljive crte koja nas dijeli od neprijatelja. Ništa se ne zbiva u gradu. Samo se čuje da netko nepoznat negdje plače, vrisne s uma sišavša žena, nervozno zalaje pas. A ona zašiva kapke mrtvima kojima je u trenutku smrti ukočen ostao taj sitni mišić oka. Najsitnijim bodom, za svaku dlačicu u trepavici po jedan.

Stanar Prvi put to je doživio jutro po padu predgrađa.

Bio je stavio čepiće u uši, pa ga nije mogla probuditi pucnjava, ali jest što mu se pripišalo.

Sav bunovan ustao je iz postelje, izašao na hodnik, pa iz hodnika u zahod. Trenutak-dva dok se koncentrirao na ideju mlaza, i dok je, kao i uvijek, zurio u zahodsku školjku, nešto vrlo čudno zaokupilo mu je pažnju. Iz klompi u kojima je išao po stanu nisu izvirivala stopala i dvije dlakave noge, nego gole sivkasto bijele kosti.

Pogledao je u koljena, ali koljena su još bila cijela. Polagano, golom oku nevidljivo, kost je gutala meso, smrt je

išla protivno sili zemljine teže, onako kako se srčanim bolesnicima voda penje od nožnih članaka prema listovima, u visinu, sve dok ne stigne do srca.

Nekako je uspio da se pomokri, a onda je, uplašen i pomalo izgubljen, otrčao nazad u sobu. Čulo se kako kosti zlokobno zveckaju niz drvo klompi. Sjeo je na krevet, zurio u vrata, srce mu je bubnjalo u ušima, a kada se ohrabrio da pogleda što mu je ostalo od nogu bio je iznenađen jer sve je bilo normalno i obično. I onaj dječji ožiljak na stopalu, tamo gdje ga je porezalo staklo razbijene boce za mlijeko, i sitne crne dlačice, čak i znoj.

Ništa nije nedostajalo, a kosti, one se nisu vidjele, jer su bile negdje ispod.

Sve se, međutim, ponovilo kada je ponovo izašao na hodnik i pošao u kuhinju da si spremi doručak. Dok je lijevom miješao šećer u vreloj kavi, a desnom prinosio kruh koji je najprije premazao maslacem, pa marmeladom od marelica, slučajno je laktovima dotakao svoja koljena. Dočekale su ga gole kosti. Užasnut, sve je ispustio iz ruku, kavom je zalio pidžamu, goli femur, patelu i tibiju, ali nije osjetio vrelinu. Skočio je, uplašen da će mu se kosti rasuti dok bude bježao prema sobi.

Hodnik je bio granica.

Kroz hodnik prolazila je nevidljiva crta fronte. U spavaćoj i u radnoj sobi bio je naš teritorij, u kupaonici, zahodu i kuhinji bila je neprijateljska zemlja. On je bio stari momak, trideset godina tu je stanovao, i plaćao je kiriju jednoj gospođi u gradu. Kada je gospođa umrla, kiriju je plaćao njezinoj kćeri. Kada je i kći umrla, plaćao je gospođinoj vrlo mladoj unuci. Radio je u nekoj sivoj kancelariji u gradu, i htio je da ga svi ostave na miru. Rat ga se nije ticao. Premda je bio naš, nije se tako osjećao.

Bio je stari momak, s onom tajnom koju mnogi muškarci nose u sebi. I svaki se nosi s njom kako zna i umije.

On se nosio tako što je živio kao tihi stanar, u neuočljivoj zgradi na ivici predgrađa.

Sljedećih dana navikavao se na novi život. Dok bi pišao, dok bi se sav usmjerio na taj žućkasti mlaz, nije se obazirao na porculanske sjene i glatkoću svoje tibije, i na sitne dlačice koje su se rasipale po pločicama. Ili je pomalo uživao u toj slici, zamišljajući da to nisu njegove, nego su, možda, kosti nekog dječaka. Ili nekog bespolnog, od svijeta slobodnog anđela.

Teže je, međutim bilo kada bi, jednom dnevno, morao sjesti na zahodsku školjku i prazniti crijeva. Patio je od opstipacije, i događalo mu se da sasvim već ogole femur, patela i tibija, i smrt samo što nije stigla do njegovih colona i do čvrsto stegnutog anusa.

Bježao je tada neobavljenog posla.

Ili u kuhinji, dok se domišljao sve bržim i bržim objedima, premda se hrana sve teže nabavljala, a što je tržnica siromašnija, to priprema objeda duže traje.

Nikom se nije usuđivao reći.

I što uopće da kaže?

Sanjario je o tome da svoju najljepšu crvenu prostirku ponese u kuhinju, da na nju legne, zatvori oči i čeka.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 103

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Kako će izgledati taj trenutak u kojem će se sav pretvoriti u kosti? I pasti kao žrtva neprijateljeva osvajanja grada. On, kojem je bilo svejedno pripada li našem ili neprijateljskom narodu. On, koji je živio u muškoj tajni, što u svakom postoji, ali čiste se i tihe duše ne umiju nositi s njom.

Ikar Umirovljeni vojni pilot iz onoga rata. Zvali su ga Ikar, jer mu se nije smjelo znati koji je, sve dok su mu žena i djeca bili na neprijateljskom teritoriju, u malom gradu uz aerodrom, s kojeg je on u svom avionu prebjegao na našu stranu.

Neprijatelj vjerovao da se survao u more. Govorili da je poludio i da je to bilo samoubojstvo. U sve su vjerovali, osim u to da je prešao na našu stranu.

Zato smo ga morali zvati Ikar.

Ikar mu je bilo zanimanje.

Otac njegov bio je neprijatelj.

Mati bila naša.

Rečeno i to da je nemoguće, i da naša žena ne može zanijeti s njihovim mužem, kao što ni naš muž neće začeti njihovu ženu, taman i da je triput dnevno obilazi.

Tako su govorili biolozi, fiziolozi, antropolozi, poznavaoci ljudskog organizma, koji su proniknuli u sve razlike između nas i njih.

Međutim, dogodilo se tako. Ikareva je mati rodila dijete s njegovim ocem, a priča se da su živjeli u ljubavi, da su se grijali jedno uz drugo, kao dva u molbu priljubljena dlana, i da je tako bilo sve do njihova kraja.

Ljudi vazda sumnjali: ili on nije njihov, ili ona nije naša.

Ali nikako ne može biti da se nešto tako nađe jedno s drugim kao što se ona našla s njim, ako je jedno drugom toliko tuđe.

Roda ne zanese s magarcem!, govorile su stare i mudre žene.

Roda ne zanese s magarcem!, potvrđivali su akademici.

Kromosom neće jedan s drugim, potvrđivali su biolozi.

Ali njima su se, eto, protivno svim ljudskim i prirodnim zakonima rađala djeca: Prvi se rodio on, koji će biti pilot. Pogine li, nije šteta, jer je napola njihov. Preživi li, velika je radost, jer je napola naš. Tako je neprijatelj mislio, pa je tako i bilo.

Druga se rodila kći. Sišla je s uma čim je progovorila. I tako cijeloga života, luda.

Ne može drukčije ni biti, govorile su mudre žene, jer roda ne zanese s magarcem!

U onome ratu, za one opsade, znalo se da jedino on može skršiti naš otpor. Takav junak i pilot, u onakvom će avionu, dovršiti opsadu našeg grada. I onda će njihova vojska krenuti u posljednji juriš, poklat će sve naše vojnike, povalit će sve naše žene- koje zatim neće rađati kopilad, jer roda ne zanese s magarcem i jer će ih svaku zaklati, upravo kad budu na vrhuncu ljubavnog užitka.

Jer mrtvo ne zanese sa živim.

I tako će, govorilo se u onome ratu, pasti naš opsađeni grad.

Nije pao, jer je Ikar preletio na našu stranu.

Samo on mogao je raskinuti opsadu grada. S Ikarom u onom ratu došla je sloboda.

Poslije je živio povučenim životom, u kući bez vrata i prozora, sa staklenim krovom koji je gledao u nebo. Ali nije on odmah prešao na našu stranu, nego je najprije ubijao i rušio grad. Morao je tako postupati, jer bio je

104 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

vojnik, pilot, junak. I mi mu to nismo zamjerili. Broji se samo ono što je učinio na kraju.

Ali to što je ubijao i rušio grad u kojem sad živi, i u kojem mu žive žena i djeca, ali ne u toj kući bez vrata i prozora, nego u jednoj drugoj, bio je razlog da ostane trajno zamišljen. I da s nama ne razgovara.

Mi ne znamo, kao što ni neprijatelj ne zna.

Samo on zna kako mu je.

Starac, kada je počeo novi rat, a nas stegnula nova opsada, još gora od opsade iz prošloga rata.

Drhtav, obolio od neke staračke bolesti, gleda u stakleni strop i krov, kako neprijateljski avioni bombardiraju grad. Broji mine i granate koje prelijeću njegovu kuću.

I dok tako drhti i gleda, desna mu se odvaja od lijeve strane tijela, po nevidljivoj osi koja ga presijeca po sredini čela i spušta se naniže, silom gravitacije i zemljine teže, tako da lijeva ladvica ode na jednu, a desna na drugu stranu, lijevo mudo na jednu, desno na drugu stranu.

A falus mu se rascijepi kao star i bolestan dub kad u njega udari grom.

I jedna polovica ode na jednu stranu kuće, smije se i ruga.

A druga polovica ode na drugu, plače i pati, jer ne može pomoći svome narodu, a ovome ratu kraja nema, niti će ga ikad biti.

Jedino što nikad ne znamo je li lijeva ili je desna strana pošla k nama, pa ne možemo znati kome ide Ikarevo srce.

Grdoba Nadali smo se da će nam ona biti tajno oružje.

Ni muško je, ni žensko. Ili i jedno, i drugo. Nitko to ne zna. Niti zna čija je, kad je, ni odakle je stigla. Živi u kući, lijepoj, vrlo urednoj, u centru grada. Ali u

susjedstvu, prozori okolnih zgrada okrenuti su na neku drugu stranu. U nju ne gledaju ni oni najmanji zahodski prozori.

Jer onaj tko slučajno u grdobu pogleda, obnevidi na tri, četiri, a ima ih i koji nisu vidjeli i po deset dana. A nakon što bi progledali, nisu znali, jer se nisu mogli sjetiti što su to tako strašno vidjeli. Ne bi se sjećali ni da su nešto vidjeli.

Svaki je upamtio samo da je tako prolazeći stajala na terasi, nakon ručka istresala mrvice od kruha, ili se slučajno pojavila na prozoru, pa je i pozdravila, izgovorila riječ-dvije, prije nego što bi svega pred očima i iza očiju najednom nestalo.

Grdoba!

Ljudi su se plašili grdobe. Jer nitko u miru nije imao ta tri, četiri, možda i deset dana da ih provede tako izvan sebe pošto je u nju pogledao.

Neprijatelj kada je napao, dok su još samo bombardirali grad, prije nego što će krenuti valovi neprijateljskog pješaštva, načelnik je iznio plan da negdje na zamišljenu glavnu crtu neprijateljskog napredovanja izvedemo grdobu.

Neprijateljska vojska će obnevidjeti. A na našoj je vojsci kolike će obnevidjele pobiti, kolike će zarobiti, kolikima će, da zastraše neprijatelja, oči iskopati, i takve ih poslati nazad.

Pred grdobom životinje su s uma silazile. Mačke bi zapomagale kao mala nemušta djeca. Psi bi ljudskim plačem zaplakali, mravi bi žurno napuštali mravinjake i bježali u svoju sitnu, nama tajnu nigdinu.

Uzalud ih je pokušavala zadržati.

Grdoba!

Ni muško je, ni žensko je, ako već nije i muško, i žensko, i ako čovjek ne obnevidi od previše toga što bi se moglo vidjeti, a što oči čovjeka, mrava ni mačke nikako ne mogu da obuhvate pogledom i prihvate dubinom oka.

Nadali smo se da će nam ona biti tajno oružje, a onda je naš plan propao.

Načelnik bi da pošalje delegaciju grdobi. Jednoga slijepog mladića, pjesnika i profesora njemačkog jezika i književnosti, i dvojicu svojih majora, najhrabrijih ljudi u vojsci, koji bi preko očiju nosili naočala od neprozirnog crnog baršuna.

Pođoše tako grdobi. Slijepi pjesnik, germanist, ljubitelj Goethea, vrhovima prstiju naokolo gleda i vidi što vide i ljudi zdravih očiju, pa vodi majore s baršunskim naočalama kroz koje se ništa ne vidi, sve do grdobine kapije.

Tamo pozvoni.

Otvori se kapija, izvolite, molim lijepo, grdoba im se obraća, vodi ih u kuću, nudi sokom od ruža, nudi pivom, rakijom, neka sjednu, sad će ona, i dok odlazi po posluženje, slijepac će tiho majorima: Prijatna neka osoba! Baš nekako lijepa!

Na što njih dvojicu stiže sumnja, pa jedan, onaj hrabriji od dvojice najhrabrijih, podiže naočale od baršuna upravo kada se grdoba vraćala sa srebrenim poslužavnikom na kojem su piva i sok od ruže za pjesnika.

A oko grdobe se uvija, kao baletan igra, zaljubljeno se zalijeće, jedan pogolem šišmiš

I tu major umjesto da obnevidi, zagleda se u dvoje zaljubljenih pa mu se razmekša i razblaži njegova vojnička pamet.

I bi jasno da je tajno oružje pošlo u propast.

Iako su to bili najgori dani početka rata, pucalo je sa svih strana, odsvuda je po ljudima sipao oganj užarenog gvožđa, i strah je u nama bio silan, strah od patnje, smrti i od onoga nakon smrti, ipak je svatko gledao kako da iz kuće izađe i kako da se, pravdajući se drugim poslovima, odlaskom po vodu, odlaskom po kruh, nekako prikuči grdobinoj kući i da u grdobu pogleda, a ne obnevidi.

I ne samo što nitko nije više od tog pogleda obnevidio, nego neka dragost čovjeka hvata dok tako gleda dvoje zaljubljenih. Šišmiš se zaljubio u grdobu, a u što se grdoba zaljubila to ne znamo, niti je na nama to znati.

Nitko to neće reći, sramota je, nije patriotski, ali milije je čovjeku gledati njih dvoje tako, nego da pred našim tajnim oružjem obnevidi sva neprijateljska vojska i da im svima naše bolničarke kašikom za sladoled oba oka iskopaju, i da ostave na svaku tisuću vojnika oko samo po jednom, koji će ih tako slijepe odvesti nazad kući.

Milija je patnja.

Pođoše tako grdobi. Slijepi pjesnik, germanist, ljubitelj Goethea, vrhovima prstiju naokolo gleda i vidi što vide i ljudi zdravih očiju, pa vodi majore s baršunskim naočalama kroz koje se ništa ne vidi, sve do grdobine kapije Ludi filozof Živio je tu i ludi filozof. Kat ispod stana u kojem su živjele dvije sestre.

Imao je dijete, anđeloliku djevojčicu koja nije govorila i nije rasla. Kao da živi izvan vremena bila je ista danas, kao i prije deset godina. Nitko u zgradi nije znao je li mu to dijete unuka ili kći? Ili mu je možda sestra? Mati čak, dijete koje su za pretprošle opsade silovali neprijateljski vojnici, pa je zanijemilo i od užasa ispalo iz vremena?

Prema njoj istovremeno se odnosio kao prema unuci, kćeri, sestri i materi. Tako su govorili oni koji ih viđahu.

Ganuti.

S njima je živjela i ovca. Veoma mudra, s njom bi se filozof zatvorio u radnu sobu, gdje su dugo razgovarali o smislu.

Nije ga bilo.

Ali kada se zaratilo, pa se filozof uplašio za dijete, što će s njom biti ako se njemu nešto dogodi, i za ovcu, tko će ovci povjerovati da je u stanju brinuti se o djetetu, odgajati ga, paziti i učiti, biti nježna prema njemu ako djevojčici vrijeme ponovo jednom poteče, ovca je filozofu rekla: eto vidiš, to jedini je smisao, drugoga smisla na svijetu ne može ni biti!

I tako je filozof sastavio spis, koji će zatim čekićem i čavlom pribiti uz vrata predsjedničke kuće, u kojem je napisao sljedeće: Zahvalni budite neprijatelju, jer je donio krvoproliće, nesreću i narodna stradanja.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 105

Najzahvalniji mu budite na strahu koji danas osjećate za svoje bližnje, na onom unutarnjem užasu kojeg se nikad više nećete osloboditi. Zahvalni budite neprijatelju, jer vam je pružio smisao. Teško je živjeti životom bez smisla. Teže je to od besmrtnosti. Zato zahvalni budite neprijatelju.

Sutradan, u zoru, došli su po njega.

Lupali po vratima, otvorio im, ovca vrisnula, pritrčao mesar s nožem i prerezao ovci grlo. Filozofu koji je sav izvan sebe vrištao navukli su luđačku košulju, i takvog ga, vrištećeg i sapetog, vukli kroz grad, svi da se uvjere da je filozof lud.

Ovca je priređena za veliki predsjednički banket. Premda su meso rezali i pripremali najbolji mesari Istoka, a jela od ovčetine kuhali, pirjali, dinstali, pekli najčuveniji kuhari Libanona i Sirije- koji su iz svojih zemalja bježali od rata, pa stigli u rat- meso je zadržalo neki težak vonj.

Gozba je na želudac grada pala poput nakovnja.

Proždrli ste najmudriju među vama, poručivao je filozof sa psihijatrijskog odjeljenja.

Smijali se luđaku, ali probava ih nije prestajala mučiti.

Deset dana svakoga tko se najeo ovčetine.

Kraće onog koji bi u međuvremenu poginuo.

Po djevojčicu su došli socijalna radnica i dvojica mladih policajaca. Mirno je, bez opiranja, kao da zna kamo ide i kao da se ničega ne boji, djevojčica pošla s njima. Socijalna radnica nešto joj je htjela reći, ali je u pola riječi odustala. Način na koji je djevojčica nije slušala takav je bio da bi zamuknula i rječitija usta. A socijalna radnica je samo htjela proizvesti neki zvuk govorenjem. Onaj jedan policajac koji je kod kuće imao maloga dječaka pokušao je djevojčicu pomilovati po glavi, ali je hitro povukao ruku. Učinilo mu se da dotiče gvozdenu peć do vrha punu užarenog ugljevlja. Ali dlan i prsti bili su bijeli, neopečeni…

Kako im se svima, osim djevojčici, u nelagodi vrlo žurilo, na stubištu su pretekli mladu ženu s praznim cekerima. Bože, ružne li žene!, promrmljao je onaj drugi policajac. Djevojčica se osvrnula za njom.

Nekoliko minuta kasnije udarila je raketa i od zgrade nije ostalo ništa.

Ne zna se kamo je djevojčica odvedena.

Vjerojatno u sirotište.

Vrijeme joj nije poteklo.

Ili se ni to ne zna.

Smrdljivi čovjek Pristojan, vazda prema svakome ljubazan, crtač zemljopisnih karata, nikad se nije ženio, niti je kakve rodbine imao, sam u stanu, sam i na poslu, u svom crtačkom ateljeu, bio je prljav čovjek.

Ne zna se kako je živio, je li se ikada kupao, je li ikada oprao ili na kemijsko čišćenje nosio svoja lijepa i skupa građanska odijela, ali nadaleko je zaudarao, tako da mu nitko ne bi prišao da sa njim porazgovara ili da se rukuje, nego bi ga samo iz daljine pozdravljali, a on bi odzdravljao skidanjem svoga umašćenog šešira i naklonom dovoljno dubokim da u prolazu pomisliš kako je duboka i sadržajna njegova ljubaznost i kako bi s ovim čovjekom vrijedilo porazgovoriti, ili bi se od njega moglo imati i koristi, samo kada ne bi toliko zaudarao.

Smrt ga je stigla na ulici, pljusnula mu je pod noge minobacačka granata, raznijela ga u komadiće. S njegovim je tijelom nestalo i teškoga njegovog vonja, kojim je

106 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

odbijao ljude, štiteći vlastitu preosjetljivost, a odnekud je, usred mrzloga snježnog dana, po kojemu je popadala ugljena i barutna garež, zamirisalo rano proljeće.

Dva junaka Dvojica junaka, a jedan san.

Prvi, sitan mladić, seljačkog podrijetla, volio djedov jabučnjak, pa studirao biologiju, da se upozna sa stablima jabuka. Zaljubio se, oženio, postao gimnazijski profesor, pa zaboravio na jabuke. Žena nikako da zanese, on misli da je zbog njegove izdaje djedovih stabala.

Neprijatelj napao zemlju i grad, on misli zbog njega je, zato što je izdao jabuke.

Drugi, apotekar rodom iz gospodske kuće. Oženjen porodični čovjek, taman da će mu starija kći roditi prvog unuka, zagleda se do raspameti u gimnazijalku, petnaest joj godina, narkomanka, a lijepa kao da nije stvarna.

Morfijem je hranio da sjedi do njega, a on samo da joj dodiruje kosu. U školu išao, profesora da moli neka joj ispravi jedinicu iz biologije. Što vam je ona? On sliježe ramenima, obara pogled.

Tako se oko istoga jada našli, u istome rovu, da popravljaju ono što su po vlastitim osjećajima učinili nepopravljivim. Hrabri taman kolika im je krivnja.

O junaštvima njih dvojice na sve se strane govorilo.

Toliko da priča dođe i do neprijatelja. Pa iako je za neprijatelja zlo sve što je nama dobro, a zločin sve što je za nas junaštvo, o njima dvojici drukčije su se priče širile.

Vele: dvojica očajnika, oprostili se sa životom, a očaj im toliki da meci oko njih obilaze, zaziru od tolikog očaja.

Opasni ljudi, lako ih zavoljeti.

Jedne noći apotekar je usnio kako se njih dvojica vraćaju iz izvidnice, pa prolaze kroz minsko polje: dva koraka naprijed, jedan korak ustranu, dva koraka naprijed, jedan korak ustranu… Jedino tako valja ići da se ne nagazi na minu. Ali samo jedan može proći. Za drugog koji bi krenuo prolaza nema.

Sutradan, po čudu, dok su se vraćali iz izvidnice tamo duboko u neprijateljskoj pozadini, nađu se usred minskoga polja.

Zastali obojica.

Svakom sljedeći korak može posljednji biti.

Tu se biolog sjeti djedovih jabuka, apotekar se sjeti djevojke koju je ubio njegov morfij. Obojici bi nekako jadno, bi im mimo sudbine, da skončaju tako u minskom polju, nejunački.

Tad se apotekar sjeti sna od prošle noći, već ga je bio zaboravio, pa drugu reče: Dva koraka naprijed, jedan korak ustranu, dva koraka naprijed, jedan korak ustranu…

Biolog tako prođe kroz minsko polje.

Apotekar stoji na onome istom mjestu, zna što će se zbiti čim zakorači, i samo misli kojeg će od njih dvojice po većem junaštvu pamtiti: njega koji će ostati u minskom polju, jer je žrtvovao život za druga, ili druga koji će sutra nastaviti s junaštvima.

Dok o tome misli, on konačno zaboravlja djevojku koju je ubio njegov morfij, pa s mirom u duši zakorakne.

Biolog i dalje samo o stablima djedovih jabuka misli.

Nevjesta Linije obrane su stabilne. Branitelji na svojim položajima. Bliži se dan kada će naša vojska krenuti u odlučni proboj. Sloboda samo što nije.

Sinoć je tako rečeno. Preksinoć, zaksinoć, dugo već tako, noćima, pred spavanje stižu umirujuće vijesti.

Ali onda se jutros, Bog zna otkud i kako, proširila vijest da pada grad i da će neprijatelj prije večeri zaposjesti naše ulice, trgove, domove.

Nastane strka. Svud naokolo ljudi, muškarci u dobi za vojsku, odjeveni u svečana diplomatska odijela, kakva nismo vidjeli od početka rata, žene u poslovnim kostimima, s koferčićima koji izgledaju tako kao da u njima mogu biti samo službeni papiri i dragocjenosti važne za opstanak države.

Među nogama motaju im se djeca. Samo što ih ne pregaze.

I svi se, muškarci i žene, drže za desnu stranu grudi, za unutarnji džep u kojem su pasoši, službena ovlaštenja, avionske karte, propusnice, potvrde sa svim pečatima ovoga i onoga svijeta.

Odakle im najednom svi ti papiri?

Kako su ih i kada sakupljali? Gdje su ih držali?

A svud naokolo, s onu stranu nevidljive bodljikave žice, s onu stranu života i smrti, običan svijet: žene kukaju i plaču, muškarci se gnjevno hvataju za grudi, lete naokolo dugmad njihovih košulja, pucaju uz oblačiće prašine rukavi kaputa, pa viču neće me živa, neće me živa uloviti! A neki, koji već ostali su bez spola, mole, preklinju, nude sebe, nude svoju malenu djecu, samo za taj jedan papir spasa.

U toj strci, u neredu općem babilonskom, nevjesta u vjenčanici, sa svježim buketom bijelih ruža. Oko nje krug, dva metra širok, u koji nitko ne ulazi, krug bez panike i straha.

Samo ona, sama i zbunjena, meni je vjenčanje, govori, on je tu negdje kaže, i svi se pred njom razmiču, propuštaju je, ne pitaju za papire…

Nevjesta, šapat se čuje preko opće vike i dreke, nevjesta, nevjesta, nevjesta…

U to se usred tog neočekivano mirnog dana, čiji mir nitko od silna zora i straha nije stigao ni primijetiti, vrlo blizu prolome prve eksplozije.

Nastupa bježanija, ljudi gaze jedni preko drugih, nestaje nevidljive granice između jednih i drugih, matere gaze po svojoj djeci dok pokušavaju iz svega ovog izvući živu glavu, rasipaju se naokolo spasonosni papiri, muškarci ginu od metaka i šrapnela, s posljednjom mišlju da su isto ovako mogli umirati i u rovovima, i da nikakvog smisla nije bilo u tom predugom strahovanju.

Uskoro, ništa ne ostaje od pripovijesti o skorom padu grada. Živi opet sahranjuju mrtve. Umiruće odnose u bolnice. Lakše ranjeni zazivaju pomoć na opustjelim ulicama. Na sve strane izbezumljeno vrište izgubljena djeca.

Granate ne prestaju padati.

I sve je opet normalno.

Nakon povečerja pronese se poput uspavanke: Linije obrane su stabilne. Branitelji na svojim položajima. Bliži se dan kada će naša vojska krenuti u odlučni proboj. Sloboda samo što nije.

Nekoliko dana zatim.

Ili nekoliko tjedana.

Mjesec, dva, tri.

Isto se ponovi. Uvijek isto. Samo što su svečana diplomatska odijela malo posivjela, a poslovni kostimi vise na omršavjelim ženama kao na drvenim konfekcijskim vješalicama. Samo što to više nisu isti oni muškarci i žene. I nisu ista djeca, koja pokušavaju izbjeći koplja majčinskih potpetica. I nisu isti papiri, potvrde, pasoši, avionske karte… Nisu isti dokazi o historijskoj važnosti i neporecivim zaslugama donositelja ove isprave.

Ista je samo nevjesta.

Zbunjena, sama, u blistavoj bijeloj vjenčanici, čiji se šlep vuče po prašini, ali nijedna trunka na njemu ne ostaje, s istim onim buketom bijelih ruža, koje su i dalje jednako svježe, s kapima jutarnje rose na laticama.

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 107

OSVRT

Simone ALAMY STOCK PHOTO

Nisi mi podarila mir, ali zašto bih uopće želio mir? Podarila si mi hrabrost da zauvijek prihvatim rizik i tjeskobu, da podnesem svoje zločine Piše: BORIS RAŠETA

Možemo li biti neutralni? U društvu, u mikrozajednici, u svijetu? Možemo li, kako kaže Voltaire, ‘obrađivati svoj vrt?’. Ili, kako u jednoj pjesmi piše Oskar Davičo, nevini proći kroz život, čistih ruku? To je ključno filozofsko pitanje romana ‘Tuđa krv’, Simone de Beauvoir, u čijemu su središtu mladić Jean Blomart i njegova djevojka Helene

de Beauvoir 108 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Jean je tip bezosjećajnog intelektualca On pogleda prema prozoru. Rađao se koji razmišlja o svakom svom postupdan. Minuti su prizivali druge minute, ku. Hélène je, s druge strane, prirodganjajući se, tjerajući jedan drugog, bez na i puna života, gotovo bezbrižna kraja. Naprijed. Odluči. Iznova zvoni djevojka. Oboje propituju smisao svog posmrtno zvono i zvonit će dok sam živ. postojanja, svatko na svoj način, u “Sprava se može postaviti u roku od sat Francuskoj, neposredno pred izbijavremena”, reče Laurent. nje Drugoga svjetskog rata, vremena “Slažeš li se ili ne?” u kojemu neće biti neutralnih. Nakon On pogleda ka krevetu. Za tebe, tek jedne nesreće koja mu se dogodila u nedužni kamen; ti si izabrala. Oni koje mladosti, Jean je s užasom otkrio opaće sutra strijeljati nisu izabrali. Ja sam snost skrivenu u svakoj svojoj gesti i stijena koja ih gnječi. Neću umaći prozakleo se politički analitičar i publicist kletstvu: za njih ću zauvijek ostati onaj da se više nikad neće miješati u tuđu drugi, za njih ću zauvijek biti slijepa moć sudbinu. Ako mu se ponudi ljubav, on sudbine, zauvijek odvojen od njih. Ali će je odbiti, unatoč pritisku društvekad bih se samo posvetio odbrani tog nih zbivanja koja svakoga dana nude najvišeg dobra koji sve kamenje i sve stineko novo iskušenje, Jean se suzdrjene čini nevinim i ispraznim, tog dobra žava od bilo kakve političke uloge koje svakog čovjeka spašava od svih Tuđa krv, Simone de - tom neutralnošću, nada se, izbjeći će drugih ljudi i od mene samog: sloboBeauvoir, Buybook. sudjelovanje u univerzalnoj premrede; onda moja strast neće biti beskoPrijevod: Tea Mijan ženosti naših života, u fatalnosti koja risna. Nisi mi podarila mir, ali zašto opterećuje svakog čovjeka i koja uvijek bih uopće želio mir? Podarila si mi predstavlja činjenicu i u životu drugih. hrabrost da zauvijek prihvatim rizik i On kani provesti život u “splendid isolation”. Nada se tjeskobu, da podnesem svoje zločine i grižnje savjesti da će mu odustajanje od djelovanja osigurati nepokoje će me beskrajno razdirati. Nema drugog puta. mućeni mir. A onda se događa rat, ulazak Hitlera u “Ne slažeš se?”, upita Laurent.

Francusku, Vichy. Malo po malo, likovi ulaze u Drugi “Da”, reče on, “slažem se.” svjetski rat. Uronjeni u svoj svakodnevni život, to im O ovom romanu nalazimo sve omiljene teme egzise događa postupno, jedva su svjesni što se zbiva stencijalizma: sudbinu, apsurdnost života, slobodu, oko njih. Pitanja ostaju ista, ali se odgovori koje daju društvenu i političku opredijeljenost. Ali to je i sjajna sve više razlikuju od onih koje bi imali u prošlosti. ljubavna priča.

Postaje sve zanimljivije. Koje izbore treba donijeti u “Ova me knjiga gurnula u oluju emocija”, čitamo u skladu s njihovim razmišljanjima? Oboje u skladu jednoj recenziji. s početnim uvjerenjem moraju postaviti pitanje: “Od trenutka kad sam se upleo u priču, nisam mogao koliko daleko mogu ići za onim što smatraju dobrim? pobjeći od nje, pa sam svaku slobodnu minutu proI koliko štete smiju priuštiti drugima? U kovitlacu vodio gutajući je. Dva glavna lika su dobro razvijena, povijesti kakvoga svijet nije vidio, Jean shvaća da ga simpatična i u svojim kvalitetama i u svojim manama, njegovo odbijanja djelovanja pritišće jednako toliko držeći se svojih ideja kao dagnje za svoje stijene, jake koliko i djelovanje. U ratu shvaća da nema načina i tako krhke sve u isto vrijeme. To je sama bit čovjepobjeći - inertni, aktivni, čak i mrtvi, postojimo u čanstva zapravo. A priča, lijepo nošena ovim likovima, cijelom svijetu. Jean tad odlučuje preuzeti odgoodvijala se tiho, glatko, unatoč buri događaja...” vornost koju ne može izbjeći, no ne nada se da mu Roman je 1984. doživio ekranizacuju u u francuova odluka donosi mir. Uskoro dolazi bolan događaj sko-kanadskom filmu “Le Sang des autres” redatelja koji ga podsjeti na to “da je svaki čin nasilje, a svaki Claudea Chabrola s Jodie Foster, Michaelom Ontizbor skandal”, ali odustaje od starih snova o miru i keanom, Samom Neillom i Lambertom Wilsonom nevinosti, on prihvaća rizik, sumnju, pa čak i kajanje, u glavnim ulogama. Simone de Beauvoir (1908., prihvaća svoje stanje kao čovjeka koji ne može biti Pariz) bila je književnica, teoretičarka, politička neutralan. “Sam kamen je nevin”, kaže Hegel. On će aktivistica i feministica. Počinje pisati s 14 godina, birati, on će djelovati. Helene i Jean ulaze u akcije s a nakon mature upisuje studij matematike, jezika borcima pokreta otpora. “Mi postojimo samo ako i književnosti i filozofije na Univerzitetu u Parizu, djelujemo”, na kraju će zaključiti i Helene i Jean. gdje upoznaje Sartrea, životnog saputnika i jednog “Svaki čovjek je pred svima odgovoran za sve”, teška i od najvećih intelektualaca svoga vremena. Jedno hermetična teza Dostojevskog - koja je istaknuta kao vrijeme je predavala filozofiju u Parizu, Marseilleu moto ovoga romana - pokazuje se u punom smislu. i Rouenu. Prvi roman “Gošća” objavila je 1943. goEvo jednog zanimljivog fragmenta iz romana. dine, a nakon njega uslijedili su “Tuđa krv”, “Svi su “On se prenu. Netko je kucao. Krenuo je prema vraljudi smrtni” i “Mandarini”, koji joj je 1954. godine tima”. donio nagradu Prix Goncourt. Pisala je i memoare, “Što je bilo?” eseje i filozofske radove, od kojih je najpoznatiji “Treba mi tvoj odgovor”, reče Laurent. Zakoračio je “Drugi spol”, jedno od najčitanijih feminističkih unutra i pogledao ka krevetu. djela prošlog stoljeća. Do svoje smrti, 14. travnja “Da”, reče Blomart. “Gotovo je” 1986., aktivno je surađivala u reviji Les Temps Mo“Nije se patila?” dernes, koju su osnovali Sartre i ona, te je u raznim “Ne.” formama očitovala svoju solidarnost s feminizmom.



Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 109

TEMA

110 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Philip K. Dick ili Piše: JOSIP MLAKIĆ

Kafka na LSD-u

Dick se nije mnogo zamarao književnim nišama u koje su ga smještali. Jednom je, pomalo ironično, to pojasnio na sljedeći način: ‘Pišem o ljudskim neprilikama. I uopće nije važno zbiva li se radnja stoljećima u budućnosti - male neprilike uvijek su iste’. Dick, unatoč lapidarnoj samoironiji kojoj je bio sklon, zapravo piše o velikim književnim temama: o percepciji stvarnosti, totalitarizmu, svijesti, o mehanizmima sjećanja, o podvojenim i lažnim identitetima...

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 111

P

hilip K. Dick bez sumnje spada u red najvećih američkih romanopisaca 20. stoljeća. “Dick je jedan od deset najboljih američkih pisaca 20. stoljeća, a to znači mnogo. Dick je jedna vrsta Kafke uronjenog u LSD i bijes”, izjavio je kultni čileanski pisac Roberto Bolano.

Treba se samo prisjetiti plejade velikih američkih pisaca koji su djelovali u 20. stoljeću, da bi barem donekle stekli uvid u ovu Bolanovu izjava, bez obzira na to što je ona u tijesnoj vezi sa stereotipima koji su prevladavali o ovom piscu, zbog čega, možda, nije za života postao velika književna zvijezda, što je, ako je suditi po djelu koje je ostalo iza njega, nesumnjivo zaslužio. Dicka se, naime, uglavnom percipiralo kao teškog narkomana zbog njegova “eksperimentiranja” s drogama, ponajprije s LSD-om i kokainom, paranoika koji je pisao “uznemirujuća pisma” FBI-u, dugotrajna halucinantna stanja u koja je zapadao, a tu je i neuspjeli pokušaj samoubojstva iz 1972. godine. O svim ovim svojim “porocima” Dick je na jedinstveni način pisao u svojim djelima, pa tu čak možemo govoriti i o nekoj vrsti pomaknute autobiografske proze. Poznata spisateljica znanstveno fantastičnih romana, Ursula K. Le Guin, čije djelo, poput Dickova, koji joj je bio i jedan od književnih uzora, nadilazi granice između žanrovske i “ozbiljne” književnosti, usporedila je Philipa K. Dicka s Borgesom: “Činjenica je da nas Dick ‘zabavlja’ temama poput stvarnosti i ludila, vremena i smrti, grijeha i spasenja - što je promaklo većini kritičara. Nitko nije shvatio da imamo domaćeg Borgesa, da smo ga imali punih

112 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

trideset godina”.

Philip Kindred Dick rođen je u Chicagu 1928. godine, a umro je u Kaliforniji, u Santa Ani, 1982. godine. U tri desetljeća dugoj književnoj karijeri objavio je čak 44 romana i više od 120 kratkih priča. Godine 2007. uvršten je, kao prvi ZF pisac u povijesti, u izbor najvažnijih djela američke književnosti po izboru biblioteke Library of America, dok je njegov roman “Ubik” 2005. godine u izboru magazina Time uvršten na popis stotinu najboljih romana objavljenih na engleskom jeziku od 1923. godine.

Godinu dana nakon Dickove smrti ustanovljena je književna nagrada koja nosi njegovo ime, a dodjeljuje se za najbolja ostvarenja na području ZF književnosti, što je po mojemu mišljenju pogrešno: ta nagrada je trebala biti nagrada za pisce koji ruše granice između žanrovske i “ozbiljne” književnosti, za nešto u čemu je Dick bio jedan od pionira.

Djela su mu prevedena na više od 25 jezika. Jedinu značajniju književnu nagradu za života, uglednu ZF nagradu Hugo, Dick je dobio 1962. godine za svoj roman “Čovjek u visokom dvorcu”. Prvu priču objavio je 1952. godine, a svoj prvi roman tri godine kasnije, 1955. Pedesetih i šezdesetih napisao je više od stotinu priča i čak dvadesetak romana.

Glavni razlog tolike Dickove produktivnosti bio je taj što je uglavnom objavljivao u opskurnim časopisima koji su loše plaćali, tako da je neprestano bio u novčanim problemima.

Dick je umro nekoliko mjeseci uoči premijere “Blade Runnera”, kultnog filma Ridleya Scotta, koji je nastao prema najpoznatijem Dickovu romanu “Sanjaju li androidi električne ovce?”. Ironijom sudbine, sljedeća desetljeća ostat će upamćeno po pomami filmskih producenata za djelima ovog za života zanemarenog autora, u tolikoj mjeri da Dick danas, uz Stephena Kinga i još nekolicinu autora, spada u red najekraniziranijih pisaca. Jedanaest njegovih romana i priča poslužili su kao predložak za uspješne filmske adaptacije, od kojih su najpoznatiji spomenuti “Blade Runner”, “Totalni opoziv” (“Total Recall”) Paula Verhoevena iz 1990., “Manjinski izvještaj” (“Minority Report”) Stevena Spielberga iz 2002., te film “Replikant” (“A Scanner Darkly”) Richarda Linklatera iz 2006. godine. U filmovima nastalima na osnovu Dickovih djela glumio je niz poznatih holivudskih imena, poput Arnolda Schwarzeneggera, Toma Cruisea, Harrisona Forda, Maxa von Sydowa, Keanu Reevesa, Roberta Downeya Jr., Woodyja Harrelsona, Winone Ryder, Sharon Stone, Michaela Ironsidea... Koprivnički Šareni dućan objavio je 2006. godine knjigu “Filmske priče”, zbirku kratkih priča Philipa K. Dicka koje su ekranizirane. U zbirci se nalaze i priče “Manjinski izvještaj” i “Pružamo vam uspomene na veliko”,

Daryl Hannah i Harrison Ford u klasiku ‘Blade Runner’ (1982.)

prema kojima su nastali istoimeni Spielbergov film, odnosno Verhoevenov “Totalni opoziv”. Dok je Verhoeven pomalo izbanalizirao Dickovu priču, stvorivši uzbudljiv komercijalni blockbuster koji se i danas prikazuje na televizijama širom svijeta, Spielberg je sjajno adaptirao Dickovu mračnu orvelijansku priču, dodatno je proširivši. Zbirka “Filmske priče”, koja je prošla poprilično nezapaženo, po mojemu je mišljenju jedna od najvažnijih knjiga objavljenih u prvom desetljeću 2000-ih, uz još jednu knjigu istog nakladnika, a radi se o knjizi “Kaubojske priče: U 3:10 za Yumu i druge priče s Divljeg zapada” Elmorea Leonarda iz 2008. godine.

Prema jednoj od priča iz ove zbirke snimljen je filmski klasik “U 3:10 za Yumu” Delmera Davesa iz 1957. godine. U nekakvom mojem filmsko-književnom imaginariju, Dick i Leonard su, uz Stephena Kinga, vodeći “filmski pisci”. Od tuda i ova usporedba. ”Ubik”, “Sanjaju li androidi električne ovce?” i “Čovjek u visokom dvorcu”, po mojemu su mišljenju tri najbolja Dickova romana. “Ubik” je Dickov najkompleksniji roman, zbog kojega je, uostalom, ovaj pisac i uspoređivan s Kafkom i Borgesom. Neobični naziv ovoga romana dolazi od latinske riječi “ubique”

što znači posvudašnji, sveprisutan. Roman, čija se radnja odvija u budućnosti, 1992., izvorno je objavljen 1969. godine. Čovječanstvo je te 1992. godine koloniziralo Mjesec.

Psihičke moći pojedinaca koriste se u korporativnoj špijunaži, a visoko razvijena krionička tehnologija omogućuje preminulim osobama da ostanu određeno vrijeme “polužive”, u stanju hibernacije, sa sposobnošću ograničene komunikacije sa živima. “Pokop je primitivizam. (...) Relikt barbarskih prapočetaka naše kulture”, kaže jedan lik iz roma-

‘Ubik’, ‘Sanjaju li androidi električne ovce?’ i ‘Čovjek u visokom dvorcu’, po mojemu su mišljenju tri najbolja Dickova romana.

‘Ubik’ je Dickov najkompleksniji roman, zbog kojega je, uostalom, ovaj pisac i uspoređivan s Kafkom i Borgesom na. Glavni junak je Joe Chip, tehničar koji radi za Runciter Associates, organizaciju koja zapošljava ljude sa sposobnošću neutraliziranja moći telepata, kako bi tako zaštitili privatnost svojih klijenata.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 113

Poster za seriju ‘Čovjek u visokom dvorcu’

Tvrtku vodi ostarjeli i vitalni Glen Runciter, koji svoju vitalnost duguje brojnim presađenim organima. “Teško je danas više išta zaključiti prema izgledu, osobito kad čovjek pređe devedesetu”, kaže na jednome mjestu jedan lik iz romana za Runcitera.

Runciteru u vođenju tvrtke pomaže njegova preminula supruga Ella, koja je preminula s dvadesetak godina i nalazi se u stanju “poluživota”.

Svako od poglavlja započinje komercijalnim oglasom u kojem se reklamira “Ubik” kao različiti proizvod: pivo, kava, pahuljice, folija... U završnom, 17. poglavlju, Ubik je borgesovsko prapočelo, Bog: “Ja sam Ubik. Prije nego što je postojao svemir, ja jesam. Ja sam stvorio sunca. Ja sam stvorio svjetove. Ja sam sazdao živote i mjesta koja nastanjuju, ja ih pokrećem i premještam”. Bez obzira na to što se Dicku često pripisivala traljavost, koja je bila prvenstveno rezultat njegove hiperprodukcije, kompleksni, unutarnji svijet njegovih romana zapanjujuće je precizno strukturiran, od najmanjih sitnica, kao što je to sredstvo plaćanja (u “Ubiku je to poskredit), pa do najsloženijih totalitarnih

mehanizama kontrole društva. ”Sanjaju li androidi električne ovce?” je Dickov najpoznatiji roman, zahvaljujući prije svega filmu koji je Ridley Scott snimio prema ovom romanu, koji se danas općenito smatra najboljim ZF filmom svih vremena. Ekranizacija ovoga romana pokazuje koliko su besmislene one polemike oko toga što je bolje, film ili roman prema kojemu je snimljen. I Dickov roman i Scottov film su briljantna umjetnička ostvarenja, bez obzira na to što je Scott iz Dickova romana uzeo tek glavnu fabularnu liniju u kojoj se propituju granice ljudskosti, odnosno ono što čini autentično ljudsko iskustvo koje čini ključnu razliku, crvenu crtu između ljudi i androida, odnosno životinja, očišćenu od svih onih specifičnih i originalnih Dickovih motiva, poput mercerizma, empatskih kutija, pomamu za životinjama koje su gotovo u potpunosti izumrle i koje zamjenjuju vještačke replike, te motiv “kipplea”, smeća koje se umnaža i koje nije moguće ukloniti, i koje je jedan od glavnih uzroka propasti ljudske civilizacije, što je Dickova otvorena kritika potrošačkog mentaliteta. Zanimljivo je da se radnja i ovoga romana, kao i “Ubika”, odvija 1992. godine, bez obzira na to što se radi o dvije potpuno različite vizije budućnosti.

Glavni junak romana je Rick Deckard, neka vrsta postapokaliptičnog “lovca na ucjene”, koji lovi odbjegle androide. U Scottovu filmu Deckarda glumi Harrison Ford, koji poprilično podsjeća na Leoneove lovce na ucijenjene glave. Za razliku od glamuroznog filmskog Deckarda, onaj Dickov je bezlični birokrat koji se kruto povinuje zadanim društvenim normama. Radnja romana smještena je u postapokaliptični San Francisco nakon svjetskog nuklearnog rata. “Uz to, nitko se danas nije sjećao zašto je do rata došlo i tko je, ako je uopće netko, pobijedio. Prašina koja je zagadila većinu površine planeta nije imala porijeklo ni u jednoj zemlji i nitko, čak ni neprijatelj u vrijeme rata, nije to planirao”, stoji na jednome mjestu u romanu. Iz tih razloga dolazi do kolonizacije drugih planeta. Tako je glavno naselje SAD-a na Marsu nazvano Novom

S romanom ‘Čovjek u visokom dvorcu’ Dick je definirao jedan potpuno novi podžanr ZF proze, čija se radnja odvija u alternativnoj distopijskoj povijesti, u Americi šezdesetih, pod hipotetskom pretpostavkom da su nacisti izišli iz Drugog svjetskog rata kao pobjednici, dok je sama Amerika podijeljena na interesne zone između nacističke Njemačke i Japana

114 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Amerikom. Rick Deckard, vlasnik električne ovce, koji mašta o novcu kojim bi kupio pravu životinju, prihvaća zadatak da “umirovi” skupinu androida koji su pobjegli s jedne od izvanzemaljskih kolonija i stigli na zemlju, u San Francisko. Radi se o naprednoj generaciji androida tipa Nexus-6, koje je vrlo teško razlikovati od ljudi. Deckard u svom poslu, kako bi prepoznao androide, koristi psihološke testove koji se uglavnom zasnivaju na empatiji prema životinjama: odsustvo empatije pouzdan je znak da je riječ o an-

PAINTING BY PHILIP MOREAU

Philip Kindred Dick rođen je u Chicagu 1928., a umro je u Kaliforniji, u Santa Ani, 1982. U tri desetljeća dugoj književnoj karijeri objavio je čak 44 romana i više od 120 kratkih priča

droidu. San Francisco iz Dickova romana zamijenjen je u Scottovu filmu Los Angelesom iz 2019. godine, koji je vizualno osmislio Jean Giraud, poznatiji kao Moebius, jedan od najvećih strip crtača današnjice.

Scottov film je 2017. godine dobio i svoj nastavak, film “Blade Runner 2049” u režiji Denisa Villeneuvea.

S romanom “Čovjek u visokom dvorcu” Dick je definirao jedan potpuno novi podžanr ZF proze, čija se radnja odvija u alternativnoj distopijskoj povijesti, u Americi šezdesetih, pod hipotetskom pretpostavkom da su nacisti izišli iz Drugog svjetskog rata kao pobjednici, dok je sama Amerika podijeljena na interesne zone između nacističke Njemačke i Japana. Šačica preživjelih Židova skriva se diljem zemlje pod lažnim identitetom. Temeljni princip ovoga podžanra, koji

je u okvirima ovog Dickova romana potpuno definiran, vizija je povijesti kao svojevrsne noćne more iz koje se nije moguće probuditi. Radi se o nekoj vrsti metafizičkih totalitarnih prostora, u kojoj je bilo koja vrsta otpora unaprijed osuđena na poraz. “Slušaj, ja ti nisam intelektualac - fašizam nema potrebe za tim.

Tu se traže ‘djela’. Teorija se izvodi iz postupaka. Naša korporativna država od nas samo zahtijeva shvaćanje društvenih silnica - povijesti kao takve”, kaže na jednome mjestu lik iz romana. “Ti stari, truli imperiji vođeni novcem, Britanija i Francuska i SAD..., oni nisu imali dušu pa dakako ni budućnost. Nisu mogli rasti.

Nema to težine, nema povijesti u sebi”, kaže dalje.

U Dickovu romanu “truli imperiji vođeni novcem” izgubili su Drugi svjetski rat, a svijetom vladaju Sile osovine, nacistička Njemačka i carski Japan. Navedene riječi izgovara ubojica SD-a, organizacije koja je nastala iz Gestapa. Dakle, ideologija (nacistička) u Dickovu romanu je nadvladala moć novca. Možemo, s nekim naknadnim uvidom, nakratko prijeći iz Dickove povijesne noćne more u svijet u kojem živimo, koji također “nema povijesti u sebi”, pa zaključiti, kako bi to rekao Dickov junak, kako nijedna generacija, u bilo kojem razdoblju ljudske povijesti, nije učila na vlastitim pogreškama, nego ih je u određenim ciklusima samo ponavljala.

Zagrebački nakladnik Vuković & Runjić objavio je u posljednjih sedam-osam godina čak šest Dickovih romana: “Ubik”, “Čovjek u visokom dvorcu”, “Valis”, “Tri stigme Palmera Eldritcha”, “Tecite, suze moje, reče policajac” i “Sanjaju li androidi električne ovce?”, kao

posljednji u nizu (Prijevod; Maja Tančik, Saša Stančin, Vladimir Cvetković Sever i Mirel Komad).

Ako bismo pokušali podvući neku zajedničku crtu ispod ovog reprezentativnog “uzorka”, bez obzira na to što je to u Dickovu slučaju gotovo neizvedivo, moguće je, možda, izdvojiti četiri teme koje su glavna preokupacija ovoga pisca, a koje se u njegovim djelima fatalno isprepliću, a u principu se radi o najvažnijim društvenim i filozofskim pitanjima naše suvremenosti: zloporaba droga u cilju kontrole nad ljudima, dvojni i lažni identiteti, totalitarna, postapokaliptična društva te lažna percepcija stvarnosti kao neka vrsta zamjenske ideologije, što je u suštini ključni Dickov motiv u kojemu su sadržani svi ostali.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 115

O svim ovim svojim ‘porocima’ Dick je na jedinstveni način pisao u svojim djelima, pa tu čak možemo govoriti i o nekoj vrsti pomaknute autobiografske proze

Zloporaba droga je jedan od glavnih motiva romana “Tri stigme Palmera Eldritcha” i “Tecite, suze moje, reče policajac”. Radnja romana “Tri stigme Palmera Eldritcha” odvija se u 21. stoljeću, kad je čovječanstvo koloniziralo sve planete Sunčeva sustava. Život u tim kolonijama je zastrašujući. Većina ljudi zabavlja se lutkama Perky Pat i dodacima koje proizvodi zemaljski P.P. Layouts. Tvrtka je, također, potajno kreirala halucinogenu drogu Can-D, koja postaje široko dostupna i koja mijenja percepciju stvarnosti: “korisniku” omogućuje, ako je žena, da postane Perky Pat ili, ako je muškarac, njezin mladić Walt. Stanje se dodatno zakomplicira kad tajanstveni Palmer Eldritch kreira novu drogu nazvanu Chew-Z, koja izaziva još veću ovisnost te briše granice između tripa i zbilje. Te granice, također, prebrisane su i u romanu “Tecite, suze moje, reče policajac”, gdje je Dick otišao i korak dalje: preko eksperimentalnih droga razvijenih unutar policijskih struktura vrši se potpuna kontrola pojedinaca koji žive u iluziji lažne, paralelne stvarnosti, bez bilo kakva identitetskog uporišta. Glavni junak romana je Jason Taverner, voditelj megapopularnog televizijskog talk showa, pripadnik društvene elite, kojemu taj status u autoritarnom društvenom uređenju ne pruža neku naročitu sigurnost. Čini se kao da svi likovi žive u nekom pomaknutom svijetu kojim upravljaju neki nevidljivi, ali unatoč tome sveprisutni kafkijanski mehanizmi kontrole, u svijetu u

116 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

kojem ne postoji jasno razrađeni princip privilegija koje se stječu mukotrpnim građenjem društvenog statusa, kao kategorije koja omogućuje uspješnim pojedincima određene benefite. Taverner se jedno jutro probudi sa saznanjem da je njegov stari identitet potpuno izbrisan i da on zapravo ne postoji. U policijskom društvu u kojem živi, osoba bez dokumenata je prijestupnik koja, u slučaju uhićenja, doživotno završi na prisilnom radu u nekoj od kažnjeničkih kolonija. Postapokaliptično, totalitarno društveno uređenje nalazimo u svim spomenutim romanima, pa i u većini priča iz zbirke “Filmske priče”. Međutim, ta društva se od romana do romana u bitnim elementima razlikuju, što na svoj način govori o Dickovoj spisateljskoj imaginaciji. Lažni, odnosno nepostojeći identiteti također su jedna od Dickovih stalnih, opsesivnih tema. To uvjetno možemo primijeniti i na roman “Sanjaju li androidi električne ovce?” u kojemu se, vezano uz kompleks identiteta, preispituju i sami temelji ljudske egzistencije.

Dick se nije mnogo zamarao književnim nišama u koje su ga smještali. Jednom je, pomalo ironično, to pojasnio na sljedeći način: “Pišem o ljudskim neprilikama. I uopće nije važno zbiva li se radnja stoljećima u budućnosti - male neprilike uvijek su iste”. Dick, unatoč lapidarnoj samoironiji kojoj je bio sklon, zapravo piše o velikim književnim temama: o percepciji stvarnosti, totalitarizmu, svijesti, o mehanizmima sjećanja, o podvojenim i lažnim identitetima... Međutim, on to radi na jedan poseban način, pri čemu mu žanrovska matrica prvenstveno služi kao pogodan okvir, da na taj način da zamaha svojoj beskrajnoj imaginaciji, u jednom žanru u kojem u tom smislu ne postoje bilo kakva ograničenja. Po ovom, s Dickom je, možda, usporediv jedino poljski ZF pisac Stanislaw Lem, koji je također opsesivno propitivao percepciju stvarnosti, odnosno granice između zbilje i narkomanskih tripova, odnosno svjetova koji najviše podsjećaju na zastrašujuće noćne more, kao još jedan apokaliptični “glas iz prošlosti”, čija se “budućnost” gotovo u realnom vremenu odvija pred našim očima. Životopis ‘Ja sam živ a vi ste mrtvi’ Emmanuela Carrèrea u prijevodu Ursule Burger razrađuje razmišljanja i osjećaje Dicka kao pisca i čovjeka

ALAMY STOCK PHOTO

Iza pijanista, iza klauna kojem se Hitlerovo okruženje rugalo, iza dobrodušnog čovjeka koji je učinio sve da ukroti zvijer, kako Putzi sebe opisuje u svojim memoarima, skrivao se ideolog iz sjene, veliki lutkar.

Ali sjena je toliko gusta da je u njoj nestao u beskonačnom crnilu vremena.

Thomas Snégaroff: Putzi

Od danas se držati dnevnika! Pisati redovito!

Ne odustati od sebe! Ako i ne dođe izbavljenje, želim ga u svakom trenutku biti dostojan.

Franz Kafka: Dnevnici, svezak 2.

Dick je umro nekoliko mjeseci uoči premijere ‘Blade Runnera’, kultnog filma Ridleya Scotta, koji je nastao prema najpoznatijem Dickovu romanu ‘Sanjaju li androidi električne ovce?’. Ilustracija je inspirirana Dickovim romanom

I dalje vjerujem da ovaj svijet, pun ratova, nasilja, ekstremnih društvenih razlika, zadrtosti, nacionalnih, rasnih i lokalnih skupina koje se zatvaraju u vlastiti identitet jedni protiv drugih, nije jedini mogući svijet.

I možda nisam jedini.

Carlo Rovelli: Na krilima leptira

KNJIGE KOJE ŽELITE ČITATI www.tim-press.hr

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 117

Piše: MAGDALENA BLAŽEVIĆ književnica i prevoditeljica

HITLEROV AMERIČKI GAMBIT BRENDAN SIMMS I CHARLIE LADERMAN U ovoj iznimnoj knjizi, na primjeru jednog od ikoničnih događaja 20. stoljeća, izloženog kao složena kronika nekoliko dana, imate sve: i lažne vijesti i špijunažu i pokušaje iskrivljavanja stvarnosti i pokazatelj kako se donose odluke u visokoj politici, koliko je u visokoj politici prisutna slučajnosti, a koliko dubinske analize i planiranja, kako se donose odluke koje imaju posljedice na milijune ljudi i njihove sudbine...

Čitatelj iza ove glasne proze iščitava duboku tugu i melankoliju Olja Savičević Ivančević je pjesnikinja i čitatelj je svjestan toga dok čita njenu odličnu knjigu ‘Ljeta s Marijom’ ok čitam novu knjigu Olje Jedna od njih, Marijola, nametnula Savičević Ivančević (Split, se kao glavna junakinja ili lirski su1974.), “Ljeta s Marijom” bjekt romana. Ona, mlada pjesniki(Fraktura, 2022.), na um mi padaju nja, već tad shvaća da je premlada riječi Ljudmile Petruševske, koja kako bi imala svoje priče, ali pomoje u jednom intervjuu kazala da su ću magičnog i tajanstvenog jezika Ruskinje ženski Homeri i da, dok poezije dohvaća što joj nije dostupiše, ne mora mnogo izmišljati. O pno u stvarnom svijetu i istodobno tome svjedoče elementi usmene uči što to znači biti pjesnikinja pred književnosti u njezinim kratkim vlastitom obitelji. Ne mogu a da pričama i bajkama za odrasle ovdje ne spomenem “Djetinjstvo”, (“There once was a woman who prvi dio “Kopenhaške trilogije” wanted to kill her neighbour’s danske književnice Tove Ditlevsen, baby”, 2009.). Da nisu samo Ruu kojem pripovijeda upravo o borbi skinje izvanredne pripovjedačice, da se pred svijetom, posebno pred nego i “naše” žene, posvjedočit će članovima vlastite obitelji, predoni koji su imali priliku slušati ih stavi kao buduća pjesnikinja, i da kad se sastanu oko šalice kave ili je pritom shvate ozbiljno. Zna da čašice likera. Nije ovdje riječ samo će biti brutalno ismijana jer “javni o pripovjednim vještinama nego posao nije za djevojke”, zato svoje i o onome što imaju reći. Svoju, i pjesme uvijek nosi sa sobom kao povijest svojih pretkinja, stoljećinajveće bogatstvo. Ništa neuobičama prenose s koljena na koljeno i jeno za Europu s početka 20. stoljesad je došlo vrijeme da ća, reći ćete, ali takva spisateljice tu povijest borba zabilježena je zabilježe. Olja Savičević u svim biografijama LJETA S MARIJOM Ivančević upravo to čini OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ, FRAKTURA književnica koje su novim romanom ili zbirstale rame uz rame kom ulančanih kratkih svojim muškim kopriča. Njezine junakinje, legama. Marijola, za Dalmatinke okupljene u razliku od Tove, koja kružok nakon nedjeljnih svijet promatra s proili prazničnih ručkova, zora sobe okrenutog kad muškarci drijemaju, unutarnjem dvorištu, pripovijedaju intimnu zaviruje u zaključaobiteljsku povijest, time i ne ladice, kredence, intimnu povijest svijezabranjene knjige i ta. Među njima se one tako uči o prošlosti i najmlađe, još djevojčice, sadašnjosti. prvi put suočavaju s ”Ljeta s Marijom” nepoznatim iskustvima obuhvaća razdoblje i zabranjenim temama. od stotinu godina (od

D

NESANICA IVO ANDRIĆ Andrićev jedinstveni dnevnik insomnije bilježi što se sve zbiva u čovjeku u gluhim noćnim satima kada san ne dolazi na oči. Nesanica je prikazana kao posebno psihološko stanje koje se razlikuje i od spavanja i od snivanja i od potpune budnosti. Ono je ‘negde na polovini puta između sveta živih i sveta pokojnika, oba podjednako blizu i daleko”’. Patnički subjekt opisuje sebe kako leži u postelji kao mrtvac, ali mrtvac čiji bolovi nisu prestali...

NAKON SUNCA JONAS EIKA Zbirka priča jednog od najuglednijih mladih danskih autora, dobitnika prestižne nagrade Nordic Council’s Prize for Literature. Priče donose lucidno-bizarnu sliku globalizirane sadašnjosti i budućnosti, u kojoj se pojmovi identiteta, klime, politike, ekonomije i prirode radikalno mijenjaju. Eikine priče prikazuju svijet u rasulu i propadanju, no unatoč svemu sadrže inherentan osjećaj nade. Eika je autor čije je ime eksplodiralo na međunarodnoj književnoj sceni.

118 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

1921. do 2021.), točnije stotinu ljetnih sezona, u kojima autorica pripovijeda samo odabrane epizode iz života junakinja, žena iz iste obitelji koje mahom nose ime iz naslova, a razlikujemo ih prema nadimcima Marijola, Maša, Meri, Mara, Marijeta...

Autorica preskače sve ono što smatra nevažnim u njihovim životima odbacujući time mogućnost da se roman preobrazi u klasičnu obiteljsku sagu. Ovaj, obimom nevelik roman, netipične strukture, može se dovesti u vezu s romanom “Život djevojaka i žena” Alice Munro, koja, pripovijedajući o svakodnevici žena u kanadskoj provinciji, pripovijeda zapravo univerzalnu priču o odnosima majki i kćeri, prijateljstvu, odnosima s očevima i muževima. Oba romana fokusirana su na svakodnevicu, na intimno i skriveno, gdje se o velikim povijesnim događajima ne govori, ali se jasno čuje njihov eho. Za razliku od Alice Munro, koja je prije svega kratkopričašica, Olja Savičević Ivančević je pjesnikinja i čitatelj je svjestan toga jer iznimno vješto vlada jezikom, ekonomična je i jasna, ali i, što je važnije, zavodljiva.

“Ljeta s Marijom” govori o (ne) pripadanju, odlascima, povratcima, putovanjima, korozivnom učinku vremena na mladalačke iluzije. On je kao rijeka, teče, ali ostaje na istome mjestu.

Pripovjedačke perspektive se smjenjuju, iz trećeg u prvo lice, ali je u oba slučaja subjektivna i osobna. Autorica točku promatranja nikad ne podiže visoko jer je ne zanima panorama, nego krupni kadrovi. O Dalmaciji tako ne doznajemo kroz opise pejzaža, nego kroz anegdote, opori humor, ženske susrete, autentične dijaloge, lokalizme... Ipak čitatelj iza ove glasne i žive proze jasno iščitava duboku tugu i melankoliju koja se kao i priče prenosi s pretkinja na potomkinje. Olja Savičević Ivančević poput Marijole fikcijom rekonstruira stvarnost služeći se usmenom predajom, arhivskim snimcima, fotografijama, dokumentima i pismima stvarajući poetski ljetopis koji u potpunosti nadilazi svoju zavičajnost.

Piše: LAURA ŠIPRAK novinarka

Kassabova nas vodi na promišljanje o granicama koje smo ostavili iza sebe ranica u širem smislu je crta su tamo živjeli. ”Granica” nije knjiga koja nešto omeđuje. I ne o modernoj Bugarskoj i o tome kako kažem tako ja, nego rječnik. je režim utjecao na njen razvoj. To je Postoje granice izdržljivosti, granice knjiga u kojoj se kroz bajkovito priu vezama, prijateljstvima, granice čanje priče istražuje onaj fundamenmogućnosti i granice dopuštenosti. talni život nekog kraja. Kassabova No kad čujemo riječ “granica”, prvo gotovo kirurški odstranjuje iz svojih ćemo pomisliti na onu državnu, koja doživljaja modernu Bugarsku i vodi omeđuje teritorij, stvara privid da je nas kroz život i smrt na granici i zbog nešto “naše”. Spaja ljude istog podgranice. Kroz Kassabovino pisanje ručja tako da čak i oni koji čeznu za gotovo da možemo okusiti kavu u daljinama osjete nešto posebno kad konačištu čiji su zidovi vidjeli najrau njima sretnu “svoje”. No granica zličitije ljude. Mirisi blata i šume kroz nas i razdvaja. Ta dinamika spajanja i koju moraju proći migranti predvorazdvajanja nam utječe na život više đeni švercerom ljudi postaju stvarni, nego što mislimo. Dijeli nas osjeća se toplina doma na domaće i tuđe, bez granidvoje starijih mještana čije ce je teško zamisliti postojasu noge prešle put uz granje nacionalizma i političko nicu nebrojeno puta, ali i podjarivanje mržnje. Bez agonija onih koji prelazak njih nema ratova za teritorij, zamišljene crte na zemljonema vlasti, nema diktature. pisnoj karti nisu preživjeli.

O tom utjecaju koji granice Neki su ubijeni na licu imaju na naše živote piše mjesta, neke je kalašnjikov Kapka Kassabova u knjizi sustigao tek nakon ispi“Granica: putovanje na rub tivanja i mučenja. A neki Europe”. Taj rub koji istražu- GRANICA KAPKA KASSABOVA, su mjesece svoje mladosti je je njena rodna Bugarska. proveli u tamnicama, da OCEANMORE. PRIJEVOD: Kassabova je rođena u Sofiji MARTINA ČIČIN-ŠAIN bi bili izvrgnuti namješte1973. godine, u mladenačnim suđenjima i potom kim danima je doživjela bačeni u namjeri da će u rspad komunističkog režima, a 1992. zatvorskoj vlazi i skončati. Svi njihovi godine je s obitelji migrirala na Novi životi oblikovani su tom granicom. U Zeland. Potpuni kulturološki zaokret, bogatoj europskoj povijesti ovakvih od strogo kontroliranog režima do priča je na stotine. Pa ipak u miru zaprotestantskog Dunedina. Kasnije će boravimo na njih ili pobjegnemo što je život odvesti u Ujedinjeno Kraljevdalje da nas ne dostigne generacijska stvo, preko novih granica. No kako trauma. No kako pokazuje Kassato obično biva, ljudska potraga za bova, od povijesti svog naroda ne znanjem o mjestu iz kojeg dolazimo, može se pobjeći. Slijedi vas do Novog našim korijenima i životima onih Zelanda, Ujedinjenog Kraljevstva, zbog čije prokreacije smo danas živi SAD-a... Slijedi vas do svake granice. ne prestaje ni odmakom vremena ni I terapeutski je vratiti joj se barem kilometara. Dapače, postaje jača. O jednom u životu, popuniti praznine, mjestu iz kojeg dolazimo želimo znanaučiti tko smo i otkud dolazimo. No ti sve, kako se živjelo i kako se živi, ima i onih koji od granice ne odlakojim čudovištima su plašili djecu ze, dapače, uz nju grade obiteljski da ne izlaze po mraku, koje svetkoposao. Generacije graničara, trgovavine obilježavaju. Želimo znati i one ca, švercera, gostioničara... Putopis dobre, ali i loše stvari. Kassabova nas “Granica: putovanje na rub Europe” tako vodi na put kroz dio koji je tijevodi čitatelja u nerazvikane krajeve, kom Hladnog rata bio nedostupan: u ali tjera na promišljanje o vlastitim sela pored bugarske granice u koja su granicama koje smo ostavili iza sebe desetljećima smjeli ući samo oni koji ili ih tek trebamo prijeći.

G

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 119

INTERVJU

PROMO

120 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Amir Gross Kabiri

VIZIONAR, INDUSTRIJALAC, FILANTROP I KOLEKCIONAR Razgovarao: IGOR ALBORGHETTI, Fotografirala: SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Amir Gross Kabiri, čovjek u ranim 40-ima, figurira kao pozitivna društvena i poslovna posebnost u Hercegovini. O tome smo ekstenzivno pisali u tjedniku Express još prošlog ljeta. Sad smo detaljno razgovarali o njegovoj najvećoj strasti: umjetnosti.

Uz nogomet, naravno. Ali nije od početka bilo tako

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 121

”Ljepota me ne čini boljim. Ono što me čini boljim je ono što mogu učiniti s tom ljepotom.”

Kaže nam to Amir Gross Kabiri, izraelski industrijalac, kolekcionar i filantrop. Sa zida, kao svjedok njegove izjave, gleda fenomenalna Modiglianijeva dama prekriženih ruku. Taj čarobni “Portret Annie Bjarne” iz 1919. godine, nacrtan s očima bez zjenica, zvijezda je njegove opsežne kolekcije, čiji je manji dio izložen u Mostaru.

Kabiri, čovjek u ranim 40-ima, figurira kao pozitivna društvena i poslovna posebnost u Hercegovini.

O tome smo ekstenzivno pisali u tjedniku Express još prošlog ljeta. Sad smo detaljno razgovarali o njegovoj najvećoj strasti: umjetnosti. Uz nogomet, naravno. Ali nije od početka bilo tako.

Imao sam 21 godinu kad sam se upoznao s obiteljskom zbirkom. Tad sam je i naslijedio. Bio sam nezreo. I uopće je nisam razumio.

BestBook: Kako?

Eto. Vrlo jednostavno. Odmah sam prodao neke umjetnine.

BestBook: I kupili što?

Neke beskorisne stvari. Kad se osvrnem na to, vidim da sam bio nezreo.

BestBook: Koje ste umjetnine prodali?

Značajne europske moderniste. Prodao sam ih za bagatelu. Za mali dio njihove vrijednosti jer, naravno, nisam imao pojma o slikarstvu.

BestBook: Prodali ste nekome u Izraelu?

Ne. Galeristu u Parizu. I bio sam vrlo zadovoljan novcem koji sam dobio. Transakcija je bila brza.

Njemu slike, meni novac. Čas posla. Fantastično. E, kad sam, nakon osam mjeseci, manje-više potrošio taj novac, ugledao sam te iste slike u aukcijskoj kući u New Yorku.

BestBook: Cijena?

Deset, dvanaest puta veća od one po kojoj sam ih prodao.

BestBook: Osjećaj?

Kao apsolutna budala.

Nakon ovog iskustva počeo sam ozbiljno proučavati sve što je u kolekciji, sve što posjedujem. Zaboravite na novac. To je najmanji problem. Tako umjetnički vrijednih umjetnina više nema na tržištu. Ne mogu se kupiti bez obzira na količinu novca kojom raspolažete.

BestBook: Što ste naučili iz ovoga?

Postao sam kolekcionar, to iskustvo učinilo me onim što sam danas, oblikovalo me.

BestBook: Koja je bitna razlika?

Od tada ni jedna umjetnina iz moje zbirke nije prodana. Čak i ako mi nije lijepa, moja je i ostaje jer je dio moga života. Posjedujem oko 350 umjetnina u svojoj zbirci, ukus se mijenja kako prolazi vrijeme. Više nemam istu percepciju ni perspektivu slika iz zbirke kakvu sam imao prije, recimo, 20 godina.

Rezultat moje evolucije kao kolekcionara je da danas točno znam što želim i koliko trebam platiti.

A to je važna spoznaja. Ranije sam, primjerice,

Sat vremena prije početka aukcije potpuno sam spreman. Znam tko mi je najveća konkurencija u aukcijskoj sobi, iako se to danas uglavnom radi online

Na neko sam vrijeme prestao kupovati na aukcijama, sve je to bila čista ludnica. Cijene su bile znatno iznad stvarne vrijednosti umjetnine, shvatio sam da moram promijeniti strategiju

122 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

umjetničko djelo kupovao za 500.000 dolara, a vrijednost mu je bila 200.000. To više ne radim.

Bolje se pogađam i pregovaram. Imam bolje izvore za pronalaženje umjetnina. Galeristi od kojih kupujem više ne pokušavaju, da tako kažem, zlorabiti moj entuzijazam prema umjetnosti i onda mi naplatiti dva ili tri puta više od stvarne vrijednosti.

BestBook: Na temelju čega se određuje iznos koji se plaća za neku vrijednu umjetničku sliku?

Prema tome koliko kupac nešto želi platiti. Zato volim aukcije. To je natjecanje i tako sam kupio većinu ovih umjetnina oko nas.

BestBook: Što je bitno za uspješnu kupnju na aukcijama?

Sat vremena prije početka aukcije potpuno sam spreman. Znam tko mi je najveća konkurencija u

kao narod nego i pokušaje zataškavanja naše kulture, baštine, a neka od umjetničkih djela koja su preživjela svjedoče našoj pobjedi.

BestBook: S ovim Vas povezuju snažne emocije?

Da. To nikad nije samo umjetničko djelo. Možda sam imao drugačiju perspektivu u ranoj mladosti, ali to se promijenilo vrlo brzo. Moram reći da je to opsežno i skupo putovanje. Ne mislim samo u financijskom smislu nego i u emotivnom. Ako me netko i prestigne na aukciji, ne spavam barem dva dana.

BestBook: Koji je, da kažem, bio Vaš najteži slučaj nesanice?

Sjećam se 2005. godine. Bogati Rusi ušli su na tržište umjetnina. Platili su dva milijuna za neki rad koji je realno koštao pola milijuna dolara jer su ga htjeli na svom zidu. Gledao sam što se događa i pomislio: “Pa sve se promijenilo”. Zatim su došli Kinezi sa svojim novim novcem, naftni moguli s Bliskog istoka, i željeli su slijediti zapadnjačke kolekcionare te imati važnu umjetnost na svojim zidovima, pa su jednostavno platili više.

Na neko vrijeme prestao sam kupovati na aukcijama, sve je to bila čista ludnica. Cijene su bile znatno iznad stvarne vrijednosti umjetnine, shvatio sam da moram promijeniti strategiju.

BestBook: Na koji način?

Kad se ludilo inflacije cijena na tržištu konačno smirilo, krenuo sam u drugom smjeru. Prije nego što djela dođu do aukcijskih kuća, izravno bih kontaktirao obitelji i vlasnike umjetnina. Za to mi je bila potrebna razgranata mreža informatora, uglavnom kustosa, trgovaca umjetninama i agenata koji poznaju kolekcionare. Radije bih trgovcu odmah platio visoku proviziju nego aukcijskoj kući isti postotak na ogromnu cijenu koju su naplatili u nadmetanju. To je postao moj cilj, ući u trag značajnim umjetničkim djelima te nastaviti graditi i obogaćivati svoju kolekciju, u to sam uložio mnogo vremena.

BestBook: Kako biste danas opisali svoju zbirku?

Vrlo je ujednačena, što je rijedak primjer u kolekcionarstvu. Imam predstavnike svih pravaca modernog slikarstva. Što je teško postići. Suprematiste, futuriste, foviste, kubiste, impresioniste i postimpresioniste... Takva ujednačena kolekcija postaje ozbiljan alat za učenje.

Sve što je zaista važno u navedenom razdoblju izloženo je na jednome mjestu. Savršeno. Zašto?

Samo muzeji imaju takvu umjetničku i obrazovnu vrijednost. Sad sam u potrazi za onim umjetninama koje će se savršeno uklopiti u cijelu kolekciju.

Da mogu reći kako je sve sjelo na svoje mjesto. Već dugo ne jurim količinu nego kvalitetu.

BestBook: Postoji li trenutak u kojem kolekcionar dolazi do kraja stvaranja zbirke?

Nikad. Sve do mojeg posljednjeg dana na zemlji.

Posjedujem oko 350 umjetnina u svojoj zbirci, ukus se mijenja kako prolazi vrijeme. Više nemam istu percepciju ni perspektivu slika iz zbirke kakvu sam imao prije, recimo, 20 godina aukcijskoj sobi, iako se to danas uglavnom radi online.

BestBook: Ipak, kako znate što kupujete?

Imam svoj tim na terenu koji provjerava stanje u kojem se umjetnine prodaju, vjerodostojnost popratne dokumentacije, njen značaj. Velike aukcijske kuće vode veliku brigu o točnosti papira koji dokazuju podrijetlo umjetnina koje prodaju. Ovdje su neki radovi u zbirci i njihovi autori bili tijekom Drugog svjetskog rata na Hitlerovoj listi degenerativne umjetnosti, moram jako paziti da djela nisu ukradena.

BestBook: Zašto je to važno za Vas? Dio mojega kolekcionarstva je zatvaranje kruga.

Mi, židovski narod, ne samo da smo nadvladali pokušaje nacista i njihovih suradnika da nas unište

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 123

Sjećam se 2005. godine. Bogati Rusi ušli su na tržište umjetnina. Platili su dva milijuna za neki rad koji je realno koštao pola milijuna dolara jer su ga htjeli na svom zidu. Gledao sam što se događa i pomislio: ‘Pa sve se promijenilo’ Svake godine planiram izdatke za umjetnost i uvijek ispadne mnogo više. Međutim, to je mudro ulaganje: imovina kojoj samo raste vrijednost.

Zbog toga je ponuda na tržištu ograničena, a cirkulacija kvalitetnih umjetnina oskudna. One prelaze s jedne generacije na drugu, ali se ne prodaju. Često se doniraju muzejskim zbirkama, osim u iznimnim slučajevima financijskih ili osobnih poteškoća.

BestBook: Donirate li?

Posljednja donacija u 2019. otišla je u ruski muzej Ermitaž u Sankt Peterburgu. Donirao sam tri gipsana odljeva od Edgara Degasa. To su modeli po kojima su se kasnije izrađivale brončane skulpture, pa imaju važnu akademsku vrijednost. U istoj su donaciji bila i dva ulja ruskog slikara Vladimira Sterligova, koji je tijekom Drugog svjetskog rata vrlo avangardno, koloristički oslikao unutrašnjost Ermitaža. Iako su oko njega letjele njemačke granate, slikao je ružičastom, svijetloplavom i nježno zelenom bojom. Rekao sam sebi da ova ulja moraju biti u zbirkama Ermitaža jer su dio njegove povijesti (ukupna donacija procjenjuje se na oko sedam milijuna dolara).

BestBook: Često spominjete Ermitaž. Kakva je to priča između Vaše umjetničke zaklade i najpoznatijeg muzeja na svijetu?

Preko mojeg mentora Nicolasa Iljinea, koji je jedan od najutjecajnijih kulturnjaka koje sam upoznao i blizak prijatelj, upoznao sam legendarnog ravnatelja Državnog muzeja Ermitaž, dr.

Mihaila Piotrovskog, još 2010. u New Yorku.

On je beskrajno važna osoba za muzej. Štoviše, dr.

Piotrovski je uspostavio snažne veze između Rusije i Zapada promičući Ermitaž, umjetnost i njegovu kulturu, puno me naučio. Ti mostovi uvijek moraju postojati, kao što sam od njega naučio.

Osnovali smo predstavništvo Ermitaža u Izraelu s idejom da u konačnici otvorimo izložbeni prostor. Kulturna razmjena među narodima mora se odvijati čak i tijekom teških vremena. Kultura je posljednji most koji treba slomiti i uništiti, ona se mora sačuvati pod svaku cijenu.

BestBook: Koji je prvi osjećaj koji Vas obuzme kad pomislite na zbirku? Što Vam ona znači?

Ne mogu to objasniti. Većinu umjetnina poznajem do u detalje. Ponekad sam zapanjen razinom uključenosti jer svaka od tih slika ima povijest i priču ispisanu bojama i oblicima.

BestBook: Čini li Vas takva ljepota boljom osobom?

Ne. Ljepota me ne čini boljim. Ono što me čini boljim je ono što mogu učiniti s tom ljepotom.

Zbirku držim dostupnom javnosti, što je pozitivno.

Drugi je gledaju i uživaju.

BestBook: Kako birate što ćete kupiti?

Ne gledam na prvi pogled ni autora ni cijenu.

Povijest umjetničkog djela ono je što mi je bitno.

Ako me umjetničko djelo koje razmatram tjera na razmišljanje, onda ozbiljno razmišljam i o kupnji.

Cijena me nikad nije zaustavila. Novac uvijek pronađem, bez obzira na poslovne aktivnosti.

BestBook: Koja je Vaša najveća cijena za umjetničko djelo?

Mnogo, ako se ustručavate potrošiti toliko novca, nemojte ga kupiti. Ta kupnja nije nimalo emotivna. Trebali su mi mjeseci istraživanja kako bih bio osiguran da će ono što želim kupiti zadržati vrijednost.

BestBook: Koliko vrijedi danas?

Otprilike sto milijuna dolara.

BestBook: Za koliko biste ga prodali? Možete li zamisliti iznos?

Ne postoji takva ponuda. Nema tog novca. Nikad ga ne bih prodao.

BestBook: Čak ni u financijskoj krizi?

Ne daj Bože situacije u kojoj bih morao učiniti nešto takvo. Svatko može upasti u financijske probleme, ali dok je to moj izbor, moja odluka, nema šanse da bih to prodao.

BestBook: Zašto Vam je bilo bitno izložiti kolekciju u Mostaru?

Izrael je u mojem srcu, to je moja domovina, ponosan sam što sam Izraelac, ali ovdje je moj dom, gdje živim, stvaram, gradim. Mostar je moj izbor. Sudbina.

Naravno, u prvim mjesecima imao sam nedoumica

124 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

To je moje obilježje, vjerujem u BiH, uspješno djelujem na svim razinama, to je još jedan sloj mojeg društvenog i kulturnog doprinosa ovoj zemlji i regiji.

BestBook: Izrael?

Izrael je u mojem srcu, to je moja domovina, ponosan sam što sam Izraelac, ali ovdje je moj dom, gdje živim, stvaram, gradim. Mostar je moj izbor.

Sudbina. Naravno, u prvim mjesecima imao sam mnogo nedoumica. Uglavnom zbog kulturnih razlika. “Hajdemo nešto promijeniti”, rekao sam.

Ako nećemo mi, najveći privatni privredni subjekt u Bosni i Hercegovini, tko će? U meni nema straha od toga što će neki reći, a znam da se neki ne slažu s onim što radim, ali barem poštuju ono čemu težimo, a to je jednakost za sve spolove, vjerska i rasna raznolikost, koja potiče društvene promjene.

Država Izrael primjer je takve raznolikosti, to je bit demokracije.

Kulturna razmjena među narodima mora se odvijati čak i tijekom teških vremena. Kultura je posljednji most koji treba slomiti i uništiti, ona se mora sačuvati pod svaku cijenu

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 125

TEMA

INTIMNI IZBOR AMIRA GROSSA KABIRIJA IZ VLASTITE KOLEKCIJE Piše: DANIJELA UCOVIĆ povjesničarka umjetnosti i kustosica; Fotografirala: SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Galerija ‘The Hub of Fine Arts’ u Mostaru otvorena je u svibnju 2022. godine i predstavlja golem iskorak za Mostar, čime je ovaj grad dobio novu i neočekivanu turističku dimenziju: umjetnički muzej svjetske razine. U umjetnička djela izložena u ‘The Hub of Fine Arts’ uključena su i djela nekih od najpoznatijih svjetskih slikara poput Henrija Matissea, Amedea Modiglianija, a mi donosimo dvanaest slika po njegovom izboru...

Nastavak na sljedećoj stranici 

126 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

PROMO Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 127

SUZANNE VALADON (1865. - 1938.) AKT U KRAJOLIKU (1923.) ULJE NA PLATNU 81,6X60 CM Francuska slikarica Suzanne Valadon, rođena MarieClémentine Valadon, bila je prva žena primljena u Société Nationale des Beaux-Arts. Iako nikad nije bila ograničena na jedan umjetnički stil, njezina djela većinski krasi estetika postimpresionizma i simbolizma.

Na njezin osebujan slikarski senzibilitet utjecalo je to što je u mladosti bila model i muza mnogim poznatim umjetnicima poput Toulouse-Lautreca i Renoira.

Akt u pejzažu krase jarke boje, vidljivi potezi kista i crne konture koje definiraju figuru žene koja stoji u kontrapostu, pozi karakterističnoj za prikazivanje idealiziranih muških figura u povijesti umjetnosti.

Pozadinom dominiraju nijanse zelene, žute i plave, uz narančaste detalje, dok je tijelo prikazano toplijim i svijetlijim nijansama. Ovaj intimni prikaz ženskog tijela koje nije idealizirano može se smatrati ranim primjerom feminističke umjetnosti, a njegov istaknuti status u Valadoninu opusu potvrđuje i činjenica da je bilo izlagano u Wadsworth Atheneumu u Hartfordu u Connecticutu 2021. godine kao jedan od značajnih primjera kasnog rada slikarice.

TAMARA DE LEMPICKA (1898. - 1980.) APSTRAKTNA KOMPOZICIJA U CRVENOM I PLAVOM II (1953.) ULJE NA PLATNU 115,9X88,9 CM Poljska umjetnica Tamara de Lempicka živjela je i stvarala u Francuskoj i SAD-u, a njezina djela spadaju u najreprezentativnije i najprepoznatljivije slike art décoa. Jazz era, zlatno doba Hollywooda i visoko društvo te brojne afere i intrige obilježili su njezin život i stvaralaštvo. Bitno je spomenuti da je ona jedna od rijetkih žena koja se uspjela proslaviti i živjeti od svoje umjetnosti. “Apstraktna kompozicija u crvenom i plavom II” pripada poslijeratnom razdoblju, kad je Lempicka eksperimentirala s nefigurativnim prikazima kojima dominiraju isprepletene plohe i linije. Umjetnica kombinira oštre geometrizirane plohe jarkog kolorita s vijugavim organskim linijama, a savršeni balans gotovo fluorescentnih i zagasitih crvenih tonova s plavom pozadinom te bijelim i sivkastim detaljima čini ovo djelo naročito efektnim. Ova apstraktna kompozicija ima nadrealnu tendenciju zbog trodimenzionalne konstrukcije. Također, čaroliju ovoga djela osnažuje naizmjenično preplitanje prepoznavanja i neprepoznavanja istaknutih oblika. Zahvaljujući iznimnom talentu i osebujnom stilu, Tamara de Lempicka zauzima bitno mjesto ne samo u povijesti umjetnosti, nego i u modernoj i pop kulturi 20. stoljeća, a njezin lik i djelo obožavano je od strane brojnih slavnih ličnosti iz svijeta glazbe i filma.

128 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

KEES VAN DONGEN (1877. - 1968.) AVENIJA BOIS DE BOULOGNE (OKO 1910.) ULJE NA PLATNU 92X73 CM Kees van Dongen je jedan od najznačajnijih nizozemskih slikara fovizma. Karijeru je istinski počeo graditi u Parizu izlažući s impresionistima. Ali vrlo brzo upoznaje najveća imena fovizma te je čak izlagao s Die Brücke, znakovitom skupinom slikara ekspresionista. U središtu njegova slikarstva je žensko tijelo, ali portreti po kojima je bio poznat među pariškom visokom klasom izražavali su njegovu stilsku neponovljivost i snagu. Na slici “Avenija Bois de Boulogne” portretira Marcelle Léoni, model koji je prvi put portretirao početkom 1910. na pariškoj aveniji.

Krhka i elegantna djevojka gotovo dječje građe hipnotizira pogledom koji šalju prenaglašene oči, dok njezina olovno bijela put i olovno bijela prozirna haljina s ružičastim šeširom čitav prikaz osnažuju u iluzionističkom smislu. Van Dongen naglašava senzualnost svog modela naglašavajući šminku koja upućuje na tadašnji kanon pariške ljepote. Pozadinski pejzaž Pariza u kolorističkom pogledu pravi ravnotežu na slici te unosi lakoću, mekoću i čulnost u čitav prikaz.

Nastavak na sljedećoj stranici 

AUGUSTE HERBIN (1882. - 1960.) KOMPOZICIJA (1927.) ULJE NA PLATNU 94X133 CM U povijesti slikarstva 20. stoljeća Auguste Herbin najviše je ostao zapamćen kao jedan od umjetnika koji su jako utjecali na razvoj apstraktnog slikarstva. Upravo je to obilježje njegova slikarstva vidljivo na slici “Kompozicija”, datiranoj u 1927. godinu. Na njoj se nazire polazište u stvarnom svijetu, prvenstveno u organskim oblicima koji podsjećaju na oblike živih tijela. Njihovo nizanje u planovima, čime se ostvaruje prostorna dubina slike, također potječe iz stvarnog, vidljivog svijeta. Akromatski tonovi postavljeni su u kontrast s onima jasnih kromatskih vrijednosti, koji se kreću u rasponu od izrazito hladnih - plavi i zeleni tonovi - do onih toplih - crveni i narančasti tonovi. Snažni intenziteti plave, crvene i zelene suprotstavljeni su prigušenim tonovima svijetlih okera, blijedoružičaste i smeđe. Unatoč razigranosti bogatog kolorita, dominantnih krivulja i nepravilnih oblika, kompozicija je čvrsto organizirana oko središta, u kojemu se ističe nepravilni crni oblik koji podsjeća na ključanicu ili ulaz u neku tajnovitu špilju, odnosno tunel, prema kojemu se usmjerava pozornost promatrača, a u kojem i oko kojega se nalazi rješenje čitave slike.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 129

AUGUSTE HERBIN (1882. - 1960.) RUŽE U VAZI (1905.)

ULJE NA PLATNU 80X65 CM Auguste Herbin je značajan predstavnik modernog slikarstva prve polovine 20. stoljeća. U stvaralaštvu je krenuo od postimpresionizma pa je preko fovizma došao do faze kubizma i orfizma, a u kasnijem razdoblju prihvatio je i nadrealizam te njemačku novu objektivnost. Iako je najpoznatiji po apstraktnim djelima upečatljivog kolorita te je bio suosnivač grupa koje su promovirale nefigurativnu apstraktnu umjetnost, njegova djela drugih izraza imaju jednaku kolorističku i izražajnu snagu. U Herbinovim radovima mogu se prepoznati utjecaji svih stilskih pravaca koje je prihvaćao, što je rezultiralo slikarstvom koje izlazi izvan okvira pojedinog slikarskog pravca. Djelo “Ruže u vazi” spada u umjetnikovu fovističku, gotovo eksperimentalnu fazu, zbog čega je ono važno u analiziranju cjelokupnog slikareva izraza i stilske metamorfoze. Dakle, izražajne i jake boje donose trenutak fovizma, dok blago izlomljena forma nagoviješta umjetnikovu kubističku fazu. Vaza, malo pomaknuta u odnosu na središnju os djela, oblikovana je dugim nanosima boje, jednako kao i pozadina. Izlomljena forma središnjeg motiva gotovo se graniči s apstrakcijom i pojačava skulpturalni efekt čitave kompozicije.

ALEKSANDRA ALEKSANDROVNA EKSTER (1882. - 1949.) PULCINELLA (OKO 1920.) GVAŠ NA PAPIRU 50,8X36,5 CM

GABRIELE MÜNTER (1877. - 1962.) MRTVA PRIRODA S USKRSNIM JAJIMA (1921.) ULJE NA PLATNU 49X60 CM Gabriele Münter je od prvih školovanih europskih i njemačka slikarica koja je svojim životom utjecala na tijek ekspresionizma i dala značajan doprinos njemačkome modernizmu. Bila je članica ekspresionističke grupe the Blaue Reiter, profesorica na Bauhausu, vrhunska fotografkinja, slikarica kojoj su nacisti bezuspješno htjeli uništiti likovna ostvarenja smatrajući ih degeneriranima, partnerica slavnog Vasilija Kandinskog i prijateljica Alexeya von Jawlenskyog, Nikad nije zapala pod kreativni utjecaj slikarskih veličina s kojima je dijelila život, nego je snažno i ustrajno njegovala autentični i neponovljivi likovni izraz. Na djelu “Mrtva priroda” naslikala je jedan sasvim obični prikaz iz svakodnevnog života: stol na kojemu su posloženi čajnik, šalice čaja, kolači, kutije i tkanine. Međutim, ovo djelo prikazuje specifični trenutak blagostanja jednog doma, no ipak, ekspresionističkim načinom kombiniranja boja ovaj prikaz predstavlja sekvencu i simbol čitavog jednog načina življenja i univerzuma promišljanja. Odricanje od snažnih kontrasta i sječenja, ali korištenje postupnog tona u građenju forme, unosi u ovo iznimno djelo čaroliju naslućivanja atmosfere. Čitava stilizacija elemenata izgrađena je bujnošću i maštom, a to unosi bajkovitost u ovo umjetničko ostvarenje.

130 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Ruska avangardna umjetnica Aleksandra Ekster svojim jedinstvenim stilom stvara umjetničko djelo koje je povezano s njezinim radom u kazališnoj kostimografiji.

Pulcinella je klasični lik koji je nastao u commedia dell’arte u 17. stoljeću i ostao je popularan u brojnim različitim oblicima zbog zanimljivih karakternih crta. Svojim prepoznatljivim stilom, koji uključuje splet tankih vidljivih poteza kistom i kubističke forme, uspijeva stvoriti kompoziciju kojom dominiraju različiti crveni tonovi u kontrastu s plavim tonovima na rubovima slike i žutim tonovima u sredini.

Kubistički utjecaji najvidljiviji su u pozadinskom pejzažu koji predstavlja grad i u liku Pulcinelle koji dominira slikom.

Koristeći spomenutu paletu boja i avangardni stil slikanja, Ekster uspijeva zaokupiti pozornost gledatelja i ostaviti dojam da su posjetili neku drugu dimenziju, kao što to čine i kazališne predstave.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 131

SIMON MONDZAIN (1888. - 1979.) GLAD (OKO 1915) ULJE NA PLATNU 73X60 CM Simon Mondzain je rođen u ruskoj Poljskoj i jednoga dana je s malom torbom, kruhom od šest funti napustio rodni Lublin. Kao student krakovske Akademije likovnih umjetnosti bio je izuzetno siromašan, ali je uspio 1909. godine prvi put posjetiti Pariz u kojem ostaje nekoliko godina. Obilazeći muzeje upoznao se s djelima velikih majstora povijesti umjetnosti, te u Louvreu kopira Delacroixa i Greuzea. Zainteresiran je za misticizam i pronalazi uzor svog stilskog izraza u El Grecovu stvaralaštvu. Slika “Glad” nastaje 1915. godine, kad je slikar Simon Mondzian bio vojnik te djelo u stilskom smislu netipično prikazuje naklonost kubizmu zbog načina na koji se lome i formiraju oblici u kompoziciji. “Glad” je prikazana kroz figuru čovjeka koji sjedi na klupi u prostoriji koja podsjeća na zatvorsku ćeliju te njegovom pojavom dominiraju patnja, tjelesna izmučenost, otupljenost i nemoć. Dinamiku, vibrantnost, oštrinu, ali i grubost u djelu donose snažni potezi kista te odnos boje i sjena. U prikazu koji je formiran od tamnog kolorita ističe se natpis na crvenom panou na kojemu piše “La Faim” (fr. glad), zbog čega se ovo umjetničko djelo može smatrati personifikacijom duha vremena i kolektivnog stanja u društvu tijekom surovog Prvog svjetskog rata.

JEAN METZINGER (1883. - 1956.) ŽENA SJEDI (1906.) ULJE NA KARTONU 26,5X22 CM Jean Metzinger je jedan od najznačajnijih i najplodonosnijih avangardnih francuskih slikara koji je izvanredan umjetnički opus formirao kroz nekoliko stilskih tendencija modernizma: neoimpresionizam, fovizam i kubizam. Slika “Žena sjedi” pripada autorovoj ranoj stvaralačkoj fazi koja je usklađena s duhom la belle époque i u kojoj eksperimentira s efektnim kombiniranjem boja čija je snaga povezana s neoimpresionističkom i fovističkom manirom. Na formiranje njegova ranoga stila utjecali su glasoviti umjetnici s kojima je prijateljevao: Robert Delaunay, Georges Seurat i Henri - Edmond Cross, no Metzingerova djela posebnim čini razvidna strategija slikanja i promišljanje prije svakog poteza kistom. Ovo umjetničko djelo malih dimenzija, ali izuzetne likovne snage, Metzinger gradi specifičnim odnosom boje i forme te teži izazvati emocionalnu reakciju kod promatrača. Naslikana dama plijeni pozornost, njezina odjeća upućuje na pripadnost visokom društvenom sloju, dok dostojanstvenim držanjem tijela i mirnim licem vješto skriva raspoloženje. Ambijent i predmeti u sobi prikazani su bogatim koloritom te upućuju na luksuz i modu tog vremena.

Metzinger je ovo djelo naslikao u ranoj mladosti, ali ono jasno dočarava izraziti talent i majstorstvo slikara koji je ostavio duboki trag u povijesti umjetnosti.

AUGUSTE CHABAUD (1882. - 1955.) PAR ULAZI U RAT MORT (1907.) ULJE NA KARTONU 67,5X52,5 CM Auguste Chabaud je najveći dio života proveo u rodnoj južnoj Francuskoj, a boravak u Parizu tijekom školovanja inspirirao ga je na stvaranje niza djela posvećenih noćnom životu, kavanama i teatrima. Njegovi radovi stilski se kreću između fovizma i ekspresionizma te ne čudi činjenica da je izlagao u Salon des Indépendants i Salon d’Automne, uz najveća imena modernističke umjetnosti, poput Matissea, Deraina, Vlamincka i Picassa. Slikom “Par ulazi u Rat mort” dominiraju intenzivna crvena i žuta, uz tamnije nijanse plave boje, a perspektiva iz oka slučajnog promatrača uvlači nas u svijet Pariza s početka 20. stoljeća. Rat mort naziv je kavane na pariškom Pigallu čiju su klijentelu činili mnogi poznati umjetnici i boemi te je prikazani par vjerojatno pripadao upravo tom krugu ljudi.

Iako su figure depersonalizirane, Chabaud uspijeva ovjekovječiti duh noćnoga života tadašnje prijestolnice umjetnosti i kulture. Također, likovi su prikazani s dozom humora, ali i podsmjeha, čime Chabaud prenosi svoje viđenje i doživljaj tog svijeta i ljudi.

132 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

MANUEL ORTIZ DE ZÁRATE (1886. - 1946.)

MRTVA PRIRODA S LULOM (1919.) ULJE NA PLATNU 81X66 CM Čileanski slikar Manuel Ortiz de Zárate veći dio karijere proveo je u Europi, gdje se sprijateljio s Amedeom Modiglianijem i Pablom Picassom, a snažan utjecaj na njega ostavio je Cezanne. Ovaj slikar kubizma najčešće je slikao mrtve prirode i pejzaže, a kubističke stilske odlike - kao što su odsustvo dubine prostora, nedosljednost u harmoničnim razmjerima i slojeviti raspored u vertikalnom smjeru - razvidne su na djelu “Mrtva priroda s lulom”. Predmeti kao da su ubačeni u ravninu slike, njihov plošni karakter i jasne konture raskidaju veze s realnim svijetom jer promatrač ima osjećaj da lula, čaša ili boca u svakom trenutku mogu skliznuti sa stola. Umjetnik je dodatnu igru stvorio postavljajući romboidni plavo-bijeli oblik u središte kompozicije, dok na ostatku slikarskog platna vladaju zeleno-sivi tonovi, zbog čega je stvorio spokojan i ugodan ambijent u prostoru.

AMEDEO MODIGLIANI (1884. - 1920.) ANNIE BJARNE (1919.) ULJE NA PLATNU 100X65 CM Modiglianija je s portretiranom mladom Šveđankom Annie Bjarne u pariškom Café de la Rotonde upoznala zajednička prijateljica i slikarica, Šveđanka Thore Klinckowstorm, koju je umjetnik također naslikao. Na slikarevu molbu Annie Bjarne pozirala mu je 1919. godine na katu kuće u ulici Grande Chaumiére u Parizu, gdje je živio s partnericom Jeanne Hébuterne. Portret prikazuje djevojku u sjedećoj, gotovo skrušenoj pozi, a njezina blago nagnuta glava, spuštena ramena, izduženi vrat, bademaste oči i priljubljene usne evociraju skromnost i unutarnji mir, ali i sjetu modela. Kao na većini portreta, Modigliani ni ovdje nije prikazao zjenice u očima Annie Bjarne, ostavljajući gledatelju slobodu da osjeti i kreira njezine oči, a time i dušu. Suptilna, vijugava i elegantna linija kojom je izgrađen crtež stvara čvrsti volumen figure koju vizualno naglašava statična pozadina.

Modiglianijevo korištenje pastelnih boja, indiferentnost prema svjetlosnoj dinamici i sfumatu ovaj portret čine istančanim, otmjenim i upečatljivim prikazom mlade žene.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 133

FOTOESEJ

S godišnjim proizvodnim kapacitetom od preko 350.000 metričkih tona, Aluminij je danas stup proizvodne baze i cjelokupnog gospodarstva BiH, zaslužan za tisuće visokokvalitetnih radnih mjesta u proizvodnji i srodnim poduzećima.

Njegovi se visokokvalitetni aluminijski proizvodi smatraju jednima od najboljih u svijetu, a mi vam donosimo fotoreportažu o jednom uspjehu Nastavak na sljedećoj stranici 

134 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

VORNICA KOJA NOĆU SJAJI KAO INDUSTRIJSKA SKULPTURA Piše: DARKO VLAHOVIĆ; Fotografirala: SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

PROMO Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 135

Premda se možda iz hrvatske perspektive čini da u Bosni i Hercegovini gospodarstvo gotovo da i ne postoji, u susjednoj zemlji ne nedostaje velikih industrijskih tvrtki među kojima je i najveći bosanskohercegovački izvoznik Aluminij iz Mostara. Pošto je sredinom 2019. ugašena proizvodnja, Aluminij je od kolovoza 2020. kao dio izraelske grupacije M.T. Abraham Group ponovno postao uspješna gospodarska priča i jedan od vodećih proizvođača aluminija u svijetu. S godišnjim proizvodnim kapacitetom od preko 350.000 metričkih tona, Aluminij je danas stup proizvodne baze i cjelokupnog gospodarstva BiH, zaslužan za tisuće visokokvalitetnih radnih mjesta u proizvodnji i srodnim poduzećima. Njegovi se visokokvalitetni aluminijski proizvodi smatraju jednima od najboljih u svijetu, pa tvrtka iz Mostara uspijeva održati produkNa-

Proizvodi tvrtke Aluminij imaju certifikat EUR.1, što njezinim stalnim kupcima u zemljama članicama EU, CEFTA i EFTA daje pravo na izuzeće od carinskih pristojbi

tivna partnerstva s globalnim imenima u aluminijskoj industriji, kao što su Glencore International AG, REEL International, Hydro Aluminium Deutschland GmbH, Wagstaff i drugi.

Uprava tvrtke na čelu s izraelskim poslovnim čovjekom Amirom Grossom Kabirijem tu međutim ne namjerava stati, te nastavlja s uvođenjem novih tehnologija i ulaganjem u zaposlenike. A upravo su zaposlenici - od stručnjaka u laboratorijima do djelatnika na proizvodnim linijama - najveće bogatstvo tvrtke.

Mnogi od njih generacijama su vezani za Aluminij jer su članovi njihovih obitelji desetljećima radili u tvrtki, prenoseći im znanja, iskustva i vrijednosti, odnosno “tradiciju aluminija” koja u Mostaru seže do ranog 20. stoljeća kad su u Hercegovini otkrivena bogata nalazišta boksitne rude.

Nastavak na sljedećoj stranici 

136 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 137

Već tada je pokrenuta eksploatacija Već tada je pokrenuta eksploatacija boksita, no tek je nakon Drugog svjetskog rata djelatnost istraživanja i iskapanja boksita podignuta na industrijsku razinu osnivanjem tvrtke Boksitni rudnici Mostar. Ta je tvrtka kasnije bila pripojena sarajevskom Energoinvestu, koji je na temelju francuske tehnologije 1975. godine u Mo-staru

138 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Danas je u Aluminiju zaposleno 370 ljudi, a tvrtka svoje proizvode izvozi u tridesetak zemalja svijeta

pokrenuo proizvodnju aluminija u novoosnovanoj Tvornici glinice. Dvije godine kasnije, spajanjem Tvornice glinice i Boksitnih rudnika nastala je tvrtka Aluminij Mostar, koja do danas nosi svoje prepoznatljivo ime. Uz tvornicu je u mostarskom kraju razvijen cijeli niz manjih industrijskih pogona u kojima se kao sirovina koristio

aluminij proizveden u Aluminiju, a tvrtka je postala simbol grada poznat gotovo jednako kao i Stari most.

Tijekom rata u BiH tvornica je bila gotovo u potpunosti uništena, a ratna šteta na pogonima bila je procijenjena na 140 milijuna eura.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 139

140 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Proizvodnja je ponovno pokrenuta u ožujku 1997. godine: među ulagačima u obnovu bila je i Republika Hrvatska koja je uložila devet milijuna dolara i ušla u vlasničku strukturu tvrtke. U rad je pušten pogon Anoda, da bi nekoliko mjeseci kasnije bila upaljena prva elektrolitička ćelija u odjelu Elektrolize. U naredna dva mjeseca puštene su u pogon 64 elektrolitičke ćelije, dok je puni kapacitet - puštanjem u rad svih 256 elektrolitičkih ćelija - tvornica dosegnula u studenom 1999. godine.

Prvi sveobuhvatni projekt modernizacije Tvornice Aluminij, dovršen koncem lipnja 2002. i vrijedan 250 milijuna eura, donio je nove tehnologije i uveo

Strateški smještaj tvornice je vrlo dobar, s lakim pristupom europskom, bliskoistočnom i azijskom tržištu

nadogradnje proizvodnje koje su povećale učinak, učinkovitost i kvalitetu. Svojim impresivnim tehnološkim rješenjima ova vrhunska oprema značajno je smanjila razinu buke i emisije prašine u radnom prostoru i široj okolini. Godine 2008. modernizirano je postrojenje anoda te je instaliran novi vakuumski vibrokompaktor, patent tvrtke Outotec. Uslijedila je izgradnja nove anodne peći s Riedhammerovom tehnologijom. Iste godine staro postrojenje za obradu dimnih plinova zamijenjeno je novim, temeljenim na adsorpciji ispušnih plinova iz anodnih peći na površini glinice.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 141

Tijekom godina Aluminij je dobio mnoge međunarodne nagrade i priznanja za kvalitetu proizvoda, usluga i inovacije, razvoj ili uvođenje novih tehnologija, učinkovitost upravljanja, ekonomsku stabilnost i pouzdanost...

142 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Ključno poboljšanje koje je uvedeno u Aluminijev proizvodni proces bilo je korištenje ultrazvučnog testiranja, neizostavne komponente kontrole kvalitete aluminijskih trupaca za ekstruziju i zalihe za kovanje. Za proizvodnju visokoopterećenih komponenti, osobito za zrakoplovnu i automobilsku industriju, obavezno je pouzdano ispitivanje svih upotrijebljenih materijala za poluge - ultrazvučno ispitivanje provodi se neposredno nakon lijevanja kako bi se izbjegla skupa daljnja obrada neispravnog materijala. Tvornica koristi primarne ingote i otpad za lijevanje aluminijskih trupaca za proizvodnju u skladu s međunarodnim standardima i specifikacijama kemijskog sastava.

Kvalitetu Aluminijevih poluga jamči i unapređuje pomoćna oprema poput analizatora spektra, in-line sustava za otplinjavanje vodika, detektora vodika, ultrazvučnih ispitivača poluga i homogenizacijskih peći. Materijali se testiraju u laboratoriju prije nego što uđu u proizvodni proces, čime se osigurava korištenje isključivo besprijekornih materijala. Proizvodni i testni procesi kontinuirano se optimiziraju, a Aluminijevi laboratoriji pružaju dubinsku analizu kemijskog spektra sastava legure za svaku proizvedenu polugu, kako bi se osigurala maksimalna preciznost.

Proizvodi tvrtke Aluminij imaju certifikat EUR.1, što njezinim stalnim kupcima u zemljama članicama EU, CEFTA i EFTA daje pravo na izuzeće od carinskih pristojbi. Tvrtka također među svojim prioritetima ima smanjenje emisije ugljika, te uvođenje obnovljivih izvora energije, čime će osigurati stabilnu i pristupačnu opskrbu električnom energijom koja će zadovoljiti potrebe tvornice, te pritom ostati vjerna predanosti Grupe promicanju održivosti te ekološke svijesti i odgovornosti. Podaci o velikom broju sunčanih sati na području Hercegovine ukazuju na značajne resurse sunčeve energije uz izuzetno povoljan sezonski raspored, što omogućuje njeno učinkovito i dugoročno korištenje, pa iz Aluminija najavljuju ulaganja u solarnu energiju. Kabiri je nedavno objavio da je u planu izgradnja fotonaponske solarne elektrane snage 60 MW koja bi trebala zadovoljiti veliki dio energetskih potreba tvornice, uključujući i potrebe ljevaonice i tvornice anoda koja bi trebala početi s radom ove godine.

Strateški smještaj tvornice je vrlo dobar, s lakim pristupom europskom, bliskoistočnom i azijskom tržištu.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 143

Postoji izravna željeznička veza s lukom Ploče, koja ima terminale za rasute, kontejnerske i tekuće terete, te je povezana željezničkim linijama sa Sarajevom, Budimpeštom, Pragom i Bukureštom.

Također je jednostavan i pristup do četiri međunarodne zračne luke u Banjoj Luci, Sarajevu, Mostaru i Tuzli - što uključuje svakodnevne letove do velikih europskih gradova - a još je jedna prednost tvornice dobro razvijen cestovni sustav koji povezuje Mostar sa svim europskim destinacijama.

Tijekom godina Aluminij je dobio mnoge međunarodne nagrade i priznanja za kvalitetu proizvoda, usluga i inovacije, razvoj ili uvođenje novih tehnologija, učinkovitost upravljanja, ekonomsku stabilnost i pouzdanost, uvođenje i certifikaciju sustava upravljanja kvalitetom, zaštitu okoliša i unaprjeđenje uvjeta rada.

Ipak, tvrtka je u prošlom desetljeću nekoliko

144 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

godina zaredom poslovala s gubitkom. I kad se činilo da je proizvodnja aluminija u Mostaru postala stvar prošlosti, u Aluminij je kao investitor ušla izraelska M. T. Abraham Group, a na njegovo čelo došao je Amir Gross Kabiri. Za vrlo kratko vrijeme Kabiri je Aluminij podigao iz pepela, dobar dio radnika vraćen je na posao, a Kabiri je u anketi Večernjeg lista proglašen “gospodarstvenikom godine” u Bosni i Hercegovini.

Danas je u Aluminiju zaposleno 370 ljudi, a tvrtka svoje proizvode izvozi u tridesetak zemalja svijeta.

Da je investitor M.T. Abraham Group došao da ostane dokazuje i činjenica da je Aluminij Mostar generalni sponzor nogometnog kluba Zrinjski, najuspješnijeg u Bosni i Hercegovini, izvršni direktor Kabiri aktualni je predsjednik Židovske zajednice Mostar, a svoju posvećenost boljitku grada na Neretvi kompanija je potvrdila otvorenjem umjetničke galerije The Hub of Fine Arts u svibnju 2022., koja je sa svojom zbirkom umjetničkih djela vrijednom 150 milijuna eura pozicionirala Mostar na kulturnoj mapi svijeta.

Otvorena u Ulici kralja Tvrtka, galerija predstavlja djela nekih od najpoznatijih svjetskih umjetnika iz zbirke M. T. Abraham Foundation, kao što su Henri Matisse, Marc Chagall i Amedeo Modigliani. U zbirci su zastupljeni talijanski futuristi, francuski postimpresionisti i fovisti, španjolski kubisti, njemački ekspresionisti i američki apstraktni umjetnici koji prikazuju bogatstvo i kreativne izazove prve polovice 20. stoljeća. S više od 100 izložaka, galerija The Hub, uređena u modernistički eklektičnoj kombinaciji mramora i tamnog drva i ambijentalnom rasvjetom kakva kluba za visoko društvo, vrhunsko je umjetničko središte i jedinstvena kulturološka pojava u BiH.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 145

INTERVJU

KURKOV Brinem se da bi se Zapad mogao umoriti od pomaganja Ukrajini.

Ali to će značiti i da je Zapad spreman kapitulirati pred samim Putinom

ANDREJ Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ

Kad je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kao ratni reporter s terena za ukrajinske medije izvještavao o ratu u Hrvatskoj, Andrej Kurkov vjerojatno nije mogao ni sanjati da će se 30 godina kasnije u njegovoj domovini voditi po mnogočemu sličan rat. Tada za širu javnost anonimni ukrajinski novinar u međuvremenu je postao jedan od najpoznatijih, a svakako najprevođeniji ukrajinski pisac. Prošle je godine u izdanju Edicija Božičević na hrvatskome u prijevodu Kristijana Poklečkog objavljen njegov posljednji roman ‘Sive pčele’, a tim je povodom Kurkov ljubazno pristao na razgovor za BestBook Nastavak na sljedećoj stranici 

146 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

DPA/PICTURE-ALLIANCE/PIXSELL

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 147

sukoba s Rusijom. Kad ste ga pisali, jeste li mogli predvidjeti otvorenu invaziju Rusije na Ukrajinu koja se dogodila 24. veljače?

Rat između Rusije i Ukrajine de facto je počeo 2014. godine. Roman sam napisao u vrijeme kad je prva crta bojišnice bila u “zamrznutom” stanju, premda je i tada trajao sukob i nastavljalo se granatiranje ukrajinskog teritorija. Bio je to rat niskog intenziteta. Sjećam se da sam se nekoliko puta pitao koliko će trajati ova zamrznuta faza bojišnice i koliko će dugo postojati ova siva zona između dviju strana, ničija zemlja. Mislio sam da će prije ili kasnije Rusija nastaviti aktivna neprijateljstva. Slutio sam da će doći do eskalacije, ali nisam očekivao da će Putin započeti rat protiv cijelog teritorija Ukrajine. Nisam mogao ni zamisliti da će u njegovim mislima postojati plan da uništi Ukrajinu kao neovisnu državu i potpuno zauzme njezin teritorij.

BestBook: Na početku invazije u veljači izgledalo je - barem iz zapadne perspektive - da bi ruske snage mogle zauzeti i sam Kijev. Gdje vas je zatekao početak ruskog napada? Neko vrijeme bili se i raseljena osoba unutar Ukrajine?

Na početku rata supruga i ja bili smo u Kijevu, a naša o nekim procjenama svojedobno je bio i najtiražnisu djeca s prijateljima otišla u Lavov. Ujutro 24. veljače ji pisac uopće na ruskom jeziku u svijetu. Jer - kao i većina mojih kijevskih prijatelja bila je uvjerena da brojni ukrajinski pisci i intelektualci - Kurkov je čitavog ukrajinska vojska neće moći obraniti Kijev – tako smo života govorio i pisao na ruskom jeziku. Sve do početka supruga i ja, drugog dana rata, odlučili napustiti grad. ruske invazije na Ukrajinu, odnosno njezine generalne Odvezli smo se u Lavov. U to su vrijeme deseci tisuća probe održane 2014. godine organiziranjem pobune u Ukrajinaca s obiteljima jurili automobilima i vlakovima Donbasu i aneksijom Krima. Premda ruskog porijekla na zapad, prema Lavovu, prema granici s Poljskom. rođen je 1961. u Sankt Peterburgu a u Kijev je došao kao Stajali smo u prometnoj gužvi petnaestak kilometara dvogodišnjak - Kurkov je od tada u brojod Kijeva slušajući bitku u Hostomelu i nim člancima i komentarima za strane beskrajne eksplozije granata. Sutradan medije beskompromisno branio pravo smo uspjeli pronaći svoju djecu i njihoukrajinskog naroda na neovisni razvoj, ve prijatelje te smo ih prevezli u Zakaruključujući dakako i upotrebu ukrajinpatsku oblast na granici sa Slovačkom, skog jezika. To se nije promijenilo ni gdje smo supruga i ja ostali do lipnja. Od nakon početka “prave” ruske agresije u tamo sam putovao po Europi kako bih veljači prošle godine. Istodobno, Kurkov organizirao prikupljanje sredstava za nije nikakav apologet “ukrajinstva”: u Ukrajinu i održavao sastanke o situaciji njegovim djelima i medijskim istupiu zemlji. U Zakarpatskoj oblasti smo, ma ne nedostaje žestoke kritike svih naravno, bili raseljene osobe, a krajem dvojbenih pojava postkomunističke lipnja otišli smo automobilom u Frani postsovjetske ukrajinske stvarnosti. cusku i tamo smo postali službeno regiUkupno je napisao dvadesetak romana strirane izbjeglice na nekoliko mjeseci. i desetak knjiga za djecu, te niz filmNakon toga smo se vratili u Kijev. skih scenarija. Na hrvatskom je dosad BestBook: Kakva je sada situacija u objavljena nekolicina njegovih romana; Kijevu? Kako izgleda svakodnevni život “Dobri anđeo smrti” u izdanju VBZ-a, u gradu? te “Preživjeti s pingvinom”, “Vrtlar iz Živjeli smo u Kijevu do početka siječnja, Očakova” i “Zakon puža” u izdanju a život na kraju 2022. može se opisati Edicija Božičević. Prošarana satirom, crkao prilično čudan: ljudi su pokušavali i Sive pčele Andrej nim humorom, apsurdnim situacijama još uvijek pokušavaju živjeti kao prije, ali Kurkov Edicije Božičević. i nadrealnim elementima, njegova su su uvijek na oprezu zbog mogućeg rakePrijevod: Kristijan Poklečki djela prevedena na najmanje 37 jezika tiranja, spremni otrčati u stanicu podi objavljena u 65 zemalja svijeta. Prošle zemne željeznice ili najbliže sklonište. je godine u izdanju Edicija Božičević na Kod kuće smo za vrijeme granatiranja hrvatskome u prijevodu Kristijana Poklečkog objavljen jednostavno otišli u hodnik stana, dalje od prozora da njegov posljednji roman “Sive pčele”, a tim je povodom nas, ako u blizini eksplodira, ne ozlijede krhotine stakla.

Kurkov ljubazno pristao na razgovor za Express.

Inače, u Kijevu su radila i rade kazališta, muzeji, kafići, BestBook: Vaš posljednji roman “Sive pčele” iz 2018. restorani. A život između uzbuna za zračni napad čini nedavno je objavljen na hrvatskome. Roman se bavi se normalnim. Osim nestanaka struje i policijskog zbivanjima u Donbasu i na Krimu nakon početka sata. Naravno da se ljudi prilagođavaju poteškoćama.

P



148 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

DPA/PICTURE-ALLIANCE/PIXSELL

Moj materinji jezik je ruski. Sve što se dogodilo s ruskim jezikom u Ukrajini za mene je jako bolno i teško

Znamo što znači zimi nemati grijanje i vodu u stanu na zadnjem katu.

BestBook: Prije tridesetak godina bili ste u Hrvatskoj kao ratni izvjestitelj. Kako ste tada doživjeli rat u Hrvatskoj? Iz vaše perspektive, postoje li paralele između onoga što se tada događalo u Hrvatskoj i onoga što se danas događa u Ukrajini? Često se sjetim svog boravka u Hrvatskoj u blizini prve crte bojišnice u Sisku. Sjećam se da me iznenadila “rutinska” priroda rata. Sjećam se s kakvom sam boli gledao razaranje u staroj jezgri Dubrovnika, koliko sam se u Zagrebu iznenadio kad sam na vratima institucija vidio natpise da je zabranjeno ulaziti s oružjem. Već tada mi se rat činio apsurdnim. Ali ponekad sam mislio da je rat u Jugoslaviji bio povezan ne samo s ambicijama Miloševića, nego i s temperamentom naroda bivše Jugoslavije. Sada mi se te misli čine naivnima. Vidim, naravno, paralele između tog rata i današnjeg rata.

Rusija danas igra ulogu Srbije, Ukrajina ponavlja ulogu Hrvatske. To je očito ne samo meni. Na početku nove eskalacije, mnogi politolozi i filozofi povukli su paralelu između rata u bivšoj Jugoslaviji i ruskog napada na Ukrajinu.

BestBook: Otvoreni rat traje već gotovo godinu dana.

Postoji li neki privid normalnosti u kulturnom životu Ukrajine? Kako se ukrajinska kulturna i intelektualna scena bore protiv rata? Kako se vi borite?

Današnji kulturni život u Ukrajini ne može se nazvati “normalnim”. Potpuno je drugačiji nego što je bio prije rata, drugačiji nego što je bio prije 2005. Tijekom trideset godina neovisnosti ukrajinski se kulturni život nekoliko puta mijenjao, ali svaki je put postajao sve aktivniji.

U posljednjih godinu dana postao je vrlo militantan, poput i samih predstavnika ukrajinske kulture. Nema više mnogo tolerancije među kulturnim djelatnicima.

Neki intelektualci redovito traže unutarnje neprijatelje “izdajice”. Postati izdajicom vrlo je lako, dovoljno je ne slagati se s mišljenjem koje podržava većina. I sam sam prestao pisati prozu 24. veljače prošle godine. I od tada nisam dodao nijedan redak u roman koji sam pisao.

Prešao sam na pisanje eseja i članaka za međunarodni tisak. Počeo sam čitateljima objašnjavati što se događa u Ukrajini i zašto. Postao sam tumač ukrajinsko-ruskih odnosa. I mnogi moji kolege prestali su pisati prozu. Ali

ukrajinski pjesnici nastavili su pisati poeziju, samo što je sada gotovo sva nova poezija o ratu. Prvih par mjeseci rata kultura, takoreći, nije postojala. Sakrila se. A ljudi, šokirani Bučom i Vorzelom, prestali su čitati knjige, prestali razmišljati o kulturi ili intelektualnoj zabavi.

Kazališta nisu radila, muzeji su bili zatvoreni, koncertne dvorane zatvorene. Postupno je oživjela u skloništima i na stanicama podzemne željeznice uz pomoć mladih pjesnika i rock glazbenika, koji su sami počeli organizirati kulturna događanja na kojima su ljudi još uvijek morali čekati uzbunu za zračnu opasnost. Kad je prošao šok prvih ratnih strahota, ljudi koji nisu postali izbjeglice poželjeli su ponovno uroniti u kulturni život, ponekad su htjeli pobjeći od ratne stvarnosti. A onda su kazališta ponovno počela raditi. I izdavači su ponovno počeli izdavati nove knjige, iako u oskudnoj nakladi.

Danas su u rat “uključeni” najaktivniji i najpopularniji kulturnjaci. Pisac Andrej Ljubka iz Užgoroda skuplja novac i kupuje automobile za ukrajinsku vojsku - već je odvezao više od 100 džipova i kamioneta na prvu crtu.

Poznati pjesnik Serhij Žadan uspijeva pomoći i vojsci i ranjenima, te nastupa po Ukrajini i Europi prikupljajući novac za humanitarne projekte i za kupnju opreme za ukrajinsku vojsku. Isto rade i poznati glazbenici i pjevači. Moja glavna uloga je informiranje. Više ne skupljam novac za razne humanitarne projekte, što sam radio početkom rata. Pišem eseje i članke, snimam podcaste za BBC, sudjelujem u javnim događanjima posvećenim Ukrajini. Objavio sam oko 70 tekstova u različitim zemljama i ponekad mi se čini da sam već sve o svemu napisao. Ali nastavljam pisati o Ukrajini, jer sada je jako važno da se čuje makar samo i ime moje zemlje, kako bi se i dalje govorilo o situaciji u Ukrajini.

BestBook: Čitav život pisali ste na ruskome, a sada od 2014. pišete i na ukrajinskome. Kako se vaš odnos prema jeziku mijenjao kroz vašu književnu karijeru?

Vladate li jednako dobro ruskim i ukrajinskim?

Moj materinji jezik je ruski. Učio sam ukrajinski u školi za vrijeme Sovjetskog Saveza. Zapravo, prije 35 godina znao sam ukrajinski jezik puno bolje nego sada.

Sjećam se s kakvom sam boli gledao razaranje u staroj jezgri Dubrovnika, koliko sam se u Zagrebu iznenadio kad sam na vratima institucija vidio natpise da je zabranjeno ulaziti s oružjem. Već tada mi se rat činio apsurdnim U to sam vrijeme radio u izdavačkoj kući i uređivao prijevode stranih romana na ukrajinski. Sve što se dogodilo s ruskim jezikom u Ukrajini za mene je jako bolno i teško. Rusija je ruski jezik koristila kao političko oruđe i sada je u glavama mnogih Ukrajinaca ruski jezik političko oruđe neprijatelja. Na internetu Ukrajinci ruski često nazivaju “jezikom neprijatelja”. Time se ukrajinski pisci i pjesnici ruskog govornog područja marginaliziraju. Više se ne čuju ni ne vide. Oni sami često ne žele da ih se pamti. Većina ukrajinskih knjižara danas odbija prodavati knjige na ruskom.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 149

To znači da nema smisla da izdavačke kuće u Ukrajini objavljuju knjige na ruskom. Tako se knjige pisaca ruskog govornog područja odmah objavljuju u prijevodu na ukrajinski. Ja sam na samom početku rata izjavio da neću objavljivati svoje knjige na ruskom do kraja rata. Sada nisam siguran hoću li ih u budućnosti uopće objavljivati. Moguće je da neću. Ruski jezik je postao moj “unutarnji jezik”. Ali istodobno, naravno, svi u Ukrajini znaju da pišem na ruskom. I zato neki ukrajinski čitatelji odbijaju čitati moje knjige čak i na ukrajinskom. Razumijem njihove emocije i u ovoj situaciji ne mogu ništa učiniti. Nastavit ću pisati fikciju na ruskom, publicistiku i bajke pisat ću na ukrajinskom.

DPA/PICTURE-ALLIANCE/PIXSELL

Ja kao pisac u Rusiji ne postojim. U Rusiji nisam objavljivan od 2008. Od 2014. zabranjen je uvoz u Rusiju mojih knjiga objavljenih u Ukrajini

BestBook: Ipak, puno je Ukrajinaca koji su govornici isključivo ruskog jezika. Što se događa s njima? Kakav je njihov status?

Da, pjesnika i pisaca na ruskom jeziku još uvijek ima dosta, a postoji i mlada generacija pisaca na ruskom jeziku. Nastavljaju pisati na ruskom ili pokušavaju pisati na oba jezika. Neki počinju pisati na ukrajinskom poput Volodimira Rafeienka, romanopisca iz Donjecka koji je već dva puta bio raseljena osoba i koji je izgubio svoj dom. Ruski jezik još uvijek koristi gotovo polovica stanovništva Ukrajine. U Dnjepru, Harkivu, Odesi - velika većina stanovnika govori ruski. U zapadnoj Ukrajini, kamo su se doselili mnogi imigranti s istoka, sada se puno češće nego prije može čuti ruski jezik. Zbog toga ponekad nastaju ulični sukobi. I, naravno, postoji nekoliko poznatih političkih osoba, poput Larise Nitsoi i Irine Farion, koje redovito daju radikalne izjave protiv govornika ruskog jezika, izazivajući nove sukobe i nove rasprave.

BestBook: Rođeni ste blizu Sankt Peterburga u ruskoj obitelji, ali ste se u djetinjstvu preselili u Ukrajinu.

Koliko vam je danas važan taj dio vaše biografije i

150 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

vašeg identiteta?

Moje rusko porijeklo za mene ne igra veliku ulogu. Nisam vezan za rusku kulturu, nisam predstavnik ruskog kolektivnog mentaliteta. Mentalno, ja sam Ukrajinac, ja sam individualac, navikao sam braniti svoje stajalište i uvijek biti kritičan prema svakoj vlasti. U mladosti me jako zanimala rana sovjetska kultura, posebno književnost 1920-ih i 1930-ih. Još uvijek volim knjige Andreja Platonova, Borisa Piljnjaka, Daniila Harmsa.

Spreman sam braniti Mihaila Bulgakova, protiv kojeg je većina ukrajinskih intelektualaca. Ali, zapravo, meni su ti pisci zanimljivi svojim tekstovima, nisu mi toliko bitni njihovi politički stavovi.

BestBook: Vi ste također jedan od najčitanijih pisaca na ruskom jeziku u svijetu. Kakav je vaš status u ruskoj kulturi i u ruskoj javnosti? Održavate li kontakte s ruskim književnicima?

Ja kao pisac u Rusiji ne postojim. U Rusiji nisam objavljivan od 2008. godine. Od 2014. zabranjen je uvoz u Rusiju mojih knjiga objavljenih u Ukrajini. Među ruskim piscima održavam dobre odnose s Vladimirom Sorokinom, Mihailom Šiškinom i još nekolicinom pisaca i pjesnika koji više ne žive u Rusiji i koji se u Rusiji smatraju neprijateljima ili “stranim agentima”.

BestBook: Kako ocjenjujete odgovor Zapada na rusku invaziju? Strahuju li Ukrajinci da bi se Zapad mogao umoriti od pomaganja Kijevu i da bi mogao inzistirati na postizanju kompromisa s Rusijom? Je li kompromis uopće moguć?

Da, ponekad se brinem zbog toga. Brinem se da bi se Zapad mogao umoriti od pomaganja Ukrajini. Ali to će značiti i da je Zapad spreman kapitulirati pred samim Putinom. Gubitak Ukrajine - a i kompromisni mir je gubitak - promijenit će svjetsku geopolitiku i izazvati nove ratove. Svaki mir pod ruskim uvjetima je legalizacija prisilnih aneksija i prisilna promjena međunarodno priznatih granica. Stoga se nadam da Zapad neće gurnuti Ukrajinu prema kompromisima zaustavljanjem vojne pomoći.

BestBook: Znači li ovaj rat konačno zaokruživanje ukrajinskog nacionalnog identiteta? Hoćemo li za našega života doživjeti ponovno bliske odnose između Rusa i Ukrajinaca kakvi su bili tijekom većeg dijela povijesti?

Ovim je događajima konačno formirana ukrajinska nacija. Ukrajinci se sada osjećaju kao savršeni antipod Rusima. Nakon ovog rata neće biti odnosa između Rusa i Ukrajinaca najmanje 20 godina. A kad se ponovno pojave, bit će pragmatični. Rusija je u Ukrajini ubila svaki interes za svoju kulturu, pa oživljavanje ukrajinsko-ruskih kulturnih odnosa uopće ne treba očekivati.

BestBook: U knjizi “Sive pčele” Sergej i Paška pokušavaju preživjeti dok čekaju da sukobi prestanu. Nalazi li se i čitava Ukrajina sada u sličnoj situaciji? Koji je najbrži put do mira?

Mislim da su izbjeglice i prognanici ti koji najviše čekaju kraj rata. Za njih će kraj rata značiti povratak u normalno stanje, povratak kući, čak i ako fizički dom bude uništen. Za Ukrajince koje rat nije istjerao iz njihovih domova, rat može završiti samo pobjedom Ukrajine. Štoviše, svi razumiju da Rusija nije odustala od svojih planova da uništi neovisnost Ukrajine. Najbrži put do mira je odustajanje Rusije od agresije i povlačenje njezinih trupa s okupiranih područja.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 151

PROMO

OBNOVA GRADITELJSKE BAŠTINE: Rekonstrukcija mostova u Ninu UKUPNA VRIJEDNOST RADOVA I USLUGA:

30 milijuna kuna O PROJEKTU: Povijesna jezgra grada Nina smještena je na plitkom ravnom otoku ovalnog oblika, dužine oko 450 m. Ninski kameni mostovi sagrađeni su u vrijeme mletačke vladavine, u 16. stoljeću i povezuju povijesnu jezgru i centar Nina s ostatkom grada. Oba stara mosta u Ninu - Donji i Gornji most su se većim dijelom urušili 11. rujna 2017. godine, uslijed katastrofalne vodene bujice koja na putu do mora nije mogla proći uskim otvorima kamenih svodova, već je došlo do podlokavanja i rušenja velikih dijelova mostova.

CILJ PROJEKTA: Kada je ustanovljen opseg oštećenja, Vlade Republike Hrvatske je u ožujku 2018. godine donijela zaključak prema kojem su Hrvatske ceste preuzele ulogu investitora nad obnovom mostova u Ninu, dok je Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture uvrstilo projekt u godišnji plan građenja i održavanja državnih cesta, čime su osigurana financijska sredstva za provedbu projekta.

STATUS PROJEKTA: Oba su mosta (Donji most i Gornji most) temeljito rekonstruirana i obnovljena na način da je promet mostom ograničen na prolaz pješaka, bicikla, mopeda i interventnih vozila.

Obnova i rekonstrukcija je obuhvatila uklanjanje urušenih i oštećenih dijelova mosta, njihovu rekonstrukciju, sanaciju dijelova armiranobetonske konstrukcije i izvedbu novog kolničkog zastora mosta. Temeljno tlo ispod mosta je stabilizirano injektiranjem i izvedbom pilota. Slobodni profil ispod svodova je povećan izvedbom armiranobetonske ploče na dnu protočnog profila.

152 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Projekt obnove i rekonstrukcije Donjeg i Gornjeg mosta u Ninu Radi se o projektu vrijednom 30 milijuna kuna, investitora Hrvatske ceste.

Ninski mostovi spomenik su kulturne baštine koji potječe iz 16. stoljeća, a nastradali su u katastrofalnoj poplavi 2017. godine. Nakon obnove vraćeni su u izvorni oblik te se tako sačuvala ne samo njihova funkcionalnost, nego i sentimentalna vrijednost za stanovnike tog kraja. U sklopu rekonstrukcije mostova obavljeno novo temeljenje i statičko učvršćivanje konstrukcije, injektiranje postojećeg kamenog nasipa ispod mostova, izrada slivnog kanala te uređenje javnih površina i infrastrukture koja prolazi kroz mostove. Uklonjen je i mulj nanesen u poplavi ispod mostova, kao i drugi materijali koje je bujica nanijela. „Drago nam je da smo dobili povjerenje od Vlade RH za realizaciju ovog projekta obnove kulturne baštine. U suradnji s izvođačem, uspjeli smo napraviti zaista vrhunski posao, a ovakvi projekti podižu standarde ne samo nama za ubuduće, nego i svima u graditeljskom i infrastrukturnom sektoru“, rekao je Josip Škorić, predsjednik Uprave Hrvatskih cesta.

Projekt obnove i rekonstrukcije Donjeg i Gornjeg mosta u Ninu investitora Hrvatskih cesta, koji je izvela tvrtka Spegra, dobitnik je Graditeljske nagrade Cemex za Hrvatsku, 2022. u kategoriji Infrastrukturne građevine.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 153

TEMA

Tito u zatvoru u Lepoglavi 1928. godine.

HUIUSA EGERE CAEQUE

154 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Piše: BORIS RAŠETA

ISTINA

TITO

MIT

OBIČAN ČOVJEK NJEGOV BI ŽIVOT (PUN SLAVE, ALI I MUKE) DOŽIVIO KAO TEŠKU KAZNU, ON JE U NJEMU UŽIVAO U još neobjavljenoj knjizi političkog analitičara i publicista Borisa Rašete doživotni jugoslavenski predsjednik ne kotira ni kao nadčovjek ni kao nečovjek, nego - kao čovjek. Je li se plašio, je li izdavao ljude, varao žene, kako se nosio s iskušenjima, neuspjesima, frustracijama, na čemu je temeljio ambicije? Kako je govorio jezike, svirao klavir? Kako je osvajao ljude? Je li imao savjest? Što je tu mit, a što istina? Mi donosimo Rašetin tekst pisan uoči izlaska knjige Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 155

ova knjiga o Titu, koja bi se u nakladi Frakture uskoro trebala naći pred hrvatskim čitateljima, nije biografija Josipa Broza, iako prati cijeli njegov život. Nije to ni politička povijest Jugoslavije, premda je politiku nemoguće odvojiti od njegove ličnosti. U knjizi su opisane njegove životne ljubavi, ali nije to ni brozomorna erotska Ilijada, kakvih je na ovim prostorima bilo mnoštvo. Boris Rašeta pokušao je zaviriti s onu stranu javne predodžbe. U njegovoj knjizi doživotni jugoslavenski predsjednik ne kotira ni kao nadčovjek ni kao nečovjek, nego - kao čovjek. Je li se plašio, je li izdavao ljude, varao žene, kako se nosio s iskušenjima, neuspjesima, frustracijama, na čemu je temeljio ambicije? Kako je govorio jezike, svirao klavir? Kako je osvajao ljude? Je li imao savjest? Što je tu mit, a što istina? Autor knjige zaključio je da bi Titov život predstavljao građu za, rečeno jezikom modernih žanrova, self help, i to ne bilo kakav, nego mnogostruk i potvrđen životom. Tito je, kako je jednom rekao Krleža, do posljednjeg trenutka imao normalan krvni pritisak - ali čak ni taj njegov, enciklopedistički izobražen prijatelj (ako je Tito uopće imao prijatelje) nije mogao odgovoriti kako mu je to pošlo za rukom. Rašeta nas je pokušao provesti kroz, jaspersovski rečeno, “granične situacije” Titova života, a odgovore crpiti iz njegovih postupaka, opisanih iz pera i usta neposrednih, vjerodostojnih svjedoka.

N

Tito je jednom, bilo je to negdje 1952. godine, Vladi Dedijeru rekao kako je njegov život bio težak, ali on ga je “živio radosno”. Radosno!? Troje djece umrlo mu je ne dočekavši drugu godinu života, otac mu je bio deklasirani lugar, pijanac, u djetinjstvu jedva je preživio šarlah pobjegavši grobaru s lopate prvi put u šestoj godini (zadnji pokušaj bilježimo u 88.). Pola Rusije prešao je pješke ili u kilometrima dugom vlaku “Maksim Gorki”, skrivajući se u teretnim vagonima među vrećama žita.

Kao zanatlija, znao je pješice prijeći put od Munchena do Mahnheima ili od Ljubljane do Trsta. Neki gadan Čerkez gustih, sraštenih obrva, nabio ga je u Velikom ratu na koplje, pa je godinu dana proveo na oporavku u manastirskoj bolnici, lebdeći između života i smrti.

Pa Lepoglava, moskovske čistke, odricanje od žene pod pritiskom sovjetskih službi, pa Drugi svjetski rat - “mi smo more krvi prolili” - gdje su, s njim, uz njega i za njega, stradale desetine tisuća boraca, a kasnije, protiv njega, još deseci tisuća drugih. Samo na Sutjesci pobijeno je 8000 partizana (jednom je noću zavukao ruku u nešto meko, sluzavo, gnjecavo, bio je to leš njegova mrtvog suborca - danima kasnije nije se mogao osloboditi tog smrada), a potom je, nakon nemirnog pobjedničkog intermezza, došao Staljin, pa Žukovljevi planovi za invaziju Jugoslavije, pa krize, ratovi, Srbi, Hrvati... A on, vazda nasmiješen, uvijek elegantan, neprestano u pokretu, u viziji, u borbi, u radosnom kolu - bez obzira na to je li u Africi ili u Dragačevu - sve to savladava. Čak i kad mu je, mimo njegovih želja, odsiječena noga, svom je liječniku rekao: “Hm, uz dobru štakicu, idemo mi na konferenciju nesvrstanih...”.

U “Sabranim djelima” Josipa Broza našao sam fotografiju s nekog sjenika u Sloveniji, neposredno uz hrvatsko slovensku-granicu: ispred štaglja vidimo ubijenu zmiju. Autor fotografije mrtve zmije je on. On je nesretnicu i poslao u vječna lovišta, pred Drugi svjetski rat, negdje 1938. ili 1939., dok je na tom štaglju pisao neku partijsku deklaraciju, a jadnica mu se neoprezno privukla, nije znala s kim ima posla. Čini se da je to bio

156 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

prvi trofej u safariju koji će potrajati cijeli život, samo će kasnije na nišan doći medvjedi, lavovi, slonovi i druga otmjena zvjerad (tašto je patio jer nikad nije ubio tigra). Fotoaparat je uvijek nosio sa sobom, kao i Edwin Rommel - čini se da je rano postao svjestan svog povijesnog značaja. Vrlo brzo, nakon tog opskurnog sjenika, Tito se nastanjuje na drugome mjestu, u najotmjenijem istanbulskom hotelu Pera Palace, u koji je Netflix smjestio cijelu jednu igranu seriju (u Pera Palaceu noćiva i Greta Garbo, a Agatha Christie piše “Ubojstvo u Orient Expressu”). U spomen knjigama hotela piše da je volio ćevape, uvijek je obožavao prosta jela. Nakon što u Moskvi za dlaku izbjegne strijeljanje, kupuje prsten s opalom, a Herti u Zagreb nosi krzno lisice i dragulje od sibirskih rubina. On je puno sretniji ako ga ljudi, naročito žene, vole, nego ako ga se boje, iako se ne susteže nevaljalcima “dati preko leđa”.

Već 1928. nalazimo prva svjedočanstva prema kojima Broz, u zagrebačkoj organizaciji, za razliku od intelektualaca, obilazi teren i marljivo ispituje ljude o njihovim potrebama, idejama, željama... Ta se strategija - jer ju se zadržao do kraja života pa ne možemo govoriti o taktici - pokazala plodotvornom na sve načine. Znati što ljudi misle! Izaći im u susret, ako se

Josip Broz (zaokružen na slici) među radnicima u tvornici u Kamniku 1911.

Josip Broz Tito i Moša Pijade u električnoj centrali kaznionice u Lepoglavi

može, i ako se od toga ima koristi, spriječiti ih, ako se ima štete. To je jedan od ključnih imperativa svakog političara, metode kako ih doznaju se razlikuju. “Ljudi su po prirodi dobri, a još su bolji ako ih se prisluškuje”, tvrdio je jedan latinoamerički diktator. “Policija se, u prvom redu, bavi onim stvarima koje ih se tiču, a u drugom, onim stvarima koje ih se ne tiču”, rekao je lucidni Talleyrand, a Titova se policija bavila i jednim i drugim. Već 1945. postavio je prislušne urede po cijeloj rezidenciji, na kraju se Savka žalila da ih prisluškuju i u liftu, a Jovanka da od Udbe ne mogu disati.

Amor fati, ljubi sudbinu: spomenute, 1928. godine Josip Broz odlazi u Lepoglavu, na pet godina robije, kao kum u svatove - ne čuje se nikakav plač i škrgut zubiju: on na suđenju brendira samoga sebe, ali ipak, u zagrebačkom zatvoru, pilom koju mu je doturio stražar reže rešetke ne bi li pobjegao, no trenutak prije rezanja zadnje šipke prebacuju ga u novu ćeliju i bijeg propada. Na robiji Broz uči, proučava čak i grčke kozmogonije (kasnije će priznati da mu filozofija baš i nije dobro išla, ali je u svijetu akcije bio nenadmašan), pa čak i zatvor koristi kao odskočnu dasku. Zagrebačkoj policiji i ruskim progoniteljima, bježi desetak puta, on ima fakultet ceste, položen cum laude. A onaj zagrebački stražar koji mu je doturio pilu, na neobičan se način spetljava s njegovom ženom, majkom njegova sina, pa umire u Sibiru...

Ako postoji život nalik na tobogan, to je njegov, nema sumnje. Kakva je to psiha? Kako to izdržati i uz to radosno živjeti život? Bez Xanaxa?

Svi su biografi dosad opisivali Tita, a ja sam poželio napraviti biografiju Josipa Broza - ni nadčovjeka ni nečovjeka, nego Broza u onom ljudskom, u njegovoj psihologiji, u njegovoj biologiji, u njegovu karakteru.

Nama, ljudima s kraja 20. i početka 21. stoljeća, kojima su traume s posla nesavladiva poteškoća, kojima je

šefov krivi pogled uzrok duge nesanice, a kazna za nepropisan parking izvor višednevnog stresa, taj bi život - i njegove tajne - mogli biti savršen priručnik za samopomoć. Josip Broz je savršen life coach. Kako se izvući iz teške situacije? Kako se suočiti sa stresom, rizikom, opasnošću? Kako tretirati ideologiju? Kako ostvariti karijeru? Bravarski vježbenik iz blatnjavog sela, na rubu Austrije, šetao se kroz glavnu skupštinu UN-a kao Stipica Radić kroz Strizivojna-Vrpolje, a do Nobela mu je nedostajao jedan ili dva glasa. Kad je hodao kroz masu državnika u Helsinkiju, pred njim su se - svjedoči njegov prevoditelj Ivan Ivanji - moćnici razmicali kao more pred Mojsijem, kad je umro, “u znak poštovanja i snijeg je prestao padati”, da parafraziramo Nerudu (koji je to napisao za Staljina). I sam je sebe duboko poštovao, mada nikad nije pao tako nisko da o sebi govori u trećem licu. Loše je govorio engleski, ali je vjerovao da njime vlada kao Henry James, njemački nešto bolje, ali ne tako kako se misli.

Još u šumi - a nema ni jednog bosanskog lugara koji ih poznaje kao on - Augustinčić mu je izradio bistu.

Držao se uspravno kao svijeća, neprestano pozirajući za vlastiti spomenik. Ova Titova poza, koju je zauzeo u ranoj mladosti – i nije je iznevjerio nikad, ni na Sutjesci ni u bolesničkoj postelji u Sloveniji, gdje među svim tim komunistima izgleda kao Carry Grant u svojem najsvilenijem kućnom haljetku - nije smišljena samo radi ostavljanja vizualnog dojma. Tito nije bio visok čovjek: imao je 173 centimetra, ali i tu je činjenicu alkemijom ličnosti pretvorio u dokaz veličine, s kim god bi se rukovao, držao bi desnu ruku nisko, upadljivo nisko, kako bi čovjeka s kojim se rukuje natjerao na saginjanje. Za ovu gestu treba svakako imati snagu volje, odlučnost, pa i drskost koja se graniči s nepoštovanjem druge osobe. Noću, u starosti - svjedoči jedan od njegovih liječnika, nije dozvoljavao nikome ulazak, čak ni straži. Želio je biti viđen samo kad je izgledao lijepo i dostojanstveno.

Vječno je bio nasmijan, i u kolu u crnoj Africi, i na prijamu kod britanske kraljice. Jedan slovenski

Na robiji Broz uči, proučava čak i grčke kozmogonije (kasnije će priznati da mu filozofija baš i nije dobro išla, ali je u svijetu akcije bio nenadmašan), pa čak i zatvor koristi kao odskočnu dasku dramatičar napisao je o njemu pronicljiv pamflet pod naslovom “Veseli diktator”, što je, nema sumnje, najprikladniji opis njegova lika koji stane u dvije riječi. Pa ipak - bez pizdunstva nema veličine, nema nevinog kraljevanja - bio je spreman na zlo. Izdao je ženu, moskovskim inkvizitorima nije prkosno rekao: “Milosti ne tražim niti bih vam je dao”, protjerao je Nijemce i Talijane što bi, modernim rječnikom rečeno, bilo etničko čišćenje, i to velikih razmjera ako već ne i genocid (mada je u Europi 1945. bilo standardan oblik ponašanja u svim državama koje je Hitler pokorio).

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 157

Idejne neprijatelje, ustaše i četnike, pobio je k’o zečeve pa ga je i Staljin gledao s divljenjem i navodio mlohavim Poljacima kao uzor. Svog rivala, Andriju Hebranga, pod čudnim je okolnostima eliminirao, kao Napoleon vojvodu od Enghienea. Je li ga pekla savjest? Vlatku Velebitu povjerio je da nije trebao strijeljati dva sirota Talijana kao odmazdu za Radu Končara. O supruzi, Luciji Bauer, šutio je kao grob. Ali nije ga to ubilo.

Njegovi najvažniji suvremenici (daleko od bojišnice) teže su se nosili s iskušenjima. Winston Churchill patio je od teške depresije, pio je, znao se rasplakati (zvali su ga Cry Baby). Staljin je bio paranoični sadist, Hitleru su specijalisti ispisali cijeli svežanj dijagnoza, Josipu Brozu nitko nije prišio nikakav duševni poremećaj. Nema brdsko-planinske kote, rudnika, podruma, proplanka, na kojemu nije boravio ratnih godina koristeći svaki predah da taj ratni put, sa svojom tajnicom i ljubavnicom Zdenkom, učini što sretnijim. Randolph Churchill vrckavo i s dosta simpatija primjećuje kako je Titova pećina, njegov ratni štab, “nalik na ljubavno gnijezdo kurtizane”. U ljubavnom je životu, čini se (nasuprot popularnog mita), najviše podbacio - inače gospodar, na tom se terenu pretvarao u podanika, možda čak i slugu.

Jedni ga smatraju genijem, drugi zločincem, treći u njemu vide prvog celebrityja regije. Njemu je to svejedno - on ne bi ništa mijenjao. Nema ni razloga, umro je u krevetu, sretan i poštovan, Boga se nije bojao, a ako ga i ima - računao je - već će on s njim stupiti u miroljubivu aktivnu koegzistenciju. (Tko će među današnjim

Prva Titova supruga Pelagija Belousova, kojom se oženio tokom boravka u Rusiji. Na fotografiji sa sinom Žarkom

158 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Boris Kidrič i Herta Haas u Jajcu 1943.

državnicima biti tako ispraćen?) ”U cjelini uzev, ponovo bih birao isti život”, reći će Tito Vladi “Gangsteru” 1952. godine, dok mu Rusi još pušu za vrat. Staljin je, naime, upravo zadužio maršala Žukova da napravi plan invazije na Jugoslaviju. Ali iz njegova dnevnika, koji je vodio te godine, doznajemo da se opsesivno bavio lovom, učenjem engleskog i pregovaranjem s Amerikancima - upravo je evakuirao vrh vlasti s Dedinja u unutrašnjost očekujući ruski napad, ali je bio miran kao penzić na pecanju potočnih pastrva. Običan čovjek njegov bi život (pun slave, ali i muke) doživio kao tešku kaznu, on je u njemu uživao.

U namjeri da rehabilitira Mariju Antoinettu, jednu od najoklevetanijih žena u povijesti, Stefan Zweig opisao je njenu životnu priču kao “tragediju jednog osrednjeg karaktera”. Osrednji karakter, kaže pisac, po svojoj prirodi teži mirnom načinu života, on neće i ne želi velike napetosti, on bi više volio živjeti “mirno i u hladovini”, u “zatišju i umjerenim temperaturama sudbine”, stoga se on brani, stoga on strahuje, stoga on bježi kad ga nevidljiva ruka protrese. ”On neće nikakvih svjetskopovijesnih odgovornosti; naprotiv, on ih se plaši; on ne traži patnje, nego mu ih drugi silom nameću; izvana, a ne iz sebe, biva on prisiljen da bude veći od svoje prave mjere. Patnje nejunaka, osrednjeg čovjeka, zato što im nedostaje vidljivi smisao, ne smatram manjim od patetičnih patnji istinskog junaka, nego, možda, još i potresnijim”, kaže austrijski pisac, suprotstavljajući im kao kontrapunkt izvanredna čovjeka koji “nesvjesno traži izvanrednu Sudbinu: jer, njegovoj prirodi natprosječnih dimenzija organski odgovara herojski, ili, po Nietzscheovoj riječi, “opasan život”; on svojim silnim zahtjevom, koji mu je u prirodi, silovito izaziva svijet. Zato genijalan karakter, u krajnjoj liniji, nije bez krivice za svoje patnje, jer poslanje u njemu mistično traži to najteže iskušenje radi oslobođenja krajnje snage; kao bura galeba, tako i njega njegova snažna sudbina izdiže sve jače i više...”

Josip Broz primjer je neutažive žudnje za životom, što primjećuje i Krležina žena Bela. Uvjeren da reprize neće biti, on ide naprijed, ne osvrćući se za onim što ostavlja iza sebe. Na tom putu malo mu je kad manjkalo samopouzdanja. Svjedoci - koliko je nama poznato - spominju samo tri posrnuća u 88 godina života: 1938. godine, kad je razočaran stanjem u pokretu navodno kanio otići u Španjolski građanski rat, klonulost nakon pada Užičke Republike krajem 1941., kad je ponudio ostavku, i 1942., kad je nakratko izgubio vjeru u pobjedu. Aleksandar Ranković dugo nakon svog političkog pada reći će kako nikad u životu nije sreo čovjeka koji tako snažno vjeruje u sebe. Drugi njegov predratni poznanik, diplomat Leo Mates, još prije rata doživljavao je Tita kao čovjeka koji u

ULLSTEIN BILD/PIXSELL

S lijeva na desno; Vladimir Bakarić, Ivan Milutinović, Edvard Kardelj, Tito, Aleksandar ‘Leka’ Ranković, Svetozar Vukmanović ‘Tempo’ i Milovan Đilas, 1944. godine u pećini na Visu

Nastavak na sljedećoj stranici 

Tito i Churchill 1944. godine

ULLSTEIN BILD/PIXSELL

sebi stalno ponavlja istu mantru - “ja hoću, ja mogu, ja moram biti vođa” (javno je uvijek govorio da ne želi biti lider, nego samo “jedan od drugova”).

Mišićavi, sportski građeni šampion austrougarske vojske (presudna, formativna uloga habsburške kulture u njegovu životu neopravdano je zanemarena) godinama tumara kroz džunglu ruskoga građanskog rata, pouzdajući se u vretenasti torzo, čvrste mišice i zagorsku prepredenost, noseći u svom telećaku medalju s armijskog prvenstva u mačevanju, i vjerojatno, u primislima, maršalsku palicu. Kao šegrt - te su epizode detaljno opisane - dva je puta bježao sa zanata, kako bi postao glumac. Između dva rata (bliže onome u koji srlja nego onome iz kojega se iščupao), zadubljen u klasika vojne doktrine, Klausewitza, reći će u povjerenju svojoj ženi Herti Haas: “U idućem ratu ja neću biti feldvebl”.

I nije bio, makar mu je sudbina katkad dodjeljivala - kao nakon užičke katastrofe, kad su mu Nijemci tenkovima samljeli borce - i takve zadaće, ali on ih je primao mirno, jednako kao i onu maršalsku uniformu koju su mu na Drvaru oteli Hitlerovi komandosi.

Priroda se voli prikrivati - posvuda on naglašava da nema ambiciju, ali u ovoj rečenici Herti otkriva se da je to ipak samo poza. Kad mu se sedamdesetih godina, za posjeta Njemačkoj, čelnik pokrajinske vlade, socijaldemokrat Heinz Kuhn, prigodom zdravice u Dusseldorfu obratio s pitanjem što bi bilo od njega i Jugoslavije da je kao gastarbajter u Njemačkoj 1912. emigrirao u Ameriku, Tito mu je iskreno rekao da ne zna što bi bilo s Jugoslavijom, “...ali što bi sa mnom bilo, to ću vam reći - u tom slučaju ja bih sad bio milijunaš u Americi”.

U Sjedinjenim Američkim Državama imao je rođakinju koju je vidio kao uzor. Njegova tetka nije bila milijunašica, ali je doživjela 110 godina. Bio je uvjeren da će i sam doživjeti stotu.

Je li Josip Broz ženskaroš? Legendu o njemu, koja podupire tu tvrdnju, desetljećima šire stotine autora - a ona ipak stoji na klimavim nogama, premda se čini očitom istinom. Jedna žena, Pelagija, pa druga, Lucija, pa treća, Herta, pa četvrta, Davorjanka, pa peta,

Jovanka... Samo - u kojem razdoblju uz Tita vidimo sve te žene? Kako i zašto one nestaju? Brak s Pelagijom je pokušavao sačuvati sve do razvoda, 1936., dakle, 16 godina, danas većina brakova ne izdrži ni pola tog vremena - a njihov je bio izložen najgorim iskušenjima, od ratnog zarobljeništva i selidbe iz Rusije u Jugoslaviju, preko zatvora i hapšenja, do teškog života u Moskvi u vrijeme čistki.

Godinama je Pelagija sama, u stranoj zemlji, dizala malo dijete, sina Žarka. Brak s Lucijom Bauer traje kratko i prekida ga viša sila - brutalna intervencija sovjetske tajne policije. S Hertom Haas stvar ide bolje, Tito je ipak vara sa Zdenkom, ali je moli da mu se vrati.

Ona neće. Zdenka umire. Brak s Jovankom traje gotovo tri desetljeća. Pet žena, devet desetljeća - pa to i nije tako puno?

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 159

ODLOMCI LJUBAVNI TROKUT I RAT S kim je to Tito, 22. svibnja 1941. otišao u Beograd, ne želeći da Herta to vidi?

Početkom godine - mjesec dana nakon što je s Hertom kupio kuću - šef Partije upoznao je šarmantnu djevojku. Zvala se Davorjanka Paunović, studirala je francuski, a iz Srbije je u Zagreb došla na radiotelegrafski tečaj. Odabrao ju je Aleksandar Ranković, Titov suradnik i prijatelj. Tito je njega i Đilasa upoznao u Beogradu 1937. godine. Davorjanka je s još jednom telegrafisti-

160 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

ULLSTEIN BILD/PIXSELL

Titovo je držanje neobično gordo, to se uočava na prvi pogled. On uvijek ima uspravno držanje - kičma se, katkad, i povije, ali on nastoji da se to ne dozna. Takav govor tijela ostavlja snažan dojam na masu. Ljudi su željezna prašina, sitne čestice lišene trajnosti uvjerenja, postojanosti, snage vjere. Pa, kad god nalete na nekoga tko posjeduje te osobine, postanu nalik metalnoj piljevini nad koju se nadvio snažan magnet: amorfne čestice poprimaju obličje koje su im dale silnice magneta, to koncentriranije i trajnije što je magnet jači.

Kad nestane magneta ili on izgubi snagu, čestice se vraćaju u amorfiju.

Pogledajmo malo pažljivije neke od milijun i jedne fotografije koja je ostala u Muzeju Jugoslavije nakon njegove smrti: niti na jednoj nema Josip Broz zgužvanu košulju, raščupanu kosu, ni na jednoj nije neobrijan, neuredan, na njegovim cipelama nigdje se ne vide mrlje. Nema nikakve sumnje da je ovdje riječ o čeličnoj samosvijesti, koja zna da može i mora savladati prvenstveno sebe - i da je to u stanju - kako bi mogla savladati druge. U Bjelovaru se bravar Broz, sredinom dvadesetih, fotografira sa suprugom Pelagijom Belousovom i malim sinom Žarkom. Na fotografiji izgledaju gospodski, uredno, elegantno, a jedan detalj - skriven u dnu kadra - privlači puno pažnje, jer otkriva mnogo psihologije kasnijega gospodara Balkana, Habsburga plebejske krvi. Titove cipele! To su dvobojne, dendijevske cipele, kakve nose samo ljudi koji žele ići ukorak za posljednjom modom. U Sloveniji, nakon operacije, Tito leži u krevetu, u kućnom haljetku, ali nije to prizor izmučena bolesnika - opet je on savršeno obrijan, frizura je savršena, kosa začešljana, a lice blistavo. U sjećanjima na ljude i događaje, general Ljubodrag Đurić iznosi zapanjujući detalj prema kojemu njegov komandant nije prekinuo brijanje ni kad je rafal rasparao zrak iznad njegove glave.

Puno je ljudi izgubilo život zbog njega, ne manje protiv njega. Stalno je nosio glavu u torbi. Čak su i zvjezdana desetljeća njegove vlasti predstavljala neku vrstu robije. Na Galebu je u svakom trenutku pored sebe imao 19 oficira garde, spremnih da u sekundi umru za njega, uz Jovanku koja u torbici nosi pištolj za zadnju obranu. No ta je robija, čini se, bila radosna, a on je na kraju bolovao samo od - dijabetesa (sve druge bolesti je savladao). ”Tito je”, rekao je Miroslav Krleža Enesu Čengiću, “kao sibirski vuk koji zlo instinktivno osjeti i sve prepreke prebrodi. Svakog dana čuje barem dvadeset negativnih vijesti, a sve to mora primiti i mnogo toga razriješiti, pa ipak, kažu da ima sasvim normalan krvni pritisak.

Hajde sad, objasnite Vi to meni! Kako?”.

Tito i Nikita Hruščov na Krimu u lovu 1956.

com, Slovenkom, živjela u stanu drugog Titova bratića, Drageca Broza. Intenzivno se družio s njom u vrijeme dok je Herta čekala porođaj. Razlika između njih bila je ogromna, ona je imala 20 godina i jedan mjesec, a on punih 49.

U Titovim Sabranim djelima čitamo fusnotu: ”Tito, u pratnji kurira CK KPJ Davorjanke Paunović Zdenke, preko punkta za vezu PK KPJ za Srbiju u Zemunu, koji se nalazi u stanu Jelice Bapšek, stiže u Beograd. Od tog dana sjedište Politbiroa CK KPJ je u Beogradu...”

Je li Davorjanka čekala Tita na peronu u Zagrebu ili u Zemunu? To ne znamo. Potreba za konspiracijom na peronu upućuje na zaključak da je Davorjanka bila u Zagrebu. Čini se da se s njom spetljao, vjerojatno, već prije, u petom ili šestom mjesecu Hertine trudnoće.

Među vodećim komunistima tih se mjeseci, inače, događalo nešto misteriozno. Nije samo Titova žena bila trudna. ”Pepca je bila u drugom stanju, Končareva žena je bila u drugom stanju - mislila sam kako se usude? Pa sutra je rat, zaboga! A kad sam bila nešto starija, shvatila sam da je to nešto nagonski, da to nije odluka, nego je ljudski rod tako stvoren da mora osigurati nastavak vrste”, prisjetila se Vanda Novosel. ”Davorjanka je bila upadljivo lijepa”, prisjetio se Milovan Đilas. “Čak je i grozničava uznemirenost izraza i kretnji isticala njenu ljepotu”. Dodaje kako je bila “vitka, skladnih udova i oblika, maslinastog tena, krupnih zuba i krupnih očiju, koje su zasipale tamom i nekim čudnim, zelenkastim bljeskovima”, piše u “Druženju s Titom”.

Obitelj ju je zvala Dara i Darica. Tito joj je dao ime Zdenka, zapravo Zdenka Horvat. Naučio ju je da često govori “dapače”, kako bi sakrila srpski naglasak. To je zvučalo hrvatski, a povrh svega bilo pomalo i otmjeno, on je uvijek bio sklon tim “malograđanskim fetišima”.

Upoznali su se, prema jednoj verziji, u najboljem zagrebačkom hotelu, Esplanadi, koji je u odnosu na moskovski Lux izgledao kao Kempinsky.

Nastavak na sljedećoj stranici 

bo

le s

tč

ita

nj

a

Foto © Ferdinand Schmutzer

Foto © Rafał Komorowski

www.gymnasium-naklada.hr

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 161

Imperativi konspiracije idealno su se poklapali s njegovim životnim stilom.

Davorjanka je, prema pretpostavci Mire Simčića, vjerojatno bila na tečaju radiotelegrafije kod Stele Kopinič, rodom Grkinje, koju je Kominterna Kopiniču odredila za ženu, kako bi prikrila njenu stvarnu funkciju (druga verzija kaže da su se upoznali kod Kopiniča).

Stela (djevojački Panajotis Bamjadzidos) Kopinič bila je stručnjakinja za izradu radijskih stanica dalekog dometa (njihov doseg prelazio je pet tisuća kilometara, nadmašujući državni Radio Zagreb). Kad su iz Zagreba prvi put uspostavili vezu s Moskvom, sjeća će Herta Haas, Kopiniči, Tito i ona priredili su svečanu večeru, bili su oduševljeni.

Oni koji su poznavali oboje, kažu da je Tito “opčinio Davorjanku”, piše Miro Simčić. Učinio je to prirodnim šarmom i duhovitošću, ali i položajem. Otmjeno odjeven, uvijek svježe izbrijan, naparfimiran, manikiranih noktiju, bio je magnet za žene. Dok ga je po gradu u partijskom Fordu vozio šofer Branko Malešević, u Esplanadi je produbljivao poznanstvo s lijepom studenticom.

BRIJANJE General Ljubodrag Đurić, poslijeratni šef Titova kabineta, opisuje nadrealnu scenu bitke. Na jednom proplanku ugledao je komoru Vrhovnog štaba.

Konjovodci su držali konje za ulare, oko njih su stajale grupice boraca, koji su nešto iščekivali. Zaštitnicu Vrhovnog štaba opkoljavali su Talijani i četnici, spremajući se za napad. Đurić je tad ugledao Aleksandra Rankovića Marka, bivšeg krojača (“abadžiju”), koji je postao jedan od vođa revolucije i Titova desna ruka.

“Marko je rekao Đuriću da o talijansko-četničkom napadu obavijestim vrhovnog komandanta. Potom je načinio ležeran pokret rukom preko ramena, pokazujući mi gdje je Tito. Okretoh se. I tek tada, spazih pored jednog drveta druga Tita u košulji, zavrnutih rukava - kako sapuna bradu. Okačio ogledalo na drvo.

Sa strane stoji njegov pratilac Boško Čolić, s prebačenim ručnikom preko ruke i čuturicom u drugoj ruci. Titova bluza je bila okačena o jednu slomljenu grančicu na drvetu, a ispod nje je virio revolver, na remenu. Jedno vrijeme sam ga promatrao kako mirno i spokojno utrljava sapunicu pa poče da se brije.

U tom momentu, lutajući meci iz talijanske teške ‘brede’ počeše da krešu vrhove drveća - pa se odlučih da mu priđem. Obavijestih ga, kao i druga Marka, da zaštitnica vodi borbu.

Tito za trenutak prekide brijanje. Odmjeri me od pete do glave, pa mi reče: - Druže komandante, vaši bataljoni mogu, valjda, zadržati neprijatelja dok se Komandant ne obrije?!

- Mogu! - odgovorih kratko. Odstupih nekoliko koraka, pa sjedoh na jedan panj i napisah ceduljicu: - Lune, zadrži neprijatelja kako znaš, i ne odstupaj dok ti pismeno ne javim. Ljubo.

Kurir otrča ka zaštitnici. Borba se sve više rasplamsavala. Kao da se ništa ne dešava, Tito završi brijanje.

Boško ga posluži vodom iz čuturice te se on umi, a onda se posuši ručnikom. Dok se on začešlja, Boško mu dodade bluzu, a onda revolver s uprtačima. Tito utegnu bluzu, stavi kapu na glavu, pa mi se onda obrati:

162 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

- E, sad, druže komandante, možeš izdati potrebno naređenje, prema tvojoj procjeni! Ispratih ga. I pozdravih vojnički! A Tito krenu na čelu kolone Vrhovnog štaba.

Otposlah Lunu naređenje za postupno povlačenje, pa i mi krenusmo za kolonom Vrhovnog štaba...” Đurić je potom propitivao svoj postupak. Razmišljao je o mogućim pogibijama boraca iz zaštitnice Vrhovnog štaba. “Kad sam se okrenuo od druga Marka i vidio Tita kako se sapuna”, priznao je, “u prvi mah sam bio iznenađen te sam mu u mislima počeo zamjerati, plašeći se ‘nepotrebnih’ pogibija i ranjavanja boraca u zaštitnici. Njegova hladnokrvnost postupno je prešla i na mene, pa sam promatrao ostale drugove iz Vrhovnog štaba koji su disciplinirano čekali završetak brijanja. Onda sam se počeo ljutiti na sebe jer sam, u mislima, zamjerio drugu Titu - koji je svima pokazao pravu komandantsku hrabrost i razboritost...” ”Smijao sam se samom sebi. Kako bi to izgledalo da je Tito poslušao mene, obrisao sapunicu ručnikom i na brzinu krenuo... A nikako! - govorio sam sebi. Međutim, ovaj događaj nikad nisam zaboravio, i povremeno sam ga se sjećao - a, odavno vjerno zabilježio. Cijena Titova brijanja nije bila velika. Imali smo nekoliko lakše ranjenih drugova - ne računajući moju sekiraciju i grdnje samoga sebe...” Đuriću se može vjerovati. Njegov odnos prema Titu nije bio odnos slijepe ljubavi - bio je kritičan, pisao je o njegovim pogreškama. Nakon jedne smjene i zatvora, odbio je Titovu prijateljsku ponudu za političkom rehabilitacijom. On dakle nije “okorjeli kultist” Titove ličnosti.

HERTA ”Njegova je stolica uvijek, veličinom i raskoši, bila izdvojena od drugih, veća i sjajnija”, sjetio se Đilas. ”Odjeću je mijenjao po četiri puta dnevno, kvarcao se, a bijelu maršalsku uniformu osmislio je s umjetnikom, koji je smatrao da su zlatne epolete prikladan ukras. Uniformu je koristio i kad se obraćao civilnim vlastima, ako je htio naglasiti kako ima potporu vojske. Redovito se, čak i zimi, kvarcao, kako bi imao brončani ten. Kosu je redovito bojio, a umetali su mu”, kaže Đilas, “...i snježno bijela zubala. Poznavatelji kažu da se prije rata rukovao bez stiska, no kasnije je taj stisak postao snažan - a šaku je nakon rata počeo spuštati nisko, kako bi mu se svatko morao nakloniti.”

Doista, na svim fotografijama njegovih susreta vidimo Broza uspravnog kao štap i njegove sugovornike koji se zbog položaja njegove, nisko spuštene desne ruke, htjeli ne htjeli, moraju nakloniti. Tu fintu mogao je smisliti samo netko duboko svjestan svih dimenzija poruke koju može nositi govor tijela i snimka.

Ali taj isti čovjek prije rata jednostavno uzgaja prasence u Zagorju i planira obiteljski život.

Mnogo godina kasnije Herta Haas, majka njegova sina Miše, koju je ostavio i prevario, reći će s neočekivano puno topline: “Tito je imao puno smisla za obitelj.

Meni je govorio da treba da se kupi stan. Brinuo se svake jeseni i za zimnicu. Kod svoje tete u Podsredi tovio je svinju. U suštini, kod njega je postojao jedan kompleks: s jedne strane, bio je neobično obiteljski čovjek, a s druge, revolucionarni život ga je stalno ometao da tu svoju ličnu sreću ostvari...”.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 163

TEMA

DAVOR JAVOROVIĆ/PIXSELL

164 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Sabrana nedje a Dubravka

M. U knjižurini teškoj 6 kila žive vage, na čak 640 stranica, stislo se cjeloživotno stvaralaštvo vinkovačke strip mašine koja i danas, iz tjedna u tjedan, neumorno izbacuje table pune poslastica i

tranic

ećoj s

sljed ak na

v

Nasta

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 165

K

ad mi je poštar na kućnu adresu dostavio gigantsku monografiju Dubravka Matakovića (knjižurinu težine omanjeg djeteta), prije okretanja prve stranice učinio sam ono što većina ljudi radi kad dobije neki predmet želja: objavio sam fotografiju te raskošne megaknjige na Facebooku. Ne sjećam se kad sam dobio toliko lajkova vrlo probrane ekipe virtualnih prijatelja - među njima i nekolicine ljudi za koju me veže stvarno prijateljstvo iz nekih davnih vremena. Prije 30-ak godina, dok smo bili osnovci, živjeli smo u istome malom gradu na moru, i morile su nas iste brige - prvenstveno kako sačuvati živu glavu pod granatama. Ali su nas i veselile iste stvari - zalihe crtanih romana u tim su danima bile ono što je olakšavalo svakodnevicu. Ali novih naslova na kioscima, nakon početka rata, nije bilo. Većina strip produkcije dolazila je iz Novog Sada ili Gornjeg Milanovca pa je raskidom s Jugoslavijom i izvor novih nastavaka Zagora, Bleka, Texa Willera, Stripoteka, jednostavno presahnuo.

Stripove smo od tada nalazili tek u tragovima na stranicama hrvatskih novina, uglavnom tjednika. U jednom takvom tjedniku, davno ugašenoj i legendarno plavoj Nedjeljnoj Dalmaciji, na zadnjoj stranici svakog broja tad je izlazio čudnovati strip s još čudnovatijim likovima. Mali Ivica, njegova samohrana majka nerotkinja Veresija, inspektor Dane, Rambo Dva, Protman i drugi dijelili su našu stvarnost - kroz njihove su pasice i kvadratiće prolazili bradati zločinci, ćosavi ratni huškač s govornom manom Vojislav Šešelj, poglavica Slobodan Milošević i groteskni generali JNA Veljko Kadijević i Andrija Rašeta. Tu su bili unproforci i HDZ-ovci, alkoholičari i prevaranti, dame sumnjivog morala i političari nesumnjivog nemorala. Sve ono što se u stvarnosti zbivalo oko nas i krojilo nam živote, taj je autor stripa - kasnije ćemo mi djeca saznati da mu je ime Dubravko Mataković i da dolazi iz jednako ratom pogođenih Vinkovaca - duhovito i izravno upakirao u jednu tjednu stranicu koja je prštala od

166 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

skandala, sablažnjivosti, satire i inteligencije. Bila je to sedmodnevna doza ljekovitog humora koji je jednoj grupici klinaca bila urnebesna. Vilica me je, sjećam se, doslovno znala boljeti od smijeha kad bismo se okupili na nečijoj terasi i naglas čitali Matakovićeve one-linere, najčešće iz usta nestašnog malog Ivice. Mataković se duhovito sprdao sa svim “svetinjama” - njegove oštrice nije bio pošteđen ni tad svemoćni Tuđman (genijalna scena u kojoj, u predizbornom spotu, Oliver Mlakar čovjeku bez nogu poklanja cipele uz slogan “HDZ - ZNA SVE!”), ali ni naoko nevini likovi Walta Disneya (bradati Šiljo koji mašući nožem govori, na tečnoj ćirilici, “Ubit ćemo, zaklat ćemo, ja, Miki i Paja”).

Zanimanje za Matakovićev lik i djelo kasnije je preraslo u pravo kolekcionarstvo. Čim su ratne okolnosti dopustile malo više kretanja, iz jedne od prvih zagrebačkih striparnica dostavljeni su mi ratno izdanje strip magazina Patak i album “Pterodaktiličarstvo za početnike”. Postupno sam se upoznavao i s ranijom, predratnom Matakovićevom fazom “Sabranih nedjela” i Prot pikčersa, otkrivajući korijene iz kojih su se razvili ratni stripovi na stranicama Nedjeljne. Uz Matakovićev rad ostao sam vezan i dalje, kad je kreirao tinejdžerski strip “Dezmozgenes” u teen-tjedniku OK! te kad se prilagodio novom, internetskom svijetu preko Glištuna Gmižića i serijal “Overkloking”, koji uspješno izlazi i danas.

Zato nije ni čudo da Matakovićeva ultimativna monografija imam zapremninu od čak 640 stranica. Zbirka je to zasta najboljeg od najgoreg, po-

Vilica me je, sjećam se, doslovno znala boljeti od smijeha kad bismo se okupili na nečijoj terasi i naglas čitali Matakovićeve one-linere

Matakovićeva monografija je impozantna, vrijedna kolekcionarska knjiga kojoj se uvijek treba vraćati, kao jedinstvenom repozitoriju hrvatskog strip humora

mno sortirana i ispresijecana esejima koji se bave raznim fazama Matakovićeva života i stvaralaštva.

I sam uvod u bogatu monografiju započinje originalno - duhovitim strip intervjuom iz 1996. godine koji je nacrtani Darko Macan, stožerno ime hrvatske strip scene, odradio s nacrtanim Matakovićem. Zatim surfamo nemirnim valovima Matakovićeve biografije kroz poglavlje o Malom Ivici, uz jedinstvenu priliku da vidimo njegove rane skice i radove. Iz tih crteža je taj legendarni iskvareni tinejdžer prerastao u ključno ime čitavog Matakovićeva stvaralaštva i postao neraskidivi simbol vinkovačkih Ultrasa, navijača HNK Cibalije. Lik Malog Ivice danas je vinkovački “brend” (koliko god taj izraz postao izlizan) te se, kao rijetki hrvatski stripovski primjer, udomaćio na navijačkim transparentima, grafitima, majicama, kapama i korona maskama.

I sljedeća poglavlja kronološki prate Matakovićev opus. Lutajući reporter Zdena vodi nas kroz Matakovićev period rada za Polet, Protman pokazuje njegovo sjajno parodiranje američkih superjunaka, Tetak Trinaesti je originalno poigravanje s horor žanrom.

Poglavlje “Sve je počelo kad je zaklana krmača”, koje se proteže kroz 140 stranica, opisuje Matakovićevo stvaralaštvo kroz rat i poraće na stranicama Nedjeljne Dalmacije u dva perioda (1990. - 1994. i 1997. - 1999.) te u ugašenoj Panorami i na Vinkovačkoj televiziji između toga. Mataković tu opisuje samu borbu da table iz Vinkovaca nekako stignu u Split telefaksima iz vojnih vozila.

Monografija nam potom otkriva kako je nastala “Super Di”, najmanje razvikan Matakovićev serijal



iz časopisa za osnovce Smib. Mala superjunakinja Dijana već više od 28 godina uveseljava djecu na stranicama Smiba, čime je postala i najdugovječniji Matakovićev serijal. Za tinejdžere na stranicama magazina Ok! Mataković je 25 godina crtao “Dezmozgenesa”, kolorizirani strip s junacima Tekutom i Wolfgangom.

Glištun Gmižić je, prema Matakovićevu priznanju, njegov omiljeni junak, koji se sa strip tabli materijalizirao i u kazalištu, animiranom filmu te u radijskom eteru. Za kratkotrajno hrvatsko izdanje filmskog časopisa Total Film, Mataković je 2003. i 2004. radio strip “Groar”, inspiriran filmskim naslovima iz tih godina.

Veliko poglavlje monografije posvećeno je strip serijalu “Overkloking”, odnosno Matakovićevoj digitalizaciji. Vitomir, Marva, djed i sinovi već 19 godina izlaze na portalu net.hr (bivšem Iskon.hr) i preživjeli su sva vlasničko-urednička previranja kao neuništivi promicatelji inteligentnog internetskog humora.

Posljednje stranice monografije posvećene su stripovima nastalima Zdola-Zbrda, odnosno periodičnim i jednokratnim stripovima koje je kroz desetljeća Mataković nacrtao.

Sve u svemu, Matakovićeva monografija je impozantna, vrijedna kolekcionarska knjiga kojoj se uvijek treba vraćati, kao jedinstvenom repozitoriju hrvatskog strip humora koji vam svakom tablom može osvježiti i najcrnji dan, a jednim uzimanjem s police ojačati biceps.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 167

KRITIKA

Pavičić čitatelja uvlači u roman ‘lažno se predstavljajući’ kao klasični noir pripovjedač, ali ga onda odvlači u sve rukavce slomljenih sudbina, moralnih dvojbi svakodnevice i u lažne izbore likova koji ustvari i nemaju nikakvog izbora. Definitivno jedan od najboljih socijalnih romana, iako je i to preuska klasifikacija, napisanih u Hrvatskoj, iako se čini da mu to ni u jednom trenutku nije ambicija

ROBERT ANIĆ/PIXSELL

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

ČINI SE DA JE ZATVOREN TEK JEDAN KRUG I DA USKORO KREĆE SLJEDEĆI. JOŠ SUMORNIJI I MRAČNIJI 168 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Sumorna i iznimno pitko ispripovijedana priča koja, iako ogrnuta plaštem krimića, govori o svemu onome što zbiva oko jednog ubojstva, dok sam zločin, nerazumljiv i strašan poput iskonskog zla, ostaje tek statični pokretač priče koja se otima i ima vlastiti put. Važno je istaknuti lakoću pripovijedanja jer ona je forte “Mater Dolorose”. Pavičić čitatelja uvlači u roman “lažno se predstavljajući” kao klasični noir pripovjedač, ali ga onda odvlači u sve rukavce slomljenih sudbina, moralnih dvojbi svakodnevice i u lažne izbore likova koji ustvari i nemaju nikakvog izbora. Definitivno jedan od najboljih socijalnih romana, iako je i to preuska klasifikacija, napisanih u Hrvatskoj, iako se čini da mu to ni u jednom trenutku nije ambicija. Djevojka iz ugledne splitske liječničke obitelji nađena je ubijena i silovana u napuštenoj tvornici u predgrađu Splita. Daleko od blještavog povijesnog centra grada po kojem lutaju horde posljednjih ovogodišnjih turista. Već na početku svima je jasno tko je ubojica, iako Pavičić ostavlja zrno mogućnosti da bi se negdje dalje u romanu mogao dogoditi veliki zaokret, ali ne zato da bi čitatelja držao u neizvjesnosti, a onda ga iznenadio složenim logičnim nizom dostojnom Sherlocka Holmesa, nego kako bi svojim likovima ostavio sitnu nadu, mogućnost da sami sebi lažu, kako možda nije istina ono što im se tako jasno pokazuje pred očima. Baš onako kako i mi, doduše u mnogo benignijim stvarima od brutalnog ubojstva, sami sebe lažemo kad se nađemo pred neshvatljivim crnilom. Put od nade

tu neku neodređenu budućnost svjetlijom. Nije zgorega ponoviti kako se taj motiv provlači kroz sve njegove romane, ali nikad ili gotovo nikad ne iskače iz okvira same priče, nikad se ne nameće kao glavna stvar, nikad nije šablonski, nego je uvijek u pozadini kao kulisa u kojoj se priča događa. U “Mater Dolorosa” više nas zanimaju sudbine samih likova, njihove priče, nego sama glavna nit pripovijedanja koja ih povezuje. Ono što je u romanu iznimno vrijedno je lik ubojice koji ustvari i nema svoju priču, nego je ocrtan kroz priče njegove majke, sestre i inspektora koji istražuje ubojstvo. Možda i najstrašniji ubojica koji se pojavio na stranicama hrvatske književnosti - bezličan, običan, nezainteresiran, nevidljiv, svakodnevan. Netko tko svaki dan sjedi pored nas u kafiću, pozdravlja nas na stubištu, stoji ispred nas u redu u trgovini. Banalan, kao što je lice zla banalno. Zastrašujuće. U šupljinama priča koja se dotiču ubojice, u onom neizrečenom, izvire prava strahota, jer u toj neizrečenoj priči može biti priča svakoga od nas. Tim više što se Pavičić, odnosno njegovi likovi, ni u jednom trenutku ne dotiču niti mogu proniknuti u motiv zločina. Čineći ga s jedne strane nečim običnim, a ta običnost ga čini nevjerojatno strašnim. Neshvatljivim. A sve ono što je neshvatljivo mnogo je gore i stravičnije nego nešto, ma kako strašno bilo, što možemo razumjeti. Sami likovi sestra, majka i inspektor - stiješnjeni su između onoga što znaju, između onoga što mogu učiniti i nemogućnosti da išta učine. Da nije pretenciozno, rekao bih da su

do otkrića i nošenja s tim otkrićem iznimno je poput likova grčkih tragedija. Ali nisu, kratak, ali sve ono što se u njima zbiva složeno obični su, svakodnevni, imaju slične je i duboko te ljudski razumljivo. “Mater Doloprobleme, strahove i nade poput nas te rosa” počiva na pričama triju likova - policajca odbijanje djelovanja, čime i sami sudjeZvone, ubojičine sestre Ines i Katje, ubojičine luju u zlu, čini se kao jedina mogućnost majke, a kroz njihove priče ocrtava se cijeli koja im je ostala. Uz mogućnost bijega grad, cijelo društvo, njegove gnjile i neizlječive koji se svakome od njih također čini netočke. Ta pozadina koja bubnja i huči iza same mogućim ili barem nemogućim na duge priče, ta kulisa, toliko je stvarna i istovremeno staze. Iako je odbijanjem da ubojici da uvijek i samo u službi priče, iako bi seciranje riječ, da ga na bilo koji način objasni, društva povlaštenih i odbačenih bez mnoPavičić postigao mnogo jači efekt, priču go teškoća mogla biti glavna stvar romana. učinio stvarnijom i jačom, prava je šteta Pavičić vješto izbjegava tu klopku didaktičkog što nije ušao u likove roditelja žrtve. Oni moraliziranja i pušta svoje likove da sami su s one druge strane nekadašnje srednje pričaju svoje istine i zablude. Iako je roman klase, oni koji su uspjeli, koje sudbina, napisan iz perspektive triju likova, kroz njih sve do trenutka gubitka kćeri, nije zgase ocrtava galerija karaktera gotovo cijelog zila, nego su oni bili ti koji su marširali Mater Dolorosa, društva, uz omiljeni Pavičićev motiv (kojim skupa s velikom i malom poviješću.

Jurica Pavičić, se izravno ili neizravno bavi u gotovo svim Njihov slom bio bi iznimno zanimljiv, Stilus knjiga d.o.o. svojim romanima) - raspad i degradacija nepogotovo ispričan zajedno s pričama kadašnje niže srednje klase. Onih koje bismo majke, sestre i inspektora. Ali dobro, posprdno mogli nazvati malograđanima, a roman bi tad možda otišao u nekom koji su ustvari kičma, srce i pluća društva. Ovaj motiv, sasvim drugom smjeru, a tu je i mogućnost da se time iako je naizgled banalan i didaktički, ustvari je veličanpozabavi u nekim budućim romanima. Lik majke gotovo stvena stvar u Pavičićevu pripovijedanju. Istovremeno je savršen u svoj svojoj veličanstvenosti i grozoti. Istovregovori o nekim sasvim pojedinačnim sudbinama koje je meno je i monstrum i svetica, i mučenica i mučiteljica. pojela velika i mala povijest te je ogledalo svih promjeIako su mnogi motivi, pa i sami likovi, slični motivima i na i strahota kroz koja prolazi društvo. Ista je stvar s likovima drugih Pavičićevih romana, ono što ovaj roman eksterijerima - propale tvornice, rastavljene i svedene na čini drugačijim jest nedostatak bilo kakve, opet ti Grci, kosture nekadašnjih ekonomskih arterija grada, kvarkatarze. Nema nikakvog sretnog kraja, nikakvog odrjetovi koji su nekad bili glasnici svijetle budućnosti, a sad šenja, nikakve naznake da će se nešto promijeniti ili biti sivi, devastirani i besperspektivni, iz kojih je izvučeno i bolje. Naprotiv, čini se da je zatvoren tek jedan krug i da degradirano sve ono što je trebalo život činiti ljepšim, a uskoro kreće sljedeći. Još sumorniji i mračniji.



Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 169

TEMA

EH, DINASTIJE

Jaehaerys i Alysanne na kraljevskom obilasku

170 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

I NJIHOVA NASLJEĐIVANJA...

Nedavno je objavljen fanbook, ‘Uspon Zmaja’ (ilustrirana povijest dinastije Targaryen), svezak prvi, u velikom formatu, Piše: KRUNO LOKOTAR tvrdog uveza s reljefom glave zmaja obrubljenog vatrom i freelance urednik presvučene lakom na naslovnici, s više od 150 ilustracija u boji koje prate tekst, udžbeničkog real-fantasy stila... Ako su vas zaintrigirali Martinova mitologija, psihologija i politika ili ako ste samo voljni priznati da je takav stupanj kompleksnosti i razrađenosti imaginarnog svijeta do sada nezabilježen, ova knjiga će vam to potvrditi, ali ona je u prvom redu namijenjena vojsci fanova koja i raste...

Nastavak na sljedećoj stranici 

© JOSHUA CAIRÓS

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 171

D 172 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Rat stotinu svijeća

© DIEGO GISBERT LLORENS

a bismo došli do vremena u kojemu se zbiva knjiga “Uspon Zmaja”, treba se sjetiti onoga što je objavljeno u prošlosti, a govori o budućnosti radnje kojoj je “Uspon Zmaja” predradnja. O “Igri prijestolja”.

Ima tih prvih susreta koji te odmah zapečate, obično se događaju s drugim spolom, a nekad je, jer govorimo o umjetnosti, dovoljno nekoliko tonova, taktova ili prva scena “Djece ponoći”: na svim tim mjestima počinje nezaborav. I sva su vezana s nekim šokom, nečim što izlazi izvan dotadašnjeg iskustva, a očito se imalo o što osloniti kad se prihvatilo. E, tako je meni bilo kad sam gledao prvu epizodu “Igre prijestolja”, suvišno je reći da pamtim i epizodu i ushit, a važno je reći da G. R. R. Martina do tada nisam čitao jer nisam veliki ljubitelj fantasyja, pa nisam dijelio veliko iščekivanje s fanovima niti nešto više znao o “Pjesmama vatre i leda”.

U toj prvoj epizodi, dakle, čuvari Zida, Noćna straža, izjašu s onu stranu, na sjever gdje žive divljaci i nepoznanice u patrolu, gdje nalaze nečija raskomadana i po snijegu razbacana tijela u krupnom planu, komade dobro zamrznutih leševa prekrivenih injem, u snijegu. Dvojica od trojice stražara to plate glavom nakon jedne potpuno panične i dezorijentirajuće trke od nečega što prijeti u šumi. Vidjeli smo da je jednoga ubilo neko biće, po svemu sudeći nadnaravnih sposobnosti, s plavim, užarenim očima, ako plavo može biti užareno. Nakon toga smo vidjeli da su se strahovuci pojavili s južne strane Zida, gdje im nije mjesto. Onda će odbjeglog Čuvara zida, dezertera koji je preživio, Ned Stark, knez Oštrozimlja, morati pogubiti, jer je ovaj prekršio zakletvu i otišao sa Zida, a otišao je da druge upozori da su se pojavili Bijeli hodači, bića koja su više mit nego zbilja, apsolutna okrutnost i snaga i nepoznanica. I platiti to glavom, dekapitacijom koju po zakonu dobar knez počini, jer dobar knez se drži zakona. To gleda njegov desetogodišnji sin Bran. Ovo odsijecanje glave s gejzirom krvi nije snimljeno u krupnom planu, kao prethodna.

Nadalje ćemo se upoznati s kraljevskom kućom Ba-

ratheon, kojoj je upravo iznenada umro Namjesnik, koji je zapravo kraljev savjetnik, pa sad kralj kreće prema Nedu Starku s molbom da ovaj postane Namjesnik i upravlja kraljevstvom. Kraljevska karavana uključuje i kraljicu Cersei te njezina dva brata, od kojih je Jamie njezin blizanac, a drugi intelektualno-satirski raspoloženi patuljak Tyrion Lannister. Scene njegova grupnog seksa bit će obrađene s puno pažnje i dovoljno vremena. Pažnju će ipak više privući odstupanje od norme, jer to da patuljasti ljudi imaju testosterona koliko i divovi nije čudno, no nježan odnos blizanke i blizanca, Cersei i Jamieja Lannistera, seksualna veza kraljice i njezina brata blizanca to ipak predstavlja. Genetski gledano bliži i time veći i nasljedno opasniji incest bi se mogao dogoditi samo da netko može začeti sa samim sobom. No njihovoj kopulaciji svjedoči spomenuti desetogodišnji Bran koji se baš popeo na prozor tog tornja u kojemu dašću i uživaju blizanci te svjedočio nečemu što potpuno ni ne razumije, premda se u ovom svijetu ubrzano seksualno sazrijeva - s prvom menstruacijom mlada je spremna za oplodnju, što se danas klasificira kao pedofilija. Zato dijete-svjedoka, citiram, “zbog ljubavi” Jamie baci s prozora nakon što ga je pitao koliko ima godina. Kadar tijela dječaka koje s tornja pada na kameru će zacrniti zadnji kadar prve epizode “Igre prijestolja”, možda se čuje i tup udarac o tlo, nisam više siguran, i krenut će odjavna špica. Dosta čudesa prve epizode sam preskočio, ali sam tad bio siguran da gledam nešto što još nikad nisam i što želim dalje gledati, a tako je godinama i bilo.

U idućim epizodama nastavit će se s tehnikama šoka i predstaviti se ključno dramaturško oružje G. R. R. Martina: potpuni prezir prema svakoj ideji poetic justicea, to je ono kad glavni junaci ili oni koji nose veći

© SAM KEISER

Aegon se pridružuje velikom savezu

stručak vrlina na reveru traju barem do samoga kraja stalno zapravo drži na panju, što su bliže vatri moći, djela, a obično i prežive. Kad zli bivaju zbog toga kažive u sjeni veće sjekire, pa im nema druge nego da je žnjeni, kad se uvodi nekakva simetrija. Ta ideja daje sami uzmu u ruke. nekakvu ravnotežu, minimalno ispunjenje očekivaAko za ove situacije možemo naći uporišta u antronja i optimizam, pravdu kako sama sintagma kaže, pologiji i povijesti, za jednu ne možemo: incest koji ne toliko po-etičku koliko etičku. Ali u “Igri prijestonas odmah i sablažnjava i šokira. Logika westerovske lja” čim netko iskoči kao uporište vrline ili mogući aristokracije je, to se posebno vidi u onome do čega nositelj zbivanja u masi likova, okrutni scenarist ga ćemo tek doći, da njihovu krv treba očuvati, zgusnuti, ubija, obično u krupnom planu, hladnim oružjem, punog Nadalje, u svim kulturama koje Martin imaginira crvene krvi. To će praktično bogovi se spominju, ali su zapravo sporedni, ne postati metoda, pa ćete uskoro moći biti sigurni samo u pojavljuju se, tek tu i tamo koji ritualčić ili spomen neizvjesnost, a kako za puno podsjeti na njihovo postojanje: ovo je svijet ljudi odsijecanja glava i ostalih onakvih kakvi jesu kad su u bitki za moć, za prijestolje vrsta ubojstava, recimo otrov je uvijek popularan, a agonija filmična, treba puno likova - statistika kaže da prosječno po epizodi “GoT-a” jer su kao kraljevi božanskog podrijetla. Incest je tabu pogiba 14 likova - bit ćete uvučeni u povijest dva u praktično svim kulturama, vjerojatno na temelju kontinenta, Westerosa koji se sastoji od sedam kraljenjegovih rezultata: debilnih potomaka uslijed uvijek vina i nečega s druge strane Zida, i logično, istočnog iste/slične genetske kupke. Taj tabu “Igra prijestoEssosa, oba u fantasy ključu. U dinastičku ili povijest lja” ignorira, baš kao i poetic justice, pa tu počinje vladara, tzv. političku. klupko srodnosti i genealoških zavrzlama koje nekad Eh, dinastije i njihova nasljeđivanja, aristokratska nije lako pratiti. Moram dodati, za svoju dušu, da krvorječja zatajenih pritoka i neočekivanih meandribih sve suvremene dinastije poslao na DNK analizu, ranja. Kako u europskom dinastičkom srednjovjeodmah, pa onda na temelju rezultata napravio malu kovnom dobu oko kojega je osovinski fantasy uvijek ekonomsko-političku preraspodjelu. Bilo bi tu veselja obavijen nije bilo DNK analize, postojali su običaji ubogih. Druga ženidbena politika je ona u kojoj su primogeniture za muškarce, ekscesno tek za žene, najuspješniji bili Habsburgovci, vezati vjenčanjima premda je i to varijabilno od kulture do kulture. Zato jake ili konkurentske kuće za krunu, stvarati rodbinje uvijek važno imati puno nasljednika, ali time i poske koalicije. većati njihovu smrtnost, jer mnogi bi na prijestolje, Elem, “Igre prijestolja” će se razviti u seriju emitiranu samo da uklone starije ili imenovane. Nadalje, u svim od 2011. do 2019., od ukupno 73 epizode u osam sekulturama koje Martin imaginira bogovi se spomizona, ili 63 sata neprekinutoga gledanja, ili 2,6 dana nju, ali su zapravo sporedni, ne pojavljuju se, tek tu bez spavanja, stajati 100 milijuna dolara po sezoni i tamo koji ritualčić ili spomen podsjeti na njihovo što je tadašnji rekord za seriju. Visoki konsenzus postojanje: ovo je svijet ljudi onakvih kakvi jesu kad vrijedi oko toga da je sjajna serija loše zapečaćena, su u bitki za moć, za prijestolje. Dogodi se da neke to da je sedma sezona pad, a osma katastrofa koja nije i ne zanima, lakše je živjeti kao visoka aristokracija pohvatala ni zaključila deltu radnji. Martin s njom nego kao trajno izloženi kralj, ali dužnost ili mogućnije imao veze, i to se jako lijepo vidjelo. nost konkurencije povlaštene aristokratske glave Nastavak na sljedećoj stranici  Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 173

Nakon uspjeha serije morao sam Targaryena koje vladaju zmajevima i koji provjeriti kako taj tip piše pa sam će ih, baš kao i Europu u 20. stoljeću dva pročitao horor-rock roman “Pjesvjetska rata, nepovratno oslabiti. Ples sma sudnjeg dana”, i rekao nakon zmajeva je u seriji tek najavljen, veliki prvih nešto stranica, premda zmaj je unatoč uputama jahača proždro sam na kraju imao problema sa jednog malog zmaja i njegova jahača, ali završetkom priče, bravo majstore! kulminaciju rata vidjet ćemo u drugoj Frajer je fantastično rekreirao duh sezoni serije koja je po općem sudu vrlo 1960-ih i uvezao ga u priču napetu dobra. I koja je stajala duplo više od kao snajperist. sezone “Igre prijestolja”, punih 200 mili”Igra prijestolja” je nastala, to juna dolara te do danas ostala najgledase kao zna, na temelju G. R. R. nijom debitantskom serijom prve noći.

Martinova serijala “Pjesme leda i Ja ipak imam neke primjedbe. “Kuća vatre” koji se sastoji od pet podezmajeva” ponavlja obrasce “Igre pribelih dijelova, da ih ne nabrajam, jestolja”, u prvoj epizodi vidjet ćemo a trebala bi biti zaokružena s dva šokantnu scenu carskog reza, no neočena koja se nestrpljivo čeka, to su: kivanih likvidiranja glavnih likova ovdje Uspon Zmaja - ilustrirana nema, nego se pletu krvne veze, sve uz “Vjetrovi zime” i “San o proljeću”. povijest dinastije Martin i danas u svojem Santa Feu incest, ovaj put nećake i strica u prvom Targaryen, svezak prvi i u svojoj 75. godini piše, a vremeplanu koji kao da su parnjaci incesta George R. R. Martin, Elio M. nom je napisao niz priča koji su Lannisterovih, a i inače mnoge odnospin-offovi gomoljastog svemira se likova kao da smo već vidjeli u “Igri García, Jr., Linda Antonsson, Westerosa. prijestolja”. U međuvremenu uz uznaLumen. Prijevod: Marko Maras Zato je majstor, dok čekamo predovale woke kulture, kuća Velaryon je na završetak “Pjesama”, 2018. postala crnačka, s najmoćnijom flotom, objavio prvi svezak duologije “Vatra i krv”. U njemu ali njihova platinasto-plava boja kose, pa s dreadse detaljno pripovijeda povijest kuće Targaryen - ili locksima, naprosto to čini nategnutim i nakaradnim. zbivanja koja sežu otprilike 300 godina prije početMogli su imati lijepu crnu kovrčavu kosu, mikrofonke, ka serije “Igra prijestolja” - to je ona kuća koja ima štogod, ne znam zašto moraju biti zblajhani. zmajeva jaja, čija predvodnica postaje Daenerys Karakteri su fino razvijeni, imaju svoje dinamike i Targaryen, koja postaje Khaleesi, kad se uda za Khala motivirane promjene u kompliciranom sustavu moći Droga, vođu Dotrakijaca, koji baš podsjećaju na privremenih koalicija, razdirani osobnim težnjama stepske osvajače, i traži povrat Željeznog prijestolja na i strastima i prokletstvom rođenja u odgovornim kojemu trenutačno sjedi Robert Baratheon, što je sve ulogama koje podrazumijevaju dužnosti prema također dio prve epizode serijala. Svezak obuhvaća prijestolju iznad svega. Targaryeni su dinastija knjige, priču o njezinim davnim precima, razdoblje od Aegopozivaju se na stare predaje i priče, knjiga je izvor na I. Osvajača do Aegona III. Nesretnog. znanja i autoriteta, prava, ali dio predaje ostaje u Po djelu od 720 stranica, koliko u prijevodu doseže utopijsko-oniričkim proročanstvima, što potencira prvi svezak “Krvi i vatre”, ove godine je prikazana kod nekih članova sukob realpoltike i idealizma. Kao serija od 10 epizoda “Zmajeve kuće”, što se, jasno, kuća jahača zmajeva, te avijacije s plamenobacačima, odnosi, na Targaryene, preciznije, na petog od osam daleko su najmoćniji, pomoću njih su i uspjeli zavlaobuhvaćenih vladara Targaryena, Viserysa I. Miroljudati cijelim Westerosom kao jedina obitelj gospodara bivog, koji je vladao dugo i razmjerno uspješno, više zmajeva koja je preživjela propast Valyrije. se patio s vlastitom djecom, nego s ratovima. Govori o Nedavno je objavljen fanbook, “Uspon Zmaja” (ilutome što je sve pošlo po krivu nekih 200 godina prije strirana povijest dinastije Targaryen), svezak prvi, u Igre prijestolja, i kako je došlo do onoga što povijest velikom formatu, tvrdog uveza s reljefom glave zmaja Westerosa pamti kao Ples zmajeva, sukob dvije loze obrubljenog vatrom i presvučene lakom na naslovnici, s više od 150 ilustracija u boji koje prate tekst, udžbeničkog real-fantasy stila, od kojih su se mnoge protegle preko cijele stranice. Uspon zmaja pripovijeda povijest Westerosa od postupnog targaryenskog pokoravanja sedam kraljevina na zmajski pogon nadalje. Ovako bogato opremljena knjiga sadrži kazalo imena i pojmova i genealogiju, znanstveni aparat, dobrodošlu i olakšavajuću simulaciju znanstvenosti.

Kad vidite genealogiju kuće Targaryen iskrižanih linija srodstva, u kojoj se spominju 73 imena samo te dinastije, bit će vam odmah jasno zašto nema jednostavnog prijenosa vlasti i zašto iza svake vladareve smrti na prijestolje pretendira barem nekoliko osoba, a sa svakom smrću, kojih ne manjka, premda još ne dose‘Igra prijestolja’ je nastala, to se kao zna, na temelju G. R. žu brojke pokolja “Igre prijestolja”, netko se pomiče u R. Martinova serijala “Pjesme leda i vatre” koji se sastoji od redu aspiracije bliže prema tronu. pet podebelih dijelova, da ih ne nabrajam, a trebala bi biti



PA/PIXSELL

zaokružena s dva na koja se nestrpljivo čeka

174 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 175

Kad pak vidite index imena i pojmova koji zauzima pet stranica velikog formata sitnog tiska, nužno ćete ostati impresionirani i zapitati se kako li se Martin u svemu tome snalazi, a snalazi se, i mnoge epizode su mogući predlošci za nove serije, filmove...

Za potpuniji doživljaj grafički je knjiga izvedena tako da su dijelovi teksta i trivije izdvojeni i fontom koji oponaša drevno pismo ispisani na podlozi koja podsjeća na pergament.

U ovoj knjizi nastaloj po “Krvi i vatri” su šturo u odnosu na roman, drevno historiografski opisani događaji, koji se pozivaju na razne izvore koji nisu sasvim podudarni - Martin voli različita očišta i prostor spekulacija koje oslobađaju - i nude materijal za mnoge serije i spin-offove, daju jamstvo da Martinov svemir ekspandira po njegovoj fizici, ili poetici, ako baš hoćete. U središtu te fizike je čovjek, korumpirano biće kojega pokreće volja za moć ili hedonizmom - nije da tu nema nijansi i da se razine motivacija, od bioloških do psihološko-emotivnih ili egzistencijalnih ignoriraju - ili oboje, beskrupulozno i determini-

176 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

© RENÉ AIGNER

Ognjeno polje

rano ne toliko genetikom koliko tradicijskim nasljeđem i položajem u društvu, dužnostima, barem što se tiče svite aristokratskih likova i njihove iskonske ne-slobode kao cijene za bogatstvo i lagodnost u životu. U tom dobu, kad su vladali zmajevi, a najbolja investicija za budućnost bila njihova jaja - premda i tu ima pobačaja, jaje treba znati voljeti i odnjegovati do izlijeganja - sve je baš isto kao i 300 godina kasnije, a poanta vjerojatno vrijedi i do danas. Ljudi su isti. Ako su vas zaintrigirali Martinova mitologija, psihologija i politika ili ako ste samo voljni priznati da je takav stupanj kompleksnosti i razrađenosti imaginarnog svijeta do sada nezabilježen, ova knjiga će vam to potvrditi, ali ona je u prvom redu namijenjena vojsci fanova koja i raste. “Uspon Zmaja” može biti i uvod i mamac da se krene, to se tiče mlađih čitatelja, u smjeru “Krvi i vatre” i “Igre prijestolja”, pa i drugih Martinovih knjiga, jer u desetak godina su stasale nove generacije zrele da se suoče s ovom, neka iskoristim oksimoron, “nedovršenom klasikom” i budu njezini suvremenici.

Booker Award

Nagrada Nordijskog vijeća za književnost

Uži izbor Nagrade Fric

Uži izbor Nagrade Fric

Nagrada Štefica Cvek

Uži izbor Tportalove nagrade

International

Premio Strega

Oglas Tim press

www.ljevak.hr

Prix Goncourt

Nagrada Fran Galović

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 177

KRATKA PRIČA

Tumarao sam kroz hodnike sagorjelih godina.

Besciljnog pješačenja zarad vlastitog užitka, uvijek gorkog pri krajevima. Bilo je nemoguće povratiti izgubljeno. Stajao sam na rubu stvarnog svijeta, neispavan i razdražljiv.

Na poslu sam nakratko krotio grč, ali se vraćao s posjekotinama koje su pulsirale. Podsjećale da sam još uvijek živ

ALAMY STOCK PHOTO

Piše: SRĐAN GAVRILOVIĆ

Stanar 178 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Kuća je tiha, škripe samo stepenice i ograda. Zadah joj je mekan, nema tragova plijesni. Prašina presvlači police u dnevnom boravku, masa predmeta me posmatra.

Niti jedne biljke. Tri sprata s galerijom u potkrovlju.

Pod prozorom blješti pisaći stol od tesanog drveta. Tu sjedim, privikavam se na samoću koju trebam utopliti.

Liesbeth mi je dala ključ. Rekla da mogu ostati koliko želim, samo da plaćam račune za struju i plin. Otac joj je prešao živjeti kod nje u Hasselt. Udovac, zapustio je kuću i dočekao da mu rak načne grlo. Dvije operacije i kemoterapija. Iščekivanje bolje prognoze od one prve.

Svega godina dana. Za to vrijeme, bolje je da neko tu boravi. Ona će svratiti da odabere knjige i namještaj koji može prodati. Dosta toga odmah može na tržište.

Gramofon, stolovi, ormari, fotelje. Antikna raskoš koju bi mnogi masno platili.

Odjeća njenog oca skoro da je pripadala pozorišnoj garderobi. Nisam se usuđivao skinuti je s vješalica.

Radio je četrdeset godina na flamanskoj radio televiziji.

Jedno vrijeme vodio i emisiju o mladim talentima u Vlaams Brabantu. Po kolekciji CD-ova dalo se zaključiti da je ljubitelj džeza, po Kristovim reprodukcijama u hodniku, vjernik.

Porodični portreti drhte uramljeni u srebru kraj kredenaca. Na njima se smiješi Liesbethina sestra. Živi svega nekoliko minuta odavde u social housingu. Ima šizofreniju i u stanu joj se skupljaju narkomani. Na drugim fotografijama su otac i majka, mlada Liesbeth i još rođaka za vrijeme božićnih praznika. Izgledaju nesigurno sretni, zategnutih osmijeha. Osamdesete u Belgiji su bile neizvjesne. Ekonomija poljuljana, franak devalviran, rudnici ugašeni. Slavilo se skromno.

Ujutru sam kuhao čaj i pio ga u terpezariji. Ako je sunčano, gušterao sam u bašti zamotan u deku. Gledao u mjesecima nepokošenu travu kako osvaja prostor.

Spremao sam se i odlazio na posao u restoran. Šljakao osmosatne smjene i vraćao se u prostranu tišinu. Vrijeme sam trunio čitajući. Mnoštvo naslova iz biblioteke bilo je na engleskom. Vadio sam Pounda, Yeatsa, Byrona. Udisao stihove zajedno s prašinom. Sva trojica su mogla nekad živjeti ovdje.

Nadao sam se da ću okupljati ljude za večerom. Iza oca su ostali kvalitetni noževi, posuđe. Trebalo je samo otvoriti bocu vina. Kuhao sam, prijatelji su često otkazivali. Ostajao bih sâm za stolom, načinjao i drugu bocu. Nije mi se dalo odlaziti u lokalne pabove. Obišao sam svaku rupu u Leuvenu. Osjećao da mi se dosada uvlači pod rebra. Palio sam u Bruxelles i Antwerp da razbijem rutinu svakodnevnih rituala. I tamo sam nailazio na lutajuće duše, mršave radne etike. Često umjetnike i pisce bez izdavača. Pričali su o sebi i velikim planovima. Romanima koje pišu već pet godina, samostalnim izložbama. Potrajalo bi do kasno iza ponoći, razvodnilo se. Vraćao sam se posljednjim vozom i dovršavao šta je ostalo u boci.

Znalo se desiti da neko rano ujutru pokuca na vrata.

Udarci su bili tupi, zvono nije radilo. Dok bih se spustio iz potkrovlja, zatekao bih pustu ulicu ili bicikliste u prolazu. Jedino se po otiscima dlanova na vratima moglo vidjeti da je tu bila osoba. Ponavljalo se tri puta sedmično. Pomislio sam da je to sigurno Liesbethina sestra. Imala je običaj svratiti kod oca, posuditi novac, ili otuđiti sitnicu iz kuće. Posljednje što je uzela bio je Gameboy mog sina,

rekla je kad mi je predavala ključeve. U jutra kad sam sjedio u prizemlju čula se kiša na staklima. Čekao sam uvjeren da će me zateći makar poštar. Niko nije dolazio.

Kad nisam radio, sjedio sam u potkrovlju i pisao.

U ladici stola našao sam mali kožni notes ispisan flamanskim. Prevodio sam riječ po riječ, sklapao rečenice. Liesbethin otac vodio je dnevnik, crtice

nedjelja. Magla je zatrpala vozove na stanici. Gledao sam u pravcu pružnog čvorišta, čekao da taj pokrov barem malo popusti ne bih li pronašao smisao svega.

Otamo se kotrljalo novo magleno beznađe.

Srijedom je dolazila čistačica, krupna Flamanka srednjih godina. Imala je ključ, probudilo bi me njeno tutnjanje i teško disanje uz stepenice. Nije govorila engleski, pa bismo samo klimnuli glavama u znaku pozdrava. Liesbeth je rekla da već godinama čisti, ali da joj je otac pred Aveti u bilo kojem obliku bile su dobrodošle. bolest otkazao usluge. Puno Sjećam se priče o čovjeku koji je tvrdio da ga svaku je pričala a njemu je trebao mir. Zadržavala se satak i po, večer posjećuje Marilyn Monroe i da je to najbolji pročešljala detaljno spratove. seks koji postoji. Bilo mi je svejedno ko će me obići Pravio sam joj kafu nakon odrađenog posla. Sjedili smo u tišini, osuđeni na pukovažnih događaja. Na svega tridesetak listova protinu komunikacije. Oči su joj stalno bježale prema stirao se presjek zadnjih dvadeset godina. Rođenje praznim bocama na kuhinjskom podu. Pri izlasku bi unuka, penzionisanje, smrt supruge, prehlada grla osmotrila kuću i suptilno se prekrstila. koja ne prestaje. Na posljednjim stranicama stajala je Ponekad bih napunio kadu i uronio tijelo. Rastvorio oporuka, želja da se kuća kad ga više ne bude srubi vonj hrane i ulja pri povratku iz restorana. Sijalisa zemljom i podigne nova. Jer ona je simbol vremeca je bacala tek dovoljno svjetla da razrijedi mrak. na koje prolazi, do zaborava, dok se sve ne pomete i Zelena paleta keramike činila da sve izgleda vlažno. ponovo postane prah.

Imao sam dojam da plutam u parama viktorijanU noćima kad sam ležao trijezan, želio sam da se skog javnog kupatila. Na umivaoniku je ležao set za nešto pomjeri, padne na pod. Ostavljao sam stvari brijanje, kolonjska, jantarni češalj. Sličan pribor sam PRIVATNI ALBUM

‘Nemoj ići u Anderlecht zbirka je kratkih priča, uvezanih u gotovo romanesknu strukturu. Narator, muškarac u kasnim dvadesetim, napušta rodni Mostar i odlazi živjeti u Belgiju. Novu domovinu sagledava očima stranca, ali stranca koji želi razumjeti, osjetiti, a to je moguće jedino iz perspektive svijeta iz kojeg dolazi, današnje Bosne i Hercegovine, koja malo šta malo kome ima ponuditi. Vješt i zreo autor, sažetog jezika, s istančanim osjećajem za ljudske sudbine, Gavrilović ovom zbirkom zauzima mjesto u samom vrhu regionalne proze.’ (Senka Marić)

na ivicama, otvarao prozore da ih obori promaha.

Puštao vodu da curi i probudi urlik stoljetnih cijevi.

Aveti u bilo kojem obliku bile su dobrodošle. Sjećam se priče o čovjeku koji je tvrdio da ga svaku večer posjećuje Marilyn Monroe i da je to najbolji seks koji postoji. Bilo mi je svejedno ko će me obići. S plafona se mogao spustiti i sâm Lucifer. Nisam imao molitve, niti vjerovao u boga. Mogla me uzdrmati samo tuđa poniznost.

U kuću sam gurao sve više zvukova. Gramofon s trubom i reljefnom kutijom propucketao je nakon dugo vremena. Jedina ploča koju sam imao bila je Sufjanova Carrie & Lowell. Testament razorene porodice i želje za smrću. Odgovarala je koži zidova. Moja dugogodišnja veza je završila. Pukotine su se vidjele mnogo prije njenog kraja. Nismo uspijevali iskomunicirati puteve kojim smo željeli poći. Gubili smo se na raskrsnicama jednostavnih odluka. Voljeli i tiho prezirali. Jutro kad je otišla osvanula je posve bijela

našao kad mi je umro djed. Bio je pedantan i uglađen egoista. Iza njegove smrti je ostala masa smeća koje je škrto čuvao. Kad je otišao u snu, znao sam da me čeka veliko pospremanje. Trebao je cijeli mjesec da se stan ogoli do zidova, izvjetri miris smrti. Tu sada spavaju turisti. Sudeći po njihovim recenzijama, ta grobnica je slatko malo mjesto.

Jedne večeri konačno sam iskupio ljude za stolom.

Nismo večerali, ali smo pili bez zadrške. Farjad, Max, Maria i Hanna, prijatelji s kojima sam pretežno visio bili su osvojeni šarmom i jezom trospratnice. Max je rekao kako tu treba organizovati orgije pod maskama. Bestidan kakav jeste, otišao je do ormara da ugodi svojoj queer duši koja je voljela kostime i perike. Vratio se s imidžom svodnika sedamdesetih. Uskoro smo svi bili preobučeni. Njih dvije u prevelike kapute i šešire, Farjad i ja u svilene košulje i pantalone na peglu.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 179

kako sjedim u bašti. Dodao sam obrise žene i maleno klupko na podu. Moglo je to biti dijete, ili pas. Dovoljno da se zamisli porodica. Dom je bio širok za razvoj zdrave zajednice. Naselio sam ga s još silueta. Mračio papir sve dok grafit nije progutao bjelinu.

Januar je pritisnuo zidove.

Grijao sam sobu i dnevni boravak. Ostalo je pripadalo smrznutoj tišini.

Nakupina samoće udarila je snažno. Anksioznost i nesanica preuzeli su kormilo. Sada sam čuo, vidio i osjećao sve ono čega nije bilo. Simfonija zvukova i šumova prožimala je kuću. Njen crijevni trakt spremao se da me probavi. Ništa nije pomagalo.

Ni trava, alkohol, ni xanax. Prošlost se navlačila kao mrena, ta beskrajna misaona petlja koja me iscrpljivala.

Tumarao sam kroz hodnike sagorjelih godina.

Besciljnog pješačenja zarad vlastitog užitka, uvijek gorkog pri krajevima. Bilo je nemoguće povratiti izgubljeno. Stajao sam na rubu stvarnog svijeta, neispavan i razdražljiv. Na poslu sam nakratko krotio grč, ali se vraćao s posjekotinama koje su pulsirale.

Podsjećale da sam još uvijek živ.

Kod psihijatra sam otišao samo da mi kaže da neću poludjeti. Dečko od trideset i koju pažljivo je slušao i klimao glavom. Nakon dvije seanse, rekao sam mu da ovo nije za mene. I da je fotelja u kojoj sjedim neudobna. Ispratio me rekavši da pokušam s medi-

U kuću sam gurao sve više zvukova. Gramofon s trubom i reljefnom kutijom propucketao je nakon dugo vremena. Jedina ploča koju sam imao bila je Sufjanova Carrie & Lowell. Testament razorene porodice i želje za smrću. Odgovarala je koži zidova. Moja dugogodišnja veza je završila.

Pukotine su se vidjele mnogo prije njenog kraja

Izgledali smo poput razuzdanog kabarea. Plesali smo, pjevali. Vadili skupocjene boce iz regala. Nismo prestajali dok Farjad nije uganuo zglob. Ostavio sam ga da odmara na kauču, Max i Maria oteturali su kućama. Kasnije sam se odvukao s Hannom u potkrovlje. Ležali smo goli pod jorganom.

– Kako te nije strah ovdje zaspati – upitala je tiho.

– Ne znam. Ponekad mi se čini da sam jedini duh ovdje.

– Kako misliš?

– Čuješ li išta?

– Ne, ništa.

– Kažem ti, ljudi su duhovi ovoga svijeta.

– Hajde, dosta za večeras o duhovima.

– Dosta – pružio sam ruku i ugasio lampu.

Ostao sam ležati budan. Rojevi misli držali su oči otvorenima. Nekad u noći javilo se sićušno svjetlo u ramu prozora. Šetalo je po zidu ostavljajući blještavi trag. Pratila ga je tiha frekvencija nalik zujanju komarca. Taj mikro-meteor bio je živ svega minutu, onda je iščezao. Zagrlio sam Hannu i konačno zaspao.

Narednog jutra pospremio sam ostatke sinoćKod psihijatra sam otišao samo da mi kaže da njeg partya. Farjad i neću poludjeti. Dečko od trideset i koju pažljivo je Hanna su isparili. Vratio sam odjeću u ormar, slušao i klimao glavom. Nakon dvije seanse, rekao ispraznio poluispijene sam mu da ovo nije za mene. I da je fotelja u kojoj boce i limenke. Liesbeth je stigla u posjetu. Obesjedim neudobna. Ispratio me rekavši da pokušam s ćao sam joj pomoći oko meditacijom. Nasmijao sam se i grubo zatvorio vrata knjiga. Cijelo popodne smo selektovali, otišle su i one koje sam već pročitao ili bio tek na pola puta da ih dovršim. Za njih tacijom. Nasmijao sam se i grubo zatvorio vrata. Taj će dobiti mizeriju, ali osjeća da ih se treba riješiti. dan sam proveo na obali. Posivjeli krajolik Atlantika Pitao sam je kako joj je otac. Drži se, ali vremena je plazio je i lizao moju usamljenu priliku. Slani vjetar sve manje, rekla je i nastavila prebirati po policama. bičevao plažu. Ako se igdje moglo nestati, raspršiti Vagao sam da li da joj kažem za notes i kucanje na u atome, onda je to bila ova pustinja. vrata, ali sam odustao. Smrt je stajala između nas, Jedne subote, kad je nebo bilo puno snijega, hladna sjena koja je čekala da dovrši posao. Ako zgutao sam pet tableta i zalio ih vodkom. Doza je želiš, možeš zadržati nešto od ovoga, rekla je pokabila dovoljna da me omami. Sletio sam niz kičmu zujući na kutije. Ne znam ni gdje ću sa svojim, odstepenica, dočekao se na lice. Topla krv iz arkade govorio sam i krenuo slagati preostalo. Kad je otišla zalila je obraz, ušla u procijepe poda. Prešao sam u WC, izvukao sam jedan naslov i zaturio ga pod jezikom preko zuba, sve je bilo na svom mjestu. kauč. Kafkina Amerika ostala je da mi pravi društvo.

Opušten na hladnom parketu, shvatio sam da se Dani su bivali prazniji. Kovitlac monotonije. Stizao moram prepustiti do tačke rastrojstva. Da se desilo sam s posla i odmah otvarao limenku. Tražio nasve što je trebalo. Snaga će se vratiti u proljeće. čine da ubrzam vrijeme. Djelovalo je da se krećem Trebat će okrečiti, pokositi travu, možda potražiti kroz gust zrak. U toj gravitaciji, počeo sam da nacimere. Ostao sam ležati s Amerikom pod glavom, kon deset godina opet skiciram rukom, pravim kronapolju je tinjala prva susnježica. Noć se spremala kije. Uskoro sam iscrtao cijelu utrobu kuće, i sebe da padne na Leuven.

180 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Srednja Europa d.o.o. • Trg Ivana Meštrovića 9 • 10020 Zagreb • Tel. 01 66 87 055

Biblioteka Pisci hrvatske povijesti

www.srednja-europa.hr • srednja.europa@vip.hr •

srednja-europa Veljača• 2023 srednja-europa BESTBOOK MAGAZIN 181

INTERVJU

Dragan Velikić

NA DNU SMO, ALI KOPAMO I DALJE Živi u Beogradu kao slobodni književnik, no njegov je ‘lutajući’ identitet neodvojiv od Hrvatske, gdje mu se redovito objavljuju knjige i u kojoj je stekao status gotovo domaćeg pisca. Velikićev hrvatski nakladnik MeandarMedia upravo je objavio reizdanje ‘Hamsina 51’

Razgovarala: GEA VLAHOVIĆ, Fotografirala: ANDRIJA VUKELIĆ, MONTAŽA FREEPICK

182 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 183

T

ko će mi reći: u tkanju čijem moj život sebi korijen tka?”

Stih iz zbirke ranih pjesama Rainera Marije Rilkea kojim srpski književnik Dragan Velikić otvara svoju spektakularnu obiteljsku sagu “Hamsin 51” na prekrasan način sažima jedno od ishodišnih pitanja kompletnog opusa tog cijenjenog srpskog intelektualca, pisca gotovo opsesivno okupiranog identitetom, pripadnošću, zavičajem, sjećanjem i transformacijom.

Rođen 1953. u Beogradu, Velikić je djetinjstvo i mladost proveo u Puli.

Diplomirao je opću književnost s teorijom književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status. Od lipnja 2005. do studenoga 2009. bio je veleposlanik Srbije u Austriji. Napisao je tri knjige priča, osam knjiga eseja, jednu duodramu te 11 romana, za koje je dobio niz nagrada, među kojima nagrade “Miloš Crnjanski”, “Meša Selimović”, Kočićevo pero, Kočićeva knjiga te dvaput NIN-ovu nagradu.

Knjige Dragana Velikića prevedene su na osamnaest europskih jezika te na arapski i farsi, u 85 stranih izdanja. Zastupljen je u domaćim i inozemnim antologijama i jedan je od najprevođenijih i najcjenjenijih srpskih pisaca u svijetu.

Dobitnik je nagrade Instituta za Dunav i Srednju Europu iz Beča (2008.), Nagrade grada Budimpešte (2013.) te Europske nagrade Vilenica (2019.). Počasni je član mađarske Akademije umjetnosti i književnosti Széchenyi. Živi u Beogradu kao slobodni književnik, no njegov je “lutajući” identitet neodvojiv od Hrvatske, gdje mu se redovito objavljuju knjige i u kojoj je stekao status gotovo domaćeg pisca. Velikićev hrvatski nakladnik MeandarMedia upravo je objavio reizdanje “Hamsina

184 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

51”, izvorno objavljenog 1993. u Srbiji. U “Hamsinu 51” Velikić se bavi srpskom intelektualnom emigracijom nastalom tragičnim raspadom SFRJ. Roman počinje 1991., u godini pustošne stvarnosti rata koji drobi domovinu njegova junaka, a završava u 2022. godini, u autorovoj futurističkoj projekciji raštrkanih života i sudbina nakon smiraja aktualne povijesne pošasti. Povezujući različite povijesne trenutke, odljevke sjećanja i anticipacije, Velikić je ispisao impresivni poetski bildungsroman o četiri naraštaja jedne obitelji, sve do sadašnjeg trenutka, u kojem se njezina loza prekida.

Paralelno s izlaskom hrvatskog izdanja ove “proročanske” knjige, objavljene prije točno trideset godina, srbijanska izdavačka kuća Laguna objavila je knjigu “Soko zove Lastu”, zbirku Velikićevih kolumni za NIN, u kojima se ovaj angažirani kolumnist, pisac i esejist kritički osvrće na društvene i političke apsurde u Srbiji danas. Jedan od prvih intelektualaca iz Srbije koji su u devedesetima javno kritizirali Miloševića i njegovu velikosrpsku politiku, autor mnogih eseja protiv nacionalizma, rata i etničke mržnje, zbog čega se našao na udaru srbijanskih medija i bio prisiljen nakratko napustiti Srbiju, Velikić u svojim redovitim kolumnama za cijenjeni beogradski tjednik ostaje vjeran sebi, ispisujući bespoštednu anatomiju nemorala, nepoštenja i afera koji potresaju svakodnevicu jedne, kako je on vidi, rasute i izgubljene zemlje na raskrižju svjetova i vrijednosti koje je napustila.

S jednim od najvećih imena suvremene srpske književnosti razgovaramo o dvije knjige koje omeđuju tridesetogodišnje razdoblje njegovih književnih “lutanja” u potrazi za odgovorom na pitanje s početka ovog teksta i početka njegova kronološki trećeg romana: “Tko će mi reći: u tkanju čijem moj život sebi korijen tka?”. “Da li se još u buri vijem, il’ kao val se vodom lijem, il’ kao blijeda breza bdijem, i od proljeća zebem ja?”, pita se dalje Rilke. Što kaže Velikić?

BestBook: U Hrvatskoj je nedavno izašlo reizdanje vašeg romana “Hamsin 51”, izvorno objavljenog prije točno 30 godina, neposredno nakon raspada Jugoslavije i u jeku rata u Hrvatskoj i BiH. Njegova se radnja odvija u vremenu onodobne nove rasute stvarnosti, a završava u 2022. godini, u budućnosti, u kojoj vaši junaci pronalaze neku vrstu smiraja u limbu nepripadanja. Sad kad je ta budućnost stigla, i kad znate kakva je, biste li napisali drugačiji kraj te knjige? Bi li vaši junaci imali smirenu ili rasutu budućnost? Kakva je njihova sadašnjost?

Njihova sadašnjost je baš onakva kakva se nazirala kao vrijeme buduće dok sam tokom 1992. godine pisao taj roman. Pisac Josip Mlakić naveo je u recenziji o “Hamsinu 51”, objavljenoj prije nekoliko tjedana u Expressu, da sam u svom predviđanju budućnosti prepoznao ono najvažnije - iskustvo emigracije koje je zajedničko svim zemljama s ovih prostora. Bilo je tako logično da će raspad Jugoslavije i ratovi koji su uslijedili izazvati velike migracije i stvoriti novu emigraciju. Boraveći kratko u

Problem sa srpskim društvom je što većina nema šta da izgubi, jer su se tokom posljednjih četvrt stoljeća navikli da preživljavaju, a ne da žive

Amsterdamu u prosincu 1992. godine, družeći se s piscima s naših prostora koji su napustili zemlju zbog rata i odlučili da se nastane u tom gradu - neki danas pišu na nizozemskom - često sam razmišljao kako će se razvijati njihovi životi. Uvijek me zanimala tema emigracije; moji omiljeni pisci bili su emigranti, od Nabokova, Gajta Gazdanova, Josepha Rotha, Gombrowicza do Danila Kiša, Kundere, Crnjanskog... Kao čitalac uživljavao sam se u njihove sudbine. Devedesetih godina prošlog stoljeća često sam boravio u Austriji i Njemačkoj. A onda sam tog dana kad će početi NATO bombardiranje Srbije otišao u Budimpeštu i našao se u emigraciji. Sve ono što sam zamišljao pišući sedam godina ranije “Hamsin 51”, tad je postalo realnost.

U mađarskoj prijestolnici proveo sam skoro dvije godine i napisao roman “Slučaj Bremen”, čiji je glavni junak, Emil Kohot, vozač tramvaja, koji stjecajem okolnosti provodi svoj radni vijek u Subotici, Budimpešti, Pragu, Beču i Beogradu. Za razliku od junaka “Hamsina 51”, koji imaju rasutu budućnost, vozač tramvaja Emil Kohot živi mirnu sadašnjost, jer takvo mu je povijesno vrijeme zapalo. Ali i on živi u limbu nepripadanja. Sadašnjost se poklopila s mojim predosjećajem. Od onih stotina hiljada koji su napustili ove naše zemlje, većina je našla svoj smiraj na tim novim prostorima, od Amerike, preko Europe, do Capetowna. Ni tamo im ne manjka problema, ali život je sigurno sređeniji u odnosu na kaos koji su napustili. Nostalgiju ni ovdje ne bi izbjegli, jer mi koji smo ostali u Srbiji osjećamo nostalgiju za vremenom u kojem smo bili mladi i živjeli u nekoj drugoj, daleko sređenijoj državi. Zapravo, današnja

Srbija je provizorij kojim upravlja razbojnička družina.

BestBook: O tome što mislite o današnjoj Srbiji iscrpno pišete u kolumnama za tjednik NIN, dio kojih je okupljen u nedavno objavljenoj zbirci “Soko zove Lastu”. U jednoj kolumni izražavate ozbiljnu zabrinutost za Srbiju, koja je, kako pišete, talac opasnog autokrata.

U čemu je tajna trajnosti represivnih struktura koje perpetuiraju mehanizam totalitarne svijesti i ideološkog pozicioniranja na Balkanu? Srpsko društvo opetovano u svojim javnim istupima opisujete kao društvo koje se sunovratilo na najnižu civilizacijsku točku. Je li to dno dosegnuto?

Ovdje bih vam najradije odgovorio jednim bugarskim aforizmom: Na dnu smo, ali kopamo i dalje. Problem je što kod većine građana postoji uvjerenje da će netko drugi umjesto njih da sprovede promjene. Neće! Problem sa srpskim društvom je što većina nema šta da izgubi, jer su se tokom posljednjih četvrt stoljeća navikli da preživljavaju, a ne da žive. Zar mislite da bi, ukoliko bi se Srbiji od strane EU opet uvele vize, to imalo utjecaja na tu većinu koja ni nema pasoš? Vučić je uspio korupcijom formirati bandu poslušnika kojima je omogućeno da se enormno bogate. Oni su u vrhu piramide, u ulogama ministara i v.d. direktora u javnim poduzećima. Od najnižeg ešalona kriminalaca stvorio je reketaše po beogradskim splavovima. I dok svi oni uzimaju rekete od poslova, istovremeno sirotinjska pješadija – onaj najniži ešalon poslušnika koji čini glasačko tijelo Srpske napredne stranke i kojima je osigurana crkavica – ima jedino posao da agitira i hvali Vučića. Stvoreno je stanje latentne hipnoze, nešto kao temperatura 37,2.

BestBook: Jesu li potrebne nove političke paradigme? Što je potrebno da bi došlo do temeljne promjene?

Osloboditi medije. Da ono što se može vidjeti i pročitati u onih nekoliko nezavisnijih medija kao što su TV N1 i Nova S, zatim tjednici NIN, Vreme, Nedeljnik, Novi magazin, i dnevni listovi Danas i Nova, da to isto bude dostupno na državnoj televiziji RTS i na one četiri privatne televizije s nacionalnom frekvencijom. Uspo-

Vučićevi ‘naprednjaci’ (koji apsurd u tom imenu) su šlag na smrdljivoj torti koju je zamijesio Milošević. Vladavina najgorih. Nisam u stanju da vidim izlaz. Ali, opet kažem, neka nova i drugačija pamet će, vjerojatno, iznaći put

staviti ponovo državne institucije. Mi već punu deceniju nemamo državnog tužioca jer onaj koji se krije pod imenom Zagorke Dolovac manje je vidljiv od Gospe iz Međugorja.

BestBook: U uvodu knjige “Soko zove Lastu” pišete da Srbijom desetljećima vladaju “četiri jahača apokalipse: laž, manipulacija, zločin i korupcija”. Kakva je, na temelju anamneze tih pedesetak priča, vaša dijagnoza sadašnjeg stanja Srbije?

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 185

Kakistokracija, materijalna bijeda, duhovna apatija. Sve je zakuhao Milošević tim sramnim ratovima. Duboki stid većine stanovništva predugo je trajao, bez razrješenja, pokosivši vitalne snage društva. Najbolji, najsposobniji već 30 godina napuštaju moju zemlju, ostatak je primoran da se bori za golo preživljavanje. Svijet nas je izolirao, prezreo. Ljetos sam bio u Srpskoj kući na Krfu, muzeju u kojem Grci i danas čuvaju uspomenu na viteško, prepošteno ponašanje iznurenih srpskih vojnika koji su tamo dobili gostoprimstvo, za koje kažu da jednu grančicu masline nisu polomili, a ne šta drugo. Duboko me potreslo uspoređivanje toga s današnjim stanjem. Gdje su nestali ti ljudi? Vučićevi “naprednjaci” (koji apsurd u tom imenu) su šlag na smrdljivoj torti koju je zamijesio Milošević. Vladavina najgorih. Nisam u stanju da vidim izlaz. Ali, opet kažem, neka nova i drugačija pamet će, vjerojatno, iznaći put.

BestBook: Kako se “politika” vaših tekstova uklapa u kulturnu politiku današnje Srbije? Postoje li pritisci?

Je li ovako pisati o Srbiji u Srbiji čin hrabrosti? Jeste li vi hrabri?

Ne razmišljam u tim kategorijama. Ne bih hrabrošću nazvao potrebu da ukazujem na laž, na nepravdu, na zlo.

To je kod mene na nivou fiziologije. Nikada mi nije bilo jasno kako je moguće biti pisac, a ne reagirati na ono što se okolo dešava. Kako se može stvarati autentični

proljeća. Europa se, međutim, upravo nalazi usred onoga što bi za mnoge Europljane mogla biti duga hladna zima. Kako iz pozicije Srbije izgleda aktualna situacija s Ukrajinom? Vjerujete li vi u mogućnost “ponovnoga početka” u ovakvim globalnim okolnostima?

Koliko znam, od kraja Drugog svjetskog rata pa do danas nije bilo dana da se u svijetu nije ratovalo. U tom smislu, rat u Ukrajini nije ništa novo i trajat će sve dotle dok onima koji imaju korist od njega bude odgovaralo. Pa će onda buknuti na nekom drugom mjestu. Ekonomske posljedice po Europu, pa mislim da to ni dežurni ekonomski analitičari ne mogu da sagledaju. Nešto se ne sjećam da su predviđanja “stručnjaka” u bilo kojoj krizi bila i ostvarena. Obično se dogodi nešto sasvim novo i neočekivano.

Usporedo s ratom, ekonomskom i energetskom krizom, dešavaju se mnogi drugi procesi, od kojih na neke – iako ih vidimo – ne reagiramo (nisu nam ih mediji nametnuli), a dešavaju se i oni za koje ne znamo. Evo, ne znamo ni kako ćemo i hoćemo li iz Covida isplivati. On se nikako ne da, a tri godine su prošle, što je vrijeme koliko epidemije uobičajeno traju. Sve zajedno, a naročito s obzirom na globalna zbivanja u kulturi, meni ovo djeluje kao sumrak jedne civilizacije, poslije koje će nastati nešto novo, drugačije, neočekivano i nama nesagledivo.

BestBook: Odnos prema ruskoj invaziji na Ukrajinu ponovno je naglasio razlike unutar zemalja bivše Jugoslavije. Kako objašnjavate podršku režimu Vladimira Putina u Srbiji? Zašto je Srbija jedina europska zemlja u kojoj veći dio javnosti podržava rusku invaziju na Ukrajinu?

Kako ja da vam objasnim šta se dešava u glavi Aleksandra Vučića? A onda taj njegov košmar mediji uspješno plasiraju.

Nije to samo srpska specijalnost, agresivna i sluđujuća propaganda – od pitanja ratova pa do zbivanja u britanskoj kraljevskoj porodici – vitla barjacima po čitavom svijetu.

Negdje više, negdje manje, ali u principu, mislećih ljudi je jako malo na svijetu, i ništa lakše nego razbuktati navijačke strasti u narodima. Kako objašnjavam podršku Putinovom režimu u Srbiji? Pa, posljednjih deset godina se narod programira kako su Rusi naša pravoslavna braća; njihovi nepovoljni krediti se predstavljaju kao pokloni, Rusija i Putin se uvijek spominju u pozitivnom kontekstu. Istovremeno, nigdje u državnim medijima nema informacija o milijunskim donacijama koje stižu iz EU. I zato bi Putin na izborima u Srbiji prošao bolje nego Vučić.

BestBook: Jačanje populizma i nacionalističkih tendencija posljednjih godina, kao i odgovor Europe na nedavnu veliku izbjegličku krizu, naveli su nas da se ozbiljno zapitamo - zar nismo ništa naučili iz prošlosti? Odgovor Zapada na rusku invaziju na Ukrajinu pokazao je, međutim, jednu malo drugačiju sliku od one otprije niti stotinu godina. Otkriva li ukrajinska kriza da smo nešto ipak naučili?

Jasno je da bi vojno uplitanje Zapada proširilo rat i na

Svijet nas je izolirao, prezreo. Ljetos sam bio u Srpskoj kući na Krfu, muzeju u kojem Grci i danas čuvaju uspomenu na viteško, prepošteno ponašanje iznurenih srpskih vojnika koji su tamo dobili gostoprimstvo, za koje kažu da jednu grančicu masline nisu polomili, a ne šta drugo. Duboko me potreslo uspoređivanje toga s današnjim stanjem. Gdje su nestali ti ljudi? teritorij – što svaka dobra knjiga jest – a praviti se lud na stvarnost koja te okružuje. Tu ne mislim da je dužnost biti politički aktivan, već je neoprostivo ne reagirati na ovo ludilo koje je zahvatilo Srbiju. Ali jasno mi je da drugorazredni umjetnici nemaju šta da izgube u kužnim zagrljajima s ovakvom vlašću. Problem su osobe od integriteta. Problem su oni koji imaju dar, i imaju šta da izgube. I naravno, kužni dodir amenovanja vlasti prije ili kasnije od stvaraoca pravi maskotu. Obruši se građevina. A što se pritisaka tiče, oni postoje u vidu financijskog iscrpljivanja. Postoje persone non grata, u koje i sam spadam. Osjećam odgovornost prema onima koji se ne mire s postojećim stanjem, i kao što mene jačaju tekstovi i intervjui slobodnomislećih kolega, tako i ja osjećam da ono što govorim i pišem ima odjeka i jača one koji misle svojom glavom.

BestBook: U naslovu romana “Hamsin 51” sadržan je nagovještaj vjere u mogućnost ponovnog početka – pojam “hamsin” označava kraj zime i početak

186 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Europu, a to nitko ne želi. Ratovi se mogu voditi po njenom obodu, i naročito u zemljama Trećeg svijeta, ali nikako po staroj dobroj Europi. Osim toga, nije Rusija neka mala afrička ili balkanska državica s kojom bi se lako izašlo na kraj. Ukrajina će “dobivati” oružje, kako to mediji manipulativno predstavljaju, dok se zapravo radi o čistoj prodaji i uvaljivanju te zemlje u ogromne kredite, koje ona neće moći vraćati. Pa će se uskoro njeni resursi naći u nekim tuđim, vještim rukama. Vojnu pomoć neće dobiti jer to nikome ne ide u račun. Tako meni, neanalitičaru, to izgleda.

BestBook: Kad je riječ o balkanskim društvima, ona su još snažno obilježena konzervativnim nacionalnim politikama koje ne uspijevaju pobjeći od tema povezanih s ratovima od prije 30, pa i Drugim svjetskim ratom od prije 80 godina. Svakih nekoliko mjeseci, zbog ovog ili onog razloga, porastu napetosti između Hrvatske i Srbije. Je li to neko trajno stanje na koje se moramo priviknuti ili postoji nada da jednom zauvijek završimo s prošlim ratovima? U kojem to točno trenutku neko društvo može prestati biti talac ratne prošlosti?

može poteći upravo s mjesta koje generira mržnju.

Većina ljudi želi kraj mržnji, većinu svijeta i kod vas i kod nas je sramota nacionalističkih incidenata. A oni su, većinom, izrežirani da bi se održalo stanje. Koje odgovara – kome? To bi takozvani običan čovjek trebalo da se zapita. Odgovor je jasan.

BestBook: Mogu li mlađe generacije prekinuti taj obrazac ili će ga, naprotiv, dodatno učvrstiti?

Moja generacija zborski ogovara svoje potomke. “Oni nisu kao mi!” I bogu hvala da nisu, jer mi smo kreirali ovo stanje. Svojom glupošću, svojim nečinjenjem, naivnošću, konformizmom… Oni jesu drugačiji, a samo neki drugačiji mogu da promijene matricu čiji smo mi kreatori. To je tako prirodno. Ima ona tablica, još iz nekog od staroegipatskih perioda, gdje se otac žali na svog sina i njegovu generaciju, jer su iznevjerili tradicijske vrijednosti. E pa to i jeste uvjet i uzrok evolucije, odvojiti se od prethodnog, naći drugi put i način. Da, mislim da će ovi mladi, ili neki njihovi mladi, naći put da izađu iz ovoga kazana u kojem se svi kuhamo.

BestBook: Jedan naglašavani jaz između hrvatskoga i srpskoga društva perpetuira crkva, koju je još Krleža

To je notorna stvar – dokle god mrzimo neprijatelja sa strane, dotle nećemo primjećivati neprijatelja u kući. A pravi neprijatelji su nam nesposobni, gramzivi, neodgovorni, koruptivni političari. Zapravo, “političar” je veliki kompliment za te ljude na čelu naših država. Političar bi trebalo da razmišlja o dobrobiti zajednice, da zbog te dobrobiti razvija pametnu politiku, dok ovi ljudi koji nas vode razmišljaju isključivo kako da zadrže vlast.

Pod svaku cijenu. Jer vlast im pruža silne nezaslužene beneficije, velika primanja, mogućnost da ispod stola, rasprodajući zemlju i njenu budućnost, ostvare ogromnu dobit za sebe i svoju porodicu. Gledamo mirno te ljude koji sve uništavaju, živimo u bijedi po kojoj je Srbija lider na Balkanu, mi ovdje u strašnoj sramoti, ali palimo se na ustaše i četnike, na “šiptare”, migrante, pedere… jer oni tobože ugrožavaju naše – šta? Vječiti kvisko u rukama beskrupuloznih lažova. Onda se to piramidalno spušta na niže nivoe, nesposobnjakoviće koji dobivaju također svoj djelić kolača, a koji održavaju čitavu konstrukciju. No konstrukcija je ipak balon, koji u jednom trenutku mora puknuti. Hrvatska je, ipak, druga priča, ona se naslanja na mnogo veći balon, na Europsku uniju, i time je zaštićena. Nije da ta Europa ne održava na neki način i srpski balon. Sve je to, ipak, jedna strašna opsjena, kojoj će jednom doći kraj. Kada – ne znam. Dakle, cijela ta stvar zvana pacifikacija jedino

otvoreno smatrao “manifestacijom deformirane simbolične nemoći shvaćanja života u svoj njegovoj dubini”, proglašavajući je ciničnom organizacijom koja “gazi socijalnu mizeriju čovječanstva u ime nekakvih moralnih propisa”. Otkud, po vašem mišljenju, dolazi moral? Jeste li vi vjernik, što za vas predstavlja vjera?

Je li moguće društvo lišeno vjerske ideologije? Kako zamišljate idealno srpsko društvo?

Sasvim odvajam vjeru i religiju. Ja sam agnostik. O crkvi mislim da se u potpunosti odvojila od vjere, i to odavno.

Tu je riječ o korporacijama, a ni u kom slučaju o nastavljačima Kristova učenja. O narodu neću da govorim; priča o Zlatnom teletu vrijedi jednako danas koliko i u vreme starog Egipta. Što se ideologije tiče, društvo lišeno svake ideologije je društvo nekakve daleke, nesagledive budućnosti. Vrijeme u kojem će se misliti svojom glavom. Utopija? A moral, pa on vam je kao i slovo zakona – zna se šta bi trebalo, a šta ne bi trebalo, ali ne pridržava se svatko toga. Relativizaciji, nažalost, u velikoj mjeri doprinose mediji. Osim toga, živimo u civilizacijskom trenutku koji je profit postavio kao vrhovno božanstvo. Način na koji se do tog boga stiže sve je manje važan. Mene samo buni kako oni koji nose krstače oko vrata i na retrovizorima džipova mire svoje različite puteve stizanja do dva boga.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 187

Šalim se, ne buni me, naravno, znam da im to nije bitno, jer je nepomirljivo. U opticaju je religija kao tradicija, sasvim zgodno Zlatno tele.

BestBook: Krleža je prema Beogradu imao ambivalentan odnos, sentimentalan prema gradu, koji opisuje kao prostor koji tone u provincijalizam. No on isto tako nije štedio ni Zagreb, a njegova izvanredna promišljanja o uskogrudnosti kulturnih elita i onome što je, dosljedan svojem nepopustljivom umijeću nemilosrdnog razotkrivanja malograđanske zavisti i ogorčenosti, detektirao kao rezervat domaće književne i kulturne gluposti, čine se izvanredno aktualnima. Što se danas događa s beogradskim intelektualcima, ima li ih? Govore li ili šute? Sluša li ih se? Koja je ključna stvar koju danas možemo naučiti od Krleže?

Krleža je živio u vrijeme u kojem su i Beograd i Zagreb bili nešto drugo od ovoga nama poznatoga, koliko god

Od kraja Drugog svjetskog rata pa do danas nije bilo dana da se u svijetu nije ratovalo. U tom smislu, rat u Ukrajini nije ništa novo

mi mislili da je to isto. Ništa nije isto. Može se zgodno citirati po društvenim mrežama njegovo mišljenje o Srbima i Hrvatima, ali to je bio sasvim različit kontekst, makar se mi i prepoznavali u tome. Mnogo je bitnije i primjenjivije ono što je zabilježio u Glembajevima, onu pohlepu i bešćutnost koji su danas zavladali čitavim svijetom. Baveći se fragmentom, anticipirao je naš trenutak. Globalni. Škare su simbol reza. Taj se rez mora dogoditi. Ne krvavom revolucijom, jer znamo kako one završavaju. Već nekom sasvim drugačijom, koju – ponavljam se – mi ne možemo da zamislimo. Beograd i Zagreb su u tome samo usputne stanice. One pored kojih brzi vozovi prolaze ne zaustavljajući se. Što se beogradskih intelektualaca tiče… ma šta je zapravo intelektualac? Ako mislite na kulturnu elitu, pa svega tu ima. Ona meni bliža je i protestirala je i našetala se u protestima ovih 30 godina. Evidentno je da nije bilo uspjeha. Dio se priklonio vlasti, oni koji bi trebali da preuzmu štafetu većinom su napustili zemlju. Na opozicionim skupovima okupljaju se sijede glave. To je tužno i besmisleno.

Pošten čovjek i dalje ne može da šuti, ali ti glasovi se gube u kakofoniji medijskog beščašća. Postoje intervjui,

188 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

postoje kazališne predstave, postoje knjige, međutim, to jedino može da ojača sve manji krug istomišljenika.

Srbijom je zavladala apatija, ali ne zaboravimo – i jedna jedina iskra sve može da promijeni preko noći. Vidjet ćemo.

BestBook: Kad smo posljednji put razgovarali, spomenuli ste da radite na novom romanu, vrlo osobnom, temeljenom na traumatičnom događaju koji se dogodio vama bliskoj osobi. Do kuda ste došli s pisanjem, kad možemo očekivati tu knjigu?

Taj traumatični događaj bio je okidač da se upustim u nešto što nemam u spisateljskom iskustvu. Bile su mi potrebne skoro dvije godine, s dužim periodima pauza, da napišem pedeset stranica. Jer trebalo je izmjestiti sebe iz te stvarnosti da bih o njoj pisao iz pozicije neutralnog promatrača. Na širem planu, to je priča o moći državnog aparata, o tome šta se sve krije i gmiže u dubinama institucija, kako nastaju intrige, i kako se sistem brani od pojedinaca koje doživljava kao opasnost.

U priči koja duboko zalazi u genetiku našeg prostora, u jednom trenutku stižem i do Zrinskih i Frankopana, čija sudbina je metafora za mračnu stranu neispunjenja pravde. Nadam se da ću do kraja ove godine završiti taj roman, čiji naslov je “Stanica Itaka”.

BestBook: U vašim romanima gradovi postaju protagonisti. Da možete ući u vremenski stroj i vratiti se u bilo koji povijesni trenutak bilo kojega grada, koji bi to grad bio i koje povijesno razdoblje?

Teško pitanje. Mnogo je gradova u koje bih se rado otisnuo u nekoj avatarskoj egzistenciji. U konkurenciji su, da spomenem samo neke, Pula s početka 20. vijeka, Beograd negdje oko 1930. godine, i svakako Trst sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na kraju bih se, ipak, odlučio za vrijeme sadašnje, i živio u Ateni.

BestBook: U romanu “Hamsin 51” važan lajtmotiv su “čvorovi”, kako nazivate važne točke životnih putanja svojih junaka. Preispitujući vlastitu životnu putanju, koje čvorove smatrate najvažnijima, prijelomnima? Postoji li neki za koji biste voljeli da se dogodio drugačije?

Volio bih da se raspad Jugoslavije dogodio onako kako se raspala Čehoslovačka, dakle mirnim putem. Da je tako bilo, mnogi moji čvorovi bili bi drugačiji. Nastala bi jedna sasvim nova konstelacija dešavanja, što naravno ne bi isključilo i ono loše, koje je dio svake verzije i nemoguće ga je izbjeći. Međutim, prijelomni su događaji često izvan nas. Da je moj otac, mornarički oficir stacioniran u riječnoj floti Jugoslavenske ratne mornarice u Beogradu, u proljeće 1958. godine od tri ponuđene prekomande, umjesto Pule odabrao Split ili Kopar, moj bi život tekao nekim drugačijim smjerom. Možda bih danas pisao na slovenščini i živio u Ljubljani, ili bih u svojoj biografiji imao godine provedene u redakciji Ferala s Viktorom Ivančićem, Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem. I već čujem Boru kako mi dobacuje da sam mogao završiti i u Lori. Ali da se vratimo situacijama u kojima sam ja donosio odluke. Tri puta sam bio u iskušenju da ostanem u inozemstvu; prvi put u studenom 1992. godine u Amsterdamu, zatim, dvije godine kasnije u Beču, i jednom u Njemačkoj u vrijeme NATO bombardiranja Srbije. Ipak, i da mogu, ne bih se miješao u božje knjigovodstvo. U jedno sam siguran, u svakoj kombinaciji bio bih pisac i bavio bih se “čvorovima”, jer od te materije nastaje stvarnost literature. I sreo bih Sanju.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 189

KRITIKA Junaci serije ‘Seinfeld’ s lijeva na desno; Michael Richards, Jason Alexander, Julia Louis Dreyfus i Jerry Seinfeld

ALAMY STOCK PHOTO

190 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

detalje u uzročno posljedičnu priču i pri tome donosi niz nepoznatih i zanimljiJedna od onih knjiga koju kad se sasvim vih detalja, od toga da je, što je poznato, slučajno uzme u ruke ne ispušta se dok serija trebala ići tek jednu sezonu, ali se ne pročita. Osobito oni koji misle da o manje zbog toga što šefovi NBC-ja nisu Seinfeldu sve znaju. Točno, mnogi detalji iz vjerovali u nju, nego zato što Larry David knjige bit će im poznati, u tom slučaju sretnije vjerovao da može napisati više od no će se lupiti po čelu i reći znao sam, ali, nekoliko epizoda. Iako su već u toj prvoj ma koliko znalci bili, tu je bezbroj neposezoni pljuštali prijedlozi zapleta koji će znatih, a važnih, odnosno potpuno nevažu kasnijim sezonama postati legendarne nih detalja. Ali ni to nije prava vrijednost i kultne epizode. Dapače, kad mu je Jerry “Seinfeldie”, prava vrijednost jest što svaki dao novac da ipak napiše tu sezonu kud od tih značajno/beznačajnih detalja stavlja puklo da puklo, Larry David odlučio je u kontekst, otkriva mu povijest i povezuje kupiti auto jer “nikad više neću imati ga u jedinstvenu cjelinu nastanka “serije ni toliko para”. Sad je vrijedan nekih 400-tio čemu” koja je promijenila svijet. njak milijuna dolara.

Prvo što se mora reći jest da je sve ili Međutim svi ti detalji nisu toliko presudSeinfeld, Jennnifer ni za ovu knjigu, njena vrijednost je u gotovo sve što se u seriji događa uzeto iz Keishin Armstrong, stvarnog života, sve su to autori seriji, njidubokom ulaženju u pozadinu gotovo hovi prijatelji, prijatelji prijatelja, doživjeli, svake situacije, karaktera i štosa, otkrivaRockmark. Prijevod: napravili... Naravno, kroz autorski filter nje njihova podrijetla i razloga zašto su Lea Vizentaner Larryja Davida i Jerryja Seinfelda (i vojske uspjeli i, još važnije, kako su uspjeli. Te scenarista, ali tek u kasnijim sezonama), kako su potom postali dio opće kulture. A to je postalo smiješno, bizarno, urnebesno ili dio opće taj, gotovo detektivski postupak, otkriva nam, odnosno kulture. Drugo, što je još važnije reći, jest da su Jerry otkriva nekim budućim autorima, kako nastaje jedno Seinfeld i Larry David (kojega, doduše, u seriji nema, vrhunsko televizijsko djelo. A tu je onda i odgovor na odnosno pojavljuje se tek u epizodnim ulogama, ali je pitanje može li knjiga može biti zanimljiva onima koji njegov alter ego George Constanza) točno onakvi kakvi “Seinfelda” nisu gledali (ako takvih uopće ima). Definisu u seriji, a dodajmo tome da je Larry David u “Bez tivno može, iako većinu toga neće shvatiti. Ali bit će im oduševljenja molim” točno takav kakav je Larry David zabavno, možda ne kao serija, ali tu negdje.

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ



ULAŽENJE U POZADINU GOTOVO SVAKE SITUACIJE, KARAKTERA I ŠTOSA VRHUNSKOG TELEVIZIJSKOG HITA Autorica knjige Jennnifer Keishin Armstrong gotovo detektivski povezuje detalje u uzročno posljedičnu priču i pri tome donosi niz nepoznatih i zanimljivih detalja, od toga da je, što je poznato, serija trebala ići tek jednu sezonu, ali manje zbog toga što šefovi NBC-ja nisu vjerovali u nju, nego zato što Larry David (dolje desno) nije vjerovao da može napisati više od nekoliko epizoda u stvarnosti. Isfiltrirano u 25 ili 50 minuta zabave, ali više-manje oni su točno takvii. Treće, većina likova je stvarna ili su ukradeni iz stvarnosti i nadograđeni. Nije nepoznato da je Kramer uistinu nastao po susjedu Larryja Davida s kojim je ovaj imao sličan odnos kao Jerry Sienfeld s Kramerom, ali tu je čitava gomila likova čija su imena i pojedine karakteristike završile u seriji, poput bivših djevojaka, slučajnih poznanika, producenata, glumaca, komičara... I četvrto, može li knjigu čitati (u školi bi rekli čitati s razumijevanjem) netko tko seriju nije gledao ili netko tko nije njen ljubitelj. Iskreno, na to posljednje pitanje nemam neki suvisli odgovor jer pretpostavljam da ne postoji osoba kakvog-takvog obrazovanja koja nije pogledala “Seinfelda”.

Sama knjiga ipak je prvenstveno namijenjena ljubiteljima “Seinfelda”. Autorica gotovo detektivski povezuje Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 191

TEMA Jose Saramago, uz stogodišnjicu rođenja, siječanj 2023.

KAD SAM PRVI PUT ČULA ‘SARAMAGO’, ZA MENE JE ZVUK TOG IMENA ODGOVARAO LJESKANJU SVJETLOSTI KROZ ŠARENE VITRAJE

ALAMY STOCK PHOTO

192 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Piše: ENA KATARINA HALER

Čitajući ‘Svjetlarnik’ kao Saramagovu posljednju objavljenu knjigu, lako si je postaviti ono vječno pitanje o vrhunskim umjetnicima: rađaju li se takvima, je li taj dar inherentno prisutan ili se razvija vremenom, odmotava, brusi, kako nam je već drago? U njegovu slučaju, do odgovora djelomično dolazimo Nastavak na sljedećoj stranici 

Grafit u Lisabonu; Jose Saramago i Pilar del Rio

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 193

titulu “slavnoga pisca”, nakon dodijeljene Nobelove nagrade, desetaka međunarodnih prijevoda, nakon osnivanja zaklade s njegovim imenom, čak i podizanja brončanog kipa u onom malome mjestu u kojemu se rodio, ta će se skromnost osjetiti u njegovu pismu. U svom govoru pri preuzimanju Nobelove nagrade 1998. godine, prisjetio se upravo djeda s majčine strane, “najmudrijeg čovjeka kojeg je upoznao u životu”. Više je puta naglasio kako i kad bi mogao odabrati gdje će se roditi, ne bi odabrao drugačije nego kako je bilo. No ne vrijedi ga čitati isključivo zbog toga. Radi se o piscu vrhunskog pripovjedačkog dara, čiji su opisi filigranski minuciozni, ideje velike, a njegovi uvidi u stvarnost, pa i budućnost, zastrašujuće precizni.

Kako mu roditelji nisu mogli financirati daljnje školovanje, nije upisao gimnaziju, nego školu za automehaničara. Slobodno vrijeme tad provodi u gradskoj knjižnici u Lisabonu. Čita stalno, upija i razumije kao rijetko tko prije njega, mada je toga tad nesvjestan.

Nalazi tad poeziju potpisanu imenom Ricardo Reis, uz čiju bibliografsku bilješku stoji da se radi o liječniku s jerojatno ne postoji takav slučaj u povijesti književnoadresom u Brazilu. Petnaestogodišnji José Saramago sti da su se dva velika čovjeka tek zamalo mimoišla, a je opčinjen i ne zna da je to prvi od mnogih njegovih da je njihovo stvaralaštvo, tako nadovezujući se jedan susreta s poezijom Fernanda Pessoe, odnosno jednim na drugog, zatvorilo čitav jedan krug uistinu velikog od njegovih brojnih heteronima. Puno godina kasnije jezika, ujedno otvorilo beskraj neotkrivenih putoSaramago će se sigurno prisjetiti tog prvog slučajnog va. Godine 1935. u bolnici u Lisabonu, u dobi od 47 susreta dok bude pisao svoj roman “Godina smrti godina, preminuo je Fernando Pessoa, sasvim sigurno Ricarda Reisa”, objavljen 1984. najveći iberski pjesnik koji je ikad živio. To bi uvjereno Nakon završene škole zapošljava se u automehanibio i da nije vjerojatno najvećeg pripovjedača iberske čarskoj radionici, gdje ostaje dvije godine. Tad počinje književnosti nakon Cervantesa, no činjenica da su se raditi kao novinar, a kasnije i urednik u jednoj lisabondva tako velika glasa u jednom trenutku našla gotovo skoj izdavačkoj kući. Oženio se vrlo mlad, prvi brak pona istome mjestu, u istoj geografiji, trajao je kratko, a tu negdje pred sam kraj da su govorili istim jezikom - ne može upoznat će spisateljicu i novinarku Isabel biti slučajnost. Netko bi možda rekao da Nóbrega. Ona ga uvodi u portugalsku da je to božja providnost - ali ne i José književnu scenu, a Saramago počinje ozSaramago. “Jedina istinska sloboda biljno pisati - pisat će i o Isabel, postat će ljudskoga bića je sloboda duha, duha izrazito plodan pisac, aktivan do zadnjega nezagađenog iracionalnim vjerovadana. Njegova Pilar, koja će biti uz njega i njima i praznovjerjem koje ponekad u trenutku smrti, tad se treba tek roditi. može biti i poetično, ali koje izobli”Vjerujem da nikad nisam razdvojio pisca čuje percepciju stvarnosti i vrijeđa od građanina u sebi. Smatram da kamo elementarni zdrav razum”, napisao god ide jedan, ide i drugi. Ne sjećam se da je u travnju 2009. godine, s tad više sam ikad napisao ijednu riječ koja ne bi od trideset djela iza sebe. Tvrdokorni bila u skladu s mojim političkim uvjereateist, deklarirani komunist, pisac koji njima, što ne znači da sam zato stavio je kao rijetko tko od svojih uvjerenja književnost u službu vlastite ideologije. stvorio književnost koja, slagali se s Naprotiv, svakom riječju koju napišem njim ili ne, nije pamflet. pokušavam izraziti vlastitu cjelovitost”, Rođen je prije točno stotinu godina, napisao je Saramago na svom blogu koji je 16. studenog 1922. u Azinhagi, malovodio gotovo sve dok nije preminuo. Sažeo Svjetlarnik me mjestu sjeverno od Lisabona, gdje je u tih nekoliko rečenica tad svu svoju Jose Saramago, V. B. Z. iste te godine Fernando Pessoa otvara književnost, no ne treba se dati zavarati - s Prijevod: Petra Petrač vlastitu izdavačku kuću Olisipio. José jedne strane, ono što on piše je slojevito, Saramago najranije djetinjstvo provonipošto jednostavno i banalno, dok je s di na seoskom imanju, na kojemu se druge i Saramago bio tek čovjek, tek građaobitelj s majčine strane bavile uzgojem svinja i stoke. nin, a njegov svjetonazor često stavljen pod upitnik.

Kad su mu bile dvije godine, s obitelji se seli u Lisabon Joséu Saramagu bile su tri godine, Fernandu Pessoi u potrazi za boljim životom. Otac se zapošljava kao trideset i devet, kad je preuzimanje vlasti označilo kraj policajac, no i dalje žive u siromaštvu, ponekad se Republike, Oscar Carmona zasjeo na čelo države, a smrzavajući, često gladni. Skromnost na koju se José Antonio Salazar započeo svoj politički uspon tad na Saramago bio primoran naučiti u djetinjstvu neće mjestu ministra financija. Politička slika Portugala ga napustiti kasnije u životu. I nakon što zadobije zapečaćena je na punih 48 godina. Da je živio u nekoj

V 

194 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Jose Saramago u mladosti

drugoj državi, možda ni sam Saramago ne bi bio tako radikalan kasnije u životu. Salazarov nametnuti identitet Portugala kao inferiorne, ruralne katoličke države, izazvala je u piscu jednako ekstreman otpor. Ipak, unatoč fašističkome modelu vlasti i kontroli medija, Saramago dugo radi kao novinar, književni kritičar i prevoditelj. On će dočekati pad režima, Pessoa pak ubrzo umire, zadnje godine života osamljen i udaljen od prijatelja, sukobljen s katoličkim tiskom i vlasti čije zakone javno napada u novinskim člancima. U njegovo se ime, još jednom s režimom, obračunao Saramago u “Godini smrti Ricarda Reisa”.

Prvi je roman “Tera de Pecado” objavio 1947. godine.

Proći će od toga dvadeset godina prije nego što objavi sljedeću knjigu. A uslijedit će šezdesetih dvije knjige poezije, koje nisu prevedene na naše jezike. Godine 1969. priključuje se portugalskoj Komunističkoj partiji, 1970. umire Salazar. Četiri godine kasnije, u osiroma©FJS ARCHIVE

Saramago u društvu prve supruge, slikarice Ilde Reis i kćeri Violante

šenom i od strane zapadnog svijeta potpunom marginaliziranom Portugalu, nakon što su sva sredstva i sve snage utrošene na kolonijalističke ratove u Africi, 25. travnja te 1974., pet minuta do 11 sati na lisabonskom radiju krenut će pjesma “E depois do adeus” Paula de Carvalha - pjesma koja je trebala predstavljati Lisabon na Euroviziji označila je tako početak državnog udara vođenog ljevičarskim trupama. Vojska će čekati u pripravnosti još kratko, tek do 12 sati i 20 minuta, kad će se s druge radio stanice čuti “Grandola Vila Morena” Zeca Afonsa. Svrgavanjem autoritarne vlasti u Portugalu otpočeo je 4. tranzicijski val u Europi, na kojemu će i Hrvatska petnaest godina kasnije isplivati u kapitalizam i proglasiti neovisnost. U međuvremenu, od sedamdesetih do devedesetih, Saramago će se početi ozbiljno i aktivno baviti književnosti. Tad nastaju neka od njegovih najpoznatijih djela, kao što su već spomenuta romaneskna oda Pessoi i Ricardu Reisu te kultni romani “Evanđelje po Isusu Kristu” (1991.) i “Ogled o sljepoći” (1995.). Stigao je u međuvremenu sudjelovati i u kontrarevoluciji u studenom 1975. godine, točnije pokušaju preuzimanja vlasti od strane ekstremne ljevice, nakon čega je otpušten s mjesta urednika u novinama. Prema njegovim riječima, tad se iznova rodio, gubitak posla potpuno ga je usmjerio pisanju.

Imao je već navršenih pedeset godina, kad je shvatio da je to jedino što želi raditi. Njegova djela nastala od tada mogla bi se okarakterizirati kao stvarnost koja se provukla u zakutke nadrealnog, jednako kao i nadrealizam najednom bačen u zbilju. Književnost je to velikih ideja i apstraktnih hipoteza - poput iznenadne i neobjašnjive pandemije sljepoće u “Ogledu” ili pretpostavljenog alternativnog života Isusa Krista, kojemu Saramago u “Evanđelju” namjenjuje bračni život s Marijom Magdalenom, iskupljenje grijeha svojih zemaljskih roditelja, pripisuje mu posve ljudske čežnje, mane i nagone. Vjerujem da ga je silno zabavljao pokušaj zatiranja tog romana od strane Vatikana.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 195

Ipak, zanimljiv je slučaj njegova romana “Svjetlarnik”, objavljenog posthumno. Nije sasvim ispravno reći da cijelih dvadeset godina nakon prve knjige nije pisao. Istom je izdavaču 1953. predao rukopis, koji se potom navodno zagubio, Saramago nije inzistirao, pisao je za novine, uključio se u politiku, da bi se izgubljeni rukopis pojavio kojih četrdeset godina kasnije. Naložio je da se roman objavi tek nakon njegove smrti te je svjetlo ugledao 2011. godine (u hrvatskom prijevodu Petre Petrač u izdanju v.b.z. 2014.). Roman prati živote stanovnika nekoliko stanova jedne zgrade u radničkoj četvrti Lisabona. U tad konzervativnom, represivnom i klerikalnom Portugalu, Saramago piše o socijalnom položaju radnika, preljubu, bračnom silovanju i nasilju prema ženama, piše o strasti, materijalizmu, a ne propušta uvesti lik Španjolke Carmen i izreći ono što će kasnije glasno ponavljati - ovdje ne posve suptilno, no spretno provlači ideju jedinstva naroda Iberskog poluotoka, a čitatelje s ovih prostora podsjetit će odmah na što već treba podsjetiti.

Njegova kasnija kritika poslovanja multinacional-

o sljepoći  Ogled Jose Saramago, Sys Print Prijevod: Nina Lanović

po  Evanđelje Isusu Kristu Jose Saramago, V. B. Z. Prijevod: Snježana Mihačić

nih kompanija, ekološki pesimizam, prokazivanje klerikalizma i političkog licemjerja..., sve to probija iz redaka i ovoga romana. Nadire nešto uistinu veliko, na što će tad biti potrebno ipak malo pričekati. Čitajući “Svjetlarnik” kao Saramagovu posljednju objavljenu knjigu, lako si je postaviti ono vječno pitanje o vrhunskim umjetnicima: rađaju li se takvima, je li taj dar inherentno prisutan ili se razvija vremenom, odmotava, brusi, kako nam je već drago? U njegovu slučaju, do odgovora djelomično dolazimo. Daleko je to od one rafinirane proze po kojoj ga prepoznajemo, njegovih beskrajnih i silno melodičnih rečenica, već imamo Saramaga prije mistike, tekst lišen ijedne ideje i namjere, osim one da pripovijeda, da oslika život onakvim kakav je. Upliv fantastike tako je malen, tek u skladbama klasične glazbe koja se čuje u toj skromnoj radničkoj zgradi.

Pluralizam lica prisutan u ovom romanu, možda i

196 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023



nesvjesno, krik je ponovno Pessoe i njegovih heteronima. “Bog ne posjeduje jedinstvo,/ a kako da ga ja posjedujem?”, piše Fernando Pessoa 1930. godine pod svojim imenom. Nijedan pjesnik nije jednostavan i prirodan, priznaje Saramago u “Svjetlarniku” i nastavlja kako “onaj tko žeđa za ljudskošću, neće utažiti žeđ u stihovima Fernanda Pessoe: to bi bilo kao da pije slanu vodu”. Podstanarom Abelom i njegovom pronicljivošću nagovješćuje tad ono što će se dogoditi tek za trideset godina, naslućuje Saramago svoj potpuni zalet, svoj uistinu književni genij. Za one koji su ga čitali, “Svjetlarnik” dolazi na kraju kao neočekivani povratak u jedno od onih mjesta na kojima nismo bili, no na prvu im vjerujemo da su nam poznata. Tko se još nije upoznao sa Saramagovim opusom, “Svjetlarnik” može biti i drugačiji početak.

U svakom slučaju, stići ćete gdje je trebalo. Često je navodio i druge književne velikane, bez zadrške pisao o onima za koje je smatrao da su vrijedni. U svojim je zapisima, uoči 96. rođendana argentinskog pisca i znanstvenika Ernesta Sabata, José Saramago napisao kako mu je to prezime “Sabato” kad ga je prvi put čuo zvučalo kao ubod nožem. Pročitao je kasnije njegov “Tunel” (sjajan roman!) i uvjerio se kako je bio u pravu, jer Sabatova je književnost oštar i precizan rez.

Kad sam prvi put čula “Saramago”, za mene je zvuk tog imena odgovarao ljeskanju svjetlosti kroz šarene vitraje. Moje neznanje portugalskog potaknulo je potpuno krivu asocijaciju i pomalo me razočaralo kad sam saznala da se ne radi o pravom prezimenu Godina smrti - obitelj se prezivala De Ricarda Reisa Sousa, a seoski svećenik Jose Saramago, malom Joséu je dopisao V. B. Z. pogrdni naziv, mogao bi se prevesti kao “korov”. Ako Prijevod: Tanja Tarbuk je i postojala trunka božje providnosti u njegovu životu, morala se dogoditi tad. Značenje možda potpuno izmiče, no zvuk je tu. Boljeg opisa njegove poetike od tog slučajnog imena sasvim sigurno nema.

U istom tekstu posvećenom Sabatu piše kako bi se stoljeće u tom trenutku iza njega trebalo zvati “Sabatovim stoljećem”. Ne mogu tome proturječiti, nego mogu samo dodati - usporedno postoji više stoljeća, veliki književnici u jednom su trenutku heteronimi onoga što zovemo svjetskom književnosti, neki se susretnu, neki mimoilaze slučajno ili namjerno, mogu se naći i na nekoliko godina u istom gradu, a sigurno je nakon svih njegovih, nažalost, točnih predviđanja o svijetu u kojem živimo i njegovu urušavanju, uz toliko ljubavi prema čovjeku u istim tim recima, da je stoljeće koje je upravo iza nas i Saramagovo. A to je u svijetu koji je tako pravilno predvidio zaista utješno znati.

FR A K T U R A N A J B O L JA LI T E R AT U R A

Posjetite nas

Kneza Mislava 17, Zagreb

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 197 www.fraktura.hr

KRITIKA

NAŽALOST,

DOŠLO JE DO BUGA, ODNOSNO ANOMALIJE!

Diskretno šarmiranje čitatelja uspijeva mu na bezbroj razina, omogućujući mu da se igra različitim percepcijama, književnim žanrovima i tehnikama. I sve to čini pomalo nehajno, točnije uspijeva mu da to izgleda nehajno, iako nije

198 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

sa samim sobom ozbiljna je tema, a roman neprestano iskače iz okvira, s jedne strane odbija biti ozbiljan, a s druge strane neprestano se hvata u koštac s važnim pitanjima. Da budem jasan, ne toliko pitanjem kako je to moguće, kako je moguće da se isti avion s istim putnicima pojavi dva puta u razmaku od tri mjeseca, na to odgovora nema, a jedini koliko-toliko prihvaćeni zaključak (ustvari jedini kojeg ljudski um koliko-toliko može pojmiti) jest da smo svi ustvari dio jednog virtualnog svijeta, poput računalne igrice u kojoj je, eto, došlo do buga, odnosno anomalije. Naravno, nije tako banalno, zato se Le Tellier i ne pokušava pretjerano

Piše: GORAN GAVRANOVIĆ

“...maleni svijet književnosti izgleda mu kao kakav burleskni vlak u kojem, uz suglasnost nesposobnih kontrolora, varalice bez karte sjedaju u prvi razred, dok na peronima ostaju skromni geniji...”

Jednoga dana u ožujku putnički avion, nakon jakih turbulencija i otkazivanja pola uređaja u kabini, sleti u New Yorku. Isti taj avion, s istim putnicima, ponovno sleti u New Yorku tri mjeseca kasnije. Dva ista aviona, “dupliciranih” 200 i nešto ljudi, potpuno identičnih biološki, pravno, misaono, filozofski i na sve druge načine, samo što jedni imaju rupu od tri mjeseca. Jedni su ljudi iz ožujka, kojima se život Odbijajući ‘biti ozbiljan’, ali isto tako odbijajući nastavio kretati po linearnoj biti ‘trivijalan i zabavan’, Le Tellier poseže za vremenskoj crti. Drugi, ali isti, beskrajnom ironijom i diskretnim apsurdom ljudi su iz lipnja, čiji život slijeće na tu crtu bez ta tri mjeseca.

Iako roman ima postavku kakve hitoidne serije koja traje jedno ljeto, a onda se time baviti, radije će suočiti svoja lica s pitanjem što polako gasi kao dogorjela svijeća (a bilo je sličnih i nije sad. I odgovorima kojih nema. da su ostale upamćene), on je mnogo više od toga, Osnovno pitanje - suočavanje sa samim sobom - Le iako se često, ironijski i na sve druge načine, pretvara Tellier odbija razrađivati. Ustvari, on jednostavno da nije. Neprestano odbijajući biti “ozbiljan”, smislepriča njihove priče, kao i razne reakcije, onako, kako bi niji je i ozbiljniji. to vjerojatno, stvarno i bilo. Ljudi bi se nekako prilaRoman nasreću snagu, priču i poetiku ne crpi iz te godili, prešutjeli, suočili, našli religijska obrazloženja, osnovne, fantastične postavke, ne ide za dubokim filozofska, našli utjehe, korist ili se prepustili predaobjašnjenjima zašto se to dogodilo i kako torskim instinktima. Neki bi možda je to moguće. Odnosno, bavi se svime našli način da spase propalu ljubav, time, ali na sporednom kolosijeku, ne dodrugi da razotkriju zlostavljanje u puštajući da mu polazna postavka postaobitelji, treći bi prigrlili slavu, pristane glavna tema. Što je već samo po sebi jući ponovno se duplicirati, učetveanomalija i diskretni ironijski odmak. Ne, rostručiti, kao osobe koje su do sada Herve Le Tellier roman gradi na pričabile i osobe s bezbroj odraza, koje će ma (namjerno ne govorim sudbinama) biti u očima publike. likova, od kojih su neki stalni i pojavljuju Odbijajući “biti ozbiljan”, ali isto se u svom dvostrukom “ja”, neki tek tako odbijajući biti “trivijalan i jednokratno prolaze kroz priču, poput zabavan”, Le Tellier poseže za putnika koji se susreću u zrakoplovnoj beskrajnom ironijom i diskretnim luci. Kroz njih govori i o tome kako je to apsurdom. Jedan od glavnih likova moguće, što s tim, gdje je tu Bog, što smo u romanu, neuspješni pisac (autor ustvari mi svi, ali ponešto i o općenitom gore navedenog citata), piše svoje dvostrukom svijetu u kojemu živimo, remek-djelo prije nego što će skočiti jednom fizičkom, a drugom beskrajnom kroz prozor. Naravno, taj roman se i virtualnom koji se može multiplicirati zove “Anomalija”. I, naravno, nema bezbroj puta, od kojih svaki nalikuje nikakve veze s ovim romanom, osim jedan na drugoga, ali one male razlike, što je autor romana jedan od likova poput rupe od tri mjeseca života, čine, Anomalija, Hervé Le Tellier, romana. Njegov dvojnik (iako to nije ustvari, nepremostivu razliku. Govori i o Fraktura. Prijevod: Ursula Burger prava riječ, možda bolje njegovo suočavanju sa samima sobom, odnosno duplicirano ja), koji se pojavljuje kroz neprestano odgađanje i odbijanje nakon tri mjeseca, uživa u književsuočavanja sa samim sobom, govori o nemogućnosti nom uspjehu romana koji je i nije napisao, a kao svoj da se stvarno sa samima sobom suočimo. Radije ćemo sljedeći roman najavljuje kratko djelo o desetak fikcionaći neku prečicu i pomirenje. Nagodbu. nalnih likova s dupliciranih letova (dakle, ustvari, ovaj Pričanje priča pojedinih putnika iz aviona, s jedne roman koji upravo čitamo). Takve ironične i apsurdne strane, govori o ljubavi, smrti, starenju, književnosti, anomalije porazbacane su posvuda po “Anomaliji”. To nerazumijevanju, slavi i općoj bespomoćnosti, ali i o diskretno šarmiranje čitatelja uspijeva mu na bezbroj sasvim jednostavnim, gotovo pa žanrovskim stvarima, razina, omogućujući mu da se igra različitim percepcipoput života plaćenog ubojice (njegova priča koje je jama, književnim žanrovima i tehnikama. I sve to čini gotovo pa nedovršena meni je osobno najbolja, iako je pomalo nehajno, točnije uspijeva mu da to izgleda daleko od toga da bude glavna). Ustvari, o pokušaju da nehajno, iako nije. Zastavši negdje na pola puta, u vrese čovjek suoči sa samim sobom svatko bira neku namenskoj anomaliji, uspio je biti sve što čitatelj poželi godbu. Ali tu opet dolazimo do anomalije, suočavanje da bude, a pritom ne sklopiti nijedan kompromis.



Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 199

INTERVJU

DAMIEN GRENON

200 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Ljubavne priče općenito ne završavaju osobito dobro. Ili barem ne one koje pokušavaju spojiti dva nepomirljiva svijeta. U romanu mlade francuske spisateljice marokanskoga podrijetla Abigail Assor “Bogat poput kralja”, riječ je o Sarah, prelijepoj siromašnoj šesnaestogodišnjoj Francuskinji koja živi na rubovima Casablance, i Drissu, mladom nasljedniku bogate marokanske muslimanske obitelji opterećene društvenim konvencijama. Ona nema ništa – on ima sve, jer on je ‘bogat poput kralja’. No, Sarah sanja veliko: odlučila je zavesti Drissa i udati se za njega.

Kad im se putevi spoje, na njegovu će motociklu krenuti u avanturu osuđenu na propast, od sirotinjskih predgrađa u kojima Sarah živi u baraci s majkom prostitutkom do bogataških vila na brežuljcima gdje se uz bazene provodi dokona zlatna mladež Casablance.

Abigail Assor rođena je 1990. u Casablanci, odakle sa 17 godina seli u Pariz, nakon čega u Londonu završava studij sociologije i filozofije. Ubrzo poslije studija posvetila se pisanju i već prvim romanom “Bogat poput kralja” (2021.) postigla velik uspjeh, pa je roman samo u prvoj godini

romanu s čitateljima koji su u njemu istinski uživali za pisca je doista najveći dar. Međutim, to je isto tako dar koji dolazi s određenim pritiskom. Iako, rekla bih da zapravo i ne postoji pisanje bez neke vrste pritiska… Tako da bih ja vjerojatno ionako osjećala popriličan pritisak bez obzira na uspješnost te knjige.

BestBook: Rođeni ste i odrasli u Casablanci, odakle ste kao tinejdžerica preselili u Pariz. Na koji vas je način marokansko-francuska dvojnost vašeg odrastanja i podrijetla odredila? Osjećate li da pripadate više Maroku ili Francuskoj?

Ne bih rekla da je moje odrastanje na bilo koji način bilo dualno. Bilo je to – marokansko odrastanje. Naravno, Maroko je bio francuska kolonija, kolonijalni se utjecaji i dalje osjete u velikim gradovima, osobito kad je riječ o jeziku i kulturi. No moje je odrastanje bez obzira na to bilo pravo marokansko. Sada, nakon što već četrnaest godina živim u Francuskoj, na tu zemlju gledam kao na neku vrstu posvojitelja. Ponekad zaboravim koja je od tih dviju zemalja – moja zemlja. Vjerojatno me upravo to najviše i definira, to što se uvijek osjećam kao egzilant. Mislim da

Abigail Assor rođena je 1990. u Casablanci, odakle sa 17 godina seli u Pariz, nakon čega u Londonu završava studij sociologije i filozofije. Ubrzo poslije studija posvetila se pisanju i već prvim romanom ‘Bogat poput kralja’ postigla velik uspjeh

ASSOR

Razgovarala: GEA VLAHOVIĆ

DEVEDESETE SU U MAROKU BILE DOBA VRHUNCA POLITIČKE I VJERSKE REPRESIJE. ČINILO MI SE DA SE OPĆA TEŽINA TOGA VREMENA SLAŽE S GORČINOM MOJE PRIČE

od objavljivanja preveden na osam jezika i svojoj autorici donio nominaciju za prestižnu nagradu Goncourt za najbolji debitantski roman, te nagrade Francoise Sagan, JEM za najbolji prvi roman i Nagradu Zaklade monegaškog princa Pierrea za najbolji roman.

Radnje smještene u 1990-e, u Casablancu koja se otkriva ponekad kao rušitelj snova, a ponekad kao svijet nebrojenih mogućnosti, “Bogat poput kralja” bezvremenska je priča o gradu što pulsira i danju i noću a koji je samo naizgled sklon ljubavima između siromašnih i bogatih – jer ipak je tu riječ o novcu, društvenim klasama i svim onim nevidljivim barijerama među ljudima. “Bogat poput kralja” nedavno je objavljen na hrvatskom u prijevodu Bojane Zeljko Lipovšćak i izdanju nakladnika Petrine knjige, a tim povodom popričali smo s autoricom.

BestBook: Vaš debitantski roman “Bogat poput kralja” ušao je u finale za nagradu Goncourt, a nekoliko je uvaženih književnih nagrada i osvojio. Je li vas iznenadio takav uspjeh vaše prve knjige?

To je uistinu bio šok. Biti u prilici razgovarati o svojem

moja književnost na neki način nosi taj osjećaj nedostatnosti.

BestBook: Čitajući ovu priču, stječe se dojam o Marokancima kao prilično otvorenima i zapadnjački orijentiranima. Istodobno, vrijede strogi patrijarhalni, tradicionalni obrasci i pravila. Odrasli ste u tom svijetu zabrana – što je promjena okruženja u dobi od 17 godina značila u smislu vaše emancipacije i osobnog razvoja? Je li postojala neka prekretnica u vašem životu, neka točka promjene, nakon koje ništa više nije bilo isto u smislu vašeg poimanja sebe i svijeta?

Istina, odrasla sam u moglo bi se reći “dvosmislenom” okruženju. Možda će vam to zvučati čudno, no ja nisam uopće bila svjesna koliko je moje odrastanje u stvari okruženo zabranama dok nisam preselila u Francusku i iskusila više slobode.

Kao dijete, prihvaćate to što vam se podastire kao normalno, i to onda i jest normalno. Naprosto sam bila navikla na ograničenja, nisam ih preispitivala.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 201

Ali rekla bih da se prava prekretnica u mojem životu mijevati. zapravo dogodila prije mojeg odlaska iz Maroka: kada BestBook: Može li se u tom smislu govoriti o različisam imala šesnaest godina, upoznala sam nekoga tko tim poimanjima koncepta slobode? Je li odrastanje u je promijenio moje shvaćanje svijeta. Bila je to moja Maroku utjecalo na vaš odnos prema slobodi, slobodi profesorica filozofije. Ona je proširila moj osobni svijet za ženu? Što znači ‘sloboda’ za ženu u Maroku danas? Je knjigama i naučila me da ništa nije crno-bijelo. Da svijet li ona moguća? definira ambivalentnost. To mi je pomoglo bolje razuRekla bih da je sloboda središnje pitanje mojega živomjeti Maroko, ali i Francusku, i moj identitet; i mislim ta. Je li to zato što sam odrasla u zemlji punoj zabrana? da je baš to oblikovalo moje pisanje više nego što sam i Možda. Žene u Maroku svaki dan dobivaju upute o tome sama svjesna. kako bi trebale živjeti svoj život. Ali isto bih rekla da, u BestBook: Što vas je u književnom smislu najviše odreodređenoj mjeri, vrijedi i za muškarce. Sloboda svakog dilo? Tko su vaši književni preci? Kamo smještate sebe pojedinca potkopana je vjerskom i političkom represiu smislu književne tradicije? jom. Svaki se dan pitam dolazi li to što radim iz osobne Kad sam imala sedamnaest godina, otkrila sam Flauberželje ili iz onoga što se od mene očekuje. ta. To je duboko promijenilo način na koji doživljavam BestBook: Književnost nije jedino čime se bavite – pisanje. Snaga njegovih slika, ritam glumili ste u kratkom filmu, jedan ste i režirali, pišete njegovih rečenica, to me obilježilo. Za sada sam i dalje scenarije i drame, svirate klavir, slikate, pjevate… vezana za tu vrstu strukturiranih i tradicionalnih romaUmjetnost je vaša domena. Kako se odnosite prema na, za koje mislim da ih je jako teško savladati. Vjerojatpolitičkome u umjetnosti? Ako u vašoj umjetnosti ima no ću si kasnije u svom književnom životu dopustiti da politike, gdje se ona nalazi? se malo i igram s oblicima i strukturom.

Umjetnost ne mora nužno biti politička, ali nekako uviBestBook: U romanu “Bogat poput kralja” grad Casajek ispadne da ona to ipak jest. Čak i kada se ne čini kao blanca također je jedan od protagonista. Kako vi vidite politička gesta, na kraju dana, sve se svodi na to na koji taj grad? Što je za vas – Casablanca? način zajedno živimo unutar sustava.

Koliko se stvarna Casablanca razlikuje BestBook: Radnju romana smjestili ste u od one u vašem romanu? Jesu li to isti 1990-e, desetljeće koje je Maroku na kraju gradovi? ipak donijelo promjene, političke reforme, Prava Casablanca vrlo je bliska onoj iz liberalnijeg kralja… Zašto baš u to vrijeme? knjige. Željela sam da čitatelji osjetilno Je li lakše promatrati Maroko s distance? razumiju taj grad, da se osjećaju kao da Devedesete su u Maroku bile doba vrhunca hodaju njegovim ulicama zajedno sa Sapolitičke i vjerske represije. Činilo mi se da se rom. Casablanca je jedan istodobno lijep opća težina toga vremena slaže s gorčinom i nasilan grad. U jednome ga trenutku moje priče. Ali ljubavna priča Sarah i Drissa mrzim, a već ga u sljedećem obožavam. mogla je biti smještena i u današnje vrijeme.

BestBook: Sarah prilično krši tabue Mislim da taj roman ne bih bila mogla ni svijeta u kojemu živi, prkosi sistemu, napisati da nisam rođena i odrasla u Maroku i u toj je svojoj slobodi na neki način – bez toga ne bih mogla dublje razumjeti tu privilegirana u odnosu na svoje muslizemlju. manske prijateljice u Casablanci. Je li BestBook: Čini se da prava razlika između Sarah donekle i šokantan lik? Je li u tom Sarah i Drissa – ono što njihovu vezu čini smislu pisanje ovog romana na neki nemogućom – nije u tome što je ona FrancuBogat poput način i hrabar čin? skinja a on Marokanac, nego u tome što priSarah jest šokantan lik; ona je namjerno padaju različitim društvenim klasama. Znači kralja Abigail Assor, šokantan lik. Opsjednuta je novcem, Petrine knjige. Prijevod: li to da su Marokanci “oprostili” Francuzima manipulira muškarcima, puna je prezira Bojana Zeljko Lipovšćak kolonizaciju ali da nema izlaza iz začaranog i sebična je. Ali što je više upoznajemo, kruga klasnih podjela? to više uviđamo da je sve to samo njezin U Maroku je društveni status najveća sila raznačin obrane od sustava u kojemu živi, dora. Daleko veća nego vjera ili nacionalnost. sustava kojega je žrtva. Ona ne pokušava dekonstruirati Središnja tema moga romana upravo su te društvene taj sustav, već samo pobjeći iz njega. Nisam sigurna da nejednakosti. Živeći u Francuskoj naučila sam da je tu je bilo osobito hrabro napisati taj roman, budući da se isto, da i tu postoje očite nejednakosti, s tom razlikom istim pitanjima bave i mnogi mladi marokanski umjetda ovdje društveni sustav doista pokušava popraviti nici. Ali mislim da Sarah jest hrabra. stvari. Dok, nasuprot tome, u Maroku stvari kao što su BestBook: Slavna francusko-marokanska spisateljica dostupnost pravosudnog sustava ili zdravstvene skrbi Leila Slimani jednom je izjavila da je njezina želja za još uvijek ovise o vašem ekonomskom statusu. pisanjem proizašla iz potrebe za osvetom – ona, rekla BestBook: Kako je ova kriza, zajedno s pandemijom je, piše kako bi se suprotstavila nepravdama. Iz čega koja joj je prethodila, utjecala na francuske umjetnidolazi vaše pisanje? Je li književnost i za vas na neki ke, ljude koji žive isključivo od umjetnosti? Može li se način polje borbe protiv nepravdi? Je li to ključna živjeti od pisanja? zadaća književnosti?

Kriza je pogodila sve, ne samo umjetnike, koji i bez nje Moje pisanje dolazi iz potrebe za razumijevanjem. Svi imaju prilično neizvjestan život. Od pisanja je moguće mi živimo u sustavima kojih nismo uvijek posve svjesni i živjeti, ali je za to potrebno i puno sreće, jer se rijetko u kojima ponekad patimo. Pišem da razotkrijem sve ono kada proda dovoljno knjiga. Meni se posrećilo s prvim što se prestalo dovoditi u pitanje, što se počelo podrazuromanom, ali tko zna kakva me budućnost čeka.



202 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Srednja Europa d.o.o. • Trg Ivana Meštrovića 9 • 10020 Zagreb • Tel. 01 66 87 055

Knjige iz hrvatske i europske povijesti, filologije i etnologije

www.srednja-europa.hr • srednja.europa@vip.hr •

Veljača •2023 BESTBOOK MAGAZIN 203 srednja-europa srednja-europa

POEZIJA IZ JOŠ NEOBJAVLJENE ZBIRKE

UHODAR (etnografska poezija) ERNA Devetnaestogodišnja Erna iz Berlina smrzava se oko rubova Šengena Na Rabu je ostavila sedamnaestogodišnjeg mladića golemog, kovrčavog, imućnog preplanulog mediteranskog boga koji je od nje tražio da počupa obrve pa ga je dobro oprala i koji je rekao da nikad nije vidio dva muškarca kako se ljube a nekako, veli, ni ne bi volio to da vidi pa ga je opet dobro oprala Zabrinula ju je njegova politika, uglavnom konzervativan je, sve tako lijep On se navodno malo pokunjio nakon njenih poduka no danas je ipak ona više plakala na odlasku i možda će joj više nedostajati nego ona njemu to joj se bolno vrzma po glavi, mada mora zaključiti tu priču Bila se vratila na otok da ga vidi... ali ipak nema od toga ništa Teško je, ali mora tako biti, jer što bi na Rabu?

Da malog educira, da ga gura u kolicima, a i čemu Ona sada mora prvo natrag u Berlin a onda Kostarika, Panama, Čile Ljudi u Kostariki su topli, opušteni i blagi to joj je sada potrebno, misli Erna Dobro joj ide na sceni, glumica je i o njoj već pišu nagovaraju je da ostane u toj branši no njena je jezgra stidljiva i krhka i Erna se plaši da bi ju scena mogla slomiti Od malena sanja medicinu ili barem biologiju Jednom na planini njena je sestra slomila prst podigla ga pred njihova lica svog savijenog (visio je pod kutem od devedeset stupnjeva) zurila u taj prst i zapanjeno rekla: oh fuuuuuck no njihov otac, mirni liječnik iz Lübecka jednim ga je pokretom poravnao i umotao u nešto i sve je bilo u redu Odonda Erna sanja moć medicine želi biti ginekologinja i raditi za Liječnike bez granica no zasad samo putuje i razgovara s ljudima iskače s vlakova ako je krajolik lijep S prijateljima iz razreda bila je u Italiji u kući s bazenom plesala čitavu noć pod mjesečinom na obližnjem brežuljku voli tehno, ponekad i kad je jako tvrd pleše i bez droge, nema problem s tim Previše je vremena izgubila na propalu ljubav, doduše Dvije godine čak, od šesnaeste do osamnaeste zbog tipa iz njenog odbojkaškog kluba koji ju je ponizio jer je u Francuskoj imao djevojku, a nikad joj to nije rekao pa ni s tom djevojkom nije imao o tome dogovor veza im nije bila otvorena i sve je ispalo grozno Napisala mu je dugo pismo i on je njoj napisao dugo pismo Osobno joj ga je donio u Berlin, no nje tamo više nije bilo Pismo joj je pročitao naglas, preko telefona U njemu je pisalo da mu je žao što ju je iskoristio i što ju nije dovoljno volio

204 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Jako ju je ranilo to njegovo brutalno priznanje ali je nakon njega osjetila slobodu i lakoću i još su je jače pozvale nove ceste Zbog tog je narcisa i varalice napisala prve pjesme o ljubavi nakon što je već mislila da će ju ljubav zauvijek zaobići jer su svi oko nje bili zaljubljeni već s petnaest, samo ona ne Sad joj se te pjesme čine pomalo sladunjave srećom, veli, pisala ih je u apstraktnom stilu u kodovima koje samo ona prepoznaje Sve ih je prepisala na lijepi papir i uvezala koncem u malu svesku Nema je na društvenim mrežama i ne voli letjeti, zbog ugljičnog dioksida planeti treba pomoći, i to sve kao i djeci s posebnim potrebama s kojom radi u školi kad ne glumi u kazalištu Podsjetila me na nekog na neku ratnicu, naime, iz Hamburga koju sam onomad bio jako zavolio a ona malo mene, malo planetu Smijemo se stereotipima i naraštajima Veli da mi ipak nije loš izum ta moja riječ Umweltschmerz za nujnost pa i zdvajanje zbog planete u mukama Telefonski broj, ime i svoje priče dijeli i daje kao da je rasprodaja i kao da je dvadeseto stoljeće znajući da ima sve moći i sve preostale prilike ovog njenog, dvadeset i prvog Zabavlja je što ću o njoj napisati pjesmu i to da poput dobrog školarca u njoj neću ništa slagati Rođena dvije tisuće i treće, spremna da preživi, kreće dalje u noć a vrhovi ovih pet-šest ljubljanskih nebodera svijetle joj kroz maglu MIA Još jedna, svemire?

A o onom tipu nisi pisao pjesmu (onom koji se naglas molio, sjećaš se?)

Pa ni o onom drugom koji je ušao nasred puta, iz šume i satjerao te uz hladno i vlažno staklo prozora i koji je vonjao po rubovima sela i onda ste pričali o politici i to onako napola, da se nitko ne nasekira Pa ni o onom trećem, u crnoj kapuljači koji se nalijevao rakijom iz velike boce i svoje njemačke telefonske razgovore prekidao povremenim “jebenti” i onda na engleskom nešto mrmljao mladim španjolskim ljubavnicima što su nekim čudom preko Ljubljane krenuli za Budimpeštu Ukratko: ne miješaj svemir u ovo Djevojka, dakle, iz autobusa romantičnog starinskog imena žubori živahno svojim engleskim i stoluje na svom sjedalu kao dijete papirnatog ždrala i satne opruge kao dobro odjevena i pažena kraljevna

Aljoša Pužar recimo da je Prag Rođen je u Rijeci. Kulturolog je, pisac, voditelj tribina i sveučilišni predavač na Fakultetu za društvene znanosti ljubljanskog Sveučilišta. Od 2001. do 2004. je predavao na tršćanskom, a od 2004. do 2007. na riječkom Sveučilištu, gdje je bio ko-kreator dodiplomskog i diplomskog studija kulturologije. Nakon toga je sedam godina proveo na dva južnokorejska sveučilišta gdje je kombinirao predavanja iz kroatistike i kulturalnih studija.

Voditelj je kultnog programa Doručak s autorom na pulskom Sajmu knjige Na trenutak se zagleda pred sebe (s polusmješkom) dok smišlja lažno ime za ovu pjesmu Onda kaže: Mia, neka bude Mia Teško nam je naći dobar njemački grad da zametemo sve tragove mada ona u biti ne živi u samom Frankfurtu Na kraju predlažem Minhen i ona se složi Mada naravno: nije to to Jer: neka nama Frankfurta Preko njega letih u svoje Koreje i razna druga plastična Eldorada Mia je vižljasta i svježa kao mladi hrt pokazuje odlučnost gladnih lasica i strateški postavlja putokaze Dečko je u Šibeniku već su dugo skupa, long distance i to sve ona ga posjeti svaka dva mjeseca Dobar je, sluša, dečko od povjerenja Jer da nije, ne bi otezala da to riješi Ona radi u dućanu organskih slastica u koji često navraćaju čudaci Zato se smatra stručnjakinjom za ljude i kako veli: teško ju je izbaciti iz takta Njen je engleski skoro besprijekoran i knjiga pred njom je na engleskom u ovom regionalnom autobusu punom posivjelih zimskih Hrvata ta knjiga djeluje iskorijenjeno aerodromski i starbakovski kao i crni okviri naših naočala kao i način na koji se smijemo Ona će studirati glumu, jasno (već je sve odlučeno) u jednom divnom gradu

Kroz polumrak u perifernom vidu gledam kroz tu odluku i ima smisla Mia ima rastresenu energiju pomalo kao nepokošeno polje no pokazuje znakove nužne discipline i vješto prevrće akcente triju jezika Kaže da nije nikad bila štreberica a to, po svemu sudeći, nije ni bilo nužno svjesna publike, s mišlju na povratak kući Obrnuto je to sve no kod njene vršnjakinje berlinske glumice Erne iz jedne druge pjesme čija je misao kao mala prigradska rijeka a akcenti spori i zagledani u neki horizont Kostarike Zato Miu zanimaju televizijski projekti i filmovi A Ernu mala kazališta i humanitarne udruge Usred noćne tame autobus naglo staje Policija ulazi i pregledava nas sve kao u nekom znojavom snu o granicama Uvijek se osjećam čudno, velim mada nikad ne radim ništa kriminalno Jest, zna to i ona: onaj osjećaj prolaska blagajne kada nisi kupila ništa Glupiramo se i pokazujemo prazne ruke Policajka je golema, plava i smrtno ozbiljna Nisu je pripremali za turističku sezonu Ovo je još dobro, kaže Mia Čula je od svog dragog da znaju ući i policijski psi A, “teoretski”, šapće povjerljivo I ona radi protiv zakona Nervozno gleda na veliku torbu Baba je spakirala kobasice i nije tila ni čut da bi Mia bez tih kobasica napustila djedovinu Teoretski, Mia je biće budućnosti a i u praksi joj se smiješe razni sigurni koraci dok i nju i babine kobasice cesta vodi dalje u noć Mene pak vozi ljubljanski taksi mirisa umjetne vanilije i bureka s radija sviraju zvezde Granda i već se pratimo na Instagramu i ništa ne govorimo Samo gledamo sjajnu foliju celofana čvrstu i tanko razapetu preko nekih zalazaka sunca i preko nekih uspjelih poza Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 205

INTERVJU

JAKOB Razgovarao: DARKO VLAHOVIĆ

MOJE SRCE VRIŠTI REVOLUCIJA, ALI MALI DIO MOG MOZGA I DALJE MI ŠAPUĆE DA JE EVOLUCIJA JEDINI MOGUĆI PUT NAPRIJED

206 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Amerika iz romana ‘Bogatstvo’ Jakoba Guanzona nije ona koja prva padne na pamet hrvatskom čitatelju. Umjesto među bogataške vile Beverly Hillsa, na užurbane ulice New Yorka ili barem u kockarnice Las Vegasa, autor nas vodi u pohabane motele, oronule strip klubove i turobna naselja mobilnih domova negdje na srednjem zapadu SAD-a.

Naslov je, dakako, ironičan

Guanzonov protagonist je Amerikanac filipinskog porijekla Henry koji s osmogodišnjim sinom Henryjem Juniorom živi u Fordu F-250 nakon što je zbog dugova izbačen iz svoje ionako bijedne stambene prikolice.

Henry se nekoliko godina ranije vratio s odsluženja petogodišnje zatvorske kazne zbog petljanja s drogom, ali život na slobodi nije mu donio stvarno oslobođenje.

Juniorova majka napustila je obitelj a Henry - koji sa sobom nosi popudbinu bivšeg zatvorenika - ne uspijeva naći stalan posao već preživljava iz dana u dan radeći manualne poslove. Njegov život možda i jest niz pogrešno donesenih odluka, no Juniora voli više od svega na svijetu i učinit će sve kako bi mu osigurao privid normalnog života. Svjetlija budućnost ipak se nazire: Henry je skupio dovoljno novca da Juniora na njegov rođendan počasti večerom u McDonald’su i noćenjem u pravom krevetu u motelu, a dan kasnije odlazi na razgovor za “pravi” posao ... “Bogatstvo” je debitantski roman američkog pisca Jakoba Guanzona objavljen 2021. godine.

Našao se na širem popisu finalista ugledne nagrade

GUANZON

Jakob Guanzon,  Bogatstvo Petrine knjige. Prijevod: Aleksandra Mihaljević-Barlović

National Book Award, kritika ga je obasula hvalospjevima, a nedavno je objavljen i na hrvatskom u prijevodu Aleksandre Barlović i izdanju nakladničke kuće Petrine knjige. Rođen prije 33 godine u New Yorku, Guanzon je sin imigranata: njegova je majka u SAD došla iz Švedske a otac s Filipina. Pošto su mu se roditelji razveli, djetinjstvo je proveo u Minnesoti, seleći se između majčine kuće u Minneapolisu i očeve u Eaganu. Diplomirao je sociologiju i engleski jezik na Sveučilištu Hamline u Saint Paulu. Premda je oduvijek nešto pisao, radio je razne poslove kako bi se izdržavao i plaćao studij. Četiri godine proveo je u Madridu kao nastavnik engleskog i prevoditelj, a trenutno živi u New Yorku u četvrti Sugar Hill. Povodom hrvatskog izdanja svog doista sjajnog prvog objavljenog romana, Guanzon je ljubazno pristao na razgovor za Express.

BestBook: Prije dvije godine objavili ste svoj debitantski roman ‘Bogatstvo’ u kojemu tematizirate siromaštvo i društvene nejednakosti u današnjoj Americi. Što vas je potaknulo na pisanje o tim temama? Iz čega je proizašla vaša spisateljska potreba?

Ovaj je roman nastao u jednom supermarketu na Manhattanu, u četvrti koja je mnogo skuplja od četvrti u kojoj ja živim. Čekao sam na blagajni da platim kupljenu robu, ali red se nije pomicao. Drugi su kupci huktali i stenjali, postajali nestrpljivi i frustrirani, pa sam htio vidjeti o čemu se radi i zašto red stoji. Na blagajni je bila jedna pogrbljena žena koja je bila vidljivo puno, puno siromašnija od tipične klijentele.

Izgledala je umorno i uplašeno, drhtavo brojeći novčiće za svoju sitnu kupnju.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 207

Čini se da je glavno obilježje aktualne političke atmosfere opća iscrpljenost. Ljudi u političkom centru toliko su umorni da svojom šutnjom samo pojačavaju histeriju na rubovima

Taj mi je prizor slomio srce i odjednom mi je pozlilo od toga kako su drugi ljudi u supermarketu otvoreno prezirali ovu jadnu ženu. Očito je njihovo komercijalno iskustvo bilo daleko važnije od njihove ljudskosti. Budući da sam odrastao u dijelovima SAD-a u kojima uglavnom žive pripadnici radničke i srednje klase, bio sam potresen drastičnim razlikama u bogatstvu u New Yorku, ali nisam znao na koji način pristupiti tim temama i kako o tome pisati. Taj me trenutak u supermarketu inspirirao za osnovnu strukturnu ideju romana.

BestBook: Poglavlja ste vrlo inventivno nazvali prema novčanim iznosima u dolarima i centima koje glavni protagonist Henry ima u tom trenutku na raspolaganju ...

Organiziranje poglavlja prema (maloj) količini novca koju je protagonist imao u džepu omogućilo mi je da prikažem ne samo način na koji ekonomska oskudica doslovno ograničava autonomiju sužavanjem nečijih mogućnosti, već i kako takav stalni pritisak utječe na nečiju psihologiju i pouzdanje u vlastite vrijednosti.

Nadalje, ovo iskustvo nipošto nije neuobičajeno u ovoj zemlji, iako je to stvarnost koja se prečesto isključuje iz nacionalnog diskursa jer potkopava mit o prosperitetu koji mi Amerikanci volimo prepričavati samima sebi i prenositi svijetu.

BestBook: U knjizi vrlo emotivno i slikovito pišete o iskustvu siromaštva. Jeste li i sami proživjeli neko slično iskustvo ili pišete ‘iz druge ruke’? Vi ste kao i Henry sin imigranta s Filipina ... Koliko autobiografskog ima u Henryju?

Iako roman nije autobiografski, mnoga iskustva i detalji dolaze iz mog osobnog iskustva. Jako sam sretan što osobno nikada nisam iskusio beskućništvo, već su me odgajala dva marljiva imigranta, u domu u kojem doduše nikad nije bilo puno novca i u kojemu smo se morali odricati mnogih stvari. Rano sam naučio da ništa nije besplatno i da se svaki dolar mora zaraditi. Prvi posao

208 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

dobio sam s 14 godina u McDonald’su. Kasnije sam proveo sedam godina radeći u ekipi za uređenje vrtova i krajobraza. Bio je to naporan, naporan rad, ali mi je platio sveučilišni studij u Minnesoti i naučio me što znače zahvalnost i privilegiji. Po završetku studija, kad sam diplomirao, otvorile su mi se prilike koje moji prijatelji iz te ekipe - zapravo moja braća - nikad nisu imali. Tada smo se šalili da je san imati posao s klima uređajem, što je dobar primjer stava i poniznosti koje sam želio predstaviti u ovoj knjizi.

BestBook: U svom romanu kritizirate mjerenja svega u životu novcem, što je tipično za kapitalistički sustav, osobito američku inačicu liberalnog kapitalizma. Čime treba mjeriti život? Kojim mjernim jedinicama?

Ovo je briljantno pitanje na koje je - ironično - odgovor poprilično stereotipan: dostojanstvom. Kao pisac fikcije, nisam u poziciji čak ni započeti s formuliranjem pitanja kako kvantificirati stvari, kakve zakone donijeti i kako implementirati sustav koji podržava ljudsko dostojanstvo.

A i ne mislim da je to nužno učiniti. Ljudi su pametni i brižni. Svi mi imamo taj instinkt za dobro i loše, za to kada treba pomoći nekome u nevolji. Stavljajući ove inherentne kvalitete u prvi plan, te naglašavajući naše individualne napore i kulturni dijalog, nadam se da ćemo jednog dana moći izgraditi svijet u kojem je suosjećanje važnije od profita i moći. Povijest možda kaže drugačije, ali čini se da se za to vrijedi boriti.

BestBook: Mogu li bogati doista razumjeti siromašne?

Kako književnost može pomoći u tome smislu? Koliko će vaših čitatelja iz srednje i više klase, čitajući vašu knjigu, pomisliti da nešto treba promijeniti?

Naravno da bogati mogu razumjeti siromašne - pitanje je samo jesu li oni to voljni. Empatija nije supermoć, ali zahtijeva malo truda i poniznosti, u čemu vjerujem da književnost može pomoći. Za razliku od filmova i TV serija, književnost je medij koji svojoj publici daje izravan, eksplicitan pristup mislima druge osobe, dopuštajući čitatelju da se nastani u strancu i promatra isti svijet iz druge perspektive. Iako nisam namjeravao napisati “Bogatstvo” s ciljem političke mobilizacije, ipak se nadam da će privilegiraniji čitatelji, u najmanju ruku, početi uviđati više ljudskih aspekata patnje, te da će shvatiti da siromaštvo nije uvijek rezultat individualne odgovornosti, već šireg sustava pažljivo osmišljenog da očuva privilegije moćnih i da radnu snagu drži jeftinom.

BestBook: U kojoj je mjeri Amerika zatvorena u smislu vertikalnog društvenog uspona? Može li doista siromašan čovjek, kao u vašem romanu, doći do veće količine novca samo ako se upusti u kriminalne aktivnosti?

Unatoč našem nacionalnom mitu, od 1980-ih godina društvena mobilnost u Americi je rangirana sve niže i niže u usporedbi s drugim razvijenim državama. Dok slavimo priče o milijunašima koji su sve stvorili sami, to su zapravo iznimke u stvarnosti obilježenoj stagnacijom. Iako ilegalne aktivnosti poput onih o kojima se govori u romanu nisu jedino sredstvo za bijeg od siromaštva, one su ipak dostupnije od pošteno plaćenog posla ili sveučilišnog obrazovanja - od kojih ovo potonje, mogao bih dodati, ima sve manji utjecaj na individualnu akumulaciju bogatstva s obzirom na nevjerojatne iznose novca potrebne za studiranje. Ja osobno dugujem više od 170.000 dolara za diplomu.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Buybook Edicija Dnevnik

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 209

Smiješno je, stvarno. Ja sam pisac fikcije. Taj iznos nikada neće biti vraćen.

BestBook: Što se dogodilo s ‘američkim snom’?

Smrt američkog sna nije bila slučajnost. Ona je rezultat visoko orkestrirane kampanje privatizacije javnih službi i industrije, razbijanja radničkih sindikata, monopolizacije, vojne potrošnje, poreznih rupa i stalne propagande koja hvali bogate i pojedinačnu odgovornost dok potkopava pokrete koji osporavaju uspostavljeni poredak. To je samo letimičan pregled, iako nije potrebno mnogo kopanja da bi se vidjelo pravo stanje stvari.

BestBook: Američki vladajući establišment tvrdi da u SAD-u svi imaju jednake šanse i da je svatko odgovoran za svoj sudbinu, da je siromaštvo ishod koji su siromašni sami ‘izabrali’. Kolika je Henryjeva odgovornost za situaciju u kojoj se našao? Činilo se ključnim Henryja prikazati kao čovjeka od krvi i mesa, a ne nekog arhetipskog “dobrog momka u lošoj situaciji”. Suočen je s istim odlukama s kojima se svakodnevno bore milijuni ljudi, od kojih neke mogu uključivati pravne posljedice. I, po mom mišljenju, dio razloga zašto se on odlučuje za neke riskantnije poteze je upravo u nekom pogrešnom povjerenju u grubi individualizam i vjerovanju da američki san postoji. Henry se nada da je i za njega moguće da cilj opravda sredstva. Ipak, on je kažnjen. Je li to zbog njegovih osobnih zabluda ili zbog namještenog sustava, na čitatelju je da procijeni.

BestBook: Može li se i treba li se sustav nejednakosti reformirati iznutra, ili ga je potrebno potpuno srušiti i graditi novi sustav? Evolucija ili revolucija?

Moje srce vrišti revolucija, ali mali dio mog mozga i dalje mi šapuće da je evolucija jedini mogući put naprijed.

Unatoč aktualnoj raspravi o revoluciji ili reformi, oboje vidim kao motore za napredak u odnosu na sadašnji status quo. Ponosan sam što marširam na objema stranama jer imamo zajedničkog neprijatelja. Već to mi se čini kao da je pola uspjeha.

BestBook: Vaš debitantski roman našao se na užem popisu za nagradu NBA. Što vam to znači? Jesu li vam se otvorila neka vrata?

Kao da nije bilo dovoljno zapanjujuće napokon objaviti roman, ali biti nominiran za National Book Award? I dan danas mi je teško u to povjerovati. Ne samo da je to dovelo do većeg broja poziva za javna čitanja, već je knjigu dovelo i do međunarodnih urednika. Čudno je i ponizno iskustvo znati da čitatelji poklanjaju svoje dragocjeno vrijeme i pažnju čitanju vašeg djela, ali još više od toga, što sada to čine čitatelji diljem svijeta, i to na svojim materinjim jezicima.

Na dnevnoj bazi, nominacija mi je također pomogla da prevladam “sindrom varalice” koji sam oduvijek osjećao kao ambiciozan pisac. Potreban je određeni stupanj samokritičnosti da biste dobro pisali, ali jako se teško riješiti osjećaja opće neadekvatnosti.

Još uvijek radim na tome, ali ovakve prilike - intervju za čitatelje u Hrvatskoj - svakako pomažu. Moja je

zahvalnost beskrajna.

BestBook: Mandat Donalda Trumpa obilježen je snažnim podjelama američkog društva. Neki analitičari čak su tvrdili da je SAD na rubu građanskog rata, a te su podjele kulminirale napadom Trumpovih pristaša na Kapitol prije dvije godine. U usporedbi s tim vremenima, kako biste opisali atmosferu u današnjoj Americi? Je li Joe Biden ispunio očekivanja ljudi koji su ga izabrali?

Zanimljivo je da me baš to pitate - moj novi roman je satira smještena u svijet u kojem je pobuna 6. siječnja uspjela poništiti izbore 2020., a uslijedile su sulude stvari i sveopći kaos. Tijekom cijelog Bidenovog mandata, čini se da su mainstream mediji pokušavali uvjeriti javnost da su stvari ponovo stabilne, no stvari nisu bile stabilne čak ni tijekom Obaminih godina. Politička polarizacija i dalje je drastična, kao što je bilo vidljivo prije nekoliko tjedana kada su republikanci popustili pred šačicom reakcionarnih idiota tijekom izbora predsjednika Zastupničkog doma (što je i inače sam po sebi apsurdan proces). Čini se da je glavno obilježje aktualne političke atmosfere opća iscrpljenost. Ljudi u političkom centru toliko su umorni da svojom šutnjom samo pojačavaju histeriju na rubovima. Iako nije tako nestabilna kao u Trumpovo vrijeme, situacija je i dalje loša za radničku većinu. Opća apatija i malaksalost služe samo održavanju statusa quo, koji još uvijek pogoduje samo onima na vrhu društva.

BestBook: Vaš debitantski roman lansirao vas je među mlade nade američke književnosti. Kakvi su vam planovi za budućnost?

Moj jedini plan je pisati, a uz malo sreće moj će se rad

Smrt američkog sna nije bila slučajnost. Ona je rezultat visoko orkestrirane kampanje privatizacije javnih službi i industrije, razbijanja radničkih sindikata, monopolizacije, vojne potrošnje, poreznih rupa i stalne propagande koja hvali bogate i pojedinačnu odgovornost dok potkopava pokrete koji osporavaju uspostavljeni poredak

210 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

nastaviti objavljivati. Uz spomenutu satiru, također radim na romanu - nekoj vrsti moderne bajke - koji nostalgiju prepoznaje kao ovisnost. S obzirom na prilično mlaku političku klimu ovih dana, vjerojatnije je da će potonji roman biti prvi objavljen, ako satira uopće bude objavljena. To je za mene čudan novi fenomen, jer sada moram uzeti u obzir što bi čitatelji mogli željeti. Prije “Bogatstva” bio sam spreman na mogućnost doživotne anonimnosti. Oduvijek me motiviralo uzbuđenje kreativnog procesa, u skladu sa savjetom Toni Morrison: “Napiši knjigu kakvu bi želio čitati.” Međutim, imam čudan ukus i prilično uvrnut smisao za humor, s kojim moram računati tek sada kada stvarni ljudi zapravo obraćaju pozornost na moj rad. To dolazi s određenom odgovornošću s kojom se još uvijek učim nositi. Nadam se samo da će moje sljedeće knjige opravdati očekivanja i da ću uspjeti zadržati osjećaj umjetničkog integriteta.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 211

TEMA

RUDOLF SCHLICHTER. PORTRAIT OF BERTOLT BRECHT (‘BILDNIS BERT BRECHT’), CA. 1926 (LENBACHHAUS, MUNICH).

212 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Šezdesetak godina od Brechtove smrti njegova recepcija i dalje vraški izaziva u svakom pogledu. S austrijskom putovnicom u džepu, švicarskim bankovnim računom i zapadnonjemačkim izdavačem tijekom sustavnih arhivskih istraživanja koja su uslijedila na različitim kontinentima stvorilo se više slika o umjetniku koji je zauvijek promijenio kazališta, za neke izdao više privremenih domovina i posljedično dobio Staljinovu nagradu za mir. Kontradikcije je nerijetko stvarao i sam.

Zavirivši u ‘’Pjesme bez reda’’ godine 1927. saznajemo kako potječe iz ‘’tamnih šuma’’ i da će njihova hladnoća biti u njemu ‘’dok ne umre’’, da bi se 1951. osvijestio i naveo kako je sin dobrostojećih roditelja koji se odrastanjem separirao, napustio vlastitu klasu i pridružio običnim ljudima. Rođen je 1898. u bavarskom konzervativnom i religioznom Augsburgu. Otac mu je bio poslovođa u tvornici papira, majka iznimno pravovjerna luteranka koja ga je podučavala Bibliji.

EKS KA PER KO S IME U BR NTI EC H PIS OBILJ TOVI AN EŽI U R LI IJE Č

Neobična zbirka pjesama i kratke proze ‘Kalendarske priče’ otvara jednu drugu perspektivu čitanja Brechta kao konvencionalnijeg i smirenijeg bez tipičnog mahanja komunizmom kao jedinom srećom

Nastavak na sljedećoj stranici 

Piše: ANĐELA VIDOVIĆ

KONTRADIKTORNA BRECHTOVA ROMANTIKA U KOJOJ JE SVIJET BOKSAČKI MEČ, A SIT ŽELUDAC VAŽNIJI OD ETIKE

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 213

a od publike zahtijevao da kritički misli.

Izbija Prvi svjetski rat kad mu je Popularnost mu jenjava na njemačkom svega šesnaest te ga otac šalje u govornom području nakon pada BerlinMünchen na studij medicine ne bi skog zida. Zamjeranja zbog podupiranja li izbjegao novačenje. Tamo umjestaljinizma i reakcije na istočnonjemačku sto vivisekcije otkriva Wedekinda, radničku pobunu 17. lipnja 1953. nisu tek objavljuje prve kazališne kritike dekorativne naravi. Brecht je, kako se prii piše prvu od četrdeset drama, sjeća u memoarima njegov učenik i asi“Baal”, u kojoj antijunak ostavlja stent Erwin Strittmatter, sa zanimanjem trudnu mladenku zbog ljubavnika. pratio razvoj događaja, a kad su tenkovi Te rane radove američki teoretičari počeli čistiti ulice, odjedanput baca kapu ne promatraju isključivo iz perceps glave i glasno viče: ‘’Hura!’’. Snažan cije šokiranja buržoazije, nego im otpor nekritičkom čitanju germanista pripisuju homoerotsku notu koja izražavaju anglofoni književnici i kritičari bi mogla označavati nešto više od Nigel Dennis i James Fenton smatrajupodsvijesti potpunog raspada koji će ći ga nerijetko ljigavim oportunistom. doći s Drugim svjetskim ratom.

Onim koji će bez zadrške u ime austrijske Dvadesete godine prošlog stoljeća putovnice hladnokrvno reći kako nema provodi u povezivanju s utjecajnim nikakve političke ambicije, a to će isto Kalendarske priče ljudima dekadentnog Berlina. Grada obećanje odmah prekršiti stavivši se u Bertolt Brecht, Disput. koji Zweig u ‘’Jučerašnjem svijetu’’ službu Istočne Njemačke. Veliki talent neće zaludu nazivati Babilonom u koji će po njihovu sudu višekratno zloraPrevoditelj: Damjan kojem se važnije trsiti modom, nego biti. Samo Brecht na praizvedbi ‘’BubnjeLalović stvarnim osjećajem slobode. Brecht va u noći’’ u Münchenu može gledalište je buntovnik s kožnim detaljima na jarko osvijetliti projiciranim tekstom ‘’Ne odjeći, mijenja supruge i ljubavnice. Ciničan, dovitbuljite tako romantično!’’. Samo W. H. Auden za Breljiv, ima još ideala. Veliki komercijalni uspjeh dolazi chta može reći da je jedan od rijetkih koji zaslužuje s adaptacijom ‘’Opere za tri groša’’ i suradnjom smrtnu kaznu, koju bi vjerojatno sam izvršio. sa skladateljem Kurtom Weillom. Tijekom proba Rani radovi obilježeni prljavštinom ispod nokta atmosfera je toliko napeta da ravnatelj kazališta zove čovječanstva prerastaju u epski teatar i V-efekt. Ono prusku policiju. Ona ga odvodi, za pola sata ga i vraća što danas zovemo postdramsko kazalište za Lehpa se njih dvojica nastavljaju svađati. Posve atipičan manna je postbrechtovsko jer postavlja pitanja o prizor iz njemačkog kazališnog života. Jedan glumac prisutnosti i svjesnosti procesa. Avangardna metaiz tadašnje postave pamti ga kao loše obrijanog, žute teatralnost danas je mainstream, kao i ‘’prozivanje bolesne boje u licu, ali većeg od života, neuništivog politički nepismenih osoba’’. U kazalištu Olivera s čudnim osmijehom. Nikad nije sam. Uživa u slavi.

Auri mladog karizmatičnog pisca i redatelja. No uzlet je kratkog daha jer već 1933. dolaskom nacista na vlast postaje zabranjen i nepoželjan. U egzilu u Švedskoj i Norveškoj piše ‘’Majku Courage i njezinu djecu’’. Njegova se kći Barbara prisjeća premijere. Koliko je bila snažna i koliko mu je zapravo značila nakon bjegova preko Beča, Danske i Finske, da bi na kraju završio u Kaliforniji. Prva kuća je u Santa Monici. Ima po jedan stol za svaki projekt. Uglavnom je okupiran kućanstvom i pokušajem bezuspješnog proboja u Hollywood. Ponovno se javlja njegov stara kontradikcija. Iako je uvjereni marksist, ipak ne traži utjehu u Rusiji, dovoljno je inteligentan da cijeni američku praktičnost. Stoga na čuvenom saslušanju u Kongresu 1948. igra ulogu pristojnog, suradljivog doušnika koji opušteno pali cigaretu na saslušanju. Izgovara da nikad nije bio članom nijedne komunističke partije, spreman da sutradan leti za Švicarsku. Taj se potez tumačio kukavički i izdajnički, kao klasičan procijep između njegove javne i privatne ličnosti. Uostalom, ne govori li ‘’Život Galilejev’’ upravo o načinima preživljavanja tijekom gadnih vremena. Ni za sebe, kao ni za vlastite likove u dramama, Brecht nema puno sućuti. Stoga ga u trenutku dolaska u istočni Berlin, kad dobiva i kazalište, čuveni ‘’Berlinski ansambl’’, dijeli samo sedam godina od smrti. Državni pisac i umjetnik umire 1956. nakon što je poništio dotaBrecht i glumica Helene Weigel na prvomajskom prosvjedu 1954. u Berlinu dašnje postulate realističke i naturalističke glume,



IMAGNO /PIXSELL

214 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

ALAMY STOCK PHOTO

Popularnost mu jenjava na njemačkom govornom području nakon pada Berlinskog zida. Zamjeranja zbog podupiranja staljinizma i reakcije na istočnonjemačku radničku pobunu 17. lipnja 1953. nisu tek dekorativne naravi

Frljića i Boruta Šeparovića itekako to odjekuje.

Gledatelj je taj koji ne prepoznaje vlastitu poziciju u široj ideološkoj slici nepravde i kontinuiranog nasilja. Ima Brechta i u predstavama Zlatka Svibena, Branka Brezovca te Zlatka Pakovića. Kao što je svojedobno u bivšoj Jugoslaviji bio i kod Dušana Jovanovića, Ljubiše Risitića, Ljubiše Georgievskog, Nade Kokotović ili Janeza Pipana. Zadnjih desetak godina Brecht kao pisac igra se sporadično u hrvatskim kazalištima. Eduard Miler režira ‘’Operu za tri groša’’ u HNK Ivan pl. Zajc (2010.), ‘’Pir malograđana’’ u režiji Dražena Ferenčine bio je na daskama HNK Šibenik (2012.), na Brijunima je u režiji Lenke Udovički postavljen ‘’Cabaret Brecht Zadrživi uspon Artura Ulija’’ (2013.), Dušan Jovanović oživljava ‘’Majku Courage i njezinu djecu’’ u HNK Split (2013.), Ivica Kunčević režira ‘’Dobru dušu iz Sečuana’’ u Komediji (2014.), a Krešimir Dolenčić sa studentima triju akademija koji su danas ravnopravni članovi ansambala radi ‘’Mutter Coruage i njezinu djecu’’ u F22 (2017.).

Prevođen uglavnom u socijalizmu, kad ga je i pratio probir Darka Suvina, Viktora Žmegača i Slavka Goldsteina u ‘’Uvodu u Brechta’’ (Školska knjiga, 1970.), bez obzira na novi život u redateljskom kazalištu nije ponovno prevođen, a ni promatran iz drukčijeg, suvremenijeg kuta.

Stoga neobična zbirka pjesama i kratke proze ‘’Kalendarske priče’’ u prijevodu Damjana Lalovića i izdanju Disputa otvara jednu drugu perspektivu čitanja Brechta kao konvencionalnijeg i smirenijeg bez tipičnog mahanja komunizmom kao jedinom srećom. ‘’Kalendarske priče’’, kako u pogovoru navo-

di germanist Jan Knopf, pripadaju opusu nastalom u egzilu koje je oblikovao s Ruth Berlau. Spojili su osam priča i osam pjesama u parove kako bi se komplementarno objašnjavale. Prva priča, ‘’Augsburški krug kredom’’, u kojem se vraća u djetinjstvo, možda je i najuspješnija jer se bavi prokušanim Biblijskim receptom iz ‘’Kavkaskog kruga kredom’’ (1945.), određivanja prava na majčinstvo. Anna je sluškinja u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, kad njezina gazdarica Zingli bježi od rulje i ostavlja dijete. Anna se skriva u ormaru, ostavlja dijete u štavionici, a na povratku ga uzima s teškom mukom te tako ne postaje majka iz želje, nego iz slučajnosti. Požrtvovna i dirljiva ljubav neće prijeći u sentimentalizam. Nakon što joj jednoj jutra odvedu dijete, da bi stvar izvela na čistac mora na sud te tu Brecht uvodi nekonvencionalnog pučkog tribuna, suca Dollingera, koji će šeretski namignuti tijekom izricanja presude onoj majci koja dijete ne bi rastrgala na komade.

Ostatak priča vrti se oko sudbina malih ljudi (‘’Dva sina’’, ‘’Vojnik iz La Ciotata’’, ‘’Nedostojna starica’’ i Priče o gospodinu Keuneru’’) i velikih koji imaju malene, svjetovne tegobe poput trna u peti kod Sokrata (‘’Ranjeni Sokrat’’), grižnje savjesti zbog neplaćena duga krojaču (‘’Krivovjerčev kaput’’), povučena i izolirana života Francisa Bacona koji će slugu navući na prepariranje kokoši (‘’Eskperiment’’), nestrpljivom Budi (‘’Budina prispodoba o čovjeku u plamenu’’), Cezaru kojega nitko ne prepoznaje, a vjerna mu desna ruka ni ne otvara vrata (‘’Cezar i njegov legionar’’) i progonstvu Lao-tzua (‘’Legenda o nastanku knjige Tao te ching na Lao-tzuovu putu u emigraciju’’). U tradiciji usmene književnosti i žanrovskom izmicanju povezane se fragmentarne sudbine mogu tumačiti kao pripovijesti, pripovjedne

Rani radovi obilježeni prljavštinom ispod nokta čovječanstva prerastaju u epski teatar i V-efekt.

Ono što danas zovemo postdramsko kazalište za Lehmanna je postbrechtovsko jer postavlja pitanja o prisutnosti i svjesnosti procesa pjesme, ali proširene narodne mudrosti. Brechtova stilska eksplozivnost i smisao za dijalog tu su posve utišani. Narav priča je suhoparna, a sama rečenica nedovoljna čvrsta da bi obrat stvorio iole snažniji učinak kod čitatelja. Sve ono što zagovara u drami razbijanje iluzija, hirovitost i nepredvidivost života, red koji može postati kaos i obrnuto, sve to prijeteće samouništenje - u ‘’Kalendarskim pričama’’ završava u kozerijama i pokojoj pjesmi groteskna tona. Pisati povijest i u isti mah je korigirati, promatrati svijet kao boksački meč, misliti na sit želudac prije nego na etiku, a istodobno glumiti proletarijat tako da se jednostavno izbjegava sapun, u jednu ruku znači i biti umoran od svijeta i njegovih obećanja. Proklamirajući smrt drame, Brecht je najavio i jedno novo doba kontradikcije koje će, gle čuda, nježno i spretno prigrliti oportunizam i demokraciju.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 215

KRITIKA

G R

A Z L A Kanovič je u ‘Sotoninom čaru’ dosljedan svojoj poetici. Prateći sudbine nekoliko židovskih i litavskih obitelji iz fiktivnoga gradića Miškina i njegove okolice, iz perspektive običnih ljudi donosi sagu o krvavom razdoblju početka četrdesetih godina, kad su se na njegovu domovinu obrušila dva moćna totalitarna režima

ALAMY STOCK PHOTO

216 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

ILI SAGA O KRVAVOM RAZDOBLJU

I

čaru” dosljedan svojoj poetici. Prateći sudbine nekoliko židovskih i litavskih obitelji iz fiktivnoga gradića Miškina U prvoj polovici 14. stoljeća prosvijećeni vladar Velike i njegove okolice, iz perspektive običnih ljudi donosi Kneževine Litve Gediminas pozvao je stručnjake svih zasagu o krvavom razdoblju početka četrdesetih godina, nimanja iz cijele Europe - bez obzira na vjersku i etničku kad su se na njegovu domovinu obrušila dva moćna pripadnost - da se nasele u njegovoj prostranoj, ali slabo totalitarna režima. Litvu je prvo u lipnju 1940. okupirao razvijenoj zemlji. Taj poziv ohrabrio je skupinu židovskih Sovjetski Savez i odmah poveo klasnu borbu deportiratrgovaca i obrtnika iz sjeverne Njemačke da se zapute na jući u Sibir desetke tisuća pripadnika litavske nacionalne istok, a u sljedećim stoljećima zajednica Židova u Litvi elite, sitnih buržuja i zemljoposjednika, odnosno malo narasla je na više od 200 tisuća ljudi, predstavljajući važimućnijih seljaka. Taj prevrat narušio je dugogodišnju nu komponentu u litavskom ekonomskom i kulturnom društvenu ravnotežu u Miškinu, u kojemu su sve etničke životu, osobito u Vilniusu, koji je kao glavno kulturno i i socijalne skupine živjele ukotvljene u drevnom poretku vjersko središte istočnoeuropskog židovstva nosio titulu u kojemu je svatko gledao svoja posla. Odjednom su “Sjevernog Jeruzalema”. Čitava ta prosperitetna zajeddotadašnji manualni radnici postali politički komesari, nica nestala je u trenu, uništena u holokaustu tijekom a imućniji ljudi nestali su iz grada. Točno godinu dana Drugog svjetskog rata, a okolnostima te kasnije nacistička Njemačka iznenada tragedije i razdobljem koje joj je prethodilo je napala Sovjetski Savez, što je većina Litabavi se litavsko-rusko-židovski pisac Grigovaca doživjela kao početak skorog oslobarij Kanovič u svom romanu “Sotonin čar”, đanja od boljševika, dok su Židovi znali da koji je u prijevodu s ruskog Žarka Milenića mogu očekivati samo najgore, svjesni što nedavno objavio sarajevski Buybook. Drugi se njihovim sunarodnjacima već dogodilo svjetski rat preživjelo je samo nekoliko u Njemačkoj i okupiranoj Poljskoj. Ubrzo desetaka tisuća litavskih Židova, uglavnom nakon prolaska Wehrmachta prema istoku, onih koji su na vrijeme pobjegli iz zemlje, a nacisti u Litvi pokreću genocid Židova uz među njima je bila i Kanovičeva obitelj. svesrdnu pomoć lokalnih nacionalista, koji Grigorij se rodio kao Jakov Semjonovič KaŽidove optužuju za izdaju nacije i suradnju novič 1929. u litavskoj Jonavi u tradicionals komunistima. U takvim okolnostima, noj židovskoj obitelji krojača. Nakon njeKanovičevi junaci pokušavaju opstati i mačkog napada na Sovjetski Savez u lipnju ostati ljudi, što nekima i uspijeva. Židov1941. kao 12-godišnjak je postao izbjeglica, ski krojač Gedalje Bankvečer i njegova bježeći s roditeljima preko Latvije u Rusiju, kći Elišeba, bogati litavski seljak Česlavas gdje je preživio ratne godine, da bi se Lomsargis, grobar Jakov i njegova majka kasnije vratio u Litvu, gdje je završio ruski Sotonin čar Grigori Danuta, šegrt Juozas..., oni sami po sebi jezik i književnost na Sveučilištu u Vilniusu. nisu ni jako dobri ni jako loši ljudi: njihove Kanovič, Buybook.

Književnu karijeru počeo je 1955. pišući na postupke usmjeravaju događaji kojima je Prijevod: Žarko Milenić uzrok negdje daleko. Litavci i Židovi kojima ruskom jeziku i baveći se gotovo isključivo temama vezanim za litavske Židove. Pisac, je za sreću bilo dovoljno da “na stol stave pjesnik, dramaturg, prevoditelj, scenarist i novinar, bokal kozjeg mlijeka, svježi kruh i teglu cvjetnog meda”, danas 92-godišnji Kanovič, od 1993. živi u Izraelu, gdje i odjednom su morali odlučivati o moralnim pitanjima dalje piše i objavljuje. Član je ruskog i izraelskog PEN-a, koja ni sami nisu razumjeli. U “Sotoninom čaru” autor a njegovi romani prevedeni su na petnaestak svjetskih ima razumijevanja za sve perspektive, a time još više jezika. U Litvi, gdje je poznat kao Grigorijus Kanovičius, naglašava tragedije koje se nisu morale dogoditi. Kad dobio je niz književnih nagrada, uključujući Nacionalnu Kanovičeva židovska heroina Elišeba pita litavskog nagradu za doprinos umjetnosti i kulturi, a za roman “kulaka” Lomsargisa bi li izašao na ulicu i prosvjedovao “Sotonin čar” dobio je 2020. nagradu EBRD-a. Cijeli kad su nacisti odvodili židovskog liječnika Pakeljčika, njegov literarni opus kao da je posveta židovstvu Litve i ovaj iskreno odgovara da vjerojatno ne bi. “Učinio bih istočne Europe, posveta jednoj kulturi koja je prožimala kao i svi drugi. Opasno je razlikovati se od čopora... Svi i povezivala nepregledan prostor između Baltika i Crnog smo hrabri samo u mislima, a izvana smo ista govna.” mora, posveta kulturi koja više ne postoji, koja je nestala Međutim, kao da se pokušao opravdati, Lomsargis joj je u samo nekoliko mahnitih godina. Kanovičev književuzvratio protupitanjem: “A ti... tvoj otac Gedalje... tvoja ni svijet je svijet urbanih židovskih trgovaca, liječnika, majka Pnina... sestra Rejzl... Je li netko od vas izašao kad poduzetnika i obrtnika, svijet štetlova, slaboumnika, su naše, dvije sedmice prije rata, masovno gurali u vagogrobara i sinagoga, chagallovski bajkovitih kućica s ne za stoku?”. Pa zaključio: “I psi su bolji od nas ljudi”. neravnim krovovima, lebdećih pijetlova i mladenaca, “To je istina”, složila se ona. “A nesreća je, gazda, ustvari svijet polaganog tempa i sitnih svakodnevnih radosti. ta da svima nama ne upravlja savjest, nego strah.”

Taj drevni svijet istočnoeuropskih Židova nije nužno bio “Upravo tako... Strah je jači od savjesti.” Kanovič se u robolji od našeg današnjeg svijeta, ali Kanovič ga u svojoj manu ne bavi previše kronologijom, ratom ili politikom, literaturi čini takvim, dajući mu nostalgičnu aureolu pa čak ni brutalnim nestankom jedne zajednice koja je u neke ljepše prošlosti u kojoj je vladao skladni Božji Litvi živjela šest stoljeća: njegov je fokus na mogućnosti, poredak, i kontrapunktirajući ga s okolnim svijetom odnosno nemogućnosti svakoga od nas da u ključnom dominantnijih nacija i nacionalnih ideja, u kojemu trenutku donese pravi moralni odabir. “Sotonin čar” doŽidovi uvijek ostaju prezrenom manjinom koju većinski nosi dublju ljudsku istinu o sudbini pojedinca zgaženog narodi istodobno mrze i zavide joj, što je čini idealnom velikim povijesnim događajima, kao što to može samo za ulogu žrtvenog jarca. Kanovič je i u “Sotoninom dobra književnost.

Piše: DARKO VLAHOVIĆ



Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 217

TEMA

ARKADIJ I BORIS STRUGACKI Piše: JOSIP MLAKIĆ

Ruski spisateljski dvojac Arkadij i Boris Strugacki, poznatiji kao braća Strugacki, jedinstvena su pojava u svijetu književnosti. Pišući nedavno za Expressov prilog BestBook o njihovu romanu “Ponedjeljak počinje u subotu”, naveo sam kako su oni na prvi pogled i svojevrsni fenomen u okvirima ruske književnosti, kao autori koji su stvarali isključivo u okvirima jednog “zapadnjačkog žanra”, kako se danas obično doživljava znanstvenofantastična (ZF) literatura. Međutim, braća Strugacki su ujedno i dio zamrle ruske književne tradicije koja je započela s Jevgenijem Zamjatinom, autorom romana “Mi”, objavljenog 1923. godine, koji se smatra prvim distopijskim romanom u povijesti, a važno je naglasiti i to kako je ruska ZF proza svoje vrhunce doživjela u vrijeme Staljinove strahovlade, kad su mnogi pisci, najčešće iz oportunizma, pisali u okvirima ovoga žanra, jer Staljinove cenzore nije toliko zanimala “društvena stvarnost” izmaštanih, literarnih svjetova.

Međutim, braća Strugacki su odmah u startu, od prvih svojih djela, koja su nastajala pod utjecajem Stanislawa Lema, napravili otklon od prevladavajućeg eskapizma u ruskoj ZF prozi. Njihov roman “Teško je biti bog”, o kojem će ovdje biti riječ nešto kasnije, najprije je napisan u formi popularnog, avanturističkog romana, da bi ga braća temeljito prepravila nakon napada Moskovskog društva pisaca na “apstraktne oblike umjetnosti”, gdje se prvenstveno mislilo na ZF prozu, a jedna slična ZF priča iz tog vremena

218 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

okarakterizirana je kao “potpora fašizmu”, što je u to vrijeme bila najteža moguća osuda. Nakon toga su, prema tvrdnji samoga Borisa Strugackog, braća svoj roman preusmjerila prema “priči o sudbini inteligencije, uronjene u sumrak srednjeg vijeka”. Neposredno prije objavljivanja, na preporuku nekih prijatelja koji su čitali roman u rukopisu, ime lika Don Rebio, glavnog negativca romana, prepravili su u Don Rebi, jer je prvo rješenje bilo očita aluzija na Staljinova satrapa Lavrentija Beriju, odnosno gotovo doslovan anagram njegova prezimena.

Bez obzira na sve izmjene i činjenicu da je roman prošao cenzorske škare, nakon objavljivanja je uslijedio niz napada na braću Strugacki, u kojima su, među ostalim, optuživani za nadrealizam i apstrakciju.

Nastavak na sljedećoj stranici 

ALAMY STOCK PHOTO

GRADITELJI ZONE Dio su zamrle ruske književne tradicije koja je započela s Jevgenijem Zamjatinom, autorom romana ‘Mi’, objavljenog 1923. godine, koji se smatra prvim distopijskim romanom u povijesti, a važno je naglasiti i to kako je ruska ZF proza svoje vrhunce doživjela u vrijeme Staljinove strahovlade, kad su mnogi pisci, najčešće iz oportunizma, pisali u okvirima ovoga žanra, jer Staljinove cenzore nije toliko zanimala ‘društvena stvarnost’ izmaštanih, literarnih svjetova

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 219

u blizini Sankt Peterburga. Od 1966. godine bavi se isključivo pisanjem. Nakon bratove smrti objavio je pod pseudonimom dva samostalna romana. Umro je u Sankt Peterburgu 2012. godine. Neobično priznanje odao je dvojici braće Međunarodni centar za male planete, kad je novootkrivenom nebeskom tijelu na orbiti između Marsa i Jupitera dao ime po njima.

Ovaj jedinstveni spoj - gdje je jedan brat, Boris, bio ekspert u prirodnim, matematičkim znanostima, a drugi, Arkadij, koji se orijentirao na društvene znanosti i koji je, zbog poznavanja stranih jezika, pratio suvremene tokove svjetske ZF književnosti - rezultirao je jedinstvenim djelom koje je uzelo ono ponajbolje iz svjetske i ruske književne tradicije. U romanu “PoneOsim pisanja, braća su se bavila i prevođenjem japanske i engleske djeljak počinje u subotu” jedan od likova hvali knjige književnosti. Boris Strugacki rođen je 1933. godine u Lenjingradu.

Isaaca Asimova, jednog od najpoznatijih ZF pisaca Ostao je s majkom u Lenjingradu tijekom opsade grada u vrijeme uopće, i Raya Bradburyja, autora glasovitog distopijDrugog svjetskog rata, nakon kojega je studirao astronomiju te je skog romana “Fahrenheit 451”, što je, možda, i neka nakon završetka studija radio kao astronom i računalni inženjer na vrsta homagea nekima od najvažnijih aktera suvremeZvjezdarnici Pulkovo, glavnom astronomskom opservatoriju Ruske ne ZF književnosti, dok se onaj ruski utjecaj ponajviše akademije znanosti, koja se nalazi u blizini Sankt Peterburga ogleda u korištenju gogoljevske satire i fantastike. Bez Pišući o romanu “Ponedjeljak počinje u subotu” doobzira na to što su Braća Strugacki bila prevođena na nekle sam progovorio o fenomenu braće Strugacki, pa brojne svjetske jezike i što su im u pojedinim zapadću ovdje nešto od toga ponoviti, da bi se stekao dublji nim zemljama bila objavljivana čak i sabrana djela, uvid u njihova dva najvažnija romana o kojima će ovnjihova popularnost bila je najveća u Sovjetskom dje biti riječ: spomenuti “Teško je biti bog” i najvažniji, Savezu i u drugim zemljama istočnog lagera, poput i po mojemu mišljenju najbolji roman braće StrugacPoljske, Mađarske i Bugarske, te u dvije zemlje izvan tog ki, “Izlet pored puta”, prema kojemu je ruski redatelj kruga, u bivšoj Jugoslaviji i Zapadnoj Njemačkoj, što na Andrej Tarkovski snimio film “Stalker”, što je presudno svoj način govori u prilog činjenici da su njihovi romani utjecalo na njihovu širu, međunarodnu afirmaciju. uistinu bili u određenoj mjeri politički subverzivni.

Spomenuo sam već to da je na rane radove braće Međutim, ono što je u svemu tome najvažnije, djela presudno utjecao Stanislaw Lem, ali oni su vrlo brzo, braće Strugacki se i danas objavljuju širom svijeta, pa i već nakon nekoliko godina, razvili u Hrvatskoj, što na svoj način govori o jedinstveni, vlastiti književni stil. tome da ta djela nisu bila zanimljiva isArkadij Strugacki, stariji od dvojice ključivo kao politički subverzivno štivo braće, rođen je 1925. godine u Bau svoje vrijeme, nego da su, po svemu tumiju, nakon čega se obitelj presesudeći, nadživjela kontekst vremena lila u Lenjingrad. U siječnju 1942. u kojemu su nastajala. Samo prošle godine Arkadij je s ocem evakuiran godine zagrebački nakladnik Hangar 7, iz opsjednutog Lenjingrada i bio je specijaliziran za ZF literaturu, objavio jedini preživjeli iz vagona tijekom je dva romana braće Strugacki: “Ukleti evakuacije. Arkadij je sljedeće grad” i “Ponedjeljak počinje u subotu”. godine unovačen u Crvenu armiju, A godinu dana ranije, 2021., Zagregdje je raspoređen u topništvo, da bačka naklada je u svojoj ediciji “SF bi kasnije bio prebačen na Vojni klasici” objavila novi prijevod “Izlet institut, gdje je studirao engleski pored puta”, najpoznatijeg romana i japanski jezik. Radio je jedno braće Strugacki, dok je Hangar 7 objavrijeme kao nastavnik i prevoditelj, vio roman “Teško je biti bog”. da bi se 1955. godine posvetio knjiGlavni junak romana “Teško je biti ževnom radu. Tri godine kasnije, bog”, koji je izvorno objavljen 1963.

1958., počeo je surađivati s mlađim godine, je Anton, koji odlazi na tajnu bratom Borisom. Njihova suradnja misiju na neimenovani tuđinski trajala je sve do 1991. godine, do planet, čiji je civilizacijski stupanj Arkadijeve smrti. Osim pisanja, razvijenosti na razini zemaljskog Izlet pored puta Arkadij braća su se bavila i prevođenjem srednjeg vijeka. On na planetu doi Boris Strugacki, Zagrebačka japanske i engleske književnosti. biva novi identitet. Živi u kraljevstvu Boris Strugacki rođen je 1933. naklada. Prijevod: Žarko Milenić Arkanar predstavljajući se kao arogodine u Lenjingradu. Ostao je s gantni plemić don Rumata, sklon majkom u Lenjingradu tijekom dvobojima i tučama, u kojima nikad opsade grada u vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon nije bio poražen. U svojim nastojanjima da poboljša kojega je studirao astronomiju, te je nakon završetsvijet u koji je došao, koji potresaju krvavi oružani ka studija radio kao astronom i računalni inženjer sukobi, postoji jedno ograničenje, crvena crta koju don na Zvjezdarnici Pulkovo, glavnom astronomskom Anton ne smije preći: on ne smije, unatoč svojoj fizičkoj opservatoriju Ruske akademije znanosti, koja se nalazi i intelektualnoj superiornosti, nikoga ubiti. Sličan



220 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

grad / Ponedjeljak počinje u  Ukleti subotu Arkadij i Boris Strugacki, Hangar 7.

Prijevod: Ulla Antolos i Žarko Milenić

Nastavak na sljedećoj stranici  ALAMY STOCK PHOTO

motiv pronalazimo i u romanu “Ponedjeljak počinje u subotu”, gdje je jedan od likova, Savaot Balovič, riješio “granični uvjet jednadžbe Savršenstva” te tako postao svemoguć. On, također, ne smije naškoditi nijednom živom biću u svemiru i Savaot, razočaran, zaključuje da mu to oduzima svu moć: jedan detalj koji na svoj način govori o neraskidivoj vezi između moći i nasilja.

Slično se događa i s Antonom. “Teško je biti bog” propituje ljudski napredak kroz stoljeća, koji su obilježili krvavi sukobi. Anton, unatoč tome što posjeduje puno naprednije znanje od stanovnika planeta, ne smije se ni na koji način uključiti u sukob, bez obzira na negativan razvoj situacije u Arkanoru. Anton pokušava pronaći nestalog znanstvenika, doktora Budacha, kojega je oteo okrutni don Reba, vladar Arkanara koji vodi nesmiljenu kampanju protiv obrazovanih ljudi u kraljevstvu te se kraljevstvo pred Antonovim očima pretvara u fašističku policijsku državu, a on, osim nasilja, koje mu je zabranjeno, nema drugog načina utjecati na razvoj događaja.

“Jednom riječju, u Arkanaru takoreći da više nema ni jednog jedinog pismenog čovjeka. Kao i u Oblasti Svetog Ordena poslije Barkanskog pokolja”, kaže Anton, odnosno don Rumata na jednome mjestu. Pri kraju romana, kad Arata traži od Antona da se aktivno uključi u sukob u kraljevstvu, Anton u jednom unutarnjem monologu na neki način daje sažetu povijest ljudske civilizacije, uključujući tu, pretpostavljam, i ruska iskustva iz Oktobarske revolucije: “Ti još ne znaš da se neprijatelj nalazi ne toliko izvan tvojih boraca, koliko u njima. Ti ćeš možda i uspjeti potući Orden, i val seljačkih nemira će te izbaciti na arkanarski prijestol, sravnit ćeš sa zemljom plemićke zamkove... (...) I po dobroti svojoj, ti ćeš početi dijeliti zemlju svojim suborcima, a što da suborci rade sa zemljom bez robova? I počet će se okretati kotač u suprotnom pravcu. I bit će još dobro, ako umreš prirodnom smrću i ne vidiš nove grofove i barune koji će nastati od tvojih dojučerašnjih najvjernijih suboraca. To se već dešavalo, dragi moj Arata, i na Zemlji, i na ovom tvojem planetu”. ”Izlet pored puta” je najpoznatiji roman braće Strugacki. Radi se o najpopularnijem i najprevođenijem književnom djelu ruske književnosti izvan Sovjetskog Saveza. Do 2003. godine Boris Strugacki je izbrojio 55 izdanja “Izleta pored puta” u 22 zemlje. Pogovor

njemačkom izdanju iz 1977. godine napisao je Stanislaw Lem. Izvorno je objavljen 1972. godine. Kao moto romana braća su uzela stihove američkog pjesnika R. P. Warrena: “Moraš načiniti dobro od zla,/jer nemaš od čega drugog”. Ono po čemu je ovaj roman najprepoznatljiviji je famozna Zona, zabranjeno područje na kojemu vrebaju brojne opasnosti. Radnja romana odvija se u fiktivnom gradiću Harmont, koji se nalazi u nekoj zemlji engleskoga govornog područja, nije do kraja jasno je li riječ o Kanadi ili Velikoj Britaniji, ali je, prema nekim detaljima iz romana, jasno da se ne radi o Sjedinjenim Američkim Državama. Harmont se nalazi na rubu zabranjene Zone, mjesta na kojemu je zbog nerazjašnjenog događaja, iako se pretpostavlja da se radilo o posjeti izvanzemaljaca, uništen svaki trag ljudskog postojanja. Zonu od neželjenih “posjetitelja” čuvaju naoružani vojnici sa psima. Glavni junak romana je “stalker” Redrick Red Schuhart. Roman ga prati u periodu od osam godina, s prekidom od nekoliko godina koje je Schuhart proveo u zatvoru.

Riječ “stalker” potječe iz engleskog jezika i znači lovac, tragač. Zanimljivo je da je riječ “stalker” ušla i u ruski jezik, ali ne u značenju kakvo joj daju braća Strugacki u romanu, nego prema značenju iz filma “Stalker” Andreja Tarkovskog, gdje ta riječ označava neku vrstu turističkog vodiča kroz opasnu i zabranjenu Zonu, dok je kasnije postala sinonim za ljubitelje industrijskog turizma i turiste koji posjećuju napuštena mjesta i gradove duhova, dok su “stalkeri” kod braće Strugacki krijumčari koji kradu iz Zone izvanzemaljske artefakte i prodaju ih na ilegal-

Prizor iz filma ‘Stalker’ u režiji Andreja Tarkovskog

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 221

inteligencije, koji su se nakratko zaustavili na “kozmičkoj cesti”, na pikniku, a da su artefakti s neobjašnjivim svojstvima, zaostali u Zoni, zapravo izvanzemaljsko smeće. Ljude u tom kontekstu dr.

Pilman uspoređuje sa znatiželjnim životinjama, koje nakon odlaska “izletnika” dolaze na mjesta piknika i “kopaju” po smeću. “Mi smo još uvijek na razini pećinskih ljudi - ne možemo zamisliti ništa strašnije od nekakvog duha ili vukodlaka. A narušavanje uzročno-posljedične veze je mnogo strašnija stvar od čopora vukodlaka”, kaže na jednome mjestu u romanu dr. Pilman. Druga Pilmanova hipoteza je da izvanzemaljci preko Zone nastoje ovladati Zemljom, jer kod stalkera tijekom vremena, zbog boravka u Zoni, dolazi do genetskih anomalija. Kći Reda Schuharta je, tako, rođena s kožom obraslom gustom crvenkastom dlakom, kao kod majmuna. Cilj izvanzemaljaca je, po ovoj nom tržištu. Najvažniji klijenti Reda Schuharta su hipotezi, degeneracija ljudske rase, odnosno neka mafijaši koji rade za američki vojno-industrijski vrsta kontraevolucije, što se u slučaju Redove kćeri kompleks, jer je većina “igračaka” iz Zone neka i događa. Degeneracija se unutar Zone događa i s vrsta smrtonosnog oružja. Kad je riječ o usporedbiljnim svijetom, gdje je trava postala crna, dok u bama između filma iz romana, ovdje vrijedi nešto njoj ne živi nijedno biće, pa čak ni komarci. slično kao i u slučaju romana U završnici romana 31-godišnji Red i “Sanjaju li androidi električne još jedan mlađi stalker ulaze u Zonu ovce” Philipa K. Dicka i filma u potrazi za takozvanom Zlatnom “Blade Runner” Ridleyja Scotta, kuglom, najdragocjenijim artefakkoji je nastao prema njemu, jer tom koji se krije u njoj, koji vlasniku je Tarkovski zapravo uzeo samo ispunjava svaku skrivenu želju. Najedan motiv iz romana te nije, kon što pronađe Zlatnu kuglu, koja je kao uostalom ni Ridley Scott, generacijama stalkera bila neka vrsta iskoristio sve potencijale koje alternativnog Boga, Red je u nedoupruža roman braće Strugacki. mici jer više ne zna artikulirati svoje U filmu Andreja Tarkovskog želje. U očajanju, on izgovara u sebi cijela radnja se odvija unutar riječi koje podsjećaju na molitvu: “Ja Zone, dok se u romanu veći dio sam životinja, vidiš i sâm. Ja nemam radnje odvija u Harmontu, a tek riječi, nisu me naučili riječima, ne posljednjih dvadesetak stranica znam misliti, nisu mi dali da nauunutar Zone. Uz to, u romanu čim misliti. Ali ako si ti zaista takav... na Zemlji postoji šest Zona, na svemoguć, sveznajući... shvatit ćeš različitim krajevima svijeta, dok sve i sam. Pogledaj u moju dušu, a se u filmu radi samo o jednoj. ja znam da je tamo sve što ti treba.

Naziv romana potječe od “znanMora biti. Dušu nikad i nikome nistvene hipoteze” dr. Valentina sam prodavao!”.

Pilmana, nobelovca i najvećeg Neka vrsta poruke romana, koja se autoriteta za dešavanja unuTeško je biti bog Arkadij nameće sama po sebi, ta je da ne tar Zone, koji smatra kako je možemo spoznati druge, uključui Boris Strugacki, Hangar 7.

Zona nastala nakon posjeta jući i izvanzemaljce, ako najprije ne Prijevod: Žarko Milenić superiorne izvanzemaljaske spoznamo sami sebe.

Prizori iz filma ‘Teško je biti bog’ u režiji Alekseya Germana



222 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

K N J I Ž A R E P L A N E TO P I J A zagre�˜p�la

Spoj ljubavi prema knjizi i planetu Posjetite naše knjižare s jedinstvenom ponudom biranih knjiga i eko-proizvoda.

Očekuju vas naši educirani knjižari koji će vam spremno dati najbolje preporuke.

ILICA 68, ZAGREB l FONTIČKA 4, PULA l Online knjižara www.planetopija.hr Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 223

Onom kojemu je najdraža tišina, Giono će biti pravo otkriće ZABILJEŠKE PEROM ANDRZEJ BOBKOWSKI Četiri godine pisanja, tisuće kilometara proputovanih biciklom, na stotine zabilježaka.

Bobkowski je isprva svoj dnevnik u Francuskoj pisao za sebe, te su bilješke trebale predstavljati svjedočenje ratnih zbivanja, zapise promišljanja o događanjima koja su potresla ondašnju Europu. S vremenom su se pretvorile u proročansku zbirku točnih političkih promišljanja s dubokim uvidom u promjene koje su zadesile Pariz, Francusku i Europu, svojevrsni portret onoga vremena...

RASPAD I RAT: DNEVNIK, 1989-1955 MILOVAN ĐILAS Zastrašujuće je i još više tužno koliko su Đilasove opaske – u dnevniku otprije 32 godine – aktualne. [...] Trideset, možda i četrdeset godina, svejedno govorimo o istom, na isti način s istim akterima. Cijeli je to radni vijek. Kakvo li je to gubljenje vremena i energije, ali i kako sretna okolnost za Đilasa koji je aktualan skoro 30 godina nakon smrti. Poraz je to samo naših nacionalizama.

SAMO STRAST ANNIE ERNAUX Annie Ernaux (1940.) slovi kao živi klasik francuske književnosti, a taj je status ove godine potvrđen i Nobelovom nagradom.

Pisani dokumentarističkom točnošću, suzdržanim, a virtuoznim stilom, njezini autobiografski romani i memoarske proze tvore impresivan opus koji epohu dosljedno prelama preko sudbine pojedinca, “obične” žene. Samo strast kratka je i intezivna meditacija o erotskoj vezi s mlađim i oženjenim muškarcem, u prijevodu Ele Agotić.

224 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Francuski pisac Jean Giono je glasnik posve drugog vremena, sazdana od duha, savjesti i raznolikosti Piše: ANĐELA VIDOVIĆ

kamenja i stabala maslina. Stanovkrenutost prirodi, panteizam ništvo je povezano sa zemljom i njenekih prošlih generacija i zinom dugom povijesti. Njihov je goknjiževnika, u modernom je vor običan, opis prirode ogoljen od svijetu ironijski izokrenuta. Savjest metafora, jednostavan, nerazmetljiv, se umiruje kupnjom jer upravo ona u kasnijoj fazi stvaralaštva i tragičan. omogućuje sadnju još jednog drvePočinje kao pjesnik, neuspješan je ta. Različiti projekti i privatne akcije kao dramatičar, dok najveću slavu pošumljavanja u baršunu i satenu stječe s kratkom prozom bliskom oživljavaju staništa za ekskluzivna poetskom izričaju. S ‘’Brdom’’ (u lovišta. Ekološki je aktivizam postao prijevodu Marije Bašić Ogresta; još jedan u nizu kamenčića u starim Litteris: 2011.) u kojem odjekuje Walt cipelama koje nas žuljaju. Ne samo Whitman postaje senzacija. ‘’Žetvu’’ da upozorava na stalno nove kata(u prijevodu Josipa Bognera; Binoza: strofe, nego i gubi važnu socijalnu 1935.) smješta u zabiti zaseok koji dimenziju - unutar rastućeg ranestaje. slojavanja prioriteti nisu i ne mogu U godinama koje slijede objavljuje biti isti. Francuski pisac Jean Giono niz uspješnih romana. Iskustvo bitke (1895. - 1970.) tu je kao glasnik posve za Verdun donekle ga košta uspjeha drugog vremena, sazdana od duha, (ipak ga kompenzira filmovima i savjesti i raznolikosti. Većinu života suradnjom s redateljem Marcelom nije napuštao rodni Manosque u Pagnolom i komičarem FernandeProvansi. Povremeno bi tek polom). Odbija pristati na uobičajeni tegnuo do Pariza ili Italije. Iako narativ. Odbija ulogu u pokretu samouk (zbog nezavidnih financijotpora. Stoga kao zakleti pacifist, a skih okolnosti i poraća) upoznaje se pomalo i anarhist, dospijeva na crnu s klasičnom glazbom i slikarstvom, listu Nacionalnog komiteta pisaca te posjeduje zavidnu biblioteku te dumu je onemogućeno objavljivanje boko poznavanje kulture i njegovih na francuskom jeziku. Okreće se sumještana postaje američkom tržištu u jednom od odlika pisapedesetim godinama nja koje dio francuske prošlog stoljeća te ČOVJEK KOJI JE SADIO DRVEĆE kritike odbacuje kao tako nastaji ‘’Čovjek JEAN GIONO, PETRINE KNJIGE. primitivno jer oslikava koji je sadio drveće’’ PRIJEVOD: IVANA ŠOJAT provansalske pejzaže.

(1953.) kao narudžba No Giono zbilja poznaza Reader’s Digest i je kraj o kojemu piše, ciklus priča ‘’Najnezatočnije pokrajinu Hauboravnija osoba koju te-Provence, gdje pšesam sreo u životu’’. nica raste sve kraće što Zbog cenzure i solidne je teren nepristupačniji. propagande u ameSvjestan je posebnosti i ričkom tisku tekst nije izmještenosti te uvijek prihvaćen jer je paranaglašava univerzaldoksalno plod fikcije. nost ljudskog iskustva.

Nakon godinu dana, Taj dionizijski panteikad postaje i članom zam, kako će ga nazvati Akademije Goncourt, kritičar Pierre-Henri do njega dolazi Vogue Simon, vrti se oko i objavljuje ga s izmispaljene zemlje, starog jenjenim naslovom.

O

U međuvremenu samoga Ginoa počinje zabavljati bujna mašta i potraga za stvarnim protagonistom pa dodaje začine te se s reizdanjima pridonosi širenju mita. Jednostavna parabola o mladiću, vojniku i njegovu susretu s pastirom tako dobiva znatno širu pozornost od prvotno zamišljene, ujedno otisnute na pet listova tipkaće mašine. U nju Giono ubacuje djetinjstvo i uspomene jer osamljenik Elzéard Bouffier podsjeća na njegova oca, ali i na provodni motiv jednostavnih gesta prisutnih i u drugim djelima (dvije kronike ‘’Oslobođenog Dauphinéa’’, ‘’Neka moja radost traje’’, ‘’Pravo bogatstvo’’ i dr.). Altruizam je tu jedino moguć individualizmom.

Propovjedna narav samog teksta upućuje na Bibliju noseći snažnu poruku o malenoj, višegodišnjoj predanosti koja vraća život tamo gdje ga odavno nije bilo: ‘’Na mjestu gdje sam 1913. godine zatekao ruševine sad su se uzdizale uredne, lijepo oličene farme koje su odzvanjale sretnim i ugodnim životom. Ponovno su potekli izvori koji napajaju kiše i snjegovi što ih zadržavaju šume. (…) Putem čovjek sreće dobro uhranjene muškarce i žene, dječake i djevojčice koji se znaju smijati, koji uživaju u seoskim proslavama”. Jean Giono malo je prevođen. Jedina dostupna i iscrpna interdisciplinarna studija Daniele Ćurko objavljena je na francuskom jeziku.

S druge strane, ‘’Čovjek koji je sadio drveće’’ nije nepoznanica našim čitateljima zbog prijevoda Zlatka Crnkovića u nakladi Ceres.

Dvadesetak godina poslije u izdanju Petrinih knjiga Ivana Šojat ne poziva se na prethodnika, odmiče se od govornog jezika, ali se ujedno redigiraju i omaške (primjerice, u Crnkovićevu prijevodu Bouffier ima devedeset, ovdje osamdeset sedam godina). Pisac oblikovan Danteom i Ariostom, zanimanjem za lokalnu povijest, uvažavanjem Stendhala, zatim Amerikanaca poput Faulknera i Melvillea, bit će blizak onom tipu čitatelja koji uživa u Lukreciju, Thoreau ili Mary Oliver. Onom kojega ne zanimaju kićenost i iskustvo velegradskog podzemlja.

Onom kojemu je najdraža tišina.

Piše: RAIF OKIĆ novinar

Ponekad je potrebno s udaljenosti sagledati politiku, a uz dozu sarkazma je lakše prokazati političke igre

F

lorian Bieber luksemburški je profesor povijesti i politike, specijalistza jugoistočnu Europu. Direktor jeCentra za studije jugoistočne Europe naSveučilištu u Grazu.

Godinama je radiou Beogradu i Sarajevu, a u nedavnoprevedenoj knjizi Uspon autoritarnihrežima na zapadnom Balkanu u izdanjuProfila te prijevodu Nikole Petkovićagovori o našoj tako bliskoj, a opet takodalekoj regiji: zapadnom Balkanu. Autorje u domaću javnost dospio macchiavelijanskim pismom ‘balkanskom vladaru’gdje je opisao kako se održati na vlastineispunjavanjem obećanja biračima. Apo potrebi i neutraliziranjem opozicije.Zajediljivi komentatorski tekst iz veljače2015. godine tako je postupno izrastaou knjigu koju možemo čitati ovih dana.Iako u knjizi ne opisuje događanja nakon rata u Ukrajini, pa nema ni činjenice da je Poljska potiho ukinula disciplinsku komisiju za suce zbog koje su jojzaustavljene isplate određenih iznosa izEU fondova.

Međutim, knjiga je gotovoproročki opisala kako u Crnoj Gori nemože biti vlasti bez Mila Đukanovića.’Za razliku od drugih zemalja, CrnaGora nikad se nije odlučno odmaknulaod ukorijenjene vladavine jedne stranke, a time i od zamki autoritarizma.

Nije iskusila promjenu vlasti od 1990.ili, ako ćemo pravo, od 1945., kad je navlast došla Komunistička partija.’, pišeBieber.

Od devedesetih na ovamo jecrnogorsku vlast oblikovao Đukanović,bilo kao predsjednik ili kao premijer.’Uspjeli su poktupiti manje koalicijske partnere, dopustivši im nadzornad javnim poduzećim, pružajući impriliku

da zaposle ljude lojalne stranci i tako crpe državne resurse, što jeveoma raširen obrazac na zapadnomBalkanu’, opisuje Biebercrnogorski model pluralističke demokracije. A najboljidokaz je i relativno nedavnasmjena Zdravka Krivokapićas pozicije premijera. Klimavaparlamentarna većina bezĐukanovića održala se teknekih godinu i pol dana, dabi sada opet Đukanović biodio vlasti. I to kroz podrškumanjinskoj vladi DritanaAbazovića što je još jednaod odlika DPS-a koju Bieber napominje.

Spremnostna suradnju s manjinskimstrankama. Bošnjaci, Albanci i Hrvati bili su marginalizirani za vrijemeprosrpske politike devedesetih, pišeBieber, ali je Đukanović dobio njihovopovjerenje i sada je nemoguće zamislitivlast u Crnoj Gori bez predstavnikanacionalnih manjina.

USPON AUTORITARNIH REŽIMA NA ZAPADNOM BALKANU FLORIAN BIEBER, PROFIL. PRIJEVOD: NIKOLA PETKOVIĆ

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 225

KASIMMA

INTERVJU

226 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

BRITANSKI SU KOLONIZATORI UNIŠTILI NAŠ PONOS. JA ŽELIM VRATITI ONO ŠTO NAM JE ODUZETO; ŽELIM NAM VRATITI PONOS, PONOS NA NAŠE BOGOVE, NA NAŠA VJEROVANJA Posežući za žargonom nigerijske ulice, običnih ljudi te uplašenih i zbunjenih mladih žena i muškaraca koji prirodno streme ljubavi i povjerenju, a zauzvrat dobivaju mržnju i razočaranje, Kasimma u šarolikim pričama zbirke ‘Portret za dar-mar’ prikazuje život u začudnoj svevremenskoj perspektivi koja postavlja povijesnu tradiciju, mitologiju i običaje nigerijskog naroda Igbo uz sliku suvremene Nigerije, koju je već minula panika postkolonijalnog pustošenja prirodnih resursa i ponižavanja, te je zapala u duboku ekonomsku i političku depresiju Razgovarala: GEA VLAHOVIĆ

U Nigeriji, najmnogoljudnijoj afričkoj zemlji, čijih se 36 saveznih pokrajina može pohvaliti s više od 200 različitih jezika, piscu se vjerojatno nije lako izdvojiti, a osobito ne probiti sve do američke književne scene. Ipak, nedavno je to uspjelo autorici koja preferira da je zovu samo Kasimma, i to zahvaljujući preporuci nigerijskog nobelovca Wole Soyinke Ivanu Sršenu, glavnom uredniku hrvatskog nakladnika Sandorfa, čiji je američki ogranak Sandorf Passage, predvođen Buzzom Pooleom, objavio u SAD-u Kasimminu prvu zbirku priča, pod naslovom “All Shades of Iberibe” (2021.). Posežući za žargonom nigerijske ulice, običnih ljudi te uplašenih i zbunjenih mladih žena i muškaraca koji prirodno streme ljubavi i povjerenju, a zauzvrat dobivaju mržnju i razočaranje, Kasimma u šarolikim pričama ove zbirke prikazuje život u začudnoj svevremenskoj perspektivi koja postavlja povijesnu tradiciju, mitologiju i običaje nigerijskog naroda Igbo uz sliku suvremene Nigerije, koju je već minula panika postkolonijalnog pustošenja prirodnih resursa i ponižavanja, te je zapala u duboku

ekonomsku i političku depresiju.

Kasimma potječe iz Achine u Igbolandu u Nigeriji.

Pohađala je radionice kreativnog pisanja, na kojima su je podučavali Chimamanda Ngozi Adichie, Chigozie Obioma, Christopher Merrill i Dami Ajayi te je sudjelovala u rezidencijama pisaca diljem Afrike, Azije i Europe, a njezini su se radovi pojavljivali u mnogim književnim časopisima. Kasimma se trenutno nalazi na magisteriju u SAD-u te upravo dovršava svoj prvi roman.

Sandorf je njezinu zbirku nedavno objavio u hrvatskom prijevodu Karmele Cindrić pod naslovom “Portret za dar-mar”, a Kasimma je i bila gošća pulskog Sa(n) jma knjige u Istri. Tim povodom porazgovarali smo o njezinom zavodljivo živopisnom literarnom univerzumu, u kojem se mistične nigerijske tradicije, mračna duhovitost i neobična suvremenost prepliću u doista jedinstvenoj i povremeno šokantnoj knjizi. “Padneš ondje gdje te tvoj bog gurne”, kaže jedna Kasimmina junakinja u priči istoimena naslova. Razgovor počinjemo od zanimljive činjenice da je Kasimmu njezin “chi” gurnuo upravo u smjeru Hrvatske.

BestBook: Vaša prva knjiga priča, “Portret za darmar”, objavljena je pod egidom američke ispostave hrvatskog nakladnika Sandorfa. Jeste li, kad ste tek počinjali pisati, uopće mogli zamisliti da ćete vi, spisateljica iz zemlje od 200 milijuna stanovnika, jednog dana biti na takav način povezani s malom zemljom iz jugoistočne Europe s populacijom od jedva četiri milijuna?

Za mene je to ostvarenje sna! Oduvijek sam imala velike snove, ali samo zato što je sanjati veliko lakše nego sanjati malo ili srednje – veliki snovi znače da ih je nemoguće ostvariti, pa si zaštićen od propalih nada ili razočaranja. To je kao da pokušate dotaknuti Mjesec, a znate da ne možete, pa to zapravo i ne očekujete. Ali ja sam pružila ruku i dotaknula Mjesec.

BestBook: Nakladniku Ivanu Sršenu preporučio vas je nobelovac Wole Soyinka kao obećavajući glas nigerijske književnosti.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 227

Nama u Hrvatskoj nigerijska književnost nije nepoću tamo gdje sam stala. znata – uz Soyinku, čitamo i Chimamandu Ngozi AdiBestBook: Povijest afričkoga kontinenta povijest je chie, Chigoziea Obiomu, posjetio nas je i Ben Okri. nepravdi, opresije i nijekanja. U tom smislu, koja je, No što u stvarnosti znači biti spisateljica u Nigeriji? prema vašemu mišljenju, uloga pisca, književnosti?

Kako je izgledao vaš put do magisterija u SAD-u i Pitanje uloge književnosti osobito se ponovno poprve ukoričene zbirke? Je li bio lagan? stavlja sad, kad bjesni novi rat u Europi… Kako bi na Oduvijek sam znala da želim biti spisateljica. Kao to trebali odgovoriti pisci? Bi li trebali? mala, strastveno sam gutala knjige, a pisati sam počela James Baldwin je rekao: “Umjetnici postoje da omesa sedam godina. Pisanje mi je oduvijek išlo lako, zato taju mir”, a Martin Luther King: “Na kraju, nećemo što nisam ja ta koja piše: sjesti i pisati za mene znači se sjećati riječi svojih neprijatelja nego šutnje svojih predati svoje tijelo duhovima. Ja jesam ta koja sjedi i prijatelja”. Umjetnici moraju odgovarati na sve jer prstima tipka po tipkovnici, ali prisutno je samo moje ugnjetavanje u jednom dijelu svijeta ugnjetavanje je tijelo – moj je duh negdje drugdje. Opuštam se tek cijelog svijeta. U vrijeme pandemije ebole neki je ameonoga trena kad je priča dovršena. Kada duh napusti rički političar izjavio da bi Sjedinjene Države trebale moje tijelo, ja, Kasimma, poput kakvog obrtnika za zatvoriti svoje granice, “a te Afrikance ostaviti s njihoriječi, popravljam rečenice. Dakle, pisati je bilo lako, vim bolestima”. I što se desilo? Bolest je sama našla a čak i korisno. Jer ova knjiga nije prošla bez izazova: put do Sjedinjenih Država. Isto je i s Covidom. Ako se ponuda nakladnika stigla je u vrijeme pravite da vas se neki problem ne tiče, moje teške životne krize - upravo sam problem će sam pronaći načina da vas bila izašla iz braka s čovjekom kojeg se počne ticati. Igbo narod kaže: ako sam istinski voljela. U sebi sam znala ste ljubazni prema drugima, ljubazni da moram otići od njega, ali sam se ste prema sebi. Svi smo povezani, svi ipak dvoumila. I tako sam ponudu za smo mi djeca iste majke. Umjetnici objavu “Portreta za dar-mar” isprva su tu da remete mir. Oni i remete mir. odbila. Ali nakon razgovora s Ivanom I nastavit će remetiti mir sve dok ne i Buzzom ipak sam je prihvatila, i to postignemo savršen mir. iz dva razloga: prvo, vidjela sam da su BestBook: Pohađali ste radionice im se moje priče doista jako svidjele kreativnog pisanja kod Chimamande i da shvaćaju zašto sam ih napisala. I Ngozi Adichie, koja u svojoj knjizi drugo, činilo mi se da bi mi proces oko “We Should All Be Feminist” govori o uređivanja mogao odvratiti pozornost tome što znači biti žena i upozorava sa šale u koju se u to vrijeme pretvorio na “opasnosti jedne priče”. Ženska je moj život. Većina priča koje su ušle u pozicija važna u svim vašim pričama zbirku nastala je upravo u razdoblju te - zapravo ih sve i čitam kao priče o posljednje bitke za spašavanje mojeg ženama, ispričane kao priče o drušbraka. tvu (ili obrnuto). Doživljavate li tako BestBook: Nigerijski književnik Ben svoju zadaću spisateljice – da morate Okri u intervjuu koji smo prilikom ispričati i tu “drugu” priču? njegova gostovanja u Hrvatskoj vodili Nikad se nisam doživljavala kroz za Express za svoju je književnost dualnu prizmu žena-spisateljica. Moji Portret za dar-mar, rekao kako ona nastoji sačuvati su likovi žene naprosto zato što je to Kasimma, Sandorf. Prijevod: “golema prostranstva afričkih snova, tijelo koje posjedujem, a uvijek radije Karmela Cindrić prikazati nevjerojatnu imaginaciju pišem o mjestima i iskustvima koje toga kontinenta”. Odakle dolaze vaše poznajem, čak i ako je to mjesto ljudpriče i kako odražavaju matricu afričke pripovjedačsko tijelo. Ja sam uvijek nigerijska spisateljica i Nigerijke tradicije i kulturnoga nasljeđa? ka, majka, prijateljica, sestra, kći, Pišem priče koje želim pisati. Bilo što drugo ne bi nećakinja: uvijek sam sve te žene, svaki dan. Ali ne imalo soka. Ja sam Igbo i hardcore feministkinja. To su razmišljam o tome kad pišem. Možda se zato ne osjedvije stvari koje su moje pisanje i moj život ćam nesigurno u vezi s tim koji šešir u kojem trenutku odlučni očuvati. Zato me posebno oduševilo kad su u nosim. Kad pišem, naprosto postajem svoj lik, tko god pozivu za moje gostovanje u Puli spomenute obje te ona bila. stvari, iako ne tim riječima. Razveselilo me što su kroz BestBook: Je li život u SAD-u promijenio način na moje priče vidjeli što svojim životom želim postići. Čekoji doživljavate žensku problematiku i žensku seksto moje priče uspoređuju s pričama Bena Okrija, kao sualnost, što je još jedna važna tema vaših priča? Kad i Amosa Tutuole. No moje je znanje o Africi i Nigeriji biste napisali kratku priču nastalu iz tog iskustva, oskudno – ono što ja znam je Igbo. Ne znam odražavatko bi bio njezin glavni ženski lik? U kakvu biste je ju li moje priče pripovjedačku tradiciju Igboa, ali znam mitološku ovojnicu umotali? da odražavaju njegovu kulturnu baštinu. Igbo je jedna Točno je da u SAD-u žene imaju veću slobodu u od najstarijih svjetskih kultura – svaki jezik sadrži odlučivanju o svojem tijelu nego žene u Nigeriji, no, Igbo Afa, jezik prvih ljudi. No britanski su kolonizatori iako je razvoda u Sjedinjenim Državama više nego u uništili naš ponos, naš osjećaj sebe. Ja želim vratiti ono Nigeriji, Amerikanke i dalje ostaju u lošim brakovima, što nam je oduzeto; želim nam vratiti ponos, ponos na jednako kao Nigerijke. Američki zakoni pronalaze naše bogove, na naša vjerovanja. I činit ću to dok ova suptilne načine da ljude drže u kavezu, a nigerijski inkarnacija ne završi. A kad se reinkarniram, nastavit otvoreno hodaju okolo s kavezom u rukama. Ali



228 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

PROMO

Kasimma na promociji zbirke kratkih priča u Zagrebu

ugnjetavanje je isto. Različite su samo nijanse. Kad bih trebala napisati kratku priču na temelju svojeg iskustva nigerijske žene u SAD-u, ne bih znala odakle početi. Možda od toga da moram milijun puta, polako, ponavljati sve što kažem da bi me razumjeli?

Ili da pišem o tome kako se bojim sama prošetati?

Ili o tome kako me bez ikakvog očitog razloga uhvati panika ako sam se našla sama na cesti? Ili kako ne dopuštam da me zora dočeka izvan kuće? Ili kako, kad otvorim vrata, prvo palim svjetlo i provjeravam da se neki luđak možda ne skriva u mojoj sobi? Odakle početi? Sve mi se to srušilo na leđa otkad živim u SAD-u. Ništa od toga nije me mučilo u Nigeriji. Dakle, kad bih trebala napisati priču koja se odvija u SAD-u, vjerojatno ne bih mitologizirala. A ako je napišem, moj će lik i dalje biti zatvoren u mitologiji Igbolanda – Igbo je ono što znam i što želim da sazna i svijet.

BestBook: Je li lakše s distance promatrati i procjenjivati nigerijsko društvo, njegove vrijednosti, kulturu? Što je to što vama najviše govori “ovo smo mi” kad razmišljate o tome što čini srž vašega kulturnog nasljeđa? Što je “vaša Nigerija”?

Distanciranost ne mijenja način na koji vidim Nigeriju.

Nigerijske vrijednosti i kulture, pobjede i nevolje, iste su bez obzira na to živim li u toj zemlji ili je promatram s distance. Kad razmišljam o svojoj Igbo kulturnoj baštini, puna sam strahopoštovanja i divljenja. Već mi je i sam jezik dovoljan razlog za slavlje. Ali što je moja Nigerija? Iskreno, ne znam.

Nigerija je vrlo raznolika. Ona bi zapravo trebala biti mnogo malih zemalja, a ne jedna država, jer – oduzmite nam engleski i možete nas slobodno prozvati Babilonom.

BestBook: Zbirku ste u originalu nazvali “All Shades of Iberibe” – na nigerijskom jeziku “iberibe” znači “zbrkano”. Na što se odnosi simbolika naslova?

Koji dio svijeta nije zbrkan? Svi mi unosimo zbrku u ovaj svijet jer smo zaboravili tko smo. Mislimo da

smo svoje tijelo. Ali nismo. Tijelo je samo tkanina kojom smo se trenutno ogrnuli. Smrt je, za umrle, zamjena ovog tijela nekim drugim. Za one koje ostavljamo iza sebe smrt je bolno trajno odvajanje. Suvremenost, tradicija i modernost (dodajte tome duhovnost) – dio su iste ljudskosti. Sve živo i neživo, sve ima u sebi kap Chukwua (Boga). U ovoj zbirci pokušavam pokazati koliko je čista “iberibe” misliti da je netko superiorniji od nekog drugog, ili da je jedna religija superiornija od druge.

BestBook: Govoreći o pisanju u Nigeriji, Adichie je kazala kako pisati u toj zemlji znači pisati u kulturi straha i netolerancije, posljedica čega je spisateljska autocenzura. Je li vam odlazak iz domovine pomogao na neki se način “osloboditi”?

Priče i dalje izlaze iste, barem za sada. Ali već sam vam rekla da, kad pišem, to nisam ja. Koji god duh ili lik koristi moje tijelo u tom trenutku, možda je upravo stigao iz Nigerije, tko zna? Tako da je zapravo nebitno gdje se nalazi moje tijelo, jer ja nisam u njemu dok pišem. Moje me tijelo mora progutati da bih mogla pisati.

BestBook: Naslovnicu knjige napravio je nigerijski umjetnik Karo Akpokiere, čiji je rad uvršten i na Venecijanski bijenale. Kakvu ulogu ima pop kultura u nigerijskom društvu?

Pop kultura pridonijela je zajedništvu mlađih generacija, pa danas možete vidjeti pripadnika etničke skupine Hausa kako pleše uz pjesmu Igboa čiji tekst uopće ne razumije. Mogu li dodati i da se divim jedinstvu i kreativnosti Nigerijaca u korištenju društvenih medija? Kad neki političar lupeta gluposti, netko će pronaći njegov broj telefona, objaviti ga na društvenim mreža-

Ne znam odražavaju li moje priče pripovjedačku tradiciju Igboa, ali znam da odražavaju njegovu kulturnu baštinu. Igbo je jedna od najstarijih svjetskih kultura – svaki jezik sadrži Igbo Afa, jezik prvih ljudi ma i zamoliti Nigerijce da mu “pošalju malo ljubavi”.

Taj će političar morati promijeniti broj telefona želi li sačuvati zdrav razum! Uvijek me uspiju nasmijati.

BestBook: Posljednjih godina mnogo je prestižnih književnih nagrada – Booker, Goncourt, Nobel – otišlo u ruke pisaca koji dolaze s afričkoga kontinenta.

Kako vi doživljavate te nagrade? Je li riječ o istinskom pozicioniranju Crnoga kontinenta u samome vrhu svjetske književnosti ili je ipak riječ o tek još jednom potezu samopromocije samoljubivih društava Zapada, kojima se sviđa o sebi misliti kao o tolerantnima i širokogrudnima?

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 229

Sviđa mi se to što nagrade idu Afrikancima. Ako se time Zapad samo želi osjećati bolje, nema problema.

Dajte nam nagrade bez obzira na to. Meni je svejedno, ono što mi je važno je da te nagrade donose popularnost afričkim knjigama. Knjige Abdulrazaka Gurnaha rasprodane su nakon što je osvojio Nobela. To je za mene plus.

BestBook: Je li vaše iskustvo života u SAD-u promijenilo vaš odnos prema rasnoj problematici? Život u SAD-u intenzivirao je moju svijest o rasnim pitanjima. Sad razumijem što je Chimamanda Adichie mislila kad je rekla da je shvatila kako je crna tek kad je došla u SAD. Nikad se nisam osjećala kao sad. Naprosto, svjesni ste da tamo kao crnac niste sigurni. A još je lošije biti tamnoput u Sjedinjenim Državama ako niste Afroamerikanac jer kao stranac ne prepoznajete nijanse rasizma. Mislila sam da će mi čitanje knjiga afroameričkih autora pomoći, ali nije.

BestBook: Vaše priče nastaju na razmeđi mita i stvarnosti, prepune su duhova prošlosti, lokalnog afričNe počinje kolonizacije bez razloga s religijom. Kolonizatori su nam oduzeli naše svjetlo i onda nas ‘prosvijetlili’. Zatim su nam objasnili da su naša božanstva zla. Naša božanstva, koja nisu poznavala dualnost dobra i zla, sad su zla. A Isus, čovjek koji je živio i umro, on je božanstvo

230 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

koga kolorita, koji je mješavina kršćanskih utjecaja i starosjedilačkih rituala naroda Igbo. Zapadni čitatelji vjerojatno ne mogu potpuno razumjeti ulogu religije u životu Afrike, koja je zapadnjačke kulturne utjecaje posredovane religijom prigrlila i apsorbirala u nešto što se zove afričkim kršćanstvom. Postaje li religija tema na koju se gleda kroz prizmu kolonijalizma? Čak ni afrički čitatelji vjerojatno ne mogu potpuno razumjeti ulogu religije u životu Afrike. Ali mi nismo prigrlili i apsorbirali zapadnjačke kulturne utjecaje: bili smo na to prisiljeni, pod prijetnjom oružjem.

Britanski misionari nisu nam dali izbora. Bilo je – ili ćeš napraviti kako ti ja kažem ili ćeš umrijeti. I što napraviš? Ipak je život najvažniji. Religija se oduvijek promatrala kroz prizmu kolonijalizma, i u Nigeriji je i dalje tako. Zbog onog “žene se moraju pokoriti muževima” muževi svoje žene prebijaju do smrti. Zbog toga što je “Isus put, istina i život” spaljuje se ono malo svetišta preostalih u Igbolandu. Zbog toga što “nema drugog Boga osim Alaha” netko će zapaliti crkvu i ubiti još jedno Božje dijete jer Boga nije nazvalo Alahom.

Zlo mi je od toga. Ne počinje kolonizacije bez razloga s religijom. Kolonizatori su nam oduzeli naše svjetlo i onda nas “prosvijetlili”. Zatim su nam objasnili da su naša božanstva zla. Naša božanstva, koja nisu poznavala dualnost dobra i zla, sad su zla. A Isus, čovjek koji je živio i umro, on je božanstvo. Čini mi se da kultura sklona mitomaniji nije Igbo ontologija nego kršćanstvo.

BestBook: Upravo je uloga religije presudna kad je riječ o tzv. ženskim pitanjima. U tom smislu, postoji li svijest o potrebi neke vrste feminističke, ženske revolucije u nigerijskom društvu? Je li takvo nešto uopće moguće, zamislivo?

Sve je moguće za one koji vjeruju (Marko 9,23).

BestBook: Jedini nigerijski nobelovac, Wole Soyinka, prominentna je oporbena figura u Nigeriji, pisac koji se nikad nije libio riskirati vlastiti život u ime svojih uvjerenja i društvene borbe. Imaju li mlađe generacije nigerijskih pisaca ideale, postoji li nešto za što su spremni riskirati život?

Mislim da je Les Brown rekao: ako se ne zalažete za nešto, past ćete na bilo što. Od svojih starijih kolega učim koliko je važno zastupati neku ideju. Nigerijci – i pisci i oni koji to nisu – vjeruju u ideale. Biti gay u Nigeriji još je dovoljan razlog da vas ubiju. To ne bi smjelo tako biti. Mladi ljudi prosvjeduju, a vojska ih bez milosti ubija. Nigerijski se pisci bore protiv tih predrasuda; vidimo to u njihovim pričama, objavama na društvenim mrežama. Pitam se samo postoji li neki ideal koji nije opasan.

BestBook: Soyinka je nedavno, gotovo pet desetljeća nakon prethodnog, objavio novi roman, političku satiru “Kronike iz zemlje najsretnijih ljudi na svijetu”.

U različitim kulturama sreća znači različite stvari. Što ona znači za vas?

Za mene, sreća je duševni mir. Sreća je znati tko sam i kamo pripadam, poznavati snagu pripadanja.

Sreća je opraštanje onima koji me vrijeđaju jer žive u mraku i ne znaju bolje. Za mene je sreća predati svoj život u božje ruke. Jer svijet će ionako biti okrutan.

Ljudi će ionako biti neljubazni. Sreća je što sve to ne primjećujem.

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 231

Trebaš pustiti da meka životinja tvoga tijela voli ono što voli BROD ZA ISSU ROBERT PERIŠIĆ

Kalija, rođen kao rob u Sirakuzi, i jedan neobični Vjetropir, vode nas u priču koja zaranja u ono zaboravljeno, početno. Ovo je priča o bazičnim stvarima, s jedne strane posve pri zemlji, s druge u vjetru, koji je obično metafora zaborava, ali vjetar ovdje ne zaboravlja. Ako će vas povesti u pogled djeteta, u pogled na osnovno, ako vas pritom može zanimati priča u kojoj junaci nisu samo ljudi nego i mačke i magarci i loze našeg Mediterana, onda je ovo knjiga za vas.

KLJUČ OD VELIKIH VRATA HINKO GOTTLIEB

Roman ‘Ključ od velikih vrata Hinko Gottlieb zapravo je dvaput pisao. Nakon što je prvi put, u ratnim i logorskim premještajima, rukopis izgubljen, on ga je mogao, kako to kažu, nanovo rekonstruirati. A zapravo je, po svoj prilici, još jednom morao napisati istu knjigu. Tko god je pisao, zna koliko je to teško, i koliko je protivno čovjekovoj pameti i volji. Knjigu je završavao u Bariju i u Palestini, da bi ona zatim, u prijevodu na engleski, bila objavljena u New Yorku.

PELEOV PRIRUČNIK DRAGAN JURAK

Neimenovanom književnom kritičaru poštom pristigne nenaslovljena knjiga. Bijelih korica, bez imena autora ili informacija o izdavaču.

Tek na trećoj stranici stoji tajnovito: zapisnik uhođenja, prisluškivani razgovori, presretnuta elektronska korespondencija, hakirani hardovi, i drugi materijali, a autor kojemu je tekst pripisan – svakom tko je ikada čuo za nogomet odmah je jasno – misteriju samo produbljuje.

232 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

’Nove i odabrane pjesme’ upućuju nas na gotovo trideset godina pozornosti, gledanja, osluškivanja. Povratak divljoj strani ljudske prirode koja nema potrebe žuriti Piše: ANĐELA VIDOVIĆ

R. W. Emersona, ali i Williama Blave je naizgled maleno, običkea te Shelleyja. Pisane slobodnih no, prevrtljivo, začuđujuće stihom, nerijetko u ranijoj fazi i kratu poeziji Mary Oliver (1935. ke, čistog i minimalističkog stila koji - 2019.). Smrt, ‘’bojna polja, crvena prati razgovorna intonacija, daju tek i strašna’’, već na idućoj stranici zablage moralne kompase i ne ostavmjenjuje prizemna srčanost kupusa ljaju toliko gromovite poante, koliko smrdljivca jer ‘’ono što probija put atmosferu posvemašnje smirenosti, nije nužno i lijepo”.’ Obiteljskom sljubljenosti s okolinom, florom i zlostavljanju, ‘’posrtao si po kući faunom. Za sebe će reći da je nevjedo djetetova kreveta, do vlažne sta divljenja, ona koja nije bila samo ruže njezina tijela ostavljajući gorak posjetilac (‘’Kad smrt dođe’’) stalno svoj okus’’ prethodi osnaživanje, afirmirajući život u svim stvarima, ‘’postoji negdje duboko u tebi zvijer u svakom atomu oslanjajući se na koja viče da je zemlja upravo to što Lukrecija (‘’U šumama Blackwateje htjela’’. Te dualnosti opstanka ra’’, ‘’Susret’’, ‘’Peonije’’, ‘’Sunce’’, obilježavaju i prvu zbirku ‘’Bez ‘’Pet ujutro u Pinewoodsu’’ i dr.), ali putovanja i druge pjesme’’, koju i na poziciju čitatelja koji je svatko objavljuje s 28 godina. Za ‘’Amei bilo tko. Subjekt kojem se u, priričkog divljaka’’ dobiva Pulitzerovu mjerice, ‘’Divljim guskama’’ izravno nagradu 1984. National Book Award obraća: Ne moraš biti dobra. za zbirku ‘’Nove i odabrane pjesme’’ Ne moraš hodati na koljenima stotidobiva trideset godina prije prijenu milja kroz pustinju, u okajanju. voda na hrvatski jezik Vere Vujović.

Samo trebaš pustiti da meka životiČitatelji tako napokon u izdanju nja tvoga tijela voli ono što voli.

Planetopije imaju uvid u jedan No ta afirmacija nije bezbolna. Život posve jednostavan, shvaćen ciklično duhovan, panteu mijenama nosi istički svijet koji se kontraste i plutanja NOVE I ODABRANE PJESME ne razmeće metaiznad teškog svijeta: MARY OLIVER, PLANETOPIJA. forama i efektnim ‘’da sama ljubav, PRIJEVOD: VERA VUJOVIĆ završecima. Uvid u bez svoje boli, svijet nagrađivane i ne bi bila više od osporavane američke udobnosti slijepjesnikinje. ganja ramenima’’ ’’Nove i odabrane pje(‘’Stanovita oštrina sme’’ upućuju nas na u jutarnjem zraku’’), gotovo trideset godina ‘’a bol drugih ljudi, pozornosti, gledanja, naravno da pokušaosluškivanja. Povratak va biti apstraktna, divljoj strani ljudske no onda plane iz prirode koja nema ponestalne divljine, trebe žuriti amo-tamo poput požara što te zaziva uzore poput još tinja’’ (‘’Dva Whitmana, Thoreaua, oblika spasa’’). No Roberta Frosta, E. E. iz te tinjajuće tame Cummingsa, Rilkea, uvijek je nada kad u

S

‘’Posjetiocu’’ piše ocu: ‘’vidjela sam što je mogla učiniti ljubav da smo se voljeli na vrijeme’’ te se sve vraća počecima, poniznosti, sporosti, divljenju, promatranju: ‘’Znam kako pokloniti pažnju, kako pasti u travu, kako klečati u travi, kako biti dokona i blažena i kako lutati kroz polja, a to sam radila cijeli dan’’ (‘’Ljetni dan’’). Ta iscjeljujuća snaga laganog, općenitog jezika bez imalo kiča dovela je do statusa pjesničke zvijezde na društvenim mrežama. Citiraju je Hillary Clinton, Laura Bush, Gwyneth Paltrow, ali župnici, skladatelji, terapeuti, gurui, učitelji joge, dok Cheryl Strayed završava ‘’Divljinu’’ s njezinim stihovima.

S druge strane, iako je ponešto njezine poezije objavljivano u New Yorkeru i The Paris Reviewu, suvislija kritička recepcija nedostaje. Stephen Burt u kratkim će ficlekima tek spomenuti da je Oliver zaslužna i dobra za one koji vole nekomplicirana čuđenja i duhovnu utjehu. Williamu Loganu njezini su stihovi taman za šalice kave, obični self-help sentimentalizam, dok će David Orr u pokušaju humora dometnuti da nijedna životinja nije nastradala tijekom nastajanja zbirke. U arhivima The New York Review of Booksa nema ni jedne reference na njezino pjesništvo, a to odaje dojam ne samo o dubini jaza između publike i kritike, nego i o prevladavajućim predrasudama da književnost ne može biti dobra ako je uronjena u običnost, ako je izvan eksperimentiranja s formom i teško probavljivih iskaza. ‘’Danas je duša ionako lijena riječ’’, zaključit će Mary u rijetkom intervjuu. Živjeti povučenim životom, bez diplome i pravog sudjelovanja u književnom kružoku, nije nužno bio njezin odabir. Bila je sa ženom kasnih pedesetih u Americi kad je cenzura još snažna, naznaka erotike perverzija, a istospolna ljubav devijacija. Bila je i zbilja siromašna, radila je gozbe od ulovljenih dagnji i ubranih gljiva. Nije bilo mjesta razmetanju, živjelo se tiho. Oslovljavala je partnericu u poeziji i esejima tek s M. Odabrala je izmještenost u Cape Codu. Cijeli svijet uspjela je svesti na jezero, plažu.

Piše: VILIM CVOK novinar

ŠTO AKO JE VAŠ PRIJATELJ VAŠA NAJGORA NOĆNA MORA? eugledan Gritten Wood postaju prijatelji. No Charlie, koji mjesto je mračne prošlosti. preuzima vodstvo skupine, poPrije 25 godina ondje se donaša se čudno. Tvrdi da svi skupa godilo brutalno ritualno ubojstvo mogu komunicirati u snovima. u kojemu su sudjelovali tinejdžeri.

Vodi skupinu u mračne šume oko Policija je uspjela uhititi jednog mjesta i pokreće niz mističnih počinitelja, a drugi, Charlie, misteobreda. On cijelo vrijeme vješto riozno je nestao. plete svoju mrežu kako bi ostvario Paul Adams nikad nije zaboravio dugo pripremani plan koji ne zavrtaj događaj: i žrtva i ubojica nekoć šava kako je planirao, no rezultira su bili njegovi prijatelji. Sjeća se brutalnim obrednim ubojstvom. da je u Charlieju uvijek bilo nešto North do u detalja pokazuje kako čudno i uznemirujuće, nešto na povučenu i usamljenu djecu nejasno, što je fasciniralo druge neke odraslima razumljive stvari dječake koje je uplitao u svoju s kojima se zbog životnog iskumrežu mračnih fantazija stva mogu boriti i strašnih snova. Sve dok ostavljaju duboke nije bilo prekasno. Natraume s kojima kon četvrt stoljeća Paul se, iako glume se zbog majčine bolesti i da ih događaji iz unatoč vlastitom otporu prošlosti ne povraća u Gritten Wood, gađaju, ne mogu s kojim već 25 godina nositi. Osjećaj nema nikakvu povezniodbačenosti, niže cu. S užasom otkriva da vrijednosti i oduzise povijest ponavlja - u manja mogućnosti gradiću Featherbanku na obitelj i sretno dogodilo se ubojstvo djetinjstvo pretvara inspirirano davnim se kod Charlieja zločinom, koje istražuu mržnju koja ga je detektivka Amanda vodi do smišljanja Beck. Ona utvrđuje kako PRIJATELJ IZ SJENE perfidnog plana u proteklih 25 godina i brutalnog ubojALEX NORTH, VBZ. to nije bilo jedino takvo PREVELA: ANDREA ŠIMUNIĆ stva. Nakon toga ritualno ubojstvo. nestaje, a perioTu je i niz čudnih dodično se redaju gađaja - Paulova majka tvrdi da je nova ubojstva po istom obrascu. netko u kući, Paul na tavanu proUbija li usamljene tinejdžere sve nalazi otiske crvenih dlanova i uz vrijeme Charlie ili netko kopira to sumnja da ga netko prati. Nakon njegovu metodu likvidacije? Ako zadnjeg ubojstva u Featherbanku da, kako zna niz detalja koji nisu jedna po jedna osoba na bilo koji javno objavljeni? Na sva ta pitanja način povezana s obrednim ubojodgovore traži detektivka Amanda stvom od prije četvrt stoljeća bude Beck dok se nova trupla jedno po mučena i ubijena. Na kraju napajedno slažu oko nje. dač za metu uzima i Adamsa.

North je u jednom intervjuu rekao Ovo je ukratko sadržaj novog kako ga je za pisanje romana inspiromana Alexa Northa. Riječ je o rirao pokušaj ubojstva u Wisconpunokrvnom trileru koji kreće od sinu 2014. Dvije mlade djevojke toga kako se četvorica tinejdžera, pokušale su ubiti svoju prijateljicu školskih autsajdera, u malome u počast izmišljenom liku iz videmjestu igrom slučaja povezuju i oigre.

N

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 233

ULOMAK IZ JOŠ NEOBJAVLJENE ZBIRKE KRATKIH PRIČA

Zoran Ferić

SPIDERMAN Priča ‘Udvarač’ je dio veće cjeline koja se zove ‘Spiderman’ (V.B.Z.). Sve su priče te veće cjeline ispričane tijekom desetak ljeta u pripovjedačevom bazenu i govore o njegovim prijateljima i poznanicima

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

234 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

UDVARAČ 1.

A sredinom kolovoza 2010. Bobo se pojavio na mojim vratima s ručnikom i kupaćima.

- Vruće za popizdit – rekao je kad sam otvorio. Prije toga nismo se vidjeli šest mjeseci. Već sam bio navikao da mi prijatelji bez najave dolaze na bazen. Pogotovo kad vrućine rastope asfalt i kad se zidovi u stanovima toliko užare da klima mora raditi čitavu noć. Jedino, nisam bio siguran jesu li mi mnogi od tih koji se tada najave na kupanje stvarno prijatelji. No, Bobo je to svakako bio, neovisno o tome što smo se rijetko viđali.

U jednom periodu života bili smo jako bliski, kad smo početkom rata udvarali lijepim jednojajčanim blizankama na Rabu. Bombe su padale na Vukovar, plaže su bile prazne, a mi smo zavodili te dvije krasne cure od kojih sam ja jednu oženio, a on se s drugom razišao nakon dvije godine. Moja žena ga nije voljela zato što je ostavio njenu sestru i zato što je bio alkoholičar. Ali, dok se ne bi potpuno obeznanio, moglo se s njim lijepo razgovarati.

- Ima li još onog whiskeya? – rekao je čim je ušao u vodu, a ja nam na rub bazena postavljao čaše. Kao i uvijek.

Donio sam butelju plavca. Znao sam da će u jednom trenutku opet zatražiti nešto žestoko, ali butelja će poslužiti za prvu ruku. Nisam smio dopustiti da se prebrzo obeznani.

Pričao je o svom braku koji više i nije bio brak. Imali su maloga sina, kasno dijete, i dogovorili se da se neće rastati dok mali ne poraste jer je strašno osjetljiv. Ali, čim se odselio spavati u radnu sobu, čim je postao priručni muž, više vodoinstalater i električar nego muž, a djelomično i sponzor, stvari su postale bolje i život podnošljiv. Rekao je da mu sada to i nije tako strašno, kad ima svoju slobodu, ona ga više ne jebe sa sitnicama, podijelili su dužnosti jedino se još ne zna tko iznosi smeće.

- A Denis, niš ne kuži?

- Kuži, ali da sam se odselio, bilo bi gore. Više se ne svađamo, ja ne razbijam, a ona me ne štipa kad popijem. Znaš da sam se budio sav plav od štipanja. Jednom me i ugrizla, a nisam osjetio. Kak ste vas dvoje?

- Dobro – rekao sam. A onda dodao – podnošljivo.

- Znači nije dobro – mrmljao je točeći vino u čašu.

- Za sada nam odgovara.

Stajali smo naslonjeni na rub bazena i gledali nebo. Te su šutnje dolazile kad bi postalo jasno da se u nekom tom trenutku nema što reći. Ali prijateljstvo je bilo jače od šutnje. Uvijek kad prema njemu osjetim prijateljstvo, sjetim se iste slike. Dnevna soba kuće na Vrbiku u kojoj je bio njegov radni stol pun knjiga za studij strojarstva.

On stoji kod ormara i presvlači se. Obično je bila nedjelja navečer i došli smo po njega da idemo u Saloon, ali i da prije toga iz bara njegova oca popijemo sve što se može popiti. I gledamo ga kod ormara, skinuo je trenirku i gaće.

Uvijek prije izlaska oblači čiste gaće, optimističan mo-

mak. I vidimo da je u međunožnoj regiji sav ćosav. Nema dlačica, a iz te ćelavosti visi ogromni penis. Zato smo ga neko vrijeme i zvali Piton. Nitko ništa ne pita, jer znamo zašto nema dlačica. Dok uči, čupka ih odozdo i gricka dok ih sve ne usitni. Poslije svakog ispita kao da je bio na depilaciji. I odjednom mi ga, ne znam zašto, bude tako žao. I ta žalost nekako produbljuje naše prijateljstvo već trideset godina.

- Sreo sam neki dan Milenu – promrmlja odjednom. Kao da se već neko vrijeme spremao da mi to kaže.

- A jel?

2.

Milenu nismo podnosili. Skupili bismo se, nas nekoliko parova, Bobo i njegova žena, Propovjednik i Alma, i još neki prijatelji moje žene, i dok smo čavrljali, pekli roštilj ili miješali koktele, Milenino ime visjelo je u zraku. U šutnjama koje bi se formirale kao neki intermezzo usred razgovora ili zajebancije, očekivalo se i da netko upita: - A što je s Milenom?

Međutim, nikada to nitko nije izgovorio. Ponekad su se žene došaptavale, nešto tiho komentirale, i to mi muškarci obično nismo čuli. Možda bi tada izmijenile nekoliko riječi i o Mileni?

Bila je Damirova žena. Znam ga još s prvih godina fakulteta, pripadao je jednom društvu elektrotehničara i strojara koji su se skupljali u KSET-u, ali dolazili smo i mi s Filozofskog. Prvo smo se družili samo mi dečki, u Saloonu i KSET-u preko godine, ponekad i u Jabuci, a preko ljeta na otvorenom plesnjaku u Varšavskoj. S vremenom, društvo se počelo popunjavati stalnim djevojkama, koje su nakon nekog vremena postajale i supruge. Poslije su došle sve one stvari s velikog i nikad izgovorenog popisa: zaposlenja, djeca, kupnja stanova na kredit, prvo manjih, a onda sve većih, smrti roditelja, dječji rođendani…

U jednom trenutku Damir je doveo Milenu. To se dogodilo relativno kasno, mnogi od nas su već bili oženjeni.

Bio je to neki rođendan, u dvorištu Bobine stare kuće.

Prvo se sjećam reakcije žena. Skupile su se u kuhinji režu-

S vremenom, društvo se počelo popunjavati stalnim djevojkama, koje su nakon nekog vremena postajale i supruge. Poslije su došle sve one stvari s velikog i nikad izgovorenog popisa: zaposlenja, djeca, kupnja stanova na kredit, prvo manjih, a onda sve većih, smrti roditelja, dječji rođendani… ći luk, paradajz, papriku i čavrljale. Milena je bila s muškarcima na vrtu, oko vatre. U toj podjeli bilo je nešto drevno, muški i ženski poslovi, muške i ženske tajne. Ušao sam u kuhinju po nešto i čuo.

- Jebate, kak je zgodna – rekla je Bobina žena, očiju crvenih od luka.

Ali s vremenom Milena je zaslužila i druge komplimente, ne samo kao lijepa, nego i bistra i suzdržana, žena sa stilom, nimalo razmetljiva. A mogla bi se razmetati.

Nastavak na sljedećoj stranici 

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 235

To su kasne osamdesete i kod nas je polako počinjala informatička groznica. A početkom devedesetih Damir je otvorio informatičku firmu koja se brzo širila.

Prvi veliki klijent bilo im je Ministarstvo obrane, a onda su došli i drugi, banke i osiguravajuća društva. Firma je rasla puno brže nego što su se nadali njeni vlasnici, Damir i Milena, a vlasnici su tradicionalno najoptimističniji. Pa iako su relativno brzo iz maloga stana prešli u veći, pa još veći, dvoetažni na Jarunu, s pogledom na jezero i vozili svaki svoj auto, nikada se nisu razmetali. Razlikovali su se od većine tajkuna ranih devedesetih. Nisu vozili Mercedese i BMW-e, nego Fordove i Renaulte, njihova odjeća nije bila brendirana, zadržali su sve svoje prijatelje iz mladosti i djetinjstva, ukratko, bili su normalan par koji dobro zarađuje.

Milena se pak prema drugim ženama pokazala kao dobra prijateljica. Naročito delikatna u pokazivanju statusa, često je za nečiju haljinu ili cipele komentirala da su skupi, iako je to za nju bila sitnica. Osim toga, u teškim vremenima, bila je spremna posuditi, pa i zaboraviti dug.

Nisu imali djece i on je nakon osamnaest godina sretnog braka dobio tumor na mozgu.

3.

Problem s multiformnim gliobastomom je u tome što je stopa preživljavanja prvih pet godina iznimno niska, a oboljeli često umiru u roku od godinu dana.

- Bome, sada će im pare dobro doći – rekla je Alma.

Odmah poslije dijagnoze odletjeli su u Huston na operaciju.

Milena je iz Hustona slala optimistične poruke. ”Preživjeli smo operaciju. Pusa svima.” ”Dobro se oporavljamo, bolnica je svemir, hrana dobra, jedino nam fali malo apetita.” ”D. se potpuno oporavio od operacije. Izašli smo iz bolnice, ali ostat ćemo još malo jer ga pokušavaju liječiti nekim virusima.” ”Danas prvi puta bili u restoranu. D. kaže da ima dobar apetit za čovjeka kome su izvadili pola mozga.” ”Sutra letimo za Europu. Pusa svima, vidimo se uskoro.”

Sljedećih godinu dana Milena i Damir pokušavali su dvije nemoguće stvari: usporiti vrijeme i sačuvati poduzeće. Otkako se njegov centralni procesor pokvario, veliki klijenti su jedan po jedan napuštali firmu. Milena im je nastojala objasniti da Damirova bolest nema utjecaja na njihove programere i stručnjake u koje su do tada imali povjerenja. Uzalud. A vrijeme su pokušavali usporiti tako da što više ispune svoje dane. Puno su putovali, puno se družili, organizirali večere, slavili rođendane, pogledali sve predstave i sve nove filmove…

Ali vrijeme postavlja klopke. Što više ispuniš svoje dane, ako ih panično prenatrpaš, memorija više ne može slijediti događaje i svi se odjednom stapaju u jedan, pa vrijeme opet jurne. Osim toga, njegova memorija je bila sve slabija.

Damira sam zadnji puta vidio u dobrom stanju na svoj rođendan, u lipnju 2008. Sjedili smo za stolom u vrtu, bio je tu i Bobo i njegova žena, bili su i Alma i Propovjednik, čavrljali smo, a Damir je sjedio na rubu bazena i močio noge. Kosa mu je lijepo narasla i prekrila ožiljak, tijelo preplanulo, linija dobra, bio je kao onaj stari Damir. Odjednom se digao i sjeo pored Milene.

- Damir – rekao je i pružio ruku - kako se zoveš?

Ona se nasmijala, i pružila ruku njemu: - Madonna, drago mi je.

236 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

U tom trenutku bili su u braku već osamnaest godina. Ali on nije odustajao.

- Sviđaš mi se – rekao je. Nas kao da nije bilo.

- Objasni to bolje – Milena se još smješkala, ali vidjelo se da ju je načela sumnja.

- Zato što si kompaktna.

- Kompaktna?

- Imam dojam da imaš dobru gustoću.

Pogledali smo se. On je nastavio.

- Ja bi htio tebi biti sve. Mogu ti biti tata, ako hoćeš, a mogu i prijatelj, a htio bi te malo i jebat, to je normalno, ljudski, iskren sam s tobom.

I djelovao je potpuno iskreno. Bili su zajedno skoro dvadeset godina, bila je s njim u Hustonu na operaciji, brinula se o njemu, došli su zajedno na rođendan, a on ju nije prepoznao.

- Ti mi i jesi sve – rekla mu je i poljubila ga. – To sam ja, Milena. Skuhala sam ti danas grah.

Plakala je i smijala se u isto vrijeme.

Damir je gledao u nju i vidjelo se da je ne prepoznaje.

- Hajde – rekla je – izvadi novčanik!

On je buljio u nju.

- Imaš u novčaniku moju sliku.

On, međutim, nije posegnuo u stražnji džep za novčanikom, nego ju je samo gledao. Usnica mu se trzala, zapamtio sam kako mu se trza usnica.

I onda mu se na licu vidjelo da ju polako prepoznaje.

- Isuse, - rekao je napokon - Milena?

Sjetio se svega u tom trenutku.

- Oprosti, molim te, izvadili su mi pola mozga.

Ona se nije slomila, samo ga je zagrlila. A kad je morala otići na zahod, rekla je meni da ga pričuvam.

4.

Doktorica Demarin na Rebru rekla je da se radi o epileptičkom napadu. Netipičnom. Kratkotrajna amnezija. I da će ih vjerojatno biti još. Uslijedio je niz teških mjeseci.

Informacije smo opet dobivali preko Milene. Naime, ima momenata, pisala je Milena, kad nije dobro imati veliki stan. Usred noći znalo ju je buditi otvaranje i zatvaranje vrata. Ne samo vrata soba, kupaone ili špajze, nego i onih od frižidera i kuhinjskih elemenata. Znala ih je po zvuku. Škriputanje i pucketanje vrata frižidera, zatim zvuk hidrauličnih usporivača na gornjim elementima u kuhinji, a svaka sobna vrata su imala drugačiji zvuk, dnevna soba drugačiji od radne, a njegova soba bila je kraj njene i ta su se vrata najbolje čula, ali zbog nekog razloga i najrjeđe.

Kad se to prvi puta dogodilo, pisala je Milena, mislila je da trpi bolove, pa luta po stanu. Poslije se ispostavilo da bi se Damir iz svoje sobe (spavali su sada odvojeno) po noći uputio na zahod i nije se znao vratiti. Bilo je puno vrata koje je trebalo otvoriti i zatvoriti da bi opet nabasao na svoju sobu.

Njene poruke više nisu prštale od optimizma, kao one iz Hustona. Bile su to poruke kraja. Sve kraće, što je stanje postajalo gore, kao da ta silna bol skraćuje riječi.

Svi smo se, naravno, nudili za pomoć nadajući se da će Milena reći ono što je rekla uvijek: - Ne hvala, mogu sama!

Ili - Hvala, mogu sama, ali neka mi netko donese zalihu pelena.

Nastavak na sljedećoj stranici 

SANDRA ŠIMUNOVIĆ/PIXSELL

Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 237

Žene su je obilazile, ali nije ih više primala u stanu, nego su se sastajale u kafiću koji se nalazi u prizemlju njihove zgrade. A kad ju je moja žena pitala da odu gore i da pozdravi Damira, Milena je rekla: - To ti više nema smisla. Osim toga, skriva govna po šalicama od čaja. Moram ih odmah maknuti, čim popije, jer će se ubrzo posrati u njih.

Višnja je došla kući i plakala čitavu večer i nije bilo sasvim jasno plače li više zbog Milene ili zbog Damira.

- Nisam sigurna da bi ja to mogla – rekla je gledajući me u oči, kao da govori: “Bolje ti je da ne dobiješ tumor na mozgu.”

A onda je Milena poslala je kratku poruku: “Ja sam iselila, ne mogu više, nudili ste se za pomoć, pozdrav!”

5.

U početku nitko nije osuđivao Milenu. Bobo je rekao da mu je čudno što nije otišla i prije. Međutim, Damir nije imao žive roditelje, ni braće ni sestara, ostavila ga je u onakvom stanju potpuno samog. Bobo i ja ušli smo u stan, vrata nije zaključala, i našli ga na podu zasranog do vrata. Nije mu stavila ni pelenu. Jedva smo ga digli i okupali, a ja sam nekoliko puta skoro povraćao. Stan je bio u nezemaljskom neredu. Sav beštek ležao je na kuhinjskom podu, vilice preko noževa, male žličice između njih, kao štapići za mikado. Izvuci jedan tako da ne zatreseš ostale.

- Tražio žlicu! – rekao je, ali se i dalje nije znalo prepoznaje li nas ili ne. Zamišljao sam to kao da smo mi ljudi iz sna koji ujutro polako nestaju. Alma, Višnja i Bobina žena uredile su čitav stan, vratile na mjesto posteljinu, zimske kapute i vilice i noževe. Propovjednik je alarmirao brata koji radi na socijalnom i osigurali smo da dnevno dolazi patronažna sestra.

- Mogla mu je barem sestru srediti – rekla je Alma – nije da su skroz bez para.

- Zvala sam je jučer, ali ne javlja se – rekla je moja žena i u njenom je glasu već bilo optužbe.

Pa kao što smo je u početku, kad je problem s Damirom nama bio potpuno apstraktan, dobro razumjeli, sada se odjednom javio revolt. Usprkos težini bolesti i užasu koji je proživljavala, nismo zapravo znali zašto ga je ostavila.

- Mogla je izdržati još to malo – rekla je Alma – nije mu dugo ostalo.

- Ili ga je mogla dati u hospicij – rekla je moja žena – to bi mi bilo nekako normalno.

Damir je poživio duže nego što se očekivalo i na kraju je bio potpuno nepokretan. Primili su ga u hospicij, ali i tamo je bio često zasran, nisu mu na vrijeme mijenjali pelene, a naranče koje je moja žena donijela čim je primljen, da mu sestre cijede sok, stajale su u nahtkastlu, potpuno trule, sve dok nije umro.

Zadnji put sam Milenu vidio na sprovodu, i nisam imao potrebu vidjeti je opet. I poslije toga prekinuli smo s njom svaki kontakt. Saznali smo da je prodala firmu i stan, ali da još uvijek živi u Zagrebu.

6.

- Bio sam na večeri s njom – rekao je Bobo dok smo se namakali u mlakoj vodi i pijuckali ono vino.

- I? Kako je? – upitao sam, iako me nije pretjerano zanimalo.

238 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

- Vi kurca ne kužite – počeo je – nisam ni ja kužio.

Rekao je da je Milena u suštini dobra osoba, da je bila spremna ostati s Damirom do kraja i da ga je toliko voljela da ga je, na kraju i ostavila zbog te ljubavi.

- Jel ti spavaš s njom?

- Ma ne. Iako je i dalje sama, bar tako kaže.

- Tako kaže?

- Da. I vjerujem joj. Kupila je mali stan na Trešnjevki, radi u jednoj IT firmi.

Rekao je da se Damiru poslije mog rođendana, kad je nije prepoznao, stanje naglo pogoršalo. I da joj se počeo svaki dan ponovno udvarati jer je ne bi prepoznao. Udvarao joj se kao Kseniji, kao Meliti, kao Vesni. Neka imena je prepoznala, to su bile njegove bivše, Melita i Vesna, ali druga imena nije mogla prepoznati. Mogla je trpjeti njegovu zbunjenost, gubljenje po stanu, čak i stenjanje kad bi počeli bolovi u glavi. Rekla bi mu tada: - Zini i am! – i gurnula tabletu u usta. Sreća, nije imao jake bolove, morfinski flasteri mu nisu ni trebali.

Mogla je trpjeti i to da mu mijenja pelene, oguglala je već na smrad, ali ta ženska imena, svakodnevno, sve nova i nova imena nije mogla trpjeti. Bio je lijep dečko, kasnije i uspješan u poslu, dečko sa stilom i znala je da su se prije braka mnoge cure zalijetale na njega. Vjerojatno i nakon što se oženio. Isprva je pomislila da se on to prisjeća svojih avantura, Mirele, Višnje, Hane…

Međutim, imena je bilo toliko da joj je uskoro postalo jasno kako je to nemoguće. Puno je radio, doduše i puno putovao, ali živjeli su zajedno, seksali se redovito, bio je pažljiv i drag, primijetila bi valjda nešto? Uskoro je shvatila da mu žene s kojima ju zamjenjuje nisu ljubavnice, da bi to bilo apsurdno. I isprva joj je, kaže Bobo, laknulo, to je samo zbrka u njegovoj glavi. Ali on ju je pipkao, htio je i seks. Nekoliko puta je popustila, iz sažaljenja, i u ime bivše ljubavi. Morala mu je skinuti pelenu, oprati ga dolje alkoholom i prvo mu ga malo dignuti ustima. I kaže da je uspijevalo.

Međutim, on bi se navalio na nju svom težinom, nije više imao nikakvog osjećaja, nikakve koordinacje i gurao bi se u nju, kao da želi cijeli ući. I vikao: - Sara, Sara, još, još guzica guzica… i onda bi se prosuo.

Pomislila je čak i kakav bi to apsurd bio da sada zatrudni, ali nije. I tako se to ponavljalo, udvaranje, pipkanje, skidanje pelena i - Maša, Maša, još, guzica, guzica…

I ono zbog čega joj je laknulo, to da je nije varao, barem ne sa svim tim ženama, odjednom ju je počelo, govorila je, intenzivno boljeti. Mučiti više i od govana, lutanja po stanu, umiranja. Pomislila je da je Damir ustvari htio takav život, život u kojem će mijenjati žene, u kojem će se zadovoljavati kao životinja na ljudskim bićima koje pretvara u lutke, na bićima bez osobnosti. Pomislila je da je tek sada iz dragog dečka izašao gorila koja je oduvijek bio, esencija promiskuiteta. I nije više mogla s njim, ni minute, ni sekunde. Zgađena životom koji je želio. Pokupila je najnužnije stvari, poslala Almi poruku i izašla iz stana. Nije ga mogla zaključati. Plakala je čitavim putem do Internacionala, gdje je uzela sobu.

I tako nakon Bobine priče sada uvijek zamišljam Milenu. Kako leži u hotelskoj sobi i preneraženo bulji u strop.

Nakon ljubavi s fakulteta, nakon braka, borbe za firmu, nakon putovanja i vođenja ljubavi, kao bjegunica, kao krivac, bez ljubavi, bez poštovanja, čak i bez najosnovnije sućuti za ljudsko biće koje je jednom voljela.

MEDITACIJA O VJERI, UMJETNOSTI, GLAZBI, SLOBODI, TUZI I LJUBAVI Veljača 2023 BESTBOOK MAGAZIN 239

BODONI klasici u modernoj izvedbi

Nagrada Fric 2023.

Posjetite nas www.bodoni.hr

240 BESTBOOK MAGAZIN Veljača 2023

Kneza Mislava 17, Zagreb

www.fraktura.hr