257112777 jane ashford bracna oklada

~2~

ULOZI SU VISOKI, IGRA JE SPREMNA...

Ledi Emma Tarrant posjeduje uglavnom samo kockarske vještine kojima ju je naučio njezin pokojni muž, ali se s pravim kockarom ne može mjeriti...

Colin Wareham, barun St. Mawr, kocka kako bi skrenuo misli s mučnih uspomena. Kockanje je odavno izgubilo svoju privlačnost, ali je tada upoznao blještavu ledi Emmu i otkrio da mu ona uspješnije skreće misli...

DJELO BRAČNA OKLADA NOMINIRANO JE ZA NAJBOLJI POVIJESNI LJUBAVNI ROMAN: “Sjajni likovi i prekrasno osmišljeno... pravi užitak za ljubitelje Judith McNaught i Mary Balogh.”

— Publishers Weekly “Neodoljiva emotivna ljubavna priča zauzimat će istaknuto mjesto na svakoj polici za knjige.”

— Rendezvous

~3~

Jedan

olin Wareham, peti barun St. Mawr, stajao je uz brodsku ogradu promatrajući pjenu i valove La Manchea. Premda se lipanj bližio kraju, dan je bio vlažan i svjež, nebo su prekrili crni oblaci i puhao je jak sjevernjak. No Wareham nije ni pokušao obuzdati dug uzvitlan plašt, ili izbjeći prskanje dok se brod probijao kroz valove.

Osjećao je neopisiv umor. Zapravo se nije mogao sjetiti kad nije bio umoran.

— Uskoro ćemo biti kod kuće, milorde — reče njegov osobni sluga, Reddings, koji je zabrinuto stajao kraj njega. Pokazao je sivu mrlju kopna na obzoru.

— Kod kuće. — Colin je proučavao te riječi kao da mu njihovo značenje nekako izmiče. Njegov je dom osam godina bio vojni tabor. U vojsci vojvode od Wellingtona borio se na Iberskom poluotoku — Coruna, Talavera, Salamanca — borio se u Francuskoj, a zatim ponovno nakon što je Napoleon pobjegao sa Svete Helene i još jednom zemlju podigao na noge. Živio je s krvlju, smrću i blatom sve dok nije izgubio svu životnu radost. A sad ide kući, natrag obitelji koja živi za užitke otmjenog Londona, preuzeti

~4~

odgovornosti najstarijeg sina. Barem su njegovi mnogi rođaci zadovoljni. Njihovo je mišljenje da on, jedan barun, uopće nije smio riskirati život odlaskom u rat.

Zadovoljstvo zbog njegova povratka odgovara silini graje podignute kad se u dvadesetoj godini prijavio u vojsku.

Reddings je s prikrivenom zabrinutošću promatrao svojeg poslodavca. Barun je krupan muškarac, širokih ramena i visok. No smršavio je zbog nestašica u ratu, i postao je šutljiv. Reddingsu se uopće nije sviđala mrzovoljna tišina oko St. Mawra, a ta je tišina ostala i nakon nedavne pobjede kod Waterlooa. Čak bi više volio temperamentne ispade, prigovore, ogorčenu galamu protiv sudbine koja je odredila da njegovo gospodstvo u ratu provede svoju mladost. Povrh svega, opet bi želio vidjeti nasmijanog, galantnog mladića koji ga je davno zaposlio.

To je bio poseban dan, mislio je Reddings, rado se povukavši u uspomene iz sretnijih vremena. Taj se momak s posljednje godine na Etonu vratio petnaest centimetara viši nego kad je ujesen otišao, a njegova garderoba nikako nije uspijevala pratiti takav rast. Čim je ugledao mladog Colina, njegov otac, stari barun, glasno se nasmijao i ustvrdio da momak mora dobiti osobnog slugu prije nego pođe u Cambridge, inače će obiteljski ugled pretrpjeti golemu štetu. Colin se nasmiješio i odgovorio da se nikad neće moći mjeriti s očevom elegancijom. Među njima dvojicom postojala je čvrsta veza, mislio je Reddings.

Tada je bio lakaj i zapravo je radio u predvorju ~5~

kuće kad se o tome razgovaralo u radnoj sobi. Sve je čuo, uključujući i nevjerojatne riječi na kraju razgovora. Stari je barun rekao: »Dovedi mladog Sama Reddingsa. Moga čovjeka slijedi naokolo kao izgladnjeli lovački pas i uvijek je pun pitanja.

Vjerujem da bi ti bio prihvatljiv osobni sluga.« Tako je Reddingsu ostvarena najveća želja i nikad zbog toga nije požalio, unatoč odlasku u rat i svemu ostalome.

Velika je šteta da je stari barun uskoro potom umro, mislio je. On bi sad uspio promijeniti njegovo gospodstvo.

Brodski je pramac udario u golemi sivi val, na obje strane bacajući velike svjetlucave lukove hladne morske prašine. Vjetar je pjevao u jedrilju i prodirao kroza slojeve odjeće poput uboda konjanikove sablje.

Plovidba preko kanala bila je veoma naporna. Većina putnika u potpalublju patila je od morske bolesti i zdušno priželjkivala kraj putovanja ili, ako to nije moguće, kraj svojih bijednih života.

Podizanje i spuštanje palube uopće nije djelovalo na Colina Warehama. Razmišljao je o tome kako je rat zamišljao kao veliku pustolovinu. Kakav je mladi idiot bio, sanjario je o egzotičnim mjestima i divljim podvizima, zamišljao sebe kao heroja. Colinove su se usne prezirno izvile. Godine teških borbi izvukle su iz njega tu naivnost. Sva njegova odličja i pohvale ratna je zbilja pretvorila u mračnu šalu. Što mu je sad preostalo? Omamljujuća dosada londonske sezone, lovačke zabave i uvijek isti zadaci plemenitog zemljoposjednika, majčino zanovijetanje da se oženi i ~6~

dobije nasljednika, zamorna dodijavanja suhoparnih debitantica i njihovih pohlepnih roditelja. Ukratko rečeno, ništa osim dužnosti. Wareham stisne usta.

Zna što je dužnost, i on će je ispuniti.

Dok se brod borio protiv vjetra kako bi stigao do obale, jasno su se vidjele bijele doverske stijene. Časnik je izvikivao naredbe, a mornari su se razmiljeli po konopcima. Nekoliko je upornih galebova svojim kliktanjem povećavalo buku na ulazu u luku.

Colin je opazio kretanje na suprotnoj strani palube. Još su dvije osobe izišle iz svojih kabina i prkosile prirodnim silama da bi promatrale pristajanje. Prva je osoba bila veoma neobična — div od čovjeka garave kože, tamnih svjetlucavih očiju i golemih ruku. Premda je odjeven na europski način, očito potječe iz neke istočne zemlje, Arapin ili Turčin, mislio je Colin i pitao se što radi tako daleko od kuće.

Prvi susret s engleskom obalom nije ga osobito oduševio. Čovjek se pomaknuo i Colin je jasno vidio ženu kraj njega. Nalet vjetra priljubio je odjeću uz njezinu vitku figuru i zbacio joj kapuljaču sivog plašta s glave.

Pojavila se kosa boje izrazito svijetlog zlata, a čak je i ovog tmurnog dana blistala poput ulaštenog metala.

Malen ravan nos i visoke jagodične kosti činili su delikatan profil nalik antiknoj kameji, no Colin je opazio i strastvenost njezinih punih usana i blago zaobljene čeljusti. Ljepotica — žena poput zrake mjesečine — visoka oko sto sedamdeset centimetara, blijede kože porumenjele na vjetru. Colin je vidio da ~7~

mirno i ozbiljno promatra obalu. Izgledala je kao da se suočava s potencijalnim neprijateljem, a ne s prijateljskom lukom.

Dok ju je promatrao, okrenula se i pogledom preletjela obalu prema jugu, usput prešavši i preko njega. Njezino je lice izražavalo takvu čežnju i tugu da se u njemu probudila znatiželja. Tko je ona? Što ju je odvelo preko kanala, i što ju je dovelo natrag?

Okrenula se i nešto rekla tamnoputom gorostasu — zacijelo njezin sluga, pomislio je — te se pitao je li bila na istoku, što bi bilo veoma neobično za jednu damu.

Tužno se osmjehnula, a on je odjednom osjetio da ga privlači. Na trenutak ga je obuzeo poriv da prijeđe palubu i obrati joj se, opuštenije ponašanje među brodskim putnicima iskoristi za upoznavanje. To zamišljeno lice zasigurno čuva fascinantne tajne.

Napravio je korak prije nego je razum prevladao i podsjetio ga da se većina istinski zamornih žena koje je u životu upoznao ubraja među ljepše pripadnice slabijeg spola. Bilo bi nepodnošljivo otkriti da se iza tog prelijepog lica krije samo budalasto brbljanje i zamorno afektiranje. Colin se okrenuo i vidio da se primiču gatu. — Najbolje da odemo po stvari — rekao je Reddingsu i zaputio se u potpalublje.

Drugi je par ostao uz ogradu dok je brod prolazio kraj rta i vjetar se smirivao. Tamnoputi je div čvršće stegnuo plašt oko sebe, a žena se smiono suočavala s valovima. Činilo se da uživa u redovitim naletima morske prašine i slankastom zraku. — Evo ga, Ferik — rekla je nešto kasnije. — Dom. — Njezin je ton bio ~8~

miran i sarkastičan.

Golemi je čovjek bez entuzijazma promatrao građevine u Doveru. Galeb je preletio u razini njegove glave, a on ga je pogledao kao da ga mjerka za ražanj.

— Kad sam prije sedam godina otišla odavde — reče žena — imala sam muža, imetak, šest slugu i škrinje pune modernih haljina. Na povratku imam tek malo više od svoje pameti.

— I mene, gospodarice — div odgovori dubokim zvonkim glasom. Engleski je govorio s jakim naglaskom.

— I tebe — toplo će žena. — I dalje mislim da ti se Engleska neće sviđati, Ferik. — Izgleda tako čudno u uskim hlačama i fraku, pomislila je, tako neumjesno.

— Sigurno je bolje nego ondje odakle dolazim, gospodarice — glasio je odgovor.

Sjetivši se užasa iz kojih ga je spasila, Emma Tarrant morala se složiti.

— Osim, možda, kiše — pomalo je tugaljivo dodao.

Emma se nasmijala. — Upozorila sam te na to, kao i na hladnoću.

— Da, gospodarice — složio se divovski sluga, ali je ipak zvučao ojađeno.

Emma je promatrala obalu. Upijala je šiljaste krovove engleskih kuća, zelenilo, veoma englesku kočiju s dva upregnuta konja i grbom na vratima koja je čekala nekog putnika. Sedam godina, mislila je, izbivala je sedam godina, a kao da je prošao cijeli ~9~

život. Vjerojatno je pogriješila kad se vratila ovamo.

Neće biti nikakve dobrodošlice, nikakve gozbe za razmetnu kći. Zapravo, uopće nije namjeravala vidjeti nekoga iz tog starog, izgubljenog života. Samo bi željela opet živjeti u poznatom okruženju, govoriti vlastitim jezikom, osjećati da više nije strankinja u tuđoj zemlji. Tako malo traži. Valjda joj to neće biti uskraćeno.

Mornari su bacali užad za privezivanje i pripremali mostić. Na gatu su ljudi brzali naokolo. — Dođi, Ferik — reče Emma. — Moramo se pobrinuti za prtljagu.

Na strmim stubama za potpalublje morali su se progurati kraj visokog džentlmena i njegovog sluge.

Nekoliko komada njihove izlizane, trošne prtljage zakrčilo je prolaz, pa se Emma na trenutak našla stiješnjena između drvene stijenke broda i putnika koji je izlazio. Podigla je glavu kako bi protestirala i susrela pogled nevjerojatnih očiju, posve neobične plave boje, gotovo ljubičaste, i nepobitnog magnetizma. Proučavale su je s udaljenosti od desetak centimetara, a kao da su gledale ispod površine i nešto važno tražile. Emma nije mogla skrenuti pogled.

Osjećala je kako neko duboko unutarnje pulsiranje odgovara na to traganje, kao da je riječ o potrazi u kojoj već i ona dugo sudjeluje. Usne su joj se iznenađeno rastvorile i ubrzali su se otkucaji njezina srca.

Colina Warehama obuzela je silna želja da poljubi tu neznanku s kojom nikad riječ nije ~ 10 ~

razmijenio. Uzbuđivala ga je njezina blizina.

Zaintrigirala ga je inteligencija njezina lica. Bilo bi tako lako sagnuti glavu i prisvojiti njezine usne.

Obuzela ga je čežnja od same pomisli na njihovu podatnu mekoću.

Tada se div pomaknuo. Vratio se unatrag po stubama i za sobom povukao komad prtljage. Tako je oslobodio ženu. — Jeste li dobro, gospodarice? — pitao je golemi sluga jer se ona nije odmah pomaknula.

Prenula se i hitro sišla stubama do donje palube.

— Da — rekla je. — Hvala, Ferik.

— Ispričavam se — promrmljao je Reddings i požurio gore.

Colin je oklijevao jer je želio nešto reći. Jedan dio njega govorio je da će uvijek žaliti ako dopusti da mu ta žena pobjegne, a drugi je tvrdio da je to ludilo.

Reddings se nagnuo nad otvorenim vratašcima iznad njega. — Mogu li pomoći, milorde? — pitao je.

Krupan se čovjek opet počeo spuštati stubama i tako ispunio otvor. To je doista ludilo, zaključio je Colin i progurao se kraj gorostasa na zrak.

Tjedan dana kasnije, Emma je sjedila za kartaškim stolom u salonu Barbare Rampling i razmišljala koju će boju odbaciti. To je bilo prilično važno pitanje jer je tijekom protekle godine za život zarađivala samo zahvaljujući svojoj vještini u igrama na sreću. Dvoumila se oko slabijeg trefa i jače karo

~ 11 ~

karte. Njezina je protivnica loša igračica, ali prevelika samouvjerenost uvijek je pogrešna. To je bila propast njezina pokojnog muža, Edwarda. On je uvijek vjerovao da će mu sljedeće dijeljenje ili sljedeće okretanje ruleta ići u prilog. Na temelju tog uvjerenja, što ga je zadržao do samoga kraja, do trenutka kad je ubijen u tučnjavi zbog oklade u nekoj krčmi, potratio je cijeli Emmin popriličan imetak.

Emma je spustila svoju kartu. Dok je njezina protivnica razmišljala, podigla je glavu i uhvatila pogled Barbare Rampling. Premda je tek upoznala tu ženu, imala je osjećaj da je poznaje. Barbara je također imala muža čija je strast bilo kockanje, a ne njegova žena. Kad je zbog nepremostive gomile dugova prislonio pištolj uz glavu, Barbara je, kako ne bi umrla od gladi, u vlastitoj kući otvorila ovu otmjenu kockarnicu. Emma je dobro poznavala takva mjesta jer je proteklu godinu često u njima boravila. Čak je bila zahvalna. Nije mogla ulaziti u klubove gdje gospoda igraju za velike uloge. Preživljava samo zahvaljujući ljudima kakva je Barbara.

Edwardova jedina ostavština, osim dugova i razočaranja, bila je upoznavanje Emme s kockanjem.

Pod njegovim je vodstvom naučila igrati raznorazne kartaške igre i pokazala se doista darovitom. To je gotovo izluđivalo Edwarda — činjenica da može biti tako vješta, a nema baš nikakvu želju za igrom.

Tijekom posljednjih dana, svojim ih je pobjeđivanjem neko vrijeme održavala na površini. Ali nitko nije mogao pratiti tempo njegovih stalnih gubitaka. ~ 12 ~

Njegova je smrt zaustavila sve bržu spiralu propasti koja je umalo povukla i Emmu.

Njezina se protivnica namrštila. Nemarna igračica kao da nije shvaćala načela igre. Također si je mogla priuštiti velike gubitke, što je Emma saznala iz pouzdanog izvora. Neće je mučiti grižnja savjesti ako večeras zaradi dovoljno za mjesec dana života.

Skrivajući nestrpljivost dok je njezina partnerica odlučivala što će odigrati, Emma je opet pogledala naokolo, automatski procjenjujući osobe za stolovima.

Većinom su to bili zamorno poznati tipovi. Susretala ih je u otmjenim salonima i zloglasnim krčmama diljem kontinenta, čak tako daleko kao što je Konstantinopol. Međunarodna putujuća populacija lukavaca i lakovjernika, prepredenih i izgubljenih, sa samo jednom zajedničkom osobinom — stalo im je samo do igre. Uobičajena mješavina prezira, sažaljenja i antipatije, koja ju je obuzimala na takvim mjestima, navrla joj je u grlo. Sir Edward i ledi Emma Tarrant, pomislila je s gorkim humorom. Sigurno nikad nije zamišljala da će ovako završiti.

Njezin je pogled zastao i potom se ukočio na mladom čovjeku za stolom u kutu koji je samo s jednim protivnikom igrao faraon. Nije mogao imati više od sedamnaest godina, pomislila je, a pokazivao je sve užasne znakove što ih je tako dobro poznavala — opsesivan sjaj u očima, drhtave ruke, napet kut njegova tijela nagnutog nad kartama. Gubio je nepostojeći novac. Taj je prizor u Emmi izazvao mučninu. Zaustavila bi ga da je mogla, ali je tijekom ~ 13 ~

posljednjih sedam godina previše dobro upoznala kockarsku maniju. Ne bi čuo ništa od onoga što bi mu rekla.

Počela je okretati leđa tom kutu prostorije, ne želeći gledati debakl, ali se baš tada mladi čovjek trgnuo i okrenuo glavu tako da mu je vidjela lice.

Emma se namrštila. Gesta, njegova kosa, držanje ramena — sve joj je to istodobno bilo sablasno poznato i posve novo. Taj mladi čovjek može biti samo jedna osoba.

Emmi je srce počelo lupati i postalo joj je vruće.

Nije očekivala da će ikoga od njih naći na ovakvomu mjestu. Kad je debela žena s druge strane stola napokon spustila svoju kartu, Emma upita: — Poznajete li onog mladog čovjeka u kutu? — Premda se silno trudila govoriti mirnim glasom, osjećala je da joj lagano podrhtava.

Previše zaokupljena igrom, žena to nije opazila.

Nezainteresirano je pogledala mladića i rekla: — Mislim da se preziva Bellingham. Vi igrate.

Prezime joj je odzvanjalo u ušima i potvrđivalo njezine sumnje. Nije moguće, ali jest. Neželjena je prošlost isplivala na površinu unatoč svim njezinim planovima.

Emma je nekako do kraja odigrala partiju. Čak je pobijedila, ali samo zato što je njezina protivnica beznadno loše igrala. Odbila je još jednu partiju, pokupila dobitak i odnijela čašu vina do sjedala u prozorskom udubljenju. Dok su svijeće dogorijevale, odande je gledala kako mladi čovjek gubi partiju za ~ 14 ~

partijom, stotine funti. Noć je prolazila, a Emmine su noćne more oživjele i ponovno je mučile.

Kolike je večeri tako provela, pitala se, gledajući kako kockanje uništava njezin život — nezasitna žudnja za dobrim kartama, za bacanjem kockica.

Koliko je često, u početku, pokušavala urazumiti svoga muža, ali je samo otkrila njegov mahniti gnjev, njegovo okrutno zanemarivanje svega, osim potrebe za kockanjem.

U Emmi je počela bujati mržnja prema mladićevu protivniku, također poznatoj figuri. Mnogo stariji od partnera, možda tridesetak godina, s hladnim izrazom lica kakav je Emma vidjela na licima brojnih okorjelih kockara. Svejedno mu je koliko momak ima godina ili sredstava, gorko je mislila Emma. Zapravo, vjerojatno ga je namamio ovamo, pretvarajući se da mu je prijatelj, samo da: bi se na njegov račun okoristio. Kako su minute prolazile, tako je u njoj rastao bijes. Kako mrzi njega i sve njemu slične. Oni su paraziti, strvinari koji se hrane ljudskim slabostima. Jednom je morala poći k takvom čovjeku i preklinjati ga da oprosti dug. Čovjek je glatko odbio, ne pokazujući ni mrvicu više osjećaja od kamena.

Prošla je ponoć kad je igra završila. Mladi je čovjek izgledao bolesno i prestravljeno, promrmljao je nekoliko riječi partneru i žurno izišao. Emma je ustala kad je stariji muškarac polako otišao, a njegova ju je nehajna opuštenost dodatno razbjesnila. Nešto se mora učiniti, zaključila je. Ne može to dopustiti.

Ovoga će puta to uspjeti spriječiti. ~ 15 ~

Slijedila je čovjeka van. Držala se izvan njegova vidokruga dok je silazio stubama, uzimao plašt što ga je sluga donio, te izišao u noć. Kad je Ferik ustao sa svojeg mjesta u predvorju kako bi je otpratio kući, Emma mu je dala znak. Poslušno je krenuo dva koraka iza nje dok je slijedila čovjeka do niza fijakera koji su čekali putnike. Emma je jednom od kočijaša rekla: — Želim poći kamo ide i onaj džentlmen. — Pokazala je za fijakerom ispred njih. Tek je tada Ferik rekao: — Gospodarice?

— Uđi — reče Emma, a u glasu joj se jasno osjećao gnjev.

Poslušao ju je bez riječi, te su se tandrkali mračnim londonskim ulicama prema otmjenijem dijelu grada. Emma je izvadila i stavila masku što ju je uvijek nosila u torbici, za slučaj da nekamo želi poći inkognito. Pokrivala joj je cijelo lice, osim usta i brade.

— Što se dogodilo, gospodarice? — upita Ferik.

Mrštio se. — Je li vas taj čovjek uvrijedio? Da ga ubijem?

Emma mu je mahnula neka šuti kad su se oba fijakera zaustavila ispred velikog kamenog zdanja.

Skočila je van, gurnula kočijašu kovanicu i požurila prema vratima što ih je čovjek upravo otključavao.

Ferik je potrčao za njom.

Stigla je do vrata baš kad je ušao, točno kako je kanila. Tako su ona i Ferik ušli za njim u njegovu kuću i široka su se vrata za njima zatvorila.

— Što, dovraga? — Čovjek je podigao štap za ~ 16 ~

šetnju od ebanovine, a držao ga je poput nekoga tko se njime zna služiti. — Tko ste vi? Što želite?

— Došla sam po zadužnice Robina Bellinghama — reče Emma. Vidjela je kako mladić potpisuje jednu za drugom dok je ovaj nitkov sve više dobivao. U njoj se rasplamsao bijes prema tom čovjeku. Koliko je mladih ljudi već uništio, pitala se.

Malo je spustio štap i zagledao se u njih. Činili su mu se nekako poznatima.

— Ponudit ću vam ono što ne možete odbiti — žena doda glasom punim prezira. — Igrat ću s vama za te zadužnice.

Colin Wareham je spustio štap. Promatrao je tamnoputog diva i ženu s plaštem i maskom. — Vidio sam vas na brodu koji je doplovio iz Francuske — reče. Sjetio se cijelog incidenta, osobito osjećaja što ih je ta žena u njemu razbudila.

Ignorirala je to kao irelevantno. — Jeste li me čuli? Izazivam vas, a ulog će biti te zadužnice.

Colin ju je proučavao. Maska mu uopće nije smetala. Jasno se sjećao prelijepog lica, kao i nedokučivo kompleksnih emocija što ih je na njemu uočio. Nikad mu se nijedna žena nije obratila na ovaj način, niti mu je dala takav prijedlog. — Zašto? — upita. — Što je vama mladi Bellingham? — Promatrao je svijetlu kosu, senzualna usta, nježno zaobljene grudi i bokove, na neki način uzbudljivije od raskošnih oblina. — Vaš ljubavnik? — Pomisao mu se činila apsurdnom. Nije vjerovao da je momak za to sposoban. ~ 17 ~

— To se vas ne tiče! — odgovorila je ledenom žestinom. — Neću vam dopustiti da ga uništite.

Colin se nekako čudno razočarao kad nije zanijekala vezu. Mladi je Bellingham zacijelo nešto više od onoga što se na prvi pogled vidi. Tada je opazio da ženin divovski sluga zapanjeno zuri u svoju poslodavku. Ovo je doista bila prava zagonetka.

Colin se osjećao kao da se nešto davno izgubljeno budi i pokreće u njemu. Prošli su mjeseci otkako je osjetio radoznalost, ili se na bilo koji način zabavljao. Nije mogao odoljeti porivu da produlji ovu situaciju. — Neka bude — reče. — Igrat ću s vama.

Meni prepuštate biranje igre?

Kratko je kimnula.

— Veoma ste sigurni u svoje vještine.

Ništa nije odgovorila, ali je Colin vidio prezir u načinu na koji je držala glavu i hitroj, nesvjesnoj gesti jedne ruke. Počeli su se javljati njegovi kompetitivni nagoni. — Zašto ne? — rekao je, gotovo sebi u bradu.

Usne su mu se izvile u jedva zamjetljiv osmijeh. Žena izgleda kao da je učinio točno ono što je očekivala, pomislio je Colin, i kao da vjeruje da će ga potući do nogu. Sve više zaintrigiran, uzeo je svijećnjak i otvorio jedna vrata. Ušao je u knjižnicu, pozvonio, a zatim zapalio još svijeća, osvijetlivši prekrasnu prostoriju. — Zar će vaš zastrašujući prijatelj stajati nada mnom dok igramo? — upita.

— Ferik će čekati u predvorju — odgovorila je.

— Gdje me lako može čuti ako viknem. — Kad je čuo njezine riječi, div je savio noge i spustio se na pod, ~ 18 ~

udobno se naslonivši na zid.

— Može dobiti stolicu — reče Colin.

Tihi i enigmatični Ferik polako je odmahnuo glavom. Izgledao je kao mračni kip koji čuva neki drevni spomenik, mislio je Colin. Ta ga je pomisao iznenadila i oduševila. Prepustivši se porivu, nasmijao se, a zvuk u tišini kuće posve ga je iznenadio. Koliko je vremena prošlo otkako je osjetio želju da se nasmije?

Iznenađeni i veoma pospani lakaj pojavio se na drugoj strani predvorja. Blenuo je u Ferika, a zatim u maskiranu ženu. — Milorde? — reče.

— Johne. Dobro. Treba nam konjak i nekoliko špilova za piket. — Opazivši odlučan izraz lica svoje gošće, doda: — Zatvorenih špilova, Johne, molim te.

— Osmijeh mu se i dalje pojavljivao na usnama.

— Da, milorde — reče mladi lakaj i naglo zatvori usta. Okrene se i pođe izvršiti naredbu.

Emma uđe u knjižnicu i sjedne za kartaški stol, čekajući. Donekle ju je iznenadila spoznaja da joj se prostorija doista sviđa. Postavljene uz tamnozelene zidove, mame police pune knjiga u kožnim uvezima.

Debeli sag i teške draperije isključuju sve vanjske zvukove. U kutu je udoban naslonjač s klupicom za noge, a kraj njega stolić i na njemu otvorena knjiga.

Vjerojatno je ondje čitala njegova žena dok je on do sitnih sati kockao, pomislila je Emma. Nikad nije upoznala kockara zainteresiranog za knjige.

Lakaj je donio pladanj s kartama, bocom konjaka i dvjema čašama. Nije žurio dok ga je spuštao, ~ 19 ~

namještao stol i punio čaše, iskosa znatiželjno pogledavajući maskiranu ženu na pozlaćenoj stolici.

Otkako se vratio iz Francuske, barun uopće nije imao gostiju. Njegovo je osoblje razočarano mrmljalo jer su svi očekivali živahne zabave, makar samo džentlmena — kao i priliku za bogate napojnice. Kuharica je pošla tako daleko da se pitanjem obratila gospodinu Reddingsu, a on ju je pošteno izgrdio. No sad se čini da njihov gospodar započinje intrigu. To otvara nove mogućnosti. John je jedva čekao da to ujutro ispriča ostalima. — Želite li još nešto, milorde? — upita, skrivajući svoje misli.

— Ne, hvala, Johne. Ništa više. Možeš na spavanje.

Ushićenim pogledom upijajući svaku pojedinost, lakaj iziđe. Samo kad Nancy čuje kako je strani div sjedio na podu u predvorju, mislio je. Danima će biti u središtu pozornosti.

Emma je promatrala svojeg domaćina preko kartaškog stola s intarzijama i pripremila se za dijeljenje. Uopće nije sumnjala da će pobijediti i jedva je čekala da vidi izraz njegova lica kad se to dogodi.

Jedan od rijetkih preostalih užitaka u njezinu životu je pobjeđivanje tih odvratnih stvorenja koja vrebaju na mlade i neoprezne. Smatraju se neranjivima, a kad ih netko pobijedi, i još k tome jedna žena, to ih iz temelja prodrma.

Počeli su igrati. U sobi je bilo toplo. Lakaj je zapalio vatru, premda se nije osjećala hladnoća.

Svijeće su bacale treperavo zlaćano svjetlo na karte ~ 20 ~

dok ih je Emma proučavala i razmišljala o mogućnostima. Sobu je prožimao miris kože i politure od pčelinjeg voska.

Domaćin joj je ponudio čašu. — Konjak, gospođice... ? Kako se zovete? Na brodu nisam uspio čuti.

Ignorirala ga je, odlučujući što će odbaciti.

— Ja sam Wareham, Colin Wareham. — Popio je gutljaj i promatrao je, a zatim je proučio odbačenu kartu. Lagano je uzdigao obrve. — Pametno — reče.

— Dobro igrate. Ali neobično je to da se ne ponašate poput dama koje opsjedaju kockarske stolove.

— Nisam poput njih — Emma odgovori glasom punim gnušanja. — Poput vas. Ne mamim naivne mlade osobe s ciljem da ih operušam.

— Ni ja...

— Ne volim razgovarati dok igram — reče Emma. Nije željela čavrljati s takvim čovjekom.

Tijekom sljedećih pola sata otkrila je da je sjajan igrač. U tančine je procjenjivao izglede i dobro igrao.

Također je nevjerojatno uspješno pogađao koje karte ona ima u ruci. Shvatila je da tim vitkim, lijepo oblikovanim rukama upravlja pronicav um. Kako je vrijeme prolazilo, Emma je pomalo iznenađeno opazila da to nisu mekane bijele ruke kakve obično vidi za kockarskim stolovima. Koža preplanula od sunca, s ožiljcima i žuljevima koji dokazuju da se ne bavi samo perušanjem neiskusnih mladića. Ni njegovo ponašanje nije ukazivalo na okorjelog kockara. No uvjerila se vlastitim očima i stoga je uporno ignorirala ~ 21 ~

sve što bi joj moglo odvući pozornost.

Emma je izgubila prvu partiju, ali ne s velikom razlikom. Isto tako, očito je dobivao bolje karte.

Uopće se nije zabrinula kad je podijelio karte za drugu partiju, a ona ih je proučavala i planirala svoju strategiju.

— Vi zapravo ne volite karte, zar ne? — znatiželjnim tonom reče Wareham.

Emma iznenađeno podigne glavu. Očekivala je da će paziti samo na igru i ni na što drugo. Njemu slični muškarci nemaju drugih interesa. Pogledala ga je u oči i izgubila se u njihovim dubinama, naglo se sjetivši svih pojedinosti njihova susreta na brodu.

Njegove su oči doista imale dubinu. Ukazivale su na inteligenciju, suosjećanje, humor i brojne druge osobine nespojive s vrstom čovjeka kakvim ga je ona smatrala. Jednako kao na brodu, opčinila ju je moć njegova pogleda.

Proučavala ga je, krajnje uznemirena. Ranije je stekla samo opći dojam — visok, tamnokos muškarac, vitak i širokih ramena, odjeven u dobro krojenu, modernu odjeću. Sad je zapazila pojedinosti njegova lica — usko, visokih jagodičnih kostiju s jedva zamjetljivim udubljenjem ispod njih, orlovski nos i odlučna, nenametljivo rascijepljena brada. Kratko ošišana crna kosa lagano se kovrčala, što nije uspijevao prikriti češljanjem unatrag s čela i sljepoočnica. Imao je čvrste i lijepo oblikovane usne, te duboko usađene, neobične plave oči. Veoma je naočit, priznala je sebi, i u njemu definitivno ima ~ 22 ~

nečeg privlačnog. Naravno, mora biti privlačan, strogo se podsjetila, ako mlade naivce želi odvući u propast.

Svi ti lukavi lovci posjeduju površni šarm.

— Gotovo kao da mrzite igrati — dodao je.

— Mrzim — kratko je odgovorila. Emmu nije uzbuđivalo riskiranje. Kockanje će prije usporediti s dosadnim matematičkim problemima koje joj je guvernanta, gospođica Crane, postavljala u učionici, ili s prijevodom kompliciranog francuskog teksta.

Pobjeđivala je zahvaljujući inteligenciji, hladnom izračunavanju i čistoj potrebi, a ne zahvaljujući sreći.

— Baš nimalo ne uživate u tome? — pitao je.

— Uživam? — Emma je ponovila glasom punim gnušanja. — Čim počnem uživati u kockanju, zauvijek ću ga odbaciti. — Morala je potisnuti drhtaj.

— Zašto onda igrate? — pitao je dalje.

— Jer moram! — prasnula je. — Hoćete li baciti kartu, gospodine?

Izgledao je kao da želi još nešto reći, ali je na koncu samo spustio kartu. Fokusirajući se na svoje karte, Emma je nastojala isključiti sve ostalo. No, bila je svjesna njegovog pogleda na sebi, njegove jake osobnosti na drugoj strani stola.

Opet je podigla glavu. Doista ju je promatrao, uporno, znatiželjno. Ali u njegovim očima nije vidjela prijetnju. Naprotiv, doimale su se prijateljskima. Nije moguće da tako izgleda, a želi joj nauditi, sanjarski je pomislila Emmy.

Nasmiješio se.

Emma je ostala bez daha. Njegov je smiješak bio ~ 23 ~

čudesan — topao, povjerljiv, posve pouzdan.

Zasigurno ga je pogrešno procijenila, mislila je Emma.

— Jeste li sigurni da nećete malo ovog izvrsnog konjaka? — pitao je, otpivši gutljaj. — Stvarno ga preporučujem.

Kad je skrenula pogled, na Emmu se obrušilo sedam godina teško naučenih lekcija. To je namjerno činio, naravno. Pokušavao joj je skrenuti pozornost, očarati je kako bi griješila i izgubila. Prikupivši svu svoju gorčinu i odlučnost, Emma se posve posvetila kartama. Neće mu to dopustiti.

Emma je pobijedila u drugoj partiji, izjednačivši rezultat. No dok je uživala u pobjedi, opazila je osmijeh na usnama Colina Warehama i pitala se što to znači. Ponovno si je natočio čašu konjaka i polako pijuckao. Izgledao je kao da se sjajno zabavlja, pomislila je. Uopće se nije bojao da će ga pobijediti.

Njegova ju je arogancija razbjesnila.

Sad je sve ovisilo o trećoj partiji. Dok je otvarala novi špil karata i pripremala se za dijeljenje, Emma je duboko udahnula.

— Griješite kad odbijate konjak — reče Wareham i popije još jedan gutljaj.

— Nemam namjeru alkoholom smutiti svoju pamet — odrješito će Emma. Nije ga gledala dok je dijelila karte.

— Tko ste vi? — odjednom je pitao. — Odakle dolazite? Vaš glas i držanje ukazuju na plemenito podrijetlo, ali uopće niste slični ženama koje susrećem u visokom društvu. ~ 24 ~

Emma je lagano porumenjela. Smutilo ju je nešto u njegovu tonu — možda divljenje ili podrugljivost.

Neka neke od tih žena provedu sedam godina onako kako ih je ona provela, gorko je pomislila, pa će tada vidjeti kakve su. — Došla sam ovamo igrati karte — hladno će Emma. — Rekla sam da ne želim s vama razgovarati.

Uzdigao je tamnu obrvu i uzeo svoje karte. Vatra je siktala u kaminu. Jedna je svijeća dogorjela, ispunjavajući prostoriju mirisom voska i dima. Na ulicama je ovako kasno vladala tišina. Jedini zvuk bilo je Ferikovo iznenađujuće delikatno hrkanje iz predvorja.

U tišini, mrštili su se nad odbačenim kartama i procjenjivali izglede. Konačno, nakon dugotrajnog razmišljanja, Wareham reče: — Vjerujem da je ovo dobar bod. — Spustio je kartu.

Emma je zurila.

— I također moja kvinta — dodao je i spustio još jednu kartu.

Emma ga je hitro pogledala, a potom spustila pogled.

— Da? — potaknuo ju je.

Progutala je slinu i kimnula.

— Ah. Dobro. Dakle, kvinta, terca, četrnaest asova, tri kralja i jedanaest odigranih karata, gospo.

Emma je zurila u niz karata na stolu ispred sebe, a zatim se zagledala u posljednju kartu u njegovoj ruci. Sve je ovisilo o toj karti, a ona nikako nije uspijevala procijeniti što bi trebala zadržati za ~ 25 ~

pobjedu. Još je trenutak oklijevala i potom odlučila. — Karo — rekla je i spustila ostatak svojih karata.

— Šteta — rekao je i pokazao slabi tref.

Emma je zaprepašteno zurila u karte na stolu.

Nije mogla vjerovati da ju je pobijedio. — Pik, repik i kapo — promrmljala je. Ponižavajući poraz za njezine vještine.

— Niste imali sreće.

— Ne mogu vjerovati da ste zadržali taj tref.

— Umjesto da ga bacim u nadi da ću dobiti asa ili kralja?

Emma ukočeno kimne. — Veoma ste riskirali.

— Katkad se kladim u male izglede — priznao je.

— Ali morate mijenjati način igre ako želite protivnika izbaciti iz ravnoteže. — Nasmiješio se.

Taj šarmantan smiješak, pomisli Emma. Ne izražava ni likovanje ni prezir, a njegova toplina obuhvaća i te nevjerojatne oči. To je gotovo ublažilo udarac poraza. Gotovo.

— Ništa nismo rekli o vašem ulogu za ovu partiju — naglasio je.

— Ništa niste tražili — odbrusi Emma. Nikako ne bi mogla uložiti iznos na koji se zadužio Robin Bellingham.

— Istina. — Colin ju je gledao kako gricka donju usnu i uživao u brzom dizanju i spuštanju njezinih grudi ispod tanke satenske haljine. — Znači da smo kvit.

Lagano je udarila šakom po stolu. Bila je sigurna da ga može pobijediti, pomislio je Colin. Nije planirala ~ 26 ~

ništa dalje od toga. Čekao je. Zanimalo ga je što će sad učiniti.

Opet je udarila po stolu, a na licu joj se jasno vidjelo da joj je pomrsio račune. — Hoćete li pristati na još jednu partiju? — na koncu je rekla.

Borac, s odobravanjem pomisli Colin. Udahnuo je miris njezina parfema, zadržao pogled na mliječnobijelim ramenima. Nikad ranije nije upoznao takvu ženu. Nije želio da ode. Naprotiv, shvatio je da želi nešto sasvim drukčije. — Jedno dijeljenje — ponudio je. — Ako pobijedite, zadužnice su vaše.

— Ako ne pobijedim? — pitala je.

— Ipak ih možete uzeti, ali ja dobivam... — Oklijevao je. On nije muškarac koji zabave radi zavodi mlade žene. Ali ona je došla u njegovu kuću i izazvala ga, mislio je Colin. Nije mlađahno djevojče.

Zaintrigirala ga je, razdražila i uzbudila.

— Što? — prilično je glasno pitala.

Colin je shvatio da je previše intenzivno zurio u nju. Za svoju je lakomislenost okrivio konjak i čudna noćašnja zbivanja. — Vas — odgovorio je.

Uslijedio je trenutak šoka i tišine, kao da ih je ta jedna jednostavna riječ zaledila u statičnom prizoru.

Tada se njegova lijepa gošća ukočila na stolici.

Stisnula je šake. — Kako se usuđujete? — reče.

— Iznenadili biste se što se ja sve usuđujem.

— Odvratni ste. Ako mislite da sam došla ovamo da...

— Vi ste predložili još jednu partiju — prekinuo ju je. — Ja sam samo odredio uloge. ~ 27 ~

— Besramne uloge — odgovorila je. — Ne dolazi u obzir.

— Nikad vam nitko neće ponuditi bolje šanse — rekao je, zamišljajući je u svojem zagrljaju. — Bez obzira kako će karte pasti, vi ćete dobiti ono što želite.

— Više nije mogao odoljeti porivu, pa je ispružio ruku preko stola kako bi je dotaknuo.

Trgnula se izvan njegova dohvata i skočila na noge, srušivši elegantnu stolicu. Tresnuvši o nogu stola, pala je na sag.

Jako razočaranje navelo ga je da kaže: — Izgleda da ću mladom Bellinghamu ipak morati naplatiti dug.

— Vi jeste najobičniji lakomi prevarant — glasio je bijesan odgovor.

To je rekla kao da je počela formirati neko drugo mišljenje, pomisli Colin, požalivši zbog nepromišljene primjedbe. — Naprotiv — počne — ali morate priznati...

— Gospodarice? — začuje se dubok rezonantan glas iz predvorja. — Jeste li zvali?

Emma je koraknula od stola. Colin ga je zaobišao. — Ferik je na sebe preuzeo ulogu mojeg zaštitnika — upozori ga Emma. — Ne sputavaju ga engleska poimanja zakona i pravednosti, a njegove su metode izravne i krajnje učinkovite.

— Ako se sukobi sa mnom, naći će se u ozbiljnim nevoljama — procijedi Colin.

Otvorila su se vrata knjižnice i pojavio se Ferik sumnjičavih tamnih očiju. Opazio je prevrnutu stolicu, a potom je ratoborno pogledao Colina ~ 28 ~

Warehama. — Što vam je učinio? — upita.

— Ništa — odgovori Emma. — Moramo ići. — Uzela je svoje stvari s kartaškog stola i ogrnula se plaštem.

Div je oklijevao. Stisnuo je šake i promatrao Warehama.

— Odmah — naredila je iz predvorja, otključavajući velika ulazna vrata.

Ferik nevoljko pođe za njom.

— Recite mi kako vam je ime? — reče Colin. — Gdje vas mogu naći?

Ignorirala ga je i žurno izišla, a Ferik je masivnim tijelom zaustavio Colina kad ju je pokušao sustići.

— Naći ću vas — Colin dovikne s otvorenih vrata. Doimao se poput crnog obrisa u zlaćanom pravokutniku svjetla iz knjižnice. Svjetlosni su se oblici pomicali kad je podigao ruku. — Budite sigurni.

Naći ću vas — odlučno je dodao.

Bez ikakva odgovora, nestala je u mraku.

~ 29 ~

Dva

arun St. Mawr sjedio je za stolom i s gnušanjem promatrao niz jela što ih je kuharica poslala za doručak. Kao što već znaju svi s kojima je jutros došao u kontakt, obuzelo ga je najmračnije od mračnih raspoloženja. Jedva je nešto malo odspavao tijekom onih nekoliko sati otkako je ona tajanstvena žena otišla, a trpio je i nesnosne posljedice ispijenog konjaka. No povrh svega, bio je bijesan jer je dopustio da njegova ljupka gošća pobjegne prije nego je išta saznao o njoj. Nakratko je podigla oblak koji lebdi nad njegovim životom. Donijela je znatiželju, zabavu i izazov, kao i slatku žudnju. A on je, poput posvemašnje budale, dopustio da mu pobjegne, a nije joj ni ime saznao. U sebi je divlje proklinjao svoju glupost, prstima čvrsto stežući šalicu kave. Tada je proklinjao njezinog slugu — kako se ono zove — Ferik. Prokleto glupo ime. Sve ga je to počelo zabavljati, pa je proklinjao svoje jutarnje obveze jer mu ne dopuštaju da za njom odmah započne potragu.

Baš je kanio prijeći na druge gnjavaže kad je ušao lakaj i najavio posjet mladog čovjeka. Wareham je

~ 30 ~

samo zarežao. John je kratko pričekao, a potom pitao: — Hoću li mu reći da niste kod kuće, milorde?

— Reci mu neka ide dovraga! — glasio je odgovor.

— Da, milorde. — John pođe prema vratima.

— Čekaj. Tko je došao?

— Gospodin Robin Bellingham, milorde.

Bellingham. Colin se uspravio na stolici i stisnuo čeljust. Posve je zaboravio na Bellinghama. On je veza s njegovom gošćom, premda još ne shvaća na koji način. No doista bi želio razgovarati s mladim Bellinghamom. Ispio je kavu i ustao. — Kamo si ga smjestio? — upita Johna.

— U knjižnicu, milorde.

— Prikladno — cinično će Colin.

Dok je svojem poslodavcu otvarao vrata, John je opazio čeličan sjaj u njegovim očima i sažalio se nad mladim Bellinghamom, koji je već ionako dovoljno potišten.

Colin je ušao u knjižnicu i ugledao Robina Bellinghama, veoma mladog i izrazito malodušnog, kako stoji ispred kamina. Imao je tamne podočnjake i ruke su mu lagano drhtale. Međutim, kad je Colin ušao, uspravio se i rekao: — Došao sam s vama razgovarati o mojim zadužnicama, gospodine.

— Ah, čuli ste da još uvijek vrijede, je li? — izdere se Colin. U kakvoj bi vezi ono veličanstveno stvorenje moglo biti s tim žgoljavim momkom, pitao se Colin.

— Kako molim? ~ 31 ~

— Želim čuti cijelu priču — oštro će Colin.

Bellingham se zbunio.

— Nije ispalo baš onako kako ste planirali, eh?

— Colinova frustriranost i gnjev odjednom su zakuhali i usredotočili se na mladića koji je stajao pred njim. Ispunjavalo ga je bijesom sve ono što je smatrao mogućim razlozima za onoliki trud njegove noćašnje gošće oko tog bijednog primjerka ljudske vrste. — Nije uspjela u svojoj nakani.

— Milorde St. Mawr, ne razumijem vas — ukočeno će Robin Bellingham. — Došao sam razgovarati o novcu što sam ga sinoć izgubio dok sam s vama igrao u kući Barbare Rampling.

— Tko je ona? — grubo će Colin, izazvan njegovim laganjem. — Reći ćete mi, ili ću to iz vas silom izvući!

Bellingham je ustuknuo. — Gospođa Rampling?

— zamuckivao je. — Jedva je poznajem, milorde.

Vjerujem da je udovica...

— Dovraga s Barbarom Rampling! Jako dobro znate da nisam govorio o njoj. Tko je žena koja je došla po vaše zadužnice?

— Žena? — Bellingham je zurio u njega kao da je poludio. — Nemam pojma o čemu govorite, milorde.

Wareham je proučavao momkovo lice. Izgledao je istinski zbunjeno. Tada je opazio još nešto.

Koraknuo je bliže, pozornije se zagledavši u momka.

Bellingham je koraknuo unatrag. — Ja... nadao sam se... zapravo, želio bih zamoliti malo vremena za otkupljivanje zadužnica — s mukom je govorio. ~ 32 ~

— Trenutno nisam u najboljoj situaciji. Znam da vi...

— Ne uzimam novac od neiskusnih momčića — prekine ga Wareham, odbacivši njegove isprike kao da ga sve to uopće ne zanima. — Rekao bih vam to sinoć, da niste onako žurno otišli. Zapravo, nije mi bilo do igre s vama, ali vas nisam želio uvrijediti. — Zurio je u mladićevu srebrnasto-zlatnu kosu, u oblik njegove čeljusti. Odjednom je opazio kako ima običaj nagnuti glavu kad sluša.

— Gospodine — reče Robin Bellingham i ozlojeđeno se uspravi. — Nisam školarac. U gradu sam već...

— O, cijelih šest mjeseci — prekine ga Wareham. Nešto u obliku mladićeva lica nije mu dalo mira. I ta kosa — trebao je shvatiti — veoma neobične boje. — Nemam namjeru naplatiti dug — reče.

Bellingham je porumenio i stisnuo šake. — Kako god želite — odgovorio je posramljenim tonom. — No morate znati da ću plaćanje duga ipak smatrati svojom obvezom.

— Onda sebe možete smatrati magarcem — ravnodušno će Wareham.

— Milorde! — Bellingham je stegnuo čeljust.

Problijedio je i počeo drhtati. — Ja ću... ja ću...

— Nemojte me izazvati na dvoboj — umorno će Wareham. — Neću se odazvati. — Uzdahnuo je, shvativši da mora smiriti tog mladca ako od njega nešto želi saznati. — Ovdje nije riječ o vama osobno, znate. Ne uzimam velike novčane iznose ljudima koji ~ 33 ~

su deset godina mlađi od mene. To se protivi mojim načelima.

— Ali ja... — Bellingham je očito bio ponižen, ali se u njegov glas počeo uvlačiti tračak olakšanja. — Ne smijem zanemariti dug časti — nesigurno se pobunio.

— Možete ga namiriti tako da mi učinite jednu uslugu — odgovori Wareham.

Mladić se uspravio. — Sve što je u mojoj moći, milorde.

Colin se malo nagnuo naprijed. — Recite mi, imate li sestru?

— Što... — Bellingham je blenuo u njega.

— Sestru — zamišljeno ponovi Colin. — Stariju sestru. Podosta stariju, rekao bih.

Mladi je čovjek zapanjeno zinuo. Izgledao je zaprepašteno.

— No hajde — nestrpljivo će Colin. — Zar je to teško pitanje? Valjda znate imate li sestru?

— Da. Odnosno, ne. To jest, imao sam, ali...

— Ali? — potakne ga Wareham.

— Ne bih smio govoriti o njoj — izlane Bellingham. — Otac je zabranio.

— Ah. — Colin se opustio nakon što je njegova teorija potvrđena. Čim se počnu promatrati pojedinosti, otkriva se doista upadljiva sličnost između ovog momka i njegove noćne gošće. Osim toga, takva rodbinska veza objašnjava njezine razloge za pokušaj spašavanja momka. Najbolje od svega, sad će saznati sve što ga zanima. Očito je da tu postoji nekakva zagonetka. — Neću to spominjati vašem ocu. ~ 34 ~

No u zamjenu za vaše zadužnice, želim čuti sve o vašoj sestri — na koncu je rekao.

Bellingham je zurio u njega.

— Želite li kavu? — pitao je Colin, sad sušta ljubaznost. Doista, njegova se glavobolja uvelike ublažila. — Doručak?

Za nekoliko su minuta sjedili u udobnim naslonjačima u knjižnici, jedan sučelice drugome, i lakaj je posluživao kavu. Kad je otišao, Colin se nagnuo naprijed i spojio vrhove prstiju. — Dakle — s iščekivanjem reče. — Vaša sestra.

Bellingham pročisti grlo. — Nisam je dobro poznavao — reče. — Osam godina je starija i nikad se nismo mnogo viđali. Kad sam ja prestao nositi kratke hlače, ona je završavala svoje školovanje i pripremala se za ulazak u društvo.

Wareham na to odmahne rukom. — Pričajte mi ono što znate — potakne ga.

— Neka bude. — Bellingham se opet nervozno nakašlje. — Moja se sestra zove Emma — počne.

— Emma — ponovi barun, uživajući u zvuku.

Lijepo ime. Veoma mu se sviđalo.

— Da. Sjećam se da je bila veoma lijepa i uvijek se smijala. Običavala je plesati po salonu i zadirkivati oca. — Robin iskrivi lice. — Tada je bio drukčiji čovjek. On...

— Govorite kao da je mrtva — reče Wareham, odjednom osjetivši hladnoću. Nije li ipak pogriješio?

— Ne. Nije mrtva. — Bellingham se nelagodno promeškoljio u naslonjaču. — Pa, zapravo, moj ju je ~ 35 ~

otac proglasio mrtvom za našu obitelj.

U tome je suština, pomisli Colin. Sad će otkriti njezinu tajnu. — Zašto? — upita.

— Nije odobravao njezin brak.

— Brak! — Riječ se poput posječenog stabla srušila na Warehama.

— Da. Ona je, ovaj, izabrala nekoga tko mu nije bio po volji, a zatim mu je prkosila kad je prigovorio.

— Robin je zvučao nekako čeznutljivo, kao da bi i on želio prkositi.

— Ispričajte mi cijelu priču — promuklo će Colin. — Od početka.

Bellingham kimne. — Sve što znam, gospodine.

Već u svojoj prvoj sezoni Emma se zaljubila u Edwarda Tarranta. Najstarijeg sina sir Philipa Tarranta.

— Onoga koji je propao u Newmarketu? — zareži Colin, a izraz »zaljubila se« neugodno mu je odzvanjao u ušima.

— Da. Mislim da se to dogodilo iste godine kad je Emma upoznala njegova sina. U svakom slučaju, Tarranti su ostali bez ičega i moj je otac zabranio sklapanje braka. Vidite, Emma je imala veliki imetak koji joj je ostavila naša baka, a otac je mislio da Tarrant želi njezin novac. Mislim da mu se Tarrant nije sviđao ni zato što je bio na lošem glasu kao kockar.

— Ah — reče Wareham. To je objasnilo nešto od onoga što je Emma rekla o kartama.

— No Emma nikoga nije slušala. Kažu da je ~ 36 ~

Edward Tarrant veoma naočit i privlačan. — Robin je oklijevao. — Jeste li nešto rekli, milorde?

Colin je nesvjesno zastenjao, a sad odmahne glavom. — Nastavite.

— Vjenčali su se čim je Emma navršila osamnaest godina i otišli živjeti u inozemstvo.

Vjerujem da je moj otac pokušao Tarrantu uskratiti Emmin imetak. Znam da je često razgovarao s odvjetnicima. No na koncu nije uspio. Bio je poput luđaka. Toga se sasvim dobro sjećam, načina na koji je mahnitao po kući, proklinjao Tarranta i grdio Emmu.

Govorio je da će Tarrant za pet godina prokockati njezin novac i ostaviti je u bijedi.

— Je li bilo tako?

Bellingham slegne ramenima. — Emma se godinama nikome nije javila.

— Ili njezin muž? — upita Colin. To je doista neobično, pomisli. Nikad mu ranije neka riječ nije bila tako biti mrska.

— Ne. To jest... ja nisam čuo o tome. Valjda je imao prijatelje, ali...

To bi se moglo istražiti, pomisli Colin. — Ona... oni se nisu vratili u Englesku? — upita.

Bellingham odmahne glavom, a potom zastane.

— Pa, ne znam gdje su — prizna. — Ne bih prepoznao Tarranta ni da ga sretnem na ulici. — Namršti se. — Zašto vas sve to zanima?

— Vjerujem da sam sinoć vidio vašu sestru — rastreseno odgovori Wareham.

— Vidjeli ste Emmu? Gdje? ~ 37 ~

Colin je zaustio da kaže »ovdje«, ali se na vrijeme zaustavio. — U kartaškoj partiji, nakon vašeg odlaska — reče.

Bellingham se uzbuđeno nagne naprijed. — Jeste li je poznavali? Tako sam često želio razgovarati o njoj, ali moj otac...

— Ne — prekine ga Wareham. — Nisam je poznavao. — Ako je u društvo ušla prije sedam godina, mislio je, on je tada zacijelo bio u prljavom vojnom taboru u Portugalu.

— Oh. — Robin se razočarao. — Pa, jeste li razgovarali? Gdje boravi? Posjetit ću je, bez obzira što otac kaže.

Nestala je svaka Warehamova nada da Bellingham skriva svoju sestru. U svakom slučaju, pomislio je, to sad ionako nije važno. Ona je udana žena i nema nikakve veze s njim. — Nemam pojma — reče. — Samo sam bio znatiželjan.

— Ah. — Mladićevo se lice snuždilo. Bio je previše zaokupljen samim sobom da bi razmišljao o neobičnoj znatiželji svojeg domaćina. — Volio bih da sam ostao. Rado bih je vidio.

Colina je opet obuzeo umor. Ustao je, prišao pisaćem stolu i izvadio Bellinghamove zadužnice. — Evo — reče i pruži mu papire. — Dugovi su namireni.

Mladi je čovjek polako ispružio ruku. — Sigurni ste?

— Rekao sam vam — glasio je nestrpljiv odgovor. — Sad vas moram pozdraviti. Imam sastanak. ~ 38 ~

— Naravno. — Bellingham ustane. — Ja... zahvaljujem vam.

Barun na to odmahne rukom. — Budite oprezniji za stolovima — savjetovao mu je.

Mladić je na to pocrvenio, a njegove su se blijede obrve gnjevno skupile. Stegnuo je čeljust, okrenuo mu leđa i dugim koracima izišao iz prostorije. Colin je trenutak zamišljeno zurio za njim. Očito ga je pogodio u bolnu točku. No tada je slegnuo ramenima.

Bellingham nije njegova briga. Kao ni njegova udana sestra. Ponovno ga je obuzela zlovolja, već dugo njegova stalna pratilja. Poput crne magle, prigušuje sve i životu oduzima svaku radost. Mrzovoljno si je natočio još jednu kavu.

U daleko manje otmjenom području, na drugoj strani Londona, Emma je također rano ustala nakon što se nekoliko sati nemirno bacakala po krevetu.

Sjedila je u malenoj otrcanoj sobi za doručak i pila čaj, jednom rukom pridržavajući bolnu glavu. Stvorila je groznu zbrku i baš ništa nije postigla, razdraženo je mislila. Izložila se skandalu kad je kasno noću sama posjetila kuću jednog muškarca, i to nakon što se godinama mučila kako bi zadržala ugled svojeg imena, jer je sve ostalo izgubila. Povrh toga, taj je čovjek u njoj prepoznao suputnicu s broda, a sad će je prepoznati ako se pojavi za nekim od kartaških stolova gdje namjerava zaraditi dovoljno novca za preživljavanje. I kao vrhunac njezine ludosti, nije

~ 39 ~

uspjela izbrisati dug koji i dalje visi nad glavom njezina mlađeg brata.

Otvorila su se vrata i ušla je malena, užurbana žena od gotovo šezdeset godina. Sivi uvojci okruživali su joj glavu, a haljina boje jantara, bogato ukrašena žutim gajtanima, nije odgovarala ni njezinoj dobi ni okruženju. Bila je blijeda, sitnih i ni po čemu posebnih crta lica. Smiješak koji ga je uputila Emmi nije obuhvaćao njezine sive oči. — Dobro jutro, draga — rekla je i sjela sučelice Emmi, pozvonivši za svježi čaj. — Jesi li dobro spavala?

— Ne baš. — Emma je promatrala kako Edwardova teta, jedina osoba koju je kontaktirala po povratku u Englesku, oklijeva pri biranju peciva.

Sjećala se Arabelle Tarrant kao ugledne pripadnice visokog društva, premda ne osobito važne. Našla ju je svedenu na otmjeno siromaštvo nakon što je njezin muž, u društvu zgodne i mlade kućne pomoćnice, pobjegao na Karibe. Najbolje je uopće ne razmišljati o toj temi, žurno si je rekla Emma. Kad bi Arabella započela o grijesima svoga muža, mogla bi satima pričati.

— Nadam se da sinoć za stolovima nisi loše prošla? — pitala je starija žena dok je maslacem obilato mazala pecivo. Stigao je vrući čaj pa je napunila šalicu.

— Veoma loše — odgovori Emma, misleći na Robina.

— Izgubila si? — Arabella je rukom pritisnula mršava prsa. ~ 40 ~

— Ne, ne. Pobijedila sam. U redu je. — Dogovorile su se da će Emma dijelom osvojenog novca doprinositi pokrivanju troškova Arabellina kućanstva, a sad je vidjela koliko je to obećanje domaćici važno. Još jedna osoba koju će razočarati, malodušno pomisli Emma, sad kad više neće moći sudjelovati u kartanju. — Teta — reče — poznaješ li čovjeka po imenu Colin Wareham?

Arabella raširi oči. — St. Mawr? — upita.

Emma slegne ramenima, pokazujući da joj to nije poznato.

— Colin Wareham je barun St. Mawr — objasni starija žena. — Veoma stara obitelj. Silno bogata i s dobrim vezama. Caroline Wareham, njegova sestra, udana je za grofa od Wrothama. Mislim da se St. Mawr upravo vratio iz francuskog rata. Bilo je mnogo vike i strke kad se prijavio u vojsku. Ti se toga ne možeš sjećati. Zacijelo si još bila na školovanju.

Emma je pijuckala čaj. Arabella se voljela prisjećati vremena kad je bila upućena u tračeve visokog društva.

Starija žena sklopi ruke pred sobom. — Emma, nisi valjda upoznala St. Mawra? On je najpoželjniji neženja u Londonu. Kako bi krasno bilo kad...

— Nema ni govora o nečemu takvome — prekine je Emma.

— Ali, draga moja, ti si još uvijek veoma ljupka. I nešto zrači iz tebe. Ne znam kako bih to točno opisala, ali muškarac bi to mogao smatrati izrazito...

— Ne tražim muža — odlučno će Emma. ~ 41 ~

— Ali zašto ne? Za ženu je najbolje kad je u braku. Sigurna sam da St. Mawr nikad ne bi bio tako vulgaran i odvratan da se splete sa sluškinjom i s njom ode iz zemlje. Kad pomislim što sam sve trpjela od tog čovjeka, što sam sve žrtvovala njegovim hirovima, što...

— Nisam baš poželjna partnerica — reče Emma, nadajući se da će zaustaviti bujicu prije nego se Arabella zahukta. — Bez sredstava, udovica, obitelj me se odrekla.

— Što? Oh. Ne, zacijelo nisi. — Izgledala je poput djeteta kojemu su uskratili obećanu slasticu, no Emma nije znala je li to bio san o sjajnoj partiji ili prilika da opet iznese svoje žalopojke.

— Čak i kad bi to bilo moguće, ne želim se ponovno udati — dometne Emma. — O braku nisam stekla osobito dobro mišljenje.

Arabella dramatično uzdahne. — Ne mogu reći da ti to zamjeram — reče. — Kad pomislim na godine koji sam ja posvetila...

— Što znaš o Colinu Warehamu? — prekine je Emma. — On je kockar, zar ne?

Arabella se na trenutak smela, a zatim neodređeno mahne rukom. — Godinama je s vojskom bio u inozemstvu. Ne vjerujem da itko o njemu mnogo zna. Što samo znači da Arabella ništa ne zna, pomisli Emma.

Blijedim licem starije žene preletio je izraz zabrinutosti. — Jesi li mu uzela mnogo novca? ~ 42 ~

— Što ako jesam? — upita Emma.

— Pa... samo što... neki džentlmeni ne vole kad ih pobijedi žena, a to je veoma moćna obitelj. Ne bi bilo dobro da se naljute na tebe. Mogli bi uništiti sve tvoje šanse.

Ovo je još gore no što je mislila, shvatila je Emma. Robin će biti bespomoćan pred takvim čovjekom. Ako ne može platiti, a sinoć je po izrazu njegova lica zaključila da ne može, bit će uništen u očima visokog društva, a to će ga samo gurnuti u još veću nepromišljenost za stolovima.

Emma stegne čeljust. Mora svojega brata osloboditi te prijetnje. Nije važno što će nakon dugih godina borbe za očuvanje ugleda sve morati riskirati, postupati protivno svemu što je naučila, svakom kodeksu doličnog ponašanja. Nema izbora. Morat će udovoljiti Warehamovu zahtjevu, vratiti se onamo i prihvatiti skandaloznu okladu.

Emma je shvatila da joj ta pomisao nije posve odvratna. Ima nečega u Colinu Warehamu, nečeg privlačnog. No samo ga želi pobijediti u kartanju, brzo pomisli Emma, i izbrisati onu samodopadnu sigurnost s njegova lijepa lica.

Ima dobre izglede za pobjedu, uvjeravala je sebe.

Vješta je u tome. Ali vješt je i Wareham, tvrdio je skeptičan unutarnji glas. Izrazito je darovit. Na koncu će se sve svesti na sreću. Emma je napravila grimasu.

Postoje načini, naravno, da čovjek bude sigurniji u ishod. Ona zna varati na kartama. Međutim, ne zna može li Colin Wareham prepoznati takve nepoštene ~ 43 ~

metode. Obrazi su joj se zagrijali od pomisli da bi je mogao uhvatiti u varanju. Morat će se osloniti na svoju pamet, zaključila je Emma. No to već prilično dugo radi.

— Draga moja, što je bilo? — uzvikne Arabella.

— Što?

— Pa, sad si imala veoma čudan izraz lica.

— Nema razloga za zabrinutost — odgovori Emma. — Samo moram nešto učiniti.

— Nešto u vezi St. Mawra?

— Nemoj se zabrinjavati — ponovi Emma.

Arabella ju je sumnjičavo promatrala. Emmin je dolazak bio poput odgovora na njezine molitve jer joj je itekako trebao obećani novac. Ako se Emma nađe u nekakvom sukobu s čovjekom kakav je St. Mawr, ona neće vidjeti obećani novac. Arabella je odlučila učiniti sve što je u njezinoj moći da se to ne dogodi.

Colin je sjedio u svojoj knjižnici, ponovno s bocom konjaka pored sebe, i mrzovoljno promatrao razigrani plamen u kaminu. Na insistiranje svoje majke, proveo je još jednu dosadnu, ispraznu večer u društvenom klubu Almack’s. Mislio je da ga je dosad već upoznala sa svim visokorođenim, suhoparnim mladim damama spremnim za udaju, ali večeras ih je pronašla još nekoliko. Morao je s njima razgovarati i plesati, a jednu je morao odvesti na večeru. Premda je

~ 44 ~

stalno bio uljudan, njegovo je strpljenje bilo pri kraju.

Dodijale su mu krupne naivne oči, ukrasi od bijelog muslina i besmisleni razgovori. Pokušao je majci objasniti da su mu posve nezanimljive djevojke koje predstavlja kao potencijalne supruge. Njihovi su umovi ispunjeni trivijalnostima, njihova srca nezrela.

Ali ona je njegove prigovore odbacivala kao tvrdoglavost, ili kao neshvatljivu želju da njoj pomrsi račune i izbjegne svoje odgovornosti spram obitelji. — Dovraga — progunđao je i ispraznio čašu.

Kad ju je ponovno napunio, dopustio je da se u njegovom umu opet pojavi slika Emme Tarrant. Ta je žena posve drukčija od praznoglavih debitantica. Na njezinu je licu vidio osobnost, u očima razumijevanje tragedije. Obdarena je drskošću i hrabrošću. Ima i muža, pakosno je dometnuo unutarnji glas, a on je prstima stisnuo čašu. Udario je šakom po naslonu za ruke i silom skrenuo misli s njezine kose, njezina mirisa. Ne isplati se zbog nje žaliti.

Otvorila su se vrata knjižnice. — Jedna vas dama želi vidjeti, milorde — reče lakaj.

Emma je stajala tik iza njega, ponovno s maskom na licu. Hitro je ušla, prije nego se dospjela predomisliti, i suočila se s Colinom zavaljenim u naslonjaču. — Došla sam zbog onoga što ste predložili — izlanula je.

Colin ustane. Kad se pokazalo da je nesiguran na nogama, shvatio je da je prilično popio. — Hvala, Johne — reče. — To će biti sve. — Čekao je da veoma znatiželjan lakaj polako zatvori vrata. ~ 45 ~

— Jeste li me čuli? — reče Emma i skine masku s lica. — Došla sam igrati za Robinove zadužnice.

— Zar doista? — zajedljivo će Colin.

— Da. — Emma je stajala posve uspravno i prkosno. Ovo je gore no što je očekivala. Noćas joj se povremeno činilo da u njemu ima dobrote, ali sad kao da je nestala. Muškarac koji sad stoji pred njom i guta je očima djeluje zastrašujuće. Točno je onakav kakvim ga je smatrala, potišteno je shvatila. Hladan, okorjeli kockar kojemu nije stalo ni do koga i ni do čega.

Drhtavo je udahnula. To je samo još jedan razlog za spašavanje Robina, rekla je sebi i koraknula naprijed.

Kakav je jadnik njezin bijedni muž, mislio je Colin. Kad bi on ikad imao tako blistavu, poželjnu ženu, ona ne bi kasno noću posjećivala kuće drugih muškaraca i nudila sebe u zamjenu za nekoliko tričavih zadužnica. Međutim, ona nije njegova. I nikad neće biti. Colina je preplavilo žaljenje. Zašto bi oklijevao? Ona nije nedužna djeva i sasvim dobro zna što radi. — Neka bude — reče, okrene se i pođe prema kartaškom stolu.

Sjeli su jedno nasuprot drugome. Bude li je pratila sreća, mislio je Colin, mogla bi ga pobijediti.

Gotovo su podjednako vješti. No nekako je osjećao da će večeras sreća biti na njegovoj strani. — Možete dijeliti — reče i shvati da uživa u prkosnom pogledu što mu ga je dobacila.

Emma podigne karte i počne ih žustro miješati.

Promatrao ju je kako poravnava špil i počinje dijeliti. Natjerana je na to, shvatio je, a sada to obavlja ~ 46 ~

sa strastvenom odlučnošću. Njime je prostrujalo iščekivanje kad je podigao svoje karte. Njihovo je nadmetanje počelo.

Bila je to katastrofa. Sreća je doista bila na strani Colina Warehama. Svaka mu je karta odgovarala, svaka mu je Emmina strategija samo pomagala. Jedva je i sam mogao vjerovati, pa joj nije zamjerio kad je nakon drugog dijeljenja zastala i proučavala špil kao da su karte obilježene. No čak je i s novim špilom pobijedio u završnom dijeljenju, i to s velikom razlikom.

Kad je odigrana posljednja karta i bodovi su se zbrojili, Emma je povukla bocu konjaka preko stola, napunila čašu i u dva je velika gutljaja ispraznila.

Trebao bi je pustiti, mislio je Colin. Trebao bi joj reći da je njezinu bratu vratio zadužnice i da mu ništa ne duguje. No nije mogao odoljeti porivu da stane kraj njezine stolice i rukom lagano prijeđe po jednom nagom ramenu. Njezina se koža doimala poput tople svile. Uzbuđivalo ga je sve na njoj.

Emma je zadrhtala na njegov dodir. — Nećete tražiti da ispunim uvjete ove apsurdne oklade — rekla je višim tonom nego inače.

Jedan poljubac, mislio je Colin. To je zavrijedio.

Povuče je na noge i okrene prema sebi. Sve je ovo posve šašavo, a i sam je malo poludio. Ona je tako ljupka. Njezine su oči nedokučivo tamnoplave.

Emma podigne pogled prema njemu. Tako je visok. Unatoč njezinoj visini, uzdiže se nad njome i nevjerojatnim ljubičastim očima zuri u njezine, a na ~ 47 ~

njegovu lijepu licu vidi se neka neprepoznatljiva jaka emocija. Istodobno je osjećala fasciniranost i malo straha. Otvorila je usta kako bi protestirala, ali su ih njegova zatvorila dok joj je željeznim stiskom držao ruke. Počela se otimati, ali je stala, zapanjena onim što joj se događalo.

Colin Wareham nije joj gnječio usne uza zube, kao što je Edward činio. Nije ju grabio kao da je veliki paket koji pokušava premjestiti. Nije ju nestrpljivo gurao, kao da se ljuti jer ona ne zna što on u svakom trenutku točno želi, jedva čekajući da to obavi.

Poljubac Colina Warehama bio je nježan i podatan. Bio je topao i mekan, trajao je i trajao, poticao ju je da reagira, postajao je sve gorljiviji dok mu se prepuštala, korak po korak. Bilo je nevjerojatno. Nikad ranije nije osjetila nešto tome slično i nije mogla potisnuti uzbuđenje.

Kad je obavio ruke oko nje, oslobodivši njezine, i privukao je bliže, Emma se zanjihala. Osjećala je čvrste mišiće njegovih prsa na svojim grudima, kao i pritisak snažnog bedra duž svojega. I dalje je ostao nježan. Usnama joj je lagano milovao vrat dok je rukama nježno prelazio po njezinim leđima. Spuštao je brze poljupce duž njezina ramena i po oblinama grudi iznad dubokog izreza haljine. Osjećala ih je kao vrele dodire na koži. Kad je opet prisvojio njezine usne, dopustila mu je. Nježno ju je uzbuđivao vrhom svojeg jezika.

Njezina nesigurna, nevješta, ali očito strastvena reakcija, izazvala je grozničavo uzbuđenje u Colinu. ~ 48 ~

Premda se kanio povući, nije mogao. Kao da se život, nakon dugih mjeseci suhe praznine, vraćao u njega, slijevao se, intenzivirao. Kliznuo je rukom do njezine dojke i dražio joj bradavicu kroz tanku svilu haljine.

— Oh — dahne Emma, držeći se za njega, zapanjena osjećajima što ih je u njoj izazivao.

Colin ju je privinuo uza se i lagano gurnuo bedro između njezinih nogu.

— Oh — ponovno izusti Emma. Zrnce panike prodrlo je kroz osjetilnu omaglicu. — Ne. Čekajte.

— Ne mogu — dahnuo je i ponovno usnama kliznuo niz njezin vrat. Ruke su mu postale malo grublje kad joj je s ramena gurnuo nabrane rukave i spustio uski gornji dio haljine, a svjetlost svijeća razotkrila je dojke ružičastih i zamamnih vrhova.

Emma dahne. Preplavio ju je stari strah. Kako joj je njezin muž zastrašujuće pokazao, muškarci imaju drugu, mračniju stranu, skrivenu iza otmjenosti i galantnosti.

— U čemu je problem? — upita Colin.

— Ni u čemu, milorde — mehanički odgovori Emma. Mora to izdržati radi Robina, govorila je sebi.

Promatrajući promjene izraza na njezinu licu, Colin se zbunio. Njezino se ponašanje ne podudara s onim što je o njoj saznao. Zahvaljujući dugim godinama zapovijedanja ljudima u ekstremnim uvjetima, naučio je pronicavo procjenjivati karaktere, a u Emmi nije vidio nikakvo pretvaranje, nikakvu prepredenost. Doimala se poput toplog i prelijepog stvorenja koje kao da je tek počelo upoznavati ~ 49 ~

intimnosti između muškarca i žene. Također je izgledala istinski prestrašeno.

To nije mogao podnijeti. Sagnuo je glavu i opet je poljubio, veoma nježno, polako draškajući njezine usne dok se nisu opustile pod njegovima i prepustile mu svoja medna usta. Njezina je reakcija pojačala njegovu žudnju, ali ju je držao pod kontrolom. Poveo ju je do duge sofe ispred kamina, polako je spustio na jastuke i kleknuo kraj nje. Počela se podizati, ali ju je opet poljubio, omamljujući je predivnom nježnošću svojeg dodira. Colin se sagnuo do jedne nage dojke i njezin vrh uzeo u usta, lepršajući jezikom.

Emma opet dahne. Nije znala da muškarac u njoj može izazvati takve osjete, ili da bi to ikad učinio.

Misli su joj se smućeno vrtjele glavom. Što je ovaj čovjek? Hladan i zajedljiv u jednom trenutku, a sad u njoj izaziva osjećaj da se utapa u slatkim osjetima.

Colinova se ruka zavukla ispod ruba haljine i kliznula uz mekanu kožu njezine noge. Osjećala je njegove prste kao tihi šapat.

Emma se opet ukočila. — Ne. Čekajte — rekla je i nastojala sjesti.

Colin nikad u životu nije neku ženu tako silno želio. Nešto u kombinaciji tuge i strasti što ju je u njoj otkrio odgovaralo je dubokoj potrebi koje uopće nije bio svjestan. — Draga Emma, ne vjerujem da mogu — odgovorio je.

Na te je riječi Emmom prostrujao drhtaj šoka i straha, te se uspravila u sjedeći položaj, oduprijevši se njegovu zagrljaju. — Odakle znate moje ime? — oštro ~ 50 ~

je pitala.

Proklinjući vlastitu nesmotrenost, Colin se nastojao pribrati, pokušavajući ignorirati gorljive zahtjeve svoga tijela. Kakvu bi joj priču mogao dati?

Kako bi joj mogao odvratiti pozornost i nastaviti ono što su započeli? No u tamnoplavim je očima opet vidio strah i nije mogao nastaviti s varkom. — Pogodio sam vaš identitet — priznao je. — Na temelju sličnosti s vašim bratom.

— Bratom? — krzmala se, pokušavajući zadržati ruševine svoje anonimnosti. — Ne znam što želite reći, milorde.

— Jutros me posjetio — blago će Colin. — Trebalo mi je malo vremena, ali tada sam počeo zamjećivati. Vaša je kosa posve osebujna, znate.

Premda nema posebne sličnosti lica, postoje jasno vidljivi manirizmi. Na koncu sam iz njega izvukao priču.

Priču! Emma zastenje u sebi. Priču o njezinoj sramoti. Sad je doista razotkrivena. Uništene su njezine nade o skromnom životu u vlastitoj zemlji. Na neki je način još gore to što ovaj čovjek zna sve o njezinoj lakoumnosti i poniženju. Sve je uložila u okladu za brata koji je čak ne poznaje, i izgubila.

— Nikome neću govoriti o tome — uvjeravao ju je Colin kad je vidio izraz njezina lica.

Nije mu vjerovala. Iz iskustva je znala da muškarci ne mogu odoljeti želji da se hvale svojim uspjesima. Dovoljno je da, kad malo popije, samo jednom prijatelju ispriča o razuzdanoj sestri Robina ~ 51 ~

Bellinghama i načinu na koji se ponudila u okladi, i priča će dobiti krila. Čut će je i Robin. Emma porumeni do korijena kose. Podigne jedan rukav natrag na rame i upita: — Hoćete li mi dati zadužnice?

— Ah. Moram vam objasniti o tim zadužnicama.

Emma stisne prste oko rukava. — Zar ćete se i dalje držati te grozne oklade? — uzvikne.

— Ne, ali vidite, ne mogu vam ih dati. Već sam...

— Kakva sam ja budala — plane Emma. Stisnula je šake. — Čovjek poput vas nema nimalo časti. To sam znala. Ali nekako sam ipak vjerovala. Dopustila sam da me umiri vaše ponašanje, baš kao i vaše naivne žrtve. — Udarila je šakom o šaku, ne osjećajući bol. — Stvorila sam nepotreban skandal. Uništila svoju...

— Ako mi dopustite da vam kažem — prekine je Colin, nastojeći je nadglasati. — Nema razloga za ovakav gnjev. Ja...

— O, da, shvaćam — gorko će Emma. — Sad ćete reći da nisam ispunila svoj dio nagodbe, premda ste uništili sve moje šanse. A kad bih udovoljila vašim zahtjevima, kasnije bi ih bilo još. Vi ste najniži oblik čovječanstva. Nije vam stalo ni do čega, osim do oklade. Nemate srca.

— Kao vaš muž? — prasnuo je, izazvan njezinim tonom i odbijanjem da ga sasluša.

Emma stisne čeljust. — O tome nećemo govoriti — reče. — Uništili su ga muškarci poput vas.

— O, doista? Zacijelo je krasan primjerak. Zna li gdje ste noćas bili? — podrugljivo će Colin. — Je li vas ~ 52 ~

on poslao kako biste vidjeli što možete izvući?

Emma ustukne pred uvredom. — Edward je mrtav — uzvikne. — Prije godinu dana ubio ga je netko poput vas!

Colin je imao samo trenutak za probavljanje te vijesti prije nego je lakaj odškrinuo vrata i rekao: — Došao je neki džentlmen, milorde. Rekao sam mu da je kasno i da ste zauzeti...

— Čujem ga kako viče, idiote — začuje se drugi glas. — Pusti me da prođem, proklet bio!

Colin je vidio kako se Emma posve ukočila, a oči su joj se raširile i potamnjele. Instinktivno je skočio na noge, zaobišao sofu i stao iza nje, štiteći je od pogleda s vrata. U idućem se trenutku u knjižnicu progurao visok starac uspravna držanja i suočio s njim, štapom od ebanovine udarivši o pod. — Gospodine, vjerujem da znate zašto sam ovdje.

Colin je proučavao posjetiteljevu bujnu bijelu kosu i tvrdo, izborano lice. U namjeri da čovjeka izbaci iz kuće spriječila ga je samo činjenica da Emma zuri u njega kao što ptica zuri u zmiju. — Nemam pojma — odgovori.

— Došao sam zbog svojeg sina — zagrmi čovjek.

— Upravo sam čuo što je izveo. Postoje načini za kontroliranje tog mladog magarca. Zabranio sam mu kockanje nakon posljednjih gubitaka i rekao mu da više neću pokrivati kockarske dugove. — Opet je udario štapom o pod. — Čujete li me, gospodine?

Nema više. To će morati platiti od svojeg džeparca.

Više ga neću spašavati. Neka vam ovo bude ~ 53 ~

upozorenje da ne igrate sa žutokljuncima. Premda bih očekivao da jedan džentlmen to zna.

— Vaš sin i ja već smo riješili dug — ledeno će Colin. — Nema potrebe da se time opterećujete.

Zapravo, ne razumijem zašto to činite. — Čuo je kako je Emma iza njega zapanjeno dahnula i u mislima poslao dovraga iritantnog posjetitelja.

Bellingham ga je mrko gledao. — Nije imao novca za plaćanje duga.

— Namirio je dug — ponovi Colin. — Vratio sam mu zadužnice.

Emma je tiho uzviknula baš kad je njezin otac otvorio usta da odgovori. Bellingham je pošao naprijed kako bi vidio tko je taj neželjeni svjedok. — Ovo se vas ne... — počeo je, a zatim se prekinuo. Čupave bijele obrve skupile su se od gnjeva. Izbečio je blijedoplave oči. Krv je potamnjela oštre crte njegova lica. — Ti — reče.

Colin je pogledavao jedno pa drugo, duboko žaleći zbog svoje uloge u svemu tome.

— Što radiš ovdje? — vikne Bellingham. — Što si, dovraga, učinila od svoje haljine? Valjda tražiš neki novi način da me osramotiš?

Emma je drhtavo udahnula i vratila na mjesto drugi rukav svoje haljine. Mada je sasvim problijedjela, sjedila je uspravno i hrabro se suočila s ocem.

— Gdje je ona ništarija od tvoga muža? Napustio te, je li? Znači da je tvoj novac nestao. Nadam se da ne očekuješ da ću te ja uzdržavati. ~ 54 ~

— Ne — bezizražajno će Emma.

— Niste se valjda vratili da biste živjeli u Londonu? — Bellingham je izgledao ogorčeno. — Neću to trpjeti, znaš. Rekao sam onom nitkovu Tarrantu da ću ga ustrijeliti ako se ikad ponovno pojavi u Engleskoj. Nisam tako star da to ne bih mogao!

— Edward je mrtav — Emma reče istim beživotnim glasom. Prikupila je hrabrost, podsjećajući se da više nije dijete i ne mora se bojati očevih prijetnji. — Uopće nisam imala namjeru sresti se s tobom. Radije bih umrla nego tražila nešto od tebe.

Bellingham ju je mrko gledao. Tada je pogledao Warehama. — Što radiš u ovoj kući? — upita.

— Došla sam s barunom St. Mawrom razgovarati o Robinovim zadužnicama — reče Emma, ponovno osjetivši gnjev zbog Colinove izdaje.

— U ovo doba? Sama? S haljinom spuštenom niz ramena kao da si obična drolja? Ne pokušavaj me obmanuti, curo!

Emma proguta slinu. Željela je ustati i suočiti se s njim, ali se bojala da je noge neće držati.

— Na što si se svela pod Tarrantovim utjecajem?

— prezirno će njezin otac. — Jesi li ljubavnica ovog čovjeka? Zar ćeš naše obiteljsko ime povući još dublje u blato?

— Ja... — Emmi su riječi zapele u grlu.

— Mi smo stari prijatelji — mirno će Colin. Nije mogao podnijeti izmučen izraz njezina lica. — Davno smo se upoznali u Europi. ~ 55 ~

— Prijatelji? — Riječ je iz Bellinghamovih usta zvučala skandalozno. — Imate li običaj od vaših prijateljica zahtijevati takvu razgolićenost, milorde St. Mawr?

Emma je izgledala kao da će svakog trenutka zaplakati. Colina je obuzeo neodoljiv poriv da je zaštiti.

— Vjerujem, gospodine, da ste obeščastili moju kćer! — zaurla Bellingham. Opet udari štapom po podu. — Što bih drugo trebao misliti, eh? Nađem je ovdje napola nagu. Kako to objašnjavate?

— Nemam nikakve veze s tobom — uzvikne Emma. — Odbacio si me. Nemaš pravo...

— Moram misliti na obiteljski ugled — reče njezin otac. — Bellinghami nikad nisu bili upleteni u skandal sve dok ti nisi pobjegla s onim prokletim Tarrantom. Neću dopustiti da se takve stvari ponavljaju. — Okrene se Colinu. — Kako se kanite iskupiti, gospodine?

Colin je opazio iznenadan sjaj u starčevim očima i shvatio što smišlja. — Zar očekujete da ću je oženiti?

— upita, želeći vidjeti njegovu reakciju.

— Što? — vikne Emma.

— Doveli ste je u kompromitirajući položaj — starac reče s vidljivim zadovoljstvom. — To bi bilo časno.

— Nemoj biti smiješan — reče Emma.

— Bilo bi, zar ne? — zamišljeno će Colin. Šašava ideja, mislio je. Zapravo, ne dolazi u obzir.

Emma se naglo okrene prema njemu. — Jeste li ~ 56 ~

poludjeli? — reče.

— No, dakle. — Bellingham se počne smiješiti.

Slobodnom je rukom trljao nadlanicu one kojom je držao štap. — Barunica St. Mawr — doda. — Tko bi to očekivao?

— Čekajte malo! — krikne Emma. — Obojica.

Ne pada mi na pamet...

— To je sjajna vijest — reče njezin otac, iz trenutka u trenutak sve radosniji. — Daleko više od svega čemu sam se ikad nadao. Draga moja Emma.

— Nisam rekao da ću... — počne Colin.

— Ja nisam tvoja draga Emma — obrecnula se.

— I sigurno se neću udati za St. Mawra. Ili za bilo koga drugoga, kad smo već kod toga.

Bellingham se smijuljio, a Emma se ukočila od bijesa. — Žene — rekao je Colinu. — Emotivna stvorenja, eh? To je dio njihova šarma.

Colin nije bio toliko glup da mu odgovori.

— Dakle, to ćemo smatrati dogovorenim — nastavio je. — Udat ćeš se iz kuće Bellingham, naravno.

— Ništa nije dogovoreno — procijedi Emma. — Zar me nisi čuo? Odbijam.

— O tome bi još trebalo raspraviti — složio se Colin. Stvar je nemoguća, jasno. Sušta suprotnost onome što se od njega očekuje. Premda je počeo uočavati određene prednosti te zamisli.

— Svakako, svakako. Siguran sam da ćete vas dvoje sve dogovoriti — odgovori Bellingham i okrene se prema vratima. — Barunica St. Mawr — ponovi, ~ 57 ~

veoma samodopadno. Kao da se boji da bi mu netko mogao proturječiti, žurno iziđe.

— Što vam, dovraga, pada na pamet? — oštro upita Emma prije nego su se zatvorila vrata. Što je više razmišljao o Emmi kao o svojoj ženi, to mu se ideja više sviđala, shvatio je Colin. — Nudim vam brak? — rekao je, kao da iskušava tu mogućnost.

Otvorila je usta, ali ništa nije rekla.

Sjetio se razdoblja prije nego ju je upoznao, kad je pred sobom vidio samo beskonačni niz besmislenih dužnosti što će ih do svoje smrti ispunjavati. Emma je u njemu najprije probudila znatiželju, zatim je unijela smijeh, i na koncu žudnju. — Zar se ne bismo mogli dobro slagati? — pitao se, više u sebi.

— Nije moguće da ste ozbiljni. — Zaprepastila se.

— Od trenutka kad smo se upoznali...

— Jučer! — uzvikne Emma.

— Jučer — složio se. — Od tog trenutka osjećam neopisivo zanimanje za vas.

— Zanimanje? — muklim je glasom ponovila.

Kimnuo je, zadovoljno zaključivši da ga je shvatila. — A tu je i problem vaše nazočnosti ovdje.

— Moje... ?

Uzdigao je obrve, a njegov ju je pogled podsjetio na zbivanja prije dolaska njezina oca.

— Kako se usuđujete! — prasne Emma.

Naglo je skupio obrve. — Kako se usuđujem dati vam bračnu ponudu? — Nije navikao na tu vrstu reakcije. ~ 58 ~

— Ja nisam nekakav praznoglavi objekt kojim ćete se vi i moj otac poigravati — ustvrdila je.

— Uobičajeno je da se te stvari tako rješavaju — naglasio je.

— Te... ! — Emma je nakratko ostala bez riječi.

— Jesam li ja neiskusna debitantica? — vikne. — Jeste li vi mlad čovjek kojemu trebaju roditeljski savjeti?

— Upravo to želim reći — složio se Colin. — Što se toga tiče, dobar smo par.

— Uopće nismo dobar par — usprotivila se Emma. — Neću se vezati za još jednog kockara.

— Vratio sam zadužnice vašem bratu — istakne Colin. — Nisam ih namjeravao naplatiti. Uopće nisam želio igrati s njim, ali on je to prikazao kao pitanje časti i...

— Meni ste dopustili da vjerujem — reče Emma, gotovo se gušeći od gnjeva — da ćete ih naplatiti.

Prevarili ste me u nastojanju da me odvučete u svoj krevet!

— I vi ste mene prevarili — ustvrdio je. — Uopće niste spomenuli muža.

— Kakve je to veze imalo s Robinovim dugom?

— uzviknula je. — Nije postojao nikakav razlog da vam bilo što kažem.

— Mislim...

— Mislite što god hoćete — uzviknula je, osjećajući vrtoglavicu. — Sigurno se neću udati za vas.

Ta je pomisao krajnje apsurdna. — Iz nekog je razloga bila na rubu plača. Ne bi mogla podnijeti da on vidi njezine suze. Stoga je pobjegla iz sobe, naglo otvorila ~ 59 ~

velika ulazna vrata i sjurila se niza stube na ulicu.

Morala je pobjeći, biti sama i razmrsiti svoje beznadno zapetljane osjećaje. Kad barun St. Mawr dobije priliku da učini isto, mislila je Emma, sigurno će požaliti zbog svoje nepromišljene bračne ponude.

Colin ju je slijedio, ali je Emma malo dalje niz ulicu uspjela zaustaviti fijaker i nestati u londonskom prometu. Shvativši da još uvijek ne zna kako će je opet naći, Colin je stajao nasred ulice i psovao, glasno i kreativno. — Tako treba, gazda — rekao je radnik koji je onuda prolazio. — Recite im što ih ide.

~ 60 ~

Tri

ad je dva dana kasnije Colin Wareham sišao na doručak, opet je bio loše raspoložen.

Nesvjestan zabrinutih pogleda svoje služinčadi, s gnušanjem je odbio porciju kobasica. Mrvio je kruh na tanjur, uživajući u tom uništavanju, zgužvao je ubrus i bacio ga na pod. Lakaj ga je oprezno zaobišao, kao da sadrži eksploziv. Colin ništa nije saznao o Emminu boravištu u Londonu. Barbara Rampling nije znala, a diskretna raspitivanja među njezinim stalnim gostima nisu dala rezultata. Osjećao je silnu potrebu da razgovara s Emmom, osjećao je da mu sreća klizi kroz prste, a ne uspijeva je pronaći. Nemoguća situacija.

Kad kraj svog tanjura nije, kao i obično, našao presavijen Morning Post, pozvonio je s nimalo mu svojstvenom žestinom. Odmah se pojavio njegov osobni sluga Reddings, spustio novine kraj Colinove ruke i zadržao se ondje kako bi svomu gospodaru natočio svježu kavu. To je bilo prilično neobično, pa je Wareham uzdigao obrve i pogledao ga.

— Jutros je u novinama objavljena veoma zanimljiva vijest, milorde — ukočeno će sluga.

~ 61 ~

— Je li? — Colin je pregledao naslovnicu. — Nešto s kongresa? — Nakon Napoleonova poraza, europski narodi održavaju veliki kongres u Beču, a on je sa zanimanjem pratio razvoj događaja. Budući da se toliko godina borio protiv malog Korzikanca, smatrao je da ima pravo znati što će biti s njegovim carstvom.

— Ne, milorde — veoma čudnim tonom odgovori Reddings.

Colin ga je razdraženo promatrao. Godine zajedničkog ratovanja stvorile su daleko prisniji odnos od obične veze između gospodara i sluge. Colin je s lakoćom protumačio stisnute usne i napola spuštene vjeđe sitnog čovjeka. Bilo je jasno da je nekako uvrijedio Reddingsa, ili barem Reddings misli da ga je uvrijedio. No sve se činilo posve uobičajenim dok je prije manje od pola sata pomagao Colinu da se odjene. — Što je bilo? — upita Colin.

— Ništa, siguran sam, milorde — reče Reddings.

Ostao je stajati kraj stola, zanemarujući svoje obveze u ovo doba dana.

— Nešto u vezi te vijesti u novinama? — upita Colin. — O čemu je, dovraga, riječ?

— Siguran sam da o svojim planovima niste obvezni obavijestiti mene, milorde, odnosno osoblje u kućanstvu — izlane Reddings. — Ali kad planirate takvu promjenu za sve nas, očekivao bih da ćete nam to osobno reći. — Stajao je veoma uspravno i zurio u suprotni zid sa žarom što ga očito ne zavređuje ondje obješena nezanimljiva slika.

— Promjenu? — zbunjeno će Colin. Pogledao je ~ 62 ~

novine i pitao se o čemu taj čovjek govori.

Reddings se još više ukočio. — Svakako, milorde.

Možda ne shvaćate kako će to biti velika promjena.

— Što će biti? Govoriš besmislice, čovječe.

Sluga je izgledao prijekorno. Bez riječi, otvorio je novine na stranicu oglasa i pokazao određeno mjesto.

Colin je razdraženo čitao. — O, gospode — izusti.

— Nova gospodarica uvijek unosi promjene — reče Reddings. — Kuharica je uvjerena da će je zamijeniti neki Francuz, a kućne pomoćnice... — Zastao je kad je vidio kako se Wareham namrštio.

— Bellingham — plane Colin. — Ovo je njegovo maslo. — Ponovno je pročitao objavu o njegovim zarukama s ledi Emmom Tarrant, kćeri plemenitog Georgea Bellinghama. Stari je vrag bio toliko drzak da je stavio i datum vjenčanja, za samo dva tjedna. — Gospode — ponovio je. Emma će biti bijesna.

Izgubljena je svaka nada da će mirno raspraviti tu situaciju.

— Zar je objava netočna, milorde? — upita Reddings proučavajući njegovo lice. S njegovim je gospodstvom prošao muke bitaka, duga razdoblja dosade i razuzdana slavlja između borbi, proživio je uznemirujuću melankoliju proteklih dana, ali ga nikad nije vidio tako uzrujanog. — Zar nešto nije u redu?

Iznenadna je misao naelektrizirala Colina. — Zaboga, moja majka! — uzviknuo je i tako naglo ustao da je umalo prevrnuo stolicu. — Neka mi smjesta osedlaju konja. Izlazim. ~ 63 ~

— Svakako, milorde. — Neobuzdana radoznalost zamijenila je Reddingsovu ukočenost. — Smijem li pitati kamo idete?

— Onamo gdje me nitko neće naći dok ovo ne raščistim — glasio je uzrujan odgovor. — Požuri, čovječe.

Na drugoj strani Londona, Emma nije ni stigla sići na doručak. Prije nego se posve odjenula, Arabella Tarrant samo je kratko pokucala i uletjela u njezinu spavaću sobu. — O, draga moja! — uzvikne starija žena. — Tako si tajnovita. I kako si se samo pretvarala da te brak uopće ne zanima. Posve si me zavarala. No mislim da si mogla nešto reći kad te zaprosio. Ovo je nevjerojatno!

Emma se okrenula od toaletnog stolića gdje je podizala kosu i ruke su joj zastale u zraku. — Kako to misliš? — upita.

— Tako je silno bogat! — uzvikne Arabella i sklopi ruke na mršavim prsima. Jutros je odjenula haljinu uzbuđujuće svijetle nijanse ljubičaste boje. — Nikad ti ništa neće uzmanjkati. — Izgledala je veoma čeznutljivo. — Još je i veoma naočit, koliko sam shvatila.

— O čemu to govoriš? — oštro upita Emma, ali ju je obuzeo mučan osjećaj da zna.

— Pa, o objavi tvojih zaruka. U Morning Postu.

~ 64 ~

Zar ti nisu rekli da će je danas staviti?

— Gdje je? — procijedi Emma.

Arabella je radosno donijela novine. Dok je Emma čitala kratke rečenice, starija je žena neprestano brbljala o odjeći i opremi za nevjestu, o najnovijoj vrsti kočija, radosna kao da iščekuje vlastito vjenčanje. Emma je spustila novine. Nije mogla vjerovati da bi Wareham, nakon svega što mu je rekla, dao tu obavijest u novine. To je nepodnošljivo, neoprostivo gaženje svih njezinih prava i želja. Taj postupak jasno pokazuje da njezino mišljenje baš ništa ne znači. — Otac — zaključila je. — Proklet bio!

— Emma!

— Uopće mu nije stalo do mene — silovito reče.

— Ne vjerujem da mu je ikad bilo stalo. Riječ je samo o dojmu, o tome što će ljudi reći, o njegovu položaju što ga zauzima kao drugi sin jednoga grofa. Muka mi je od toga! — Bacila je novine na pod i šutnula ih. Kad je to nije zadovoljilo, šutnula je cipelu na drugi kraj sobe. Glasno se odbila od suprotnog zida. — Muškarci misle da s nama mogu činiti što god žele — dodala je.

— No ja ću ih sve iznenaditi. Danas odlazim. — Opet se okrenula prema zrcalu kako bi dovršila frizuru.

— Odlaziš? — Starija je žena blenula u nju.

— Večeras ćemo se ukrcati na brod za Francusku — reče Emma.

Probdjela je veći dio noći, razmišljajući kako bi mogla popraviti kaos što ga je ovdje stvorila. Ostala je bez načina zarađivanja za život. Kockanje je samo po sebi dovoljno loše, ali posve je nemoguće kockati ~ 65 ~

okružena šaputanjima o njezinim prošlim i sadašnjim nepromišljenostima. Posve neželjen, ali obnovljen kontakt s obitelji može donijeti samo trzavice i patnju. Zaključila je da opet mora otići iz Engleske.

Ona i Ferik vratit će se na kontinent, životu u malenim, otrcanim hotelima. Prehranjivat će se novcem osvojenim u bijednim kockarnicama.

Preplavila ju je nevoljkost — kako je to mrzila — ali ju je nemilosrdno potisnula. To je jedina mogućnost.

Nije razumjela što Colin Wareham izvodi, kakva ga donkihotovska mješavina obveze i perverzije pokreće.

Ali ovaj oglas u novinama posljednja je kap, niti jedan muškarac ni na što je neće primoravati. — Ionako sam kanila otići. Samo ću krenuti malo ranije.

Arabella se pribrala. — Ali... ali što je sa St. Mawrom? — s nevjericom je rekla. — Ostavljaš ga?

Jednog od najpoželjnijih neženja u Engleskoj?

Emma se protiv volje sjetila njegovih ruku na svojoj koži, izraza u njegovim očima dok ju je dodirivao. Stegnula je čeljust i odgurnula uspomene.

— Barun St. Mawr me možda sažalijeva — reče. — Ili možda pati od hirovitih raspoloženja. Ne znam. No sigurna sam da se iznenadio kao i ja kad je ugledao tu obavijest. — I sigurno je itekako požalio zbog svojih prenagljenih riječi, dodala je u sebi. To će ga naučiti da se ne smije prepuštati prolaznim porivima.

— Ali, draga moja. — Arabella ju je povukla za rukav kako bi naglasila svoje riječi. — Obavijest je objavljena. Svi su je zacijelo vidjeli. Ne može se povući ako ga budeš držala za riječ. ~ 66 ~

— Nikad to ne bih učinila — revoltirano će Emma.

— Ništa ne bi morala učiniti. Samo možeš sve organizirati kao da...

— Ne. — Uzdigla je bradu. Život ju je tijekom posljednjih godina lišio mnogih stvari, ali ne i samopoštovanja. — U svakom slučaju, ne želim se udati, teto. Kao što sam rekla, nemam osobito dobro mišljenje o braku.

— Ali ovo bi bilo posve drukčije — uzvikne Arabella. — Bila bi barunica, i bogata. Bila bi utjecajna osoba u visokom društvu. Svuda bi te pozivali i...

Emma je zamislila oluju glasina koja je već zahvatila visoko društvo. — Nemoguće — promrmljala je. Okrenula se da pođe. — Moram reći Feriku neka počne pakirati naše stvari — reče. — Odlučila sam.

Arabella je stajala i još dugo nakon Emmina izlaska zurila u vrata. Jednostavno nije razumjela Emmin stav. Kad bi se njoj pružila najmanja prilika da ponovno uđe u visoko društvo, Arabella bi je zgrabila bez razmišljanja o posljedicama. Čisto je ludilo odbaciti priliku za udaju koja bi joj donijela bogatstvo i titulu. I ne samo Emmi. Jer kad bi se njezina mlada rođakinja udala za St. Mawra, Arabella bi također imala vezu s njim, i tko zna kakve šanse za bijeg iz ove bijedne egzistencije.

Na Arabellinu se blijedu licu pojavio tvrdoglav izraz. Neće mirno sjediti i gledati kako ponovno propadaju njezine šanse. Bila je bespomoćna kad je ~ 67 ~

njezin bijednik od muža pobjegao. Iznenadio ju je i posve smutio. No sad je situacija posve drukčija. Neće dopustiti da joj taj čovjek — i sve što bi za nju mogao učiniti — klizne kroz prste. Vrativši se u svoju sobu, Arabella je sjela za pisaći stol i dvadeset minuta grickala pero, smišljajući pismo za baruna St. Mawra.

Kad je završila, savila je pismo, zapečatila ga i poslala, strogo napomenuvši da se mora odmah isporučiti, ma gdje se barun nalazio. Na koncu je sluškinji dala određene upute i povukla se, čekajući daljnji razvoj događaja.

Nezemaljski je krik odjeknuo raskošnom spavaćom odajom sadašnje barunice St. Mawr, Catherine. Na prodoran su zvuk dotrčali njezina sobarica, batler, dvije kućne pomoćnice i lakaj te su se, nimalo dostojanstveno, gurali na vratima.

Sobarica, superiorna žena s iznimno oštrim laktovima, prva se probila. — Miledi? — rekla je i poravnala kapu, obuzdavajući dahtanje izazvano trčanjem.

— Mirišljave soli! — krikne barunica, držeći se za vrat. — Konjak. Pošaljite po liječnika. Pošaljite po moju kćer.

Dok se velika skupina slugu razilazila da ispuni njezine zahtjeve, njihova je gospodarica počivala na krevetu, okružena svilenim ružičastim jastucima. Oko nje su ležali odbačeni pladanj za doručak, ručno

~ 68 ~

zrcalo i jutarnja pošta. Morning Post pretvorio se u zgužvanu hrpu na sagu, kao da ga je zgužvala i bacila.

Premda je prešla pedesetu, majka Colina Warehama još uvijek je bila veoma privlačna. Sin je od nje naslijedio tamnu kosu i ljubičaste oči. Međutim, visinu i oštre crte lica naslijedio je od oca. Njezino je lice bilo mnogo blaže. Zapravo, cijela je njezina figura bila blago zaobljena, ali ne debela. Imala je male punašne ruke i obraze kao u vjeverice. Zamamno izvijena usta su prije trideset godina dovodila u ekstazu mnoge mlade džentlmene. Sve u njezinu izgledu stvaralo je dojam da je ona nježna, ugodna osoba čije su najdublje misli posvećene tračevima, kupovini i modi. Ukratko, izgled je posve zavaravao.

Jer barunica je bila pronicava, odlučna i nepokolebljiva žena koja je upravljala vlastitim investicijama, ozbiljno se zanimala za politiku, te zajedljivim primjedbama i uplitanjem u njihove živote terorizirala veći dio svoje obitelji.

Služinčad je dobro poznavala njezinu pravu narav, te brzo i učinkovito izvršavala sve njezine naredbe. Ugledni liječnik zadužen za baruničino zdravlje za samo je nekoliko minuta pokucao na ulazna vrata. Njezina kći Caroline, grofica Wrotham, već je ulazila u otmjenu kočiju na putu k svojoj majci.

— Jesi li vidjela? — uzviknula je barunica čim se pojavila njezina kći.

— Što, majko? Zar si bolesna? Lakaj je rekao da si imala napadaj.

— Morning Post — glasio je odgovor, naglašen ~ 69 ~

dramatičnom gestom prema zgužvanim novinama na sagu.

— Nisam ih još stigla pročitati. Jutros je vladao kaos u dječjim odajama i morala sam...

— Pa, čitaj — prasne barunica, odustane od počivanja i odgurne liječnika.

Caroline uzdahne i krene po novine. — Ima li nešto posebno što... ? — počne, poravnavajući novine.

— Svakako! Pogledaj zaruke.

Caroline poslušno prelista novine do stranice oglasa. Nestrpljiva izraza lica, počne čitati. — Mala Merton uhvatila je Harrimana — primijeti. — Nisam to očekivala. O, zaručila se Amelia Franklin. Tako mi je drago. Ona... — Caroline zabezeknuto otvori usta.

— Sad vidiš — trijumfalno će njezina majka.

— Colin?

Nakon što je ostvarila željeni učinak, barunica je mahnula slugama i liječniku. — Idite, idite. Dobro mi je.

Nimalo iznenađen, liječnik je uzdahnuo, zatvorio svoju torbu i izišao. Kućne su se pomoćnice razišle.

Samo je baruničina sobarica, navikla na hirove svoje gospodarice, ostala i čekala. Njezina je dalekovidnost bila nagrađena kad je barunica rekla: — Donesi plavu haljinu od merino vune. Uskoro izlazim. — Sobarica se ukočeno osmjehnula i pošla pripremiti odjeću.

— Što bi to moglo značiti? — pitala je Caroline kad su ostale same.

Majka ju je pogledala. Njezina je kći sličila pokojnom barunu, čak više nego Colin. Imala je iste ~ 70 ~

visoke jagodične kosti i rascijepljenu bradu, te očevu kestenjastu kosu i svijetloplave oči. Čak su i sitne pjegice, što ih je egzotičnim losionima neprestano pokušavala izbrisati, točno poput njegovih. Trebala je postati impresivna žena. No iz nekog razloga, nije naslijedila pronicav um ili odlučnost svojih roditelja.

Izgledala je impresivno, ali je bila samo draga mlada žena zaokupljena obiteljskim životom, s iritantnom sklonošću oklijevanju kad je pod pritiskom.

— Znači da je neka posve neprikladna žena postavila klopku Colinu kako bi je zaprosio — prasne barunica.

— Postavila klopku Colinu? — zapanjeno će Caroline. Divila se starijem bratu.

— Sigurno je veoma lukava — reče barunica.

— Ali tko je ona? — Caroline je opet pogledala Morning Post. — Tarrant? Poznaješ li tu obitelj?

— O, da. Gomila propalica. Za stolovima i na hipodromu prokockali su više imetaka. Ne znam točno o kojoj je ženi riječ, ali uskoro ću saznati. I stavit ću joj do znanja da Colin neće biti njezina lakovjerna žrtva.

— Colin? — ponovi Caroline. Mrštila se kao da rješava težak matematički problem. — Ali nitko ne može zavarati Colina. — Bratovo staloženo sveznanje bilo je dominantna značajka u njezinu djetinjstvu.

Barunica se na trenutak pokolebala. I sama je više puta pokušala... ne zavarati, naravno, ali usmjeravati Colina kako bi oženio prikladnu djevojku.

Niti jedna od njezinih lukavih zavjera nije polučila ~ 71 ~

uspjeh. Njezin ih je iritantni sin odmah prozreo.

Najviše ju je srdila činjenica što joj je neko vrijeme udovoljavao, dajući joj nadu da je ovaj put uspjela.

Tada bi uslijedio trenutak kad bi je sa simpatičnim, blago podrugljivim smiješkom pogledao u oči i s lakoćom se izvukao iz njezine mreže. Žena koja je uspjela u onome u čemu je ona zakazala, doista mora biti pametna. — Zacijelo je snalažljivija od ostalih — mrko je zaključila.

— Kako to misliš, mama?

— Colin je ipak muškarac — glasio je odgovor.

Caroline se zbunila. — Naravno da jest, mama.

— A muškarci su povodljivi na... određene načine. To je stvorenje očito iskoristilo tu slabost.

— Slabost? — Tu riječ nikad ne bi koristila za svoga brata.

— Caroline, molim te, prestani ponavljati sve što kažem kao papiga Sare Clarington — prigovori barunica. — Sasvim ti je jasno što želim reći.

Caroline se i dalje mrštila dok se barunica odijevala. Već je na sebi imala haljinu i sobarica joj je za toaletnim stolićem uređivala kosu kad je Caroline konačno shvatila. — Mama! Valjda ne misliš... ?

— Saznat ću — odgovori njezina majka. — Ali najprije ćemo posjetiti Colina i pitati ga o toj besmislici.

— Ja... trebala bih ići kući — pokuša Caroline. — Nicky je prehlađen i...

— Dadilja ga može paziti. Trebam te.

Malo se pogrbivši, Caroline je popustila. Mrzila je ~ 72 ~

svađe, a očito je pred njima burna prepirka. Trebala je odvesti Nickya na selo, kao što je planirala, pa bi možda izbjegla ono što se brzo razvija u velik obiteljski sukob.

Robin Bellingham okrenuo je krasnu riđu kobilu prema ulazu u park baš kad je započeo sat otmjene promenade. Bio je veoma zadovoljan sam sobom.

Novi tamnoplavi kaputić iz Westona savršeno je pristajao njegovu vitku tijelu. Na svijetložutim hlačama nije bilo niti jednog nabora i njegove su visoke Hessian čizme blistale. Šal oko vrata, premda nije bio vezan na kompliciran način, sasvim mu je pristojno stajao. Šešir od dabrovine veselo je nakrivio na srebrnasto-zlatnim uvojcima. Sve u svemu, mislio je, izgleda baš onako kako želi — kao mladi nadobudni pripadnik visokoga društva.

— Robine!

Okrenuo se i vidio da ga doziva skupina znanaca, mladih ljudi koje poznaje od prvih godina na Etonu.

Sad svi oni zajedno ulaze u društvo. Ondje je bio njegov najbolji prijatelj, Jack Ripton, i Robin potjera konja prema njima, dovoljno sporo da se mogu diviti njegovoj novoj opremi.

— Veoma si elegantan — primijeti Jack.

Robin je to shvatio kao kompliment, što je i bio.

— Weston — nije mogao odoljeti.

~ 73 ~

— Ma nemoj? Na samom smo vrhu, je li? — reče Jack, a smiješak je njegovu inače priprostu licu podario toplo atraktivne crte.

Malena je skupina jahala stazom, jednim okom tražeći zgodne djevojke u šetnji tratinama ili u kočijama, a drugim procjenjujući muškarce, uspoređujući vlastiti stil i držanje s vodećim pripadnicima društva.

— Čuj — Jack reče nešto kasnije. — Umalo sam zaboravio. Čini se da ti treba čestitati.

Ostali su nešto mrmljali, a Robin je shvatio da ga svi gledaju. — Što? — reče.

— Najčudnije je to što nisam znao da uopće imaš sestru — prigovori Jack. — Želim reći, mislim da bi prijatelj to spomenuo. Ti dobro znaš da ja imam dvije.

— O čemu to govoriš? — upita Robin.

— Upoznao si ih — optužujućim tonom nastavi Jack. — Ono kad si tijekom lova boravio kod nas?

Igrao si karte s Amelijom.

— Jack — reče Robin.

— Sve te godine, a ni riječi o sestri — čudio se Jack. — Ne razumijem.

— Jack, o čemu govoriš? — kroza stisnute zube procijedi Robin.

— O zarukama tvoje sestre — odgovori Jack, kao da je to sasvim jasno. — Jutros sam vidio objavu u novinama.

— Moja sestra? Sigurno si pogriješio.

— Piše ondje, crno na bijelom. Nije li tako, ljudi?

Ostali su potvrdili. ~ 74 ~

— Ali... ali... — Robin je zamuckivao pod utjecajem očeve trajne naredbe da Emmu nikad ne smije spominjati. — Moja sestra živi u inozemstvu — na koncu reče.

Jack ga ljubazno pogleda. — Nemoguće, ako će se udati za St. Mawra, eh?

— St. Mawra? — Robin se sjetio barunovih pitanja, kao i oprosta velikog duga u zamjenu za odgovore. Njegovo se lijepo lice namrštilo. Ovdje se događa nešto veoma čudno, mislio je.

— Dobar ženik — lakonski će jedan od mladića.

— Dobar? — reče Jack Ripton. — Više nego dobar. Moja bi majka na koljenima prešla Bond Street kako bi St. Mawra dobila za Ameliju. Čovjek je bogat, iz ugledne obitelji, ima sjajan položaj u društvu.

Djevojke ga opsjedaju. — Razmislio je o tom zanimljivom položaju, pitajući se kako bi se osjećao kad bi ga željele sve najzgodnije debitantice. Tada se sjetio svojih zamjerki. — Ali, Robine — nastavio je — zašto nikad nisi spomenuo svoju sestru? Sigurno je posebna kad je uhvatila St. Mawra. Mogao si i nama pružiti priliku, znaš.

— Ona je mnogo starija — reče Bellingham, svjestan da je to slaba isprika. Njegov je otac mogao nešto reći, ogorčeno je mislio, malo ga pripremiti.

Nikakvo čudo da je stari jutros tako zadovoljan, ako je to istina.

— Starija. U inozemstvu. Slabo napredujemo s tom zagonetkom. — Jack Ripton odmahne glavom. — Ma daj, Robine. Ovdje smo svi prijatelji. ~ 75 ~

Što se dogodilo Edwardu Tarrantu, u sebi se pitao Robin. Kako je Emma dospjela u kuću Barbare Rampling, kamo zalazi veoma malo uglednih dama? I zašto se St. Mawr s njom zaručio? To nije samo neočekivano, već sasvim nevjerojatno.

— U tome je dobro to što bi ti on mogao pomoći s tvojim dugovima — nastavi Jack. — Čujem da je St. Mawr ugodan čovjek. I jako je moderan. Vjerujem da bi ti pozajmio nekoliko stotina, a tvoj otac neka se grize.

Svi su se nasmijali. Svima su bile poznate Robinove nevolje s ocem. Općenito su ga smatrali starim škrcem.

Robina je to podsjetilo na njegove vlastite probleme. Njegov otac nema pojma koliko je danas skupo izlaziti u društvo. Čovjeku treba dolična oprema i čistokrvni konji, a sve je to prokleto skupo.

Povrh svega, čovjek mora pokazati da je spreman igrati u kockarnici ili se kladiti na trkama. Ne može se uvijek povlačiti zbog nekoliko gubitaka. Sigurno nikome ne može reći da mu je otac zabranio kockanje.

Jednako bi tako mogao reći da ne smije sam izlaziti.

Unatoč tome, Robinu se nije sviđao prijedlog o St. Mawru. Jučerašnji susret s njim ostavio je loš okus u Robinovim ustima, kao da je počinio neki društveni prekršaj. Prije bi se obratio zelenašima nego tražio novac od St. Mawra.

— Onda, kad ćemo upoznati tu sestru? — upita Jack. — Upozoravam te da više neću trpjeti zagonetke. Želim je vidjeti, i to uskoro. — Ostali su se ~ 76 ~

smijući složili.

— Ja, ovaj... — Morat će razgovarati s ocem, mislio je Robin, izvlačiti informacije koje mu je trebao sam reći. Poželio je da ima hrabrosti sukobiti se s njim zbog ovoga. Katkad se čini da njegov otac misli da još nije ni izišao iz dječjih odaja. Ta ga je pomisao ispunila poznatom mrzovoljnom ljutnjom.

— Eno kočije obitelji Boynton — reče Jack.

Svi su istodobno okrenuli glave, poput čopora lovačkih pasa koji su nanjušili plijen. Sally Boynton bila je jedna od priznatih ljepotica ove sezone.

— Idemo — potakne ih Jack i povede skupinu da iskažu svoje poštovanje. Robin je malo zaostao, pitajući se kakva ga još iznenađenja očekuju prije nego otkrije što se zbiva.

Te je večeri u sedam, Colin Wareham, još uvijek u jutarnjoj odjeći, ušao je u mali otrcani salon doma Arabelle Tarrant. Naoko se doimao smirenim, možda čak i kao da se dosađuje, ali je u njemu kuhalo. Dan je proveo u svojem klubu Cribb’s Parlor, te u još nekoliko isključivo muških elitnih mjesta gdje ga nije mogla zaustaviti neka od njegovih rođakinja. No to nije spriječilo njegovu majku da ga zasipa gnjevnim pismenim pozivima, ili njegovu pratetu Celiju da ga u jetkom pisamcu pita je li izgubio zdrav razum.

Također je morao primati čestitke svojih znanaca.

Neki su bili zgranuti, druge je to zabavljalo, a nekolicina je čak bila suosjećajna, kao da se zarazio

~ 77 ~

nekom neugodnom smrtonosnom bolešću koju ne treba spominjati. Svi su, izgleda, vjerovali da je namamljen u doživotno zarobljeništvo. Kad je razmišljao o braku s Emmom Tarrant, nije predvidio tu emocionalnu oluju koja se nad njim raspojasala, zajedno s grozničavom znatiželjom u cijelom visokom društvu. Samo razmišljao, gorko se podsjetio. Njezin je prokleti otac objavom u novinama izazvao opću strku i nagađanja. Taj je čovjek odgovoran za mnoge stvari.

Osvrnuo se po sobi. Kad je konačno primio pisamce s informacijom da Emma boravi ovdje i moli ga da je posjeti, najprije mu je laknulo jer je s njom svakako želio razgovarati. No sad je, promatrajući izlizan sag i draperije, stare i otrcane stolice, postao oprezan. Danas je tijekom raznih razgovora saznao mnogo više o obitelji Tarrant, pa se pitao hoće li ta Arabella odgovarati opisu nemarnih, gramzljivih pojedinaca kojima je stalo samo do igara na sreću.

Jasan glas iz druge prostorije prekinuo je njegovo razmišljanje. — Gdje su moje škrinje? — pitao je glas.

— Nije moguće zametnuti tako velike stvari. Sve što imam nalazi se u tim škrinjama. Moraju se naći.

Smjesta!

Colin se osmjehnuo. Prepoznao je Emmin glas i ogorčen ton. Doista je vatrena žena. Začula se lupa iz stražnjeg dijela kuće, a zatim je dubok muški glas izgovorio bujicu nerazumljivih riječi. Colinu se činilo da su to psovke, a glas je očito pripadao Emminom neobičnom slugi. Nekakva obiteljska strka, zaključio ~ 78 ~

je, ali ta spoznaja u njemu nije pobudila želju za bijegom. Sjetio se gnjevnog bljeska u Emminim očima, boje u obrazima, žara u njezinu glasu i gestama. Slika posve drukčija od krotkih debitantica koje već tjednima paradiraju pred njim. Mora se oženiti, mislio je Colin. Na to ga obvezuje dužnost prema obitelji i tituli, a on uvijek ispunjava svoju dužnost. Ali što kad bi mogao imati ženu koja predstavlja izazov i budi njegovo zanimanje, a ne neko prestrašeno djevojče? Unatoč tračevima i smetnjama, to je ipak zanimljiva mogućnost. Zacijelo je i glavni razlog njegova dolaska ovamo. Upravo je odlučio poći za zvukovima i naći Emmu kad je u sobu uletjela niska mršava žena, rukama pritišćući blijede obraze. — O, Bože. O, Bože — govorila je.

Colin ju je proučavao. Prašina je prekrivala rub haljine kričave boje. Sivkasto smeđa kosa na jednoj se strani izvukla ispod ukosnica. Imala je prilično izbočene prednje zube i pogledom je nervozno zvjerala naokolo, podsjećajući na zeca stjeranog u kut.

— Milorde! — dahne. — Tako mi je žao.

Situacija je malo... nastojala sam je zadržati ovdje, znate, dok vi... ali Emma je tako... silovita. Bojim se da sam je naljutila.

— Vi ste Arabella Tarrant? — pitao je, pomislivši da se barem ova pripadnica obitelji ne uklapa u zacrtani profil.

— Oh! Da. Ispričavam se. Tako sam... Edwardova teta, znate. Vjerujem da sam prije mnogo godina na jednom balu imala čast upoznati vašu majku. Ona se ~ 79 ~

mene sigurno ne sjeća, jasno, ali tada sam mislila...

— Što se događa? — upita Colin, shvativši da će se, ako je ne prekine, raspričati o nebitnim stvarima.

Arabella je sklopila ruke na prsima i na lice namjestila pretjerano izmučen izraz. — Morat ćete me ispričati, milorde — reče. — Posve sam smušena.

Bilo je toliko grdnje i jurnjave naokolo, a ono stvorenje Ferik neprestano urla na moje sluškinje.

Doista mislim da on nije prikladan sluga za...

— Da, da — prekine je Colin, izgubivši strpljenje.

— Smijem li razgovarati s ledi Tarrant? — Između ostaloga, danas je otkrio da je Edward Tarrant nosio titulu, što je smatrao nepriličnim i iritantnim.

— Da, zato sam vam pisala. Emma odlazi, znate, a ja... mislila sam da ona... to jest, vi... ovaj, da biste vas dvoje trebali razgovarati prije nego ode.

— Odlazi iz ove kuće? — upita Colin. Bio je svim srcem za to. Nije bila samo otrcana, već i posve neorganizirana. Također je želio da Emma što prije prekine sve veze s obitelji Tarrant.

— Ne, ne, iz zemlje. Iz Engleske. Namjeravala je večeras otploviti brodom za Francusku, ali... — Arabellin plah pogled postao je prepreden. — Ja sam, ovaj, donekle uspjela osujetiti njezine planove. — Mršavo je lice izražavalo lukavost. — Ne znam što se među vama dogodilo, ali mislila sam da biste se barem trebali oprostiti — dodala je.

Colin ju je pogledao. U normalnim okolnostima nije dolazio u doticaj s takvim osobama. No njegov je život posve izletio iz normalnih okolnosti, kiselo je ~ 80 ~

pomislio. — Hvala vam — reče.

Arabella mu se ozareno smiješila. — Veoma mi je drago da vam mogu pomoći, milorde.

Uzdahnuo je. Jasno je da će za tu uslugu morati platiti, na zasad još nepoznat način.

— Ferik! — vikne Emmin glas iz stražnjeg dijela kuće. — Jesi li ih našao, Ferik? Ako nisi, objesi Jima naglavce iznad štednjaka dok ti ne kaže što je učinio s tim škrinjama.

— Da, gospodarice — odgovori dubok glas tonom koji je značio da div doslovce shvaća njezine naredbe.

Neartikuliran protest začuo se nakon te prijetnje.

— O, zaboga — reče Arabella. Kršila je ruke. — Bolje da idem vidjeti...

— Zašto joj ne kažete da sam ovdje? — predloži Colin.

— Da. Da, reći ću joj. Samo trenutak. — Žurno je izišla.

Zavladala je kratka tišina, a zatim Emmin glas: — Što? Što si učinila?

Uslijedila je napeta i zloslutna tišina. Colinove su se usne trzale dok je zamišljao konfrontaciju. Kad je Emma nakon nekoliko minuta ušla u sobu, morao se silno truditi kako bi sakrio smiješak.

Međutim, uozbiljio se kad je vidio kako izgleda.

U tamnozelenoj putnoj haljini, dugih rukava i visokog ovratnika, Emma je bila veoma elegantna. Odlučno je stisnula čeljust i gledala ga ledenim očima. Njezina je ljepota čovjeka ostavljala bez daha, ali je bila i ~ 81 ~

impresivno bijesna. — Jesu li se škrinje pojavile? — morao je pitati.

Mrko ga je pogledala. — Jesu, sad kad je Arabella ostvarila svoj cilj.

— Kanili ste bez riječi otputovati iz Engleske?

— Ne vidim kakve to veze ima s vama — prasne Emma. Posljednjih nekoliko sati posve joj je uništilo živce. Susret s Colinom i suočavanje sa zbrkom osjećaja što ih je on u njoj budio bio je vrhunac nemogućeg dana.

— Znači, ja sam se trebao suočiti s tračevima i nagađanjima, a vi biste pobjegli u inozemstvo? — upita Colin.

— Da! — uzviknula je. — Vi ste krivi za cijeli ovaj kaos. Da niste rekli da ćemo se vjenčati...

— Nisam to rekao.

— Pa, dali ste naslutiti — procijedi Emma. — Da niste govorili onako impulzivno i neodgovorno...

— Onda vaš otac ne bi stavio objavu u Morning Post i lijepo zatvorio klopku — dovršio je.

Emma porumeni. — Tako je — reče. Njegova uporaba riječi »klopka« bila je posljednja kap.

Poželjela je vrištati od frustriranosti.

Hitrom je kretnjom priznao da ona ima pravo. — Dakle, vi bježite? — upita.

Emma mu je okrenula leđa i prišla praznom kaminu, stisnuvši policu tako da su joj zglavci pobijeljeli. — Ne bježim — rekla je kad je uspostavila kontrolu nad sobom. — Samo se vraćam na kontinent nakon posjeta kući. — Glas joj je lagano zadrhtao na ~ 82 ~

zadnjoj riječi.

— Čemu se vraćate? — pitao je.

Emma je šutke slegnula ramenima.

— Je li vam Tarrant osigurao egzistenciju?

Emmu je zapljusnuo golem val umorne gorčine.

Sve je tako lako za tog čovjeka. On nema pojma na kakav je život bila primorana. — Edward mi je ostavio vještinu u kartanju — ledeno je odgovorila. — I temeljito poznavanje kockarnica gdje se može zaraditi. Sasvim ću se dobro snaći, hvala na pitanju.

U mislima mu se izrazito jasno pojavila grozna slika nje na takvim mjestima. Kao časnik, često je iz takvih brloga morao izvlačiti pripadnike svoje pukovnije. — Ne — reče.

Emma je to ignorirala. — Ako je to sve, milorde St. Mawr, želim što prije krenuti.

— Ne — ponovio je kad su se razbudili svi njegovi zaštitnički instinkti.

— Molim?

Ne može to dopustiti, mislio je. Ne može dopustiti da zadimljene sive prostorije zloglasnih kockarnica iscijede sav život kojim ona zrači. Ne može podnijeti pomisao da će ona trpjeti uvrede i oskudicu, da će za kruh zarađivati mrskom aktivnošću. To je neprihvatljivo.

— Mora postojati neka druga mogućnost — reče.

On je uvijek mogao birati, mislila je Emma. Ne može niti zamisliti kako je kad si poražen, primoran opasno živjeti i pred tobom je samo mučna bijeda.

Ogorčenje ju je potaknulo da govori otvorenije no što ~ 83 ~

je željela. — Nemam novca, osramoćena sam, obitelj me se odrekla i sama sam — posve je jasno rekla. — Ne postoji druga mogućnost.

Colina je duboko dirnula mješavina hrabrosti i očaja izražena njezinim držanjem i stisnutom čeljusti.

— Udat ćete se za mene — ustvrdi. — Nećete se vratiti takvom životu.

— Nemojte mi se obraćati kao da sam sluškinja — s bljeskom u očima odbrusi Emma. — Ne pada mi na pamet. Voljela bih da prestanete s tim smiješnim besmislicama o braku.

Colin Wareham, barun St. Mawr, nije navikao na takve reakcije. Kad bi govorio tim tonom, muškarci pod njegovim zapovjedništvom hitro bi izvršavali naredbe. U Londonu je navikao na ulagivačku gorljivost i ushićenu nadu svake mlade dame kojoj bi prišao, a kamoli je zaprosio. Premda je svim srcem prezirao takvo ponašanje, Emmin ga je stav ipak isprovocirao. — Zar vi to smatrate smiješnim? — upita opasno tihim glasom.

— Sigurno tako misle svi u Londonu. Ili još gore.

Smatrali bi vas ludim kad biste se vezali sa mnom.

— Ako vam je toliko stalo do tuđih mišljenja, čudi me što ne osjećate da se morate udati za mene nakon što vas je otac onakvu zatekao u mojoj kući — grubo je rekao.

Emma je naglo udahnula, kao da ju je pljusnuo, a tada je opet porumenjela. — Kako se usuđujete?

Nakon što ste me na prijevaru doveli u taj položaj!

— Pokušao sam... ~ 84 ~

— Ostavili ste me u uvjerenju da još uvijek imate Robinove zadužnice, premda ste mu ih već vratili — optužila ga je.

— Kanio sam vam reći...

— Glumili ste okorjelog kockara kako bih ja mislila da ih nikako drukčije ne mogu dobiti natrag — bješnjela je. — I sve to samo zato da me...

— Umuknite već jednom! — vikne Colin.

Zapanjena, Emma je zatvorila usta i zagledala se u njega. Iznenađen vlastitom žestinom, Colin je uspostavio kontrolu nad sobom. — Točno se ovo dogodilo i one večeri — mirnije reče. Kad je počela govoriti, podigao je ruku i zaustavio je. — Tada sam također pokušao objasniti, ali mi vi niste dopustili da dovršim rečenicu.

Emma se borila sa sobom, ali je uspjela zašutjeti.

Warehamove su se usne još jednom trznule kad je vidio izraz njezina lica. — Posve sam pogrešno postupio kad vam nisam rekao — reče. — Iskreno se ispričavam. No radilo se o tome...

Emma uzdigne obrve.

To je baš njoj slično, pomislio je Colin. Sad kad bi mu dobro došla neka upadica, ona nema što reći. — Radilo se o tome da vam nisam mogao odoljeti — doda. U glasu mu se osjećao žar.

Nepokolebljivo ga je pogledala u oči. — Postupila sam onako kako sam morala da bih pomogla svome bratu — hladno reče. — To opravdava moje postupke, i ne vjerujem da su bili nemoralni. ~ 85 ~

— Zar ćete tvrditi da niste uživali u našim zagrljajima? — s nevjericom je pitao. Posve se jasno sjećao kako su se njezina usta smekšala pod njegovima, kao i tihog, iznenađenog uzdaha zadovoljstva.

Oborila je pogled. — Ja... to me iznenadilo... — zamuckivala je.

— I... ?

— I ništa! — odlučno će Emma.

— Shvaćam. — Koraknuo je prema njoj. — Ja se posve drukčije sjećam tog incidenta. Nikako ne bih mogao reći da je to bilo ništa. Možda bismo trebali provjeriti, ovdje i sada.

Hitro je uzmaknula. — Neće biti potrebno. — Udaljila se od kamina prema vratima. — U svakom slučaju, to je posve... posve irelevantno za ovaj razgovor.

— Irelevantno? — uzviknuo je.

Emma se uspravila i pogledala ga u oči. — Fizička privlačnost nije dobar temelj za brak, milorde.

Barem sam tu lekciju u životu naučila.

Colin nije odmah shvatio da ga izjednačava s bijednim, nimalo oplakivanim Edwardom Tarrantom.

Warehamu je uvijek dugo trebalo da se razbjesni, ali je bijes upravo zato bio jači. — Dosta! — vikne. — Nećemo nastaviti ovu besmislenu raspravu. Vjenčat ćemo se, i to je kraj priče. — I tada će joj pokazati razliku, mislio je, između sebe i nedostojnog Edwarda.

— Možemo se držati datuma što ga je vaš otac naveo u Morning Postu. Nema razloga za odgađanje. ~ 86 ~

— Milorde — reče Emma.

— Nakon vjenčanja, otputovat ćemo u Trevallan i vratiti se za...

— Hoćete li prestati! — viknula je.

Namršteno ju je gledao.

— Neću dopustiti da me glupi običaji primoraju na brak — uporno će Emma. — Ni vi to nećete dopustiti. Ne želim biti ničija obveza.

— Posve ste pogrešno shvatili...

Njezine su tamne oči plamtjele. — Niti želim vaše sažaljenje. Neću da me itko sažalijeva. U svakom slučaju, sve je ovo beskorisno. Ne želim se udati. To je... takvo mi stanje ne odgovara.

— Jeste li čuli ijednu riječ... ?

— Zašto me želite oženiti? — prekine ga Emma, kao da je to pitanje od vitalne važnosti na koje nije dobila zadovoljavajući odgovor!

— Rekao bih da je to očito.

— Pa, nije — odbrusila je i čekala.

Colin je pokušao smisliti razuman argument, ali mu gnjev to nije dopuštao.

— Možda ste vi ludi — rekla je trenutak kasnije.

— Ali ja nisam. Neću se udati zbog nečijeg šašavog hira, ili zbog nekog pogrešnog osjećaja dužnosti.

Molim vas, idite. Ako ne odete, morat ću zamoliti Ferika da vas isprati. — Emma je hitro izišla. U tom je trenutku, posve neočekivano, osjetila bolni pritisak oko srca.

Colin je pošao za njom i stao kad je čuo da razgovara s nekim drugim u hodniku. Stegnute ~ 87 ~

čeljusti i stisnutih šaka, zurio je u zamrljano zrcalo iznad kamina. Loše je to izveo, pomislio je. Tako je prokleto teško misliti kad se ona počne nabacivati optužbama.

Duboko je udahnuo, nastojeći se smiriti. Ona je doista posebna žena, mislio je. Priznala je da nema novca i da je posve sama, ali je ipak odbila brak koji bi joj donio bogatstvo, sigurnost i dobar društveni položaj. Sa strastvenom je hrabrošću i poštenjem svojim načelima dala prednost u odnosu na materijalna dobra, što je rijetko vidio — osobito kod žena. Colin je ponovno vidio bljesak u njezinim očima, ponosno držanje glave. Sad više uopće nije sumnjao. Ovo je vrsta žene s kakvom želi dijeliti svoj život.

Ponovno je udahnuo. Probudila je njegov borbeni duh. Nepokolebljiva hrabrost i munjevita sposobnost odlučivanja pomagali su Colinu tijekom brojnih vojnih okršaja te su se sad ponovno razbudili.

Udat će se za njega. Na neki će je način uvjeriti da je to jedina mogućnost.

Podigavši glavu na neki zvuk, Colin je na vratima ugledao Arabellu Tarrant, veoma blijedu i veoma razočaranu. Nesumnjivo je sve slušala, pomislio je. — Ne smijete joj dopustiti da večeras ode — reče. — Opet ću doći sutra ujutro i moram je ovdje naći.

Arabella se vidljivo razvedrila. — Da, milorde.

— Mislite da će vam to uspjeti? — upita.

— O, da. — Arabella je ponovno izgledala prepredeno. Nije mu rekla da je Emma već propustila ~ 88 ~

posljednju kočiju za obalu pa može otići tek sutradan u podne. Daleko je bolje ako misli da ju je ona zadržala i da bude prikladno zahvalan. — Možete računati na mene, milorde — doda.

— Računam — kratko je odgovorio, kimnuo i otišao.

Arabella, čije je nade umalo uništila oštra barunova i Emmina prepirka, s iščekivanjem je protrljala ruke. Možda stvar ipak nije propala. Još uvijek postoji mogućnost veze s barunom St. Mawrom. Ostatak večeri provest će u nastojanjima da Emmu privede pameti. Ako joj to ne uspije, pa sigurno će nešto smisliti.

Majka Colina Warehama upravo je u tom trenutku punašnom šakom udarala po naslonu za ruke udobnog naslonjača. — I dalje me izbjegava — bješnjela je. — Znam da je primio moje poruke, ali ih ignorira. Ta ga je žena začarala.

Njezina kći Caroline sjedila je na rubu sofe i svim srcem željela poći kući. Nije ju podsjetila da se Colin često ne pojavljuje istog trenutka kad je pozvan. Nije spomenula ni mišljenje da ga itekako iritiraju nagle naredbe njihove majke.

— Srami se — zaključi barunica. — Boji se suočiti sa mnom i priznati da ga je lukava žena uhvatila u klopku. Ali neću se na to obazirati. Ipak ću ga spasiti. U tim su stvarima muškarci uvijek posve bespomoćni.

~ 89 ~

— Spasiti ga? — pitala se Caroline. Osjećajući krivnju, molila se da Colin ne dođe dok je ona u majčinoj kući.

Baruničino maleno, punašno lice izgledalo je trijumfalno. — Kanim otkriti sve o toj ženi. Uvjerena sam da on ne zna mnogo stvari o njoj i kad ih sazna, nestat će čarolije.

— Kakve stvari, mama?

— To namjeravam saznati — nestrpljivo će barunica. — Stvarno, Caroline, katkad si iritantno ograničena.

— Ali kako znaš... ?

— Sigurna sam da njezin život neće podnijeti pomno istraživanje — reče njezina majka. — Colin je odbio sve dolične djevojke koje sam mu predstavila.

Možda mu se u vojsci pokvario ukus. No to ćemo brzo izliječiti!

Caroline je u mislima jasno vidjela Colinovu reakciju na takvo uplitanje. Zadrhtala je. — Mama, moram se vratiti kući. Nicky jest bolestan, znaš. I Frederick se danas vraća s imanja.

Barunica je samo odmahnula rukom. — Sigurna sam da će se Wrotham snaći.

— Ali ja želim skrbiti o njemu — veoma smiono odgovori Caroline.

Barunica je vidjela kako je tvrdoglavo uzdigla bradu i odlučila se za drugi pristup. — O, dobro, ako me baš želiš ostaviti samu u ovim teškim trenucima.

— Zanjihala je glavu unatrag, kao da je hvata nesvjestica. — Valjda se i sama mogu boriti. Znam da ~ 90 ~

se ne smijem štedjeti. Obiteljska je čast na kocki.

Caroline je skočila na noge, čvrsto odlučivši bez grižnje savjesti iskoristiti priliku. — Hvala, mama.

Zbogom — rekla je i pobjegla prije nego je njezina majka uspjela reagirati.

Barunica se uspravila i zurila za svojom kćeri s gotovo komičnim izrazom ogorčenja i nevjerice na licu. Kad je shvatila da je uistinu otišla, zavalila se u naslonjaču i prstima nestrpljivo lupkala po naslonu za ruke. Nije joj se sviđalo kad bi ostala bez publike.

Srećom, na vratima se za samo nekoliko minuta pojavila njezina sobarica. — Miledi? — upitno reče.

— Crane. Već si se vratila?

— Da, miledi.

— Što si saznala? Žena je izgledala samodopadno. — Mnogo toga, miledi.

— Uđi i odmah mi ispričaj. — Barunica se nagnula naprijed. Poslala je ženu da špijunira u podzemlju visokog društva, u isprepletenoj mreži slugu pripadnika tog društva. Crane je održavala široku mrežu kontakata u drugim kućanstvima i uvijek je prije svoje gospodarice saznala svaki neugodan trač. Barunica uopće nije sumnjala da je otkrila nešto što bi ta Emma Tarrant najradije sakrila.

Crane je stajala pred njom oborene glave i ruku prekriženih na zapešćima. Slika i prilika smjerne pokornosti, no barunica je znala što ta žena želi. — Sjedni — reče, udovoljivši joj. — Sigurno si umorna od toliko hodanja. ~ 91 ~

Prikrivši zadovoljan smiješak, Crane je sjela sučelice svojoj gospodarici. Uživala je u izvlačenju tako neznatnih nagrada za svoje špijunske usluge. To je potvrđivalo njezino vjerovanje da se barunica, traženjem takvih usluga, dovodi na razinu svoje sobarice. — Bila je u braku s veoma ozloglašenim mladim džentlmenom — rekla je.

— Ah! — Barunica je izgledala kao mačka pred zdjelicom vrhnja.

— Sir Edward Tarrant — nastavi sobarica. — Njegov je otac sve izgubio u Newmarketu, a sin je gotovo od malih nogu bio poznat kao kockar. Cijela je obitelj na lošem glasu. Nitko ne zna što je s njim, ali je najvjerojatnije mrtav.

— Kako? — upita barunica.

Crane je sa žaljenjem morala priznati da to ne zna. — Međutim, vjeruje se da je on prokockao njezin imetak.

— Imala je imetak? — nezadovoljno upita barunica.

Crane kimne. — Naslijedila ga je od bake, stare grofice Lindley.

— Grofice — izusti Colinova majka, nimalo zadovoljna tim podatkom.

Crane kimne. — Kao što piše u novinama, ona je kći Georgea Bellinghama. Bio je u braku s Rose Gresham. To je obitelj Gresham iz Lincolnshirea.

Barunica je skupila usne. Na svoju veliku žalost, toj obitelji nije mogla naći zamjerke.

Crane je vidjela njezino razočaranje i osmjehnula ~ 92 ~

se. — Bilo je nečeg čudnog oko tog braka — dodala je.

Njezin se smiješak proširio kad je barunica podigla glavu poput lovačkog psa koji je nanjušio plijen.

— Čega?

— Vjenčali su se veoma skromno — reče. — Koliko sam uspjela otkriti, nije bio nazočan nitko iz obitelji. Oglas je objavljen tek naknadno.

— Bijeg? — ushićeno dahne barunica.

Crane slegne ramenima. — Ne zna se točno.

Postoji li sumnja? Da, svakako.

Barunica St. Mawr sklopi ruke. — Čekaj da to kažem Colinu — likovala je.

— Ima još nešto.

— Da? Crane je zastala, primoravajući svoju gospodaricu da čeka. To je bilo jedno od sitnih zadovoljstava u njezinu životu.

— Što? — upita barunica.

— Moguće je da je ta žena sama posjetila kuću vašeg sina, i to kasno noću — trijumfalno će sobarica.

Barunica se nasmiješila. — Znala sam da to mora biti takva osoba. Nije bilo drugog objašnjenja.

— Problem je u tome — doda Crane — što to nije sigurno. Od St. Mawrove se služinčadi ništa ne može izvući. — Njezin je ton otkrivao da je to izravno njoj nanesena uvreda.

— O, sigurna sam da je to istina. To ga je pokvareno stvorenje zavelo i na prijevaru izmamilo prosidbu.

Crane je dijelila Carolinino mišljenje o barunu, ~ 93 ~

pa u to nije bila tako sigurna.

— Pokazat ću mu da nije dostojna braka — radosno nastavi barunica. — Ako je želi kao ljubavnicu — pa, takve se stvari mene ne tiču. Ali neću svoje mjesto prepustiti tako podloj djevojčuri.

Crane, ti si pravi dragulj.

— Hvala, miledi.

— Dala si mi baš ono što mi treba da bih porazila tu groznu ženu.

— Drago mi je da mogu pomoći, miledi. — Crane ustane i pođe prema vratima. — O, miledi? — ležerno reče.

— Da, Crane?

— Kanila sam vam reći. Ona tamnoplava haljina od merino vune — zapravo vam ne pristaje.

— Moja nova haljina za šetnju? — uzvikne barunica. — Ali naravno da... — Naglo je ušutjela i ugrizla se za usnu. Utjeruje se drugi dio cijene. Crane će biti plaćena za svoj trud, ali samo onako kako sama izabere. — Plava? — Kutovi baruničinih usta malo su se spustili. — Znaš, mislim da imaš pravo. Nešto mi tu ne odgovara. Zašto je ti ne uzmeš, Crane? Možda će tebi bolje pristajati ta boja.

— Dobro, miledi. Ako insistirate? — odgovori sobarica, izvlačeći još djelić zadovoljstva iz transakcije.

— Da... pa, insistiram. Uzmi je — reče Colinova majka i napravi gestu kao da nešto baca.

— Hvala, miledi — reče Crane i iziđe iz sobe, zadovoljno se smiješeći. ~ 94 ~

Doista, ta je žena nepodnošljiva, mislila je barunica. Ne bi je trpjela da nije tako korisna.

— Ali što se događa? — pitao je oca Robin Bellingham. Sjedili su u otmjenoj staroj knjižnici obiteljske kuće i stariji je muškarac držao čašu konjaka.

— Ništa čime bi se ti trebao opterećivati — reče.

— Ništa? — Robin je od ogorčenja ostao bez riječi. — Gotovo polovicu svojeg života nisam smio čak ni spomenuti sestrino ime. Sad se, bez riječi upozorenja, ona ponovno pojavljuje u Londonu, zaručena sa St. Mawrom. Što se dogodilo s njezinim mužem?

— Mrtav je — odgovori njegov otac, očito s užitkom.

— Što mu se dogodilo?

Nehajnom gestom, njegov je otac to odbacio kao nevažno. — Važno je samo to da ga više nema i Emma će sad zauzeti dolično mjesto u društvu. — Njegov je ton izražavao zadovoljstvo.

— Kad se vratila? Kako je upoznala St. Mawra?

Kakva je? — pitao je Robin.

— Ne opterećuj se detaljima. Dovoljno je da će konačno steći častan ugled. — Zadovoljno je uzdahnuo. — Izgubio sam svaku nadu za nju, znaš.

Ovo ni u snu nisam očekivao.

— Ali, oče, moji se prijatelji raspituju o njoj. Žele je upoznati. I dopusti da ti kažem, smatraju vraški

~ 95 ~

čudnim što nikad nisam spomenuo da imam sestru.

— Uskoro će je upoznati. Vjerujem da će Emma postati jedan od glavnih ukrasa visokog društva.

Zadržala je svoju ljepotu — dovršio je, kao da umiruje neku Robinovu zabrinutost.

— I ja sam pripadnik visokog društva! — protestirao je, ljubomoran jer njegov otac predviđa Emmin uspjeh u području gdje se on tako silno želio istaknuti. — A zbog ovoga izgledam kao prava budala.

— Besmislice. Nitko ne očekuje da ti budeš upleten u takve stvari. Ne stvaraj od muhe slona, mali.

— Očekuju da bih trebao znati da imam sestru — ispod glasa progunđa Robin, bijesan jer mu je rekao »mali«.

— Neočekivan završetak, doista — reče George Bellingham, zamišljeno pijuckajući konjak. — Neka ti to bude lekcija, Robine. Nikad nemoj misliti da se čak i najgora situacija ne može popraviti.

Već mu je stvarno dosta očevih lekcija, buntovnički je mislio Robin.

— Uzmimo tvoje kockanje, naprimjer — nastavi stariji čovjek.

Robinovo je lijepo lice postalo tvrdoglavo. Evo ga, pomislio je, još jedna lekcija o njegovim brojnim nedostacima.

— Bio si neoprezan i upao si u dugove — pompozno nastavi njegov otac. — Nisi htio slušati mudrije od sebe i uvalio si se u nevolje, naravno.

Nema sumnje da je loše društvo veliki dio problema.

Onaj Jack Ripton, recimo... ~ 96 ~

— Jack je moj najbolji prijatelj! — uzvikne Robin.

— On je divan mladić.

Njegov je otac odmahnuo glavom. — Prilično divlji, čini mi se. Misli samo na sebe. I kakva je njegova obitelj? Izgleda da ih nitko u Londonu ne poznaje.

— Njegov otac ima malo imanje na sjeveru — plane Robin. — I ne želim slušati ništa protiv Jacka, pa se ne moraš truditi.

— No, no — vedro će stari Bellingham — lojalnost je dobra osobina mladih ljudi. Ali želim ti reći da sigurno nije kasno za spašavanje situacije. Ti si...

— Smijem li je barem posjetiti? — izlanuo je Robin jer to više nije mogao trpjeti.

— Koga?

— Emmu. Moju sestru. Jedva se sjećam kakva je. Želio bih je upoznati.

— Ah, pa, što se toga tiče... — Stariji se čovjek promeškoljio na stolici. — Upoznat ćeš je na vjenčanju, što će biti uskoro.

— Gdje živi? — upita Robin. — Zašto nije s nama ako smo se sad pomirili?

— Ona je, ovaj... radije je sama našla smještaj — odgovori njegov otac.

Robin joj to uopće nije zamjerao. Na početku sezone vodio je žestoku bitku za vlastiti stan, i izgubio, naravno, gorko je mislio. Njegov ga otac uporno i dalje smatra djetetom. — Gdje je? — opet upita. — Valjda je sad smijem posjetiti? ~ 97 ~

— Vjerujem da je veoma zauzeta pripremama za vjenčanje — oprezno će stari Bellingham. — Takve stvari posve zaokupljaju žene, znaš. Najbolje je čekati jer će kasnije imati više vremena.

— Misliš da ne može odvojiti dvadesetak minuta za svoga brata? — uvrijeđeno je pitao.

— Takva situacija smuti i najsmirenije žene — uporno će njegov otac. — Sjećam se kad je tvoja majka...

— Dopustit ću joj da mi kaže ako je previše zauzeta — prekine ga Robin. — Gdje je odsjela, oče?

— Ah... ovaj...

Robin je odjednom shvatio. — Ne znaš, zar ne?

— Jasno da znam!

— Gdje, dakle?

— Ja... siguran sam da ne želi nikakvo uznemiravanje — grubo odgovori stariji čovjek.

— Nije ti rekla svoju adresu — čudio se Robin.

Osjetio je strahopoštovanje i divljenje za svoju iznova pronađenu sestru. S lakoćom je izbjegla maltretiranje njihova oca. Ili, možda tu ima još nečega? — Jesi li uopće znao da je u Londonu prije nego si vidio objavu zaruka?

— Naravno — prasne stariji čovjek. — Sudjelovao sam u, ovaj, nagodbi oko njezinih zaruka.

To zvuči istinito, pomislio je Robin. No bilo je jasno da njegov otac zna tek malo više od toga. Uživao je u prkosu svoje davno izgubljene sestre. Učinila je baš ono što on već mjesecima želi. Pojačala se njegova želja da je posjeti. Ona će biti njegov uzor, mislio je. ~ 98 ~

Slijedit će njezin primjer kad je riječ o starčevim pravilima i lekcijama. Zajedno će ga potući do nogu!

Robin se s iščekivanjem nasmiješio. Pokazat će mu da njegov sin nije dijete, već odrastao muškarac pa se tako prema njemu mora i odnositi.

— Tebi je nešto u tome smiješno? — oštro će njegov otac, nimalo zadovoljan razotkrivanjem svojeg neznanja.

— Ne, oče — poslušno odgovori Robin. Prepirka je postala nepotrebna. Čuvat će energiju dok se Emma ne pojavi na sceni. A tada će frcati iskre! Potisnuvši još jedan smiješak, Robin je ustao i ocu poželio laku noć.

~ 99 ~

Četiri

nimalo otmjenom dijelu Londona, Colin Wareham je u devet sati narednog jutra ponovno pokucao na vrata kućice Arabelle Tarrant. Barun je izgledao besprijekorno u elegantnim svijetlosmeđim hlačama i kvalitetnom maslinastozelenom fraku.

Njegove su visoke čizme blistale poput zrcala, a crnu je kosu složio u savršenu frizuru. Kad je sluškinja otvorila vrata i pozvala ga unutra, mirno je krenuo do salona i smjestio se kraj kamina. Njegovo se lice doimalo posve smirenim.

Colin je dobar dio noći razmišljao o zbivanjima proteklih dana. Sam, u miru knjižnice, proučavao je svoje motive i ponašanje u svjetlu veoma razumnog pitanja koje je postavila Emma. Zaključio je da sad razumije zašto razmišlja o sklapanju braka što ga gotovo svi koje poznaje smatraju ludošću.

Razumio je da bi to izvana moglo izgledati kao nepromišljena, impulzivna pogreška. Ali uopće nije tako. U ranim jutarnjim satima shvatio je da ga je instinkt — ona iznenadna sveobuhvatna spoznaja kojoj vjeruju svi dobri vojni zapovjednici — naveo na

~ 100 ~

tu odluku. U početku ni sam to nije shvaćao.

Pozornost su mu skretale... nebitne stvari. No ispunjavanje dužnosti sklapanjem braka sa ženom kakva je Emma, pravo je rješenje.

Pitala ga je zašto ju želi oženiti i on će joj reći.

Veoma je pomno pripremio ovaj susret, čvrsto odlučivši da će proći točno onako kako je planirao.

Neće se prepustiti emocijama. Neće dopustiti da mu pozornost skrene Emmina ljepota. Situaciju će prikazati tako da će morati pristati.

Sve je veoma jednostavno, govorio je sebi dok je čekao da se Emma pojavi. Kao veoma mladu djevojku, Emmu je svladala lažna zaluđenost i uvukla u katastrofalan brak. Boji se braka, premda je situacija sad posve drukčija. Mora djelovati na njezin impresivan um i skrupulozna načela ako želi da ona popusti.

U sobu je ušla Arabella Tarrant. — Ne želi sići — reče mu. — Kaže da više nemate o čemu raspravljati.

U Colinu je planula iskra razdraženosti. Odmah ju je ugasio. — Molim vas, recite ledi Tarrant da to nije točno — uljudno reče.

— Ne vjerujem...

— Molim vas — ponovio je tonom koji nije dopuštao prepirku.

Arabella je nesigurno izišla.

Ima potpunu kontrolu nad situacijom, uvjeravao se Colin. Neće biti nikakvih ispada, nikakvih neugodnih omaški zbog kojih bi ona pobjegla. S namjernom je ležernošću ispružio ruku duž police ~ 101 ~

iznad kamina, silom opuštajući svoje prste. Duboko je udahnuo.

Arabella se ponovno pojavila nekoliko minuta kasnije. — Neće sići — s nelagodom reče. — Rekla je...

— Da? — potakne je Colin kad je ušutjela.

— Ovaj...

— Što dov... to jest, recite mi što je rekla, molim vas.

— Rekla je da će poslati Ferika da vas izbaci ako sami ne odete — u jednom dahu izlane Arabella.

— Zar doista? — Colin je opazio da mu se šaka stisnula. Svjesno ju je opet opustio. — Recite joj — reče odrješitim tonom — da vjerujem da bih se znao nositi s Ferikom. No u svakom slučaju, kad bi me ozlijedio, dospio bi u zatvor ili bi ga objesili. — Posljednju riječ je posebno naglasio.

— Milorde — počne Arabella.

— Budite tako ljubazni i prenesite moju poruku — rekao je. Žena je brzo izišla, opet podsjećajući na prestrašenog zeca.

On ne škrguće zubima, mislio je Colin. Niti je namršteno skupio obrve, kako se vidi u zrcalu. Samo je malo napet i spreman iznijeti svoj stav čim mu se za to pruži prilika. Sve će biti odmjereno i razumno.

Neće biti povišenih tonova, neće je zgrabiti za ramena i tresti kako bi unio malo razuma u onu lijepu, tvrdoglavu glavu i... Šokiran uživanjem nad tim prizorom, Colin ga je izbacio iz misli. ~ 102 ~

Arabella je promolila glavu oko dovratka. — Odbija, milorde. Posve je nepokolebljiva. Zapravo, bojim se da je...

Colin je bez riječi izišao iz sobe i popeo se uskim stubištem. Arabella ga je uzrujano slijedila. Upitno ju je pogledao kad su stigli na kat i ona je drhtavim rukama pokazala vrata na lijevoj strani. Colin ih je bez oklijevanja otvorio i ušao u malu spavaću sobu uređenu u blijedim ružičastim tonovima. — Nikad u životu nisam upoznao tako iritantnu ženu — rekao je Emmi koja je sjedila za klimavim pisaćim stolom u kutu — i možda nikad u životu neću upoznati zanimljiviju.

— Milorde! — viknula je i skočila na noge. — Kako se usuđujete ovako banuti u moju sobu?

— Usuđujem se jer niste htjeli sići — rekao je. — Nisam imao izbora.

— Naprotiv, zamolila sam vas da odete.

— Pa, to nisam želio — reče Colin, nastojeći vratiti prijašnju smirenost. Jutros je izgledala posebno lijepo u haljini od bijelog muslina posutog plavim cvjetićima. Činilo se da oko nje zrak pucketa od vitalnosti — i gnjeva. Morao je iskoristiti priliku. — Pitali ste me zašto vas želim oženiti — reče. — Pa, to je jedan od glavnih razloga.

— Što? — prasne Emma.

— To da ste najzanimljivija žena koju sam u životu upoznao — reče. — Ne vjerujem da ćete mi ikada dosaditi, ili me gnjaviti budalaštinama.

— Isto se može reći za mnoge žene u Londonu ~ 103 ~

primijeti Emma.

— Njih nisam upoznao — odbrusio je.

— Ovo je velik grad — hladno je odgovorila. — Sigurno je pun zanimljivih žena. Znam da ima mnogo poželjnijih udavača.

— Ovisi o onome što čovjek želi — reče Colin. — U posljednje sam vrijeme predobro upoznao ono što se nudi i uvjeravam vas da su spomenute vrline izrazito rijetke. Zapravo, nigdje ih drugdje nisam našao.

— Onda se niste trudili, milorde.

— Zar nisam? — Iskrivio je lice u grimasu, sjetivši se nebrojenih sati suhoparnih razgovora i želje za bijegom. — Te sjajne prilike o kojima tako slobodno govorite, znate li na što se svode? Od mene se očekuje da oženim neko sedamnaestogodišnje djevojče koje je tek završilo školu.

— Pa, ne mora biti...

— To je plan moje majke. Paradira tim djevojkama preda mnom otkako sam stigao kući. Sve su umotane vrpcama i čipkom poput božićnih darova, i pune su divljenja.

Emma potisne smiješak što ga je izazvala ta slika.

— Pristojne su, poslušne i silno žele udovoljiti — dodao je.

— Zar bi muškarac mogao poželjeti nešto više?

— kiselo će Emma.

— I sve su smrtno dosadne — dovršio je.

— Jer ih ne poznajete dobro — reče Emma, premda je shvatila da zapravo ne želi zagovarati te ~ 104 ~

djevojke.

— Poznajem ih — odgovorio je. — Ne kažem da je to njihova krivnja. Nisu imale vremena razviti vlastite misli, niti su na to poticane. Ali neću dopustiti da mi jednu od njih natovare na grbaču.

— Onda nemojte! — uzvikne Emma i naglo podigne ruke. — No vaše želje nemaju nikakve veze sa mnom.

— Imaju — rekao je tonom koji ju je naveo da ga pogleda.

— Tu postoji i druga strana, znate, ženina. Ja nisam baš tako dobra partija.

Emma je zaustila da to opovrgne, ali ju je kratkom gestom ušutkao.

— Posljednjih osam godina proveo sam u ratu — nastavio je, polako jer je to bio teži dio. — Moj um još uvijek ispunjavaju prizori s bojnog polja. Moj se temperament... smračio. Ja sam... — Tražio je prave riječi. — Vjerujem da sam se zauvijek promijenio.

Promatrala je njegovo lice kao da ondje vidi nešto uznemirujuće.

Kanio joj je sve ispričati, ali je odustao zbog izraza u njezinim očima. — Više nemam strpljenja za glupost ili neznanje — dodao je. — Ne mogu podnijeti budale. Mislim da vi to razumijete. Čak vjerujem da i vi slično osjećate.

Emma ga je pogledala u oči. Dubine, pomisli, to je dobro uočila.

— Oboje smo mnogo pretrpjeli — nastavi Colin.

— Jedno drugome možemo pružiti razumijevanje koje ~ 105 ~

proizlazi iz takvih iskustava, te možda donekle olakšati teret.

Sad je doista privukao Emminu pozornost.

— Ne želim ostatak života provesti s osobom koja me neprestano pita što sam želio reći ili od mene ulagivanjem traži neiskrene osmijehe.

Emmom je prostrujalo suosjećanje. Točno je znala što je želio reći. — Sam usred smijeha — promrmlja.

Colinovo se lice razvedrilo. — Vidite? Vi me uistinu razumijete.

— Da. — Emma ga je gledala novim očima.

Ohrabren, koraknuo je naprijed i uzeo njezinu ruku. — Kad sam imao dvadeset godina, vjerovao sam da ću se jednoga dana ludo zaljubiti i da će me snažne emocije natjerati da se oženim. Sad imam već gotovo trideset godina i bojim se da su duge godine ratovanja uništile emocije u meni. — Zagledao se u nju. — Možda i to razumijete, donekle.

Gledali su se u oči. Emma je teško disala.

— Divim se mnogim vašim osobinama — nastavio je. — Izrazito ste inteligentni. Posjedujete integritet. Vjerujem da jedno drugome možemo ponuditi drugarstvo. Možda je to najviše što možemo očekivati u ovoj fazi naših života.

Potreseno mu je proučavala lice. — Drugarstvo?

Kimnuo je.

— Nudite mi nagodbu? — zaključila je.

— Da. Sigurno se ne želite vratiti prijašnjem životu. Meni je potrebna supruga koja me neće za ~ 106 ~

manje od tjedan dana pretvoriti u ubojicu. Čini se da se naše potrebe... podudaraju.

Emma je zurila u njega. Nije razmišljala o pustom i opasnom životu u inozemstvu, čak ni o luksuznoj egzistenciji kakvu bi mogla očekivati kao barunica St. Mawr. Opčinio ju je njegov glas dok je govorio o mračnim ratnim danima, te o tome kako oboje razumiju bijedu. Na te se riječi probudilo u njoj nešto duboko, reagiralo na njegov ton, na sjenke sjećanja u njegovim očima. Nikad ranije nije naišla na tako srodnu dušu. Nije to ni očekivala. Emma je zadrhtala od jačine neke emocije, premda nije znala koja je to emocija. — Ja... — počela je i nije uspjela dovršiti.

— Ne možete me osuditi na društvo ljudi koji poznaju samo vedrinu — rekao je. — Ni ja vas neću prepustiti mračnoj sudbini — dodao je.

Nagodba, pomisli Emma. Jasan dogovor dvoje ljudi koji se razumiju i oboma donosi prednosti. Nije, posve sigurno nije nepromišljen skok u katastrofu. Tu nema riskiranja i gluposti naivne mlade djevojke koja gaji iluzije o pravoj ljubavi. Ovo je bezopasno.

Razumno. Doista joj nudi mnogo toga. Drugarstvo, mislila je Emma. Ugodna misao. — Ne — reče.

— Ne? — ponovi Colin.

— Ne, ne bih vas mogla na to osuditi — dodala je, svjesna da je rekla istinu, čak i ako ozbiljno griješi.

Arabella Tarrant virila je kroz pukotinu na vratima i rukama pokrila usta, prigušivši zadovoljan uzvik. Situacija se doista krasno razvijala. Premda nije ~ 107 ~

razumjela pola od onoga što su govorili, očito je da su se napokon složili. Barun St. Mawr i njegova mlada žena bit će joj zahvalni jer ih je spojila. Zasigurno, mislila je dok je gledala kako Colin Emmi pruža ruku i ona je prihvaća, kao da su time zapečatili poslovnu transakciju, zasigurno će joj biti veoma zahvalni.

Njome je prostrujala zavist, poput kiseline u grlu.

Emma će sad sve imati. Nije pravedno, neodređeno je pomislila. Ništa u njezinu životu nije bilo pravedno.

Možda će to konačno nadoknaditi, mislila je dok se tiho udaljavala.

— Postoji nešto, prilično delikatno, što vas moram pitati — tada reče Colin.

Emma podigne glavu. — Što?

— Svojem imenu i tituli dugujem nasljednika — bezizražajno reče.

Emmi je trebao trenutak da shvati. — Ja... zatrudnjela sam u prvoj godini našeg braka — reče. — Izgubila sam bebu tijekom napornog putovanja u Beč.

— S mukom je progutala slinu na tu bolnu uspomenu.

— Liječnik mi je rekao da u budućnosti nema razloga za zabrinutost. No tada, nakon te prve godine, Edward je većinu noći provodio u kockarnicama, i pio je. Jedva je ikad... to jest... postalo je očito da je kockanje njegova prava strast.

Colin je osjetio mješavinu suosjećanja za nju i ljubomornog prezira prema čovjeku koji se prema njoj tako ponašao.

Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego su opet progovorili. Tada je Colin udahnuo i zagledao se u ~ 108 ~

suprotni zid. — Sutra ću najprije posjetiti pratetu Celiu — reče. — Vjerujem da bi mogla postati naša saveznica u ovome, i veoma je utjecajna u društvu. — Osmjehnuo se. — Još bolje, tjera strah u kosti mojoj majci.

— Vaša majka neće biti zadovoljna — zaključi Emma.

— Podići će veliku galamu, ali na to se ne smijete obazirati. Moju majku nije zadovoljavalo ništa od onoga što sam radio nakon odlaska iz dječjih odaja.

Trebali ste je čuti kako kriješti kad sam otišao u vojsku.

— Ne slažete se? — pitala je.

— Ja se sasvim dobro slažem — odgovori Colin.

— No moja majka previše voli vlastiti način.

Nikako ne želi prihvatiti činjenicu da ne želim njezine... upute.

Emma je uzdahnula.

— Trebao bih poći pokrenuti stvari — rekao je.

— Trebate li... nešto da biste se pripremili za vjenčanje?

Emma se uspravila. — Neću uzeti vaš novac.

Snaći ću se s onim što imam.

— Svakako. — Oklijevao je. — Samo što je moja majka veoma... osjetljiva na vanjski dojam.

— Je li? — Emma uzdigne bradu. — Dat ću sve od sebe da joj, ovaj, udovoljim.

Colin se osmjehnuo. — Opet ću svratiti danas poslijepodne — reče. — Sve će biti u redu — uvjeravao ju je. ~ 109 ~

Emma mu je željela vjerovati.

Colin je pozvonio na vratima majčine kuće.

Otvorio mu je batler, Riggs, i mrko ga pozdravio.

Krećući se sa strogim dostojanstvom, Riggs ga je otpratio do salona i poslao lakaja da gospodaricu obavijesti o dolasku njezina sina. Kad se uvjerio da ga nitko ne gleda, batler se sjurio stubištem i obavijestio starije osoblje da će uskoro doći do eksplozije golemih razmjera. Svi koji su pronašli bilo kakvu izliku za zadržavanje u blizini salona, smjesta su zauzeli položaje. Stoga je barunica imala ugodno mnogo publike dok je silazila stubama i prolazila hodnikom, poput fregate pod punim jedrima, kako bi se konfrontirala sa svojim zabludjelim potomkom.

— Dakle — rekla je optužujućim tonom čim je ušla u salon.

Colin se okrenuo od prozora gdje je promatrao kočije na ulici. — Dobar dan, majko — reče. Ostao je besprijekorno odjeven u svijetle hlače i tamnozeleni kaputić, sa savršeno vezanim šalom oko vrata. — Dobro izgledaš.

— Ne izgledam — odgovori barunica, razdražena izostankom reakcije na njezino dramatično držanje.

Colin je uzdigao tamne obrve.

— Shrvana sam od tjeskobe — zlovoljno doda barunica.

— Doista. Želiš li prileći?

— Ne!

~ 110 ~

— Ali ako si shrvana... ?

— Coline! Ne izazivaj me pretvaranjem da je sve uobičajeno. Želim razgovarati o tim tvojim nemogućim zarukama.

— Došao sam o tome razgovarali — priznao je.

— Pa, o tome se može reći samo jedno. Odmah se moraju razvrgnuti. To je krajnje skandalozno, neprikladno, apsurdno...

— Prije nego još nešto kažeš, majko, upozoravam te da ću sklopiti taj brak.

To je kao da se zalijeće u zid, mislila je barunica, nastojeći uspostaviti kontrolu nad sobom. Šanse za uspjeh otprilike su iste. — I to je to? — upita. — Ne zanima te moje mišljenje, ne želiš se savjetovati sa svojom obitelji, bilo s kim?

— Bojim se da je tako — rekao je i osmjehnuo se.

Barunica je stegnula čeljust. — Nisi čuo što ti mogu reći o toj ženi — nastavi.

— Ne vjerujem da mi možeš reći nešto što već ne znam — glasio je miran odgovor.

Premda ju je to malo uzdrmalo, barunica nije odustajala. — Doista? Znaš li da je njezin prvi brak gotovo sigurno sklopljen u bijegu? I da je njezin muž bježao iz Engleske jer nije mogao podmiriti svoje dugove časti? Ostavio je neplaćene račune diljem Londona. Život su provodili u zloglasnim kockarnicama i baš sam danas saznala da joj je muž ubijen u tučnjavi u nekoj prljavoj krčmi, zbog igre kockicama s običnim vozarom. — Prekrižila je ruke na prsima i gledala ga kao da ga izaziva da joj ~ 111 ~

proturječi.

Colin joj je mirno uzvratio pogled. — Prikupila si mnogo dokaza protiv Edwarda Tarranta — reče. — Slažem se da je taj čovjek bio obična hulja. Ali ne shvaćam kakve to veze ima s Emmom.

— Ne shvaćaš... ? — Barunica je tražila riječi. — Žena koja je tako živjela? Stvorenje iz kockarnica i bijednih krčmi? Uništena, gramzljiva...

— Majko!

Njegov je glas bio poput udarca bičem. Naglo je zatvorila usta.

— Ispričava te to što je nikad nisi upoznala — blaže će Colin. — Život na koji je bila primorana veoma je malo utjecao na Emmu. To je zapravo nevjerojatno.

— Ipak te začarala — uzvikne barunica. — Smutila te svojim varkama.

— Naprotiv...

— Nije se ustručavala doći u tvoju kuću — prasne barunica. — I to prije bilo kakvih priča o zarukama, moram napomenuti.

Colin se posve ukočio. Glupo, ali to nije očekivao. — Griješiš — mirno reče.

Barunicu obuzme trijumfalni osjećaj. Konačno je uspjela prodrijeti ispod te iritantno mirne površine. — Ne bih rekla — reče. — Čula sam iz pouzdanih izvora.

— Pogrešno si informirana — rekao je.

— Nisam. Crane je to saznala izravno od... — Prekinula se i lagano porumenjela.

— Govorkanja služinčadi, majko? Imao sam bolje ~ 112 ~

mišljenje o tebi.

— Da, pa...

— Jesu li ti Craneini ‘doušnici’ rekli ime moje gošće? Poznaju je?

— Ne, ali opis je veoma podroban i...

— Doveo te u zabludu — ustvrdi Colin.

— Zar mi govoriš da je neka druga žena bila u tvojoj kući samo nekoliko dana prije nego si zaprosio tu... tu...

— Govorim ti da se prestaneš uplitati — odgovorio je. — Već smo ranije o tome razgovarali. — Colin je shvatio da je užasno bijesan. Prijetnja je razbudila sve njegove obrambene instinkte.

— Zar ćeš napustiti svoju obitelj zbog žene koja nema dostojno podrijetlo, stvorenje iz zloglasnih kockarnica i...

— Emma je jednako plemenitog podrijetla kao i ti — otresito će Colin.

Barunica se trgnula. Oduvijek ju je mučila činjenica da je dijete običnog seoskog vlastelina, bez prava na plemstvo. O toj se temi inače ne govori pa nije mogla vjerovati da ju je spomenuo.

— Inteligentna je, zna se ponašati i prirodno je dostojanstvena — nastavio je. — Pomirit ćeš se s činjenicom da ćemo se vjenčati. I nećeš... — fiksirao ju je ledenim pogledom — ... nećeš ponavljati nikakve tračeve o njoj. Je li to jasno?

Njegova je majka trepnula. Colin nije zvučao kao čovjek zahvaćen strašću. Je li moguće da je ipak pogrešno procijenila situaciju? — Ne razumijem te — ~ 113 ~

požalila se.

— Sasvim točno — mirno se složio.

— Predstavila sam ti sve poželjne udavače iz visokog društva — jadikovala je. — Među njima je bilo nekoliko zanosnih ljepotica, a sve su besprijekornog ugleda. Bilo koja od njih s radošću bi primila ponudu. Zašto moraš...

— Kao što si sama rekla, ne razumiješ me — odgovorio je. — Dakle, dopusti da ti iznesem svoje planove.

Barunica se razdraženo spustila na sofu. — Ti si krajnje iritantna osoba, Coline.

— Sigurno — reče, ne obazirući se na taj stalni prigovor. — Iduće srijede prateta Celia priredit će večeru za proslavu zaruka.

— Teta Celia je na tvojoj strani? — Na licu njegove majke vidjela se nelagoda.

— Shvatila je... moje gledište. — Nije rekao da je njihova impresivna rođakinja obećala samo probnu pomoć. Niti da je rekla: »Pazi, mladi klipane, ako mi se djevojka ne bude svidjela, prekinut ću tu vezu.

Ukoliko misliš da to ne mogu, ne znaš s kim imaš posla.« — Kako je mogla? — jadikovala je barunica.

— Bit će pozvana cijela obitelj — nastavi Colin.

— Očekujem da će se svi odazvati.

— Ne možemo odbiti Celiin poziv — slabašno je rekla.

Upravo se zato njoj i obratio, pomislio je Colin.

— Kasnije ćemo zajedno poći na bal obitelji ~ 114 ~

Cardington — rekao je. — Hoćeš li zamoliti ledi Cardington da Emmu uključi na popis gostiju?

— Zamoliti? — uzvikne barunica. — Pozvat će je bez obzira na mene, posve sigurno. Imaš li ti pojma kakvo si ogovaranje pokrenuo, Coline? Sve domaćice u Londonu zavidjet će Felicity Cardington ako na njezin bal dođete ti i tvoja... zaručnica. Čvrsto stisnutih usta, Colin je kimnuo.

— Valjda ti je jasno da ćemo biti na meti nepristojnih pogleda i svake budale koja se smatra duhovitom? — razdražljivo je dodala.

— Tu nema pomoći — rekao je. — Samo se moramo pobrinuti da govorkanja što prije prestanu.

— Ali...

— Očekujem tvoju pomoć, majko — upozorio je.

— Ne bih...

— Kao i Carolininu.

— Želiš našu pomoć da bi se upropastio? — prigovorila je.

— Naprotiv, majko. Upravo suprotno.

Promatrala ga je, zbunjena izrazom njegova lica.

— Zar ti je stalo do te žene, Coline? Jesi li mi sve rekao?

— Sasvim će mi odgovarati — odgovorio je.

— To nije odgovor na moje pitanje.

— Samo ćeš taj odgovor dobiti.

— Moram reći da te više gotovo ne poznajem, Coline — mrzovoljno će barunica. — Valjda je rat kriv. Promijenio te.

— Istina — priznao je. — No ako vjeruješ da si ~ 115 ~

mi prije rata mogla naređivati, majko, onda nešto nije u redu s tvojim sjećanjem.

— Nemoguć si još od tvoje osme godine života — požalila se. — Jasno se sjećam dana kad si me pogledao, baš s takvim superiornim izrazom lica, i rekao da na svojem tanjuru više nikad ne želiš vidjeti kuhanu mrkvu. — Šmrcnula je. — Neovisan, tako je to tvoj otac opisao. Točnije je reći, tvrdoglav i nepokoran.

Osmjehnuo se. — Želim ti ugodan dan, majko.

Vidjet ćemo se u srijedu.

— Coline! — Izišao je ne obazirući se na njezin protest. — Arogantan, također — gunđala je barunica.

— I još k tome nevjerojatno iritantan. — Svoju je frustriranost iskalila na maloj klupici za noge, šutnuvši je ustranu dok je izlazila iz sobe.

Emma je pomno presložila kovanice i novčanice raširene na stolu. Kad se prošli put pripremala za brak, mislila je, imala je vlastite sigurne prihode od šesto funti godišnje i gotovo se uopće nije razumjela u novac. Ovaj put se cijeli njezin imetak sastoji od četiristo sedamdeset devet funti i nešto šilinga, uglavnom dobivenih na kartanju kod Barbare Rampling, a postala je štedljiva i uspješna u upravljanju svojim sredstvima. Opipavala je dva komada nakita što ih je uspjela zadržati unatoč propadanju — skromnu bisernu ogrlicu naslijeđenu od majke i predivan broš, kameju u nijansama boje

~ 116 ~

breskve i bjelokosti, koji je pripadao njezinoj bogatoj baki. Kako bi namirila posljednje Edwardove dugove, u Konstantinopolu je prodala vjenčani prsten, što joj se činilo kao prikladno simbolična gesta.

Emma je pokupila novac u torbicu i spremila nakit. Nije bilo baš mnogo za opremu buduće barunice, ali je čvrsto vjerovala u vlastitu domišljatost.

Putem do vrata, opazila je svoj odraz u zrcalu i cinično se osmjehnula. Tijekom posljednjih godina naučila je dvije stvari — kockati i elegantno se odijevati unatoč neimaštini.

Našla je Arabellu u salonu i raspitala se o prodavaonicama. Kad je starija žena počela nabrajati neke od otmjenih dućana u Bond Streetu, Emma je odmahnula glavom. — Ne mjesta u kojima kupuje visoko društvo. Ne mogu plaćati adresu. Sigurno ima i drugih dućana.

— Pa, čula sam da se na Pantheon Bazaaru može veoma jeftino kupovati — sumnjičavo će Arabella. — Ali nikad nisam bila ondje.

— Pogledat ćemo — vedro će Emma. — Odnosno, ako želiš poći sa mnom?

— Misliš da nema opasnosti? — upita Arabella.

— Ferik će poći s nama. Kad je on sa mnom, nitko se ništa neće usuditi.

— Valjda — nesigurno će Arabella. Ferik joj nije postao simpatičan. — No zar ćeš na takvomu mjestu doista naći nešto prikladno?

Emma se nasmiješila. — Otkrit ću ti jednu tajnu, teta. Gradovi su puni zanimljivih mjesta kamo ~ 117 ~

otmjeni ljudi nikad ne zalaze. U Londonu ima tisuće žena koje si ne mogu priuštiti kupovanje u Bond Streetu, supruge odvjetnika i trgovaca. Kladim se da bez ustručavanja kupuju fini muslin i ukrase za haljine.

Arabella se šokirala. — Valjda se ne kaniš odjenuti kao žena nekog trgovca?

— Ne. Ali mogu koristiti iste materijale. Dođi, pokazat ću ti.

Arabella je otišla po šešir. Svjesna da će se dulje pripremati za izlazak, Emma je iskoristila priliku i pozvala Ferika u salon.

— Da, gospodarice? — dubokim je glasom rekao nekoliko minuta kasnije. Soba se doimala mnogo manjom čim je ušao i, poput velikog brončanog kipa, stao kraj otvorenih vrata.

— Ferik, udat ću se — reče Emma.

Primio je informaciju bez ikakve reakcije.

— Za džentlmena koji je jutros bio ovdje — doda Emma.

— Engleski milord s divnim očima? — upita Ferik.

— Ovaj... pa, da. — Emma ga začuđeno pogleda.

— Što ti znaš o njegovim očima, Ferik?

— Ellen tako kaže — rekao je.

— Ah. — Ellen je bila jedna od kućnih pomoćnica.

— On je bogat? — upita div.

Emma to potvrdi.

— I važan beg? ~ 118 ~

— Pa, on je plemić — reče Emma, ali nije znala koji bi bio turski ekvivalent tome.

Ferik zadovoljno kimne. — To je dobro. Trebate se udati za velikog čovjeka koji vam može dati mnogo dragulja i lijepu kuću. On nema drugu ženu?

— Drugu... ? — Emma se sjetila da muškarci u Ferikovoj zemlji smiju imati više žena. Veoma se šokirala kad je to prvi put čula. — Ne — odlučno reče.

— Nema drugu ženu.

— Onda ćete vi biti glavna žena — zadovoljno je primijetio. — To je jako dobro. Ja ću voditi vaše kućanstvo.

— Muškarci u Engleskoj imaju samo jednu ženu.

— Emma je smatrala da mu to mora objasniti. — I postoji samo jedno kućanstvo. Ti ćeš ostati moj sluga, naravno, ali barun St. Mawr već ima osoblje i morat ćeš se s njima slagati. — Ovo posljednje izrekla je pomalo strogo. Bilo je incidenata s Arabellinom poslugom.

— Jednu ženu! — uzvikne Ferik. — Ali rekli ste da je bogat.

— To je istina.

— Znači, mogao bi izdržavati više od jedne žene, gospodarice?

— Pa... valjda bi — reče Emma. — Kad bi to želio.

— Svi muškarci to žele — uvjeravao ju je Ferik.

— Ali, jasno, ne mogu si svi priuštiti više od jedne. — Namrštio se. — Možda taj čovjek nije tako bogat kako tvrdi — sumnjičavo doda. ~ 119 ~

— Veoma je imućan, Ferik, ali...

— Onda će poželjeti još jednu ženu. — Ferik kimne. — Ne sada. I nijedna neće biti plemenita i ljupka kao vi, gospodarice, ali jednoga dana uzet će drugu.

— Muškarci u Engleskoj mogu imati samo jednu suprugu, Ferik — glasno ponovi Emma.

Namršteno ju je gledao.

— Jednu — uporno će Emma.

— Bez obzira koliko su bogati? — upita Ferik.

— Bez obzira.

— Čak i kad bi mogli kupiti deset kuća i tisuću robova?

Neće se sad baviti pitanjem robova, pomislila je Emma. — Tako je — odlučno odgovori.

Ferik se doimao zbunjenim. Raširio je goleme ruke i bespomoćno ih podigao prema stropu. — Ali, gospodarice, to nije pravedno.

— Tako stoje stvari — ustvrdi Emma. — Dakle, mi ćemo...

— Nije u redu da se čovjeku oduzmu prava što ih donosi njegovo bogatstvo. — Div je govorio blago i razborito, kao da samo treba istaknuti tu istinu i ona će shvatiti.

Emma se nije željela prepirati o moralnim načelima. — To je protuzakonito — na koncu reče.

— Protuzakonito? — Zapanjeno ju je gledao. — Kakav je to zakon?

— Engleski. Ferik, mnogo sam ti puta rekla da se Engleska veoma razlikuje od tvoje zemlje — podsjetila ~ 120 ~

ga je.

— Da, ali ako si muškarac može priuštiti uzdržavanje više od jedne...

— To nije dopušteno, Ferik. — Emma krene prema vratima, nadajući se da će to označiti kraj te teme. — Sad idemo van. Ti ćeš nas pratiti.

To mu je skrenulo pozornost. — Ali opet pada kiša, gospodarice — protestirao je. — Smočit ćete se.

Emma je prikrila smiješak, svjesna da je zapravo mislio na sebe. — Uzet ćemo zatvoreni fijaker, Ferik.

Idi po šešir.

Lagano pogrbivši masivna ramena, div se okrenuo. Dok je izlazio, Emma je čula kako gunđa. — Kiša, lagana bijela hrana, jedna žena. Ovo je barbarska zemlja.

Njih troje su nešto kasnije prolazili krcatim prolazima u Pantheon Bazaaru. Arabella se čudila kako je roba jeftina, a drugi su kupci zabezeknuto pogledavali Ferika. — Pogledaj ovaj baršun — reče Arabella. — Cijena je više nego upola manja od onoga što sam prije tri godine platila za isti materijal! I plavi saten, krajnje jeftin. Mogla sam imati dvostruko više haljina da sam ranije znala za ovo mjesto.

Pogledavši gotovo bolan sjaj satena, Emma je šutjela. Nastavila je razgledavati hrpu ukrašenog muslina i izabrala najfiniji.

— Rukavice po devet penija za par — uzvikne Arabella. — Vrpce, gajtani, svjetlucave trake. Ovdje

~ 121 ~

imaju sve što možeš poželjeti. — Prolazila je između štandova i nasumce uzimala stvari, glasno se čudeći cijenama.

Emma nije dopustila da joj pozornost odvuku grančice umjetnog cvijeća ili posebna cijena jarkožute vrpce. Točno je znala što želi i kretala se između štandova popunjavajući unaprijed stvoren mentalni popis. Dok su se Ferikove snažne ruke punile uredno umotanim paketima, počela je osjećati uzbuđenje.

Već odavno nije toliko potrošila na stvari za sebe.

Godila joj je pomisao da će se pred Colinom pojaviti u haljinama koje je zamislila, kao i spoznaja da će izlaziti u javnost i neće se brinuti kako zaraditi novac za troškove u narednom mjesecu. Vratio joj se tračak uživanja što ga je nekoć pronalazila u visokom društvu, kao kad se životinja budi nakon dugog zimskog sna.

— Sad moram pronaći krojačicu koja je veoma dobra u svojem poslu i ima razumne cijene — rekla je Emma dok su se fijakerom vraćali kući.

— Imam pravu osobu za tebe — reče Arabella.

— Ona je moja prijateljica i nalazi se, ovaj, jednako kao i ja, u teškim okolnostima nakon što joj je prošle godine umro muž.

Emma se namrštila. — Rado bih pomogla tvojoj prijateljici, teto — reče. — Ali moram naći vještu švelju koja može kreirati i šivati. Da nije tako važno...

— Ne, ne. Ne razumiješ. Sophie je Francuskinja, emigrantica. Ima izvrstan ukus. Otvorila je vlastitu krojačku radnju i već ima mnogo mušterija, ali još nije ~ 122 ~

dobro poznata. Sigurna sam da bi ti gotovo besplatno sašila haljine ako bi spomenula njezino ime kad budeš barunica. — Arabella je protrljala ruke. Voljela je baš ovakve transakcije. Za uspostavljanje ove veze, Sophie će joj dugovati nekoliko haljina.

— Pa... — Zvučalo je obećavajuće, ali Emma se nije željela naći u položaju da mora odbiti Arabellinu prijateljicu.

— Zašto se ne bi s njom sastala i razgovarala? — predloži starija žena. — Ako zaključiš da ti ne odgovara, tu će biti kraj priče.

Na kraju krajeva, pomisli Emma, nema drugih kandidatkinja. — Dobro.

— Sjajno. — Arabella pljesne rukama. — Nije li ovo zabavno? Sve je baš kao u bajci.

— Još nismo upoznali zmaja — suho će Emma.

Čim je Sophie Fisher ušla u Arabellin salon, Emma je znala da je ona prava osoba. Na sebi je imala haljinu od tankog muslina jantarne nijanse koja joj je savršeno odgovarala. S nabranim ovratnikom, visokim strukom i širokim volanom duž ruba, haljina je izgledala kao da je stigla ravno iz Pariza. Izrazito su vješto izrađeni sitni nabori na gornjem dijelu haljine i puf rukavi, sve moderno ukrašeno zlatnom vrpcom.

Kombinacija ukusa i vještine točno je ono što je željela. Nakon kratkog pozdrava, Emma je izvadila

~ 123 ~

popis i modele pronađene u raznim modnim časopisima te ih počela pokazivati Sophie. Za manje od pet minuta sjedile su jedna do druge na sofi i proučavale modele. Sophie je davala tako dobre savjete da se Emma odlučila posve prepustiti njezinim rukama. Očekivala je samo jedan problem. — Sve mora biti gotovo veoma brzo — naglasila je.

Sophie je bezbrižno odmahnula rukom jer ju je Arabella podrobno upoznala sa situacijom. — Tri žene šivaju za mene, a mogu uzeti još dvije. Vašu ćemo opremu za nevjestu ovako napraviti. — Pucnula je prstima. — Danas ću nekoga poslati po tkanine i počet ćemo krojiti. Sutra poslijepodne imat ćete prvu probu. Bit će veoma brzo, vidjet ćete.

— Izvrsno — reče Emma.

Sophie ju je pronicavo pogledala. Ne treba spominjati činjenicu da i sebi čini uslugu, zaključila je.

Ovo je veoma inteligentna mlada žena. Neće zaboraviti na svoj dio nagodbe. Sophie Fisher dopustila si je trenutak ugodne vizije budućnosti — ekskluzivan dućan u Bond Streetu, vojvotkinje traže njezine kreacije, debeli bankovni račun, ugled i neovisnost. Dobije li samo malo pomoći, ostvarit će velik uspjeh. Čvrsto je u to vjerovala. Tada se opet vratila praktičnim pitanjima. Prije toga trebalo je još mnogo raditi. Najbolje je odmah početi. Ustala je. — Sad idem — reče. — Uskoro ću poslati momka po tkaninu.

— Spremna je.

Sophie kimne. Okrene se da pođe, ali s ~ 124 ~

oklijevanjem zastane. — Možda ću sad uzeti samo saten — odluči.

— Svakako. Donijet ću ga.

Paket se za nekoliko trenutaka našao u Sophieinim rukama. — Dobro — reče. — U ovome ćete biti ravissante — obećala je na odlasku. — Kao i u svemu što vam sašijem. Budite sigurni.

Emma joj je vjerovala.

Izvrsno raspoložena, zatvorila je vrata za Sophie, a kad se malo kasnije začulo kucanje, sama ih je nasmiješeno otvorila. — Jeste li nešto... — počela je.

No riječi su joj zamrle na usnama. Ondje nije stajala Sophie, već netko posve drukčiji, netko za koga je mislila da ga više nikad neće vidjeti.

Najgori čovjek na svijetu nonšalantno je prešao prag. Kao da je kuća njegova. Kao da uopće ne sumnja u srdačan doček. Nasmiješio joj se toplo, prisno, kao da se uistinu dobro poznaju.

Emma je progutala ružan okus u ustima. Gotovo godinu dana nije vidjela grofa Julia Orsina, niti je na njega pomislila. Nikad ne razmišlja o takvim muškarcima, osim ako na to nije primorana. On je predstavljao sve što je najviše mrzila. Ali on se pojavio, stajao je pred njom i pružao joj ruku kao da su najbolji prijatelji.

— Draga moja ledi Tarrant — rekao je. — Tako sam se nadao da ću vas ovdje naći.

— Doista? — hladno će Emma. — Zašto?

Izgledao je povrijeđeno. — Zaboga, da bih imao zadovoljstvo obnoviti naše poznanstvo — ustvrdio je. ~ 125 ~

Orsino se uopće nije promijenio, zapazila je Emma. Crna kosa i dalje je bila ravna i glatka poput kože na njegovoj okrugloj glavi, a tamne oči vlažne i izražajne. Lice mu je bilo blago i ugodno, uspješno je prikrivalo obilje zla. Elegantan je način odijevanja izvlačio maksimum iz njegova niska, zdepasta tijela.

Općenito govoreći, izgled nije otkrivao njegovu pravu narav. Emma je osjetila kako su joj se prsti savili u pandže, pa ih je silom opustila.

U hodniku iza njih začuli su se koraci. — Zar je netko na vratima? — pitao se Arabellin piskutav glas.

— Oh — dodala je kad je ugledala posjetitelja.

Orsino nije vrsta osobe koju bi itko trebao poznavati, mislila je Emma. Voljela bi da ga ni ona ne poznaje. No nije znala kako bi izbjegla upoznavanje.

— Gospođa Arabella Tarrant — kratko reče.

Orsino je koraknuo naprijed i duboko se naklonio. — Ja sam grof Julio Orsino — reče. — Iz Italije. Drago mi je. — Poljubio je Arabellinu mlitavu ruku.

— O, zaboga — ustreptala je. Pogledala je Emmu, tražeći više informacija.

— Grofa smo poznavali u Europi — bezizražajno će Emma.

— Poznavali? — protestirao je. — Zasigurno je bilo nešto više od toga? Bio sam blizak prijatelj sirotog Edwarda — reče Arabelli. — Vaš nećak, ako se ne varam?

— Prijatelj — prezirno ponovi Emma. — Poticali ste njegovu neobuzdanost, pljeskali njegovom ~ 126 ~

najgorem ponašanju. Vodili ste ga u propast i profitirali na svakom koraku. Odavno bi prekinuo svaku vezu s vama da je slušao mene.

— Veoma ste oštri — primijetio je, ali se nije doimao uvrijeđenim.

— Doista, Emma, strašno si nepristojna prema grofu — dometne Arabella, očito impresionirana njegovim držanjem. — Uđite, gospodine. Smijemo li vam ponuditi čašu madere?

— Hvala, sa zadovoljstvom. — S urbanom je drskošću slijedio stariju ženu u salon. Što želi, pitala se Emma. Jer posve je sigurno da nešto želi. Orsino nikad ništa ne čini ako mu to neće donijeti nekakvu korist. Tada se sjetila objave u novinama. Sigurno ju je vidio. Sad očekuje da će nekako profitirati iz njezine veze sa St. Mawrom. Lice joj se stvrdne. Shvatit će da je ovaj put pogrešno procijenio, pomislila je.

— Da, London je lijep grad — govorio je Orsino kad je ušla u salon. — Premda se ne može uspoređivati s, recimo, Bečom, zar ne, ledi Tarrant? — Značajno ju je pogledao, kao da govori o nekom važnom zajedničkom iskustvu.

U Emmi je kuhalo. Bila je sigurna da on zna što misli o njemu. — Bojim se da ste me uhvatili u nezgodnom trenutku — odrješito reče. — Uskoro imam drugi dogovor.

— Kakav dogovor? — netaktično upita Arabella.

Grof je bez riječi sjedio u naslonjaču i s osmijehom promatrao Emmu. ~ 127 ~

— Moram obaviti neke stvari — procijedi Emma.

Njegov se osmijeh proširio. — Nemam dojam da sam osobito dobrodošao.

— Što želite? — pitala je.

— Emma! — uzvikne Arabella.

— Zar nećete sjesti? — upita Orsino i pokaže sofu.

— Ne. — Ah. Čini se da ga njezina razdraženost veoma zabavlja, pomislila je Emma. — Što želite? — ponovi.

Raširio je ruke, doimajući se posve nedužnim. — Ovo je samo kurtoazni posjet — reče. — Želio sam vam čestitati na predstojećem braku.

Arabella prijekorno pogleda Emmu. — Nije li to divno — reče. — Tako sjajna partija.

— Ako ste ovamo došli u potrazi za novcem, pogriješili ste — reče Emma.

— Emma! — ponovno uzvikne Arabella.

— Ne, ne, ne zanima me novac — odgovorio je, iznenadivši je. — Samo sam želio vidjeti staru prijateljicu. Prijateljstvo je veoma važno, nije li?

Sad će uslijediti, pomisli Emma, pripremivši se.

— Čovjek može postati tako usamljen u stranoj zemlji gdje nikoga ne poznaje. I vi ste se tako osjećali.

Emma je samo čekala.

— No ovdje ste se tako dobro snašli, u Londonu.

Možda biste se smilovali sirotom strancu i upoznali me s nekim vašim poznanicima.

— Ah — reče Emma. — Želite da vas uvedem u ~ 128 ~

visoko društvo kako biste varanjem za kockarskim stolovima izvukli novac.

Arabella je zaprepašteno uzviknula.

— Varanjem? — ponovi Orsino, kao da je šokiran.

— Svi znaju da varate — ustvrdi Emma.

— Da ste muškarac, zbog takve bih vas uvrede mogao izazvati na dvoboj — umilnim glasom zaprijeti grof.

— Da sam muškarac, rado bih sprašila metak u vas — reče Emma. — Nikome vas neću predstaviti.

Možete se vratiti onamo odakle ste došli.

— To nije... moguće — reče Orsino. — Namjeravam se dulje zadržati u Engleskoj.

— Je li vam policija za petama? To me uopće ne čudi. Slobodno možete otići. Rekla sam da neću...

Podigao je ruku da je ušutka. Njegov je izraz lica bio tako pakostan da je Emma oklijevala. Orsina treba shvatiti ozbiljno. Iza svoje blage vanjštine, taj čovjek je bezobziran. Mogla se sjetiti brojnih primjera muškaraca i žena koje je uništio.

Grof je razmišljao. U tišini se čulo kucanje ure na kaminu. Tada se činilo da je Orsino donio odluku.

Ustao je. — Opet ćemo razgovarati kad budete bolje raspoloženi — reče.

Misli da u rukavu ima nešto što može iskoristiti protiv nje, shvatila je Emma, ali to zasad ne otkriva.

Ali nije važno. Neće mu dati ono što želi. — Moje raspoloženje s tim nema nikakve veze — reče mu. — Nikad se neću predomisliti. ~ 129 ~

Grof se neugodno osmjehne. — Nikad je veoma dugo vrijeme — reče i iziđe.

Dok ju je Arabella korila zbog nepristojnog ponašanja, Emma je zurila u vrata. Sumnjivi tipovi iz njezine prošlosti nisu dio nagodbe s Colinom Warehamom, zabrinuto je mislila. Također je znala da će se grof Julio Orsino opet pojaviti.

~ 130 ~

Pet

mma je dovršila svoje dotjerivanje i odmaknula se kako bi se bolje vidjela u Arabellinu drevnom zrcalu. Plesna je haljina bila ljepša no što je očekivala. Donja haljina od tamnoplavog satena isticala je plavetnilo njezinih očiju. Od visokog struka spuštali su se skuti prekriveni srebrnom mrežom čiji se sjaj podudarao sa sjajem njezine srebrnasto-zlatne kose, stegnute straga i puštene da pada u kaskadi vitica. Čudesna Sophie pronašla je tanki srebrni gajtan kojim je ukrasila izrez oko vrata i sićušne rukave. Haljina je bila točno ono što je Emma željela — elegantna, sofisticirana. To je ujedno bila najljepša haljina od svih koje je nosila tijekom posljednjih godina.

Arabella je promolila glavu kroz odškrinuta vrata. — Stigao je — reče. Bila je uzbuđena kao da će večeras ona, a ne Emma, biti predstavljena obitelji Wareham i visokom društvu. Zapravo, Emma bi rado malo obuzdala njezino uzbuđenje jer je u njoj izazivalo nervozu.

— O, savršeno izgledaš! — uzvikne starija žena.

— Rekla sam ti da je Sophie genij za odjeću.

~ 131 ~

— Istina — odgovori Emma. Uzela je veoma tanak srebrnast šal, prebacila ga oko ramena i još se jednom pogledala u zrcalu. Colinova obitelj neće naći zamjerke njezinu izgledu, pomislila je. Što je sreća, jer će zacijelo naći zamjerke za sve ostalo.

— St. Mawr je veoma naočit — govorila je Arabella dok je slijedila Emmu iz sobe. — Večeras će ti na balu zavidjeti sve djevojke, draga moja. Kako bih željela da to mogu vidjeti!

Emma ništa nije rekla dok je silazila stubama.

Otkako je čula za večerašnju zabavu, Arabella je pokušavala iskamčiti pozivnicu. Emma je ondje nikako nije željela, premda se zbog toga osjećala krivom. Podsjetila se da ondje ionako nije mjesto članici Edwardove obitelji.

Kad je ušla u salon, Colin je gledao kroz prozor i bio joj okrenut leđima. Emma ga je trenutak promatrala dok još nije znao da je ondje. Stajao je veoma uspravno, kao bivši vojnik. Tamna večernja odjeća savršeno je isticala njegova široka ramena i atletski građeno tijelo. Crna mu se kosa tek neznatno kovrčala na vratu. Ipak, unatoč eleganciji i sigurnom držanju, u njemu je bilo nečeg tužnog. Nije mu vidjela lice, ali je osjećala da ga, poput nevidljive maglice, obavija melankolija. Zakoračila je do sredine sobe. — Spremna sam — reče.

Okrenuo se i nasmiješio, bez vidljivih tragova tuge. Dok je promatrao njezinu haljinu, kosu podignutu u svjetlucavu frizuru, delikatno držanje glave, njegov se smiješak promijenio. Zanosna je, ~ 132 ~

pomislio je. Očekivao je ljepotu i prikladno modernu haljinu, ali je ona itekako nadmašila ono što je zamišljao. Njezina pojava, osobnost, ispunjavala je prostoriju. Jednostavno ju je morao gledati. — Lijepo — neadekvatno reče.

Emma je uživala u divljenju u njegovim očima.

Izvela je malu piruetu i rekla: — Janje je spremno za klanje, milorde.

Nasmijao se. — Besmislice. Oborit ćete ih s nogu. — Ponudio joj je ruku. — Osim ako zakasnimo.

Tada će nas prateta Celia oboje izgrditi na pasja kola.

Prihvativši ponuđenu ruku, Emma ga je pogledala. Taj se trenutak činio veoma značajnim.

Nakon ovoga večeras više nema povratka, nema odustajanja od braka ili priznavanja da su pogriješili.

Je li pogriješila, pitala se Emma. Za ženu koja mrzi kockanje, upušta se u veliku igru, u okladu ulaže cijeli svoj život. Tako je nepromišljenu odluku donijela prije sedam godina, mislila je, i gorko požalila.

— Što je? — upita Colin.

Emma je progutala slinu. — Jeste li sigurni? — pitala je, a te tri riječi vibrirale su važnošću.

Nije pitao o čemu govori. — Onoliko siguran koliko je to moguće — odgovori.

Malo se odmaknula. — Što to znači?

Njegove su je oči, pune sjenki, netremice promatrale. — Posljednjih osam godina života proveo sam u neizvjesnosti jer nikad nisam znao hoću li dočekati sljedeći dan — reče. — Tako sam često mogao poginuti. ~ 133 ~

— Ali niste — dometnula je, uznemirena tom mišlju.

— Ne. Ali moji su prijatelji poginuli, ljudi pod mojim zapovjedništvom. Neki od njih nisu navršili ni dvadeset godina.

Emma je raširila oči.

— Zaključio sam da čovjek ne može računati na budućnost. Nema jamstva za sutra. Jednostavno moramo najbolje iskoristiti ono što imamo.

Mračna filozofija, pomislila je Emma, s kojom se ona ne slaže, unatoč svemu što je proživjela. Ali nešto na njegovu licu, u njegovim očima, odgovorilo je na njezine nutarnje dvojbe. — I sad se moram izložiti kritičkom proučavanju vaše obitelji? — pitala je mnogo vedrijim tonom.

— Nitko vas neće uvrijediti — rekao je. — Na to možete računati.

Pomalo zatečena njegovom žestinom, Emma je trepnula.

— Moramo krenuti — dodao je. — Teta Celia posebno drži do točnosti.

— Onda svakako krenimo — rekla je te su pošli prema vratima. — Ne bih željela da se od samog početka okrene protiv mene.

Arabella je vrebala iza prozora u zamračenom salonu i gledala ih kako zajedno izlaze. Najljepši par koji je u životu vidjela, mislila je. Oboje visoki i kreću se dugim, laganim koracima, oboje posjeduju jake osobnosti, premda možda toga nisu posve svjesni.

Oboje su šarmantni kada to žele, i oboje su nekako ~ 134 ~

drukčiji, razlikuju se od ostalih pripadnika visokog društva. Pokušala je odrediti po čemu su zapravo drukčiji. Neka vrsta usamljenosti, čak i usred mnoštva, pomislila je, kao da ih muče mračne misli.

Arabella je odmahnula glavom. Ima previše bujnu maštu. Važno je samo da je riječ o sjajnoj partiji, te da je ona u tome sudjelovala. Ponovno si je čestitala.

Definitivno je očekuju bolja vremena.

— Recite mi tko će biti na večeri — zamolila je Emma kad su se smjestili u kočiji.

— Moja majka, moja sestra Caroline i njezin muž Wrotham, nekoliko rođaka i njihovi bračni partneri.

Dobro izabrani, u jednom ili dva slučaja. Svima vlada prateta Celia o kojoj sam vam pričao.

— Možda je to previše — reče Emma. — Sva drhtim.

— Da, vidi se — ironično je rekao proučavajući njezino spokojno lice.

— Vladam svojim emocijama — obavijestila ga je — baš kako me naučila moja draga stara guvernanta.

— Vrijedno divljenja — nasmiješio se. Nije vjerovao da se doista boji. Bila je malo nervozna, da.

No mislio je da je zapravo uzbuđuje večerašnji izazov, a to mu se sviđalo. Nije joj želio pokvariti raspoloženje, pa je čekao da stignu i uđu u pratetinu otmjenu kuću i tek tada dodao: — Vaš otac i brat također će biti nazočni, naravno.

Emmina je ruka zastala u zraku dok je namještala kosu. — Što?

— To se nije moglo izvesti bez njih — rekao je. ~ 135 ~

— Izgledalo bi čudno.

Stegnula je čeljust. — Ne želim ga vidjeti.

— Vaš će se otac dolično ponašati. Teta Celia će se za to pobrinuti. Rekao sam joj neka ga cijele večeri drži uza se.

Emma je izgledala tvrdoglavo.

— Sigurno shvaćate da bi izgledalo veoma neobično kad bi se isključila vaša obitelj koja živi u Londonu. Činilo bi se da ih se sramimo.

— Ja se sramim! Njega, u svakom slučaju.

— Mislili bi da je to moje djelo — naglasi Colin — da mi se ne sviđa obitelj u koju ću ženidbom ući.

Ne želim ostaviti takav dojam. — Pomno je razmislio o tome. Premda se Colin nikad nije previše obazirao na društvena pravila ili na ono što drugi o njemu misle, sve se to promijenilo sad kad će Emmu predstaviti kao svoju buduću ženu. Čvrsto je odlučio da je nitko iz visokog društva neće omalovažavati i učinit će sve što je potrebno za ostvarivanje tog cilja.

— Oh — reče Emma. Ne želi ispasti neotesan u očima svojih prijatelja, pomislila je. Očito mu je važno njihovo mišljenje. — O, dobro.

— Kad se vjenčamo, više ga nikad ne morate vidjeti — obećao je, napola u šali.

Emma se nasmiješila. — Zar se tako kanite odnositi prema meni, milorde? Suočavat ćete me s neugodnim istinama kad bude prekasno da išta poduzmem?

— Naravno — rekao je. — Redovito.

Kao što se nadao, to ju je nasmijalo. Tako su u ~ 136 ~

salonu okupljeni ljudi, kad su njih dvoje ušli, vidjeli nasmiješenu, očito samouvjerenu i nimalo zabrinutu Emmu, zanosnu u prekrasnoj haljini. Mada se njezino lice odmah uozbiljilo, već je stvoren važan prvi dojam i stečena prednost.

Colin ju je vodio prostorijom s istančanim osjećajem za protokol. — Moja prateta Celia, ledi Burrington — najprije je rekao.

Emma je napravila mali kniks pred krupnom staricom koja je sjedila u velikoj izrezbarenoj stolici i držala štap od ebanovine. Kruti gornji dio i široki skuti haljine od brokata podsjećali su na modu od prije pedeset godina. Snježnobijelu kosu pokrivala je čipkasta kapa, a ruke su joj bile kvrgave i iskrivljene od starosti. Međutim, pogled kojim je odmjerila Emmu nije ukazivao na starost. Bio je pronicav i izazovan, poticao ju je da dade sve od sebe. — Gdje ste našli tu haljinu? — bez uvoda oštro upita starica.

Izgleda kao veoma uspješna ptica grabljivica, pomislila je Emma, ona čije su pandže uvijek oštre. — Za mene ju je sašila jedna veoma vješta Francuskinja — mirno odgovori. — Sophie Fisher.

— Fisher? Nikad čula.

— Zasad još nije dobro poznata u Londonu — prizna Emma.

— Rekla bih da ćete je vi proslaviti — reče ledi Burrington i još jednom kritički odmjeri haljinu, ali s odobravanjem.

— Tome se i ona nada — reče Emma.

Starica je uzdigla bijelu obrvu. Baš kao i Colin, ~ 137 ~

pomislila je Emma. Odnosno obrnuto, ispravila se.

Emma bi mislila da je uvrijedila staricu da u njezinim očima nije vidjela svjetlucanje.

— Moja majka — reče Colin i povede Emmu malo lijevo. — Catherine, barunica St. Mawr.

— Barem zasad — glasio je oštar odgovor.

Emma se iznenadila kad se našla pred tom ženom, desetak centimetara nižom od sebe, veoma punašnom i ljepušnom. Shvatila je da je u ulozi Colinove majke zamišljala krupnu, namrštenu rospiju s orlovskim nosom i gustim obrvama. Obrazi su joj lagano porumenjeli. — Drago mi je — reče.

— Hmm — glasio je odgovor. Barunica je otvoreno pokazivala svoj očaj. Nije očekivala ovako elegantnu i mirnu mladu ženu. Ljepotu, da, to je razumljivo. No Emma Tarrant imala je mnogo više od ljepote. Nije izgledala kao nametljiva osoba, ili prepredena žena koja želi Colinov novac i položaj.

Gdje je, za ime svijeta, našla takvu pribranost, pitala se barunica, takvo držanje?

— Moja sestra Caroline — reče Colin i udalji se s opasnog teritorija.

— Kako mi je drago — reče Caroline. Čim je ugledala Emmu, zaboravila je na majčine strahove. — Ovo je moj muž, Frederick.

— Lord Wrotham — tiho dopuni Colin.

— Drago mi je — reče krupan, flegmatičan grof.

Visok, širok i plavokos, izgledao je kao da misli samo na večeru.

Emma se nasmiješila otvorenim i prijateljskim ~ 138 ~

licima Caroline i njezina muža. To je bio prvi pravi smiješak upućen skupini. Uslijedio je val reakcija.

Jedan od mladih rođaka glasno je uzdahnuo.

Blistava, pomislila je barunica. Ta se žena ne može drukčije opisati. Ovo je katastrofa.

Veoma su brzo prošli niz rođaka. Na koncu Colin reče: — Jasno, ostalima te ne trebam predstavljati.

Emma se dotad već pripremila. — Ne, naravno.

Oče. — Kimnula je, ali ga nije poljubila.

— Dobra večer, draga moja. — George Bellingham ozareno se smiješio. — Veoma lijepo izgledaš.

— Hvala.

Premda je nekoliko Warehama opazilo hladnoću u Emminu glasu, njezin je otac nije bio svjestan.

Večeras mu ništa nije moglo pokvariti sjajno raspoloženje. Ovo je brak kakav je uvijek priželjkivao za svoju jedinicu. Sad je u tome mogao uživati.

— Možda ćeš me morati predstaviti — reče Robin. — Još sam bio dijete kad je Emma... — Shvativši da je umalo počinio veliku grešku, Robin Bellingham porumenio je do korijena kose. — Ovaj... kad se udala — dovrši.

— Ali jasno da te poznajem — toplo će Emma.

— Ti si slika i prilika naše majke, Robine. Tako je lijepo ponovno te vidjeti.

Njezin je brat nešto promrmljao i povukao se, na golemo Colinovo olakšanje. Ovo je kao vođenje patrole opasnim teritorijem, pomislio je. U prostoriji sve ključa od potencijalnih sukoba, a on mora paziti ~ 139 ~

da do toga ne dođe. Poveo je Emmu natrag prema Caroline.

Pojavio se batler i najavio večeru. Za njim su ušla dva lakaja. Stali su svaki s jedne strane velike stolice ledi Burrington i podigli je na noge. — Dođite, Bellingham — naredila je. — U čast našeg skorog srodstva, smijete me povesti na večeru.

Istodobno zadovoljan i pomalo prestrašen, Emmin je otac požurio naprijed i ponudio joj ruku.

Jedan je lakaj s druge strane pridržavao njezino gospodstvo, te je na taj način vodila društvo u blagovaonicu.

Emma je sjedila između lorda Wrothama i najstarijeg bratića, punašnog mirnog čovjeka pedesetih godina koji je izgledao poput križanca između njihove domaćice i ovce. Colin je sjedio nekoliko stolica dalje, ali je zahvalno primijetila da joj ni njegova majka nije blizu. S lakoćom je sudjelovala u razgovorima. Wrotham je rado razgovarao o izvrsno pripremljenim jelima, o dvogodišnjem sinu i o lovu, što nije predstavljalo izazov za Emmino znanje jer je od sugovornika malo očekivao.

Postalo je teže kad se morala okrenuti na drugu stranu. U početku se činilo da bratić nema što reći i skanjivao se odgovoriti na Emmina bezazlena pitanja, baš kao ovca. No tada je slučajno načela temu o slikama izloženim u Royal Academy. Plahi se čovjek odmah razvedrio te se pokazalo da je strastveni kolekcionar raznih umjetnina. Otad nadalje morala je samo slušati dok je on nabrajao što sve posjeduje. ~ 140 ~

Pričao je kako je našao neko umjetničko djelo, koliko je pregovarao prije kupnje, te kako krasi njegove zidove, vitrine ili sefove. Taj čovjek je imao čudesno pamćenje. Činilo se da nije zaboravio niti jednu pojedinost koja se odnosi na njegovu zbirku skupljanu trideset godina.

Emma je shvatila da je zaboravila kako se u društvu malo očekuje od mlađe žene. Gotovo je uvijek dovoljno smiješiti se i kimati. No tu je dosada.

Spustila je pogled i opazila da prstima divlje gnječi ubrus. Prestala je i podigla pogled, opazivši da je Colin promatra s tako očitim, pomalo ironičnim razumijevanjem da se morala nasmiješiti. Barunica je opazila razmijenjene poglede i odmah shvatila da je bitka unaprijed izgubljena. Neće uspjeti rastaviti taj par. Frustrirano je zagrizla vafl od limuna tako da se razmrvio i rasuo po stolnjaku. — Grozna stvar — gunđala je, s gnušanjem pogledavši ostatak vafla. — Suho kao barut.

Uskoro potom opet su podigli kućedomaćicu i dame su se povukle, a muškarci su ostali uz čaše porta. Emma je oprezno ušla u salon, svjesna da je ovo najopasniji dio večeri. Maske će pasti i jezici će postati oštri poput rapira. Pošla je što dalje od Colinove majke i sjela kraj kolekcionarove žene. — Vaš mi je muž pričao o svojoj iznimnoj zbirci umjetnina — reče.

Dama, koja uopće nije podsjećala na ovcu, puhne kroz nos. — To me ne čudi. Rijetko misli o nečem drugom — odgovori. — Sigurno ne o svojoj obitelji.

— Ah — izusti Emma, odmah shvativši da je ~ 141 ~

pogriješila.

— Potrošit će stotine funti na neku pljesnivu sliku — ogorčeno nastavi žena. — No kad je riječ o doličnoj garderobi za njegove kćeri ili razumno prostrtom stolu, onda moramo štedjeti. O, da.

Odjednom naši prihodi postaju skromni. Odjednom jedva spajamo kraj s krajem. Dok ne pronađe neko drugo grozno platno ili kamen. Tada se, kao nekim čudom, novac pojavljuje. — Široko je zamahnula rukom, privukavši pozornost svih u salonu. — To je bolest — nastavila je povišenim tonom. — Nebrojeno sam puta obitelji rekla da treba nešto poduzeti. Ali jasno, mene nitko ne sluša. Nikoga nije briga da ja...

Začuo se oštar udarac, a potom je zavladala tišina. Emma je shvatila da je ledi Burrington štapom od ebanovine udarila o pod. Sad je redom gledala sve žene, poput jastreba koji procjenjuje piliće. Bratićeva se žena skutrila na svomu mjestu, kao zabrinuta kokoš, i zagledala se u pod. Emma je prikrila smiješak.

— Dođite ovamo — naredi kućedomaćica pokazujući Emmu.

Među ostalima je zavladalo gotovo neprimjetno olakšanje kad je ustala i prišla stolici kraj ledi Burrington. Iz tave za prženje u vatru, pomislila je Emma.

— Dakle — reče ledi Burrington kad su sjedile jedna do druge. — Vi biste se trebali udati za St. Mawra? — Nije zvučalo kao da je to gotova stvar.

— Čini se tako, gospo — odgovori Emma.

— Čini se? — drekne starica. — Zar ima nekih ~ 142 ~

nedoumica?

— Imam osjećaj da je važno vaše odobravanje — odgovori Emma, svjesna da nekoliko drugih gošći pozorno sluša njihov razgovor.

— Moje! — Ledi Burrington delikatno puhne kroz nos. — Mislite da je St. Mawru stalo do mojeg mišljenja?

Emma razmisli. — Trebalo bi biti — na koncu reče.

Starica je ljutito zurila u nju. — Pokušavate li mi laskati, mlada ženo? Prezirem ulizice, znate.

Nije shvatila da će tako izgledati, pomislila je Emma. Opazila je Colinovu majku koja je sjedila u blizini. Činilo se da je veoma zadovoljna razvojem situacije. Emmi je odjednom dojadilo hodanje po jajima. — Ne pokušavam — reče. — Ali mislite što god želite.

— Uvijek to činim — ustvrdi njezino gospodstvo.

Trenutak su se promatrale kao protivnice.

Emma se iz nekog razloga sjetila događaja otprije tri godine kad je jedan neugodan poznanik pijan uletio u njezine i Edwardove sobe u konačištu i prijetio im pištoljem. Bez obzira što će se dogoditi, ledi Burrington je ne može ustrijeliti. Tada je shvatila da društvene restrikcije na nju doista više ne djeluju.

— Colin i ja se razumijemo — tiho reče. — Možete li vi reći isto?

Pogled ledi Burrington postao je oštriji. Kao da kani proniknuti u Emminu dušu. — Ne znam — na koncu reče, također tihim glasom. — Možda ne. ~ 143 ~

Emma je vidjela kako barunica pokušava prisluškivati. Govorila je još tišim glasom. — Čuli ste tračeve o meni. — To nije bilo pitanje. Znala je da je ledi Burrington prikupila sve moguće informacije.

— Ne prikazuju vas u lijepom svjetlu — glasio je suhi odgovor.

— Možda niste željeli da netko poput mene postane Colinova žena.

— To nisam rekla.

— Drugi to nisu željeli — sa sigurnošću će Emma. — No mislim da njemu treba...

Starica je čekala.

Emma je i dalje oklijevala. Nije znala kako bi izrazila svoje misli. — Nešto drukčije od onoga što su oni željeli — na koncu reče.

Oči ledi Burrington bile su nepokolebljive kao u orla koji se obrušio na plijen. — Vi niste pustolovka — reče.

Emma je šutjela.

— Niste budala — s još većom sigurnošću reče starica.

— Mislim da nisam.

— Ali što ste onda?

Emma je zurila u nju, zatečena pitanjem. Nije znala kako bi odgovorila.

Colinova se prateta glasno nasmijala. — Niste baš sigurni? Pa, postala bih sumnjičava da jeste u dobi od, koliko, dvadeset pet? No žao mi je što neću poživjeti dovoljno dugo da vidim kako ćete doći do tog odgovora.

Bosnawarez

~ 144 ~

Vrata su se otvorila i gospoda su ušla u salon.

— Bolje da krenete ako idete na onaj bal Felicity Cardington — prateta Celia reče svima okupljenima.

— Ne kanim samo forme radi još deset minuta ovdje zadržavati gospodu.

Očito navikli na takve izjave, članovi obitelji počeli su ustajati. Emma je pogledala Colina i on im je prišao dok se soba praznila. — Je li vas teta Celia temeljito ispitala? — upita vedrim tonom, ali ozbiljna lica.

— Naravno da jesam — odgovori starica. — Što si drugo očekivao?

Colin je pogledao Emmu i ona se nasmiješila.

Ledi Burrington duboko uzdahne. — Umorna sam — reče. — Kako mrzim starost.

Colin joj spusti ruku na rame.

— Zadovoljan si sam sobom, je li? — primijetila je.

Nasmiješio se.

— Izazvao si buru u visokom društvu, razbjesnio svoju majku, a mene smotao oko malog prsta.

— Vas? — protestirao je. — Nikad.

— Pa, nisi — obrecnula se. — Zato se nemojte šepiriti. Ni jedno ni drugo. — Okrenula se i opet pogledala Emmu. — Pa, curo, po onome što ja vidim, bit ćete mu dostojna žena. U svakom slučaju, bolja od one djece koju mu je Catherine nametala. Imate moje ‘odobrenje’, ako vam je do toga uistinu stalo.

— Hvala, gospo. Stalo mi je — reče Emma, kako je i mislila. ~ 145 ~

— Idite sad. Ja ću u krevet.

— Možemo li pomoći... ? — počne Colin.

— Ne, ne. — Razdraženo im je mahnula neka odu.

Dok su izlazili, prošli su pokraj dva lakaja koji će joj pomoći da se popne na kat.

— Pa — Emma je rekla kad su se opet našli u kočiji. — Hvala Bogu da je to gotovo.

— Čini se da ste se sjajno snašli.

— Drhtala sam od straha — reče Emma.

— Nimalo neobično kad je o njoj riječ — reče Colin. — No nekako mislim da ste se dobro držali.

— Možda. — Emma ga iskosa pogleda. — Mislim da će mi vaša teta Celia biti uzor — ustvrdi. — Kad budem starija, bit ću baš poput nje.

— Onda ću vama prepustiti vođenje računa, kao što je učinio tetak Harold — odmah odgovori Colin.

— Kad je umro? — upita Emma.

— Prije pet godina. Ranije je bila drukčija. Koliko mi je poznato, imali su veoma sretan brak.

— Ah. — Emma je razmislila o toj informaciji, pokušavajući zamisliti zastrašujuću ledi Burrington kao sretnu suprugu.

— Međutim, ne vjerujem da biste vi mogli biti osorni kao teta Celia, ne nakon što sam vas gledao kako tijekom večere šarmirate Wrothama i bratića Geralda.

— Sjedila sam, smiješila se i slagala sa svime što su govorili — odbrusila je.

— Savršena žena — zadirkivao ju je. ~ 146 ~

— Ako doista to mislite, milorde, strašno ste pogriješili kad ste me zaprosili.

— Znam.

— Što znate? Da ste pogriješili ili da nisam...

— Znam da sam sklopio veoma mudru nagodbu — rekao je. — Očekujem da će vam za tjedan ili dva čak i moja majka jesti iz ruke.

— Previše očekujete, milorde. Ne vjerujem da će se ona ikad pomiriti s tim brakom.

— Naći ćete neki način.

Emma je izgledala sumnjičavo.

— Večeras ćete upoznati mnoge vodeće pripadnike visokog društva — Colin je nastavio, više službenim tonom.

Emma je kimnula. To mu zasigurno mnogo znači, pomislila je. Ženi se protiv majčine želje i usred oluje tračeva. Nesumnjivo želi impresionirati svoje prijatelje. Pozorno je slušala dok je opisivao ljude koje će uskoro sresti.

Kako je unaprijed dogovoreno, barunica, Caroline i njezin muž, te Bellinghami dočekali su ih pred kućom obitelji Cardington pa su zajedno ušli.

Prostorija je već bila puna plesnih parova, ali su ipak privukli veliku pozornost. Barunica je nosila ljubičastu boju svojih očiju. Carolinina tamnonarančasta haljina savršeno je isticala njezinu crvenkastosmeđu kosu.

Emma je u plavim i srebrnim tonovima podsjećala na mjesečinu na vodi. Svi su muškarci bili naočiti u večernjoj odjeći, svaki na svoj način. Međutim, dugotrajno zurenje i mrmljanje nije imalo veze s ~ 147 ~

izgledom. Neočekivana vijest o zarukama baruna St. Mawra s nepoznatom ženom munjevito je proletjela visokim društvom i izazvala svakojaka nagađanja.

— Samo hrabro — reče Colin pridržavajući Emmin lakat. — Idemo pozdraviti domaćicu. — Pogledom je okupio svoje društvo i poveo ih do kuta gdje je stajala ledi Cardington.

Odmah je prekinula razgovor i koraknula naprijed, a u očima joj je blistala znatiželja. Colin je strogim pogledom fiksirao majku. Poslušno se obratila ledi Cardington. — Felicity, dopusti da ti predstavim ledi Emmu Tarrant.

— Drago mi je. — Pomno je proučavala Emmu, očito pomalo iznenađena onim što je vidjela.

Svjesna mnogih pogleda na sebi, Emma je uzvratila pozdrav.

— Kako je čudno što se nikad ranije nismo upoznale — reče ledi Cardington. — Mislila sam da poznajem baš svakoga. — Njezin je ton implicirao da su oni koje ne poznaje posve nevažni.

— Živjela sam u inozemstvu — odgovori Emma obuzdavajući svoj temperament.

— Doista? Gdje ste mogli živjeti dok je ono čudovište Napoleon haračio naokolo? — Njezin je ton ponovno bio nevjerojatno snishodljiv. Ukazivao je na to da je Emma zacijelo živjela u bijedi jer ledi Cardington nije znala gdje bi se, izvan Engleske, moglo živjeti.

— Živjela sam u Konstantinopolu — kiselo će Emma — daleko izvan njegova dohvata. ~ 148 ~

— Ah. Emma je bila sigurna da ledi Cardington ne zna gdje je Konstantinopol.

— Tako lijep grad — dodala je, netremice promatrajući domaćicu. — I na tako vitalnom položaju za engleske interese.

— Ovaj... — reče ledi Cardington.

— Nema ničeg ljepšeg od praskozorja nad tjesnacem Bosporom dok se u daljini vidi zlatna kupola Aje Sofije. Slažete li se?

Ledi Cardington ju je hladno gledala. Njezin je izraz lica govorio da se neće dati tako lako nadmašiti.

— Doista ne bih znala — odgovorila je kao da je Emma pitala o nečemu posve nezanimljivom i pomalo neprikladnom. — Putovanja me umaraju i većina mjesta što ih ljudi preporučuju tako su prljava i obična. Sigurno vam je veoma drago da ste opet kod kuće, među otmjenim ljudima.

Njezina je prijetnja bila sasvim jasna. Ako se Emma doista upusti u bitku s njom, upropastit će svoje izglede u visokom društvu. Narogušivši se, Emma zausti kako bi odgovorila. Tada je zastala, sjetivši se da Colin želi njezin uspjeh. Ova je nepodnošljiva žena zacijelo prijateljica njegove obitelji. Emma se sjetila da kraj nje stoji barunica.

Ona bi silno uživala kad bi Emma doživjela poraz.

Progutavši oštar odgovor i blago se nasmiješivši, Emma odgovori: — Naravno.

— Hoćemo li plesati? — reče Colin, uzme je za ruku i odvede. Pridružili su se plesačima u dnu ~ 149 ~

dvorane i čekali da glazbenici zasviraju.

— Ne mogu ostati nijema i nasmiješena kad me netko tako ispituje — reče Emma čiji je gnjev ponovno buknuo nakon što je minula opasnost da će uvrijediti ledi Cardington.

Colin je odmahnuo glavom.

— Ako želite dražesnu i poslušnu glupaču, sigurno biste je našli — doda.

— Cijelu gomilu — odgovorio je.

— Ne mislite li da ste pogriješili, milorde? — procijedi Emma. — Prezirem takvu vrstu žena. Onim medenim glasom govori krajnje uvredljive stvari, sugerira najgore, ali nema hrabrosti otvoreno nekoga optužiti.

— Ni ja je ne podnosim — složio se Colin.

To je tako iznenadilo Emmu da je zaboravila na svoj gnjev. — Zašto smo onda ovdje?

Kad su glazbenici zasvirali, uzeo je njezinu ruku pa su izveli prve korake kadrile prije nego je odgovorio: — Jer drugi ne dijele vaš veoma razuman stav po pitanju ledi Cardington. Ona je jedna od vodećih pripadnica otmjenih krugova i ovaj će vam poziv otvoriti sva vrata, pokazati visokom društvu da na vas treba računati.

— Onda me čudi da me pozvala — reče Emma.

— Sigurno se nije činilo da joj moja nazočnost pričinja zadovoljstvo.

Colin je odjednom izgledao arogantno. — Nije mogla birati.

Emma je uzdigla obrve. — Doista, milorde ~ 150 ~

barune? Zašto ne?

— Imam određen utjecaj.

— Nad tom ženom? — Emma ga skeptično pogleda.

— Nad njezinim najmlađim sinom koji se svim silama trudi uprskati svoju vojnu karijeru.

— Shvaćam. Dovoljno da me pozove, ali ne i da prema meni bude uljudna.

Colin se nasmiješio. — Mislim da je na to nitko ne bi mogao primorati.

— Baš vam hvala, milorde.

— Nema osobe prema kojoj je uljudna — uvjeravao ju je. — Ona je jedna od najomraženijih žena u Londonu. Bosnawarez — A ipak je glavna u otmjenim krugovima — čudila se Emma. — Počinjem shvaćati što sam propustila tijekom godina života u inozemstvu.

Colin se nasmijao i shvatio da se izvrsno zabavlja. Otkako se vratio iz Francuske, pomislio je, ovo je prvi društveni događaj u kojemu uživa.

No nije shvatio koliko je to očito drugima u mnoštvu. Desetak majki vidjelo je kako definitivno nestaju sve nade za sjajnu udaju njihovih kćeri.

Nekoliko veoma mladih dama počelo se razdražljivo odnositi prema svojim partnerima. Brojni su se muškarci itekako zaintrigirali. Već su zapazili Emminu ljepotu. Sad su se pitali kakva vrsta žene može uvijek ozbiljnom barunu St. Mawru izmamiti takav smiješak.

Glazba je utihnula i Emmu su okružili muškarci ~ 151 ~

koji su željeli upoznavanje i ples. Pogledala je Colina, a on je samo slegnuo ramenima i njoj prepustio odluku. Oklijevala je. Gotovo je zaboravila koliko voli plesati. Uživala je u plesu s Colinom. Ali ne može stalno s njim plesati, jasno. Opet ga je pogledala.

Smiješio se, kao da joj čita misli. U Emminim se grudima opet probudila iskra uzbuđenja kakvo je osjećala prije mnogo godina. Kimnula je jednom od mladih džentlmena i Colin joj ga je predstavio. U narednom su trenutku zauzimali svoja mjesta na plesnom podiju.

— Postići će velik uspjeh — nešto kasnije barunica mrzovoljno reče svom sinu.

Samo je kimnuo.

— Mislim da bi ti mogao plesati s nekom drugom — dodala je optužujućim tonom.

— Ne. Barunica ga je mrko pogledala. Cijela ju je situacija silno ljutila. Nije znala dostojanstveno gubiti.

— Zar se ne bojiš da će se zaljubiti u nekog od tih kavalira? — pitala je, slijedeći Colinov pogled do mjesta gdje se Emma vrtjela u rukama vojvodskog nasljednika.

— Ne — ponovio je. Jasno je vidio da Emma ne uživa u svojim partnerima, već u plesu i oslobađanju od briga koje su je godinama mučile.

— Ti si najiritantnija osoba na svijetu — pjenila se njegova majka.

— To si već mnogo puta rekla, majko — glasio je rastresen odgovor. ~ 152 ~

Što svakako dokazuje njezinu tvrdnju, pomislila je barunica promatrajući ga kako gleda svoju buduću ženu, bez obzira što o svemu tome misli i osjeća njegova majka.

Kad je najavljen posljednji ples, Emma je odbila sve ponude i potražila budućeg muža. Našla ga je kako se ispred plesne dvorane oprašta sa svojom sestrom. Prišla im je, a Caroline joj je pružila ruke i rekla: — Nadam se da ćemo biti prijateljice. Hoćete li me posjetiti?

— Rado — odgovori Emma.

— Nicky će obožavati vašu kosu — nejasno doda Caroline.

— Vjerojatno će u nju utrljati ljepljive bombone — popustljivim je tonom upozori Wrotham.

— Carolinin sin — reče Colin odgovarajući na Emmin upitan pogled.

— To više ne radi — istodobno se pobunila Caroline. Činilo se da će se dalje prepirati o tome, ali ju je muž poveo prema stubama. — Dođite uskoro — doviknuo je preko ramena.

— Majka je također otišla — reče Colin. — Vaš ju je otac otpratio kući.

Emma je napravila grimasu.

— Jeste li spremni za odlazak?

— Posljednji ples je valcer — pobuni se Emma.

— Ah. Onda nikako ne možemo otići.

Pogledavši ga, Emma je osjetila drhtaj oko srca.

Prijeti joj opasnost da se zaljubi u tog čovjeka, iznenađeno je shvatila. To je neprihvatljivo. Nije dio ~ 153 ~

razumne nagodbe što ju je s njim sklopila. — Možda bismo trebali poći — reče.

— Ne, doista — odgovorio je i ponudio joj ruku.

U plesnoj dvorani obujmio ju je oko struka i ona je stavila ruku na njegovo rame. Prstima je čvrsto obavio njezine — snažno, pouzdano. Bez obzira što joj nosi budućnost, ovaj je muškarac ne bi javno ponizio kao što je to Edward učinio, spoznala je Emma, i suze su joj navrle u oči.

— Što je? — upita Colin.

— Ništa.

Vješto ju je poveo plesnim podijem i počeli su se vrtjeti u velikom krugu parova. — Želite li poći na bračno putovanje? — nešto kasnije upita Colin.

— Izvan Engleske? Ne. Sasvim sam dovoljno putovala po stranim zemljama.

Kimnuo je. — Mislio sam da bismo mogli poći u Trevallan.

— Što je to?

— Sjedište St. Mawra. U Cornwallu.

— Vaš dom? Svakako. Rado bih ga vidjela.

— To je tradicija — rekao je gotovo kao da se ispričava.

— Naravno — reče Emma.

Promatrao ju je odozgo. — Još samo treba odrediti dan vjenčanja.

— Stojim vam na raspolaganju, milorde.

Izgleda tako staloženo i otmjeno, mislio je Colin, sve što bi plemić mogao očekivati od supruge. Zašto je onda osjetio razočaranje? — Vama je svejedno? ~ 154 ~

— Treba mi malo vremena za pripreme — priznala je. — No nema osobito mnogo posla jer ćemo imati mali privatni obred.

— Datum što ga je vaš otac naveo je za tjedan dana — reče Colin.

— Tjedan dana! — Izgledala je iznenađeno i pomalo tjeskobno.

— To nas ne obvezuje — dodao je.

— Ne. Ja... valjda bih se dotad mogla pripremiti.

Među njima je zavladala neugodna tišina. Kao da nisu znali što bi točno rekli. Plesali su nekoliko dugih minuta, doimajući se smireno i graciozno.

Glazba je utihnula. Colin i Emma su se gledali. — Dakle, hoćemo li se držati tog datuma? — nekako je naglo pitao.

— Ja... dobro — odgovorila je jednako nelagodno.

Kratko je kimnuo dok su odlazili s plesnog podija i išli po svoje ogrtače.

Robin Bellingham čekao je u zasjedi u podnožju stubišta. — Želio sam s tobom razgovarati — reče Emmi.

Naglašeno svjesna Colina iza sebe, stala je i nasmiješila se bratu.

— Ja... nismo imali prilike bolje se upoznati — zamuckivao je. — Želio bih to.

— I ja — toplo odgovori Emma. — Sad ćemo imati mnogo prilika. Posjeti me.

— Da. Hvala. — Robin je lagano porumenio, a očito je želio još nešto reći. Emma je čekala. — Nikad ~ 155 ~

mi se nije sviđalo ono što ti je otac učinio — izlane njezin brat. — Mislim da je to bilo pogrešno. Da sam mogao, učinio bih nešto. Stvarno. Samo što sam bio...

— Zastao je i stisnuo šake.

— Imao si deset godina — reče Emma. — Ništa nisi mogao učiniti.

— Mogao sam nešto reći — reče Robin. — Da sam razumio što...

— Ali nisi razumio. Ne smiješ se ni na koji način osjećati odgovornim. — Nasmiješila se. — Osim toga, sve je to prošlost. Sve ćemo nadoknaditi tako što ćemo odsad biti jako dobri prijatelji.

Lice mu se razvedrilo. — Da. Vrlo rado.

— Posjeti me — ponovi Emma.

Kimnuo je i gledao kako je Colin vodi do kočije.

Tek kad je kočija krenula, Robin se sjetio da još uvijek ne zna gdje Emma boravi. Živopisnim je psovkama proklinjao svoju trapavost.

~ 156 ~

Šest

ednog blistavog, zlatnom svjetlošću okupanog srpanjskog jutra, Emma i Colin vjenčali su se u crkvi Saint George na Hanover Squareu. Ruža penjačica izvijena oko crkvenih vrata doimala se poput tamnocrvenog stijega na plavetnilu neba dok su ulazili kako bi izgovorili svoje zavjete. Pozvani su samo članovi obitelji i nekolicina Colinovih prijatelja iz vojničkih dana. Ipak je to bio veliki kontrast u odnosu na njezino prvo, na brzinu obavljeno vjenčanje, mislila je Emma, dok je crkvom odzvanjala glazba. Biskup, prijatelj Warehamovih, čekao ih je pred oltarom.

Onomad su se u malenom župnom uredu, nalazili samo ona i Edward i dvije kućne pomoćnice kao svjedoci. Dotad je već izblijedjelo početno ushićenje izazvano uzimanjem sudbine u vlastite ruke. Nakon veoma duge i neudobne vožnje kočijom, Emma je bila iscrpljena i još uvijek se bojala progonitelja. Edward je kipio od mrzovoljne nestrpljivosti da se to obavi. Tada je Emmi to bilo drago jer je mislila da on očajnički iščekuje trenutak kad će mu postati žena u pravom smislu te riječi. No

~ 157 ~

on se samo želio domoći njezina imetka. Zapravo ga je uvijek doista uzbuđivao samo njezin novac.

Colin joj je uzeo ruku, spreman na biskupov znak staviti prsten na njezin prst. Je li ovo još jedna strašna greška, odjednom se zapitala Emma.

Prošli je tjedan proletio u vrtlogu priprema. Nije imala vremena za smireno, staloženo razmišljanje. No njezine su emocije stalno divljale. U jednom bi trenutku Colina smatrala toplim i ugodnim, u drugom hladnim i distanciranim, kao da ga je jedva zanimalo što ona govori. Otkrila je da on može isključiti sve i svakoga. U takvim je trenucima izraz njegova lica izazivao zebnju.

Emma je pogledom preletjela po crkvenim klupama. Njezin se otac ozareno smiješio u prvom redu. Kraj njega je sjedio Robin, mlađi brat koga je jedva poznavala. Iza njih sjedili su neki rođaci njezine majke, potpuni neznanci. Na drugoj strani bila je Colinova majka ukočena lica, njegova sestra Caroline smiješila se kraj svojeg muža, dobrodušno autokratska prateta Celia, te niz drugih rođaka. Vojne odore jarkih boja u stražnjem dijelu crkve stvarale su barem malo vedrine. Ondje je također bilo smijeha i prijateljskog naguravanja.

Stigao je trenutak za izgovaranje sudbonosnih riječi — posljednji čas za predomišljanje. Pogledala je Colina. Mirno ju je gledao u oči. Njegove ljubičaste oči nisu otkrivale nikakve osjećaje, koje je Emma odjednom silno poželjela otkriti. No samo ju je gledao dok se stanka u obredu neugodno produljila. Emma je ~ 158 ~

čula kako se gledatelji u klupama počinju vrpoljiti.

Njezin je otac tiho pročistio grlo, poput slona na rubu panike. Tada je Colin uzdigao obrvu. I dalje je gledajući u oči, jedva je zamjetljivo trznuo kutom usta. Usprkos čestoj melankoliji, on je muškarac koji se smije, mislila je Emma. To je obećavajući znak.

Udaja za čovjeka koji se smije ne može biti strašna greška. Duboko je udahnula i izgovorila svoja obećanja. Kongregacijom je prostrujao zajednički uzdah, ali je izražavao različite emocije. Colinove su ljubičaste oči svjetlucale, gotovo kao da zna što su svi mislili, uključujući i Emmu. Spontano mu je uzvratila smiješak kad ih je biskup proglasio vjenčanima.

George Bellingham priredio je raskošan ručak za malenu skupinu ljudi pozvanih da svjedoče obredu. Želio je pozvati mnogo više ljudi, ali su ga Emma i Colinova teta Celia zajedničkim snagama uvjerile da je to neumjesno. Utješio se tako što je nazočnim gostima ponudio sve dostupne delikatese i osigurao brojne sanduke šampanjca.

Vojnici su s glasnim entuzijazmom dočekali to obilje i odmah prisvojili nekoliko sanduka. Dok su ih članovi obitelji promatrali s neodobravanjem, zavišću, popustljivošću ili cinizmom — ovisno o vlastitom temperamentu — muškarci su se okupili u jednom kutu prostorije i počeli držati zdravice, svaki put iskapivši punu čašu finog vina. Uskoro im se pridružilo nekoliko mladih rođaka s obje strane.

Među njima i Robin Bellingham kojemu je brzo sve postalo mutno dok su sve bučnije praznili bocu za ~ 159 ~

bocom.

Došao je trenutak kad je Robin morao održati zdravicu mladencima i okupljenom društvu.

Nesigurno je ustao, osjećajući se snažno, sofisticirano i ugodno. Zamahnuo je čašom i počeo govoriti, užasnuto shvativši da mu se jezik zapliće nad tako pomno pripremljenim riječima. — Žželim sva’u sjeću mojoj seji i njez’nu mužu. — Porumenjevši do korijena kose, spustio se na stolicu, ali ju je promašio i tresnuo na pod. Vojnici oko njega prasnuli su u smijeh, a neki su komentirali: — Pijan je kao letva.

— O, Bože — mrmljala je Emma gledajući kako Robin nespretno ustaje, a pomaže mu nekoliko podjednako pijanih vojnika. — O, Bože — ponovila je kad su svi opet tresnuli na pod i ostali ondje ležati, smijući se i psujući.

I Colin se smijao. Emma ga je pogledala. — Robina bi netko trebao staviti na red — reče.

— Ako je suditi prema izrazu lica tvojeg oca, izgrdit će ga na pasja kola.

Vidjela je kako se njezin otac smrknuo i odmahnula glavom. — To je siguran način pogoršavanja situacije.

— On je mlad čovjek koji se pokušava snaći u gradu — doda Colin. — U tome nema većeg zla.

— Zacijelo si i ti radio isto?

— Sigurno bih radio da nisam otišao u vojsku.

Kimnula je. — To me toliko ne zabrinjava. — Gledala je kako Robin, glupavo se cereći, tetura do svoje stolice. — Ali kockanje... — Lagano je zadrhtala. ~ 160 ~

— Uopće me nije posjetio, premda je obećao da će doći — primijetila je.

Colin je samo popio gutljaj i promatrao svoje prijatelje. Doimaju se mnogo starijima od momaka kakvi su bili kad su prvi put zajedno pili, mislio je. I naravno, mnoga lica nedostaju — previše lica.

— Željela sam mu objasniti opasnosti kockanja — nastavi Emma.

Colin je počeo govoriti, ali je predvidjela što će reći. — Vjerojatno me ne bi slušao.

— Čini se da je mladima to teško — složio se.

— Možda bi ti mogao s njim razgovarati — predložila je. — Sigurno točno znaš kako se utječe na mlade ljude jer si u ratu mnogima zapovijedao.

Uvjerena sam da bi tebe slušao.

Colinovo se lice ukočilo.

— Imaš posve pravo s njim razgovarati — dodala je — jer si postao član njegove obitelji. Tvoje mišljenje sigurno će imati veću težinu od...

— Ne vidim zašto — Colin je prekine prilično oštrim glasom.

Emma se iznenađeno okrenula k njemu.

— Ne bi dobro primio moje uplitanje — otresito je dodao.

— Ali...

— Zapravo, već sam spomenuo tu temu kad sam mu vratio zadužnice, a njemu je to itekako smetalo.

— Sad je situacija drukčija. Postao si...

— Momak ima oca, prijatelje — sestru, kad smo već kod toga. To se mene ne tiče. — Njegov ton nije ~ 161 ~

dopuštao prepirku.

— Svih se tiče kad mladi ljudi srljaju u propast — ljutito prasne Emma. — Samo je pitanje obične ljubaznosti ako se netko potrudi...

— Oženio sam tebe, ne tvoju obitelj — oštro će Colin. — Siguran sam da će Robin dobiti više nego dovoljno savjeta od mnogih ovdje nazočnih. Neću se još i ja miješati.

Njegov je ton bio tako otresit da je Emma ušutjela. Uspravila se na stolici i stisnula čeljust. Ovo su granice braka koji je racionalna nagodba, rekla je sebi. Ima stvari što ih može očekivati, ali i onoga na što ne može računati. Ukoliko prekorači te granice, Colin će joj to jasno staviti do znanja. To joj se uopće ne sviđa. Zapravo, mrsko joj je, i to bi mu željela posve jasno reći. No Emmi su odavno prisjele neugodne scene u javnosti. Osim toga, pristala je na nagodbu, podsjetila se, kontrolirajući svoj gnjev vještinom stečenom proteklih godina. Posve je jasno znala da ovo nije impulzivan brak iz ljubavi, i na tome je bila zahvalna. Željela je stabilnost jednako kao i Colin. No ubuduće će voditi računa o njegovim granicama, zarekla se, jer sad bi najradije bjesnjela.

Uslijedilo je još zdravica skupine vojnika, a zatim je lord Wrotham održao dug, smušen, pomalo nerazumljiv govor. Caroline je vukla njegov frak kako bi ga navela da što prije završi.

Colin je, ozbiljna i bezizražajna lica, cijelo vrijeme sjedio bez riječi. Ponovni susret sa starim prijateljima, kao i nešto u razgovoru, razbudilo je ~ 162 ~

mračne uspomene koje je nastojao potisnuti. Prizori iz rata nahrupili su u njegov um, osobito lica — veoma mlada lica — onih koji su poginuli pod njegovim zapovjedništvom. Trudio se više od mnogih kako bi mladim ljudima pomogao da nađu pravi put.

To mu je pružilo određena zadovoljstva, ali uglavnom bol — bol koje se nije mogao osloboditi.

Premda se strogo kontrolirao, Colin je nakratko iskrivio lice u grimasu. Davao je sve od sebe kako bi sve to ostavio za sobom, ali nije bio osobito uspješan.

U ovakvim je trenucima očajnički želio uspjeti. Ovlaš je pogledao Emmu i opet razmislio o pitanju koje ga je mučilo otkako je dogovoreno vjenčanje. Iskorištava li je? Iskreno je govorio o tmini što ju je rat ostavio u njemu, ali nije rekao do koje mjere. To se nikako ne može objasniti osobi koja rat nije proživjela. Čak i kad bi mogao, takva bi je otkrića samo prestrašila i odbijala.

Stegnuo je čeljust. Najbolje je sve ostaviti kako jest. Pruža joj časno ime i siguran dom. Sasvim je sposoban nastaviti igrati ulogu koju je preuzeo kad se vratio kući. Brak to neće promijeniti.

Colin je odjednom shvatio da više ne može podnijeti ni trenutka buke i veselja. — Moramo krenuti — naglo reče Emmi. — Gotovo su četiri sata, a očekuje nas dugo putovanje do Cornwalla.

Ustala je bez riječi, ne pogledavši ga, i uzela svoje stvari.

Colin se lagano mrštio kad je i on ustao i ponudio joj ruku. Emma ju je šutke prihvatila. ~ 163 ~

Društvo se uskomešalo. Bučna skupina čestitara, uglavnom vojnih časnika, pratila ih je do Colinove udobne kočije koja je čekala vani. Straga je već bila vezana prtljaga. Emma je porumenjela na neke primjedbe što su ih izvikivali stari Colinovi prijatelji.

Popeli su se u kočiju i Colin je štapom udario po stropu, davši znak kočijašu. — Napokon — rekao je kad su krenuli.

Emma je mahala kroz prozor i zatim se zavalila na jastuke dok su kotači tandrkali po kamenim pločama i nosili ih iz Londona. Učinila je to, mislila je — grešku za koju se zaklela da je nikad neće ponoviti.

Udala se za muškarca kojeg jedva poznaje, sad je sama s njim i tako će biti narednih nekoliko tjedana. Sad će otkriti kakav je on uistinu, hirove i porive koji čine njegovu pravu narav, a iskustvo joj je govorilo da taj proces neće biti ugodan.

Colin je s druge strane kočije promatrao njezin profil i zaključio da je čudno nepristupačan. — Izgleda da ćemo na putu imati lijepo vrijeme — reče.

Emma je nešto nerazumljivo promrmljala. Ne bi se baš moglo opisati kao nepristojno, ali nije bilo ni ohrabrujuće.

— Vjenčanja su iscrpljujuća — doda Colin.

— Jesu li? — odgovorila je. — Bila sam samo na dva. — Nastavila je kroz prozor promatrati ulicu. — A prvo bi se teško moglo smatrati ceremonijom — dodala je ispod glasa.

Colin nije čuo dodatak. — Ja imam taj dojam — reče. — Veselje se tako često čini isforsiranim. ~ 164 ~

— Isforsiranim — nekako kiselo ponovi Emma.

— Stvarno.

— Možda umjetnim — ispravio se. — U većini slučajeva, obred jednostavno učvršćuje savez dviju obitelji. Katkad se mladenci jedva poznaju. Zašto bismo se pretvarali da nije tako?

— Zašto, doista?

Shvatio je svoju grešku. — Naravno, nisam mislio da je danas...

— Ne treba objašnjavati, milorde. Jako dobro razumijem.

— Znaš da sam veoma zadovoljan našim brakom, Emma.

— Zadovoljan. Da, naravno.

— Govorio sam općenito. To nema nikakve veze s nama.

— Naprotiv, itekako ima. Na kraju krajeva, jedva se poznajemo.

— Mislio sam da smo se lako sporazumjeli — pobunio se.

— Lako? — Riječ je zvučala gotovo kao prasak.

— Hoćeš li prestati ponavljati sve što kažem? Što te muči?

Konačno se okrenula. — Muči? Mene? Baš ništa, milorde. Ti se žališ na umor.

— Nisam se žalio na umor. Samo sam primijetio...

— Spavaj ako želiš — prekine ga Emma. — Ne obaziri se na mene. Rado ću se voziti u tišini.

— Mislio sam da ti nisi od onih koje vrijeđaju ~ 165 ~

općenite primjedbe — rekao je.

— Tvoje mišljenje o vjenčanjima uopće me ne vrijeđa — vatreno je odgovorila. — Sigurno si posve u pravu.

— Što te onda uzrujalo? — pitao je. — Nikad te nisam vidio tako razdražljivu.

— Zar nisi? Pa, zacijelo ćemo u narednim danima oboje mnogo naučiti jedno o drugome — glasio je oštar odgovor. Emma je tako grčevito stiskala prozorski okvir da su joj zglavci pobijeljeli. Bila je bijesna. On to sigurno nije zaslužio, ali nije uspijevala obuzdati gnjev koji se u njoj razbuktao.

Colin je proučavao njezino lice, opet napola okrenuto od njega. Njega još nije zahvatila ljutnja, ali je postao nestrpljiv. — Ovom besmislenom prepirkom ništa nećemo postići. U čemu je problem?

— Ni u čemu! — uzvikne Emma, poražena vlastitim emocijama. — Samo me pusti na miru!

U kočiji je zavladala tišina. Odjednom su se glasno čuli udarci kopita po kaldrmi i povici uličnih prodavača. Usporili su i vozilo se zanjihalo na oprugama dok je kočijaš skretao u usku londonsku ulicu. Stigli su do glavne ceste prema jugu, mehanički je zapazila Emma kad je kočija ubrzala. Uskoro su se pojavili rubni dijelovi grada i nešto kasnije putovali su kroz nenaseljeno područje.

Kako su se kotači okretali, tako je jenjavao Emmin gnjev. Malo se zaletjela, pomislila je. Koji bi muškarac na dan svojeg vjenčanja pristao preuzeti odgovornost za neobuzdanog mladog rođaka kojeg je ~ 166 ~

tek upoznao? Mnogo je tražila. Bez obzira je li to razumno ili ne, ona nije željela ovu vrstu braka. Nije željela da počne svađama i hladnoćom. Sjetila se riječi koju je Colin upotrijebio — drugarstvo. Njihova se nagodba temeljila na tome i njoj se ta pomisao svidjela. Je li to već izgubljeno, nakon samo nekoliko sati?

Bojala se okrenuti i pogledati Colina. Bojala se da će vidjeti bijes i gnušanje kakvim ju je Edward obasipao kad god bi nešto prigovorila ili zahtijevala.

Osjetila je mučninu od pomisli da će se opet suočiti s tom vrstom neprijateljstva.

— Mislim da će ti se Trevallan svidjeti — mirno će Colin. U njegovu tonu nije bilo ljutnje.

Emma je udahnula.

— Izgrađen je na klisurama iznad mora — nastavio je. — Kamena kuća, na čemu je čovjek tijekom oluja veoma zahvalan.

Malo se opustila na sjedalu i olabavila stisak na prozoru.

— Premda klima nije oštra — nastavi Colin. — Zapravo, mislim da ćeš se iznenaditi kako je u ovo doba godine ugodno toplo. No ipak smo pod utjecajem oceana, jasno.

Emma ga je pogledala. Ozbiljno ju je promatrao, ali mu se kut usta neznatno podigao, baš kao i tamne obrve.

— Primirje? — reče.

Nešto se opustilo duboko u Emmi. Nije pogriješila. Više nije budalasto, tvrdoglavo dijete. ~ 167 ~

Sklopila je razumnu, dobro promišljenu nagodbu. Ta će se nagodba poštivati. Oboje su sasvim sposobni kontrolirati svoje emocije. — Postoji li selo blizu kuće? — pitala je.

Colin je oklijevao, kao da je želio reći nešto drugo, i tada je kimnuo.

Emma se mnogo kasnije probudila iz laganog drijemanja i ugledala suton kasnog ljetnog dana.

Trepćući je gledala kako se s golemog hrasta uzdiže jato kosova kraj ceste, ponire i vrti se u posljednjoj dnevnoj svjetlosti, crne siluete na pozadini plamenog obzora. Kočijaš je skretao s ceste na usku stazu uz koju su rasle visoke živice. Za nekoliko je minuta opet skrenuo na kolni prilaz velike kuće od sivog kamena.

— Što je ovo? — upita Emma.

— Dom jednog mog prijatelja — reče Colin. — Ovdje ćemo prenoćiti.

— Idemo u posjet? — pomalo malodušno upita Emma.

— Ne, Ralph nije ovdje. Samo mi je ponudio kuću na korištenje.

— Umjesto da prenoćimo u konačištu?

— Ne kanim prvu bračnu noć provesti u običnom konačištu — ustvrdi Colin, mrvicu bahato.

Emma je uzdigla obrve na njegov ton. — Ispričavam se, milorde barune — promrmlja.

Osmjehnuo se. — Ne želim da trapavo osoblje kuca na vrata i pita treba li nam nešto, ili da mnoštvo

~ 168 ~

pijanaca stvara buku u točionici u... neprikladnom trenutku.

Emma se ukočila. Nikako nije mogao znati kako je točno opisao situaciju njezine prve bračne noći, rekla je sebi. Ni na što nije aludirao. Sigurno joj se nije rugao. Ono što je očekuje posve je drukčije od prošlosti. No nije uspjela zaustaviti neželjenu bujicu sjećanja, pa je nepomično sjedila i šutjela dok se kočija zaustavljala pred ulaznim vratima.

Lakaj ih je otvorio čim su se zaustavili. Jedan od njihovih slugu već je priskočio vratima kočije i spuštao stube da mogu sići. Colin se okrenuo i izišao.

Emmi je trebao trenutak da se pribere, siđe na šljunčani prilaz i uđe u otmjeno predvorje.

Jasno se vidjelo da je osoblje unaprijed upozoreno. Domaćica ih je ljubazno dočekala i odvela u za njih pripremljene sobe na katu — prostran salon i udobne spavaće sobe s obje strane. Donijeli su njihovu prtljagu i potom su svi nestali, ostavljajući ih same.

Emmina se nervoza pojačala. Rekavši sebi neka ne bude glupa, prišla je jednom od prozora, udahnula blagi večernji zrak i zagledala se u stražnji dio posjeda. U polumraku je vidjela da se tratine spuštaju do širokog vijugavog potoka u koji vrbe umaču svoje požutjelo lišće. Nekoliko konja paslo je bujnu zelenu travu na suprotnoj obali. Dok je gledala, pojavila su se tri labuda. Veoma bijeli na tamnoj vodi i graciozno izvijenih vratova, s lakoćom su lebdjeli površinom potoka. Čula je korake iza sebe i zatim Colinov glas ~ 169 ~

kraj uha. — Prekrasno je, zar ne?

— Da. — Često sam dolazio ovamo kao dječak. Usred onih vrba nalazi se sjenica — pokazao je, ovlaš joj dotaknuvši rame — ondje te okružuje tiho šuštanje lišća.

— Zvuči ugodno — rekla je, naglašeno svjesna njegove blizine.

— Možda ćemo sutra imati vremena da ti je pokažem. — Straga ju je rukama obujmio oko struka.

Emma se pokušala opustiti uz njega, ali nije posve uspjela. Osjetila je da lagano drhti i počela se bojati da će od sebe napraviti posvemašnju budalu.

Izvukla se iz njegova zagrljaja. — Samo... ispričaj me na trenutak — rekla je, hitro pošla u jednu od spavaćih soba i za sobom zatvorila vrata.

Sve je sasvim drukčije, pa i ona sama, Emma je uvjeravala sebe dok je, stisnutih šaka, ukočeno stajala u raskošno uređenoj sobi. No mogla je misliti samo na onu večer prije osam godina kad je ostala sama s mužem u sobi trošnog konačišta i doživjela prvo veliko razočaranje u svojem braku.

Nakon veoma napornog dana putovanja i napetosti izazvane strahom od progona, oboje su bili umorni, mislila je Emma. Ona je bila iscrpljena i razočarana žurbom i običnošću samog vjenčanja.

Očajnički je željela neku vrstu ohrabrenja — ljubavnu izjavu, obećanje za budućnost, makar samo smiješak koji bi joj rekao da mu je, unatoč poteškoćama, drago što je s njom. ~ 170 ~

No Edward je samo skinuo kaput i počeo se mučiti s izuvanjem blatnjavih čizama.

Emma nije točno znala što joj je činiti pa je odložila svoj plašt i rukavice, izvadila igle iz šeširića i stavila ga na široku prozorsku dasku. Jedini namještaj u sobi bio je veliki bračni krevet. Ništa drugo ne bi ni stalo unutra.

Kad se okrenula, Edward je već skinuo košulju i stajao pred njom samo u jahaćim hlačama. Napokon se smiješio, ali Emma se nije nadala takvom smiješku.

Dok je sad o tome razmišljala, shvatila je da se mogao opisati kao predatorski. Primaknuo se vratima i okrenuo ključ u bravi, rekavši: — Ne želimo da nas ometaju, eh?

Tada joj je prišao i poljubio je na onaj svoj grub način tako da joj je usne gnječio o zube. Vukao je njezinu haljinu i nestrpljivo tražio kopče. — Najbolje da pođemo u krevet — rekao je i odmaknuo se. — Ova je soba prokleto hladna. — Okrenuo joj je leđa, skinuo hlače i popeo se na visoki krevet, ostavivši Emmu da drhti kraj njega.

Nekako se oslobodila svoje odjeće. Sad je znala da je uživao dok je to gledao. Uvijek je uživao kad se ona osjećala nespretno i prestrašeno. Kad se popela na krevet, povukao ju je k sebi i opet je grubo poljubio.

Njegovo je tijelo bilo vruće i puno oštrih rubova.

Veoma se brzo popeo na nju, trenutak prtljao i tada konzumirao njihov brak. Nasmijao se kad je Emma tiho kriknula od bola. Premda se otad pokušavala uvjeriti da je njezinu reakciju protumačio kao ~ 171 ~

uživanje, znala je da to nije istina.

Trgnula se kad se začulo kucanje na vratima. — Emma? — reče Colin.

Ta se dva muškarca razlikuju kao dan i noć, podsjetila se. Colin ne uživa u mučenju drugih i sigurno ju nije oženio zbog njezina imetka. Premda se sjetila njegova poljupca, ipak se nije mogla maknuti.

— Emma? — ponovio je. — Zar nešto nije u redu?

Ponašaš se smiješno, govorila je sebi. Više nije mlada djevojka, već odrasla žena. Sklopila je nagodbu.

Sad je prekasno žaliti zbog toga ili se povući i, u svakom slučaju, ona ne krši svoja obećanja. Krećući se nekako grčevito, prišla je vratima i otvorila ih.

Ondje je stajao Colin. Veoma je pomno proučavao njezino lice, ali je samo rekao: — Donijeli su večeru. Jesi li gladna?

Nije znala odgovor na to pitanje, ali odgoda će joj itekako dobro doći.

Ispred kamina, gdje je gorjela vatra mada je večer bila ugodna, postavljen je stolić. Kriške hladne piletine i svježi kruh, kolut sira, mirisan kompot od jabuka i krušaka. Colin je napunio čašu vinom i ponudio je Emmi. Spremno ju je uzela i jednim gutljajem iskapila gotovo pola sadržaja prije nego je sjela za stol.

Colin je uzdigao obrvu i zaustio da nešto kaže.

No predomislio se i sjeo na drugu stolicu. — Ralph i ja bili smo zajedno u školi — govorio je dok je punio njihove tanjure. — Postali smo dobri prijatelji već u ~ 172 ~

dobi od šest godina, kad smo otkrili zajedničku strast prema pripitomljenim tvorovima.

Emma se nasmiješila, dijelom i od olakšanja.

Gladna je, shvatila je, jako gladna. Počela je jesti.

— Zapravo je jednog svojeg ljubimca donio u školu — nastavi Colin. — Uspio ga je zadržati gotovo tjedan dana, skrivajući ga u džepu, prije nego su učitelji saznali. Otad je moje divljenje prema njemu nepokolebljivo.

— Jasno je zašto — odgovori Emma. Opet je popila nekoliko gutljaja vina.

Colin je tijekom obroka ljubazno čavrljao o kući, svojem prijatelju Ralphu i pustolovinama što su ih ovdje doživjeli. Njegov je staložen glas smirivao Emmu jednako kao hrana i vino. Uskoro se u sebi grdila na pasja kola zbog svojeg ranijeg ponašanja.

Kad su ustali od stola, blaga je ugoda zamijenila njezinu napetost i osjećala se spremnom za sve što će uslijediti. Zapravo, više to nije željela odgađati, od straha da opet ne izgubi hrabrost. Naglo je udahnula, odlučno prišla Colinu i obavila mu ruke oko vrata.

Malo se iznenadio.

— Spremna sam — ustvrdila je.

— Spremna? — ponovio je.

— Da. — Glasno je izgovorila tu riječ. Shvatila je da je popila previše vina. No to je vjerojatno dobro.

Podigla se na prste, svojim usnama dotaknula Colinove i zatvorila oči.

Samo ju je lagano poljubio. — Za što si točno spremna? ~ 173 ~

— Za... obavljanje bračne dužnosti — rekla je.

Odlučila je da uopće neće razmišljati. Sad se ionako mnogo bolje osjećala.

— Dužnosti? — ponovio je, napola šaljivo i napola ljutito.

— Da. — Povukla mu je vrat, pokušavajući spustiti njegovu glavu do svoje.

— Zar ti to tako doživljavaš?

— Ja ne odustajem od svojih nagodbi — ustvrdi Emma, pomalo odsutno. — Udala sam se za tebe i znam što to znači.

Usta su mu se trznula. — Doista?

— Jasno da znam! — Vino je djelovalo poput deke koja prigušuje njezin um. — Nisam dijete.

Ljubičaste su oči gledale ravno u njezine. — Želiš li mi reći u čemu je problem? — pitao je.

— Ni u čemu — reče Emma. — Hoćeš li me poljubiti? — pomalo svadljivo doda.

Colin ju je još dugi trenutak promatrao i tada reče: — O, da, poljubit ću te. — Privukao ju je bliže i poljubio je, sporim i dugim poljupcem. Njegove su usne bile meke i zamamne, naizmjence nježne, znatiželjne i usrdne.

Emma se smutila. Nije zaboravila njegove poljupce, ali su joj stara, gorka sjećanja skrenula misli s novijih. Priljubila se uz njega, osjećajući kako je podupire njegovo snažno tijelo. Kad je nakratko podigla glavu, boje su joj se činile jačima. Duboko je uzdahnula.

— Da? — reče Colin. Doimao se zadovoljnim, ali ~ 174 ~

istodobno i zbunjenim.

— Možda će ipak biti dobro — nehotice je rekla.

— Dobro?

— Ne tako neugodno — pojasnila je.

— Neugodno!

— Neprestano ponavljaš moje riječi — sanjarski će Emma. Um joj se još više smutio i počela je osjećati silnu pospanost.

Colin se odmaknuo.

Ima neobičan izraz lica, mislila je Emma. — Trebali bismo to obaviti — predložila je. — Teško je ostati budan.

— Teško je... !

— Opet to radiš.

Stisnuo je čeljust. — Ovo je bio naporan dan — reče. — Trebala bi se odmoriti.

Previše se iznenadila da bi mu odgovorila.

Colin ju je otpratio u spavaću sobu gdje je ostavljena njezina prtljaga. Emma je opazila da je nesigurna na nogama. Zidovi su se čudno lelujali. — Treba li ti pomoć? — odrješito je pitao. — Hoću li pozvoniti da dođe sobarica?

— Ali što je s našom nagodbom? — pitala se. — Rekao si da nasljednik...

— O tome ćemo drugom prilikom — odbrusio je. Okrenuo se i izišao, tresnuvši vratima za sobom.

Emmu je obuzeo neodređeni osjećaj da je pogriješila. No svladavao ju je umor. Nekako se razodjenula i navukla spavaćicu raširenu na krevetu.

Soba se nekoliko trenutaka vrtjela oko nje kad se ~ 175 ~

zavukla ispod pokrivača, izazivajući joj mučninu. No tada ju je neumoljivo svladao san.

Emma se u neko doba noći probudila i vidjela da mjesečina obasjava pokrivač. U zraku, ispunjenom zvukom zrikavaca, osjećao se miris čiste posteljine i riječne izmaglice. Malo ju je boljela glava. Nije se odmah sjetila gdje se nalazi.

Ukočila se i sjela. Posve se jasno sjećala zbivanja protekle večeri. Zar čovjek ne bi trebao zaboraviti gluposti počinjene pod utjecajem alkohola, pitala se.

Tiho je zastenjala i stavila ruku na čelo. — Ne tako neugodno — glasno je promrmljala. — Kako dražesna primjedba. — Ponijela se glupavo i netaktično, kao bilo koja od mladih debitantica koje Colin nije htio oženiti, mislila je. Sigurno je i on tako mislio. Što ju je spopalo? Ona nije od onih osoba koja se prepušta besmislenim strahovima i diže galamu oko sitnica. Ne priređuje dramatične scene. Ona je razumna, praktična, trezvena. Nikad ne konzumira previše vina ili žestokog pića.

Emma je ponovno tiho zastenjala.

Nije mogla mirno sjediti, pa je odgurnula pokrivače i potražila kućni ogrtač. Odjenula ga je, tiho otvorila vrata i ušla u salon.

U kaminu je još bilo žara. Na mjesečini koja je dopirala kroz prozor vidjela je da je netko odnio ostatke njihove večere, premda su stol i stolice

~ 176 ~

ostavljeni ispred kamina. Sofa i naslonjači na drugoj strani izgledali su sivo i sablasno. Jedva se čulo kucanje ure iznad kamina, što je samo naglašavalo tihu prazninu.

Emma je prišla vratima druge spavaće sobe. Bila su čvrsto zatvorena, a glatke bijele ploče ništa nisu otkrivale. Može ih otvoriti i ući, pomislila je. Udana je, ima na to pravo. No ta ju je pomisao prestrašila. Zar bi usred noći probudila svog novog muža iz dubokog sna da bi... što, ispričala se? Objasnila da je razmišljala o razočaranjima u svojem prvom braku, što ju je navelo na onakvo nerazumno ponašanje?

Odmahnula je glavom i okrenula se od vrata, ali ju je zaustavio zvuk iz Colinove sobe.

Okrenuvši se natrag, opet ga je čula, oštar i zahtjevan — povik ili protest. To je bio njegov glas, ali tako hrapav i uzrujan da ga je jedva prepoznala. Dok je tako neodlučno stajala, ponovno ga je čula. Zvučalo je kao »Ne!« — Coline? — nesigurno izusti Emma.

Nije dobila odgovor. Pomislila je da vjerojatno nije govorila dovoljno glasno da je čuje kroz vrata.

Kratko je oklijevala i spustila ruku na kvaku. Duboko je udahnula i pripremila se za ulazak. Pritisnula je kvaku i shvatila da ne može otvoriti vrata. Pokušala je još jednom. Začulo se tiho škripanje, ali vrata se nisu pomaknula. Bila su zaključana.

Emma je koraknula unatrag. Zaključao je vrata pred njom. Svjesno joj je onemogućio pristup.

Sama je stajala u tihom salonu i obavila se ~ 177 ~

rukama oko struka. Zar se tako ljuti zbog njezina sinoćnjeg ponašanja da je ne želi u svojoj sobi, pitala se. Ali sjećala se da nije tako djelovao kad su se ranije rastali. Dobro se sjećala njegova poljupca, tako živo. Što ga je nakon toga navelo da se zaključa u svojoj sobi?

Iznutra je začula još jedan zvuk — uzrujano gunđanje koje je gotovo cijelu minutu postajalo čas glasnije čas tiše prije nego je opet zavladala tišina. Čvršće je stisnula ruke oko sebe. Što ne želi da ona zna ili vidi?

Emma je dugo čekala pred zaključanim vratima.

Premda je naprezala sluh dok je mjesečina pomicala sjene na sagu i vani su se i dalje čuli zrikavci, više ništa nije čula. Kad se na koncu vratila u krevet u svojoj sobi, nije spavala. Ležala je i zurila u baldahin, pitajući se kakva neočekivana tmina leži u sreli ištu ovoga braka u kojem je sve stavila na kocku.

Nakon šest dana napornog putovanja na jugozapad, u suton toplog dana u kolovozu stigli su u Trevallan na obali Cornwalla. Nagnuvši se iz kočije, Emma je ugledala obrise duge kamene zgrade s mnogo prozora, ali samo su dva bila osvijetljena. U zraku se osjećao miris soli i zimzelena. Tu i tamo iz tla je virilo sivo kamenje. Ozračje mjesta nekako je pozitivno, mislila je, u atmosferi se osjeća energija

~ 178 ~

koja djeluje čak i na njezin umor.

Premda Emma nikoga nije opazila uz cestu, osoblje je nekako znalo da stižu. Kad su ukočeno izišli iz kočije i prošli kroz široka ulazna vrata, u golemom ih je predvorju čekao dugi red slugu. Svjetlost svijeća obasjavala je bijele pregače kućnih pomoćnica i uštirkane ovratnike muškaraca ispred tamnog drva, tapiserija i gustih sjenki. Emmu je umorilo dugo putovanje, ali je skupila dovoljno snage da se smiješi i odgovara na pozdrave domaćice i drugih starijih članova osoblja. Kućne pomoćnice i lakaji samo su se klanjali dok je kraj njih prolazila.

Svi su bili veoma ljubazni, ali su joj, zbog umora, ponude za pomoć, dobra večera i skrovite procjene starijih slugu prošli kao u nekoj magli. Emma je jedva dočekala odlazak u krevet. — Njezino gospodstvo uvijek spava u ovoj sobi — rekla joj je domaćica kad ju je uvela u veliku spavaću sobu. — Gospodareva je ondje, a garderoba je između soba.

Emma je pogledala spomenuta vrata. Bila su odškrinuta. Međutim, nije im se približila. Jednako su tako mogla biti zatvorena velikim metalnim lokotom.

To je bila posljedica njihove prve bračne noći.

Idućeg je jutra pokušala nešto reći, nekako se iskupiti za svoje djetinjasto ponašanje, i možda otkriti zašto je zaključao vrata. Colin je zanemario njezin pokušaj kao da je riječ o nečemu nevažnom, kao da ga to zapravo ne zanima. Ipak nije pokazivao nikakve znakove ljutnje. Čavrljao je i cijelo vrijeme izražavao smirenu zabrinutost zbog napora dugotrajna putovanja. U ~ 179 ~

svakom je konačištu gdje su prenoćili uzimao zasebnu sobu za nju, ali joj se niti jednom nije pokušao pridružiti. Kao da nije ni bilo prve bračne noći.

Gotovo kao da nije bilo ni vjenčanja i oni su samo srdačni znanci koji zajedno putuju.

Tako vješto zadržava stvari na površini, mislila je Emma dok se umorno uvlačila u krevet. Možda upravo to želi, možda je na to mislio kad je govorio o drugarstvu i ugodnoj nagodbi. Međutim, nju je to donekle opterećivalo. Možda će se situacija promijeniti sad kad su stigli u njegov stari obiteljski dom. Dok je tonula u san, Emma je svim srcem željela da bude tako.

Mada je putovanje i njega umorilo, Colin nije uspijevao zaspati. Tiho je ležao u mrklome mraku, slušajući udaljene zvukove mora i poznato škripanje stare kuće. Mnoge su ga uspomene vezale za ovo mjesto, još od najranijeg djetinjstva, ali ovaj ga je dolazak podsjetio na jedno od malobrojnih bolnih sjećanja što ih povezuje s Cornwallom.

Malo prije smrti njegova oca, kad je imao sedamnaest godina, prijašnji je barun pozvao Colina u svoju sobu i povjerio mu na brigu njegovu majku i sestru. »Ime sad pripada tebi, Coline«, rekao je, »da ga čuvaš i nosiš dalje. Znam da ćeš to časno raditi, momče.« Sad se sjećao boli izazvane tom preranom smrću.

Bilo je tako teško izgubiti oca. Povrh osobnog gubitka i tuge, osjećao je golem teret odgovornosti. Čast i dužnost, to su postale njegove krilatice, i gotovo mu ~ 180 ~

nikad nisu dopustile da se odmori.

Shvatio je da je zato Emmu najprije doveo ovamo. Kao da bi je mogao predstaviti svom pokojnom ocu i pokazati mu da je dobro postupio — da će se loza nastaviti, da unatoč odlasku u rat nije zaboravio svoje obveze. Mada voli Trevallan, rijetko je dolazio ovamo nakon očeve smrti. Ugođaj ga je deprimirao, kao da je pun očekivanja. No sad je taj osjećaj nestao. Osjećao se kao da mu je netko maknuo velik teret s prsa. Ovo je mjesto sad njegovo kao nikad ranije.

A Emma, pitao je cinični nutarnji glas. Ona nije njegova, priznao je Colin. Još ne. No sad kad više ne provode dane u tandrkavoj kočiji i večeri u javnim konačištima, sigurno će imati vremena to promijeniti.

Otkrit će uzrok straha i nevoljkosti što ih je one prve večeri vidio u njezinim očima, i rastjerati ih. Tada će se ona prepustiti gorljivoj reakciji kakvu je osjetio u njoj, mislio je, i otkrit će da joj on mnogo može pokazati. Mnogo, ponovio je u sebi i konačno zaspao.

Stara je kamena kuća utonula u tišinu. Vani je vjetar s mora milovao njezine zidove, kao već stotinama godina. Valovi su šumili dolje na stijenama.

Kuhinjska se mačka šuljala kroz visoku travu i u slankastom zraku tražila miris poljskih miševa. Noć je blaga i topla, mjesec se još nije pojavio, tanka je izmaglica poput prozirnog šala zastirala zvijezde.

Colin se nemirno vrpoljio ispod pokrivača i tiho gunđao u snu. Emma se okrenula na drugu stranu, ne probudivši se. Sve je ukazivalo na mir i spokoj. ~ 181 ~

No u Colinovim je snovima sve bilo posve drukčije. U snu je teturao krvlju natopljenim bojnim poljem, u glavi i prsima osjećao je oštre bolove, do gležnjeva je upadao u smrdljivu vodu i blato. Svuda naokolo po poharanom terenu vidio je mrtva tijela u grotesknim pozama — ruke kako strše ravno uvis, noge nakrivljene pod nemogućim kutovima, zubi iskešeni u bijesnim grimasama. Drečave vojničke odore — svih duginih boja — zamrljane su crnim i crvenim nijansama, od baruta i krvi. Trpak dim topova lebdio je nad prizorom, skrivajući i potom otkrivajući nova trupla. U daljini je teturao konj bez jahača i s posjekotinom na boku. Jedini zvuk bilo je agresivno glasanje gavrana koji je zvao na gozbu.

Colin je u snu teturao kroz to mjesto pokolja i nešto tražio. Nije znao što traži. No dok je prolazio kraj trupala, pogledao bi i svaki put našao prijatelja.

Tu je Teddy Garrett kojeg je poznavao od svoje šeste godine kad su obojica bili zbunjeni pridošlice na Etonu. Tu je John Dillon koji se pridružio pukovniji kad i Colin, te uskoro postao njegov najbolji prijatelj među časnicima. Tu je Jack Morley čija ih je vedrina i sklonost damama uvijek nasmijavala. Tu je pukovnik Brown kojeg je duboko poštovao i koji mu je cijele tri godine na neki način zamjenjivao oca. Prepoznao je svako lice koje je pogledao. Svi su oni poginuli tijekom nekoliko posljednjih godina u nekoj od bitaka protiv Francuza, a Colin se uvijek izvlačio s nekom lakšom ranom, agonijom tugovanja i sve mračnijom dušom. Sad nije mogao pobjeći tom očaju. Uzdizao se ~ 182 ~

poput olujnog oblaka na horizontu i zastirao ga, zagušljiv i smrdljiv. Proždirao ga je očaj, a nada se pretvorila u sprdnju. Colin je počeo stenjati u snu.

Dubok i neugodan zvuk. Nadjačao je šum valova i šapat vjetra. Širio se kroz otvorena vrata garderobe, pun beznađa i bola. Emma se odmah probudila.

Trepnula je, pribrala se, tražila uzrok što ga je naslutila čak i u dubokom snu. Kad se opet začulo stenjanje, sjela je i nastojala odgonetnuti odakle dopire zastrašujući zvuk.

Nije joj dugo trebalo. Zvučalo je posve jednako kao u njihovoj prvoj bračnoj noći. Brzo je sišla s kreveta i zaputila se do garderobe. Drveni je pod bio hladan pod njezinim bosim nogama. Vrata na drugoj strani također su bila odškrinuta i ona je ušla. Srce joj je brže zakucalo.

U sobi je vladao mrak. Ispružila je ruke preda se dok je hodala do kreveta, vođena Colinovim stenjanjem. Na stoliću kraj kreveta našla je svijećnjak i upalila svijeću, ugledavši ga napetog među pokrivačima, tijela prekrivena znojem. Okretao je glavu na jastuku i kroza stisnute zube ponavljao riječ »ne«.

Prestrašio ju je izraz što ga je svjetlost otkrila na njegovu licu. Mišići su se isticali, tvrdi poput željeza.

Usne je povukao unatrag kao da reži. Čelo mu se naboralo kao u mnogo starijeg čovjeka. Izgleda kao da je na mukama, pomislila je.

Uhvatila ga je za rame i počela tresti da ga izvuče iz užasa u kojem se nalazio. — Coline — reče. — ~ 183 ~

Coline, probudi se.

Izvukao se iz njezina stiska i pomaknuo na drugu stranu kreveta.

Emma se popela na madrac. Podigla se na koljena i jače ga tresla. — Coline — ustrajala je. — Sve je u redu. To je samo noćna mora. Probudi se!

Stresao se, neartikulirano kriknuo, naglo sjeo i zamahnuo rukom kao da tjera neprijatelja. Emma je jedva izbjegla udarac. Izgubila je ravnotežu i jednom se rukom uhvatila oko njegovih nagih prsa da ne bi pala. — U redu je — ponovi. — To je bio san. Samo san.

Colin se umirio, ali se nije opustio. Emma je osjećala napetost u njegovim mišićima i ukočenost leđa. — U tome je problem — odgovorio je dalekim, muklim glasom koji kao da je dopirao s nekog drugog mjesta, kao da se još nije probudio. — To nije samo san. Sve je istina.

— Što? — blago je pitala.

— Smrt. Svi su mrtvi. Smrskali su ih meci ili je netko u njih zario hladan čelik. Svi su nestali. Ostale su samo sablasti. — Opet je zadrhtao, a koža mu je bila ljepljiva i hladna. Emma ga je čvršće stisnula.

— Kad se vratiš u tabor, nikad ne znaš tko će to biti. Tko je pao u bitki. Samo si znao da neki od njih neće biti ondje. Neki od prijatelja s kojima si prethodne večeri jahao, jeo i pio. Nakon nekog vremena i sam poželiš metak, jer tada...

Colin se naglo prekinuo, kao da je odgrizao riječi.

Uspravio se i pogledao naokolo kao da je tek sad ~ 184 ~

shvatio gdje se nalazi. Duboko je udahnuo. Okrenuo se i krupnim tamnim očima pogledao Emmu, mrko stisnuvši usta. Trenutak se činilo da je pokušava identificirati. — Ja... ispričavam se — reče.

— U redu je.

— Nisam te želio prestrašiti — dodao je.

Njegov ton postaje normalniji i distanciraniji, pomislila je Emma. — Nisam se prestrašila — tvrdila je, premda to baš i nije bila istina.

— Žao mi je što sam uznemirio...

— Ne. — Osjetila je kako počinje drhtati kad mu se osušio znoj na koži. — Pokrij se — rekla je, gurajući ga ispod pokrivača.

Nije se pomaknuo, ali mu je glas zvučao posve normalno kad je opet progovorio, kao da čavrljaju u kočiji ili su na nekoj večernjoj zabavi u Londonu. — Emma. Vrati se u svoju sobu. Žao mi je što sam te ovome izložio.

Shvatila je da je zato zaključao vrata. — Ne — ponovila je. Kad ga je ponovno gurnula, polako je popustio i legao, dopustivši joj da ga pokrije. — Pričaj mi o snu — rekla je.

— Ne. — Moglo bi pomoći — uporno će Emma.

— Mrtvima ništa ne može pomoći — oštro je odgovorio.

— Ne njima — složila se. — Tebi.

Okrenuo je glavu.

— Jesi li se borio? — potakne ga Emma.

Tvrdokorno je šutio. ~ 185 ~

— Je li to bila jedna od bitaka u kojoj...

— Sve su bitke završile — obrecnuo se. — Nećemo o tome govoriti.

— Čini se da nisu sve završile — naglasila je misleći na njegov san.

Ništa nije rekao.

— Zar si izgubio tako mnogo prijatelja? — nagađala je, sjetivši se onoga što joj je jednom rekao.

— Da. — Riječ je zvučala otresito, gotovo kao da se ljuti na nju.

— Žao mi je — šapne Emma.

Opet je zadrhtao. Odmaknuo se. — Moraš se vratiti u svoj krevet — ponovi.

— Ne — reče Emma.

Prvi put nakon niza mjeseci, Colin je osjećao strah. Bojao se da će protiv vlastite volje progovoriti o užasima, što će djelovati na ovu ženu i na ovo mjesto koje takve stvari nikad ne bi smjele okaljati. — Onda idem ja — reče i počne gurati pokrivače.

— Molim te, nemoj me ostaviti — reče Emma.

Molba se zarila u njega kao sablje o kojima je sanjao. — Ne razumiješ — uzvikne. — Moram.

— Sad ne želim sama biti ovdje. Molim te.

Nesvjesno je stisnuo šake. Očajnički ju je želio zaštititi. Osjećao je da to jedino može učiniti ako ode.

No ona ga je zamolila da ostane i pruži joj utjehu, što je nemoguće. — Ne razumiješ — opet je prasnuo, premda to nije želio. — Izgubio sam sve bliske prijatelje. Muškarce koje sam volio kao braću. Pri kraju se više ni s kim nisam sprijateljio. Nisam mogao ~ 186 ~

podnijeti pomisao da ću još nekoga gledati kako umire.

— O, Coline. — U glasu su joj se osjećale suze.

Nešto u tom prigušenom zvuku tako ga je potreslo da su počele navirati slike koje su mu pržile mozak. Prije nego se uspio zaustaviti, govorio je Emmi o Teddyu, Jacku i pukovniku Brownu, o časnicima i vojnicima, o vezama koje su se stvarale u pukovniji usred užasa bitaka i kratkih razdoblja između borbi.

Nije se mogao zaustaviti. Opisivao je blato i smijeh, dosadu i strah, zamorne godine života u taboru koje iz čovjeka odnose svakodnevne emocije i ostavljaju ga praznim.

Emma je slušala i pokušavala razumjeti riječi i ono što se iza njih možda krije. Odatle proizlazi njegova melankolija, mislila je. To je ono što ga čini drukčijim. Nekoliko je puta bila na rubu suza, ali ih je potisnula jer ga nije željela omesti i prekinuti povjeravanje. Kad je na koncu utihnuo i zagledao se u strop, opuštenih mišića, utješno mu je stavila ruku na golo rame.

— Smrzavaš se — uzviknuo je. — Cijelo vrijeme sjediš ovdje samo u spavaćici. — Odjednom je postao svjestan tankog pamuka spavaćice i načina na koji je otkrivao, a ne skrivao, bujne obline njezina tijela.

— Zavući ću se ispod pokrivača — rekla je i učinila to prije nego se uspio pobuniti. Njihova su se tijela dodirivala bokovima i ramenima. Colinom je silovito prostrujala žudnja, pulsirajući njegovim tijelom, tako da su mu od njezina intenziteta ~ 187 ~

zadrhtale ruke. Želio se okrenuti i stisnuti je ispod sebe, u bujici osjeta utopiti svaku nesuvislu misao i osjećaj.

Naglo se odmaknuo. Sad ju nije smio dotaknuti.

Ako ju je ranije prestrašio, s obzirom na to kako se sad osjeća, prestravila bi je snaga njegove potrebe. Mučio se kako bi uspostavio kontrolu nad sobom.

Kroz zatvorene je zavjese prodirala svjetlost praskozorja. Ugođaj se doimao sivim i gotovo opipljivim. Kroz prozor je dopiralo strujanje svježeg slankastog zraka, vlagom milujući njihova lica. Vani je magla prigušila zvuk valova.

— Moj Bože — tiho će Colin. — Što sam učinio?

Nikad nikome nisam govorio o tim stvarima. Sve sam svalio na tebe, a ti nikad nisi vidjela nikakvo nasilje...

— Vidjela sam kako se muškarci svađaju i tuku u kockarnicama — prekine ga Emma. — I na ulicama noževima napadaju jedni druge.

— To nije isto.

— Nije. Znam. Ali ovo je dobro.

Colin ju je pogledao. Njezino mu je lice bilo veoma blizu. — Emma — počne.

— Zar ne shvaćaš? Zato što nikad nisam vidjela bitku ili živjela u taboru, nemam uspomena koje tebe opterećuju. Nada mnom nemaju istu moć.

— To nije važno — reče Colin. — Nisam imao pravo tebi opisivati takve užase.

— Slušati o njima nije ništa u usporedbi s proživljavanjem svega toga — mirno je odgovorila. — I to nije pitanje prava. ~ 188 ~

Nije znao što bi rekao pa je zurio u pramen njezine kose na jastuku. Nije izgledala prestrašeno ili zgađeno. Nije to razumio. Ona je žena sa svim nježnim ženskim vrlinama. Posjeduje inteligenciju, maštu, senzibilitet — sve osobine koje su za njega postale prokletstvo dok je trajao rat i sve su mu se tragedije usjekle u dušu. Odakle joj snaga?

— Sklopili smo nagodbu, sjećaš se? — reče Emma, kao da mu čita misli. — Ja nisam jedna od onih mladih djevojaka iz Londona. Znam što znači trpjeti. Mogu podnijeti teške istine, ne moraš me štedjeti.

Dok je govorila, njime je strujala bujica emocija.

Shvatio je da je želi zaštititi od svake tuge i nezadovoljstva. No sad je prekasno. Jednako kao njegovi drugovi u ratu, već je izložena daleko više no što je zavrijedila. Sve je to jedna zbrka, mislio je. Nije znao što zapravo osjeća usred svih tih konfliktnih strujanja koja ga vuku ovamo i onamo. — To je prevelik teret — mrmljao je, pitajući se je li dobro postupio kad ju je oženio. Sve te mračne stvari ne bi povjerio jednoj od onih mladih djevojaka iz Londona.

Odakle mu pravo da ih bilo kome razotkriva? Kad joj je ponudio drugarstvo, nije zamišljao ništa slično ovome.

Premda je u njezinu svijest usadio užasne slike, Emma se pitala hoće li se on ikad osloboditi tuge.

Kako bi mogao, nakon svega što je vidio i proživio?

Otkrila je njegovu nutarnju tminu, mislila je. Kao što se bojala, upoznala je skrivene dubine njegove naravi. ~ 189 ~

Pokazalo se da su posve drukčije od Edwardovih.

Umjesto bijednih slabosti, Colin posjeduje snagu.

Demoni koji ga progone su izgubljena prijateljstva i oskudice rata, a ne riskiranje, pohlepa i udovoljavanje vlastitim opsesijama. Edwardu uopće nije mogla pomoći, mislila je Emma. Nakon nekog vremena prestala je pokušavati, i postalo joj je svejedno. U njoj je ostala bol tog neuspjeha, pa nije znala usuđuje li se ponovno tako riskirati. A ipak, mislila je — drugarstvo, razumijevanje, podnošenje nevolja. Te je riječi Colin koristio i ona je to razumjela. Možda ipak još nešto može ponuditi, zaključila je dok su ležali jedno uz drugo i svatko se sam borio s vlastitim sjenkama prošlosti.

Emma se probudila u devet sati, sama u vlastitom krevetu. Colin ju je očito donio ovamo, mislila je dok je odijevala kućni ogrtač. Tiho je ušla u njegovu sobu, ali bila je prazna. Vratila se u svoju sobu i hodala naokolo, proučavajući svoj novi dom u svjetlu što je prodiralo kroz izlizane zavjese. Zidne tapete imale su cvjetni uzorak koji je odavno izblijedio do neraspoznatljivih ružičastih i zelenih mrlja.

Namještaj je također bio star, moderan prije pedesetak godina. Sag je bio očuvan, ali su draperije izblijedjele na suncu i više se nisu podudarale s bojama saga. Emma je prišla prozoru i pogledala van.

Dah joj je zastao u grlu. Pred njom se pružao ocean, golemo plavo prostranstvo prostiralo se do obzora i

~ 190 ~

svjetlucalo na suncu. Ravno dolje bio je uzak vrt, zatim klisura koja se okomito spuštala do zapjenjenih valova i sivih stijena koje su stršale iz uzburkane vode.

Dramatičan i nevjerojatno lijep krajolik.

— Zadivi me svaki put kad ga ponovno vidim — reče Colin. Okrenula se i ugledala ga na vanjskim vratima, već posve odjevenog. Kad joj se nasmijemo, Emma na njegovu licu nije vidjela ni traga noćnoj mori.

— Jesi li dobro? — upita.

Na njegovu se licu pojavilo blago iznenađenje. — Savršeno — odgovorio je, kao da se noću, ili bilo kada, nije dogodilo ništa neobično. Približio se i razmaknuo zavjese, najprije na prozoru gdje je stajala, pa na ostalima. Svjetlost je preplavila prostoriju. — Doista je prekrasno — reče, zagledavši se u ocean.

Emma je shvatila da se vratio stari Colin. Trebali bi se opet ponašati na vedro i srdačno, pretvarati se da noćne more ne postoje, da nema nikakvih poteškoća, nesporazuma ili problema. Osjetila je oštro razočaranje, poriv da kaže nešto neopozivo i trgne ga iz njegove urbane mirnoće. No kad se okrenuo i pogledao je, sjetila se bola u njegovu glasu i shvatila da ne može riskirati. Stoga samo vedro reče: — Prelijepo je. — Otvorila je prozor i nagnula se van, duboko udahnuvši morski zrak. — Tako je toplo — uzvikne.

— Pripazi malo. — I dalje se smiješeći, pridružio joj se kraj prozora. — Ako padneš, svi bi rekli da sam te gurnuo, kako se priča za jednog od mojih predaka. ~ 191 ~

— Gurnuo je svoju ženu kroz prozor? — zapanjeno će Emma.

— I samo nekoliko tjedana kasnije oženio susjedovu kćer — doda Colin.

— Nitkov — uzvikne Emma. — Ja bih se vratila kao duh i natjerala novu ženu da vrišteći pobjegne iz kuće.

— Ništa od toga. — Colin odmahne glavom. — Navodno je bila sazdana od veoma čvrstog materijala.

Nije se dala lako prestrašiti.

— Želiš reći da doista imate duha? — uzvikne Emma. — One sirote žene?

— Tako kažu. Ja je nikad nisam vidio.

— Naći ću je — ustvrdi Emma.

— Prije nego pođeš u potragu, trebao bih ti reći da je svoju kćer, kad je navršila petnaest godina, navodno zaključala jer je bila ljubomorna na njezinu mladost i ljepotu. Sirota je djevojka gotovo umrla prije nego je njezin otac uzeo stvari u svoje ruke i upotrijebio prozor.

— Besmislice — reče Emma. — Njezin je muž to zacijelo rekao samo da bi sebe opravdao. Njegova je druga žena vjerojatno bila mlada i lijepa?

Colin je uzdigao tamnu obrvu. — Samo godinu dana starija od njegove jadne kćeri.

— Eto, vidiš?

— Vidim da tebe nije lako obmanuti — vedro je odgovorio.

— Doista. Morat ćeš smisliti daleko bolju priču ako mene želiš zavarati. ~ 192 ~

— Zapamtit ću to za slučaj da ikad poželim promijeniti ženu.

— Svakako zapamti, milorde. — Emma se sad već smijala. — I također te upozoravam da bih ja progonila tebe.

— Onda je prava sreća da nemam takvih planova — reče Colin.

— Ima li još zloglasnih članova obitelji za koje bih trebala znati? — upita Emma.

— O, koliko ti srce želi. Naše bogatstvo potječe od sumnjivog lika koji je navodno bio ubojica za Williama, vojvodu od Normandije, prije nego je ovamo stigao.

— Je li on izgradio ovu kuću? — pitala se.

— Ne, ne. To je bilo mnogo kasnije, kad je kruni trebao netko za borbu protiv gusara u Irskom moru.

Kralj je izabrao plemića koji je najviše sličio neprijatelju i ovdje mu darovao posjed.

— Je li bio uspješan? — upita Emma.

— Itekako. Utjerao je strah u kosti gusarima. Kao i svojoj ženi i djeci, kako se priča.

— Izgleda da među muškarcima Wareham postoji mračna sklonost tiraniji. Vidim da sam udajom za tebe veoma riskirala, milorde.

— Svakako — složio se. — Tko zna kad će na površinu isplivati sklonosti moje obitelji i potaknuti me na neki očajnički čin?

— Budno ću paziti — uvjeravala ga je Emma. — Hoćeš li mi pokazati ostatak kuće? Gdje je bila tvoja soba? ~ 193 ~

— Na drugom kraju. Moja majka nije podnosila našu buku.

— Dođi, pokaži mi — zamolila je.

Osvrnuo se naokolo. — Sve je ovo žalosno zapušteno, Emma. Majka nikad nije voljela ovdje boraviti, a otkako sam se prijavio u vojsku, samo sam nekoliko puta nakratko svratio ovamo. — Namršteno je gledao izlizane draperije. — Na kuću nisam trošio ni vrijeme ni novac, što se vidi. Nije osobito prikladna za mladu nevjestu.

— Pa, onda je vrijeme da sve pregledaš i isplaniraš popravke — ustvrdi Emma. — Odmah ti mogu reći da sam u ovoj sobi već odlučila zamijeniti zidne tapete. Nadam se da nisi previše vezan za ovo ružičasto.

Pozornije se zagledao u tapete. — Majka je uvijek govorila da je to boja bolesnog jezika — reče.

— Zašto ih onda nije zamijenila? — upita Emma, rastrzana između smijeha i ozlojeđenosti.

— Samo je mislila na to kako će se što prije vratiti u London — rastreseno će Colin. — Mislim da bismo je mogli malo preurediti.

— O, to je odlučeno. Nakon zidnih tapeta, dat ću na ove prozore postaviti čvrste rešetke.

Iznenađeno ju je pogledao. Tada je zabacio glavu i prasnuo u smijeh.

Sobar Reddings, koji je čistio susjednu sobu, nakrivio je glavu poput lovačkog psa na tragu plijenu.

Prošlo je tako mnogo vremena otkako je čuo taj zvuk da na trenutak nije bio siguran. Tada se opustio. To je ~ 194 ~

doista bio smijeh njegova gospodara za koji se bojao da je zauvijek nestao. Veoma zadovoljan, Reddings si je dopustio osmijeh.

Emma se odjenula te su ona i Colin brzo obišli zatvorene i mračne sobe Trevallana. Svugdje je razmicala izlizane draperije kako bi ušla sunčeva svjetlost, predlagala novu boju i tkanine za unošenje vedrine u mračne kutove. — Jesi li kao dječak često ovdje boravio? — pitala je dok su stajali u njegovoj staroj sobi na drugom katu.

— Većinu ljeta — odgovorio je. — I, kad god sam mogao, za blagdane. To je za moje roditelje uvijek bila osjetljiva tema. Moj bi otac ovdje rado provodio veći dio godine, odlazeći u London možda na vrhuncu sezone. No mojoj je majci ovdje bilo smrtno dosadno.

— Jasno — Emma progunđa sebi u bradu.

— Što?

— Ništa. Ljeti je ovdje sigurno prekrasno.

— Pravi raj za dječaka. — Sanjarskim se očima zagledao u ocean.

— Mislim da bismo mi ljeti trebali dolaziti ovamo — reče Emma. — Ali ne samo ljeti.

— Tako si sigurna, nakon samo jedne noći? — nasmiješeno će Colin.

— Da. — Čini se da sam oženio odlučnu ženu.

— Zar to nisi znao? — rastreseno upita Emma.

— Dolje sam vidjela vrt. Idemo ga pogledati.

~ 195 ~

Colin ju je uhvatio za nadlakticu kad je krenula iz sobe. — Prošetat ćemo terasom na putu do blagovaonice — naredi. — Želim doručak.

— Tiranin — optuži ga Emma i uskladi korake s njegovima.

— To mi je u krvi — odgovori Colin i povede je prema stubama. Mlada kućna pomoćnica čistila je na odmorištu i veselo gledala kako se gospodar smiješi novoj gospodarici.

— Želiš li poći jahati? — upita Colin nešto kasnije, uz kavu, jaja i svježe pečeni kruh.

— Vjerojatno sam zaboravila jahati — reče Emma.

— Godinama nisam bila na konju.

— Zašto ne?

Emminim licem preletio je mračan oblak. Bilo je malo prilike za bezbrižno jahanje dok je čekala u otrcanim iznajmljenim stanovima, pitajući se nestaje li za kockarskim stolovima njezinih posljednjih nekoliko funti.

Colin je shvatio da je pogriješio. — Ovdje držim nekoliko konja — reče — koji u raskoši konjušnice ne znaju što će sa sobom. Pogledajmo što imamo.

— Nemam jahaću odjeću — sa žaljenjem će Emma.

— Na tavanu su škrinje odjeće. Gospođa Trelawny sigurno će ti nešto naći.

— Ali...

— Jahat ćemo duž obale — nastavio je. — Pokazat ću ti raspjevane špilje. ~ 196 ~

To je zvučalo zanimljivo. Emma je prestala prigovarati.

Sat vremena kasnije, odjevena u crnu baršunastu jahaću haljinu iz prošlog stoljeća, sjedila je na mirnoj riđoj kobili. — Izgledam smiješno! — požalila se.

— Ne izgledaš — odgovori Colin. Haljina je davno sašivena za neku mladu djevojku, možda čak za pratetu Celiu, mislio je Colin, i Emmi je uska.

Pripijena uza svaku konturu njezina tijela, razotkrivala je sve suptilne obline koje svakodnevna odjeća samo daje naslutiti. Colin se uzbudio dok je gledao kako se njezine grudi uzdižu i spuštaju. — Idemo — reče i okrene konja prema kapiji.

Colinov konj nije odgovarao njegovim uobičajenim mjerilima, ali je, kad su stigli do staze iznad klisure, pomislio da je to možda bolje. Nije znao kakva je Emma jahačica pa bi vatren konj mogao prestrašiti njezinoga i dovesti ih u opasnost.

Okrenuo se i provjerio njezino držanje. Pravilno je sjedila i lagano držala uzde, kao da svaki dan jaše.

Možda je previše pozornosti obraćala zapjenjenom moru ispod njih, a premalo stazi. No kobila je poznavala put i neće se spotaknuti. Duboko je udahnuo oštar morski zrak i brže potjerao konja.

Emma je slijedila njegov primjer. Premda ju je donekle smetalo stezanje odjeće na prsima i ramenima, radi veličanstvenog se krajolika isplatilo malo potrpjeti. Staza je vijugala duž rtova i nakon svakog zavoja pojavljivao se još jedan predivan prizor klisura, mora i sićušnog cvijeća raširenog po kamenju. ~ 197 ~

Na konju se osjećala već posve sigurno, kao da je zadnji put jahala prije nekoliko dana, a ne prije nekoliko godina.

— Želiš li pokušati galop? — pitao je Colin kad su stigli do ravnog dijela obale.

Emma se nasmiješila, podbola kobiline bokove i projurila kraj njega. Colin je iznenađeno uzviknuo i pojurio za njom. Osjećajući zrak u kosi, galopirali su pješčanom stazom.

Nagnuvši se preko jabučice sedla, Emma je osjetila kako popuštaju šavovi na rukavima jahaće haljine. Na njezinim je ramenima popustio pritisak kad je stari konac popucao i tkanina se razmaknula.

Sada doista krasno izgleda, pomislila je. Vjerojatno bi se trebala okrenuti natrag, ali to nije željela.

Koljenima i petama bodrila je kobilu.

Galopirali su u velikom krugu oko zaljeva i zaustavili se na udaljenom rtu gdje su se s obje strane o stijene razbijali valovi i prskali visoko u zrak. — Predivno! — uzvikne Emma. Raširila je ruke i rukavi su se još malo odvojili od gornjeg dijela haljine.

— Jahaća haljina nije baš nešto — primijeti Colin.

— Mislim da se ni gospođa Trelawny ne sjeća koliko je stara — reče Emma. — Konac se raspada.

— Vidim. Idemo li natrag? — Uznemiravao ga je pogled na blijedu kožu što se nazirala kroz rupe u crnom baršunu.

— Zar moramo? Nikoga nema u blizini. Obećao si mi raspjevane špilje. ~ 198 ~

— Istina. No vrijeme se kvari. Ranije to nisam opazio. Tako dugo nisam bio ovdje da sam izgubio osjećaj za vremenske prilike.

Pokazao je nakupinu oblaka na udaljenom obzoru. — To je kilometrima daleko — pobuni se Emma.

— Na moru se oluja brzo može razmahati.

No Emmu je ispunjavalo ushićenje jahanja i morskog zraka. — O, dođi — reče i ponovno petama podbode kobilu, jurnuvši dalje priobalnom stazom.

Colin je potjerao konja za njom, svjestan da bi trebao insistirati, ali zahvaćen njezinom radošću.

Galopirali su jedno uz drugo sve dok ih vijugava staza nije primorala da uspore. — Gdje su te špilje? — upita Emma obraza rumenih od jahanja, očiju blistavih od užitka. Pramen svijetle kose izvukao se ispod ukosnice i kovrčao se oko njezine sljepoočnice.

Njezina je ljepota Colina na trenutak ostavila bez riječi i ispunila ga jakom čežnjom. — Malo dalje — reče. — U sljedećem zaljevu. Ali, Emma. — Opet je pokazao oblake. Letjeli su s mora i sad su prekrivali trećinu neba.

Pogledala je nebo. Očito je imao pravo, spremala se oluja. No uživala je u prvim osjećajima slobode nakon veoma mnogo vremena. — Možemo se skloniti u špiljama dok ne prođe — reče i udalji se prije nego se dospio prepirati.

Tjerala je konja koliko je mogla, ali na vijugavoj stazi nije mogla brzo jahati. Dok su oblaci jurili nebom, Emma je shvatila da je pogrešno procijenila. ~ 199 ~

Do sljedećeg zaljeva neće stići prije kiše. Kad se okrenula da to prizna Colinu, počele su prve kapi. U početku je kiša podsjećala na prskanje s mora, a zatim se odjednom prolomilo nebo i pljusak se obrušio na njezinu glavu i ramena. Hvatajući dah, Emma je sagnula glavu kako bi zaštitila usta i oči.

Colin joj je prišao. — Daj mi svoje uzde — reče.

Morao je to veoma glasno ponoviti prije nego ga je razumjela i pružila mu uzde. Vodeći njezina konja, počeo se polako kretati stazom koja se brzo pretvorila u mali potok. Polako su napredovali prema posljednjem rtu.

Pogrbljenoj pod udarcima kiše, osjećajući se neugodno u mokrom baršunu, Emmi se činilo kao da se sve na njoj raspada i klizi. Tada je shvatila da jahaća haljina ne može izdržati oluju. Svi su šavovi popuštali i gornji dio se na njoj doslovce raspadao. Zgrabila je prednju stranu i pokušala je zadržati na grudima, ali struk haljine sad joj se spuštao do bokova. Morala je uhvatiti taj dio tkanine, bojeći se da će sve kliznuti s nje na tlo. Kiša je pljuštala po njezinim nagim ramenima. Emma je počela drhtati od hladnoće.

Colin je jedva nazirao stazu kroz gusti kišni zastor. No, zahvaljujući brojnim izletima u djetinjstvu, poznavao je put, pa su uskoro vijugali uskom izbočinom niz klisuru, spuštajući se prema obali. Obrisao je vodu s očiju i proučavao stijene. Gdje je taj prokleti ulaz? Ondje. Potjerao je konja naprijed i ušao ispod visokog kamenog luka, povukavši za sobom Emminu kobilu. ~ 200 ~

Osjetili su golemo olakšanje. S pljuska koji je urlao u njihovim ušima maknuli su se u suhu tišinu. I dalje je pljuštalo metar i pol iza njih, ali oni su se sklonili na sigurno, premda mokri do kože. Colin se okrenuo Emmi koja je bezuspješno nastojala spojiti ostatke gornjeg dijela haljine.

— Jadna moja Emma — reče. Crna je haljina klizila s nje kao da je napravljena od tekućine umjesto od tkanine. Nisu popuštali samo šavovi, već i sama tkanina. Colin je sjahao i pomogao joj da siđe s kobile.

Jahaća se haljina tada posve raspala, pretvorivši se u mokru hrpu na kamenom tlu, i ona je stajala pred njim samo u mokroj košulji. Opazio je da je tanak i mokar pamuk postao gotovo proziran. Pripijeni je materijal posve otkrivao njezine dojke čiji su se vrhovi ukrutili i nadimali tkaninu. Košulja se priljubila uz obline njezina struka i bokova. — Emma — ponovio je drukčijim tonom, zadivljeno je promatrajući.

Kad je susrela njegov pogled, porumenjela je i oborila oči.

Nije uspijevao otrgnuti pogled s nje.

Srebrnkasto-zlatna kosa padala joj je po ramenima pa je izgledala poput morske nimfe. Kroz natopljenu se košulju nazirala biserna i ružičasta boja njezine kože.

Osjećao je kako ga uzbuđuje taj veličanstveni, senzualni prizor.

Obavivši ruke oko sebe, Emma je drhtala na vlažnom vjetru.

— Hladno ti je — reče Colin i silom skrene pogled. — Zapalit ću vatru da možemo osušiti odjeću. ~ 201 ~

Emma uzdahne. — Kako ćeš ovdje zapaliti vatru?

— upita gledajući kamen i pijesak. Nalazili su se u plitkoj špilji koja se oko šest metara dalje sužavala u pukotinu. Nisu se imali kamo povući od otvorenog ulaza.

— Uz pomoć kremena, čelika i naplavljenog drva. Ima ga u onoj pukotini.

Emma je pošla onamo i pogledala komade glatkog sivog drva u stražnjem dijelu špilje. — Je li to more donijelo?

— Da — Colin odgovori pomalo hrapavim glasom. Prišavši joj iza leđa, opet je morao silom skrenuti pogled s nje kako bi iz pukotina izvukao drvo i napravio hrpu na sredini špilje. Pazeći da ne podigne pogled, izvadio je nož i napravio hrpu strugotina. Kad je kleknula kraj njega, košulje priljubljene uz bokove i bedra, umalo se porezao. Ruke su mu lagano drhtale dok je čelikom strugao po kremenu, stvarajući iskre.

Konačno je uspio i plameni su jezici počeli lizati naplavljeno drvo. Ustao je i koraknuo unatrag. — Nećemo moći sve osušiti — reče. — Ali dovoljno da se pristojno vratimo kući.

— Jahaća je haljina uništena — primijeti Emma.

— Možeš odjenuti moj kaputić — rekao je. — Nekako ćemo popraviti donji dio haljine.

— I tvoj je kaputić posve mokar — reče Emma.

— Istina. — Oklijevao je. — Moramo sve objesiti iznad vatre ako želimo da se osuši.

— Sve? — pitala je, pomalo uspaničeno.

Opet je oklijevao i tada odlučio. — Sve što ~ 202 ~

možemo — odgovori i počne se skidati.

— Coline! — Emma je skrenula pogled. Ali se za nekoliko trenutaka okrenula jer nije mogla odoljeti.

Vidjela je kako Colin najdužim komadima naplavljenog drva pokušava iznad vatre namjestiti svoju odjeću. Na sebi je imao samo mokre jahaće hlače, pripijene uz atletski građeno tijelo.

Fascinirala su je njegova naga ramena i mišići koji su se savijali i pregibali u njegovim rukama i bedrima. Bilo je nečeg veoma uzbudljivog u snazi njegovih ruku i nesvjesnoj gracioznosti u svim linijama njegova tijela. Sve na njemu ukazivalo je na eksplozivnu moć pod strogom kontrolom — neku vrstu strastvene, oprezne nježnosti koja djeluje na svaki njegov postupak. Uski se crveni ožiljak protezao preko dva njegova rebra. Iz rata, pomislila je, potresena naglom navalom osjećaja.

— Eto. — Još jednom je pogledao improvizirano sušilo i okrenuo se k njoj. — To bi trebalo... — Prekinuo se jer je Emma naglo porumenjela, a rumenilo se širilo niz njezin vrat i prsa. Ono što je vidio na njezinu licu izazvalo je u njemu vrelinu i postao je naglašeno svjestan svojeg spolnog uzbuđenja, koje je raslo otkako ju je spustio s konja.

Ako se pomakne, mislio je, spustit će je na kamen i pijesak i uzeti je ovdje, na ovom nimalo prikladnom mjestu.

Nepomično su stajali i zurili jedno u drugo kao da se ne mogu nasititi prizora, posve nesposobni skrenuti poglede. ~ 203 ~

Kiša je vani pljuštala po valovima i udarala po pijesku. Vlažan im je zrak, ispunjen mirisima borova i mora, tromo milovao kožu.

— Izgledaš kao sirena — na koncu je šapnuo. — Ona zbog koje muškarci mogu poludjeti.

— A što je s tobom? — promrmlja Emma. — Kakvo si ti biće?

Vani je kliktao galeb. Jedan se konj nestrpljivo pomaknuo na taj zvuk, udarajući kopitima po tlu špilje. Drugi je puhnuo kroz nos. To je prekinulo čaroliju i Emma se trgnula i okrenula. — Što... što misliš da misle o svemu ovome? — pomalo je smušeno pitala, gledajući životinje na ulazu u špilju.

Colin je duboko udahnuo. Prešao je rukom preko lica. — U Trevallanu će se zabrinuti za nas — reče, nekako otresito. — Ne znam koliko će trajati ova kiša.

Možda bi bilo najbolje da odjašemo natrag, bez obzira na vrijeme.

Emma se nije usprotivila. Trenutno joj se smiren ugođaj Trevallana činio nevjerojatno privlačnim.

Prišla je mokroj hrpi baršuna koji je nekoć bio jahaća haljina i uzela donji dio, poželjevši da ima paketić pribadača.

Kad su se spremili za polazak, kiša je malo popustila. Unatoč tome, barun St. Mawr i njegova barunica u skandaloznom su stanju stigli u svoj otmjeni dom. Emma je na sebi imala prevelik muški jahaći kaputić i mokru baršunastu suknju koja joj je neprestano klizila niz bokove. Kosa joj se posve raskuštrala. Colin je nosio mokru platnenu košulju i ~ 204 ~

hlače koje kao da su se jako stisnule. Njegov šal nije bio na vidiku.

— Gospode, smiluj se — domaćica, gospođa Trelawny, reče sobaru njegova gospodstva. — Misliš li da će se ljutiti na mene zbog te haljine? Izgledala je sasvim u redu kad sam je izvadila.

Reddings je promatrao Colina, kojeg je tijekom više od deset godina dobro upoznao u različitim okolnostima, i novu gospodaricu, koju je u svakoj prilici proučavao sa silnim zanimanjem. — Mislim da ih jahaća haljina ne opterećuje previše — suho reče.

Gospođa Trelawny ga je namršteno pogledala i požurila naprijed kako bi pomogla Emmi. — Šteta da vaša sobarica nije došla s vama, miledi — suosjećajno reče.

Emma se pomalo histerično hihotala. Njezin je jedini sluga, Ferik, itekako želio doći. No nekako se nije činilo da je on prava osoba za pratnju na bračnom putovanju.

— Treba vam topla kupka — nastavi domaćica.

Oštrim je pogledom pozvala dvije kućne pomoćnice i poslala ih po toplu vodu, požurujući Emmu uza stube.

Kad su se Colin i Emma nekoliko sati kasnije našli na večeri, oboje su opet dolično izgledali.

Dostojanstveno su zauzeli svoja mjesta za stolom i posluživali se raznim ukusnim jelima ponuđenim s uvježbanom pristojnošću. Jeli su, ne previše, istina, ali dovoljno da u kuhinji ne izazovu zabrinutost.

~ 205 ~

No razgovor je zapinjao. Kad bi netko nešto bezazleno primijetio te bi se pogledali u oči, zavladala bi napeta tišina. Oboje bi brzo pogledali ustranu i započeta bi tema nestala u zbunjenosti.

— Izgledaju pomalo umorno — zaključio je jedan od lakaja kad je vratio pladanj u kuhinju.

— Sigurno su se prehladili — odgovorila je kuharica. — Satima vani na onoj kiši. Najbolje da pripremim topao napitak od mlijeka i vina.

Kad je Emma nešto kasnije ustala od stola i prošla kroz vrata što ih je lakaj za nju otvorio, nije znala kamo bi pošla. Nije željela sama sjediti u golemu salonu. Činilo se budalastim pridržavati gradskih pravila kad su ovdje samo njih dvoje. Zapravo nije željela mirno sjediti. Osjećala je veliki nemir i smušenost.

Popela se na kat po šal i izišla na svjež večernji zrak, na terasu što se pružala stražnjom stranom Trevallana. Nebo se razvedrilo i kamene su se ploče osušile. Savršeno mjesto za šetkanje amo-tamo i bavljenje činjenicom da ne može prestati misliti na Colina kakvog je danas vidjela u špilji. Slika se neprestano pojavljivala u njezinu umu, ma koliko se trudila izbrisati je, i još je zamišljala kako bi bilo prijeći prstima po mišićima njegove nadlaktice ili kroz dlačice na njegovim prsima. Sjećanje na njegove poljupce naglašavalo je te slike i nju je šokirala vlastita žudnja.

Još gore, osjećala je duboko nepovjerenje. Takvi su osjećaji opasni. Zamagljuju razum, iskrivljuju ~ 206 ~

stvarnost i navode osobu na strašne greške. Nije li to naučila tijekom godina bijede? Premda je istina da je situacija sada drukčija, također je jasno da ta vrsta osjećaja nije dio nagodbe njezina braka. Drugarstvo, rekao je Colin. I sigurno nije pokazao posebnu želju da s njom pođe u krevet.

Emma se okrenula i brzo nastavila hodati na drugu stranu. Kad ju je danas gledao, mislila je, izraz u njegovim očima nije podsjećao na drugarstvo.

Vidjela je nešto divlje, nešto što je u svakom djeliću njezina tijela izazvalo drhtaje panike i iščekivanja. A ipak ništa nije rekao, ništa nije učinio.

Okrenula se i nastavila još bržim koracima.

Zabrinuti nutarnji glas neprestano je ponavljao da je u velikim nevoljama.

Colin je bio jednako nemiran dok je u blagovaonici sjedio uz drugu čašu porta. Razmišljao je o Emminoj ružičastoj koži koja se nazirala kroz košulju, te o zamamnim obrisima njezinih dojki ispod prozirne tkanine. Sjećao se neodoljive obline od struka do boka, zamišljajući kako bi bilo rukama prijeći duž te lijepe linije prije nego je stisne uza se.

Nije uspijevao skrenuti um s tih i drugih slika, a slijedom toga počela ga je mučiti akutna fizička nelagoda.

Smisao sklapanja braka s Emmom bio je izbjegavanje uzrujavanja i nesuglasica, razdraženo je mislio. Trebali bi se jasno razumjeti. Oboje su odrasli i imaju ponešto životnog iskustva. Međutim, on ovdje sjedi izmučen neispunjenim vizijama vlastite žene. ~ 207 ~

Progunđao je psovku i popio još nekoliko gutljaja. Problem je u tome da su, s obzirom na dugotrajno putovanje i sve ostalo, jednostavno predugo odgađali, zaključio je. Odgađanje je samo stvorilo nove nevolje. Rješenje je da se to što prije obavi i tada će se sve moći vratiti u normalu. Nije riječ o tome da tu postoji nekakva zagonetka, kao da to nikad ranije nije radio. Svjestan uzbuđenog iščekivanja, koje je donekle pobijalo njegovo rezoniranje, Colin je iskapio čašu i ustao od stola. — Dobro — glasno reče i krene u potragu za Emmom.

Nije ju našao u salonu ni u radnoj sobi. Njezina je spavaća soba bila prazna. Soba na katu, koju gospodarica Trevallana obično koristi kao privatni salon, također je bila prazna. Sišao je do knjižnice i našao je praznu, te počeo osjećati razdraženost. Kamo je nestala, dovraga?

Hitro je provjerio jutarnju sobu, plavi salon i sobu za bilijar. U njemu je kuhala frustriranost kad je u predvorju iznenadio lakaja i oštro pitao: — Jesi li vidio njezino gospodstvo?

— Ja... ovaj, vjerujem da je na terasi, milorde — zamuckivao je lakaj.

— Na terasi — ponovio je, kao da je to posve neshvatljiv izbor. — Trebao sam znati.

Emma se trgnula kad je izišao na terasu, ali Colin više nije bio sposoban opažati takve sitnice. — Kasno je — rekao je bez uvoda. — Vrijeme je da pođemo u krevet.

— Što? ~ 208 ~

— Rekao sam...

— Čula sam te. — Kad je pošao prema njoj, Emma je koraknula unatrag.

U dva se brza koraka našao kraj nje, uhvatio je za ramena i primorao je da ga pogleda. U njezinim je očima vidio odraz vlastitih sjećanja na današnji dan.

Nije ih uspijevala potisnuti, baš kao ni on. Sagnuo je glavu i prisvojio njezine usne, gotovo bolno prstima stisnuvši njezine nadlaktice. Premda se Emma u početku čudno osjećala, njegova su usta djelovala opojno — mamila su je, nježno je nagovarala da se prepusti. Njegov je poljubac trajao i trajao, opčinivši je, ponovno je zapanjivši. Njezina su se usta sama od sebe smekšala i rastvorila. Uzbuđen i ushićen, Colin je rukama kliznuo na njezina ramena, a potom dolje, polako, preko njezinih grudi do struka. Obujmio ju je oko struka i čvrsto je privinuo uza se. Produbio je poljubac tako da se činilo da na svijetu ne postoji ništa drugo osim tog spoja između njih dvoje. Emmina su se osjetila razbudila kad se prepustila njegovu zagrljaju, osjećajući gorljivu čvrstoću njegova tijela uza svoje.

— Dođi — rekao je nešto kasnije i poveo je u kuću do stubišta.

U njezinoj joj je sobi opet prisvojio usta i nježno ih rastvorio kako bi je jezikom milovao i zapalio.

Emma je reagirala, u početku nesigurno i kasnije s više samopouzdanja, posve se prepuštajući poljupcu.

Pomaknuo je usne na njezin vrat, poljupcima joj je obasipao rame i obline dojki iznad izreza haljine, ~ 209 ~

istodobno ih dotaknuvši prstima.

— Oh — dahne Emma.

Tako je lijepa, mislio je, dok ga gleda krupnim tamnim očima mutnim od strasti. On se posve ukrutio od žudnje. Dahnula je njegovo ime i ruke su mu se lagano trgnule.

Brzo je otkopčao gumbe na leđima njezine haljine. Rukama je slijedio plavu tkaninu dok joj je klizila s ramena, niz ruke, preko bokova. Kad je pala na pod oko njezinih bosih nogu, ponovno je na sebi imala samo košulju, prozirnu u svjetlosti svijeća.

Colin je odbacio svoj kaputić. Uskoro su mu se pridružili šal, čizme i košulja, te je ostao samo u hlačama ispod kojih se nazirao njegov ukrućeni ud.

Sagnuo se, zavukao ruke ispod njezine košulje i gurnuo je prema gore, dlanovima joj lagano dodirujući bedra, bokove, struk, grudi.

Emma je nešto promrmljala — napola od užitka, napola u protestu.

Odbacio je tanku košulju i zagledao se u nju dok je naga stajala pred njim, blijede kože pozlaćene razigranim plamenom svijeća. — Moj Bože — mrmljao je, zureći u ljepotu koju mu je nudila.

Njegova se ruka sama od sebe podigla i obujmila jednu savršenu dojku. Palcem je milovao ružičastu bradavicu i izmamio joj uzdah. Njegova je žudnja I postala gotovo bolna. Jednostavno ju je morao zagrliti i povesti do kreveta.

Ustima je obuhvatio njezinu dojku i milovao je jezikom, a ona je kriknula od užitka. ~ 210 ~

Colin više nije mogao izdržati. Morao je otkopčati hlače i osloboditi se. Kad se nag okrenuo natrag, vidio je da Emma zuri u njega, očito iznenađena i fascinirana pogledom na njegovu muškost. Još jedan bod protiv mrskog Edwarda, pomislio je s vatrenim zadovoljstvom, a zatim je nitkova izbacio iz glave i ponovno zarobio usne svoje žene. Sad je bio zahtjevan, njegove su ruke i usne postale nestrpljive kad joj se pridružio na krevetu.

Opijen njome, Colin je uživao u ljupkim oblinama njezinih dojki i mekanoj koži trbuha.

Emmine su ruke istraživale njegove mišićave nadlaktice, zavlačile se u tamne dlačice na prsima. U njoj je rasla jaka potreba koju nije razumjela. Kao da je to znao, Colin je spustio ruku do nestrpljivog mjesta između njezinih nogu i milovao je. Emma je dahnula, stegnuvši njegova mišićava ramena.

Pomislila je da će se onesvijestiti od siline osjeta.

Osjećala se kao da je iz stvarnosti zakoračila u svijet snova. Nikad nije zamišljala nešto ovakvo.

Njezine su reakcije uništile posljednje ostatke Colinove samokontrole. Obuzela ga je mahnita potreba. Njezino tiho uzbuđeno disanje ispunjavalo mu je osjetila. Njezini su ga nestrpljivi pokreti pod njegovim prstom raspametili. Zapravo, shvatio je da više ni trenutka ne može čekati.

Dok se uzdizao nad njome na pokrivaču, njegova su milovanja vodila Emmu do vrhunca užitka kakav nikad nije ni zamišljala. Penjala se i penjala dok joj se svi mišići nisu napeli od veličanstvenog iščekivanja. ~ 211 ~

Pomislila je da će se raspasti. Znala je da bi umrla kad bi je sad prestao dodirivati.

Oslonivši se na laktove, obasipao joj je poljupcima vrat i ramena, pripremajući se.

— Nemoj prestati! — uzvikne Emma, stežući njegove nadlaktice. Podigla je glavu i molećivo ga poljubila.

Njezina ga je potreba gurnula preko ruba. — Samo na trenutak — muklim glasom odgovori Colin.

Zastenjao je i uronio u nju, umalo eksplodiravši od predivnog osjećaja kad se stegnula oko njega.

Kad se počeo pomicati, Emmu su ponovno zapljusnuli osjeti. Samo što je ovaj put on bio s njom, ispunjavao je, i bujica osjeta postala je intenzivnija. Ne može postojati nešto više, omamljeno se čudila, ali se prevarila. Tada se njezinim tijelom, poput plamenih iskrica, proširila poplava koja je zahvatila svaku stanicu njezina tijela, šireći val za valom veličanstvenih užitaka. Emma je kriknula na tako nevjerojatnu divotu. Željela je da to nikad ne završi.

Posve se izgubila, zarila nokte u snažne mišiće njegovih leđa i držala se grčevito poput utopljenice.

Posljednji se val upravo povlačio kad je Colin samo jednom uzviknuo, držeći je u čeličnom lisku, i potom se srušio u njezino naručje.

Neko su vrijeme ležali isprepletenih udova, srca su im lupala, kapljice znoja orosile su im kožu, rashlađene zrakom s otvorenog prozora. Emma je čula glasanje drozda koji je jadikovao zbog mraka. Miris mora miješao se s mirisom borova. — Nisam imala ~ 212 ~

pojma — čudila se.

— O čemu? — Colin je govorio lijenim glasom, istodobno blagim i hrapavim od žudnje.

— Da brak može biti tako... predivan — rekla je.

Okrenuo je glavu na jastuku. Polako je razvukao usne u tigrovski smiješak. — Nisi bila udana za mene — odgovori.

Ovo mjesto posjeduje nešto čarobno, mislila je Emma. Sama je stajala u uskom vrtu Trevallana, okružena ljetnim cvijećem. Zagledala se preko nepristupačnih klisura i oceana, promatrajući sunce kako zalazi u narančastom plamenu. Kao da su uspavljujući ritam valova, miris borova i morske soli, bistro plavetnilo, zelene i sive boje krajolika na neki način začarali posjed. Ovdje je ovo najljepši dio godine. Prava je šteta vratiti se u London, a trebali bi krenuti za samo tri dana. Čula je korake na šljunčanoj stazi iza sebe i prepoznala Colinove. — Možda bismo jednostavno trebali ostati ovdje — reče, ne okrenuvši se.

— Propustili bismo malu sezonu — odgovori Colin i zaustavi se kraj nje. Jednom se rukom oslonio na kamenu ogradu podignutu uz vanjski rub terase i zajedno s njom promatrao vatreni nestanak sunca. — Moja je majka isplanirala bal u našu čast. — Colin je već počeo razmišljati o Londonu i određenim planovima što ih je razradio. Morao je provjeriti je li sve kako treba biti. Njemu je bilo posve jasno da se

~ 213 ~

moraju vratiti. Odlazak u Cornwall odmah nakon vjenčanja izazvat će još više tračeva nego samo sklapanje braka. Zlobni pripadnici visokog društva, kojih uvijek ima previše, zaključit će da se srami svog izbora ili da njegova mlada žena ipak nije prikladna za društvo pa je skriva. Širit će najnevjerojatnije izmišljotine, prezirno je pomislio, i cijelo će se društvo sjajno zabavljati.

Colin je pogledao Emmu, ljupku u haljini od svijetloplavog muslina ukrašenog tamnoplavim vrpcama. Preplavila ga je žestoka potreba da je zaštiti, tako jaka da je gotovo podsjećala na bijes. Oduzeto joj je tako mnogo, mislio je. No u ovom slučaju, za razliku od mnogih njegovih gubitaka, on ima moć sve joj to vratiti — smijeh i veselje mirnodopskog života.

Emma će sve to imati. Visoko će je društvo morati prihvatiti i na neki se način iskupiti za godine što ih je provela u egzilu.

Emmi je njegov odgovor zvučao samo uljudno i ona ga je shvatila kao blagi ukor. Osjećala je da ih je dobila popriličan broj tijekom njihova boravka ovdje.

U početku je mislila da će vatrena tjelesna strast, što ju je Colin razotkrio nakon njihova jahanja po kiši, sve promijeniti. Nikad u životu nije doživjela nešto slično pa se činilo da je nastupila nova epoha. No jutro nakon te prve noći bio je isti kao i uvijek — uljudan, skrban, zabavan — baš kao i onoga dana nakon što joj je povjerio svoju noćnu moru. Nije spomenuo njihovu intimnost. Ponašao se kao da se nije dogodilo ništa vrijedno spomena. ~ 214 ~

Za njihova boravka u Cornwallu odlazili su jahati, pokazao joj je okolni krajolik, upoznao je sa susjedima. Svake je večeri dolazio u njezinu spavaću sobu i omamljivao je nevjerojatnim milovanjima.

Potom bi odlazio u svoj krevet. I dalje su ga mučile noćne more. Čula ih je.

Emma je u sebi uzdahnula. Nije ga razumjela. No shvatila je da pred svijetom, možda čak i pred sobom, moraju stvoriti dojam čvrste, srdačne kompatibilnosti.

Možda bi baš to trebala razumjeti, mislila je, možda je to suština njihove nagodbe — da se razina ispod površine ne smije priznavati, niti se o tome smije raspravljati. Možda je to pravi razlog zašto nije želio lakoumnu školarku koja bi ga neprestano gnjavila i smatrala se zaljubljenom. Ako ona počinje otkrivati uznemirujuću sklonost takvim emocijama, najbolje da ih zadrži za sebe.

Colin ne želi ovdje ostati sam s njom, mislila je.

Nesumnjivo ima mnogo prijatelja koje želi vidjeti, kao i stvari kojima se radije bavi u gradu. Morat će razviti vlastite aktivnosti i krug prijateljica. — Naravno, moram naručiti nove zidne tapete i draperije za Trevallan — rekla je s odlučnom vedrinom. — Kao i nekoliko sagova.

— Imaš odriješene ruke — nasmiješi se Colin.

— Pripazi malo, milorde. Zar se ne bojiš da ću se prepustiti orgiji trošenja?

— Ni najmanje.

— Misliš da sam previše oprezna i štedljiva? — upita Emma, pitajući se je li zadovoljna takvim ~ 215 ~

opisom.

— Mislim da je tvoj ukus previše dobar za pretjerivanja. Kupit ćeš točno ono što je potrebno za preuređenje kuće, a vjerujem da si to mogu priuštiti.

Emma se nasmijala. — Odmah sam te pročitala, milorde. Laskaš mi zato da ne pretjeram s trošenjem.

— Doista nije tako — odgovorio je, ali mu je u očima svjetlucao smijeh.

— Ne, ne. Misliš da si me potaknuo da dadem sve od sebe i sad ću se svim silama truditi pronaći povoljne cijene kako bih dokazala da imaš pravo.

— To mi nije bilo ni nakraj pameti.

— Dobro. Jer namjeravam poći k najskupljim trgovcima u gradu i naručiti najkvalitetnije stvari.

Colin se nasmijao, što je i željela. No tada se sjetio nekih stvari koje mu je povjerila o svojem životu u proteklih nekoliko godina, kao i nečega što je sam zaključio. — Samo naprijed — reče. — Svojim ću bankarima reći neka plate svaki račun koji doneseš.

Nešto u njegovu glasu prekinulo je Emmino zadirkivanje. Ali ne bi mogla točno reći o čemu se radilo. Zbunjeno se okrenula prema oceanu, mračnom nakon zalaska sunca. Nebo se još nije sasvim smračilo i bilo je vedro, tamnoplavo s tek ponekom zvijezdom.

Kako bi bilo predivno, mislila je, živjeti usred sve te ljepote. Tada se prenula i vratila u stvarnost. — Hoćemo li ući? — reče. — Gospođa Trelawny nas čeka na večeri.

~ 216 ~

Sedam

oprskana blatom iza umornih konja, putnička kočija obitelji Wareham tandrkala se londonskim ulicama i stala pred ulaznim vratima St. Mawrove kuće. Emma je malo zateturala kad joj je Colin pomogao da iziđe. Noge su joj se ukočile od dugotrajnog putovanja i beskonačno ju je poskakivanje iscrpilo. Vrijeme se pokvarilo tijekom putovanja natrag u grad. Padala je dosadna hladna kiša, pretvarala ceste u močvare i uvelike usporila njihovo napredovanje. Nepovoljno je djelovala i na raspoloženje. Povremeno su izbijale svađe između kočijaša, Reddingsa, lakaja i pratećih jahača. Po brzim kretnjama i olakšanju na svim licima jasno se vidjelo da su svi jedva dočekali povratak kući. Emma je čeznula za kupkom, šalicom vrućeg čaja i vlastitim mekanim čistim krevetom.

Ulazna su se vrata otvorila prije nego su pokucali i na njima se pojavila visoka, impozantna figura u crnom čije lice kao da je bilo isklesano od granita.

Emma se pokušavala sjetiti imena St. Mawrova batlera i majordoma — Clinton, sjetila se iako ga je samo

~ 217 ~

jednom vidjela. No je li i tada izgledao baš tako nepristupačno?

Uvjerila se da je sjećanje ne vara kad je Colin čovjeka pozdravio po imenu. Emma ga je pozdravila na isti način. — Sve je u redu? — dodao je Colin i ušao ne čekajući odgovor. Očito nikad nije dobio niječan odgovor na takvo pitanje, pomalo je ironično pomislila Emma. Ušla je u veličanstveno predvorje s crno-bijelim mramornim podom i elegantnim zavojitim stubama.

— Ne baš, milorde — odgovorio je Clinton kad je kočija otišla iza kuće i velika su se ulazna vrata zatvorila.

Colin ga nije čuo. No Emma se odmah zaustavila.

— Što se dogodilo? — pitala je kad se iz donjeg dijela kuće prolomio krik od kojeg se krv ledila u žilama.

Odzvanjao je predvorjem poput zvuka vojničke trube.

— Što, dovraga? — uzvikne Colin.

Emma je opazila da se Clintonovo lice samo još više skamenilo. Uopće se nije iznenadio. Obuzela ju je malodušnost. — To će biti Nancy, milorde — mrko je rekao.

— Nancy? Tko je, dovraga, Nancy? — Colin je također bio veoma umoran, i prilično razdražljiv.

— Druga kućna pomoćnica, milorde — Clinton reče grobarskim tonom.

— Druga... ? — Colinove su ljubičaste oči fiksirale batlera pogledom koji je pokolebao brojne neprijateljske pješake. — Što je s njom? — oštro upita.

Prije nego je Clinton dospio odgovoriti, kućom se ~ 218 ~

prolomio drugi, malo tiši vrisak. Završio je zvukom koji je Emmu podsjećao na smijeh. Malodušnost se pojačala. Pobojala se da zna objašnjenje za te neobične zvukove.

— Nancy je djevojka koja se lako uzbuđuje — reče batler.

— Očito — odgovori Colin.

— Čini se da ne može obuzdati svoj... entuzijazam za priče gospodina Ferika — doda batler.

— O, Bože — izusti Emma kad je dobila potvrdu za svoju bojazan.

— Predložio sam da mlađe članove osoblja prestane zabavljati svojim, ovaj, sjećanjima — nastavi Clinton. — Uopće mi se ne čine prikladnima za kućanstvo poput našega. Naprotiv, milorde. Ali on je odlučio zanemariti moj savjet.

— O, Bože — opet će Emma.

— I bojim se, milorde, da ga neki lakaji potiču — dometne Clinton. — Kao da u njegovoj nazočnosti zaboravljaju na obuku što su je ovdje stekli. — Lice mu je ostalo posve bezizražajno i govorio je ledenim glasom, ali Emmi se učinilo da je u njegovim blijedim očima opazila iskru nečega veoma nalik bijesu.

— Pobrinut ću se za to — reče.

— Gospodin Ferik je doista spomenuo, miledi, da naredbe prima samo od vas. — Clinton ju nije pogledao dok je to govorio.

— Veoma mi je žao, Clintone — odgovori Emma.

— Objasnila sam mu kako funkcionira kućanstvo, ali Ferik često ne... ~ 219 ~

Batler je nastavio zuriti u zid i ona se prekinula.

Colina je ta tema očito zamarala. Potisnuvši svoj umor, Emma doda: — Odmah idem dolje s njim razgovarati.

— Da, miledi. Hvala vam, miledi — ledeno će Clinton. Stajao je ukočeno poput voštane figure i svaka je linija njegova tijela izražavala ogorčenje.

Emma je uzdahnula. Premda je znala da treba očekivati probleme u prilagođavanju, nadala se obiteljskom miru. Rezignirano je krenula prema stražnjem stubištu i sišla. Dok se približavala ulazu u kuhinju, čula je Ferikov dubok rezonantan glas kako se uzdiže i pada u gotovo hipnotičkoj kadenci. Zastala je i slušala.

— I vidio sam da me s mesarskom sjekiricom u ruci progoni ulicama — govorio je Ferik.

— Uh — čuo se visok ženski glas. — Zašto bi to radio?

— Jako se naljutio — reče Ferik.

— Čini se — složio se muški glas. Jedan od lakaja, pomisli Emma.

— A, znate, kazna za tu vrstu uplitanja je pretvaranje čovjeka u eunuha.

Zavladala je kratka tišina.

— Što je to? — upita neka žena.

Nakon kratke stanke, Ferik ozbiljno odgovori: — Konj Riley je eunuh.

Začulo se cerekanje. Ondje ima više lakaja, pomislila je Emma.

— Mislite da odrežu... nekoj osobi? — Nancyin ~ 220 ~

se glas ponovno podigao do ushićenog vriska.

Emma je gotovo vidjela kako Ferik polako kima glavom.

— Zato sam trčao kao vjetar.

— Jasno! — uzvikne jedan od lakaja. — To bi pokrenulo čovjeka, doista! Sjekirica za meso!

Gospode, smiluj se.

— Taj gospod nije imao milosti — ustvrdi Ferik.

— To je svetogrđe — optuži ga neprijateljski muški glas.

Emma je zaključila da je krajnje vrijeme za intervenciju. Gurnula je vrata i ušla u kuhinju. Ferik je, s rukama na koljenima, sjedio u drvenom naslonjaču i izgledao kao divovski idol. Dvije mlade kućne pomoćnice, tri lakaja i kuhinjska pomoćnica okupili su se oko njega, s ushitom ga promatrajući.

Kad su ugledali Emmu, svi su hitro ustali. Sićušna kuhinjska pomoćnica sagnula je glavu i brzo pobjegla, a ostali su se klanjali. Ferik se ponosno uspravio i smiješak mu je obasjao lice. — Gospodarice — reče.

— Vratili ste se živi i zdravi, hvala Bogu.

— Da, Ferik. — Bio je uvjeren da će je na putu netko ubiti ako je on ne bude štitio. — Želim razgovarati s tobom — strogo je dodala.

— Svakako, gospodarice. — Poput monarha, mahnuo je ostalima neka odu. — Sjednite ovdje — predložio je, širokom joj gestom ponudivši naslonjač koji je on dotad koristio.

Emma je odmahnula glavom. — Ferik, mislila sam da sam ti posve jasno objasnila da ovdje svima ~ 221 ~

zaposlenima naređuje gospodin Clinton.

— Naravno, gospodarice. — Golemi ju je čovjek nedužno promatrao.

— Moraš prihvatiti činjenicu da je u ovoj kući tako i ne smiješ ga ljutiti — naredi Emma.

Ferik se uspravio do svoje pune visine i prekrižio ruke na prsima. — Bio sam veoma uljudan prema gospodinu Clintonu — odgovori, duboko uvrijeđen.

— Mada je on...

— Ferik! — Sasvim je dobro znala što je radio.

Pretvarao se da se pokorava i istodobno je na niz suptilnih načina potkopavao Clintonov autoritet, pazeći da ga nitko ne može optužiti za nešto određeno. Tijekom razdoblja što su ga zajedno proveli, iz njegovih je priča i ponašanja saznala da je Ferik ovisan o intrigama. — Ne smiješ drugu služinčad ometati u njihovu poslu — korila ga je.

Na Ferikovu se izražajnu licu pojavila povrijeđena zapanjenost. — Ja, gospodarice?

— Kao što si maločas radio, kad sam ušla.

Raširio je ruke. — Nekoliko trenutaka u danu.

Mali odmor.

Nadao se da će stvoriti saveze, znala je Emma.

Također je volio pozornost i divljenje. — Više neće biti prisjećanja — reče.

— Prisje... ne znam tu riječ.

— Neće biti priča — pojasni Emma.

— Ali oni tako uživaju u...

— I moraš prestati spletkariti, Ferik.

Opet je raširio ruke i oči, slika i prilika ~ 222 ~

nepravedno optuženog čovjeka.

— Ovdje se tako ne postupa — uporno će Emma.

Tada se sjetila nekih priča što ih je tijekom protekle godine njoj ispričao i problijedjela. — I ništa ne smiješ staviti u hranu gospodina Clintona — naredila je, nastojeći izgledati što strože. — Ili u bilo čiju hranu.

Razumiješ li me, Ferik?

Mrštio se. — Ne moram koristiti otrov — bahato reče.

Emma odahne od olakšanja. — Dobro — reče.

— Mogu dospjeti do vrha u ovom kućanstvu bez takvih...

— Gospodin Clinton je glavni — prekine ga Emma. — I tako će ostati. Godinama radi za njegovo gospodstvo.

Ferik je postao oprezniji. Mrštenje je ustupilo mjesto intenzivnoj koncentraciji. — Vaš lord muž sklon je Clintonu? — upita.

— D-da — reče Emma, ali joj se nije sviđao izraz u njegovim očima.

— Clinton je dugo u njegovoj službi?

Oprezno je potvrdila.

— Možda otkako je lord bio sasvim mlad?

— Nisam sigurna. Mislim da jest.

— Ah. — Ferik kimne kao da je odjednom riješio nekakav kompleksan problem.

— Znači, razumiješ što sam ti rekla? — reče Emma.

Ferik se nasmiješi. Emmi se nimalo nije sviđao taj smiješak. No samo je rekao: — Da, gospodarice. ~ 223 ~

— I više neće biti priča?

— Naravno, gospodarice. Pokoravam se vašim naredbama. — Stavio je ruku na svoja masivna prsa i lagano se naklonio.

Pod uvjetom da zna kako precizno postaviti naredbe, skeptično je pomislila Emma. Sve što nije izričito zabranjeno, za Ferika je dopušteno. — Rekla sam ti da se moraš prilagoditi pravilima ovog kućanstva — doda.

— Prilagoditi, gospodarice?

— Poštivati pravila, slušati.

— Ah. Trudio sam se. Ali uvijek se pojavljuje nešto novo što ne razumijem.

Istina je da su ga učili posve drukčijem kodeksu ponašanja, Emma je pomislila s osjećajem krivnje. Ne može se očekivati da on zna kako žive Englezi. — Ako te nešto zbunjuje, pitaj mene — reče mu.

— Da, gospodarice. Hvala. Ima jedna stvar.

— Što?

— Lakaj John kaže da će uskoro ‘srušiti Nancyinu obranu’. Možete li mi objasniti što znači taj izraz?

Emma je tražila prave riječi. — Pa...

— Bojim se da bi se tu moglo raditi o nečasnom činu — doda Ferik.

— Ovaj...

— John mi se sviđa. Bilo bi mi veoma žao kad bih ga morao ubiti — ozbiljno ju je obavijestio.

— Ubiti ga!

Div je zurio u nju, iznenađen njezinom reakcijom. — Kako bih obranio čast vašeg kućanstva, ~ 224 ~

gospodarice.

— Oh. — Bilo je daleko lakše dok nije imala kućanstvo, pomislila je Emma. Ona i Ferik tada su se veoma dobro slagali. On bi prekrižio svoje masivne ruke i mrko gledao svakoga tko je prema njoj bio nepristojan i takvi bi ljudi odmah nestali. Ali gospodin Clinton neće nestati. Neće ni John i Nancy. — Nikoga nećeš ubiti — odlučno reče. — Zabranjujem to.

— Ali...

— Apsolutno, Ferik. Izbaci tu misao iz glave. U svakom slučaju, ja sam, ovaj, odgovorna za čast kućanstva.

Izgledao je sumnjičavo. — U Engleskoj gospodarica pazi na čast svojih žena?

Emma kimne.

— Ali vi se ne možete boriti. Kako biste kaznili zle ljude koji pokušaju zlostavljati vašu poslugu?

— Zato postoje zakoni — rekla je, možda s malo previše sigurnosti. — No stvar je u tome, Ferik, da se ti time ne trebaš opterećivati. Razumiješ li?

— Engleska je zemlja s mnogo zakona — odgovorio je i odmahnuo glavom. — Ne razumijem kako ih sve pamtite.

— Tako smo odgojeni — reče Emma. — Zato ništa ne smiješ učiniti prije nego se sa mnom posavjetuješ. Obećaj mi, Ferik.

Golemi čovjek žalosno je uzdahnuo. — Sve je to veoma zbrkano, gospodarice. Zar vas nisam dobro čuvao dok smo putovali ovamo?

Bez njega ne bi preživjela, pomislila je Emma. I ~ 225 ~

zato mu je zahvalna. — Jako dobro — prizna.

— Ali sad me više ne trebate. Imate vašeg lorda muža i njegove sluge koji vas čuvaju.

Ta je istina u Emmi izazvala osjećaj krivnje i želju da ga zaštiti. — Ti ćeš uvijek biti moj drug i zaštitnik — reče.

Lice mu se razvedrilo.

— Ali moraš me slušati — brzo je dodala. — Više neće biti govora o ubijanju.

— Naravno, gospodarice — reče Ferik. — Pokoravam se vašim naredbama. — Opet se naklonio.

— I moraš slušati gospodina Clintona i obavljati zadatke koje ti dodijeli — reče Emma.

Ferik se mirno nasmiješi. — Kako vi kažete, gospodarice.

Emma ga je promatrala. Govorio je kao da to uopće nije važno, a znala je da tako ne osjeća. I dalje spletkari, shvatila je Emma. — Gospodin Clinton je glavni u kućanstvu — opet ponovi.

— Tako ste rekli.

— Znači, slažeš se? — ustrajno će Emma.

— Naravno, gospodarice.

Premda je sjaj u njegovim očima nije nimalo umirio, Emma nije znala što bi mu još zabranila. Dok se vraćala uza stube, odlučila je dobro pripaziti na Ferika. Tada je uzdahnula jer je znala da će to biti gotovo nemoguće.

Barem je zasad siguran, pomislila je. Neće pokušati s nečim novim tako brzo nakon razgovora s njom. Može popiti čaj i leći u svoj udoban krevet bez ~ 226 ~

straha od nevolja. Emma je protegnula ukočena ramena. Gotovo je osjećala jastuke ispod bolne glave, svježe plahte, predivno opuštanje cijelog tijela.

Clinton ju je čekao u predvorju. Zar očekuje izvještaj o uspješnosti njezine misije, pitala se.

— Imate posjetitelja, miledi — reče.

— Sada? — malodušno će Emma.

— Rekao sam mu da ste upravo stigli kući i da ste sigurno premoreni — reče batler. — No mladi je čovjek insistirao.

— Mladi čovjek?

Pružio joj je posjetnicu. — Mislim da je to vaš brat, miledi?

Zureći u Robinovu posjetnicu, Emma je opet uzdahnula.

— Izgleda prilično uzrujano — dometne Clinton.

Zar je batler kažnjava zbog Ferikovih prijestupa, pitala se. No na čovjekovu licu ništa nije vidjela jer je, kao i uvijek, ostalo posve bezizražajno. — Je li on u salonu? — upita.

— Da, miledi.

— Dobro. Hvala, Clintone. — Emma je duboko disala dok se penjala stubama. Željela se zbližiti s bratom, ali bi bilo bolje da je za početak tog procesa izabrao neki drugi dan.

Kad je ušla u salon, Robin je stajao ispred kamina, napola okrenut leđima, sjajno ulaštenom čizmom šutirajući žeravicu koja je ispala iz ognjišta.

Gravitira prema kicoškim krugovima, zaključila je Emma. Njegov je kaputić imao masivne umetke na ~ 227 ~

ramenima, šal mu je bio visok i komplicirano vezan, i nosio je prsluk na jarkožuto-narančaste pruge. Ne mora se držati takvih ekstrema, pomislila je. Veoma je naočit mladić i bez ikakvih ukrasa. — Zdravo, Robine — nasmiješeno reče i uđe u sobu. Odmah se okrenuo prema njoj i ona je opet uočila njegovu veliku sličnost s njihovom pokojnom majkom.

— Zdravo — odgovori Robin. — Onaj bahati batler rekao je da me nećeš primiti, ali ti ljudi uvijek pokušavaju otjerati goste.

Govorio je s mješavinom razmetljivosti i nelagode, a Emma mu zato nije rekla da je iscrpljena.

— Sjedni — reče mu i s olakšanjem se spusti na sofu.

— Želio sam odmah doći jer nisam imao priliku vidjeti te prije nego ste otputovali — dodao je. — Problem je bio u tome što nisam znao gdje živiš.

— Zacijelo sam ti to zaboravila reći. Žao mi je.

— O, dobro.

Kako su mekani jastuci na sofi, mislila je Emma.

Gotovo jednako udobni kao i njezin krevet.

— I želio sam se ispričati. — Porumenio je. — Na vjenčanju, znaš. Popio sam malo previše šampanjca.

Nisam navikao. Oni vojnici. Pokvarili su moju zdravicu.

— Nije važno — uvjeravala ga je Emma.

— Važno je — insistirao je. — Želio sam ostaviti dobar dojam, znaš. Jedini brat. Svi oni Warehami oko nas. Morao sam se iskazati za našu stranu.

— Bilo je u redu — pospano će Emma.

— Smijali su se — prigovori Robin, kao da nju ~ 228 ~

optužuje. Čovjek bi mogao leći na ovu sofu, mislila je Emma, tako je široka. Još važnije, ne poskakuje, ne naginje se i neće čovjeka iznenada baciti u tvrdi kut.

Pravi raj. — Nisu mislili ništa loše — sneno odgovori.

— Moraš priznati da je bilo prilično smiješno.

Robin porumeni. — Ne shvaćam šalu — ojađeno odgovori. — Mogao sam se ozlijediti, znaš. Kad sam onako pao.

— Pa, sigurna sam da više nećeš toliko piti. — Ova sofa kao da lebdi, pomislila je Emma. Samo će na trenutak zatvoriti oči, samo na trenutak.

— Sad zvučiš kao otac — prigovori Robin.

— Zar doista? — promrmlja Emma. — Kako grozno.

— Mislio sam da si drukčija.

— Jesam — reče Emma i silom otvori oči. San ju je vukao kao droga. Nije se sjećala kad je zadnji put bila tako umorna.

— Nadao sam se da ćemo se bolje upoznati — nastavi Robin. — Kao prvo, vraški je čudno imati sestru koju jedva poznaješ. Ljudi misle da si nekakva budala.

— Da — reče Emma, a jezik joj se malo zaplitao od umora. — Uskoro moramo saznati sve jedno o drugome. Odredimo dan za...

Izgledajući zadovoljno, Robin je sofi primaknuo stolicu. — Pa, znaš, odmah nakon što si ti, ovaj, otišla, poslali su me u školu. Grozno mjesto na sjeveru.

Hladno kao... hladno kao led. Učitelji su bili užasni. ~ 229 ~

Niti jedan mlađi od šezdeset godina. Morali smo nositi hlače do koljena i... — Započeo je podrobnu priču o svojim nedaćama tijekom prvih godina školovanja.

Emma je kao iz daljine čula da se Robin žali zbog dosade tijekom školskih blagdana. Osjećala je predivnu udobnost sofe, kao da je golem bijeli oblak u koji ona polako tone — dolje, dolje.

— Ali otac me jednostavno ostavljao ondje, ma što ja govorio. Stalno je tvrdio da mi treba disciplina.

Da je disciplina najvažnija u životu.

Mora se boriti protiv letargije, mislila je Emma.

Robin joj nešto govori. No njegove su se riječi nekako stapale sa snom o zvuku oceanskih valova u Trevallanu. Umirujući ritam kojem je bilo posve nemoguće odoljeti.

Robin je nastavio pričati, opisujući svaku godinu školovanja i dugi niz nesuglasica s ocem. Prošlo je deset minuta, zatim petnaest.

— Tako sam se prije osam mjeseci zauvijek vratio u grad — nastavio je. — Više me nije mogao prisiliti da ostanem u školi. Otad se zabavljam u gradu. — Njegov je ponos bio gotovo opipljiv.

— London mi savršeno odgovara — doda. — Mislim da ću ovdje biti veoma uspješan, samo kad bi...

Robin zastane i pročisti grlo.

Stigao je do najvažnijeg dijela svojega govora — trenutka u kojem će otkriti očevu šokantnu strogost po pitanju novca i svoju sestru pretvoriti u saveznika.

Budući da bi prvi dokaz njezina razumijevanja trebao ~ 230 ~

biti prilično velik zajam, taj mu je dio razgovora teško pao. Gledajući u pod, Robin je zamuckivao riječi što ih je danima smišljao. Želio je stvoriti dojam da je sofisticiran građanin.

Napokon je završio. Sve je rekao. Dok je čekao njezinu reakciju, zurio je u sag. Sve će biti u redu samo ako mu ne kaže nešto podrugljivo, mislio je.

Tišina je potrajala. Jasno se čulo tiho pucketanje vatre koja se gasila.

Je li ju naljutio, pitao se Robin. Ili samo pokušava odlučiti kako će ga odbiti? Više nije mogao podnositi napetost pa ju je iskosa pogledao, ne podigavši glavu.

Robinove su se svijetle obrve skupile. Uspravio se. Nesposoban prihvatiti ono što je vidio, ustao je i koraknuo naprijed. Dobro je vidio. Oči ga nisu prevarile. Čvrsto je spavala. — Dovraga! — glasno uzvikne.

— Uhh. — Emma se prenula iz sna i gledala ga trepćući. Nakratko se činilo da se pita tko je on.

— To je previše — bijesno će Robin.

— Ja... o, Bože. Jesam li zaspala? Tako mi je žao.

Putovanje je tako dugo trajalo i noćas je u konačištu bilo grozno...

— Ja se moram ispričati — prekine je Robin. — Nisam znao da sam tako dosadan. Možeš biti sigurna da te više nikad neću gnjaviti mojim... mojim dosadnim razgovorom.

— O, Robine. — Lice mu je pocrvenjelo. Dobit će napadaj bijesa. Jako je teško kad je netko tako mlad, sjećala se Emma. ~ 231 ~

— Ako mi se kaniš rugati... !

— Ne rugam se — pobuni se Emma.

Ignorirao ju je. — Onda je najbolje da odem — rekao je glasom u kojem su pulsirale emocije.

Napravio je gestu kao da nešto baca i bijesno izišao.

Jedva se podigavši s mekanih jastuka, Emma ga je čula kako se sjurio niza stube do predvorja. Kreštavo je zatražio svoj šešir dok je žurila prema stubištu. Kad je stigla do predvorja, on je već nestao.

— Nagao mlad čovjek — primijeti Clinton, a Emmi se činilo da mu u glasu osjeća samodopadno zadovoljstvo.

— O, dovraga — izusti.

Clinton je uzdigao obrve.

Emma mu je dobacila pogled koji ga je natjerao da ih opet spusti i još se više uspravi, što se činilo nemogućim. Zadovoljno se okrenula i popela stubama do svoje spavaće sobe, čvrsto odlučivši da je sad više ništa neće zaustaviti.

Ništa ju nije zaustavilo. Ali nažalost, nagli prekid susreta s Robinom rastjerao je san, barem privremeno.

Međutim, ipak će napokon popiti čaj, pomislila je Emma, pozvonila i naredila sluškinji da joj donese topli napitak. Skinula je zgužvanu haljinu i odjenula kućni ogrtač, a djevojka je donijela pladanj. Emma se smjestila u naslonjač i podigla noge na klupicu dok se kraj nje pušila šalica čaja. Zasad nije osobito ugodno u Londonu, pomislila je. Sasvim je jasno da je očekuje još poteškoća s Ferikom i Robinom. Na trenutak je osjetila silnu čežnju za mirom i ljepotom Trevallana, ~ 232 ~

ali ju je odmah potisnula. Colin želi biti ovdje. Tu su njegovi prijatelji. Čvrsto je odlučila stvoriti uspješan život u Londonu, baš kako on želi. Na malenom pisaćem stolu u kutu čekala ju je hrpa pošte. Mnoge omotnice izgledale su teško i četvrtasto, kao pozivnice. Sutra će ih otvoriti i sve prihvatiti. Sutra.

Emma je spustila glavu na naslon. Čaj joj je godio i glavobolja se ublažila. Pitala se je li Colin već otišao u krevet.

Kao na dani znak, otvorio je vrata između njihovih soba i ušao. — Mislio sam da već čvrsto spavaš — reče.

— Morala sam... riješiti neke stvari — odgovori Emma.

— Ah, da. Je li se u kućanstvo vratila harmonija?

Očito je odbacio svaku zabrinutost zbog scene koja ih je dočekala kad su stigli, pomalo je zavidno pomislila Emma. Zatim kimne.

Colin je sjeo u drugi naslonjač i duge noge ispružio na debeli sag. — Znaš, često sam se pitao kako si stekla slugu kakav je Ferik. Nije baš uobičajen izbor za jednu damu.

— To zapravo nije bio izbor — reče Emma.

— Zašto me to ne iznenađuje? — primijeti njezin muž i pogleda je nasmijanim očima.

— Da, Ferik misli svojom glavom — priznala je i nasmiješila se. — No više se radilo o okolnostima, a manje o njemu osobno.

— Kakve su to bile okolnosti?

Emma je oborila pogled. — Putovali smo prema ~ 233 ~

Konstantinopolu i odlučili prenoćiti u jednom selu...

Valjda bi to trebalo nazvati konačištem, mada mislim da ne zaslužuje taj naziv.

Colin joj je proučavao lice, no nastavila je gledati u pod.

— Ondje nisu imali ništa pristojno za jelo, pa sam odlučila posjetiti tržnicu na seoskom trgu i nešto kupiti za našu večeru. Kao pratnju povela sam dva... zaposlenika konačišta.

— A gdje je bio nesretni Edward? — mrko upita Colin.

Emma iskrivi lice u grimasu. — Već je našao nekakvu igru i nije se želio maknuti.

Colin uspravno sjedne. — Tvoj je muž dopustio da sama odeš s dvojicom neznanaca iz zloglasnog konačišta u nekom turskom selu?

Slegnula je ramenima.

Ispustio je zvuk sličan režanju.

— Stigli smo do tržnice i ja sam počela proučavati ono što se nudilo. Bilo je veoma živopisno i osjećao se divan miris mirodija — prisjećala se Emma.

— Opazila sam da ljudi zure u mene — nastavila je.

— Ondje su gotovo sve žene imale prekrivena lica pa je bilo očito da sam strankinja. U svakom slučaju, sve se činilo u redu dok nisam izvadila kesu da bih platila izabrane stvari. Nisam imala mnogo novca, ali je to zacijelo bilo bogatstvo za one koji su me pratili.

— Vrlo vjerojatno — zareži Colin.

— Jedan me zgrabio straga, a drugi je izvukao nekakvu palicu, zacijelo da me onesvijesti. ~ 234 ~

— Zaboga, Emma!

— Jako sam se prestrašila — priznala je.

— Znaš li da u Turskoj cvate trgovina robljem?

— oštro je pitao.

— Čudno je da to spominješ, zbog onoga što se dalje dogodilo — rekla je. — Svom sam se snagom otimala, ali uzalud, i tada sam čula neki gromoglasni zvuk. U idućem me trenutku naglo pustio čovjek koji me držao, tako brzo da sam pala na koljena.

Colin je nešto nerazumljivo progunđao.

— Kad sam se okrenula, vidjela sam da neki div napada dvojicu koji su me pokušali opljačkati. Vikao je na njih na njihovu jeziku koji ja, naravno, nisam razumjela. Ali sam shvatila što viče.

— Doista?

— Psovke — pojasnila je. — Jednog je tako snažno udario da je odletio nekoliko metara. Zatim je bacio palicu preko glava okupljenih ljudi. Tresnula je o tlo.

Svega se tako jasno sjeća, pomislila je Emma.

Strah joj je to usjekao u pamćenje.

— Ona su dvojica pobjegla. Oko nas se okupljalo sve više ljudi. Vidjela sam da neki vuku mojeg spasitelja kao da ga žele maknuti odande. Onda sam vidjela da je vezan dugim teškim lancima oko zapešća i gležnjeva. — Tada se okrenula i pogledala Colina.

— Ah. — Bio je na prodaju! — uzrujano će Emma.

— Je li?

— Da. — Emma stisne šake pri samoj pomisli na ~ 235 ~

to. — Možeš li zamisliti nešto užasnije?

— Barbarska praksa — složi se Colin.

— Ondje nitko nije tako mislio. Samo su stajali i gledali kako ga odvode. Jedan od njegovih tamničara čak je imao bič!

Promatrao je njezino lice.

— Pogledao me odozgo, ne molećivo, razumiješ, ne kao da od mene nešto očekuje.

— Nikako.

Emma se lagano namršti. — Nije, Coline.

— Neka bude.

— Prirodno, morala sam ga kupiti.

— Prirodno.

— Pa, nisam ga mogla ostaviti u toj situaciji nakon što me spasio.

Colin je šutio.

— Otad mi je posve odan. Čuvao me i štitio u... mnogim situacijama.

Colin se mrštio. Mrzio je razmišljanje o situacijama u kojima se Emma nalazila. Uvijek će biti zahvalan Feriku, mislio je, i taj će čovjek imati svoje mjesto u njegovu kućanstvu, bez obzira koliko nevolja bude stvarao. Ali morao se pitati. — Je li ti ikad povjerio, ovaj, razlog za sudbinu koja ga je snašla? — upita.

— Kako to misliš?

— Zašto su ga prodavali? — pojasni Colin.

— Oh. Bio je dužan.

— Ah. — Moglo je biti i nešto mnogo gore, pomislio je Colin. ~ 236 ~

— Pokušao je otvoriti vlastito konačište u selu, bolje od onoga gdje smo mi odsjeli. Ali nije imao dovoljno novca za poslovanje i niz nedaća izbacio ga je iz posla.

— Shvaćam.

— I tada je pripadao svojim vjerovnicima — dodala je. — Možeš li to zamisliti?

— Prilično je strašno.

— Nezamislivo.

— Ali ti si ga spasila.

— I odmah mu vratila njegovu slobodu, jasno.

— To se samo po sebi razumije.

Emma ga pogleda. — Zar mi se rugaš?

— Naprotiv. Divim ti se. Pokušavam se sjetiti neke druge žene koja bi mogla zanemariti posljedice takvog napada i odmah tako pribrano kupiti divovskog roba.

Emma razmisli o tome. — Što sam drugo mogla učiniti? — pitala se.

— Dobiti histerični napadaj? — nagađao je. — Onesvijestiti se od straha? Briznuti u plač?

Nakrivila je glavu. — Kako bi to ikome koristilo?

Colin se počeo smijati. — Baš nikako, moja neslomiva Emma — odgovori.

Nova barunica St. Mawr polako je šetala trgom prema svojoj londonskoj kući, zaokupljena dvama uzorcima zidnih tapeta u rukama. Pogledavala je jedan, pa drugi, nesposobna odlučiti koji bi radije

~ 237 ~

stavila u svoju spavaću sobu u Cornwallu. — Što ti misliš, Ferik? — pitala je i podigla ih prema divovskom slugi. — Sviđaju li ti se vjenčići od ruža ili pruge?

— Ništa od toga nije lijepo kao ono drugo, gospodarice — glasio je odgovor.

Emma je uzdahnula. Ferik se u dućanu neobjašnjivo zagrijao za drugi uzorak, a njegovo je oduševljeno sudjelovanje u biranju sablaznilo uštogljenu vlasnicu. — Na zidovima ne želim gledati galopirajuće konje i uskovitlane olujne oblake — po šesti je put ponovila. — Mora biti jedan od ovih uzoraka.

— Onaj treći je uzbudljiviji — ustrajno će Ferik.

— Previše uzbudljiv. Ne, mora biti jedan od ovih.

Više neću pogledati nijedan uzorak. Vrti mi se u glavi od jutrošnjeg razgledavanja.

— Stvari u engleskim kućama su suho-parne — reče Ferik.

Emma ga iznenađeno pogleda.

— Naučio sam novu riječ — ponosno će Ferik. — Od onog budalastog čovječuljka u dućanu.

Vidjelo se da ga nije odmah razumjela, pa je dodao: — Rekao je da su žute tapete suho-parne.

— Da, sjećam se.

— Mislio je da su dosadne i beživotne — nastavi Ferik. — On je suho-paran.

Emma je potisnula smijeh. — Ne smiješ to reći, Ferik — ukori ga.

Namrštio se. — Ne smiješ reći, ne smiješ raditi, ~ 238 ~

ne smiješ opažati, to su Englezi — gunđao je.

Razdraženo je ušutio.

No Emma se već navikla na njegove pritužbe.

Samo je opet podigla uzorke. — Tako je teško zamisliti kako će izgledati na zidovima — reče.

— Konji bi jako lijepo izgledali — insistirao je Ferik. — Snažni i veličanstveni.

Emma je zamislila red jurećih plavih konja na zidovima svoje spavaće sobe. Zamislila je Colinovu reakciju. — Znam, pitat ću Caroline — odlučila je.

Uzorke je spremila u torbu. Colinova je sestra pokazala velik entuzijazam za Emmin plan preuređenja Trevallana. Zapravo, u ovih tjedan dana otkako su se vratili u London, silno se trudila produbiti njihovo poznanstvo. S druge strane, Colinova je majka samo obavljala svoju dužnost.

Osigurala je pozivnice što ih je Colin zahtijevao i upoznala je s vodećim pripadnicima visokog društva, ali nije pokazivala nimalo entuzijazma.

Dok su se približavali kući, Emma je uzdahnula.

Otkako su se vratili, svake su večeri bili na zabavi ili nekom sličnom događaju. Očito je imala pravo kad je zaključila da je Colinu veoma stalo do otmjenog društva. Njoj je mnogo toga bilo dosadno i iritantno, ali je čvrsto odlučila dati sve od sebe. Neće zbog nje izgubiti život koji voli.

Pred kućom je stajala neka žena i promatrala prozore kao da čuvaju neku važnu tajnu. Od glave do pete odjevena u crnu žalobnu odjeću, u jednoj je ruci držala buket vezan dugim ružičastim vrpcama. ~ 239 ~

Čudno, ali cvijeće je bilo smeđe boje i osušeno, posve uvelo. Emma je zbunjeno zastala i proučavala ženu.

Kao da je osjetila njezin pogled, žena se okrenula i Emma je vidjela da je mnogo mlađa no što je mislila, tek malo starija od djevojčice, i veoma zgodna.

Potpuna crnina isticala je blistavu zlatnu kosu, blijedu kožu, napućene ružičaste usne i krupne plave oči. Djevojka je bila sitna i nježno građena, a njezina je glava dopirala do Emmina ramena. Izgleda, mislila je Emma, poput jedne od veoma skupih lutaka izloženih u najekskluzivnijim prodavaonicama — osim izraza njezina lica, tvrdoglavog i gnjevnog.

Emma je krenula prema kući. Djevojka ju je nesputano promatrala, proučavajući svaki detalj Emmine odjeće i izgleda.

— Idete li njoj u posjet? — pitala je piskutavim glasom kad je postalo jasno da Emma kani ući u kuću Warehamovih.

— Njoj? — zbunjeno upita Emma. Djevojka nije izgledala poput osobe koja bi se obraćala neznancima na ulici. Sve na njoj, od otmjene haljine do aristokratskog naglaska, ukazivalo je na zaštićenu kćer nekoga iz viših društvenih slojeva.

— Novoj barunici St. Mawr — otegnuto će djevojka, kao da u tim riječima ima nečeg veoma uvredljivog.

— O, ne, ja...

— Ja idem — ustvrdi djevojka. — Svejedno mi je što bilo tko kaže. U lice ću joj reći kako je uništila moj život. — Elokventno je gestikulirala uvelim buketom. ~ 240 ~

Jedan se osušeni cvijet otkinuo i pao na tlo.

— Uništila? — Emma se namrštila.

— Kanio je mene zaprositi — nastavi djevojka.

— Znam da jest, bez obzira što kaže moja mama.

Vidjela sam da to namjerava. Postoje mali znakovi, znate. No tada je umrla moja baka i morali smo tjednima izbivati iz grada. Tada se pojavilo to grozno stvorenje i uhvatilo ga u klopku.

— Je li? — reče Emma, ispunjena konfliktnim osjećajima.

— Da! — Djevojčina su se lijepa usta iskrivila kao u djeteta. — Ona je udovica i stara je, i vjerojatno debela i ružna. Sve je to tako nepravedno. — Ponovno je buketom naglasila svoje riječi. Još je nekoliko osušenih djelića palo na tlo.

— Kanio je zaprositi vas? — upita Emma.

— Da! Plesao je sa mnom na balu Boyntonovih i zatim još dva puta u Almack’su. Susan je rekla da sam ga osvojila.

Jedna od djevojaka koje je Colinu nametala njegova majka, pomislila je Emma. — Je li on vas osvojio? — upita.

— Ja ga duboko volim — strastveno odgovori djevojka. — Nikad neću voljeti drugoga. Venut ću i umrijeti od slomljenog srca. — Slobodnu je ruku stavila na gornji dio haljine dok je to govorila, a njezine su plave oči sijevale. — To ću reći onoj... onom stvorenju koje mi ga je ukralo.

Unatoč mnogim razlikama, iz nekog je razloga podsjećala Emmu na jednu drugu djevojku koja je ~ 241 ~

jednako strastveno insistirala na udaji za Edwarda Tarranta. — Kako se zovete? — upita.

Djevojka je trepnula kao da je tek sad shvatila da je svoje najintimnije boli povjerila posve nepoznatoj osobi. — Mary — odgovori. — Ledi Mary Dacre.

Emma se prisjećala osoba koje je u posljednje vrijeme upoznala ili joj je netko na njih skrenuo pozornost. Ova je djevojka kći jednog vojvode, mislila je. Veoma je bogata, uglednog podrijetla i posve prikladna za ženu plemića. Zapravo, bila bi točno onakva snaha kakvu je Colinova majka priželjkivala.

Emma je pogledala djevojčino tvrdoglavo lice. Možda, ispravila se u sebi. — Ja sam barunica St. Mawr — reče.

Djevojka je zurila. — Vi? — Gledala je Emmu kao da je prvi put vidi. Promatrala je srebrnasto-zlatnu kosu, ljupko lice i otmjeno držanje. — Ali vi niste debeli ili... — Ugrizla se za punu donju usnu i ušutjela.

Emma je lagano slegnula ramenima. U ovoj se situaciji nije imalo što reći.

Nevjerojatno se brzo oporavivši, ledi Mary je još pozornije zurila u Emmu, kao da analizira svaki element njezine privlačnosti. — Plavokosi ste, kao ju — na koncu reče, kao da to mnogo objašnjava.

Emma trepne.

— Ali previše visoki — samodopadno doda djevojka. — I vaša kosa nije zlatna.

Emma je pomislila da nikad nije upoznala nekoga tko je tako zaokupljen samim sobom. ~ 242 ~

Fascinirano je gledala kako ledi Mary katalogizira njezina obilježja, očito svemu pronalazeći neku zamjerku.

— Ovo je za vas — dramatično će djevojka, gurnuvši uveli buket u Emmine ruke. — To je... simbol mojih uništenih nada. — Zagrcnula se jecajem, malo previše namješteno.

Emma je pogledala uvelo cvijeće i stisnula usne kako bi potisnula smiješak. — Veoma prikladno — jednostavno je morala reći.

Djevojka se uspravila i zabacila glavu. — On ga je dao meni — rekla je i opet zabacila zlaćane uvojke.

— Za vaš prvi bal? — upita Emma. Običaj je da džentlmeni u takvoj prilici pošalju cvijeće.

— Da. — Riječ je zvučala prkosno. — Odlučila sam nositi njegovo cvijeće, premda sam primila desetak buketa. To sam mu rekla kad je plesao sa mnom.

Emma se pitala kako je glasio njegov odgovor.

— Ružičaste ruže — značajno doda ledi Mary. — Na kartici je pisalo da su baš kao ja.

Tijekom jedne šetnje vrtom u Trevallanu, Colin joj je rekao da ružičaste ruže smatra blijedima i nezanimljivima. Međutim, ovu djevojku nitko ne bi opisao tim riječima.

— Njegova mi je majka rekla da sam trebala postati njegova barunica — doda djevojka. — Ona je prema meni bila silno ljubazna.

Emma je počela shvaćati. — Zacijelo vas je ona njemu predstavila. ~ 243 ~

— Odlučila nas je spojiti — odgovori ledi Mary.

— Ja sam za nju bila idealna žena za njega.

— Doista? — suho će Emma. Nije znala treba li se ljutiti, brinuti ili smijati. Počela se pitati nije li buket zapravo poslala barunica.

— Da, jesam. A sad ste vi sve uništili!

Djevojka ju je mrko gledala, kao da odmah očekuje nekakvu kompenzaciju za svoj navodni gubitak. — Zar očekujete ispriku? — upita Emma.

Ledi Mary stisnula je svoje lijepe oči. Njezino se lutki slično lice smrknulo. Izgledala je kao izrazito razmaženo dijete. — Pobrinut ću se da požalite — reče. — Samo čekajte!

Kad se djevojka naglo okrenula i žurno udaljila, Emma je sebe uvjeravala da je to djetinjasta prijetnja, ali se određena nelagoda zadržala. U onim je plavim očima vidjela odlučan sjaj. Ledi Mary svakako može nanijeti štetu bude li poticala još uvijek raširena govorkanja o St. Mawrovu neobičnom izboru.

Približio se Ferik koji se držao u pozadini dok je njegova gospodarica razgovarala s mladom damom.

— Ne ponaša se pristojno — prijekorno je rekao.

Emma je po tko zna koji put primijetila da Ferik, kao čovjek s krcatih ulica Konstantinopola, ima veoma krut osjećaj za pristojnost. — Zaljubljena je, Ferik.

— Zaljubljena! — Puhnuo je kroz nos.

— Ne vjeruješ da je zaljubljena? — Emma ni sama nije bila sigurna treba li to vjerovati.

— Ne vjerujem u ljubav, gospodarice — glasio je ~ 244 ~

njegov odgovor.

Emma ga je znatiželjno gledala. — Uopće?

— O tome se pišu lijepe pjesme — priznao je. — To je nešto za pjevače i pjesnike.

— Ali nije za tebe? — Pitala se nije li Ferik usamljen. Želi li vlastitu ženu i obitelj?

Odmahnuo je glavom. — Što se mene tiče, samo želim velik miraz i lijepu čvrstu stražnjicu. — Skupio je usne, razmišljajući. Polako je podigao goleme šake do svojih prsa. — I možda dvije...

— Shvatila sam — brzo će Emma.

— Da, gospodarice. Hoću li to baciti?

I dalje je držala uveli buket. Emma je pogledala smeđe latice i listove. — Ne, još ću ga malo zadržati — odgovorila je i popela se stubama do ulaznih vrata.

Ušla je i pitala lakaja u predvorju je li Colin kod kuće.

— U knjižnici, miledi — odgovorio je.

Nakon što je šeširić i ogrtač ostavila u svojoj sobi i popravila frizuru, Emma je sišla i odnijela buket u knjižnicu. Colin je bio sagnut nad dokumentima na stolu. Podigao je glavu kad je ušla i nasmiješio se tako da je Emmino srce brže zakucalo. — Jesi li našla zidne tapete? — pitao je.

— Dvoumim se između dva uzorka.

— Nadam se da ih nisi došla meni pokazati.

— Ne. Pitat ću Caroline kad večeras odemo k njima.

— Dobra ideja — složio se. Opazio je uvelo cvijeće u njezinoj ruci i uzdigao obrve. — Neka nova moda za koju još nisam čuo? — pitao je. ~ 245 ~

Emma je vrtjela buket u ruci. — Poznaješ li djevojku po imenu ledi Mary Dacre?

Colin je razmislio. — Jedna od Morlandovih kćeri? Možda sam je upoznao. — Na licu mu se pojavio ciničan izraz. — Zapravo, sigurno jesam. Ta je obitelj sigurno bila visoko na majčinu popisu. Ne sjećam se ničeg posebnog o njoj.

— Stvarno? Ja... danas sam je upoznala i čini mi se da nije kao druge debitantice.

— Doista? Zar zbog nje nosiš osušene ruže? — našalio se Colin.

Emma je shvatila da se on uistinu ne sjeća te djevojke. Točno je zaključila da je njihova romanca bila samo plod ledi Maryine mašte, nesumnjivo poticana silnom ljubaznošću Colinove majke. Pitala se treba li mu reći za njihov susret i odlučila to prešutjeti. — Samo sam ih uzela da ih bacim — odgovorila je.

— Zar postoji neki problem?

— Ne — brzo je odgovorila. — Trebala bih te pustiti da u miru radiš. — Pogledala je hrpu papira pred njim.

— Ovo sam donio iz Trevallana — rekao je kao odgovor na njezin pogled. — Slijedim tvoj primjer i nastojim onamo uvesti reda. Tijekom posljednjih godina imanju se nije obraćalo dovoljno pozornosti.

— Što planiraš? — znatiželjno je pitala.

Iz jedne je hrpe dokumenata izvukao građevinski nacrt. — Upravitelj imanja predlaže da srušimo niz koliba na jugu i ponovno ih izgradimo. Temelji nisu ~ 246 ~

dovoljno čvrsti.

Emma se sagnula nad planovima. — Ako ćeš ih ponovno graditi, trebalo bi ih preseliti u obližnje udubljenje — rekla je. — Ne bi bili izloženi vjetru i zacijelo bi se bolje osjećali. Vrtovi bi im vjerojatno bolje uspijevali. Ondje je vegetacija bujnija.

Colin je promatrao crteže. — Imaš pravo — promrmljao je. Zapisao je bilješku na planove. — Vidim da ćeš mi biti od velike pomoći oko imanja — dodao je. — Podsjeti me da ti predam sve te dokumente. Možeš ih pročitati i pomoći mi savjetima.

Emma je vidjela da je malo zadirkuje, ali je mislio ozbiljno. Doista je cijenio njezine stavove. Grlo joj se stegnulo od ponosa i zapanjenosti. Nije navikla da netko uzima u obzir njezino mišljenje. S ovim se ne bi mogla nositi nijedna sedamnaestogodišnja cura, pomislila je.

— Kad večeras moramo biti kod Caroline? — upita Colin.

— U sedam.

— Misliš li da će mali užas već biti u krevetu?

— Ne smiješ tako govoriti o svom nećaku — ukori ga Emma.

— Čekaj da ga malo bolje upoznaš — odgovori Colin. — Čekaj da ti haljinu zalije mlijekom ili ti stavi meda u kosu.

— Zar je... ?

— Džemom od jagoda natrljao je moj najbolji kaputić — rekao je. — Reddings je pobjesnio.

Emma se nasmijala. — Valjda će se popraviti kad ~ 247 ~

bude malo stariji.

— Misliš?

— Najčešće se popravimo.

Colin uzdigne obrvu. — Zar mi govoriš, draga moja Emma, da si ti bila tako demonsko dijete?

— Rekli su mi da sam očev džepni sat bacila u ćup meda — priznala je.

Nasmijao se. — Šokiran sam.

— Oh? Ti si sigurno bio pravi uzor dobrote?

Dijete koje majke drugima pokazuju kao primjer.

Colin je na tu sliku napravio grimasu. — Bio je jedan incident s nekim pripitomljenim tvorovima — zamišljeno je rekao.

— Aha! Opet tvorovi. Počinje se nazirati tema. Što?

— Kad sam bio dječak, u Trevallanu mi je bilo dopušteno držati pripitomljene tvorove — pričao je.

— Ali nisu smjeli ulaziti u kuću.

— Veoma razumno — dometne Emma.

Colin se nasmiješio. — No iznenada je nastupilo veoma hladno razdoblje. Mladi su se tek okotili i ja sam se bojao da će uginuti od hladnoće.

— Zato si ih donio u kuću — zaključila je.

— U veoma čvrstoj kutiji — uvjeravao ju je. — Sve je bilo u redu dok...

— Da? Slegnuo je ramenima. — Kad su malo narasli, jedan od poduzetnijih progrizao je kutiju i cijelo je leglo otkrilo da voli imati više prostora. Moja je majka nekoliko dana kasnije sjela za doručak i našla se okom ~ 248 ~

u oko s mladim tvorom koji se smjestio nasred njezina tanjura.

Emma se počela smijati.

— Zacijelo je želio malo prepečenca — zamišljeno doda Colin. — Hranio sam ih ostacima jutarnjih obroka.

— Što je barunica učinila? — nasmijano upita Emma.

— Ah, da. Vrisnula je. Srušila je stolicu i čajnik.

U potrazi za sirotim stvorenjima, cijelu je kuću okrenula naglavce.

— Teško joj to mogu zamjeriti.

— Dotad sam već uhvatio tri — defanzivno će Colin. — Za dan ili dva svi bi bili na sigurnom.

— Uz pomoć prepečenca? — hihotala se Emma.

— Veoma učinkovit mamac — složio se. Nije se smiješio, ali su mu ljubičaste oči veselo blistale. — Možda ima nade za mladog Nickya — priznao je. — Kad bi mu Caroline manje popuštala.

— Kad iduće godine stigne njegova sestra, ili brat... — Opazivši Colinovo iznenađenje, Emma je zastala. — Zar ti Caroline nije rekla? Nisam znala.

— Sve je u redu. Drago mi je da postajete prijateljice.

— Ona je veoma draga.

— Caroline je dobra osoba, uvijek je bila.

— Jesu li joj se sviđali tvorovi? — vragolasto upita Emma.

— Smatrala ih je dražesnima — uvjeravao ju je.

Ura na polici iznad kamina odbila je puni sat. — ~ 249 ~

O, moram ići — reče Emma. — Imam zakazano kod krojačice.

— Znači, tvoja štićenica i dalje ima vremena za tebe? — zadirkivao ju je.

Emma se nasmiješila. Otkako je počela izlaziti u društvo i druge su dame vidjele njezine haljine, Sophie dobiva gomilu narudžbi. Emma je jedne večeri zabavljala Colina opisivanjem samodopadnog ushićenja Francuskinje takvim razvojem događaja. — Uvijek — odgovorila je.

— Jedva čekam da vidim rezultate — rekao je dok je hodala prema vratima. Žurno je izišla. Colin je opet sjeo, ali se nije odmah posvetio papirima. U zraku se zadržao Emmin lagani očaravajući miris. Na licu mu je lebdio smiješak što mu ga je izmamila.

U gradu je mnogo manje viđa, pomislio je. Jasno, to je sasvim prirodno. Čini se da uživa u razbibrigama sezone i zlobnicima dokazuje da je posve prikladna za ženu jednog plemića. Dostojanstvena je, zna se ponašati, osebujna je. Ukratko rečeno, sve što čovjek može poželjeti. Apsurdno je osjećati nostalgiju za nekom ranijom Emmom, mokrom do kože i s kosom neuredno rasutom po ramenima, koja oko sebe steže dronjke prastare jahaće haljine.

Colin je odmahnuo glavom. Veoma je racionalno i ugodno organizirao svoj život. Trebao bi biti posve zadovoljan, što i jest. I tu je kraj priče. Odlučno se vratio poslu.

Kad se Emma spremila i krenula k Sophie, ~ 250 ~

Clinton ju je zaustavio u predvorju. — Jedna je... osoba došla u posjet, miledi — rekao je. Njegovo je neodobravanje bilo opipljivo.

— Tko? — pitala je Emma navlačeći rukavicu. — Sad nikoga ne mogu primiti. Kasnim na jedan dogovor.

Bez riječi, ispružio je maleni srebrni pladanj i na njemu posjetnicu.

Emma ju je uzela i pročitala previše kićena slova.

Stisnula je šaku oko posjetnice i zgužvala je u sićušnu kuglicu. — Recite grofu Orsinu da sam izišla — ljutito je rekla. — I više ga nemojte pustiti u ovu kuću.

Clinton se doimao zadovoljnim. — Da, miledi — rekao je.

— Vjenčići od ruža — Caroline reče bez oklijevanja. — Pruge bi ti za mjesec dana dojadile.

Ovaj je uzorak mnogo bolji. — Vratila je Emmi dva uzorka zidnih tapeta, kao da se o toj temi više nema što reći, okrenula se i uzviknula: — Nicky, ne penji se na policu iznad kamina. Ozlijedit ćeš se.

Dame su sjedile u Carolininu salonu nakon izvrsne večere što ju je ponudila svojim gostima.

Gospoda su se zadržala u blagovaonici uz bocu porta.

Na večeru je pozvana Colinova prateta Celia i Emmin otac, ali ostali gosti nisu bili članovi obitelji.

Zvuk razbijanja porculana naveo je sve žene da okrenu glave. Nicky se nastavio pentrati uz mramorni stup kraj kamina, dohvatio porculansku figuricu

~ 251 ~

pastirice i srušio je. Komadići su se rasuli naokolo. — O, Nicky — reče Caroline. — Rekla sam ti da prestaneš.

Dadilja je požurila naprijed i počela vući dječaka od razbijene figurice. Nicky je oštro protestirao, urlajući iz svega glasa i udarajući je nogama. Većina žena okupila se oko njih dvoje, a tada se začuo prodoran glas tete Celie: — Zašto netko ne pljusne to dijete? U moje su nas vrijeme učili pristojnom ponašanju.

— Nicky — reče Caroline. — Smjesta prestani ili ćeš morati ići gore i nećeš dobiti puslicu. — Preko ramena je pogledala Emmu i još jednu gošću. — Obećala sam mu jednu s pladnja za čaj.

Nicky je nastavio urlati.

— Kad mi budemo imali djecu — reče tihi glas iza Emme — zatvorit ćemo ih u dječje odaje čim se rode i nećemo ih pustiti van dok ne postanu razumni.

Emma se okrenula i vidjela da su im se pridružila gospoda i da Colin stoji u blizini. Carolinin se muž približavao svojem sinu. — Nicky je previše uzbuđen i umoran — reče Emma. — Odavno je trebao biti u krevetu. Mislim da je previše malen da bi sudjelovao u večernjoj zabavi.

— Izgleda da dobro razumiješ te stvari — s odobravanjem će Colin. — Posve ću ih prepustiti tebi.

— O, ne, nećeš — odgovori Emma. — Ima trenutaka kad je očev utjecaj od vitalne važnosti.

Pogledaj kako se lord Wrotham dobro snalazi sa svojim sinom. ~ 252 ~

Njegovo je gospodstvo podiglo dječaka u zrak, prekinuvši urlanje tim iznenadnim napadom. Podigao ga je na ramena i Nicky je trepćući crvenim očima promatrao ljude u prostoriji. — Odmah ću se vratiti — rekao je Wrotham i dugim koracima krenuo prema vratima, s dadiljom za petama. — Pazi na glavu, Nick — dodao je i sagnuo se dok je izlazio u predvorje.

— Vidiš? — reče Emma.

U daljini je opet započelo urlanje, ali je utihnulo kad su se zatvorila neka vrata.

— Doista — odgovori Colin.

Stigao je pladanj čaja i Caroline je počela puniti šalice. Jedna od mladih dama sjela je za glasovir i tiho zasvirala. Teta Celia je kretnjom pozvala Colina, te joj je prišao i sjeo.

— Situacija se za tebe prilično dobro razvija — starica je počela na svoj uobičajeno otvoren način. — Zadovoljan si sobom, je li?

— Umjereno — odgovorio je, napola u šali.

— Hmm. Dobro se snalazi — dodala je.

Nije morao pitati na koga misli. Oboje su gledali Emmu koja je ljubazno razgovarala s jednom gošćom.

— No imam jednu primjedbu.

Colin je upitno uzdigao obrvu.

— Zar je ne možeš nagovoriti da se riješi onoga gusara, ili što god on bio, koji je slijedi po gradu?

— Ferika?

— Ne znam kako se čovjek zove, ali izaziva govorkanja. Stranac. Čudno izgleda. Nije prikladan sluga za jednu barunicu. — Fiksirala ga je prodornim ~ 253 ~

pogledom. — Čujem da je kod Guntera utjerao strah u kosti Juliji Winters.

Colin joj je ravnodušno uzvratio pogled. — Ne poznajem tu damu, ali...

— Ne bi ti se svidjela — prekinula ga je teta. — Plitka, sklona histeriziranju. Međutim... — Udarila je štapom po podu kad je vidjela da je Colin kani prekinuti — prvoklasna tračerica. Točno zna kako treba ispričati neku priču. Prokleto zabavno.

— Shvaćam.

— Zar se ne možeš riješiti tog čovjeka? Umiroviti ga? Ili mu barem naći neki drugi posao, tako da ne prati Emmu po gradu?

— On je njezin sluga — mirno će Colin. — Ja ne odlučujem.

— Kakve su to besmislice? Ti si gospodar kućanstva. Reci joj da ondje nema mjesta za njega!

— Ali ima. Ferik je bio... neizmjerno koristan.

Neće dobiti otkaz.

— Na koji način je bio koristan? — oštro upita starica.

Colin je šutio.

— Eh? — Mrko ga je gledala. — Na koji način?

— Neću ti reći — odgovorio je.

Prateta Celia fiksirala ga je pogledom od kojeg su većini članova obitelji klecala koljena. Colin nije reagirao i ona je ubrzo odustala. — Upozorila sam te — razdraženo je rekla. — Ako ne želiš moju pomoć, onda se više nema što reći, jasno.

— Duboko sam ti zahvalan na pomoći. No, u ~ 254 ~

ovom slučaju, ne mogu...

— O, idi — rekla je. — Valjda će se ljudi s vremenom navići na njega. Ukoliko želiš otežavati situaciju, to je tvoja briga. Dovedi mi Caroline. Želim razgovarati s nekim poslušnijim.

— S nekim koga možeš terorizirati? — primijetio je Colin dok je ustajao.

— Ne pokušavaj me pridobiti laskanjem. Veoma sam nezadovoljna tobom.

— Onda ću ti se kloniti s puta. — Ali joj je nakratko spustio ruku na pogrbljeno rame prije nego je svojoj sestri prenio lošu vijest.

Ostatak večeri protekao je konvencionalno, uz glazbu, partiju karata i mnogo razgovora. Većina je gostiju otišla malo prije jedanaest. Colin i Emma su također kanili otići kad se na ulaznim vratima začula oštra zvonjava i potom uzbuđeni glasovi u predvorju.

— Što bi to moglo biti? — pitala se Caroline.

U idućem je trenutku njezina majka uletjela u sobu. — Dogodilo se nešto užasno! — uzviknula je. — Upravo sam čula, a ujutro će o tome brujati cijeli London.

— Što? — pitala je Caroline. — Majko, kosa ti se izvukla iz ukosnica. — To je samo po sebi bilo šokantno. Majku je uvijek vidjela savršeno dotjeranu.

Colin je poveo majku do sofe uza zid. Lord Wrotham donio joj je čašu konjaka.

— Ne, ne — rekla je barunica udova. — Ne želim piti. Moramo smisliti što ćemo učiniti.

— Po pitanju čega? — prodornim će glasom ~ 255 ~

Caroline.

— Pokušavam vam reći — glasio je zajedljiv odgovor. Fiksirala je Emmu mrkim pogledom te tako navela i ostale da se okrenu prema njoj. Zbunjena, Emma ju je mirno gledala. — Danas poslijepodne najstarija kći vojvode od Morlanda odjenula je bijelu plesnu haljinu, lijepo se namjestila na krevetu i uzela dozu tinkture opijuma za koju je možda mislila da je dovoljno jaka da je ubije — Colinova je majka obavijestila skupinu.

Emma je osjetila kako se njome širi hladna strepnja.

— Kažem možda jer je sve pomno osmislila tako da je gotovo odmah pronađu i vrate u život — dodala je. — Mnogo prije čina poslala je pisamca trima bliskim prijateljicama, objašnjavajući razloge za svoj ‘očajnički’ postupak.

Ostali su počeli izgledati zbunjeno. — To je strašno — reče Caroline. — Ali...

— Kakve to veze ima s nama? — dovrši njezin muž. — Grozna stvar, naravno. Jako mi je žao djevojke i njezine obitelji...

— U porukama je napisala — glasno i zloslutno nastavi barunica — da želi umrijeti jer ju je Colin odbacio.

— Što? — uzvikne Colin.

— Također je spomenula da je srela novu barunicu St. Mawr i da nikad ne bi podnijela još jedan takav susret. — Ljutito je gledala Emmu. — Što si joj učinila? ~ 256 ~

Glave su se okrenule prema Emmi.

— Odbacio je? — reče Colin. — Uopće se ne mogu sjetiti te djevojke. — On je također gledao Emmu i sjetio se razgovora što su ga vodili ranije tijekom dana.

— Ne možeš se sjetiti? — ogorčenim glasom ponovi njegova majka. — Ne sjećaš se ledi Mary Dacre?

Nestrpljivo je mahnuo rukom. — Ona je nesumnjivo jedna od mnogih djevojaka koje si mi nametala.

Barunica udova mu je prišla i ratoborno se zagledala u njegove oči. — Ledi Mary Dacre — reče, naglašavajući svoje riječi udarajući ga kažiprstom po prsima — jedna je od djevojaka kojima si, meni za inat, naoko udvarao. Vodio si je na vožnju kočijom, slao joj cvijeće, plesao si s njom. Moraš se sjećati!

Colin je ustuknuo, pomalo smeten. — Ja sam, ovaj, mnogima udvarao — odgovorio je.

— Samo da bi mene izluđivao — gorko odgovori njegova majka. — Kako bi u meni probudio nadu, i potom je uništio.

— Kako bih te natjerao da mi se prestaneš uplitati u život — odbrusi Colin. — Mislim da je ta ledi Mary luda. Bilo je očito da ne mislim ozbiljno.

Niti jedna od drugih djevojaka nije me ozbiljno shvaćala.

Lišena plijena, njegova se majka okrenula Emmi.

— A što je s tobom? Što si učinila toj djevojci?

— Ništa — tiho će Emma. Svi su je promatrali. ~ 257 ~

— Jutros je bila ispred kuće. Optužila me da sam joj ukrala Colina. Rekla je da ju je namjeravao zaprositi, ali je morala otputovati iz grada.

— Apsurdno — reče Colin.

Kad je ledi Mary rekla kako će je natjerati da požali, mislila je Emma, nije joj pala na pamet ta vrsta dramatične javne geste. Emma je shvatila da drhti.

— Djevojka je očito neuravnotežena — reče Colin. — Žalim je, ali to s nama nema nikakve veze.

— Nikakve? — pjenila se barunica. — Nemoj biti idiot. Pola ljudi koji čuju ovu priču vjerovat će da si je odbacio radi Emme, te da je Emma tada djevojku natjerala na samoubojstvo. Ostali će misliti nešto još gore. — Šakama je pritisnula obraze i glasno zastenjala. — I sve to nakon tračeva o vašem braku.

Obitelj se od toga nikad neće oporaviti.

— Reći ćemo da to nije istina — dometnula je prilično blijeda Caroline, primaknuvši se svojemu mužu.

— Pa, jasno da ćemo to reći — prasnula je njezina majka. — Ali nitko nam neće vjerovati.

Upravo suprotno, što mi više budemo nijekali, to će situacija biti gora.

— Ignorirat ćemo je — reče Colin. — Nije istina i nećemo se obazirati na takvu priču jer ne zaslužuje našu pažnju.

Njegova je majka opet zastenjala. — Pisamca su poslana kćerima dvojice grofova i jednog vikonta.

Nema sumnje da će oni povjerovati u tu priču.

Moramo nešto učiniti. ~ 258 ~

Emma je drhtala, ali ne od uzrujanosti, već od gnjeva. Stisnula je šake u krilu. Kako se ta djevojka to usuđuje učiniti Colinu? Tvrdila je da ga voli. Zar je moguće da je tako zaokupljena samom sobom da ne shvaća kako ga uništava?

Opazivši njezinu tjeskobu, Colin ju je povukao na noge. — Mi idemo kući — reče. — Sutra možemo razgovarati o tome, kad nam glave budu bistrije.

— Sutra će o tome brujati cijeli London — protestirala je njegova majka.

— Ne znam kako bismo to mogli spriječiti — odgovorio je i uhvatio Emmu pod ruku.

Barunica udova nije mogla podnijeti njegovu zabrinutost za Emmu. — Ona je za to kriva — reče, mrko gledajući Emmu. — Ništa se od ovoga ne bi dogodilo da nje nije bilo.

Colin se naglo okrenuo i njegove su ljubičaste oči sijevale. — Šuti! To više nikad ne želim čuti, majko.

Jesi li me razumjela?

— Da nisi insistirao na sklapanju braka s njom, mi...

— Da nisam oženio Emmu, dosad bih te već vjerojatno zadavio — oštro će Colin. — Prestani, majko!

Blenula je u njega. Prije nego je uspjela smisliti prikladan odgovor, on se okrenuo i poveo Emmu stubama do kočije pozvane prije podosta vremena. — Znaš da između te djevojke i mene nije bilo ničega — rekao je kad su krenuli.

— Da — rastreseno je odgovorila Emma. Pitala ~ 259 ~

se je li mogla nešto reći kako bi spriječila ovu katastrofu.

— Nisi mi rekla da ti je pristupila.

— Ja... nije mi se činilo važnim. Da sam barem naslutila što će učiniti!

— Očito je riječ o luđakinji — otresito je rekao.

— Možda bismo trebali predložiti da je zatvore u ludnicu.

Emma je šutjela. No misli su joj jurile glavom.

Mora postojati nešto što bi mogla učiniti kako bi spasila situaciju.

— Nikome neću dopustiti da te povrijedi — dodao je Colin. — U to možeš biti sigurna.

Emmi su suze navrle na oči kad je čula odlučnost u njegovu glasu. Suočen s gubitkom uglednog, za njega tako važnog društvenog položaja, on i dalje misli na nju i brani je. Ona neće dopustiti da ga zbog njihova braka okalja sramota.

Prvi je šok prolazio. Kad su stigli kući, Emma se pribrala i počela razmišljati. Tijekom dugih noćnih sati neprestano je sa svih strana proučavala situaciju.

Postupno je počela stvarati plan.

Kad je pred zoru napokon usnula, čvrsto je spavala i probudila se mnogo kasnije nego inače.

Nagib svjetla kroz djelomično razmaknute zavjese otkrio joj je da je prošlo devet. Nekoliko je minuta ležala u krevetu, razmatrajući ono što je noćas smislila, tražeći nedostatke. Nije uspijevala poboljšati razrađeni plan, premda je znala da nije savršen. Mora uspjeti. ~ 260 ~

Ustala je i odjenula se za izlazak. Pješice je izišla iz kuće i samo ju je Ferik pratio. Do kuće Colinove majke stigli su za manje od dvadeset minuta. Ferik je pokucao i batler im je otvorio vrata. — Miledi još nije sišla — obavijestio je Emmu.

— Idem gore — odgovorila je. — Čekaj me ovdje, Ferik.

— Da, gospodarice.

— Ali ne možete samo tako... — počeo je batler.

Emma je požurila uza stube, a Ferik mu je stao na put poput ljudskog zida. Prošla je kraj salona i popela se na drugi kat. Ondje ju je iznenađena kućna pomoćnica uputila do sobe barunice udove. Emma je stala pred vratima i oštro pokucala.

— Da? — začuo se glas iznutra.

Duboko udahnuvši, Emma je otvorila vrata. — Dobro jutro — rekla je s više samopouzdanja no što ga je osjećala.

Barunica je sjedila u krevetu ogrnuta zgodnom kreacijom od čipke i ružičaste svile. Pred njom se nalazio pladanj za doručak s ostacima kave i prepečenca. Držala je pismo što ga je uzela s hrpe kraj šalice. — Ti? — reče.

Emma je uzela stolac ispred toaletnog stolića, primaknula ga krevetu i sjela.

— Što radiš ovdje? — oštro je pitala Colinova majka, odloživši pismo.

— Došla sam s vama razgovarati o situaciji s ledi Mary Dacre.

Barunica ja zastenjala. — Potpuna katastrofa. Ne ~ 261 ~

želim o tome razmišljati.

— Moramo.

— Mi? — neprijateljski će starija žena.

— Vi ste je uvelike ohrabrivali — naglasi Emma.

— Pričala mi je o tome.

— Pa, što ako jesam? — obrecnula se. — Bila je savršena za Colina. Odgoj, obiteljske veze, imetak.

Imala je i duha. Colin se uvijek žalio da su djevojke koje mu predstavljam suhoparne.

— To se sigurno ne odnosi na ledi Mary.

— Da ti nisi...

— Da je vi niste tako naglašeno ohrabrivali, sad ne bi bila tako uvjerena da je u njega zaljubljena — prekine je Emma.

Dugi su trenutak ljutito zurile jedna u drugu.

— Znam da vam se ne sviđam — Emma nastavi umjerenijim tonom. — Ali moramo surađivati ako Colina želimo poštedjeti poniženja.

— O, zabrinuta si za Colina, je li? — ironično će njegova majka. Uspravila se i pozvonila zvoncem kraj kreveta. Kad je sluškinja zavirila unutra, rekla je: — Odnesi ovaj pladanj. Zar ne vidiš da sam gotova?

Djevojka je hitro ušla i odnijela pladanj za doručak.

— Da, zabrinuta sam za Colina — Emma je rekla kad je djevojka izišla. — Neću dopustiti da ljudi vjeruju u njegovo nečasno ponašanje.

Susrevši pogled njezinih tamnoplavih očiju, barunica u njima nije vidjela nikakvu prijetvornost. — Što je s tobom? — pitala je. ~ 262 ~

Emma je na to pitanje samo odmahnula rukom, kao da nije važno. — Reći ću vam što mislim da treba učiniti — reče. — To ne mogu bez vaše pomoći.

Dok je barunica slušala Emmin plan, izraz njezina lica polako se mijenjao iz razdraženosti u poštovanje. Shvatila je da je njezina neželjena snaha doista sve temeljito osmislila. Predvidjela je eventualne probleme i moguća rješenja. Barunica je prvi put svu svoju pozornost fokusirala na mladu ženu svojeg sina. Lijepa je, to je neosporno. Ali očito je i inteligentna. Za razliku od Caroline, odmah je uočila što je bitno. Također se činilo da joj je do Colina mnogo više stalo no što je mislila njegova majka.

Barunica je u sebi priznala mogućnost, samo mogućnost, da sklapanje braka nije bila velika pogreška.

— Dakle? — upita Emma. Sve je objasnila, ali je Colinova majka i dalje u nju zurila.

— Ne sviđa mi se — polako će starija žena.

— Ali...

Udova podigne ruku. — Međutim, ne pada mi na pamet bolje rješenje.

Emma se uspravila.

— Moglo bi uspjeti, budu li oni surađivali.

— Zacijelo će i oni željeti prekinuti govorkanja o ledi Mary?

— To se može očekivati.

— Onda ćete mi pomoći? — upita Emma.

Uslijedila je kratka tišina. — Da. Emma je ispustila dah što ga je zadržavala. — ~ 263 ~

Pobrinut ću se da uspije — odlučno reče.

Colinova ju je majka opet pogledala. Emma je stisnula čeljust i posve se uspravila. Izraz u njezinim očima bio je gotovo zastrašujući. Da, mislila je udova, moguće je da sam Colinovu ženu posve pogrešno procijenila.

Emma je ustala. — Dakle, danas poslijepodne?

— Nema razloga za čekanje — složila se barunica.

— U dva ću kočijom doći po vas.

Starija je žena kimnula. Kad Emma nije odmah otišla, što je očito željela, upitno ju je pogledala.

— Hvala vam — jedva je izustila Emma.

Barunica se nasmiješila i lice joj se smekšalo.

Odjevena u haljinu od svijetlozelenog muslina s ružičastim i tamnozelenim uzorkom, Emma je sišla nekoliko minuta prije dva. Kosu je skupila u prilično strogu frizuru i gotovo je sakrila ispod slamnatog šeširića ukrašenog ružičastim i zelenim vrpcama.

Clinton joj je otvorio vrata pa je izišla navlačeći rukavice, popela se u kočiju i rekla kočijašu neka vozi do kuće Colinove majke. Stigavši onamo, vozilo se zaustavilo tek toliko da se dama popne i potom je nastavilo vožnju do velike kamene kuće na Grosvenor Squareu. — Poslali ste poruku? — upita Emma.

— Da — odgovori barunica. — Nisam dobila odgovor, ali znam da su kod kuće.

Emma je kimnula. Jedan je lakaj skočio sa

~ 264 ~

stražnjeg dijela kočije i pokucao na vrata, a drugi im je pomogao da iziđu. Kad se Colinova majka najavila, batler je izgledao nesigurno. — Ne vjerujem, miledi, da je itko...

— Moram vidjeti vojvotkinju — odlučno će barunica. — Stvar je prilično hitna. Morate joj reći.

Nelagodno pogledavši Emmu, koja se nije predstavila, batler reče: — Pogledat ću je li kod kuće.

— Uveo ih je u salon lijevo od ulaza i udaljio se.

— Hoće li nas izbaciti? — promrmljala je Emma kad je čovjek otišao.

— Već trideset godina poznajem Frances Dacre.

Otkako je bila samo gospođica Fanny Phelps. Ne bi se usudila mene odbiti. — No njezin ton nije bio onako samouvjeren kao njezine riječi.

— Idemo — reče Emma.

— Kamo?

— Mislim da bismo same trebale naći vojvotkinju i reći joj zašto smo ovdje.

— Emma! Ne možeš... — No Emma je već bila u predvorju i zaputila se prema stubištu. Nakon trenutka oklijevanja, barunica ju je slijedila.

— Gdje je soba za primanje? — pitala je dok su se penjale.

— Ondje — reče Colinova majka pokazujući desno.

Emma otvori vrata. — Ovdje nema nikoga.

— Ne bismo li trebale čekati... ? — Ali Emma se već penjala sljedećim stubištem. — Frances ima mali salon kraj svoje spavaće odaje — sjetila se barunica. ~ 265 ~

— Dobro — reče Emma. — Pokušat ćemo ondje.

Kojim putem?

— Emma, ovo uopće nije u redu. Što ćemo joj reći kad ovako uletimo?

— Neću mirno sjediti prekriženih ruku da bi me tada zamolili da odem — odgovorila je. — Ili čekati da svi Colinovi prijatelji počnu šaptati o njemu i smijati se na njegov račun.

— Da, ali...

— Ako ne želite ići sa mnom, samo mi recite gdje je to.

Nešto u njezinu tonu navelo je barunicu da se uspravi. — Ovuda — rekla je i povela je prema salonu.

Stigle su do vrata malo dalje u hodniku baš kad je batler odande izišao. — Što radite ovdje? — uzviknuo je, istinski šokiran. — Uveo sam vas u salon.

Ne možete...

— Što je bilo, Ellise? — doviknuo je glas iz sobe.

Barunica je duboko udahnula, progurala se kraj batlera i rekla: — To sam ja, Frances. Jednostavno moram razgovarati s tobom.

Emma je šmugnula za njom u sobu, pogledom brzo preletjevši zidove i draperije boje breskve, udoban namještaj. Vojvotkinja od Morlanda sjedila je za prelijepim pisaćim stolićem kraj prozora i upravo je pisala pismo. Sitna, mršava žena plave kose, nekoć zacijelo blistave kao u njezine kćeri, i bistrih plavih očiju. U tom je trenutku izgledala iznenađeno i ljutito.

— Catherine — rekla je. — Ne mogu, doista te ne mogu sad primiti. ~ 266 ~

— Došla sam pomoći — insistirala je barunica.

— Ništa se ne može učiniti — glasio je odgovor.

— Odvest ću Mary na ladanje dok ovo...

— Ne smijete to učiniti — prekinula ju je Emma.

Vojvotkinja se okrenula i zagledala u nju, odjednom bahata.

— Žena mojeg sina — promrmljala je barunica udova i vojvotkinjino se lice smrknulo.

— Molim vas, saslušajte me — preklinjala je Emma. — Ne smijete pobjeći. Sve možemo riješiti ako pravilno postupamo i surađujemo.

Vojvotkinja je pogledala Colinovu majku, a ona je kimnula. — Ima dobru ideju — potvrdila je.

Njihova je domaćica prstima lupkala po stolu dok je pozorno proučavala Emmu. — Dobro — odrješito reče. — Slušam.

~ 267 ~

Osam

o je bilo u onom groznom malom selu na padini — govorio je major Laurence Graham. — Znate na koje mislim. Ne sjećam se je li to bilo u Portugalu ili u Španjolskoj. Tada više nisam znao gdje sam. No ulice su bile veoma strme i kvrgave.

— Mjesto gdje smo čekali da prođu zimske oluje? — s druge strane stola pitao je kapetan sir Richard Clarke.

— Tako je. Sjećam se da je napadalo mnogo snijega i Snodgrass se dokopao jednog od onih limova za pečenje. Sjeo je na to i spustio se niz glavnu ulicu.

Tako je poskakivao da je umalo izgubio sve zube, a slomio je i ruku kad se na dnu nije mogao zaustaviti.

— Tako je brzo jurio da je ubio pijetla koji mu se našao na putu — prisjetio se Colin.

Graham je pio vino pa se zagrcnuo i umalo ugušio. — Točno. Te smo ga večeri pojeli. Posljednji smo mu put salutirali prije nego smo ga narezali. Žrtva rata.

— Tog smo žilavog pijetla platili pet puta više no što je vrijedio — požalio se sir Richard.

~ 268 ~

— Da — složio se Graham. — Ali isplatilo se, Snodgrass nas je dobro nasmijao.

Sjenka kao da je pala na veselo društvo. Sva su se trojica prestali smijati. Odjednom su izgledali stariji i umorniji. Ostaci pečenja, zgužvani ubrusi, napola prazna boca klareta, sve su to postali otpaci za bacanje u smeće, a ne svjedoci zabave. Žamor u blagovaonici otmjenog kluba Colina Warehama, raskošne draperije, toplina, sjaj svijeća, kao da su se od njih odmaknuli. Hladnoća koja dopire do kostiju i beskonačan umor bojnog polja ledenim su pipcima obavili skupinu.

— Mrtav je već tri godine — tiho će sir Richard.

Već prilično opijen jakim crnim vinom, major Graham podigne svoju čašu. — Ovo je za Jimmya Snodgrassa — reče muklim glasom. — I za sve ostale.

Za svakog sjajnog čovjeka koji bi sad trebao biti ovdje s nama.

Pili su u tišini. Colin je promatrao svoje bivše drugove, opažajući promjene što su ih vrijeme i patnje usjekle na njihova lica otkako ih je prije šest ili više godina upoznao. Ne bi se moglo reći da su stari, ali u usporedbi s drugim muškarcima u ovoj prostoriji izgledaju tvrdo, mrko i iskusno.

Kad je Graham predložio da se nađu na ovoj večeri, Colin je oklijevao. Na vjenčanju je opazio da ga susret sa starim drugovima iz vojske oštro podsjeća i na loša i na dobra vremena. No te je muškarce poznavao bolje no ikoga u životu i poziv nije mogao odbiti. To je čudna povezanost, mislio je sada. Nikad ~ 269 ~

nije upoznao njihove obitelji, niti je mnogo znao o njihovim ranijim godinama. No ono što su zajedno proživjeli stvorilo je bliskost kakvu ne bi moglo stvoriti cijelo zajedničko djetinjstvo. Sjećao se bojnog polja gdje su on i Graham u teškoj bitki izgubili svoje konje. Stajali su leđa uz leđa u krvavom blatu i vitlali sabljama u beskonačnom pokolju sve dok se sukobljene strane napokon nisu razdvojile. Nekako su se uspjeli vratiti u tabor, pridržavajući jedan drugoga, i ondje su se iscrpljeno srušili na hladno tlo kraj vatre.

Ništa ne može izbrisati takvu vrstu povezanosti.

Ipak, prokleto je teško vidjeti kako se njegove vlastite patnje odražavaju na njihovim licima, gledati kako im se usta stišću kad se koriste određene riječi.

Melankolija je postala još opipljivija. To je poput noćnih mora, mislio je, uporni podsjetnici na prošlost koja nikad neće nestati. Međutim, proteklih tjedana kao da je moć snova lagano slabila. — Čuo sam da je Jenningsova žena rodila sina — rekao je u želji da popravi raspoloženje.

Sir Richard se razvedrio. — Je li? Nasljednik propalih jutara, eh?

— On je to tako opisivao, ali čujem da je riječ o lijepom malom imanju. Ima i veoma dobre izglede kad je riječ o njegovu tastu — dometne major Graham.

Oblak je prošao. Colin im je napunio čaše preostalim klaretom.

— Prije nego se okrenemo, i ti ćeš morati urediti dječje odaje — reče mu Graham. — Oženio si pravu ~ 270 ~

ljepoticu. To sam rekao i na vjenčanju.

— Nekoliko puta — složio se sir Richard.

— Pa, istina je. Zar ćeš to zanijekati?

— Ne ja, stari moj. Colin je pravi srećković. Čovjek gotovo poželi poći njegovim stopama.

— Koja bi tebe uzela? — našalio se major Graham.

Kad je riječ o damama, simpatična ružnoća nikad nije smetala sir Richardu, pa se samo nasmiješio.

— Eno ga! — uzviknuo je pripit glas iza njih. — Baš čovjek o kojem smo razgovarali. Hej, Eddie! Ovdje je St. Mawr.

Nekoliko je muškaraca iz različitih smjerova krenulo prema njihovu stolu. Jedan je zateturao i pao na gosta za drugim stolom, koji ga je namršteno odgurnuo. Colin je ispod glasa opsovao. Nitko od onih koji su prilazili nije mu bio simpatičan, a svi su uglavnom poznati po ekstremnom načinu odijevanja i sklonosti ogovaranju.

— St. Mawr! — Teška se ruka spustila na Colinovo rame.

Doveli su ga u središte pozornosti svih u prostoriji, mislio je, škrgućući zubima. — Steyne — kratko je rekao.

— Čovjek dana, eh? — reče pridošlica. Zapahnuo je stol vonjem konjaka. — Nisam znao da si tako popularan među damama, stari moj.

— Treba se čuvati onih tihih — reče jedan od njegovih drugova, zaplićući jezikom. — Uvijek nešto potajno mute. ~ 271 ~

— Umiru od ljubavi za tobom — hihotao se Steyne. — Umalo. Kažu da se Morlandova kći oporavila.

— Žalostan nesporazum — procijedi Colin.

Stisnuo je šake ispod stola.

— Ona tvoja žena sigurno je nešto posebno kad te odvukla od tako velikog miraza — smijao se Steyne.

Sagnuo se i povjerljivo rekao: — Udovica, eh? Tebi ne trebaju neiskusne djevojke. Ona zna ponešto o tome kako će zadovoljiti muškarca, je li?

Krv je bubnjala u Colinovim sljepoočnicama, užareni bijes zahvatio mu je udove. Zacrvenjelo mu se pred očima. Prije nego je dospio razmisliti, stajao je na nogama i nekako zgrabio Steynea za vrat. Osjećao je golemo zadovoljstvo dok ga je stiskao i gledao kako čovjekovo lice potamnjuje i oči mu iskaču iz duplji.

— Hej — uzalud je blebetao jedan od Steyneovih prijatelja. — Hej, stani.

Colin je kao kroz maglu osjećao da ljudi ustaju od stolova, čuo povišene glasove. No vidio je samo Steyneovo purpurno lice i strah u njegovim sitnim očima.

— Coline. — Netko ga je vukao za ruku, ali se opirao.

— Coline, čovječe. — Netko mu je uhvatio drugu ruku. Dvojica su ga vukla od Steynea. Otimao se.

— Hajde — reče sir Richard. — Pusti ga. Eto tako.

Došavši k sebi, Colin je spustio ruke.

— Ne treba nam tučnjava na javnomu mjestu — ~ 272 ~

smirivao ga je major Graham. — Lako ćemo naći izliku da tog glupana izazoveš na dvoboj. Tada ćeš ga probosti mačem.

Hvatajući dah, grcajući i držeći se za bolni vrat, Steyne je na to počeo kašljati. — Ispričavam se — rekao je promuklim glasom i počeo se povlačiti. — Nikoga nisam želio uvrijediti.

— Velika gužva bez potrebe — reče jedan od njegovih prijatelja. Uhvatio je Steynea za ruku i povukao ga odande. — Sve je to greška — dodao je.

Par je zateturao, ali su brzo uspostavili ravnotežu.

— Pogrešno ga je shvatio — blebetao je prijatelj.

Tada se cijela skupina uljeza okrenula i pobjegla.

Sir Richard je polako gurnuo Colina natrag na stolicu. Prijetećim je pogledom preletio ljude u blagovaonici i svi su se naglo opet posvetili večerama.

— Gnjida — gunđao je Graham. — Rado bih ga postavio pred francusku konjicu i gledao kako se sramoti.

— Jesi li dobro? — upita sir Richard. Ulio je vino iz svoje čaše u Colinovu praznu i pružio mu piće.

Colin je odmahnuo rukom. — Dobro sam — razdraženo je odgovorio.

— Doista? — Sir Richard mu je proučavao lice.

— Tebi nije svojstveno tako poludjeti.

Istina, mislio je Colin. Cijela je pukovnija znala da njemu dugo treba da se naljuti. Pozivali su ga kad je trebalo riješiti nesuglasice i intervenirati u svađama.

Ljudi su se oslanjali na njegovu staloženost i ~ 273 ~

smirenost.

— Čovjek je to zaslužio — gunđao je Graham.

Gestom je pozvao konobara i naručio još jednu bocu klareta.

Colin je priznao da je nešto u njemu puklo kad je onaj posve nevažan idiot stavljao uvredljive primjedbe o Emmi. Bilo je nepodnošljivo.

— Možemo ga slijediti — predloži major Graham. Vino je stiglo, pa je napunio svoju čašu. — Premlatiti ga kako je zavrijedio. Sablja je predobra za njega!

— Daj šuti, Laurence — reče sir Richard.

Colin je samo odmahnuo rukom. — Posve sam se pribrao — reče. — Ne isplati se trošiti vrijeme na Steynea. Svi znaju da je pun zlobe i da širi poluistine.

— Eto, vidiš — s očitim olakšanjem reče sir Richard.

— Grad bi trebalo osloboditi takve gamadi — gunđao je Graham. No sad se samo pjenio i svi su oni to znali.

— Popijmo još jednu čašu i zaboravimo na incident — reče Colin. — Tada moram krenuti. — Obuzela ga je silna, pomalo iracionalna potreba da stigne kući. Želio je vidjeti Emmu, razgovarati s njom i uvjeriti se da je sve u redu. Besmisleno, priznao je sebi, ali neodoljivo.

— Za stare prijatelje — reče sir Richard i podigne čašu.

Ponovili su njegove riječi i iskapili čaše.

~ 274 ~

Colin je pola sata kasnije stajao na vratima između svoje i Emmine sobe, gledajući je kako četka kosu. Kao veo od srebrne koprene koja joj pada po ramenima, mislio je. Na sebi je imala spavaćicu od tamnoplave svile i krem čipke. Koža joj je blistala. Sve u sobi, delikatni predmeti, svjetlo, sladak miris, ruže iznad kamina, novo je u njegovu životu, ispunjava dio praznine što ju je rat ostavio za sobom.

Prateći hipnotičke kretnje njezine ruke, osjetio je nepoznato stezanje u prsima. Nije se radilo o žudnji, premda je sigurno i to osjećao. To nije bio ni strah. Taj je osjećaj predobro upoznao na bojnim poljima. Nije se ni bojao. Uopće nije sumnjao u svoju sposobnost da zaštiti Emmu od svega što bi ih moglo snaći. Ne, radilo se o nečemu neuhvatljivom, o novoj emociji.

Nije ju uspio objasniti, čak ni sebi. Nesigurnost je izazvala nelagodu, i on je potisnuo taj osjećaj. — Jesi li provela ugodan dan? — pitao je i ušao u sobu.

Emma se okrenula i nasmiješila mu se. — Zdravo. Nisam te očekivala tako rano. Kako su tvoji prijatelji?

— Uglavnom isto — odgovorio je. Spustio joj je ruke na ramena i susreo njezin pogled u zrcalu. Emma je odložila četku za kosu. — Gnjavi li te netko tim budalastim glasinama? — pitao je.

Svjetlost svijeća zaplesala je u Emminoj kosi kad je odmahnula glavom. — A tebe?

~ 275 ~

Ignorirao je pitanje, svim se srcem nadajući da joj nitko neće ispričati o večerašnjem incidentu u klubu.

— Lijepa spavaćica — primijetio je.

Emma se vragolasto nasmiješila. — Danas je stigla. Bojim se da je prilično skupa.

Uzvratio joj je smiješak. — Isplatilo se. — Sagnuo se i poljubio joj vrat, a tada se začulo kucanje na vratima. — Što, dovraga? — progunđao je Colin i uspravio se.

Emma je vidjela njegov upitan pogled i odmahnula glavom.

— Da? — otresito će Colin. — Što je? — Emma je ogrnula ramena.

Vrata su se otvorila i pojavio se divovski tamnoputi Ferik. Nosio je pladanj s bocom i dvije čaše. — Čuo sam da ste stigli, lorde — rekao je. — Pazio sam. Donio sam vam konjak.

Colin ga je samo gledao. Zatvorivši oči, Emma je odmahnula glavom.

— Uvečer pijete konjak — dodao je Ferik, veoma zadovoljan sam sobom. — Opazio sam. — Unio je pladanj i spustio ga na stolić u kutu.

— Da, katkad — prizna Colin. — Ali večeras ga nisam zatražio. — Zbunjeno je promatrao grdosiju od čovjeka.

— Niste ni mogli — samodopadno će Ferik. — Gospodin Clinton spava. Svi drugi spavaju. Ali ja ne spavam.

— Uopće? — skeptično će Colin.

— Sve dok su moj gospodar i moja gospodarica ~ 276 ~

budni — rekao je. — I ja im mogu biti na usluzi. — Prekrižio je ruke na prsima i duboko se poklonio.

Colin je fascinirano promatrao predstavu.

— Hvala, Ferik — reče Emma. — Večeras nam više ništa neće trebati. Možeš poći u krevet. Doista.

Ferik je odmahnuo glavom. — Još dugo neću spavati — reče Colinu. — Možete me pozvati ako vam nešto zatreba.

— Neću te trebati — uvjeravao ga je Colin.

Ferik je slegnuo masivnim ramenima. — Tko zna što bi se moglo pojaviti? — rekao je. — Uvijek čekam vaše naredbe, lorde. — Opet se naklonio te natraške izišao i zatvorio vrata.

— Što je to bilo, dovraga? — uzvikne Colin.

Emma se zagrcnula od smijeha. — Pokušava steći tvoju naklonost — objasni.

— Moju... ?

— I diskreditirati Clintona kako bi zauzeo njegovo mjesto.

— Kao batler! — Zamislio je Ferika kako otvara vrata i dočekuje posjetitelje.

— Pa, kao šef osoblja — reče Emma.

Colin se namrštio. — Clinton je uz mene otkako sam se osamostalio. Nema nikakve mogućnosti...

— Znam. Mnogo sam puta to rekla Feriku, ali očito mi ne vjeruje. Znaš, spletke su uobičajena pojava ondje gdje je on živio. Svaki sluga uvijek kuje nekakvu zavjeru protiv drugih.

— Pa, ovdje to ne može.

— Rekla sam mu — ponovi Emma. ~ 277 ~

— Možda bih mu i ja trebao reći.

— Da, reci mu — složila se. — Možda će tebe poslušati.

— Nisi baš sigurna. — U Colinovu se glasu osjećalo da ga sve to zabavlja.

— Pa, Ferik je veoma... nepredvidljiv.

— Je li? — arogantno će Colin. — Ako nas ponovno ovdje prekine, otkrit će da sam ja veoma predvidljiv, i nimalo sklon opraštanju. — Pitao se treba li joj reći što prateta Celia misli o Feriku i odlučio to prešutjeti. — Želiš li da ujutro pođemo jahati? — samo je pitao. Mislio je na njihovo jahanje u Cornwallu.

Emma je porumenjela. — Ja... nešto sam dogovorila — odgovorila je, misleći o planu što ga je pokrenula.

— Šteta.

Emmu je odjednom obuzela nelagoda. — Coline?

— Da? — Kad bih učinila nešto čime ti ne bi bio zadovoljan, što bi te... naljutilo... — Ušutjela je.

Mislila je da mu se njezin plan uopće neće sviđati, pa mu ga nije kanila ni spominjati dok ne bude prekasno da je zaustavi. No, zato što mu je to zatajila, nije se osjećala ugodno.

— Kao naprimjer? — pitao je.

— O, ne znam. — Požalila je što je to spomenula.

— Onda ni ja ne znam — odgovorio je. — Zavrnuo bih ti vratom kad bi našla ljubavnika. ~ 278 ~

— Coline!

— No kad bi se, ovaj, posvađala s kuharicom i ona ode, samo bih te malo istukao i poslao da je zamijeniš u kuhinji.

— A ja bih te već kod sljedećeg obroka otrovala!

Tiho se nasmijao. — Kakvu vragoliju spremaš?

— Nikakvu. — Nije vragolija ako ga želi spasiti od zlobnih jezika, mislila je Emma. Ipak je i dalje osjećala nelagodu.

— Onda se time ne trebamo opterećivati.

— Ne — tiho će Emma. — Sigurna sam da nema nikakvog razloga za brigu.

Idućeg je jutra Colin rano ustao i otišao jahati u park. Najviše je volio jahati u zoru, kad mu ne smeta sav onaj otmjeni svijet koji će kasnije nahrupiti u park. Tako je gotovo mogao zamisliti da je u Trevallanu i oko njega se prostiru kilometri otvorenog krajolika. Mogao je jahati koliko god je želio bez susreta sa znatiželjnim zlobnicima ili neiskrenom srdačnošću. Je li mu rat pokvario uživanje u Londonu, pitao se dok je galopirao tihim praznim parkom.

Zapravo nije, zaključio je. Nikad nije bio oduševljen gradom, ma koliko ga je njegova majka voljela. Kako bi rado ostao u Cornwallu, mislio je, bolje raspoložen od te pomisli. Tada se sjetio nedavnih zbivanja. Kad bi pobjegli pred zlobnim jezicima i znatiželjnim pogledima, visoko bi društvo smatralo da je najgore potvrđeno. Emma više ne bi imala šanse zauzeti

~ 279 ~

odgovarajuće mjesto u društvu. Mršteći se, Colin je okrenuo konja natrag kući. Zaključio je da će morati posjetiti majku i naći neki način za suzbijanje glasina.

Radije bi se suočio s francuskim pješaštvom sa spremnim bajunetama, mislio je, nego se time bavio.

Kad je nešto kasnije ušao u vlastiti salon, Colin ondje nije našao Emmu, već mladu djevojku u crnini koja je skočila na noge čim ga je ugledala. — Dobro jutro — uljudno je rekao.

— Nisam ovdje svojom voljom — dramatično je uzviknula. Probadala ga je pogledom krupnih plavih očiju. Donja joj je usna podrhtavala. Malenu ruku u rukavici podigla je na prsa.

Colin je iznenađeno trepnuo.

— Nakon onoga što se među nama dogodilo, ja nikad, nikad ne bih prekoračila prag vaše kuće, ali moja majka i vaša... — glas joj je namješteno zapeo u grlu — ... vaša žena sve su dogovorile. Mene nitko nije pitao.

— Ovaj... — Colin je nastojao dobiti na vremenu.

— Znam — rekla je. — Mučno je. Ali drugi nisu tako duboko emotivni kao mi, znate. Zato nemaju pojma kako je to.

Odjednom je shvatio tko je ona. — Dobri Bože — reče.

Kimnula je kao da je izgovorio nešto dubokoumno.

Colin se osvrnuo naokolo, nadajući se da će u blizini naći još nekoga iz svoga kućanstva.

— Ne mogu promijeniti svoje osjećaje — ~ 280 ~

nastavila je — ali neću o njima govoriti jer vas ne želim dovesti u nepriliku. — Opovrgavajući svoje riječi, čeznutljivo ga je gledala i gnječila maramicu. — Vi ste izabrali — dodala je glasom u kojem su pulsirale emocije, kao da je na pozornici. — Nećemo govoriti o kajanju ili greškama. — Prišla mu je korak bliže. — Premda se ja nikad neću oporaviti — glasnim je šaptom dovršila.

Colin je koraknuo unatrag.

Slijedila ga je. — Međutim, mislim da biste mi mogli reći što je meni nedostajalo, a ona...

— Ispričajte me na trenutak — progunđao je i povukao se prema vratima.

— Kako to možete podnijeti? — pitala je, hodajući za njim. — Ne znam kako ja to podnosim.

Moja majka kaže da su žene snažnije, ali ne mislim...

— Moram ići — žurno će Colin. — Dužnosti.

— Dužnost. — Uzdahnula je. — Dužnost nas sve užasno sputava, zar ne? Moja majka kaže da mi je dužnost biti ovdje, ali...

Colin se okrenuo i pobjegao.

— Strašno je teško opet se vidjeti — mrmljala je djevojka kao da je još uvijek netko sluša, ili kao da smišlja anegdotu za zabavljanje suosjećajne publike.

— Naći se licem u lice, sami, i nitko nam ne priječi da se jedno drugome povjerimo. A ipak je to dužnost onemogućila. — Opet je nesretno uzdahnula.

Naišavši na lakaj a u predvorju, Colin oštro upita: — Gdje je njezino gospodstvo?

— Mislim da je gore, milorde, sprema se za ~ 281 ~

izlazak — odgovori John, iznenađen gospodarevim oštrim tonom.

— Hvala — reče Colin i krene na kat, grabeći po dvije stube odjednom.

John je zakolutao očima i otišao obavijestiti osoblje da je njihov gospodar zbog nečega bijesan.

— Emma! — rekao je Colin kad je uletio u njezinu sobu i našao je ispred toaletnog stolića. — U salonu je ona Morlandova cura.

Premda joj se puls ubrzao, Emma se nasmiješeno okrenula. Ledi Mary je rano stigla i ona se nadala da će izići prije Colinova povratka. — Da, znam.

— Što radi ovdje, dovraga? — Zadrhtao je kad se sjetio susreta u salonu. — Očito je da djevojka pati od neke vrste mentalnog poremećaja. Valjda bismo je trebali žaliti. — Iskrivio je lice. — To mi nekako teško pada. Veoma je čudno govorila. A kako me gledala, Emma, da se čovjeku krv sledi u žilama.

— Malo je uzrujana jer...

— Ona? — Okrenuo se prema vratima. — Kakve li drskosti, doći ovamo. To pokazuje koliko je poremećena. Reći ću Johnu neka je odvede kući.

Morlandu ću, tako mi svega, poslati poruku i reći...

— Ne, čekaj — reče Emma. — Ne smiješ. Mi... mi idemo u vožnju parkom.

— Ići ćemo, čim ona ode — odgovorio je.

— Ne — ponovila je. — Želim reći, ledi Mary i ja idemo.

— Što?

— Organizirala sam da zajedno pođemo kočijom ~ 282 ~

u park jer...

— S tobom? — prasnuo je. — Nakon svega što je rekla? Zar si i ti poludjela? Cura je širila krajnje uvredljive glasine o nama, a ti je želiš povesti na vožnju?

— Ali kako ne shvaćaš, upravo je u tome stvar.

Ako je vide u prijateljskim odnosima sa mnom, ljudi će teže povjerovati u priče koje čuju.

Colin se vratio u sredinu sobe i namršteno je gledao.

— Osmislila sam taj plan kako bih spriječila skandal — nastavila je. I da tebe poštedim šaptanja i sumnji, dodala je u sebi.

Colinovo se mrštenje tek neznatno ublažilo. — Želiš svima pokazati da si u prijateljskim odnosima s ledi Mary Dacre? — ponovio je, provjeravajući je li dobro razumio.

— Da — vedro će Emma.

— I vjeruješ da će to zlobnike uvjeriti da glasine nisu istinite?

— Što bi mogli reći ako im se mirno i odlučno suprotstavimo? — odgovorila je pitanjem.

— Frontalni napad? — rekao je. — Izvucite sablje i nemojte štedjeti konje?

Emma je nabrala nos. — Valjda se može i tako reći — potvrdila je.

Colin je u tišini razmišljao.

— Tvoja majka misli da je to dobar plan — doda Emma.

— Je li? — Igra li njegova majka dvostruku igru, ~ 283 ~

pitao se Colin. Ali ne, ne bi riskirala u ovako ozbiljnoj situaciji. Jahaćim je bičem lupkao po nozi, ne osobito zadovoljan, ali nije mu padao na pamet opravdan prigovor. — Jesi li sigurna da je cura na to pristala? — pitao je, sjetivši se nekih njezinih smušenih primjedbi.

— Pa, ne sasvim — reče Emma. — Ali ideja se svidjela njezinoj majci, vojvotkinji. Sigurna sam da će ledi Mary shvatiti da je tako najbolje.

Colin je uzdigao tamnu obrvu. — Jesi li?

— Shvatit će da će to onemogućiti da se nađe u središtu skandala.

— Što ako ona to želi?

— Što? — zbunjeno će Emma.

Colin je odmahnuo glavom. Činilo mu se da ledi Mary Dacre silno želi biti u središtu nečega. Skandal bi joj sasvim odgovarao, ako je to jedina mogućnost.

— Ne razumijem. — Spremna za izlazak, Emma je ustala i upitno ga pogledala.

No samo je rekao: — Nisam siguran da je to dobra zamisao.

— Kako bismo drukčije mogli zaustaviti te glasine? — upita Emma. — Imaš li bolji plan? — Rado bih ga čula, pomislila je. Njezini dosadašnji kontakti s ledi Mary nisu ohrabrivali.

— Ne — polako će Colin. Promatrao je Emmu, svježu i ljupku u sivoj jutarnjoj haljini s ukrasima od plavih gajtana. Mrzio je pomisao da bi je skandal mogao dotaknuti, a još više mogućnost da je odbace vodeće osobe visokog društva. Sjetivši se pijanih aluzija u klubu, stisnuo je šake. Nešto se moralo ~ 284 ~

učiniti. — Oh, neka bude — složio se. — Nadam se da ne očekuješ da pođem s vama.

— Ne. — Emma mu se nasmiješila. — Mislim da to ne bi bilo pametno.

— Mudro — odgovorio je. — Jesi li doista dobro promislila, Emma?

— Ne vidim drugi način — odgovorila je, odlučna u namjeri da ga spasi.

— Ni meni sad ništa ne pada na pamet — priznao je, misleći samo na nju.

Netremice su se gledali u oči, ispunjene osjećajima. Oboje su se pitali što ono drugo misli kad su ti pogledi tako intenzivni.

— Ja... moram ići — reče Emma. Šutke joj je otvorio vrata.

Emma je u salonu našla ledi Mary kako nestrpljivo prelistava album gravura. Blijeda i dražesna u crnoj haljini i s tamnim nabranim šeširićem, imala je krajnje mušičav izraz lica. — Ovdje sam samo zato što me mama natjerala — rekla je čim se Emma pojavila. — Ne želim se voziti s vama, ni išta drugo.

Emma se suzdržala od oštrog odgovora. — Znači, želite Colina uvaliti u skandal? — blago je upitala. — Možda biste ga željeli osramotiti i tako se osvetiti?

— Nikad ništa ne bih učinila da njemu naudim!

— uzviknula je ledi Mary, a njezine naoko blage plave oči odjednom su sijevnule.

~ 285 ~

Emma nije spomenula da njezinu tvrdnju ne potkrepljuje optužba da ju je odbacio i zatim predstava oko samoubojstva. — No, hoćete li učiniti nešto da mu pomognete? — naglašeno je pitala.

— Ovdje sam, zar ne? — glasio je zlovoljan odgovor. — Premda će svaki trenutak proveden u vašem društvu užasno djelovati na moje živce i duboko vrijeđati moj senzibilitet. — Mrko je gledala Emmu.

— Pretvarat ću se da sam vam prijateljica radi njegove dobrobiti — dramatično je dovršila — ali neću vam doista biti prijateljica.

— Hvala Bogu na tome — tiho je progunđala Emma. No glasno je samo rekla: — Dogovoreno. Šutjele su tijekom kratke vožnje do parka. Ondje je bio u tijeku vrhunac promenade otmjenih krugova.

Ledi Mary je namršteno gledala na jednu stranu kočije, Emma na drugu. Ovo će biti teže no što je zamišljala kad je stvarala plan, mislila je Emma.

Najradije bi dobro protresla tu djevojku i vratila je njezinoj kući. Međutim, ovo radi za Colina, podsjetila se. Na ulazu u park, reče: — Ako želimo da ovo uspije, ne smijete izgledati tako zlovoljno.

Ledi Mary ju je namršteno pogledala. Izgledala je kao Carolinin sin Nicky kad su mu zabranili penjanje na policu iznad kamina, mislila je Emma. Kad su skrenuli unutra, približila im se druga kočija i Emma se na trenutak silno zabrinula. Tada se ledi Mary uspravila, zabacila ramena i nasmiješila.

Emma je trepnula. Smiješak je promijenio ~ 286 ~

djevojčino lice, podarivši mu ljudsku osobnost i toplinu. Emma je pomislila da možda ipak ima nečeg vrijednog ispod mušičave vanjštine.

— Ovako? — kroza zube upita ledi Mary.

Emmina se iskra zanimanja odmah ugasila. — Baš tako — obrecne se, i sama se smiješeći na ne osobito uvjerljiv način.

Stigle su do krcatih puteva u parku i počele susretati kočije, jahače i šetače iz visokog društva.

Veoma su brzo dospjele u središte pozornosti. Ljudi su počeli šaptati i upirati prstom u njih, veoma diskretno.

— Hoće li on biti ovdje? — ledi Mary upita kroz namješteni smiješak.

Način na koji je rekla »on« jasno je otkrivao da misli na Colina. — Ne — odgovori Emma.

— Zacijelo ćete ga tijekom ove šarade držati podalje od mene — reče djevojka. — Možda je tako bolje. Bilo je užasno teško kad sam ga jutros vidjela.

— I dalje se nepokolebljivo smiješeći, duboko je uzdahnula. — Vidjela sam da se i on tako osjeća. — Stisnula je ruke u crnim rukavicama.

Glumata, ljutito je mislila Emma. Silno joj je željela reći da ju je Colin želio izbaciti iz kuće.

— Zašto je izabrao vas umjesto mene? — strastveno upita ledi Mary. — To nema smisla.

Emma nije namjeravala odgovoriti na takvo pitanje, pa je osjetila zahvalnost kad im je iz svoje kočije domahnula stara grofica sitnih očiju. Zaustavile su se i razmijenile pozdrave. Laknulo joj je kad je ~ 287 ~

djevojka odigrala svoju ulogu i odbacila glasine kao pogrešne i pretjerane. Grofica je s gorljivim zanimanjem slušala sve što su govorile. Emma nije uspjela procijeniti vjeruje li im ili ne.

— Te gluposti neće uvjeriti Jane, Alice i Elizu — rekla je ledi Mary kad se žena udaljila.

Emma se trenutak kasnije sjetila da su to prijateljice kojima je poslala svoja »oproštajna« pisma.

— Morat ćete s njima osobno razgovarati — složila se.

— Reći ću im istinu — odlučno će ledi Mary, zabacivši glavu.

— Dobro — odgovori Emma. — Onda ćete im reći da ste pogrešno protumačili Colinove namjere, da ste uljudnost smatrali ljubavlju. Reći ćete da niste primijetili da se na isti način odnosi prema desetak drugih djevojaka i u njima nije probudio nikakve nade. Ispričat ćete se zbog svoga ponašanja i zamoliti ih da nikome ne spominju incident.

— Uopće nije bilo tako! — pjenila se ledi Mary.

— Ne? — Emma ju je gledala u oči snagom koja je mladu djevojku iznenadila. Krajnje je razmažena, mislila je Emma. Navikla je dobivati sve što poželi, bez ikakvog protivljenja. Ali ne ovaj put. Pitala se koliko će toj djevojci trebati da shvati da je naišla na sebi ravnu. Emma je krajičkom oka opazila da im se približava skupina jahača. — Smiješak — blago je promrmljala. Spremno su dočekale nova pitanja.

U sličnim je susretima prošlo više od sat vremena. Emmu je to iscrpljivalo, ali je mislila da im ~ 288 ~

dobro ide. Njezini su motivi bili veoma jaki i vjerovala je da ledi Mary počinje uživati u svojoj ulozi. U svakom slučaju, sigurno je uživala u pozornosti. Činilo se da uspijevaju obuzdati plimu glasina, premda bitka još ni slučajno nije dobivena.

Kočijašu je na koncu rekla neka vozi do kuće Morlandovih gdje će sa zadovoljstvom iskrcati ledi Mary. Međutim, dok je okretao vozilo, začuo se prodoran glas: — Emma, draga moja.

Emma se okrenula i ugledala Arabellu Tarrant, što joj se uopće nije sviđalo. Stajala je na travi uz cestu, rukom pod ruku s grofom Juliom Orsinom.

— Prava je sreća što smo se ovako sreli — rekla je Arabella prije nego se Emma snašla. — Ne osjećam se dobro i nadala sam se da ću vidjeti nekog poznatog tko bi me odvezao kući.

Ne čekajući odgovor, brzo je prišla kočiji i otvorila vrata. Orsino je hitro koraknuo naprijed i spustio stube prije nego su se lakaji dospjeli pomaknuti.

— Vrtoglavica, znaš — govorila je Arabella dok je ulazila u kočiju. — Vrućina veoma loše djeluje na mene.

Orsino je ušao za njom i pridružio joj se na sjedalu, smiješeći se Emmi sa samodopadnom drskošću.

Ne može ih izbaciti iz kočije jer bi time izazvala sablazan koja bi donijela nove tračeve, ljutito je mislila Emma. Našla se u klopci. Dala je znak kočijašu neka nastavi vožnju. — Nije vruće — oštro reče. ~ 289 ~

— Nije onima koji su živjeli na jugu — odgovori grof. Smiješio joj se toplo i intimno, kao da se uistinu dobro poznaju.

— Meni smeta čim se temperatura malo povisi — tvrdila je Arabella. Mahala je rukama tako da su sablasno zelene vrpce lepršale na njezinoj jarkožutoj haljini. — Tako mi svega, prošla je cijela vječnost otkako sam te vidjela, Emma. Izgledaš ljupko kao i uvijek. — U glasu joj. se osjećala zloba.

Iz inata se dogovorila s Orsinom, shvatila je Emma, jer su je ignorirali nakon povratka iz Cornwalla. Colin joj je poslao velikodušan novčani iznos, no Arabella je željela iskoristiti njegov položaj u društvu. Ljutila se jer joj to nisu dopustili. Emmu je obuzeo gnjev. Arabella se nadala da će izazvati nevolje i želja joj se već ispunila. Emma je stisnula zube.

Morala je naći neki način da izbjegne upoznavanje.

Ledi Mary je s fasciniranim užasom zurila u Arabellinu drečavu haljinu. Orsina nikako ne bi trebalo upoznati s mladom, neudanom i veoma bogatom debitanticom.

— Žao mi je što te ne mogu odvesti kući — Emma reče Arabelli. — Očekuju nas na Grosvenor Squareu.

— Ne, ne očekuju nas — reče ledi Mary, sluteći neku zagonetku. — Mama je posjetila moju tetu.

Preuzevši stvar u svoje ruke, Orsino se nagnuo naprijed i stavio ruku na prsa. — Ja sam grof Julio Orsino — reče. — Iz Italije.

— Stvarno? — reče ledi Mary. — Moj je otac ~ 290 ~

obišao Italiju kad je imao šesnaest godina. Veoma mu se svidjela. U kući imamo mnogo slika iz Italije.

— Vaš otac sigurno ima izvrstan ukus — odgovori grof. — Gospođice, ovaj...

— Ja sam ledi Mary Dacre — reče djevojka.

Ispružila je ruku.

Emma se razdraženo ugrizla za usnu, poželjevši je prodrmati. No situacija se više nije mogla spasiti. — Ovo je gospođa Arabella Tarrant — rekla je i opazila kako se djevojka trgnula na to prezime. Sjajno, čula je i taj trač.

— Očaran sam — promrmlja grof, široko se smiješeći ledi Mary. — No, treba li vam izraziti sućut?

— Pitanje se odnosilo na crnu haljinu ledi Mary.

— Umrla je moja baka — povjerila mu je.

— Ah. Žao mi je.

Djevojka je kimnula. — Meni je jako žao. Veoma mi nedostaje. Ali, znate, ona bi željela da izlazim i zabavljam se. Ne bi htjela da nosim crninu i zatvorim se u kuću.

Grofove su oči svjetlucale. — Naravno — složio se.

Da se barem zatvorila u kuću, gorko je mislila Emma. Trebala je znati da se Orsino neće pomiriti s izbacivanjem iz kuće i da će smisliti nekakvu osvetu.

— Čudi me da trpite takav tretman — doda čovjek.

Mora maknuti ledi Mary od njega, očajnički je mislila Emma. Pogledala je naokolo. Približavali su se ulazu u park. ~ 291 ~

— Namjeravao sam jahati parkom — govorio je Orsino — ali me konj žalosno razočarao.

— Zar ste ga unajmili? — upita ledi Mary.

Orsino odmahnu glavom. — Neću vam dopustiti da to nazovete konjem, draga ledi. To bi bila smrtna uvreda svakoj od ovih krasnih životinja koje vidimo oko sebe. — Pokazao je jahače na stazi. — Ono... stvorenje vraćeno je u konjušnicu gdje je unajmljeno.

Ali tek nakon što je ugrizlo mojeg slugu, gazdaričina sina i čovjeka koji je isporučio... ah, mislim da je to bio ugljen. Veoma krupan čovjek rumena lica koji je prijetio tužbom.

Ledi Mary se hihotala.

— Savjetovali su mi da odem u drugu konjušnicu, ali još nisam skupio dovoljno hrabrosti za susret s drugim engleskim konjem.

— Konji u Italiji nesumnjivo su profinjeniji — kiselo će Emma.

Zamahnuo je rukom. — Možemo li reći da su... rafiniraniji?

— Zašto se onda ne vratite onamo i jašete njih?

— predložila je, gotovo izgubivši strpljenje.

— Ah, kad bi to bilo moguće — odgovorio je i uzdahnuo. — No bojim se da je rat moju obitelj u domovini lišio imanja i imetka. Tako se kaže, zar ne, kad se moćna plemićka obitelj nađe u teškim vremenima?

Emma je prezirno izvila usne. Više je puta čula kako se nagađa o legitimitetu Orsinove titule. Bila je sigurna da nikad nije ni bilo nikakvih posjeda ili ~ 292 ~

bogatstva. On je kockar, varalica i tko zna što još. — Sad kad je rat završio, možda biste se mogli vratiti onamo i sve to dobiti natrag — reče slatkim glasom.

Grof je odmahnuo glavom, ali nije objasnio zašto je to nemoguće.

— To je kao roman — radosno će ledi Mary.

Vjerojatno zato što potječe iz romana, cinično je pomislila Emma. Morala je maknuti ledi Mary od tog opasnog čovjeka. Pogledom je očajnički tražila mogući spas i opazila da na cesti ispred ulaza u park neki putnik izlazi iz fijakera. Odmah se okrenula lakaju na stražnjem dijelu kočije. — Johne, zaustavi onaj fijaker — naredila je. — Požuri! Čovjek je iznenađeno skočio s kočije i potrčao za vozilom.

— Moram se ispričati — s lažnom će iskrenošću Emma. — Kao što sam rekla, imamo dogovor. Srećom, onaj vas fijaker može odvesti kući. Nadam se da će ti uskoro biti bolje, Arabella. Stani, Tobiase, molim te.

Kočijaš je odmah zaustavio kočiju. Emma se bez riječi suočila s Arabellinim očitim gnjevom i cinizmom grofa Orsina, samo čekajući da iziđu.

Nisu imali drugog izbora. Arabella je počela prigovarati, ali Orsino joj se samo naklonio, zasad priznavši poraz, i pomogao Arabelli da se popne u fijaker.

— To je bilo strašno nepristojno — rekla je ledi Mary kad su nastavile vožnju do njezina doma.

— Ne biste trebali sklapati poznanstva s takvim ljudima — odrješito će Emma. ~ 293 ~

— Zašto?

Ignorirala je pitanje, zaokupljena vlastitim emocijama. Činilo se da u Londonu uopće nema sreće.

Sve što radi moglo bi izazvati nove društvene neprilike. Colin želi ženu koja ne dramatizira i ne otežava mu život. Neće li mu, prije ili kasnije, dodijati ti stalni prevrati?

— Onaj vas je čovjek pozdravio — upozori je ledi Mary.

Sa strepnjom podigavši pogled, Emma je na drugoj strani ulice vidjela svoga brata Robina na lijepom riđanu. S olakšanjem mu je mahnula.

— Mislila sam da idemo kući — pobuni se ledi Mary.

— Uskoro — obeća Emma. Približile su se jahaču. — Robine! — dovikne.

U početku se činilo da im neće prići, ali se tada okrenuo i zaustavio kraj njih. — Jutro — hladno reče i dotakne šešir. Nije se nasmiješio. Zapravo, Emmin je brat još uvijek bio veoma ojađen. Nakon neugodnog susreta u St. Mawrovoj kući, Emmu je strpao u istu kategoriju s njihovim ocem. Smatrao ju je osobom koja se prema njemu odnosi kao prema djetetu koje treba gurnuti ustranu i ignorirati. Njegovo gorko razočaranje njome pojačala je potreba da brzo dođe do prilično velikog novčanog iznosa. Bio je primoran obratiti se veoma neugodnom zelenašu i, kako je njegov prijatelj Jack rekao, »potpisom se odreći svoje duše«. To je, posve nepravedno, samo povećalo njegovu ojađenost na Emmu. Nije odgovorio na ~ 294 ~

poruku koju mu je poslala i više ju nije posjetio.

— Robine, željela sam te vidjeti — reče Emma.

Ledi Mary je u njezinu glasu čula emocije i naćulila uši, s novim zanimanjem proučavajući Robina.

— Bio sam veoma zauzet — odgovorio je. — Gomile pozivnica. — Nehajna gesta i izraz dosade na licu trebali su ukazati na sofisticiranu zasićenost tim obvezama. No donekle je pokvario dojam kad je dodao: — Nisam želio tebe opterećivati svojim povjeravanjima.

— To nije opterećivanje — ustvrdi Emma. Od njezine je zabrinutosti za Robina počelo sve što se dogodilo proteklih tjedana, pomislila je. Brinula je o njegovim interesima od trenutka kad ga je ponovno vidjela. Ali on to ne zna, podsjetila se.

— Nema potrebe da se opterećuješ — nehajno je odgovorio. — Sve sam sredio. Uopće te nisam trebao u to uplitati.

— U što? — pitala je. Naglo se vratila sva njezina zabrinutost zbog njegova kockanja. Ako je bio u nevolji, nesumnjivo je to bio uzrok. Predobro je znala kakve nedaće mogu snaći mladog čovjeka kad ga privuku kockarski stolovi. — Robine, zar mi nećeš reći...

Odmahnuo je na njezino pitanje. — Hoćeš li me predstaviti? — pitao je, implicirajući da ga je opet na neki način ponizila.

Emma razdraženo uzdahne. — Ledi Mary, ovo je moj brat, Robin Bellingham. Robine, ledi Mary Dacre. ~ 295 ~

Lice ledi Mary snuždilo se kad je isparila ugodna maštarija o Emminoj nevjeri s plitkim mladim ljubavnikom.

— Drago mi... — Robin zastane. — Dacre? — ponovi. — Dacre? Ona koja širi uvredljive priče o St. Mawru? Što ona, dovraga, radi s tobom?

— Robine — ukori ga Emma. Pogledala je naokolo. Nitko nije bio u blizini.

— To sigurno nije bila moja ideja — reče ledi Mary.

Robin ju je ignorirao. — U klubovima pričaju da je prolupala. Freddy Blankenship kaže...

— Freddy je odvratan! — uzvikne ledi Mary. — A vi ste krajnje nepristojni kad govorite o meni kao da nisam ovdje.

Robin ju je odmjerio pogledom kao da je tek površno zanimljiv primjerak u zoološkom vrtu. — Freddy kaže da je umalo i njemu priredila istu stvar.

Tvrdila je da joj udvara, a samo je s njom plesao.

Ledi Mary se zgranula. Porumenjela je do korijena kose. Robina je fiksirala ubojitim pogledom.

— Vi... vi... — zamuckivala je.

— Freddy kaže da se ona smatra neodoljivom.

— Vi zvijeri! — prasnula je ledi Mary kad se donekle pribrala. — Gori ste od Freddya. Nikad nisam upoznala tako nepristojnog i neugodnog čovjeka.

— Pa, barem vam neće pasti na pamet da vas ja kanim zaprositi — bešćutno će Robin.

— Vi? Ne bih vas prihvatila ni da ste posljednji muškarac na svijetu. ~ 296 ~

— Budite sigurni da vam to pitanje nikad neću postaviti — reče Robin.

Ledi Mary brizne u plač.

— Robine — ukori ga Emma.

— Kao da bih ikad pogledala nekoga s takvim prslukom — plačno će ledi Mary.

— Što nedostaje mojem prsluku? — uzvikne Robin, pogledavši kričave boje.

— Grozan je — cvilila je i potom se sakrila iza rupčića.

— Ledi Mary — prigovori Emma.

— Goropadnice jedna — reče njezin brat. — Trebate znati da je ovaj uzorak posljednji modni krik.

Divili su mu se mnogi koji imaju ukusa.

— Izgleda poput nečega što bi dijete načrčkalo kad bi se dokopalo bojica — šmrcala je ledi Mary.

Robin se razgnjevio. — Zbog ovog je stvorenja St. Mawr umalo zadavio čovjeka usred klupske blagovaonice? To je sramota, eto što je. Ne bi se smjelo dopustiti.

— Što je učinio? — zapanjeno će Emma.

— Nastao je pravi kaos. Svi su zurili. Sigurno je bilo paklenski neugodno. — Robin je odmahnuo glavom. — Ja bih radije nju zadavio, to mogu reći.

— Robine, o čemu govoriš? — oštro će Emma.

— Možda ne zadavio — nastavio je Robin. — Nije u redu daviti jednu damu. Neprihvatljivo. Možda bih je dobro pretresao. Da, tako je.

— Što se dogodilo u Colinovu klubu? — Emma ponovi glasom koji se nije mogao ignorirati. ~ 297 ~

— Što? Oh, riječ je o onome sa Steyneom. Prišao je St. Mawrovu stolu u klubu. Rekao je nešto o cijelom tom lupetanju. Nisam čuo što je govorio. St. Mawr ga je ščepao za vrat. — Robin je bio rastrzan između divljenja i neodobravanja. — Kažu da su ga dva prijatelja morala odvući, inače bi ondje i tada ubio Steynea.

— Zbog mene? — ushićeno se pitala ledi Mary i njezine su suze kao nekim čudom presušile.

— Uvrijedio je Emmu, čuo sam — bezobzirno će Robin. — Nitko se zbog vas ne bi tako uzrujao.

— Zvijeri — reče ledi Mary.

— Vještice — ljubazno će Robin.

Emma je ispustila čudan zvuk pa su je oboje pogledali.

— Slušaj. — Robin se namrštio kad je vidio izraz sestrina lica. — Vjerojatno nisam trebao spominjati taj incident. — Na licu mu se pojavio izraz krivnje. — Zapravo, znam da nisam trebao. Nije prikladno za dame. Nadam se da nećete otkriti da sam širio tu priču.

— Ja hoću — uvjeravala ga je ledi Mary.

Robin ju je ignorirao.

Colin je već osramoćen pred svojim gradskim prijateljima, mislila je Emma. Zbog nje. To joj nije čak ni spomenuo.

— Jesi li dobro? — upita Robin.

— Da. — Željela mu je postaviti još pitanja o incidentu, ali ne sada, ne na javnomu mjestu, dok ledi Mary sve to upija. Rekla je kočijašu neka krene kući. ~ 298 ~

— Dođi me posjetiti — rekla je Robinu.

Robin je mahnuo, ni na što se ne obvezujući, i odjahao. Emma se tada morala voziti ulicama u otvorenoj kočiji s ledi Mary koja je kraj nje teatralno šmrcala u rupčić. — Prestanite — zamolila je djevojku. — Upropastit ćete sve što smo danas postigle.

— Uopće nije bilo tako — cvilila je djevojka iza rupčića.

— Naravno da nije — umirivala ju je Emma. Bilo joj je posve svejedno o čemu je riječ. Samo je željela da ledi Mary prestane plakati.

— Freddy Blankenship je progonio mene. Slao je cvijeće. Vodio me jahati. Uvijek je više puta plesao sa mnom u Almack’su. Kad mi je mama rekla da možemo očekivati prosidbu, iskoristila sam prvu priliku da mu kažem da se ne želim udati za njega.

Emma ju je smirivala, istodobno promatrajući krcatu ulicu i strepeći da bi ih netko mogao prepoznati.

Ledi Mary progutala je novi jecaj. — On je debeo i misli da sve zna — reče.

Nastojeći izgledati suosjećajno, Emma je odmahnula glavom. Jedva je čekala da stignu do kuće obitelji Morland.

— Rekao mi je da sam uštogljeni snob i mislim da za mene nitko nije dovoljno dobar. Ali to nije istina. On mi se jednostavno nije sviđao.

— Naravno — reče Emma, s olakšanjem shvativši da je plakanje završilo. ~ 299 ~

Ledi Mary je šmrcala. — Također mislim da mi je udvarao samo zato što sam kći jednog vojvode.

— Zvuči kao grozna osoba — primijeti Emma.

— Pa, jest. Sad mi se osvećuje širenjem tih priča tako da ispadnem smiješna.

— Pomalo kao vaša priča o Colinu — Emma nije mogla odoljeti.

— Nije — jadikovala je ledi Mary. Mokar je rupčić bacila na sjedalo. — Natjerat ću mamu da me odvede na ladanje.

Emma se pitala ne bi li to ipak bilo najbolje. Nije znala koliko će još moći trpjeti ledi Mary. Svakako bi je trebalo držati podalje od grofa Orsina. No budući da Colin izaziva sablazni u svojem klubu, možda je ionako sve uzalud. Odlučno je stisnula čeljust. Danas je koristilo njihovo zajedničko pojavljivanje u javnosti.

Znala je da su mnogi od onih s kojima su razgovarale počeli sumnjati u istinitost glasina. Mora nastaviti, a to znači da mora i ledi Mary. — To bi bilo ravno priznanju da su priče istinite — usprotivila se. — Želite li Freddyu pružiti to zadovoljstvo?

— Što mi drugo preostaje?

— Ignorirajte ga. Opet ćemo se zajedno voziti i svima pokazati da na nas ne djeluju glupi tračevi.

Ledi Mary zurila je u nju crvenim očima. Emma je shvatila da djevojka uopće nije glupa. — Vi samo želite pomoći St. Mawru — reče. — Uopće vas nije briga za mene.

— Rekli ste da mu i vi želite pomoći — podsjeti je Emma. ~ 300 ~

— Nikoga nije briga za mene — opet je zaplakala djevojka i još jednom zgrabila vlažan rupčić.

Srećom, u tom su se trenutku zaustavile ispred kuće Morlandovih. Emma ju je otpratila unutra. — Vama će također koristiti ako visokom društvu pokažete da na vas ne djeluju tračevi — rekla joj je. — Ako priče o Colinu nisu istinite, nije li vrlo vjerojatno da je Freddyev zloban napad isto tako neutemeljen?

— Mrzim ga — strastveno će ledi Mary.

— Naravno.

— Pokazat ću mu da ne može širiti laži o meni!

— Dobro — ohrabrivala ju je Emma.

— Svima ću reći da on nosi steznik. Čula sam ga kako škripi kad se sagnuo da podigne moju lepezu.

— Ne vidim... — poče Emma.

No ledi Mary je odjednom promijenila raspoloženje. — Potražit ćemo ga u parku i tada ću ga sasjeći — trijumfalno je dodala.

Emma je prikrila grimasu.

— Prava je sreća da ste ovo započeli. — Ledi Mary joj se blistavo nasmiješila, kao da je zaboravila na svoju mržnju prema Emmi. — Inače ne smijem izlaziti, znate, jer smo u koroti.

— Ne mislite li da biste trebali...

— Freddy će itekako požaliti što je uopće spomenuo moje ime — s velikim zadovoljstvom ustvrdi mlada djevojka. Okrenula se i, kao otmjena domaćica, pružila Emmi ruku. — Doviđenja — vedro reče. Podigla je skute i popela se stubama.

Osjećajući mješavinu strepnje i olakšanja, Emma ~ 301 ~

se vratila u kočiju. Događaji se odvijaju nekako prebrzo, mislila je, i ne baš onako kako je planirala. Čim je stigla kući, Emma je potražila Colina, ali on je bio vani. Tako je silno željela s njim razgovarati da se ničim nije uspijevala zaokupiti. Stoga je samo hodala salonom amo-tamo, iz trenutka u trenutak sve nestrpljivija i razdraženija. Međutim, njezine ga bezglasne naredbe nisu dovele kući. Morala se preodjenuti za večeru prije nego se vratio. Ipak je nešto kasnije čula da je stigao. No sobarica joj je uređivala kosu i znala je da će Reddings biti uz njega.

Morat će se svladavati do iza večernjeg obroka, frustrirano je zaključila.

— Kako je prošla vožnja? — Colin je upitao tijekom obroka.

— Uobičajeno.

— Prema onome što sam opazio, ledi Mary Dacre neobična je mlada žena.

— To svakako. — Nastojeći voditi normalan razgovor, Emma mu je pričala o svemu što se dogodilo tijekom vožnje. Colina je veoma zabavljao sukob između ledi Mary i Robina Bellinghama. — Obuzima me jaka želja da upoznam tog Freddya Blankenshipa — reče.

— Njega prepuštam tebi — odgovori Emma. — I svim se srcem nadam da naša sljedeća vožnja uopće neće biti slična ovoj.

Colin uzdigne obrve. — Zar će ih biti još?

~ 302 ~

— Da, mislim da hoće.

— Doista vjeruješ da je to potrebno?

Emma ga je pogledala. — Ti ne misliš? — naglašeno upita.

Nije reagirao na njezin signal. — Moraš postupiti onako kako misliš da je najbolje — samo je odgovorio.

— Ti nemaš nikakvo mišljenje o tome? — uporno će Emma. — Ne misliš da se skandal širi?

— Moj je ugled dovoljno jak da podnese izmišljotine te cure — odgovorio je.

— Shvaćam. Činilo se da Colin nije čuo ironiju u njezinu tonu.

Nasmiješio se. — Iz ovoga je proizišlo barem nešto dobro. Pridobila si moju majku.

— Što?

— Danas sam je sreo u Bond Streetu. Kad sam se požalio zbog nazočnosti ledi Mary u mojem salonu, skočila je u tvoju obranu.

— Šališ se?

— Ne, doista. Duboko su je impresionirala tvoja nastojanja da izbjegneš skandal. Izgrdila me jer kritiziram tako hrabru i domišljatu mladu ženu. Rekla je da te nisam zavrijedio.

— Pitam se zašto bi to rekla?

Nešto u njezino glasu konačno je doprlo do Colinove svijesti. — Jer si je osvojila na prepad — rekao je. — Zar nešto nije u redu?

— Sa mnom? Ne. — Je li te netko uvrijedio? Zar zato pitaš o skandalu? ~ 303 ~

— Ne znam — obrecnula se. — Je li me netko uvrijedio?

Colin ju je namršteno gledao. Prije nego je uspio nešto reći, ušao je lakaj i uobičajeno ceremonijalno poslužio drugo jelo. Kad su uzeli što su željeli i opet počeli jesti, John se smjestio u kutu, spreman ispuniti svaki njihov zahtjev. No također je ograničio mogućnost razgovora.

Obrok su dovršili uglavnom u tišini, a tada je John otvorio vrata blagovaonice te su zajedno izišli. — Hoćeš li sjesti u knjižnicu, ili bi radije u salon? — upita Colin.

— U knjižnicu — odlučno odgovori Emma.

Ondje će imati mnogo više privatnosti i mogućnosti za otvoren razgovor.

Smjestili su se na sofu ispred kamina. Colin je ispružio duge noge prema vatri. — Ovo je ugodno — rekao je. — Odavno nismo proveli večer kod kuće.

— Da. — Emma se napola okrenula prema njemu. — Želim o nečemu s tobom razgovarati.

— Slutio sam — suho je odgovorio.

— Zašto mi nisi rekao... — Emmu je prekinulo kucanje na vratima. — Što je? — prasnula je.

Ušao je Ferik i donio pladanj s bocama i čašama.

Blistavo im se nasmiješio kad ga je spustio na stolić pred njima.

— Gdje je John? — upita Colin.

Ferik se uspravio i raširio svoje goleme ruke. — Nažalost, pao je i ozlijedio koljeno — odgovorio je. — Ali znao sam da želite konjak, lorde, pa sam ga odmah ~ 304 ~

donio.

— Je li John dobro? — oštro upita Emma, pomislivši da zna kako je lakaj pao.

— O, da. Samo se mora malo odmarati. — Ferik ju je zavjerenički pogledao, a Emma mu je uzvratila mrkim pogledom.

— Clinton će se za njega pobrinuti — reče Colin, pogrešno protumačivši njezinu reakciju.

— Gospodin Clinton ima slobodnu večer — reče Ferik, kao da spominje neku prljavu naviku što ju je batler nedavno razotkrio. — Meni ne trebaju slobodne večeri, lorde. — Prekrižio je ruke na prsima. — Nikad ne bih poželio takvu...

— Da, da — prekinula ga je Emma. — Hvala, Ferik. Ništa drugo ne trebamo.

— Da, gospodarice. Ali, zar neću donijeti još drva za vatru? Kutija je gotovo prazna.

— Bit će nam dovoljno — reče Colin. Pogledao je Ferika i div se duboko naklonio.

— Da, lorde, hvala — rekao je i izišao.

— Mora prestati s time — rekao je Colin kad je zatvorio vrata za sobom.

— Opet ću razgovarati s njim — nestrpljivo će Emma.

— Ne. — Izgledao je zamišljeno. — Mislim da moramo iskušati jače mjere. Ne mogu dopustiti ozljeđivanje mojih lakaja.

— Kakve mjere?

Colin je uzdigao obrvu. — Mislim da ću za Clintona naručiti... novi kaputić. Imat će, ovaj, ~ 305 ~

srebrne gumbe.

Emma se morala nasmiješiti. — Ferik će pozelenjeti od zavisti.

— Točno. I vidjet će da Clinton i dalje uživa moju naklonost, unatoč njegovim napadima.

— Imaš smisla za intrige, milorde.

— Imam, zar ne? — Posegnuo je za bocom. — Hoćeš li mi se pridružiti?

Emma je odmahnula glavom pa je natočio samo jedan konjak.

— No, dakle — rekao je nakon što je s užitkom popio gutljaj. — O čemu si željela razgovarati?

— Zašto mi nisi rekao što se dogodilo u tvojem klubu? — bez uvoda upita Emma.

— U mojem klubu? — ponovio je.

No Emma je po oprezu u njegovim očima vidjela da točno zna o čemu ona govori. — Čujem da si ondje napao nekog čovjeka — nestrpljivo je nastavila. — Javno, u blagovaonici. I čula sam da je to bilo zbog uvrede meni.

— Od koga si čula? — Colin upita blagim, opasnim glasom.

— Zašto mi nisi rekao? — opet će Emma.

— Za to nije bilo razloga. — Colin se malo okrenuo od nje. Nije se ponosio svojim ponašanjem tijekom tog nesretnog incidenta. Razbjesnila ga je činjenica da je Emma za to saznala.

— Nije bilo razloga? Nije li to u vezi s tim glupim skandalom protiv kojeg se borimo?

— Ne želim raspravljati o tome. ~ 306 ~

— Ja insistiram na raspravi o tome! — uzvikne Emma.

— To se tebe ne tiče — prasnuo je.

— Ne... — Bila je tako bijesna da trenutak nije mogla govoriti. Bubnjalo joj je u sljepoočnicama. — Shvaćam — na koncu je procijedila. — Znači, ne surađujemo na tom problemu. Nismo partneri sa zajedničkim problemom koji si mogu uzajamno pomoći. Može nam biti svejedno što radi onaj drugi i smatrati da se to nas ne tiče!

— Emma!

— Nisam znala. Budalasto sam zaključila da naša nagodba znači da imamo zajedničke interese i ciljeve.

Ispričavam se jer sam prekoračila granice, milorde.

Pazit ću da se to ne ponovi!

— Stvaraš od muhe slona — reče Colin.

— Oh? Zar gospoda u tvojem klubu redovito dave jedan drugoga? Stekla sam posve pogrešno mišljenje o tome.

— Namjerno se ponašaš iritantno — optužio ju je.

— Onda nije nikakvo čudo da je ženama pristup zabranjen — nastavila je Emma kao da ništa nije rekao. — Nismo osobito sklone tučnjavama.

Colin ju je uhvatio za ramena, lagano je prodrmao i primorao je da ga pogleda. — Prestani!

Prstima joj je čvrsto stiskao nadlaktice. Emma je duboko udahnula.

— Tko ti je o tome pričao? — pitao je.

Opet je udahnula, neuspješno se pokušavajući ~ 307 ~

smiriti.

— Saznat ću — rekao je.

— Kakve to veze ima?

— Emma!

— Možda se to tebe ne tiče — odbrusila je.

Migoljila se, nastojeći se osloboditi njegova stiska.

Colin ju je opet lagano prodrmao. — Ako mi odmah ne kažeš, ja ću...

— Što? Zadaviti me?

Pustio ju je tako naglo kao da se opekao. Stisnuo je oči dok ju je fiksirao pogledom. — Netko koga si srela u parku, kladim se — rekao je. — Ali običan poznanik ne bi se usudio... — Stegnuo je čeljust. — Tvoj brat — pogodio je. — Nema dovoljno pameti da drži jezik za zubima.

Emma se svim silama trudila zadržati bezizražajno lice, ali je on ipak shvatio istinu.

— Proklet bio! — zarežao je Colin. — Zašto se ne može zadovoljiti svojom apsurdnom odjećom i izigravanjem budale za stolovima. Ja ću...

— Za stolovima? — ponovi Emma.

Colin ju je pogledao.

Uspravila se i stisnula šake. — Zar još uvijek igra u velike uloge?

— O, da. Nema nimalo pameti ni u tom području.

— Zašto mi nisi rekao?

— Upravo jesam — prasnuo je, poželjevši da mladi Robin Bellingham nestane.

— Hvala — gorko je odgovorila. — Zacijelo mi ~ 308 ~

nikad ne bi rekao da nismo započeli ovu... raspravu.

— Nisam njegova dadilja.

— Ne, na dan našeg vjenčanja posve si mi jasno rekao da mu nećeš pomoći. I upravo smo utvrdili, naravno, da ni u čemu ne djelujemo zajedno. Morat ću sama učiniti sve što je u mojoj moći.

— Emma — reče Colin. Pitao se kako su stigli do ove točke. Nije se mogao točno sjetiti.

— Razgovarat ću s njim — mrko će Emma. — Znam kako to ide. Znam kamo ga može odvesti kockanje. Mora me poslušati.

— Treba razgovarati s tvojim ocem — automatski odgovori Colin. — Kad ne bi vršio takav pritisak... — Prekinuo se.

Uspomene na odrastanje u očevu kućanstvu zapljusnule su Emmu. Od svoje je djece uvijek očekivao savršenstvo, a njezino je ponašanje zasigurno Robinu otežalo situaciju. Zagledala se u žeravicu, jarko crvenu u kaminu. — Ne želim razgovarati s ocem — tiho je priznala.

— Pa, onda nemoj — reče Colin. — Mladi se ljudi odviknu od takvog ekstravagantnog ponašanja, znaš. Preuveličavaš situaciju.

Emma je zurila u njega. Pred očima joj se pojavila slika Edwarda uništenog strašću za kockanjem. Colin nije razumio. Osjećala je kako ponor, iznenada stvoren između njih, postaje sve širi.

— Ne zabrinjavaj se — hladno je rekla i ustala sa sofe.

— Nastojat ću da to ostane nešto što se tebe ne tiče.

— Pa, i ne tiče me se — progunđao je. Činilo mu ~ 309 ~

se da je bijesan na cijeli svijet. Emma se ponaša krajnje nerazumno, mislio je.

Kad je otišla, Colin je ponovno ulio konjak u čašu i mrzovoljno se zagledao u vatru. Emma je nepravedna, mislio je. Ne sluša. Ima i prokleto opak jezik. Znao je da se one večeri u klubu ponio poput idiota. Nitko mu to ne treba reći, niti mu trebaju sarkastične primjedbe o tučnjavama. Zar se svaki put, kad na to pomisli, ne lecne u sebi? Ne mora li trpjeti šale poznanika koji se pretvaraju da su dobronamjerni? Nije li itekako svjestan da mu je njegovo nimalo svojstveno ponašanje uvelike otežalo suzbijanje skandala? Mora li ga time bockati?

Colin je prkosno opet napunio čašu i popio velik gutljaj. Mogla bi imati više povjerenja u njega, mislio je. Trebala bi znati kako je paklenski neugodno napraviti takvu budalu od sebe u javnosti. Ali njoj je stalo samo do njezina prokletog brata. Je li on toga vrijedan? Ne! Mladi idiot bez dovoljno pameti da takvu priču zadrži za sebe, ili na vrijeme ode od kockarskih stolova, ili izabere pristojan prsluk.

Namršteno zureći u žar, Colin je odolio iskušenju da čašom tresne o cigle kamina. Jedno je sigurno, neće dopustiti da ga opterete preodgojem Robina Bellinghama. Kratak boravak u dužničkom zatvoru sigurno bi koristio mladoj budali, zlobno je pomislio.

~ 310 ~

Devet

mma je idućeg jutra, prije nego je dospjela razmisliti, pozvala Ferika. Pješice su krenuli londonskim ulicama do one koja joj je bila sablasno poznata. Kad su stigli u to područje, zastala je na uglu i pogledala niz ulicu. Raskošne kuće od crvene cigle ukrašene sivim kamenom. Cijela je ulica bila plod rada jednog uglednog arhitekta.

Izlizana kaldrma i uredni pločnici sa stupovima za privezivanje konja. Oribani pragovi koje deseci kućnih pomoćnica pomno održavaju. Nevjerojatno, na broju šesnaest, u kući stare gospođe Grainger, cvatu ruže u prozorskom sandučiću. Sve je ostalo zapanjujuće nepromijenjeno.

— Zar ovamo idemo, gospodarice? — upita Ferik.

Kimnula je, na trenutak nesposobna govoriti.

— Tko živi ovdje? — želio je znati.

— Ja sam tu nekoć živjela. — Riječi je izgovorila šaptom.

Ferik se sagnuo prema njoj. — Nisam čuo, gospodarice.

Pribravši se, Emma je duboko udahnula i

~ 311 ~

uspravila se. — Ovdje sam živjela kao dijete, Ferik. Tu je dom moje obitelji.

— Ah. — Div je s velikim zanimanjem pogledao naokolo. — Ugodno mjesto — zaključio je.

— Da. — Opet je krenula, hodajući desnom stranom ulice do broja jedanaest.

— Posjetit ćemo vašeg oca, gospodarice?

Ponovno je kimnula.

— Ah. To je dobro. — Doimajući se zadovoljnim, hodao je za njom.

— Odobravaš to, Ferik? — pomalo ironično upita Emma.

— Pravilno je izraziti poštovanje svojim roditeljima. Niste posjetili oca otkako smo se vratili u Englesku.

— Kad sam odlazila, nismo se rastali prijateljski — suho je rekla.

— Ali sad ćete to ispraviti — primijetio je Ferik.

— Ispraviti? On bi to trebao učiniti.

Dok su se približavali ulaznim vratima Bellinghamove kuće, Ferik je polako odmahnuo glavom. — Ne, gospodarice, dijete mora popustiti.

Pogrešno je ponižavati starije.

Emma je zaustila kako bi mu proturječila, ali se predomislila. — Ništa ne znaš o tome — progunđala je i pokazala mu neka pokuca.

Vrata je otvorila još jedna poznata osoba. — Dobar dan, Wigginse — rekla je.

— Gospođice Emma! — Stari se batler veoma obradovao. — Kako je lijepo opet vas vidjeti. Svi smo ~ 312 ~

čuli... želim reći, smijem li vam čestitati u ime cijelog osoblja?

— Hvala vam. — Emma se osjećala krivom pod njegovim dobrodušnim pogledom. Možda je ipak ranije trebala doći u posjet. — Doći ću u kuhinju prije nego odem — rekla je. — Je li moj otac kod kuće?

— Da, gospođice. U radnoj sobi.

Emma je ušla. Wiggins je tek tada opazio Ferika.

Vidljivo se lecnuo.

— Ovo je moj sluga Ferik — umirila ga je Emma.

Wiggins je zapanjeno gledao prema gore. — Zar doista, gospođice? — reče slabašnim glasom.

Ferik se veoma duboko naklonio. — Izražavam poštovanje kućanstvu oca moje gospodarice — rekao je dubokim glasom.

— Uh. — Wiggins je zurio u presamićenog Ferika i tada upitno pogledao Emmu.

— Samo prihvatite — šapnula je.

— Ovaj. Da. Hvala — reče Wiggins. Ferik se uspravio široko se smiješeći.

— Čekaj me ovdje — reče mu Emma.

— Da, gospodarice. — Krupan je čovjek kliznuo na pod u predvorju i leđima se naslonio na zid.

— Gospođice Emma! — protestirao je stari batler.

— Bit će u redu. Ne brinite. — Ostavivši ih da to sami riješe, Emma je požurila u stražnji dio kuće.

Oklijevala je pred vratima radne sobe. Ako je kao dijete bila pozvana u tu sobu, to je značilo da će je izgrditi. Ona i Robin nisu smjeli ulaziti bez pratnje, a ~ 313 ~

njihov se otac uvijek ovamo povlačio kad je bio loše raspoložen. Morala je prikupiti hrabrost da bi podigla ruku i pokucala.

— Da — iznutra se začuo osoran glas.

Emma je progutala slinu i otvorila vrata.

Njezin je otac sjedio u naslonjaču kraj kamina.

Svjetlost je dopirala kroz prozor iza njega i obasjavala stranice knjige u njegovim rukama. Njegova griva bijele kose podsjećala je na svjetlucavi oblak, a lice grubih crta bilo je u sjeni. — Što je? — oštro je pitao i podigao glavu. Iznenađenje je odmah zamijenilo razdraženost. Dohvatio je štap kako bi ustao.

— Emma, draga moja, kako je divno da si došla.

— Molim te, nemoj ustajati. — Prešla je sobu i zaustavila se pred njim.

— Kako krasno iznenađenje — dodao je i opet utonuo u naslonjač. — Sjedni, sjedni. Veoma lijepo izgledaš.

— Hvala. — Sjela je u naslonjač s druge strane kamina.

— Sve je u redu, zar ne? — oštro je pitao. — Nema nikakvih problema sa St. Mawrom?

— Nema, oče.

— Ah. Dobro, dobro. Samo sam se pitao, znaš.

Nisi bila ovdje od... — Ostavio je tu misao da visi u zraku, okrenuo se i žustro povukao uže zvona. — Kavu? Čaj?

— Ne bih... Šalicu čaja.

Vrata su se otvorila. — Bess, gospođica Emma je ovdje — rekao je. — Donesi nam čaj. ~ 314 ~

— Da, gospodine. — Sluškinja je hitro savila koljeno. — Drago mi je da vas opet vidim, gospođice Emma.

— Hvala, Bess.

Dok su čekali, Emma je razgovarala o općenitim temama, ali kad je stigao čaj i oni su opet ostali sami, rekla je: — Zapravo, došla sam razgovarati o Robinu.

Bellinghamu je s lica nestao smiješak. — Što je sad učinio? — oštro upita.

— Ništa nije učinio. Ili, bolje rečeno... — Skupila je hrabrost. — Zabrinuta sam zbog njegovog kockanja — reče.

— Proklet bio taj mali — prasne njezin otac. — Zar se i dalje kocka? Govorio sam mu i govorio.

Zaprijetio sam da ću mu posve ukinuti džeparac. Ali on ne sluša. — Stariji čovjek šakom udari po naslonu za ruke. — Kožu ću mu oderati.

Emma nije uspjela potisnuti drhtaj strepnje.

Koliko je često galamio na nju dok je ovdje živjela. — Molim te — reče.

— Što?

— To nimalo ne koristi.

Mrko ju je gledao. — Zacijelo imaš neki prijedlog? Inače ne bi došla ovamo.

— Ne znam — rekla je. — Mislila sam da bismo zajedno mogli naći neko rješenje. Bojim se, oče. Jako dobro znam što se može dogoditi čovjeku ovisnom o kockanju.

Nešto je progunđao.

— Ne bih mogla gledati kako Robin srlja u ~ 315 ~

propast poput...

— Poput onog nitkova Edwarda Tarranta — dovršio je.

Kimnula je.

— Od samog sam ti početka govorio da je on bezvrijedan lovac na imetak.

— Da. Jesi.

— Ali, ne, ti si bila pametnija. Otkrila si da sam imao pravo, eh?

— Da, oče — bezizražajnim tonom odgovori Emma.

— I sada dolaziš ovamo i govoriš mi kako bih trebao odgajati svog sina, je li?

— Ne! Nisam tako mislila. Samo želim...

— Baš krasno. Doista. Ako sam strog prema malome, to je zbog tebe, znaš.

— Zbog mene? — Emma je zurila u njega.

— Nisam kanio dopustiti da podivlja, uništi svoj život kao što si ti učinila. Pokušavao sam ga obuzdati.

I što ako jesam? — Ratobrono se mrštio.

— Znam da sam otežala situaciju — počela je Emma.

— Otežala! Baš si izabrala riječ. Nemaš pojma kako je bilo.

— Zacijelo nemam — priznala je.

Otac ju je ljutito gledao ispod čupavih bijelih obrva. — Bio sam izvan sebe kad si pobjegla. Nastojao sam biti dobar roditelj nakon smrti vaše majke, znaš.

Dao sam sve od sebe, što vjerojatno nije bilo mnogo.

A tada si ti odbacila sve svoje izglede i pobjegla s ~ 316 ~

onim... — Stisnuo je zube. — Pa, zarekao sam se da se tako nešto više neće ponoviti.

Emma je prvi put osjetila kajanje zbog svog odnosa prema ocu. Kad je imala sedamnaest godina, u njezinu umu nije bilo mjesta za drukčije stavove. — Žao mi je, oče — reče.

Zurio je u nju dok su mu se usta pomicala kao da žvače žilav komad mesa. — To mi nikad ranije nisi rekla — primijetio je.

— Znam.

— Hmm. — George Bellingham pročistio je grlo i potom progutao slinu.

— Misliš li da se Robin buni protiv tvojeg ‘obuzdavanja’? — pitala je nakon kratke stanke.

Bellingham je trepnuo, zatim se namrštio. — Kocka se samo zato što sam mu ja to zabranio? — Odmahnuo je glavom. — Ne, to je apsurdno. Robin je inteligentan momak.

— Naravno — složila se Emma. — No, poput većine mladih ljudi, i on se voli zabavljati.

— Nije on nikakav ženskasti kicoš, unatoč njegovoj smiješnoj odjeći — zarežao je Bellingham.

— Ne, doista. Mislim da čak uživa u povremenom pokazivanju autoriteta. Otprilike kao jahanje konja za kojega svi tvrde da je neukrotiv.

Bellingham ju je promatrao ispod čupavih bijelih obrva.

— Ili utrkivanje kočijom na dva kotača kroz najprometniju ulicu u Bathu?

Stariji je čovjek nakrivio glavu. ~ 317 ~

Emma ga je mirno promatrala, ne dopuštajući da je zastraši mrkim pogledom.

Bellingham se na koncu nasmijao. — Pričao sam ti previše tih priča dok si bila djevojčica, nisam li?

— Sve sam ih zapamtila — sa smiješkom će Emma.

— Moj me otac dobro namlatio zbog te utrke — dodao je. — Udijelio mi je sve moguće budale i zaprijetio da će me ostaviti na ladanju dok ne navršim tridesetu.

Emma je mudro šutjela.

Bellingham je opet uzdahnuo. — Kad se vratio iz škole, zabranio sam Robinu da bilo što igra, čak i najbezazlenije kartaške igre. Možda sam bio previše strog.

Emma je samo slušala.

— On je vatren momak, baš kakav sam i ja bio.

Kimnula je.

— Kockanje nama nije u krvi — tvrdio je.

— Ja ga mrzim — uvjeravala ga je.

Bellingham je nekoliko trenutaka razmišljao. — Zacijelo imaš neke prijedloge? — Istodobno je zvučao optimistično i kivno.

— Pitala sam se... što kad bi Robinu prestao spominjati temu kockanja? — rekla je. — Tako se ne bi imao protiv čega buniti.

— Što kad mi dođe s dugovima? — upita Bellingham. No prije nego je Emma odgovorila, namrštio se i rekao: — Premda to već dugo nije učinio. Ne znam kako se snalazi, jer uvijek gubi više ~ 318 ~

nego što dobiva. Mali je prokleto loš igrač.

— Možeš mu reći da se to tebe ne tiče, da je sad muškarac i ti vjeruješ da sam može upravljati svojim prihodima.

— Ali ne može — uzviknuo je njezin otac.

— Možda ne može. Moguće je da ćeš ga opet morati spašavati. Ali tko zna što bi mogao učiniti ako mu se pruži prilika i nema kritiziranja?

— Hmm — glasio je jedini odgovor. Međutim, u starčevim se očima nazirao gorljiv izraz i Emma je shvatila da se time mora zadovoljiti. Dodatnim pritiskom ništa ne bi postigla. — Ti moraš odlučiti što je najbolje — zaključila je. — No, ako ja nešto mogu učiniti, moraš mi to odmah reći.

— Mogla bi mu ispuniti vrijeme — odmah je rekao njen otac. — Mali želi biti glavni u društvu.

Rado odlazi na bilo koju vrstu otmjenih druženja. Isto tako, to bi ga držalo podalje od kockanja.

— To mogu — spremno je rekla. Odjednom joj je nešto palo na pamet. — Zapravo, mislim da mogu čak i bolje od toga. — Briljantna zamisao, mislila je Emma. Savršeno.

Emma i Colin su za tu večer davno dogovorili odlazak u kazalište s njegovom majkom. Dok je dovršavala svoje dotjerivanje, Emma se zarekla da će Colinu pružiti točno ono što je tražio u svojoj bračnoj

~ 319 ~

nagodbi. Pokazat će mu da se bolje od njega drži uvjeta njihova partnerstva. Bit će ljubazna, ali distancirana, izrazito srdačna, ali površna, sve u svemu, utjelovljenje prikladne plemićeve supruge. Još jednom pogledavši svoju vrhunski krojenu haljinu od tamnocrvenog baršuna i kaskadu plavih uvojaka, kimnula je i sišla da se pridruži svomu mužu.

Kad je u predvorju ugledao njezin blistavi smiješak, Colin je najprije osjetio olakšanje, potom laganu zbunjenost. Ako je očekivao nastavak njihove ranije svađe, mislila je Emma, otkrit će da je ne poznaje onako dobro kako je mislio. Visoko uzdignute glave, gracioznog i arogantnog izraza lica i držanja, prošla je kraj Clintona koji im je otvorio vrata i dopustila lakaju da joj pomogne ući u kočiju.

Pažljivo je namještala skute da se baršun ne bi zgužvao kad joj se Colin pridružio. Lakaj je zatvorio vrata kočije i popeo se iza konja te su krenuli. Vozilo se lagano njihalo na oprugama i Emma se uhvatila za remen da bi mogla sjediti posve uspravno.

— Emma — počeo je Colin.

— Jesi li čuo nešto o toj predstavi? — vedro je pitala. — Tvoja majka nije znala kakva je radnja, ni tko glumi, ni išta drugo.

— Mislim da je sinoć bila premijera. Ne znam drugo.

— Ah. Znači, pustolovina — primijetila je.

— Pustolovina — ponovio je Colin, promatrajući je.

— Mnogo je zanimljivije gledati nepoznatu ~ 320 ~

predstavu, ne misliš li? — Dok je govorila, Emma je promatrala ulične prizore. — Možda će doživjeti neuspjeh, naravno. Postoji ta opasnost. No, ako je dobra, čovjek uživa u otkriću.

— Uživa? — ponovio je kao da mu je ta riječ posve strana.

— Oduvijek volim kazalište — nastavila je. — Imala sam sreću da mogu gledati predstave diljem kontinenta, jednom čak i u Konstantinopolu. Znaš li da ondje...

— Što je to, dovraga? Je li to... neinteligentno brbljanje neka vrsta...

— Neinteligentno? — Emma je svim silama nastojala zadržati miran i srdačan glas. — Iskreno se ispričavam, milorde. Jesam li ti dosađivala? Trebao si to odmah reći.

— Je li to zbog onoga sinoć? Jer sam želio...

— Sinoć? — prekinula ga je, kao da se pokušava sjetiti o čemu on govori. — O, stigli smo. Nije li prava sreća da živimo tako blizu kazališta?

— Emma!

No lakaj je već otvarao vrata i spuštao stube.

Colinova majka i sir Oswald Staunton, stariji čovjek, prijatelj njegova pokojna oca, čekali su ih na stubama zgrade. Odmah su se zaputili do lože što ju je starija žena za tu večer uzela. Vrijeme do dizanja zastora ispunili su zauzimanjem svojih mjesta i razmjenjivanjem uobičajenih uljudnosti. Nije bilo prilike za privatan razgovor.

Kad je predstava počela, Emma se nagnula ~ 321 ~

naprijed i pripremila za uživanje. Doista je voljela kazalište. Predstave su joj odvlačile pozornost i pružale joj utjehu čak i u najgorim trenucima života.

Uvijek je uspijevala zaboraviti na svoje nedaće dok je pratila razvoj priče.

Glumci su počeli. Emma se laktom naslonila na ogradu i dlanom poduprla bradu. U mislima je nabrajala likove: bezazlena mlada heroina, nepokolebljiv junak, zločesta stara teta i neželjeni prosac. Sve previše poznato, mislila je, razočarana kvalitetom prvih rečenica. Činilo se da će ovo biti sasvim obična predstava.

Tada se dogodilo nešto čudno. Emma je trepnula, pitajući se je li to doista vidjela, i zaključila da nije mogla. Ili se radilo o slučajnosti, o pogrešci.

Glumci su se kretali pozornicom i deklamirali svoje previše predvidive rečenice. Uslijedilo je još nešto čudno, a zatim i treća neobičnost tako da je Emma zapanjeno zinula. Okrenula se da vidi jesu li ostali nešto primijetili. Sir Oswald je izgledao pospano i očito se dosađivao. Colinova se majka doimala nestrpljivom i često je pogledom tražila znance u publici. Emma je pogledala Colina. U njegovim je ljubičastim očima vidjela podrugljiv bljesak i kut usta mu se trzao od obuzdavanog smiješka.

— Jesi li vidio... ? — šapnula je.

— Jesam, svakako — odgovorio je prije nego je dovršila rečenicu. — Veoma neobična predstava.

Opet su se okrenuli prema pozornici, a u idućem su trenutku oboje prasnuli u smijeh. ~ 322 ~

— Vas ste dvoje veoma veseli — primijeti Colinova majka. — Meni ova predstava nije tako zabavna. Zapravo, prilično je iritantna.

— Mislim da se glumci slažu s tobom, majko — reče Colin — ili su samo veoma antipatični jedni drugima.

— Jesi li vidio kako je onaj koji glumi suca ispružio nogu da se stara dama spotakne? — upita Emma.

— Petom mu je zagazila na tu nogu — složio se Colin. — Iznimno je okretna za svoju dob. Veoma ju je kreativno opsovao.

Emma se opet nasmijala. — Tada su se svi glumci morali ponašati kao da je to dio predstave.

Onaj visoki koji igra junaka već izgleda prilično očajno.

— Ja tu ne vidim ništa smiješno — gunđao je sir Oswald. — Sramotna izvedba, rekao bih. Glumce više zanima kako će poniziti jedni druge nego kako će zabaviti publiku.

Emma i Colin su se pogledali. Lica su im izražavala identičan ciničan humor. Emma se pitala jesu li se ikad nečije reakcije tako podudarale s njezinima. U prošlosti se često osjećala kao da nije u suglasju s ostalima, ili je nerazumna. Osjetila je drhtaj emocija i skrenula pogled.

Kad se zastor spustio nakon prvog čina, to je primljeno s više entuzijazma nego prethodna scena.

Emma je opazila da neki ljudi odlaze, ali kad je sir Oswald predložio da i oni odu, odmah se željela ~ 323 ~

pobuniti.

— Ne, ne, moramo ovo odgledati do kraja — Colin je prigovorio prije nje. — Veoma me zanima što će biti dalje. Mislite li da će uspjeti izvesti predstavu do kraja?

— Nisam sigurna kad je riječ o mladoj heroini — reče Emma. — Malo prije spuštanja zastora izgledala je kao da će eksplodirati.

— Ne smijemo to propustiti.

— Ne, molim te — nasmiješeno je odgovorila.

Sir Oswald je nešto promrmljao. — Barem idemo nešto popiti — gunđao je i pomalo ukočeno ustao.

Zajedno su sišli u krcati foaje gdje su oni koji nisu željeli ostati u ložama pozdravljali prijatelje i proučavali odjeću drugih gledatelja. Colin je otišao po vino. Njegovu majku i sir Oswalda pozvala je skupina poznanika, pa su se pridružili njihovu krugu. Emma je stajala odmah iza njih i promatrala živahno mnoštvo kao da je to druga predstava.

— Ne razumijem što se događa u ovoj predstavi — prigovarala je neka žena na njezinoj lijevoj strani.

— Nema nikakvog smisla.

— Mlada djevojka ne izgleda loše — čula je kako neki kicoš mrmlja svojem prijatelju. — Mislim da ću kasnije šmugnuti iza pozornice kako bih je upoznao.

Emma se pitala zabavlja li još nekoga u publici način na koji se glumci ponašaju. Samo Colina, pomislila je s neobjašnjivom melankolijom. Potražila ga je pogledom i vidjela da još uvijek čeka vino.

— Dobra večer — reče uglađen, mrzak glas kraj ~ 324 ~

njezina uha.

Emma se okrenula i našla licem u lice s grofom Juliom Orsinom.

— Kad sam vas ovdje vidio, odlučio sam vas pozdraviti — dodao je.

Ništa nije rekla.

— Uživate li u predstavi? — pitao je Orsino, kao da su srdačni znanci. — Bojim se da nije osobito dobra, zar ne?

— Odlazite.

— Draga barunice...

— I držite se daleko od mene — kroza stisnute je zube dodala Emma.

— Ali ostavljeni ste ovdje posve sami — odgovorio je s lažnom zabrinutošću. — Ne mogu...

— Nisam sama.

— Doista? Želite li da dovedem vaše prijatelje?

— Pogledom je preletio mnoštvo.

Emma je postala neugodno svjesna sir Oswalda i Colinove majke iza sebe, kao i činjenice da se Colin već zacijelo vraća. Nije željela da upoznaju Orsina.

Ako grof misli da je može prisiliti da ga predstavi, mislila je stegnute čeljusti, posve je u krivu. Još uvijek nije shvatio s kim ima posla. Ako želi javnu sablazan, ona će mu je priuštiti. Drhteći od gnjeva i napetosti, Emma se posve uspravila i bez riječi mu okrenula leđa, javno ga ponizivši. Svatko tko je to vidio, znat će da odbija priznati poznanstvo. To je za Orsina očita i ponižavajuća uvreda. Itekako ju je zaslužio, prkosno je mislila. To će mu pokazati da mora nestati iz njezina ~ 325 ~

života, jer ako to ne učini, Emma je bila sigurna da će iz toga proizići nešto užasno.

U jednom beskonačnom trenutku uopće nije čula žamor oko sebe. Tada je suptilan pokret uznemirio uvojke na njezinu obrazu. — Bilo bi vam pametno da me dođete posjetiti — šapnuo je Orsino, usnama joj gotovo dotaknuvši uho. — Bio sam veoma strpljiv. Trpio sam vaš prezir. Ali to će sad prestati.

Požalit ćete ako mi se do sutra ne javite, vjerujte mi.

Povukao se. Emma je osjećala kako se udaljava.

Nekoliko ljudi u blizini znatiželjno ga je pogledalo, a potom su krišom pogledavali nju. Nepristrano je opazila da joj ruke drhte i priznala sebi da se boji Orsina. Vidjela je previše onoga što može i što je spreman učiniti.

Pred očima joj se pojavila vinska čaša. — Izvoli — reče Colin.

Emma se prenula.

— Jesam li te prestrašio? Ispričavam se.

Uzela je čašu.

— S kim si maločas razgovarala?

Pogledala ga je i brzo se okrenula. — Ja? Ni s kim. Ni s kim nisam razgovarala. — Popila je nekoliko gutljaja, trudeći se mirno držati čašu.

Colin je proučavao Emmino okrenuto lice. Jasno je vidio da razgovara s nekim strancem nezdrava izgleda u kričavoj odjeći. Vidio je kako mu je okrenula leđa, a vidio je i kako joj se čovjek primaknuo i šapnuo joj nešto zbog čega je Emma problijedjela. Čovjek je zračio nečim što mu se uopće nije sviđalo. Osjećao je ~ 326 ~

neopipljive znakove upozorenja stečene iskustvom.

Emma ne bi smjela imati nikakav kontakt s takvom vrstom čovjeka.

No sjetio se da je u svojem ranijem životu imala mnogo kontakta s tom vrstom ljudi. Colin se namrštio. Odjednom mu je palo na pamet da Emma možda nešto krije iz godina provedenih s Edwardom Tarrantom. — Zdepast čovjek sa žutim prslukom — podsjetio ju je, ne želeći to zanemariti.

— Oh. — Emma je duboko udahnula. — Ah, on.

Samo je pitao kako će, ovaj, doći do trećeg reda loža.

Možda bi joj vjerovao da nije tako uzrujana, mislio je Colin. Gledao je kako nedokučive emocije prelaze njezinim lijepim licem. Očito ju je pojavljivanje tog čovjeka uzrujalo. A još je očitije da mu neće reći zašto.

Ta ga je spoznaja duboko uznemirila.

— Ne poznaje kazalište? — jednostavno je morao dodati.

— Što? Oh, ne. Ja... vjerujem da nije iz grada.

Dobro ju je upoznao. Nije moguće da skriva nešto nečasno. Ali zašto mu onda ne kaže što se događa? Želio ju je prisiliti da mu kaže, shvatio je Colin. Želio je reći da je njezino lice jasno pokazivalo da poznaje tog čovjeka, te da su je uzrujale njegove riječi. Želio je zahtijevati da mu se povjeri, i možda još važnije, da objasni zašto u tome oklijeva.

No nije se usudio. Znao je za njezinu prošlost kad ju je oženio, mislio je Colin. Sigurno ništa nije ~ 327 ~

tajila. Prihvatio je to kao dio njihove nagodbe. Nije se imao na temelju čega žaliti. Njihov mu razuman dogovor nije davao pravo da zna ono što mu ona ne želi reći. Međutim, taj argument nije uvjerio jedan njegov vatreni, ranjivi dio. Želio je da mu se povjeri. Žestina te potrebe potresla je Colina pa ju je brzo pokušao gurnuti iza poznatog obrambenog mehanizma. Sebe je uvjeravao da je samo želi zaštititi.

U tome nema ničeg lošeg. To je uloga muža. Duboko je udahnuo. Odlučio je diskretno istražiti tog čovjeka.

Tada će vidjeti.

Oglasilo se zvono i pozvalo ih natrag na njihova mjesta. Stajali su u mnoštvu krcatom znatiželjnih tračerica, mislio je Colin, a svaka bi bolje od najboljeg lovačkog psa nanjušila neku poslasticu. To nije bilo mjesto za privatan razgovor. Emmi ne bi palo na pamet da mu u tako pakosnoj sredini nešto povjeri.

Iz nekog mu je razloga znatno laknulo. Sad je samo želio da s njezina lica nestane zabrinuto mrštenje. — Jedan mi je konobar rekao da je starija glumica odbacila čovjeka koji igra suca jer ju je očarao mladi junak — rekao je kad joj je ponudio ruku da bi je odveo u njihovu ložu. — A on se koleba između nje i glumice-naivke. Cijela je postava zbog toga u kaosu.

— Stvarnost ometa umjetnost? — s mukom će Emma.

— I to žestoko, očito. Doslovce, u ovom slučaju.

Nasmiješila se, a Colina je čudno stegnulo oko srca.

— Možda su tijekom pauze riješili problem — ~ 328 ~

rekla je kad su im se na stubama pridružili Colinova majka i sir Oswald.

— Nadam se da nisu, priznajem — odgovorio je.

Pogledao ju je u oči i uzdigao obrvu.

— I ja — priznala je i ponovno se nasmiješila, opuštenije.

Kad se zastor opet podigao, odmah se vidjelo da glumci tijekom pauze nisu riješili svoje probleme. Lica su im bila ukočena od gnjeva dok su izgovarali tekst predstave koja je najavljena kaokomedija. Kad se jedan od glumaca morao sagnuti nad daminom rukom, po izrazu bola na njezinu licu bilo je očito da joj je svojim stiskom gnječio prste. Zauzvrat, kad mu je ulijevala vino u čašu, namjerno mu je zalila hlače i ostavila neugodnu mrlju. On je nato životinjski iskesio zube. — Izgleda kao da bi je veoma rado ugrizao — primijetio je Colin, a Emma ga je nagradila smijehom.

Nakon toga, situacija se samo pogoršavala.

Glumci su se međusobno zakrivali, izgovarali su rečenice iz drugih predstava i koristili svaku priliku da ometaju kolege. Zavladala je opća zbrka, uloge su se mijenjale prema hiru osobe koja je posljednja govorila i primorala ostale da pronalaze razumljive odgovore na ono što je rečeno. To je Emmu i Colina uvuklo u igru pogađanja. Nadmetali su se u šaptanju naslova djela iz kojeg potječu riječi. Za deset su minuta naveli šest različitih naslova.

— Ne opet Hamlet — pobunila se Emma nekoliko minuta kasnije, obrisavši suze smijeha s ~ 329 ~

obraza. — Čovjek koji igra suca valjda sve to zna napamet.

— Čini se da mu se mnogo toga čini veoma prikladnim — složio se Colin i ponovno se glasno nasmijao kad je starija glumica kolegi dobacila ubojit pogled.

Na prednji dio pozornice počeli su padati odgrisci jabuka, zgužvani programi i drugo smeće.

Bacali su ih nezadovoljni gledatelji iz partera. Mlada glumica to više nije mogla trpjeti, pa je komad voća namjerno šutnula natrag u publiku, izazvavši zloslutno gunđanje. Junak predstave zgrabio ju je za ruku i grubo okrenuo prema sebi, kroza stisnute zube izgovarajući romantičan tekst.

— Ovo je strašno — rekla je Colinova majka, mada se već i ona smiješila. — Hajde, idemo.

— Zar ne želiš vidjeti kako će završiti, majko? — Colin je pitao glasom koji je podrhtavao od smijeha.

— Završit će neredima — sa sigurnošću je odgovorila. — Ne želim usred takve gungule tražiti svoju kočiju.

Na pozornici je mlada glumica izgubila živce.

Podbočila se, okrenula publici i rekla: — Zvijeri! — Obratila se krupnom čovjeku s prugastom maramom oko vrata koji joj je maločas doviknuo uvredu. Čovjek je odgovorio prostačkom procjenom njezina lika i morala, te predstave općenito.

— Sad je gotovo — reče Colin.

Mlada je glumica podizala ono što je palo na pozornicu i bacala to natrag u publiku. Nakon ~ 330 ~

trenutka ukočene preneraženosti na pozornici, pridružio joj se jedan od mlađih glumaca. Ostali su se povlačili prema kulisama u nadi da će ostati neprimijećeni. Mnoštvo u parteru uzbibalo se poput mora i začas se podiglo dvadesetak ruku spremnih za bacanje.

— Možda je ipak bolje da odemo — reče Colin.

— Zar se ne bismo mogli sakriti iza zastora u loži i gledati? — blistavih očiju upita Emma.

Odgrizak jabuke proletio je kraj njih i za dlaku promašio pero u kosi barunice udove.

— Strateško povlačenje — reče Colin. — Dođite, majko, Emma. Ako biste pomogli damama, sir Oswalde, ja ću čuvati začelje.

Do istog su zaključka došli i ostali iz loža, pa je u foajeu vladala gužva dok su otmjeni gledatelji nastojali stići do izlaza. Probijali su se kroz mnoštvo, a iza njih je buka bila sve glasnija. Našli su se vani i penjali se u kočiju kad je gomila mladića nahrupila iz kazališta i odjurila ulicom. Vikali su i mahali komadićima tkanine koji su izgledali baš kao dijelovi satenske podsuknje.

— Prokleti šegrti — reče sir Oswald. — Opasni su. Nešto bi se moralo učiniti.

— Doista — odgovori Colin. — Možda bi im trebalo dopustiti da predstave kritiziraju u novinama.

Emma se nasmijala.

— Lako se smijati — gunđao je sir Oswald. — Ali ne znam kamo ide ovaj svijet kad rulja slobodno trči ulicama i maše, ovaj, donjim rubljem. Vjerojatno i ~ 331 ~

pljačkaju.

— O, mislim da su već uzeli ono što su htjeli — reče Colin.

Stariji čovjek puhne kroz nos.

Emma i Colin su tijekom vožnje kući nekoliko puta prasnuli u smijeh. — Istinski sam suosjećala s onom mladom glumicom — govorila je Emma dok su ulazili u kuću i penjali se stubama. — I ja bih poželjela bacati stvari da sam bila na njezinu mjestu.

— Sasvim razumljivo — složio se Colin.

— No ja bih bolje gađala — uvjeravala ga je. — Onog vulgarnog čovjeka koji je izvikivao uvrede, pogodila bih ravno u veliki crveni nos — dodala je.

— Nimalo ne sumnjam. — Stigli su do vrata njezine sobe i Colin je oklijevao. Shvatio je da nakon onoga jučer više nije posve siguran je li dobrodošao.

Ta ga je pomisao uznemirila i razdražila. Samo je želio da sve bude kao ranije. — Smijemo se istim stvarima — primijetio je.

— Da — složila se Emma. Smijeh se još uvijek nazirao u njezinim očima i oko usta.

— To nije česta pojava u mojem životu — dodao je.

— Ni u mojem. Pitam se što to govori o nama.

Misliš li da imamo nastran smisao za šalu?

Promatrajući je, Colin je osjetio kako se njime širi plima snažnih emocija zastrašujućeg intenziteta.

Ne bi ih znao imenovati, mada je znao da su sve

~ 332 ~

usredotočene na Emmu. — Sinoć sam bio... malo naprasit — pokušao je. — Nisam te želio uvrijediti. — Gledajući u njezine tamnoplave oči, promatrajući njezinu ljepotu, tako poznatu, ali uvijek nekako neočekivanu, morao je podići ruku i dotaknuti joj obraz.

Emma je svojom rukom pokrila njegovu.

Izustio je nešto nerazgovjetno, povukao je u zagrljaj i stisnuo uza se. Neopisivo mu je laknulo kad je Emma obavila ruke oko njega.

Ispružio je ruku iza nje, našao kvaku i otvorio vrata, te su zajedno ušli. Vrata su se za njima zatvorila pa se sagnuo i nježno je poljubio, poput dodira leptirova krila.

Emma je uzdahnula.

Opet ju je poljubio. Milovao joj je vrat i rame, zatim rukom kliznuo niz tamnocrveni baršun do struka njezine haljine.

Emma je tiho mrmljala njegovo ime.

Neko je vrijeme nastavio s tim nježnim brzim poljupcima, rukama klizeći po njezinu tijelu. Kad je slijedila njegov primjer, zavukla mu ruku ispod košulje i jednako mu nježno milovala kožu, Colin je razdragano zadrhtao od mješavine trijumfa i žudnje.

Odvezao je uzice njezine haljine pa je pala na sag. Malo se odmaknuvši, skinuo je kaputić, košulju i šal. Zastao mu je dah kad je Emma rukama lagano prešla po njegovim mišićavim nadlakticama i prsima.

Koža mu je bila vrela kao i njezina. Njegovi su poljupci postali strastveniji, ali još uvijek brzi i lagani ~ 333 ~

po njenim usnama, vratu i ramenima.

Odjednom se sagnuo, uhvatio rub njezine košulje i povukao je gore i preko njezine glave kad se opet uspravio. Trenutak joj je visoko zadržao zapešća, priljubivši usne uz njezine u poljupcu koji uopće nije bio nježan. Dok je trajao i trajao, prstima je klizio niz njezine ruke, preko leđa i bokova. Privukao ju je uza se. — Dođi u krevet — rekao je muklim glasom.

Dok je skidao ostatak svoje odjeće, Emma je naga stajala kraj visokog kreveta i promatrala ga. Divlje ga je uzbuđivao njezin pogled na njegovu tijelu. Kad se okrenuo i podigao je na krevet, njegovo se uzbuđenje jasno vidjelo. Počela je jednako nježno milovati taj dio njegova tijela. Colin je zastenjao i stegnuo čeljust, uživajući u tom predivnom mučenju.

Znao je da se neće moći dugo kontrolirati, ali je prije tog nezaustavljivog trenutka želio uživati u svakom centimetru njezina tijela. Oslonio se na lakat i usnama počeo milovati prelijepo tijelo svoje žene — mlječnobijela ramena, obline dojki, gdje je malo zastao kako bi ih draškao i uživao u zvukovima njezina užitka, mekanu kožu trbuha i izbočinu kuka, dugo glatko bedro.

Ona je poput tople svile, mislio je Colin, koja klizi uz njegovo tijelo i izluđuje ga. Vođenje ljubavi s njom veličanstvena je kombinacija očajničke želje za nečim i spoznaje da to možeš imati, te stoga nastojiš da to što dulje traje. Slobodnom je rukom našao vrelo i vlažno središte njezine žudnje te ga milovao prstom.

— Oh — krikne Emma. ~ 334 ~

Napinjala se uz njegovu ruku. Nije želio da to završi. Želio je da traje i traje. — Coline — dahnula je.

— O, Coline. Žudnja u njezinu glasu uništila je slabašnu kontrolu što ju je imao nad sobom. Podigao se, privukao je k sebi i priljubio usne uz njezine. Emma se držala za njega, obavila nogu oko njegove i izvila se.

Uronio je u nju neprestano ponavljajući njezino ime, te su oboje uzviknuli od intenzivnog užitka. Sad se više nije mogao zaustaviti. Pomicao se sve brže i brže, osjećajući kako se ona miče s njim, svladan neshvatljivo dubokim osjetima i emocijama. Njen snažan orgazam i način na koji se grčevito za njega držala doveli su ga do vrhunca, te se našao u području koje se ne može opisati riječima. Ondje su postojali samo njih dvoje i svijet što su ga zajedno stvorili.

Ničemu se ne smije dopustiti da ovo ugrozi, pomislio je u posljednjim razumnim trenucima. Ničemu.

Nešto kasnije, kad se njihovo disanje normaliziralo i otkucaji srca usporili, Emma se izvukla iz zagrljaja i zagledala se u njegovo lice na jastuku. — Bez tebe, ne bih otkrila ništa od ovoga — šapnula je.

— Od čega?

— Kakav je to osjećaj — mrmljala je, i dalje mu promatrajući lice. — Ti... ti nevjerojatni osjeti. — Tražila je riječi. — Nisam se namjeravala ponovno udati — dodala je. — Nikad ne bih... proživjela bih cijeli život i ne bih se osjećala tako... — Sjela je i protegnula ruke iznad glave.

— Tako... ? — potaknuo ju je. ~ 335 ~

— Tako divno — odgovori Emma. — Tako čudesno veličanstveno. Edward nikad... — Prekinula se.

— Odvratni Edward Tarrant — reče Colin. — Što on nikad nije?

Emma je šutjela.

— Reci mi — zahtijevao je. Mučila ga je pomisao da ju je dodirivao drugi muškarac.

— Mislim — polako će Emma — da ga je samo kockanje istinski uzbuđivalo. — Obavila se rukama.

— Sa mnom je uvijek bio nestrpljiv... čak i pomalo grub. Kao da su... bračne dužnosti nešto čega se što prije treba riješiti. Možda su mu čak bile odbojne. — Lagano je zadrhtala. — To je svakako bilo moje mišljenje, veoma brzo nakon vjenčanja.

Colin ju je sažalijevao, ali je osjećao i zadovoljstvo pomiješano s prezirom prema onoj budali Tarrantu.

— Da nisam upoznala tebe...

Osjećao je da bi i on propustio nešto vitalno da ju nije našao, ali bi to još teže mogao objasniti.

Emma se probudila u gluho doba noći i trenutak nepomično ležala zureći u mrak. Bila je u vlastitoj poznatoj sobi. Tiho kucanje ure na kaminu i tračak njena omiljena parfema djelovali su ugodno i umirujuće. No nešto je bilo drukčije. Što?

~ 336 ~

Čula je ritmičan zvuk i osjetila toplinu uza se te okrenula glavu. Kraj nje je spavao Colin. U mraku su se jedva nazirale njegove trepavice i lijepe crte lica.

Pokrivač se dizao i spuštao dok je tiho disao. Jedna je njegova ruka počivala na jastuku veoma blizu njenih usana. Ubrzali su joj se otkucaji srca. Nikad ranije nije ostao u njezinu krevetu. Bojeći se noćnih mora, držeći se na određenoj distanci, uvijek se vraćao u svoju sobu, obično nakon što bi usnula. Ujutro bi se sama probudila i katkad se čeznutljivo pitala kako bi bilo kad bi ga našla uza se. No kad bi to poželjela spomenuti, sjetila bi se ograničenja njihove nagodbe i odustala.

A sad je on ovdje. Emma je slušala kako pravilno diše, udisala njegov čaroban, muževan miris. Noćas ju nije napustio. Vjerovao joj je dovoljno da ostane, riskirao je razotkrivanje svojih noćnih mora — i sebe.

Ponudio joj je ranjivost sna.

Odjednom ga je poželjela probuditi i u tim nevjerojatnim očima potražiti dokaze te promjene i saznati što ona za njih znači. Ali nije se usudila.

Trenutak je bio vrlo krhak, mogućnost razočaranja prevelika. Ne bi mogla podnijeti, mislila je, kad bi se probudio i ustvrdio da to baš ništa ne znači.

Oslonivši se na lakat, Emma ga je gledala kako spava. Izgledao je smireno i nepobjedivo. Colin je baš onakav muškarac kakvog je željela, mislila je, daleko više od onoga čemu se ikad u životu nadala. Željela bi biti ovdje, kraj njega, za dvadeset, trideset godina. Željela bi s njim osnovati obitelj, san što ga je prije ~ 337 ~

samo nekoliko mjeseci odbacila.

Zaljubila se, drhtavo je pomislila, ali sad istinski.

To više nije plitka, djetinjasta zanesenost kakvu je osjećala za Edwarda. Dosad uopće nije razumjela što je ljubav. Mislila je da je to lupanje srca i bljesak sunca na vodi. No to je mnogo sličnije morskim strujama u Trevallanu, shvatila je — nosi sve pred sobom, nezaustavljivo, nitko joj ne može odoljeti ili je kontrolirati. I ona je zarobljena, bez ikakve nade, ili želje, za bijegom. Samo je željela da Colin otkrije da on isto osjeća za nju.

Emma je progutala slinu, brzo treptala i ponovno legla. Nikad od nje nije tražio ljubav, podsjetila se.

Ljubav nije bila dio njihove nagodbe. Zapravo, kad ju je zaprosio, rekao je da više ne očekuje ljubav, niti se smatra za to sposobnim. Okrenula je glavu i proučavala obrise njegova lica. Složila se. Tada je rado prihvatila sigurno utočište, predah od kaosa i bola što ih je godinama trpjela. Ali to nije bila posljedica ljubavi, kriknula je u sebi. Nije razumjela da je bilo posve suprotno.

Prekasno, rekao je nemilosrdan unutarnji glas.

Prekasno je željeti više, zahtijevati drugu vrstu braka. Čast je tražila da održi svoju riječ. Colin je želio drugarstvo. Tako je rekao. Želio je ženu kojom će se ponositi pred društvom, nasljednika svojeg imena i titule, ugodnu družicu koja ga neće opterećivati emotivnim ispadima i tražiti više od onoga što on može dati. To mu je obećala. Time mora biti zadovoljna. ~ 338 ~

Ali možda, možda, preklinjao je drugi dio nje, zrnce nade? Stvari se katkad ipak mijenjaju, insistirao je taj glas. On leži ovdje, kraj nje, kao nikad ranije.

Emma je osjećala kako ta nada plamsa kao prvi nagovještaj plamena. Valjda postoji šansa? Katkad se činilo, kad bi je Colin gledao, da joj pokušava reći nešto što nadilazi drugarstvo.

U tom se krhkom trenutku, kad se gotovo usudila nadati, sjetila grofa Julia Orsina, te kako se sinoć zamalo našao licem u lice s Colinom. Nastavi li je Orsino progoniti, na koncu će doći do nekakve eksplozije koja će uništiti njezine šanse za drukčiju vrstu braka. Ne smije to dopustiti. Orsino mora dobiti ono što je zaslužio.

Kad se Emma mnogo kasnije probudila, dan je bio hladan i tmuran, kiša se slijevala niz prozorska okna i mokro je lišće prekrivalo pločnik. Međutim, bila je veoma odlučna. Odjenula se i sišla na doručak.

Colin je već izišao. Pokušala je jesti, ali su joj misli bile drugdje te je jedva okusila hranu. Na koncu je ustala i pozvonila. — Zovi Ferika — odrješito je rekla lakaju koji se pojavio. — I donesi moj plašt. Izlazim.

— Poslat ću po vašu kočiju, miledi — reče John.

— Ne. Lakaja je iznenadila oštrina njezina tona.

— Samo plašt — rekla je. — I Ferik.

— Da, miledi — glasio je zbunjen odgovor.

Vozili su se fijakerom umjesto Emminom veoma

~ 339 ~

prepoznatljivom kočijom. Kočijašu je dala adresu s Orsinove posjetnice. Ferik je u kutu trošnog vozila drhturio i tiho proklinjao vrijeme, ali ga Emma nije čula. Cijelo se njezino biće usredotočilo u jednoj oštrici uperenoj u srce grofa Julia Orsina.

Fijaker se zaustavio ispred kuće sa stanovima za iznajmljivanje u području gdje Emma nikad ranije nije bila. Orsino očito ima financijskih problema, mislila je dok je gledala klimave kuće i smeće na ulici. Sav bijes, strah i mržnja koji su se proteklih godina u njoj nakupili, i za koje je mislila da ih više nema, sveli su se na tog čovjeka koji bi joj hladnokrvno uništio život da dobije ono što želi. Orsino utjelovljuje sve zlo što ga je morala trpjeti i nemoć koja ju je umalo slomila. No danas će se suočiti s drukčijom Emmom, prkosno je mislila. Kišilo je pa je podigla kapuljaču, platila kočijašu i skočila na blatnjavu ulicu. Ferik je sišao za njom i zagazio u lokvu, poprskavši joj rub plašta.

Promrmljao je neku tursku psovku i potom rekao: — Kakvo je ovo mjesto?

— Stanovi za iznajmljivanje — odgovorila je Emma. — Moram ovdje nekoga posjetiti. Čovjeka kojemu ne vjerujem. Ti ćeš čekati ispred sobe i odmah ući ako te zovnem.

Gorostas se mrštio dok mu je kiša padala po licu.

— Tko je ta osoba?

— Nije važno. Dođi, maknimo se s kiše.

Pozvonili su i otvorila im je mršava, zlovoljna žena te ih trzajem palca uputila stubama na treći kat.

Emma se penjala, kapuljačom skrivajući lice. Stube su ~ 340 ~

bile uske i veoma prljave. Podigla je skute da ne bi doticali drvo. Ferik je pokucao i vrata je otvorio nizak tamnoput muškarac odjeven poput sluge. Činilo se da ne zna engleski. Emma mu se obratila na talijanskom i pitala za grofa.

— Barunice — reče mrski glas s drugog kraja kratkog hodnika. — Stigli ste. Dobro.

Sluga je ispružio ruke kako bi uzeo njezin plašt, ali ga je zadržala na sebi. Koraknuvši naprijed, s vrata je proučavala grofov salon. Bio je tek malo čišči od stubišta. Prljavština se nakupila u kutovima i prekrivala prozor s pogledom na ulicu. Namještaj je bio uleknut i otrcan, sag i draperije izlizani. Uložilo se malo truda da se ugođaj poboljša. Prastaru je sofu prekrivao živopisan šal. No sveukupni je dojam ostao depresivan. Grof je sigurno očajan, pomislila je Emma i pripremila se na najgore. — Čekaj ovdje, Ferik — rekla je i ostavila ga tik pred vratima prije nego je ušla.

— Veoma mi je drago da ste poslušali moj savjet — reče grof. — Nadam se da nećete zamjeriti zbog, ovaj, jednostavnosti mojeg smještaja. Sjednite. Angelo će donijeti vino.

— Ne želim vino — reče Emma i spusti kapuljaču. — Neću se dugo zadržati. — Primaknula mu se nekoliko koraka jer nije željela da netko čuje njihov razgovor, ali je ostala između grofa i vrata. — Došla sam vam reći da mene i sve koji sa mnom imaju veze ostavite na miru — napeto reče. — Više neće biti ‘slučajnih’ susreta ili uplitanja u moje aktivnosti. Čujete li me, neće! ~ 341 ~

Grof ju je mirno pogledao. — Naravno — reče.

— Kako god vi kažete, čim napravite ono što sam tražio.

Emma se ukočila. Zgrčila je ruke uz tijelo i stisnula šake. Osjećala se kao da je od kamena. — Shvatite — reče — da vas nikad neću uvesti u londonsko društvo, i neću vam dopustiti da naudite mojim prijateljima. Slobodno možete otputovati iz Engleske. Ovdje za vas nema ničega.

Njegov je smiješak bio predatorski. Izgledao je kao lovac koji je zadovoljan i uzbuđen jer je njegov plijen domišljat. — Tako sam se nadao da možemo biti u prijateljskim odnosima — reče i primakne joj se.

— Radi mojeg pokojnog prijatelja Edwarda dao sam vam vremena da razmislite o mojoj razumnoj molbi.

Nisam vršio pritisak, premda ste se ružno ponijeli prema meni, eh?

— Niste? Neprestano se nepozvani pojavljujete u mojem životu — reče Emma. — Ali to vam neće koristiti. Nikad vam neću pomoći.

— Kao džentlmen...

Emma je neuljudno otpuhnula.

Grof Orsino prijekorno ju je pogledao. — Kao džentlmen, zasad nisam spominjao prave razloge iz kojih ćete mi ipak pomoći.

— Neću...

— Ali sad više nemam izbora — prekinuo ju je.

Lice mu je lagano porumenjelo. Usne su mu se rastvorile, tamne oči svjetlucale. Izgleda poput čovjeka koji će se upravo prepustiti najomiljenijem ~ 342 ~

užitku, pomislila je Emma. Gledao ju je tako da se istodobno uznemirila i posramila. Pripremila se za pravu bitku među njima.

— Kad je Edward pio, volio se povjeravati — grlenim glasom reče Orsino.

— Sigurna sam da ste ga u tome poticali — prasne Emma.

— I jasno, mnogo je pio — zlobno će grof, kao da ništa nije rekla.

— Na vaše insistiranje — opet će Emma. — Tako ste ga lakše mogli operušati.

— Mnogo mi je pričao o vama — nastavi Orsino.

Glas mu je postao distanciran, zamišljen, kao da se prisjeća neke divne prilike kad je veoma uživao. — Kad je to želio, Edward je znao, ovaj, veoma slikovito opisivati — dodao je.

— Buncao je kad je bio pijan — kratko će Emma.

Počela se bojati onoga što slijedi.

— O, to nije bilo buncanje. Pričao je sasvim lucidno. I, ovaj, detaljno. Posebno je zanimljiva bila priča o vašem bijegu. — Grofove su je vlažne oči pohotno milovale.

Emma je porumenjela.

— Bilo je veoma zabavno slušati kako ste insistirali na bijegu s njim kad vam je otac zabranio tu vezu, kako ste u kočiji navalili na njega. — Intiman se pogled zadržavao na Emminim oblinama.

Jače je porumenjela. Kakva je gnjida bio Edward, mislila je.

— I vaša... gorljivost u tjednu prije samog ~ 343 ~

vjenčanja. — Životinjski se kesio. — To je bila uzbudljiva priča.

Bila je gorljiva, nesretno je mislila Emma. Mislila je da je zaljubljena i vjerovala da Edward jednako žarko voli nju. Zamišljala je da će do smrti zajedno živjeti u sreći. Međutim, dobila je sedam godina pakla, i sad još ovo — otkriće da ju je Edward javno ponižavao pred svojim nevrijednim prijateljima. Nije mogla govoriti od bijesa i srama.

— Vaš muž i njegovi plemeniti prijatelji nesumnjivo bi uživali u svakom intimnom detalju. — Grof ju je i dalje gutao očima.

— Odvratni ste — reče Emma.

— Kad bih dodao određene... stvarne podatke, kao što je madež na vašoj...

— Usuđujete se? — uzviknula je.

— O, da. — Izgledao je poput čovjeka koji iščekuje nešto za čim je čeznuo. — Usuđujem se gotovo sve kad je moja egzistencija ugrožena. Što sigurno znate.

Znala je, potišteno pomisli Emma. Sjetila se kad je jednom u Beču Orsino ostao bez sredstava.

Pronašao je mladog Nijemca koji je posjetio grad da bi roditeljima svoje žene pokazao unuka. Nakon što ga je častio obilnim dozama konjaka, tijekom duge je noći igranja u visoke uloge osvojio cijeli čovjekov imetak.

Narednog dana, kad se otrijeznio, nesposoban suočiti se s obitelji, čovjek se bacio pod kotače teretnih kola.

A Orsino se te večeri za stolovima rugao njegovoj gluposti. Bio je rumen i pun sebe, baš kao i sada, ~ 344 ~

hraneći se tuđom nevoljom.

— Bojim se — nastavio je lažno blagim tonom — da će izgledati kao da osobno poznajem vaše čari. — Vrhom jezika hitro je polizao punu donju usnu. — Jasno, to je na neki način točno. Edward je bio veoma otvoren. — Glas mu se stvrdnuo. — Ako mi ne pomognete, dat ću sve od sebe kako bih cijeli London uvjerio da smo bili strastveni ljubavnici.

— Moj će mi muž vjerovati ako mu kažem da ste lažljivac — odgovori Emma.

Grof Orsino slegne ramenima. — Ako vi tako kažete. Ali ostali vam možda ne bi vjerovali.

Sigurno ne bi, mislila je Emma. Budalaste priče koje su o njima dosad kružile bile bi poput svjetlosti svijeća u usporedbi s požarom skandala što bi ga Orsino s užitkom pokrenuo.

Drhteći od gnušanja, Emma se okrenula i udaljila od njega. Zaustavila se kraj prozora i gledala kako se kiša cijedi niz okno. Znala je da će joj nečim prijetiti, ali ovo nije predvidjela. Kišne su joj se kapi zamaglile pred očima.

Sedam je godina živjela s čovjekom čija je opsesija uništila svaku mogućnost da se u njemu razvije nešto dobro. Uništio je sve njezine nade i iluzije o ljubavi, jednu po jednu. Povukao ju je do samog ruba čestitosti, uz neprestanu prijetnju da će se strovaliti u ponor. Mahnitao je i psovao, napustio je premda su i dalje živjeli u istoj kući. No Emma se cijelo vrijeme držala uvjerenja da je jednom, na samom početku, nešto za nju osjećao. Sad se i to ~ 345 ~

uvjerenje raspalo. Edward ju je oduvijek prezirao. Želio je samo njezin novac, nikad nju. Sad iz groba, preko Orsina, ugrožava jedino što je uspjela spasiti iz tih godina — njezin ugled. Bilo je dana kad joj je pomagala jedino spoznaja da je barem ona zadržala svoja načela. Orsino prijeti da će to uništiti kao da baš ništa ne znači.

— Dakle, vidite kako stvari stoje — reče grof i slegne ramenima kao da on tu ništa ne može.

Nije riječ samo o njoj, mislila je Emma. Colin bi patio s njom, ili više. Nije mogla podnijeti pomisao na njegovo poniženje kad bi se u visokom društvu počelo šaptati o Orsinovim lažima. To bi bila posljednja kap, očajnički je mislila Emma. Prebrodili su početne probleme i apsurdne optužbe ledi Mary, ali ovo bi bilo previše. Ne može se očekivati da će Colin dopustiti uništavanje obiteljskog ugleda. Morao bi je odbaciti.

Okrenula se i mrko pogledala Orsina. Oči su joj bile pune bijesa i prezira.

To nije imalo nikakvog učinka.

— No rješenje je jednostavno — rekao je i ponovno raširio ruke. — Upoznat ćete me s nekoliko osoba, možda mi priskrbiti jednu ili dvije pozivnice, i više vam neću smetati.

To je još jedna laž, mislila je Emma. Kad je jednom zgrabi, nikad ga se neće riješiti. Morat će ga slušati sve dok je živa, čime će polako uništavati vlastito samopoštovanje. Čvrsto je sklopila ruke.

Morala je razmisliti, otkriti neki način da ga zaustavi.

— Ja... moram razmisliti — rekla je, pretvarajući se da ~ 346 ~

je poražena i blizu predaje. — Za tjedan dana... ili, ne, dva. Da. Za dva tjedna ću...

— Nažalost, draga barunice, bojim se da ne mogu toliko čekati — glasio je odgovor. Nasmiješio se i Emma se čudila kako može izgledati tako dobrohotno. Izvrsno je skrivao svoju pravu osobnost.

Zato je samo još uvjerljiviji, gnjevno je pomislila.

— Onda, tjedan dana — rekla je.

Oklijevao je. — Dobro — na koncu je odgovorio.

— No u međuvremenu ću, jasno, razvijati poznanstvo sa zanimljivom mladom ženom koju ste mi predstavili.

Emma je škrgutala zubima. — Ostavit ćete na miru ledi Mary! — rekla je.

— Čim pristanete na moje uvjete — odgovorio je.

— Sotono — reče Emma. — Gnusni, kukavički...

Hitro joj je prišao, bolno je stisnuo za nadlaktice i unio joj se u lice. U dahu mu se, čak i ovako rano, osjećao alkohol. — Pazite kako mi se obraćate — tiho je rekao. — Na kraju krajeva, sami ste u mojim odajama. Ne bih se libio pretvoriti u stvarnost svoje tvrdnje o našoj intimnosti. — Sagnuo se kako bi spojio usne s njezinima, ali se Emma odmaknula.

— Ferik! — viknula je.

— Da, gospodarice — odgovorio je duboki muški glas iz hodnika. Čuli su se teški koraci.

Grof Orsino spustio je ruke i žurno se odmaknuo. — Proklet bio taj divovski barbar — prosiktao je. — Čuo sam što je u Konstantinopolu ~ 347 ~

učinio Charlieu Toddu. On nije prikladan sluga za civiliziranu ženu.

— Naprotiv — rekla je Emma, prvi put osjetivši zadovoljstvo. — Baš je pravi sluga za civiliziranu ženu.

Neciviliziranoj ne bi trebao jer bi vam sama iskopala oči. Ah, Ferik, odlazimo.

— Da, gospodarice — rekao je Ferik, golem na vratima.

— To ništa ne mijenja — zlobno će grof. — Imate tjedan dana.

Emma je izišla, naglašeno svjesna da na to podrugivanje nema odgovor.

Vani je i dalje kišilo, mada ne onako obilno kao ranije. Emma je brzim koracima krenula ulicom, ne obazirući se na smjer.

— Da potražim fijaker, gospodarice? — pitao je Ferik koji se vukao za njom.

— Želim malo hodati. Moram razmisliti.

— Ali pada kiša, gospodarice — zaprepaštenim će tonom Ferik.

— Nije važno.

— Ali, gospodarice. — U tim je dvjema riječima vibrirala sva Ferikova antipatija prema engleskoj klimi.

— Šuti, molim te. Moram naći neko rješenje — glasio je Emmin odgovor.

Ferik je uvrijeđeno utonuo u tišinu. Emma je hodala blatnjavom ulicom, nesvjesna sve vlažnijeg

~ 348 ~

plašta, i u mislima vrtjela mogućnosti. Osjećala se uhvaćenom, poput muhe koja se muči u paukovoj mreži. Iz iskustva je znala da Orsino može biti veoma uvjerljiv, a poznati su mu i neugodni detalji za ukrašavanje priče. Emma je vidjela kako grof s nekoliko anegdota, glumeći potpunu iskrenost, uništava desetak uglednih osoba.

Zadrhtala je, ali ne od hladnoće i vlage, te oko ramena čvršće stisnula mokar plašt.

Mogla bi pokušati otkriti zbog kakvih je zločina grof pobjegao s kontinenta, mislila je. No nije se previše nadala da će joj to uspjeti. Nije znala koga bi pitala, a poznato je da je Orsino koristio lažna imena i identitete. Teško da će naići na nekoga tko bi ga mogao optužiti i osigurati brzo djelovanje engleskih zakona.

Mogla bi otići, tmurno je mislila Emma. No u tom bi slučaju za inat ispričao svoju priču, i to bi je slijedilo kamo god pošla. Možda bi je i Colin slijedio.

Ili možda ne bi, sa strepnjom je shvatila. Mogao bi je s gnušanjem pustiti da ode.

Emma se ispod plašta čvrsto obavila rukama. Činilo se da nema izlaza. No bila je posve sigurna u jedno — neće dopustiti da Orsino pobijedi.

Stigli su do prometne ulice. Voda je prskala ispod konjskih kopita i kotača niza vozila. Pješaci su saginjali glave da se zaštite od kiše. Emma se okrenula i pogledala Ferika. Očito je bio mokar i nesretan.

Zapekla ju je savjest. U posljednje je vrijeme bila tako zaokupljena vlastitim brigama da nije ni ~ 349 ~

razmišljala o Feriku. Njemu ovdje nije mjesto, priznala je. Nije ga smjela dovesti. No bio joj je potreban. Bez njegove zaštite ne bi preživjela. Njezina se grižnja savjesti pojačala kad je priznala tu sebičnost. Morat će učiniti nešto za njega, mislila je.

Trebao bi se vratiti kući, s velikodušnom nagradom za pružene joj usluge, premda nema tog novčanog iznosa kojim bi mu mogla vratiti dug. Međutim, nije željela tražiti novac od Colina, osobito sada. I za to će se morati sama pobrinuti.

No barem sad može učiniti nešto konkretno. — Hoćeš li nam potražiti fijaker, Ferik? — blago je rekla.

— Da, gospodarice! — Skočio je u gužvu i za nekoliko im trenutaka, unatoč konkurenciji, osigurao fijaker. Emma se ukrcala te su se u tišini vozili kući.

Onog jutra kad su dogovorile izlazak, ledi Mary Dacre stigla je sat vremena ranije, a Emma nije bila raspoložena da je primi, kao ni nikoga drugoga.

Nakon posjeta Orsinu mislila je samo na jedno - kako tog čovjeka spriječiti da joj uništi brak i upropasti život. Ta je prijetnja djelovala na sve što je radila. Bila je distancirana i rastresena s poznanicima. Nisu je zanimali rutinski poslovi kućanstva. Najgore od svega, povukla se od Colina baš u trenutku kad je najviše željela bliskost kako bi otkrila kakvi su njegovi pravi osjećaji.

~ 350 ~

Premda je sebi govorila da se mora normalno ponašati kako nitko ne bi shvatio da nešto nije u redu, Emmi je tijekom šetnje djevojčino brbljanje bilo iritantno poput zujanja komaraca oko lica.

— Jane i Eliza misle da sam sve izmislila! — ogorčeno je govorila ledi Mary. — Ne vjeruju da je St. Mawr ikad pokazao posebno zanimanje za mene.

— S mušičavim izrazom na ljepuškastom licu, dodala je: — Alice nije sigurna. Nije sigurna! Kako mogu biti takve prema meni? One su navodno moje najbolje prijateljice.

Emma je promrmljala nešto neodređeno.

— Da su doista moje prijateljice, ne bi sumnjale u moju riječ — vatreno će djevojka. — Više neću imati nikakvog posla s njima.

— Valjda je to pitanje perspektive — reče Emma.

— Ljudi imaju različita gledišta...

— Prijatelji nemaju perspektive — prekine je ledi Mary. — Trebali bi biti na tvojoj strani ma što se dogodilo. Jeste li vi mislili da su vam ljudi prijatelji kad su vam govorili protiv braka s vašim prvim mužem?

Emma je zadržala dah jer je djevojka na koncu privukla svu njezinu pozornost. Bila je nevjerojatno drska.

— Pa, jeste li?

Ona je kao jedan od onih psića koji izgledaju pahuljasto i bezopasno, a tada s bezumnim gnjevom zariju zube u vas, mislila je Emma. — Ne — priznala je. ~ 351 ~

— Eto, vidite! — reče djevojka.

— I zbog toga sam itekako požalila — doda Emma, gotovo sebi u bradu. Nikad nije žalila više nego sada, kad greške iz prošlosti ugrožavaju njezinu budućnost.

— Zašto? — Ledi Mary je bez imalo takta zurila u nju krupnim svijetloplavim očima.

— Jer su imali pravo — kratko će Emma. — Bio je nepopravljiv kockar. Mislio je samo na kockanje, i na sebe.

— Želite reći da vas nije volio?

— Nije — reče Emma, spremna na nepristojnost ako ovo potraje.

— Znači, i vama je bilo stalo do nekoga tko vas nije volio — reče djevojka. Činilo se da je ta misao pružala golemo zadovoljstvo ledi Mary.

Emma ju je samo gledala.

— Naravno, St. Mawr nije kockar. Zacijelo je divljenja vrijedna osoba. — Djevojka je govorila nesigurno, kao da ranije nije o tome razmišljala.

Emma je šutjela.

— Znači, ja sam birala bolje od vas — samodopadno će djevojka.

Ima nečeg gotovo zadivljujućeg u toj razini sebičnosti, mislila je Emma.

— Isto tako, neću morati trpjeti godine nesreće.

Rekla bih da će govorkanja uskoro prestati. — Ledi Mary se okrenula i opet je pogledala onim krupnim nemilosrdnim očima. — Dakle, vi niste neko savršeno stvorenje koje je uvijek provodilo svoju volju. ~ 352 ~

Iznenađeno je odmahnula glavom.

— I ne pokušavate me prikazati trapavom i smiješnom u usporedbi s vama.

— Zašto bih to željela? — upita Emma, šokirana idejom.

— O, ima takvih ljudi — reče ledi Mary. Iskosa je pogledala Emmu, otkrivajući da previše zna o toj temi, i možda ne uvijek kao povrijeđena strana.

— Vulgarni, odvratni ljudi — odlučno će Emma.

— Da, ali...

Vrata salona su se otvorila i lakaj je najavio Robina Bellinghama koji je odmah za njim ušao.

Emmin je brat nosio tako modernu odjeću da se jedva micao. Kutovi jako uštirkanog ovratnika uokvirivali su mu lice poput košare i očito mu gotovo onemogućavali okretanje glave. Šal oko vrata uzdizao se u snježnobijelim valovima i Emmi se činilo da bi ga svakog trenutka mogao zadaviti. Prekomjerno podstavljen kaputić stvarao je dojam ukočenosti.

Samo su se žućkastosmeđe hlače, glatko priljubljene uz lijepo oblikovane noge, prilagođavale njegovim pokretima. Kad se naklonio Emmi, morao je okrenuti cijelo tijelo da bi pogledao ostatak sobe. — Vi ovdje?

— nepristojno je rekao kad je opazio ledi Mary.

— Zašto ne bih bila? — narogušeno će djevojka.

— Pa, mislim da je to jasno — rekao je.

— Robine! Možemo li razgovarati? — prekinula ih je Emma. — Obiteljske stvari — rekla je ledi Mary i povukla ga u udaljeni kut sobe. Robin joj je dobacio samodopadan pogled. Djevojka mu je isplazila jezik. ~ 353 ~

Emma je namjeravala razgovarati s Robinom i sve mu objasniti prije dolaska ledi Mary, ali joj je djevojka preranim pojavljivanjem pomrsila planove.

Sad je tihim glasom sve žurno objasnila bratu, završivši molbom da joj pomogne i pruži joj podršku.

— Bila bih ti tako zahvalna — završila je.

Robin se malo šepirio.

— Naravno, to znači da bi trebao biti uljudan prema ledi Mary — upozorila ga je Emma — i doimati se kao da si joj prijatelj.

Robin je izgledao tvrdoglavo, pa je dodala: — Ili barem ljubazan poznanik.

Robin je bez imalo entuzijazma pogledao djevojku. Mrko ga je gledala. — No hoće li ona biti uljudna? — pitao se.

— Znam da mnogo tražim — umirivala ga je Emma. — Ali imam povjerenja u tebe.

— Imaš? — Doimao se iznenađenim.

— Da. Mislim da si sposoban za velike stvari ako je cilj pravi — uvjeravala ga je.

Robin se uspravio. Isprsio se premda ga je košulja sputavala. — Dobro!

— Znala sam da na tebe mogu računati — rekla je Emma. Laknulo joj je jer se činilo da njezin plan za Robina djeluje. Zaokupit će ga drugim stvarima i držati podalje od kockarnica. Barem njega može spasiti od propasti, mislila je. — Znači, pratit ćeš nas u Royal Academy?

— Slike? — pobunio se Robin.

— Svi iz visokog društva razgledat će novu ~ 354 ~

izložbu slika. Mislila sam da je dobro ondje se pojaviti.

I dalje je izgledao buntovno.

— Svi koje sretnem o tome govore — dodala je.

— Osjećam se krajnje zaostalo jer još nisam bila.

— Sad je to glavno, je li? — Robin je namršteno razmišljao i popustio. — Valjda mogu pogledati nekoliko slika.

— Sjajno. — Emma se vratila do ledi Mary. — Jeste li spremni? — upita.

— On ne ide s nama? — pobuni se djevojka.

— On je moj brat i ja želim da ide — blago odgovori Emma.

Robin se samodopadno nasmiješio ledi Mary.

Nabrala je nos i podrugljivo mu uzvratila smiješak.

Dok su se penjali u Emminu otmjenu kočiju, Robin i ledi Mary prepirali su se oko toga tko će sjesti na naprijed okrenuto sjedalo. Ledi Mary tvrdila je da bi svaki džentlmen bez oklijevanja udovoljio damama.

Robin je ustvrdio da bi pristojna, skromna debitantica zauzela neudobnije mjesto jer se ne bi željela nametati.

Ledi Mary pobijedila je u toj rundi tako da je odmah sjela i raširila skute oko sebe, pobjednički i prkosno pogledavši Robina. Međutim, Robin je poravnao račune kad je ledi Mary kočijašu pokušala dati upute do Royal Academy. S pravom je ismijao njezin prijedlog i zamijenio ga boljim, držeći se iritantno superiorno.

Oni su vršnjaci, shvatila je Emma, oboje tek izišli ~ 355 ~

iz školskih klupa. Jedno iz drugoga izvlačili su djetinjasto ponašanje. Uz malo manje kontrole, moglo je doći do čupanja kose, naguravanja i pozivanja mame da intervenira. Tiho je uzdahnula.

Robin je ispred akademije s pretjeranom uljudnošću ponudio Emmi ruku. Ledi Mary je šmrcnula i uzdignute glave ušla ispred njih. — Mi smo prijatelji koji su zajedno izišli — podsjeti ih Emma. — Lijepo se zabavljamo.

Ledi Mary se nasmiješila i to je, kao i ranije, preobrazilo njezino ljepuškasto lice. Robin je na tu promjenu iznenađeno trepnuo i neko vrijeme kao da nije mogao skrenuti pogled.

— Zar ne možete bolje? — procijedi ledi Mary.

— Ne izgledate sretno. Izgledate kao da vas je netko tresnuo bojnom sjekirom.

Robin joj se nasmiješio.

I on ima krasan smiješak, pomislila je Emma.

Zapravo, budući da je onako svjetloput i budalasto kicoški odjeven, primjećuje se kako je naočit tek kad se nasmiješi. Čudno, no tako ujedno izgleda muževnije i samouvjerenije.

Sad se ledi Mary zapanjila. Raširila je oči i rastvorila usne, kao da se pred njom pojavilo nešto posve neočekivano. Pomnije je proučavala Robina i kao da je otkrila nešto zanimljivo.

— Valjda se moramo pretvarati da gledamo ove slike — reče Robin. No sad je ponudio ruku ledi Mary.

Emma se smiješila dok su zajedno ulazili u galeriju. ~ 356 ~

No njezino je dobro raspoloženje kratko trajalo.

— Ondje je čovjek kojeg smo sreli u parku — primijetila je ledi Mary pet minuta kasnije. — Onaj s kojim ste bili tako šokantno nepristojni.

Robin se okrenuo, iznenađen takvom optužbom na račun svoje izrazito pristojne sestre.

Emma se također okrenula i potišteno gledala kako im prilazi nasmiješeni grof Orsino. Zacijelo je motrio njezinu kuću i slijedio je, pomislila je i prestrašeno zadrhtala. Nije slučajnost da se on stalno pojavljuje. Namjerno je muči. — Okrenimo se — zamolila je i uhvatila ledi Mary za slobodnu ruku. — Ne želim ga sresti.

Djevojka se odmaknula. — Ja želim. Zanimljiv je.

Dobar dan, grofe — glasnije je dodala.

Orsino je skinuo šešir od dabrovine i naklonio im se. — Moje dame — rekao je i prišao im — vi nadmašujete ova umjetnička djela.

Ledi Mary se hihotala.

— Sviđa li vam se izložba? — nastavio je kad im se pridružio.

— Tek smo stigli — odgovori djevojka.

— Doista? Imam sreće. Možda ćete mi dopustiti da vas vodim. Donekle poznajem umjetnost. — Ponudio joj je ruku.

Emma se uzrujala kad ju je ledi Mary prihvatila.

— Ispričala sam ocu da sam upoznala nekoga iz Italije — rekla je. — Cijelu se večer prisjećao svojeg putovanja onamo.

Orsino joj se smiješio. — Trebam li se iskreno ~ 357 ~

ispričati jer sam vas izložio tim uspomenama?

Opet se hihotala.

— Već imamo pratnju, grofe — pomalo očajnički reče Emma. — Zato nam neće trebati vaše usluge. — Kad se okrenuo i upitno je pogledao, proklinjala je sebe jer mu je sad morala predstaviti Robina.

— Mladi Bellingham? — glasio je odgovor. — Mislim da sam čuo za vas, nisam li? Netko mi je rekao da se trebam ugledati u Robina Bellinghama ako želim uspjeti u Londonu.

Robin je blenuo u njega, porumenjevši. — U mene?

— Da, svakako. Sad vidim zašto. Biste li smatrali drskošću kad bih pitao tko je napravio taj prsluk?

Robinov je smiješak Emma osjetila kao ubod nožem u srce. Njezin je brat previše mlad i neiskusan da bi prozreo tu vrstu lažnog laskanja. I tako silno želi da ga smatraju modernim članom društva. Pogled što joj ga je grof dobacio kad su se njih troje udaljili jasno je govorio da točno zna što ona misli i uživa u njezinoj muci.

Mora ih maknuti od njega! Emma se osvrnula naokolo. Nije vidjela nikoga dobro poznatog. Nije znala što bi, osim silom odvući dvoje mladih.

— Gdje ste odsjeli u Londonu? — pitala je ledi Mary kad ih je Emma sustigla.

— Nažalost, našao sam se u pandžama gospođe Groat koja iznajmljuje stanove putnicima.

Zastrašujuća žena. Bojim se da sam loše izabrao smještaj. Sinoć sam u zidu čuo veoma sumnjive ~ 358 ~

zvukove. Ako se ne varam, ondje ima štakora.

— Ooo — zadrhtala je ledi Mary.

Orsino je značajno pogledao Emmu. U jednom je užasnutom trenutku mislila da će spomenuti njezin dolazak u njegov stan. Tada se opet okrenuo, samodopadno se smiješeći. Ogavan je, mislila je Emma dok je opuštala šake — odvratan, nemilosrdan, neumoljiv. Što joj je činiti?

Colin se tog jutra bavio drugim stvarima. Nije zaboravio nametljivost grofa Orsina u kazalištu, niti svoj osjećaj da bi nešto trebao saznati o tom čovjeku.

Lako je otkrio njegov identitet. Postavio je nekoliko pitanja u svojem klubu i brzo saznao ime jer se grof trudio silom upasti u englesko visoko društvo. No nitko nije znao nešto više — osim općeg dojma da je čovjek sumnjiv.

Međutim, Colin je bio utjecajan čovjek i imao je mnogo kontakata diljem Londona. Sve je to sad koristio za istraživanje prošlosti i karaktera grofa Julia Orsina. Potraga ga je vodila u mnogim smjerovima i na različita mjesta.

Sat vremena je proveo u sićušnom mračnom uredu u labirintu ulica blizu katedrale Saint Paul u korisnom razgovoru s mrkim čovjekom neuvjerljiva prezimena Smith. Posao gospodina Smitha bio je da sve zna, ili da barem za kratko vrijeme uspije saznati.

Iznio je Colinu nekoliko veoma pronicavih zapažanja o Orsinu i njegovim navikama, kao i razlog njegova

~ 359 ~

boravka u Londonu. Nije bilo ugodno slušati njegova predviđanja o Orsinovim budućim planovima.

Colin je razgovarao s poznanicima iz vojske.

Svratio je u talijansko veleposlanstvo i nekoliko ugodnih sati proveo sa službenikom koji je pristao na ubrzanu pretragu podataka u zamjenu za određene buduće usluge. U engleskom je državnom uredu razgovarao sa starim školskim prijateljem te, između prisjećanja, dobio njegovo obećanje da će se raspitati službenim kanalima. Na koncu je razgovarao s vlasnicima nekoliko ekskluzivnih kockarnica koji imaju široku mrežu kontakata među kolegama u inozemstvu.

Kako su se informacije o grofu počele akumulirati, Colinova se nelagoda pretvorila u strah. Čovjek nije bio običan kockar. Bio je upleten u stotinjak mutnih pothvata i sumnjivih transakcija.

Postoji nedokazana sumnja da se za boravka u Konstantinopolu bavio trgovinom bijelim robljem.

Bilo je mračnih glasina o umorstvu. Colina je zgranulo to da Emma uopće poznaje takvog čovjeka.

Ali poznaje ga. Život na koji je bila primorana doveo ju je u kontakt s raznim opasnim pojedincima.

Sjetio se njezine priče o prvom susretu s Ferikom i lagano zadrhtao. Nesvjesno je stisnuo šake. Sreća da je Tarrant mrtav, inače bi ga morao ubiti, nekako je nelogično pomislio.

Sjetio se kako se Orsino u kazalištu primaknuo Emmi, kao i njena tadašnjeg izraza lica. Nisu trebali vojnički instinkti da bi se zaključilo da joj taj čovjek ~ 360 ~

želi nauditi. U Colinu je počeo bujati neodoljiv poriv da rukama stegne Orsinov zdepasti vrat. Želio je iz njega izvući cijelu priču i zatim se pobrinuti da nitkov više nikad ne priđe njegovoj ženi. No još je više želio da Emma dođe k njemu i kaže mu što ne valja.

Dok su se vozili kući s izložbe, riješivši se grofa Orsina tek kad su ušli u njezinu kočiju, Emma je grickala donju usnu kako ne bi vrisnula.

— Ne shvaćam kako to možete reći — ustvrdila je ledi Mary Dacre i zabacila svoju zlaćanu kosu. — To je bila najružnija slika na izložbi.

— Daleko je bolja od one sladunjave janjadi i dječaka koji se smijulji, što se vama svidjelo — odgovori Robin.

— On je pastir — reče ledi Mary. — I ne smijulji se. Pod utjecajem je nekog snažnog osjećaja, što vi sigurno ne možete razumjeti.

— Izgledao je kao da mnogo osjeća za jednu od onih ovaca — ispod glasa progunđa Robin.

— Što? — oštro će ledi Mary.

— Rekao sam da je izgledao kao da će zaspati — odgovori Robin, izbjegavajući Emmin pogled.

— Nije!

— Stigli smo — prekine ih Emma, skrivajući olakšanje u svojem glasu. Stigli su do kuće obitelji Morland i jedva je čekala da ledi Mary ode.

~ 361 ~

Djevojka je tvrdoglavo prekrižila ruke. — Ne mogu ući. Ja sam, ovaj, ostavila rupčić u vašem salonu.

Emma ju je iznenađeno pogledala. — Što?

— Moj rupčić. Moram ga uzeti.

— Poslat ću vam ga.

— Ne. Moram ga imati. To je, ovaj, majka ga je izvezla za mene. — Bilo je očito da je čak i ledi Mary to smatrala jadnim objašnjenjem. No bilo je jednako očito da je odlučila vratiti se u Emminu kuću, te da bi je samo silom mogli izbaciti iz kočije.

Možda je tako bolje, mislila je Emma. Morala je djevojku upozoriti na Orsina i uvjeriti je da više s njim ne razgovara. Premda je čeznula za samoćom, ovo će joj pružiti priliku. — Dobro — reče. — Robina ćemo ostaviti kod...

— Idem s vama — prekine je brat.

— Ali to nam je usput...

— Želim prošetati do kuće — ustvrdi Robin. — Krasan dan za šetnju.

Emma je razdraženo pogledavala jedno pa drugo.

Zaključila je da je to nekakvo budalasto nadmetanje.

Nitko ne želi prvi otići. Doista su prava djeca.

Odustala je i rekla kočijašu neka vozi kući.

Nije bilo daleko. Za nekoliko su se minuta iskrcali iz kočije i ulazili u kuću dok im je Clinton pridržavao vrata. Rezignirano je opazila da i Robin ulazi. — Hoćemo li u salonu potražiti vaš rupčić? — Emma je pitala ledi Mary.

— O, sama ću ga naći — hitro je odgovorila. Ledi ~ 362 ~

Mary ju je pretekla i zakoračila na prvu stubu.

— Jasno, pomoći ću vam — pomalo je zlobno rekla Emma. Danas poslijepodne mnogo je pretrpjela i bila je spremna vratiti milo za drago, barem malo.

Dobro je znala da u salonu neće naći nikakav rupčić.

— I ja ću pomoći — rekao je Robin i slijedio ledi Mary uza stube.

— Ne treba mi pomoć — uzviknula je djevojka — osobito vaša. — Uletjela je u salon i sudarila se s Colinom Warehamom.

— Oh! — Djevojka je zateturala. Colin joj je morao pomoći da uspostavi ravnotežu. — Oh — ponovila je.

Savršeno, pomislila je Emma. Samo je još ovo trebalo.

— Mogli biste paziti kamo idete — reče Robin.

— Mogli biste nekoga ozlijediti ako tako ulijećete u sobu.

— O, što vi uopće znate! — uzvikne ledi Mary i brizne u plač.

— Eh? — Robina je iznenadila njezina reakcija.

Trepnuo je. Okrenuo se Emmi, ali ga ona nije gledala.

Upitno se osvrnuo naokolo i pogled mu se napokon zaustavio na visokom i naočitom barunu St. Mawru.

— Ah — rekao je, shvativši. — Zaboravio sam.

Colinova su se usta trznula.

— Razgledavali smo slike u Royal Academy — pomalo očajnički reče Emma. U pozadini su se čuli jecaji ledi Mary.

— Doista? — Colin je bio u svojem ~ 363 ~

najuglađenijem izdanju. — Kažu da ove godine imaju lijepu zbirku.

Ovo je škakljiva situacija, rekao si je Robin.

Emma bi željela da joj pomogne. Oslanja se na njega.

Nastojao je smisliti što bi mogao reći.

— Veoma lijepu — slabašno se složila Emma.

— Sjajna tehnika, čuo sam — mirno je dodao Colin.

Emma mu je dobacila pogled.

Ledi Mary je glasno zaplakala. — Kako svi možete...

— Stvar je u tome — glasno će Robin kako bi je zaustavio.

Svi su ga pogledali. Čak je i ledi Mary progutala jecaj i iznenađeno treptala.

— Stvar je u tome — ponovio je, pitajući se što će, dovraga, reći.

Svi su čekali.

Robin je shvatio da je prokleto teško razmišljati dok ljudi poput kipova zure u tebe. Ali rekao je da će pomoći. Očajnički je tražio ideju, bilo kakvu. — Jedan... moj prijatelj zna za brodić koji vozi grupe uzvodno do Greenwicha — brbljao je Robin, iznenadivši čak i sebe. — Tako je. Neki dan mi je o tome pričao. Lijepo malo plovilo. Ravna dna, kao teglenica, kaže Jack, ali veoma čisto.

Svi su i dalje zurili u njega. Robin je porumenio i tražio riječi. — To... ovaj... mislio sam da bismo mogli na izlet — rekao je, ne promislivši.

Tri para očiju nastavila su ga promatrati, s ~ 364 ~

raznim stupnjevima iznenađenja i neodobravanja.

— Poći na piknik — dodao je, misleći da je to zgodan detalj, osjećajući se sve zadovoljnijim. — Veslati uzvodno kao kraljica Elizabeth na gravuri. — Odakle je to izvukao, dovraga, pitao se Robin, i istu misao vidio na licima ostalih. Tada se sjetio knjige što su je imali u kući kad je bio malen, bogato ilustrirane biografije slavne kraljice. Jedna od tih ilustracija zacijelo mu se usjekla u pamćenje.

— Nikad nisam bila na rijeci — polako će ledi Mary. Činilo se da u prijedlogu traži moguće zamke, istodobno se zagrijavajući za ideju. — Da, mogli bismo — na koncu je rekla. — Zvuči zabavno.

— Ne mislim... — počela je Emma.

— O, nemojte reći da nećete ići — prekinula ju je ledi Mary, naelektrizirana zbog otpora. Kao da je posve zaboravila na svoje suze i njihov navodni uzrok.

— Ako vi nećete, onda ništa od toga. A tako mi je dojadio boravak kod kuće. — Oštro je pogledala Emmu. Što je značilo da će ledi Mary upropastiti svaki njihov izlazak ako ne pristane, gorko je mislila Emma.

Djevojka je rođena ucjenjivačica.

— Mislim da je to dobra zamisao — reče Colin i sve ih iznenadi. — Može li sutra? Nemam važnih obveza.

— Vi... vi ćete... ? — Ledi Mary je zamuckivala i ušutjela.

— Ne znam mogu li organizirati... — istodobno je oklijevao Robin. ~ 365 ~

— Coline — prijekorno će Emma.

— Vjerujem da bismo trebali imati lijep dan. Baš kako treba za piknik. — Colin se naoko bezbrižno smiješio.

— Ne mislim... — opet će Emma.

— Pa, ja želim ići — ustvrdi ledi Mary. — Želim vidjeti brodić. Svejedno mi je tko će poći. — Izgledala je kao da će lupiti nogom o pod.

Colin je susreo Emmin rječit pogled i mirno ga uzvratio. — Izvrsno. Znači, dogovoreno je — reče.

— Ja ću, uh, morati razgovarati s lađarom — naglasi Robin.

— Da, svakako. Ponudi mu veći iznos ako bude problema — reče stariji čovjek. — I, jasno, moraš svratiti u Gunter’s i pobrinuti se za hranu. Oni za ovakve stvari znaju pripremiti dobro opskrbljenu košaru.

— D-da. — Robin se pribrao. — Ali ne mogu biti siguran da će brodić biti slobodan, znate, u tako kratkom roku. Morat ću...

— Valjda se možete nositi s jednim lađarom? — reče ledi Mary.

Svi su ga gledali. Robin je stegnuo čeljust. — Svakako — prasne. — Sve ću organizirati — lakoumno doda.

— Zar doista misliš... ? — počela je Emma i ušutjela. Colin ju je i dalje promatrao. Njegovo je lice sadržavalo nekakvu poruku, ali ju nije uspjela pročitati.

— Znači, dogovorili smo se — rekao je. — ~ 366 ~

Pouzdajemo se u tebe, Bellinghame. Pošalji poruku kad krećemo.

— Dobro — Robin reče glasom čovjeka koji se itekako uvalio, ali nije točno znao kako je do toga došlo.

— Nemojte za piknik naručiti jastoga — reče ledi Mary. — Mrzim jastoge.

— Ne morate ih jesti — obrecne se Robin. — No ja sigurno hoću.

— Ali meni je zlo i od samog mirisa. Kako možete... ?

Emma je pukla. — Robine, otpratit ćeš ledi Mary kući — naredila je kroza stisnute zube. — Možeš uzeti moju kočiju.

— Zašto ja moram... ?

— Ledi Mary je sigurno umorna — nastavila je, ignorirajući ga.

— Ne, nisam — reče djevojka.

— Dakle, najbolje da odmah krenete. — Emmin ton nije dopuštao prepirku. Na dvoje mladih još je više djelovao njezin mrk pogled.

— O, dobro — zlovoljno je pristao Robin.

Ledi Mary je isturila donju usnu i izgledala buntovno. Ali se s Robinom okrenula prema vratima.

— Reći ću slugama neka nađu vaš rupčić i poslati vam ga — slatkim glasom doda Emma.

Ledi Mary ju je zbunjeno pogledala.

— Onaj što ga je vaša majka izvezla posebno za vas.

— Oh. — Djevojka je imala toliko pristojnosti da ~ 367 ~

izgleda krivo. — To jest, hvala.

— Posve vam stojim na usluzi — gnjevno odgovori Emma.

Sumnjičavo pogledavši njezin izraz lica, dvoje mladih požuri iz sobe.

Emma se okrene Colinu. — Što radiš? — upita.

— Želio sam ti pomoći — rekao je.

— Pomoći?

— Da. — Dok se vraćao kući, Colin je došao do određenih zaključaka. Emma se ljutila na njega jer je odbio utjecati na njezina nepopravljiva brata. Pokazat će da joj je spreman pomoći, da na njega može računati, i tada će mu sigurno povjeriti zašto se boji Orsina. — Mislio sam se uključiti u tvoja nastojanja da društvu pokažeš kako u glasinama nema ničega — dodao je. — Neće li biti još uvjerljivije ako se ja pridružim društvu čiji je član ledi Mary?

— Možda — dopustila je Emma.

Raširio je ruke.

— Ali bit će veoma nezgodno. Ne vjerujem...

— Imao sam još jedan motiv.

Emma je uzdigla obrve.

— Ipak je to velika žrtva, provesti cijeli dan sa svadljivim mladićem i djevojkom koja misli da je u mene zaljubljena — naglasio je.

— Ne možeš znati kako je velika — naglašeno će Emma.

— Ali ću saznati.

— Sigurno.

— Dakle, vidiš, nisi imala pravo. ~ 368 ~

— U čemu? — upita Emma.

— Ipak vjerujem da imamo partnerstvo i obvezu pomagati jedno drugome — značajno je rekao. — Spreman sam obaviti svoj dio.

Emma ga je promatrala, potiskujući suze. Nije mu mogla povjeriti pravi razlog svojeg oklijevanja — da je istodobno silovito vuku na dvije strane. Željela je provesti dan s njim. Ali se također užasno bojala da će nešto izlanuti, otkriti prijetnju koja nad njom visi prije nego je uspije neutralizirati.

— Namjeravam ispuniti svoj dio nagodbe — uvjeravao ju je.

Emma se ukočila. Smrtno je umorna od te riječi »nagodba«, mislila je.

~ 369 ~

Deset

ad je ledi Mary Dacre ponudio ruku kako bi je odveo preko mostića na brodić, Robin je pokušao unijeti malo reda u brojne detalje koji su mu zujali u glavi. Osjećao se krajnje izmučeno. Za jedva dvadeset četiri sata morao je pronaći lađara, podmititi ga da promijeni svoj raspored, pobrinuti se za hranu i piće, osigurati dodatna sredstva za iznenadne i tajanstvene troškove brodića, te još izabrati prikladnu odjeću za dan na rijeci.

Problemi su počeli kad se njegov prijatelj Jack nije mogao sjetiti lađareva imena ni boravišta, rastreseno je mislio, i još nisu završili. Mada je ledi Mary veselo čavrljala o prizorima u luci i lijepom vremenu, Robin je od nje očekivao samo najgore i silno se bojao da će se dan pretvoriti u katastrofu.

Jasno, svi će njega okriviti. Ovo pomaganje ljudima daleko je kompliciranije no što je očekivao, mislio je.

Dobro će promisliti prije nego opet pokuša nešto slično.

— O, gledajte — reče ledi Mary. — Kako lijepo!

— Potrčala je do stolica i stolića u sredini brodića,

~ 370 ~

natkrivenih prugastom tendom.

Mora biti lijepo, gorko je mislio Robin. Bio je primoran financirati novu tendu i od kuće, bez očeva znanja, donijeti sag za prekrivanje palube. Pogledao je naokolo kako bi bio siguran da je sve na svojemu mjestu. Brodić je zapravo bio mala teglenica, ravna i pravokutna, sa nevelikom kućicom nalik daščari na stražnjem dijelu. Tenda je natkrivala veći dio sredine.

Namotaji konopaca i druge stvari u prednjim kutovima dovedeni su u red, kako je tražio. Lađar i njegov sin čekali su na krmi s pripremljenim veslima.

Pune su se košare nalazile na sagu kraj stola. Činilo se da je sve u redu. Odahnuo je od olakšanja.

— Nema cvijeća — rekla je ledi Mary kad se spustila na jednu od stolica. — Trebalo bi biti cvijeća, zar ne, Emma? Stol izgleda tako prazno.

Robin je škrgutao zubima.

— I ovako je veoma lijepo — rastreseno će Emma. Nije bila raspoložena za razmišljanje o nečem tako nevažnom kao što je cvijeće. Premda je dan doista bio krasan, prizori novi i raznovrsni, uglavnom je bila svjesna samo Colina.

Krišom ga je pogledala i vidjela da je on netremice promatra. U posljednje vrijeme nije razumjela što mu se mota po glavi. Ispunila ju je nadom njegova ponuda da pođe na ovaj izlet i dokaže da je istinski partner u njihovoj vezi. To zasigurno pokazuje da mu je stalo do nje? Okrutno je i nepravedno da njezinim mislima sad, kad očajnički želi biti otvorena s njim, dominira strah od Orsina i ~ 371 ~

prijetnje uništenjem. Ovo će biti izrazito težak dan, mislila je, na više načina. Opet je sagnula glavu i sjela na stolicu ispod tende, iza ledi Mary.

Lađar je povukao mostić i odgurnuo se od gata.

Kad se razmak između njih i obale proširio, Robin i Colin su također sjeli. Mlađi su ljudi povukli svoje stolice naprijed da bi bolje vidjeli, ostavivši Emmu i Colina u stražnjem dijelu.

Lađar i njegov sin veslima su uključili teglenicu u gust riječni promet londonskog porječja. Prošli su kraj velikog trgovačkog broda čiji su se jarboli uzdizali visoko nad njima, praćeni veselim primjedbama mornara na palubi. Manje je plovilo prošlo ispred njihova pramca, vozeći dva putnika preko rijeke. Na rijeci je bilo mnogo takvih malih plovila za one koji žele izbjeći gužvu na mostovima. Prolazile su i velike teglenice, prevozeći teret uzvodno i nizvodno po Temzi. U daljini su vidjeli kako ulazi još jedan oceanski brod čija su raširena jedra podsjećala na oblake. Lađari su se vješto kretali kroz gužvu, ploveći uzvodno i putnicima pružajući krasan pogled na londonsku obalu.

— Eno Towera — reče ledi Mary. — Ono je Traitor’s Gate. Onuda su s rijeke dovodili kažnjenike da im odrube glave. — Ushićeno je zadrhtala.

— Ne onuda — reče Robin. — Malo dalje. Vidite, one stube.

— Kako biste vi to mogli znati? Sinoć sam u očevoj knjižnici uzela ilustrirani vodič Londona i sigurna sam da... ~ 372 ~

— Nije — reče Robin, tvrdoglavo poput djeteta.

— Ondje, vidite. — Pojavila se druga kapija, nadsvođena lukom i s rešetkama.

Ispod prednjeg dijela tende zavladala je tišina.

Brodić je za dlaku izbjegao sudar s lađarom koji je jurio preko rijeke kao da mu život o tome ovisi. Lađari su razmijenili dobroćudne prijekore.

— Pogledajte ono — reče ledi Mary, kao da prepirke s Robinom nije ni bilo. — Ona je teglenica puna pilića.

Doista su prolazili kraj plovila krcatog pletenih kaveza iz kojih se čulo glasno pijukanje.

— Sutra će biti na tržnici — reče Robin.

— Uh, smrde — rekla je djevojka i nabrala nos kad je povjetarac donio vonj peradi. Lađari su dali sve od sebe i uskoro su se našli izvan dosega.

— Znaš — Colin prišapne Emmi — Vjerujem da je ta cura posve zaboravila na mene.

Emma se prenula i okrenula, otkrivši da je svoju stolicu primaknuo njezinoj.

— Nedavno je tvrdila da sam joj slomio srce i da njezin život više nema smisla — primijetio je. — Sad kao da za nju jedva postojim. — Ironično se osmjehnuo. — To je svakako lijek za prekomjernu taštinu. Sad znam koliko se visoko cijene moje čari.

— Ona je dijete — odgovori Emma. — Još ne zna što je ljubav.

— Ti si u njezinoj dobi bila udana — podsjeti je Colin.

— Točno — Emma reče glasom u kojem su ~ 373 ~

vibrirale emocije. — Treba li ti bolji dokaz?

Colin ju je promatrao. Napola je okrenula lice od njega. Sjedila je veoma uspravno, kao da snagom volje zadržava visoku razinu energije. Tamnoplava haljina isticala je njezino vitko tijelo. — Da ti nisi pobjegla i udala se i da ja nisam pobjegao u rat — počeo je i zamišljeno zastao. — Misliš li da bismo se upoznali u nekoj plesnoj dvorani? — na koncu je nastavio. — Plesali zajedno i opet se rastali, nemarni kao njih dvoje? — Pogledao je Robina i ledi Mary.

Emma je stisnula ruke u krilu. Colin je opazio da ih veoma čvrsto stišće.

— Ili bismo se možda ludo zaljubili — dodao je — što se događa samo veoma mladima?

— Samo? — čudnim je glasom ponovila Emma.

Colin joj je opet proučavao lice. Izgledalo je napeto. Pitao se zašto mu se ne želi povjeriti. Zašto mu ne vjeruje? — Mislim da je tako — odgovorio je.

— Čini se da je takvo ludilo za veoma mlade ljude.

— Tebi se to ne može dogoditi — podrugljivo je rekla.

— Kao što ni ti ne bi pobjegla da se udaš — odgovorio je, pomalo iznenađen oštrinom vlastitog tona.

Emma je zadržala dah. Izgleda nekako mahnito, pomislio je, kao konj koji se prestrašio iznenadnog hica. — Misliš li da je to ljubav? — dahnula je.

— Što?

— Ta zaokupljenost samim sobom, insistiranje da sve bude po tvome, to... to ludilo? ~ 374 ~

Pomislio je da mu nit razgovora nekako izmiče.

— Misliš da ‘ljubav’ to znači?

— Mislim da ima mnogo vrsta ljubavi — odgovorio je, nastojeći dobiti na vremenu.

— Misliš? Ali to nije nešto o čemu znaš iz vlastitog iskustva? — U glasu su joj se osjećale suze.

— Emma, u čemu je problem?

Okrenula se k njemu i proučavala mu lice.

— Možeš se osloniti na mene — usrdno je rekao.

— Nisam neki mladić usijane glave koji misli samo na vlastito zadovoljstvo. Mogu biti postojan.

— Postojan? — ponovila je upitnim tonom.

— Može mi se vjerovati — odgovorio je, nezadovoljan jer je to morao glasno reći. — Znam što su dužnost, čast i držanje riječi.

— Ili nagodba? — upita Emma.

— Može se i tako reći.

Okrenula je glavu.

— Dakle? — nestrpljivo je rekao trenutak kasnije. Valjda joj je pružio dovoljno prilika da mu kaže što je muči, svako jamstvo da mu može vjerovati?

— Što?

— Zar mi ništa ne želiš reći? — dodao je.

— Ja? — Nitko drugi ne sudjeluje u ovom razgovoru!

Emma ga je ovlaš pogledala i brzo se okrenula.

— Zar nismo vodili filozofsku raspravu, milorde?

Bojim se da više ništa ne znam o tome.

Lice joj se smirilo i zatvorilo. Povukla se u sebe. ~ 375 ~

Colina je to veoma frustriralo.

— Emma — reče ledi Mary, okrenuvši se na stolici. — Pogledajte patke!

Kad se njegova žena nagnula naprijed i pogledala ono što je njihova gošća pokazivala, Colin se jedva obuzdao da glasno ne opsuje.

Ploveći između brojnih plovila, njihov je brodić prošao kraj prenapučenih gradskih dokova i raštrkanijih privezišta u predgrađu. Napokon su London ostavili iza sebe i plovili između travnatih obala gdje se lišće vrba spuštalo do vode. Emma je uporno sudjelovala u razgovoru između Robina i ledi Mary, cijelo vrijeme kraj sebe osjećajući šutljivog Colina. Činilo joj se da duboko u njoj raste pritisak i da ga neće još dugo moći obuzdavati.

Plovili su kraj veličanstvenih kuća s tratinama i privatnim spremištima za čamce te kolibica okruženih povrtnjacima s jednim čamčićem izvučenim na blatnjavu obalu. Sunce je svjetlucalo na vodi koja je hipnotički zapljuskivala trup njihova brodića.

Nešto kasnije, prije nego im je krajolik dosadio, lađar je skrenuo prema obali. Vješto manevrirajući, doveo ih je do drvenog mola i njegov je sin iskočio da bi privezao brodić. — Ovdje ćemo jesti — reče Robin, zasad veoma zadovoljan svojom organizacijom. — Hawkins kaže da je lijepo mjesto odmah iza uzvisine.

Lađar je spustio mostić pa su on i njegov sin uzeli košare, spremni otpratiti ih na obalu. — Ne ovu — reče Robin i uzme mu jednu košaru. — To je za vas. — Vratio ju je na palubu. ~ 376 ~

— Hvala, gospodine — reče Hawkins s krezubim smiješkom.

Krenuli su uz padinu obale i stigli do cvjetne livade. — Stigli smo — reče Robin.

— Želim ići onamo — zahtijevala je ledi Mary, pokazujući šumarak iza ograde na drugoj strani livade.

— Ovdje je mnogo bolje — protestirao je Robin.

— Ima više sunca i bliže je brodiću.

— Vi ništa ne nosite — naglasi djevojka.

— Znam, ali...

— Želim ići onamo — namršteno je ponovila.

— O, neka bude! — Robin se namrgođeno počeo probijati kroz visoku travu.

Svi su ga slijedili. Colin je maknuo jednu prečku kako bi dame mogle prekoračiti ogradu. Hawkinsi su ispod jednog stabla raširili veliku crvenu deku, na nju spustili košare s hranom i vratili se do rijeke.

— Savršeno — reče ledi Mary i spusti se na deku, okružena skutima. — Slušajte vjetar u krošnji! Šumi kao ocean.

Robin ničim nije pokazao da sluša. I dalje se mrštio dok je vadio kupljene stvari i raspoređivao ih na deku.

— Kako sve to lijepo izgleda — reče Emma.

Robin se razvedrio. — Imamo hladne piletine i peciva — reče. — I jastoga. — Oštro pogleda ledi Mary. — Ima vina i bresaka. Žena ih je posebno preporučila. Ima i kolača.

— Prava gozba — reče Emma i on joj se ~ 377 ~

nasmiješi.

Robin je našao vadičep i počeo otvarati bocu vina. Emma je izvadila tanjure i pribor za jelo te sve to rasporedila. Colin je narezao piletinu. Ledi Mary je s dobrohotnim odobravanjem sve to nadzirala.

Počeli su jesti. Robin i ledi Mary prepirali su se je li ugodnije prirediti piknik na otvorenom ili jesti u seoskoj krčmi. Povjetarac je šuštao u lišću i preko livade nosio ptičji pjev. Pravi idilični prizor, mislila je Emma. Gotovo se mogla opustiti i zaboraviti na ono što je muči.

Colin se odjednom ukočio. Emma je vidjela da su mu se oči raširile i čeljust stegnula. Počela se okretati da bi vidjela u što on s takvim oprezom zuri. — Svi ostanite posve mirni — rekao je tonom koji je zahtijevao trenutnu poslušnost.

Ali samo nakratko. — Zašto? — upita ledi Mary i pogleda naokolo, tražeći objašnjenje.

— Vjerujem da ovu livadu dijelimo s bikom — reče Colin. — Po njegovu se izgledu ne bi reklo da je dobroćudna životinja.

Emma je slijedila njegov pogled i vidjela da im polako prilazi golemi bik s opasnim rogovima. Imao je crvenkastu kožu s bijelim mrljama na glavi i vratu, i doimao se velikim poput kuće. Zastao je, puhnuo kroz nos kao da je razdražen, te opet krenuo.

— Dobri Bože! — uzvikne Robin i skoči na noge.

— Bježite. Ja ću mu odvratiti pozornost. — Požurio je udesno, ali je tako dospio među stabla gdje ga bik nije vidio. ~ 378 ~

— Robine! — krikne Emma.

— Vratite se preko ograde — mirno je rekao Colin, obje žene povukao na noge i počeo ih gurati prema ogradi. Bik je opet puhnuo kroz nos, sad već bliže.

Pomogao im je da prijeđu ogradu i vratio na mjesto ranije uklonjenu prečku. Okrenuo se i vidio da je Robin došao naprijed i mahao rupčićem da bi privukao bikovu pozornost. — Dođi! — dovikne mu Colin.

No Robin ga je ignorirao. — Čuo sam da ovo rade u Španjolskoj — veselo je rekao, u sve širim lukovima mašući rupčićem. — Ha, biče, dođi po mene! — Poskakivao je oko stabla i približavao se divovskoj životinji.

— Robine! — istodobno su viknule obje žene.

Colin je odmahnuo glavom i na tren u nevjerici zatvorio oči.

— Treba mi nešto veće — reče Robin. Pogled mu se zaustavio na njihovu pikniku te je hitro izvukao crvenu deku ispod hrane, sve razbacujući po travi. — Prava stvar — rekao je, okrenuo se i mahao dekom prema biku.

— Mlada budala — progunđa Colin. Krenuo je prema momku.

Bik je zarikao, stao i sagnuo glavu tako da je rogove usmjerio u sredinu deke. Još jednom je glasno puhnuo kroz nos i krenuo u napad.

Približavao se mnogo brže no što je Robin očekivao, nevjerojatno brzo za tako veliku životinju. ~ 379 ~

Gledajući kako se tona pomahnitalog mesa obrušava na njega, Robin se odjednom ukočio. Crvena mu je deka mlitavo visjela u rukama. Colin je potrčao.

— Robine! — vrisne Emma. — Makni mu se s puta!

— Makni se, idiote! — krikne ledi Mary.

Colin je skočio. Uhvatio je Robina oko struka, gurnuo ga naprijed i na tlo baš kad je bik stigao do mjesta gdje je maločas stajao. Čuo se zvuk paranja tkanine i životinja je prošla kraj njih, galopirajući poljem s crvenom dekom nabodenom na rogovima.

Vijorila se na povjetarcu kao pobjednički stijeg.

Colin je skočio na noge i povukao Robina. Dok je bik rikao i mahao glavom, pokušavajući se osloboditi deke, odvukao je momka do ograde i praktički ga bacio na drugu stranu. — Bolje da odemo — zadihano je rekao. — Ova mi ograda ne ulijeva povjerenje.

— Naš ručak — protestirao je Robin.

— Na vrijeme ste se sjetili — optužila ga je ledi Mary — nakon što ste izvodili one glupe trikove i sve razbacali naokolo.

— Goropadnice — zaprepašteno će Robin. — A ja sam vas nastojao spasiti!

— Krenite! — rekao je Colin kad je vidio da se bik oslobodio i zaputio prema njima.

— Morat ću platiti posuđe — počeo se buniti Robin, ali ga je Colin gurao pred sobom dok su dame žurile natrag na brodić.

Lađar se iznenadio što ih vidi i jedva je prikrio smiješak kad je čuo njihovu priču. Rekao je da će otići ~ 380 ~

po izgubljeni ručak, ali kad se vratio, ispričao im je da bik s očitim užitkom gazi po svemu tome. — Posebno po breskvama — rekao je dok su mu se usne trzale. — Kao da mu se sviđa gnječiti ih papcima.

— Znači, uopće nećemo ručati? — prigovarala je ledi Mary.

Robin se bijesno okomio na nju. — Vi ste krivi — reče. — Ovo se ne bi dogodilo da smo ostali ondje gdje sam ja želio. Ali ne, uvijek mora biti po vašemu.

Svi moraju udovoljavati vašim željama. Nikad ne slušate tuđe mišljenje.

Promatrajući dvoje mladih, Colin je lađaru diskretno signalizirao neka vozi kući. Uhvatio je Emmu za lakat i poveo je do stolica gdje su ranije sjedili. — Hvala ti — drhtavo je rekla. — Spasio si mu život.

Colin je slegnuo ramenima. — Možda opasnog uboda — ispravio ju je.

Emma nije mogla govoriti jer su je mučili konfliktni osjećaji.

— Veoma je hrabar — primijeti Colin, gledajući kako Robin prstom prijeti ledi Mary kao da je ona zločesto dijete, a on guvernanta. Okrenuo se i nasmiješio Emmi. — Premda bi mu koristilo malo vojne obuke. Mora naučiti kad se treba povući pred bolje naoružanim neprijateljem.

— Riskirao si život zbog... — gotovo je nečujno mrmljala Emma.

— Znaš, mislim da sam momka pogrešno procijenio — nastavio je Colin jer ju nije čuo. — Ima u ~ 381 ~

njemu nečega. Većina mladića jednostavno bi dala petama vjetra i... — Opet se nasmiješio. — I bik bi dohvatio posljednjeg.

— Ono što je učinio bilo je ludo i užasno opasno — pobunila se Emma.

— O, da. To nije trebao pokušavati. Ali je pokazao veliku odvažnost, znaš.

Nikad neće razumjeti muškarce, mislila je Emma. — Zar bi odvažnost bila važna da ga je taj bik ubio? — kiselo je pitala.

Colin se iznenadio. — Naravno — odgovorio je, kao da se to samo po sebi razumije. — Jasno, bolje je biti mudar i hrabar, ali muškarčeva je čast uvijek od vitalne važnosti.

Emma je progutala slinu i njezina se razdraženost malo ublažila. On je tako dugo bio vojnik. Izrazito mu je važna čast, vlastita i ona njegove obitelji. Što bi učinio kad bi je Orsino pokušao ukaljati? Izazvao ga na dvoboj? Orsino u svemu vara.

Kad bi se suočili s pištoljima, grof bi lako našao neki način da ubije Colina. Čak i kad se to ne bi dogodilo, njezin je muž više nikad ne bi pogledao s naklonošću.

— Čini se da uživaju u tome, zar ne? — primijeti Colin, glavom pokazujući mlađi par na pramcu.

— Hmm? — promrmlja Emma, pokušavajući se pribrati.

— U neprestanim prepirkama.

— Oh. — Pogledala je mlade ljude. — Da, tako izgleda.

— Vidio sam isto takve parove u dugogodišnjim ~ 382 ~

brakovima, ali ne mogu reći da razumijem što je u tome privlačno.

Emma je odmahnula glavom.

— To pokazuje kako je mudro brak temeljiti na zajedničkim interesima i sličnim iskustvima.

Zajednički interesi, mislila je Emma — hladna fraza. Pogledala ga je. Premda je bilo trenutaka nade, u drugim se trenucima pitala je li ikad osjetio nešto više od mirnog zadovoljstva njihovim dogovorom.

Ljubav doživljava kao mladenačku patnju, a sebe vidi iznad toga. Bi li uopće želio ljubav kad bi je ikad osjetio kao što je definitivno osjeća ona?

Idućeg je dana Colin Wareham prolazio čitaonicom White’sa i tražio prijatelja s kojim je dogovorio ručak. Uranio je, pa se nije zabrinjavao što Jamesa nema ni u jednom udobnom naslonjaču. Uzeo je novine sa stola gdje su bili lijepo složeni svi popularni časopisi i potražio slobodnu stolicu gdje bi mogao u miru čitati.

Ugledao je jednu u kutu i zaputio se onamo kad je opazio kako jedan džentlmen prolazi kraj vrata. To nije bio njegov prijatelj. Zapravo, uopće nije bio prijatelj. No Colin je poznavao čovjeka po glasu i sad mu je nešto privuklo pozornost.

Colin je mirno stajao i razmišljao. Robin Bellingham je odvažan momak, rekao je sebi. U to nema sumnje. A Emma je zabrinuta za njega. Nije se želio javno uplitati u mladićeve stvari. Robin mu na

~ 383 ~

tome ne bi bio zahvalan. Colina je obuzeo poriv da pomogne i zaštiti Emmu. Ne može škoditi ako prikupi informacije, zaključio je. Dobra informiranost ključna je za svaki pothvat, a budalasto je propustiti praktički nametnutu priliku da nešto sazna.

Colin je vratio novine na stol i zaputio se u kockarnicu u stražnjem dijelu kluba. Za stolovima je čak i ovako rano sjedilo nekoliko muškaraca, površno su bacali kockice ili proučavali karte u rukama.

Muškarac koji ga je zanimao još se nije uključio u igru. Stajao je sa strane i promatrao, poput gurmana koji proučava delikatese prije nego napuni svoj tanjur.

— Zdravo, Whitmane — rekao je Colin kad mu je prišao. Čovjek se okrenuo, iznenadivši se kad je vidio tko ga je pozdravio. — St. Mawr — rekao je.

— Možemo li razgovarati?

Whitman je slegnuo ramenima kao da mu je svejedno. Bio je visok, vitak muškarac, malo preduge tamne kose te crnih i neugodno hladnih očiju s opuštenim kapcima.

To je vrsta osobe kakvu Emma najviše mrzi, mislio je Colin — u početku je i njega takvim smatrala. Whitman je bio zloglasni kockar, stvorenje zadimljenih kockarnica i igara u velike uloge. Za to je živio. Također je nekako uspijevao živjeti od toga, što je rijetkost, no često je lebdio na rubu ponora.

Vjerojatno se zbog toga, mislio je Colin, ne ustručava upoznavati bogate mlade ljude s razbibrigom kojom je opsjednut. U zamjenu za to upoznavanje, lišavao ih je ~ 384 ~

dijela njihova imetka.

— Jeste li u gradu opazili mladog čovjeka po imenu Bellingham? — pitao ga je Colin. Nije morao reći gdje u gradu. Ako je Whitman vidio Robina, to bi bilo u najopasnijim igrama. Čovjek se ničim drugim nije bavio.

— Bellingham. — Whitmanov je glas bio dubok i rezonantan, ali bez ikakvih emocija.

— Mlad — potakne ga Colin. — Svijetla kosa, kicoš.

— Vidio sam ga — odgovori čovjek, kao da mu nije trebalo pojašnjenje. — Loš igrač. Nema osjećaj za strategiju, slaba koncentracija. Uvijek gleda naokolo da vidi tko je u prostoriji umjesto da misli na igru.

— Gubi li naveliko?

Whitman ga je proučavao. — Sigurno. Nikad ne pobjeđuje. — U čovjekovim se tamnim očima pojavio sjaj. — Ima neke veze s vama, je li? Podmirujete njegove dugove?

— Ne — naglašeno je odgovorio Colin. — Dobiva mali džeparac od oca.

— Ah. — Whitmanovo je zanimanje oslabilo.

Nisu ga mamile takve sitnice. — Nije ni čudo da je bio kod zelenaša.

— Bio je kod lihvara?

Whitman mu je dobacio umoran pogled, možda čak preziran. — Nismo li svi bili? — upita.

Colin je to ignorirao. Situacija je ozbiljnija no što je mislio. Kako je mladi idiot mogao biti tako glup i zadužiti se kod lihvara? Veoma su slabi izgledi da će ~ 385 ~

podmiriti takav dug jer su kamate u tim transakcijama praktički jednake cijelom iznosu. — Znate li možda kod koga je bio? — upita.

Whitman je pokazao da ne zna, kao i krajnju nezainteresiranost za tu temu. — Ako biste me ispričali — rekao je i dao znak da će se pridružiti kartašima. — Osim ako ne želite odigrati partiju? — dodao je, odjednom zainteresiran.

— Bojim se da ne želim. Imam dogovor za ručak — reče Colin. Čovjek se odmah okrenuo i posve se usredotočio na karte koje će se uskoro podijeliti za obližnjim stolom.

Colin je namršteno stajao. Otkrije li Emmi tu vijest, bit će izvan sebe od brige. Insistirat će da se nešto poduzme. A on joj neće dopustiti da ima posla s lihvarima. Njegovo se mrštenje pojačalo. Mogao bi o tome obavijestiti Robinova oca, ali to ga je neugodno podsjećalo na ogovaranje. Jasno, mogao bi jednostavno zaboraviti da je to čuo. No tako bi dopustio da se na obzoru pojavi katastrofa i kasnije se još silovitije obruši na njih. Morat će saznati o kojem je lihvaru riječ. To bi bilo prilično jednostavno. Mogao bi anonimno podmiriti dug. Ne mora doći do emotivnih scena, nikakvih bolnih priznanja ili bijesnih prodika. Colin se prestao mrštiti. Našao je savršeno rješenje, mislio je.

Spokojno je potražio Jamesa i sjeo za dobar ručak. Kasnije će pronaći lihvara.

~ 386 ~

Colin je s lakoćom pronašao čovjeka. Ni dva sata kasnije stajao je u njegovu uredu i pružao mu velik snop novčanica. — Hvala, milorde — rekao je lihvar, netremice promatrajući novčanice. — Užitak je poslovati s vama, milorde. Svakako me posjetite kad god vam zatreba pomoć.

— Nadam se da do toga neće doći — mirno će Colin. Čovjek se nasmijao kao da je to neka šala. — Pa, rekao bih da je to u vašem slučaju vjerojatno, milorde St. Mawr. Ipak, nikad se ne zna.

— Doista. Mogu li dobiti Bellinghamovu zadužnicu?

— Svakako, svakako. Imam je ovdje. Sve je u redu. — Pružio mu je dokument preko kojeg je napisao »plaćeno« i potpisao se.

— Hvala. — Colin je savio papir i spremio ga u džep. — Jasno vam je da nikome ne smijete otkriti moju ulogu u ovoj transakciji?

— Možete se pouzdati u moju diskreciju, milorde.

— Pouzdajem se. Ako čujem da ste... Čovjek je podigao ruku. — Mnogi se pouzdaju u moju šutnju, milorde. U mojem poslu mora biti tako.

Colin se okrenuo da ode.

— Recite gospodinu Bellinghamu da mu ubuduće stojim na usluzi — reče lihvar. — Uvijek ću rado pomoći.

— Uz dvadeset posto mjesečno — suho će Colin.

— Kako vi kažete, milorde — glasio je spokojan ~ 387 ~

odgovor. — Pružam dragocjenu uslugu koja ima svoju cijenu.

Progutavši oštar odgovor, Colin je izišao.

~ 388 ~

Jedanaest

eddings je s poštovanjem čekao dok je barun namještao komplicirane nabore šala. Potom mu je pridržao tamni večernji kaputić i zagladio ga na njegovim širokim ramenima. Pravo je zadovoljstvo služiti džentlmenu kojemu odjeća tako dobro stoji, spokojno je mislio sobar. Večeras na balu neće biti čovjeka ljepših nogu ili boljeg držanja. Dok je Colin češljao tamnu kosu, Reddings mu je krišom pogledavao lice u zrcalu. Nestalo je deprimiranosti koja je slugu tako zabrinjavala tijekom povratka u Englesku, ali ju je u posljednje vrijeme zamijenila intenzivna zabrinutost koja je rijetko kad nestajala. To nije posebno zabrinjavalo Reddingsa, sve dok nema veze s njim. No na nekoga će se okomiti, mislio je.

Ovo je čudan stari svijet, govorio je Reddings u sebi. Kućanstvo uopće nije ono što je očekivao kad se vratio iz rata. Imaju neobičnu gospodaricu i, naravno, njezin sluga — Turčin ili što god već bio — tako je daleko od uobičajenog da Reddings nije niti znao kako bi ga opisao. No njezino je gospodstvo pravi dragulj, mislio je, u svojim mislima koristeći izraz koji

~ 389 ~

nikad ne bi izgovorio. Osobno je mislio da je spasila njegova gospodara.

— Reddingse — reče Colin. — Gdje si se izgubio, čovječe?

Sobar se prenuo. — Da, milorde? Oprostite, milorde.

— O čemu si razmišljao? — nasmiješeno će Colin. — Djelovao si zadovoljno.

— Sanjario sam, milorde — odgovori sobar. — Ispričavam se.

Colin odmahne rukom na ispriku. — Gdje mi je plašt?

Reddings ga je donio iz ormara i pridržao.

— Ne, nosit ću ga. Pogledat ću je li moja žena spremna.

Prebacivši plašt preko ruke, Reddings je pročistio grlo.

— Što?

— Ništa, milorde. Samo sam opazio da dame u takvim prilikama katkad vole, ovaj, ostaviti dojam.

Slučajno sam opazio...

— Da. Reci već jednom, čovječe. Vidim da to želiš.

— Danas je stigla nova haljina madame Sophie — povjeri mu Reddings.

— Je li? — Colin se zamislio. Izjedala ga je napetost između njega i Emme, kao i tajne koje ispod toga vrebaju, dok je čekao da ga ona zamoli za pomoć.

Mučilo ga je što to nije učinila. — Misliš da me želi oduševiti dojmom? — upita Colin. ~ 390 ~

— Da, milorde — spokojno će Reddings.

— O, neka bude. Čekat ću je u salonu — reče.

— Dobro, milorde — zadovoljno odgovori Reddings.

Nije dugo čekao. Colin je bio u prizemlju tek nekoliko minuta kad je u predvorju začuo korake.

Okrenuo se i zadivljeno udahnuo kad se na vratima pojavila njegova žena.

Emmina je haljina bila izrađena od slojeva koprenaste tkanine različitih zelenih nijansi. Ispod uskog gornjeg dijela i sićušnih napuhanih rukava skuti su se micali i mreškali poput mora sve do vrhova odgovarajućih cipelica. Blistava joj je kosa bila podignuta do tjemena odakle se do njezinih leđa spuštala kaskada uvojaka. Na ušima i oko vrata nosila je St. Mawrove smaragde.

— Zanosno — reče Colin.

— Nije li haljina prekrasna? — Emma se zavrtjela tako da su boje lepršale oko nje. — Sophie je genij.

— Prema tvojim pričama, također je na dobrom putu da se obogati.

— O, da. — Emma se nasmiješila. — Međutim, to je nimalo ne čudi.

— Zasjenit ćeš sve ostale žene na balu.

Emma je opazila njihov odraz u zrcalu iznad kamina. Colin je bio veoma naočit u tamnoj večernjoj odjeći. Lice pravilnih crta dostojanstveno se uzdizalo iz snježnobijelog šala. U zagonetnim ljubičastim očima blistala je moć njegove osobnosti. ~ 391 ~

— Zapravo, Tomova će žena požaliti što te pozvala — dodao je. — Želi biti najpoželjnija žena na svakom društvenom događaju.

— Coline! To nije istina.

— Nije?

— Nikako. Diana je prema meni veoma ljubazna.

— Da, vidio sam — odgovorio je, nasmijanih očiju. — Uvijek te šalje u neku drugu sobu jer je sigurna da ćeš ondje naći nešto ‘veoma zabavno’ ili razgovarati s ‘iznimno šarmantnim’ ljudima. Ljudima koji nisu pripadnici njezine skupine obožavatelja, naravno.

— Besmislice — reče Emma. No dok je o tome razmišljala, shvatila je da on ima pravo. Počela se smijati.

— Diana uza se drži svoje bivše udvarače kao da se nije ni udala. Hvala Bogu da ti nemaš čopor obožavatelja iz prošlosti — zadirkivao je.

Emma se ukočila dok je oko ramena prebacivala večernji ogrtač. To je bilo samo na trenutak, ali Colin je primijetio kako joj je licem preletio izraz straha.

Nepodnošljiv je taj zid što ga je između njih podigla. Što mu to ne može reći?

— Trebali bismo krenuti — reče Emma. — Obećala sam Caroline da ćemo doći ranije, da joj pomognemo s tetom Celiom. Ona se nje boji.

— Kakve besmislice. — No Colin nije vidio drugu mogućnost, osim da joj ponudi svoju ruku.

~ 392 ~

Caroline ih je uzrujano dočekala na ulaznim vratima. — Teta Celia je u jednom od svojih raspoloženja — rastreseno je uzviknula. — Već me natjerala da pošaljem Nickya gore, a samo je nekoliko minuta isprobavao klavir. Emma, dođi i pomozi. — Gurnula je Emmin plašt u ruke lakaju i povukla je uza stube do salona.

U sebi zahvaljujući teti Celii jer ih je oslobodila Nickyeve buke, Emma je slijedila šurjakinjine brze korake. Nije razumjela zašto se svi u obitelji tako boje tete Celie. Njoj se starica veoma sviđala i činilo joj se da neke stvari razumije bolje od svih ostalih.

Colin se sporije uspinjao. Emma je već sjedila kraj starice kad je stigao u salon, te je trenutak zastao na vratima i promatrao članove obitelji i prijatelje koje je Caroline večeras okupila. Nitko ga nije iznenadio.

Većinu je vidio već mnogo puta i odavno im je rekao sve što im je želio reći. Hvala Bogu da mu žena nije konvencionalna kao sestra, mislio je Colin. Volio je Caroline, ali život ne bi mogao provesti u nizu ovakvih druženja.

— Ispričavam se — reče glas kraj njega.

Colin se okrenuo i ugledao Robina Bellinghama u punom sjaju najmodernije večernje odjeće, sa svjetlucavim prslukom od brokata šivanog zlatnim koncem.

Robin je opazio kako ga Colin gleda. — Najnovija

~ 393 ~

moda — reče pomalo defanzivno.

— Sigurno imaš pravo — ozbiljno će Colin.

Robin ga je mjerkao pogledom, kao da se pita ruga li mu se. Potom je slegnuo ramenima i na to zaboravio. — Želio sam razgovarati s tobom — reče.

— Razgovaraš — primijeti Colin.

— Ovaj, da. O nečemu određenom, želim reći.

Colin je kimnuo, spreman slušati.

Robin se nelagodno prebacivao s noge na nogu.

— Dogodilo se nešto jako čudno — konačno je počeo.

Rekavši to, opet je ušutio i pogledao naokolo kako bi bio siguran da ih nitko ne može čuti.

— Da? — potakne ga Colin.

— Nerado ti to spominjem — izlane Robin. — Stvar je u tome da ništa ne želim reći Emmi. Ali ne shvaćam koji se vrag događa.

Odjednom na oprezu, Colin reče: — Meni možeš vjerovati.

— Hmm — nesigurno će Robin.

— Želiš li moju riječ da će sve što mi kažeš ostati među nama? — upita barun.

— Ne, ne. Znam da ti ne brbljaš. — Robin porumeni. — To jest...

— Zašto mi jednostavno ne kažeš?

Mladić se vidljivo pribrao. — Stvar je u tome da sam prije otprilike mjesec dana mnogo prokockao. — Pogledavao je Colina kao da će to priznanje izazvati prodiku. Colin ga je samo gledao. — Nisam imao novca za podmirivanje duga — dodao je Robin i opet zastao. Colin ni sad nije reagirao. Robin je duboko ~ 394 ~

udahnuo i naglo izgovorio ostatak priznanja. — Pa, našao sam se u nevolji. Nekako sam morao naći novac. Zato sam se obratio lihvaru i uzajmio ga. — Grčevito je gutao.

Colin je čekao ostatak. Potrajalo je.

— Sad mi taj čovjek kaže da je dug podmiren — na koncu će Robin. — Baš sve, kamate i glavnica.

Stvar je u tome, ja to nisam platio! Čovjek mi ne želi reći tko je to učinio.

Colin je zadržao uljudno zainteresiran izraz lica.

— Kaže da osoba ‘želi ostati anonimna’ — nastavi Robin. — Jesi li ikad čuo nešto tome slično?

Colin je odmahnuo glavom.

— Znam da moj otac ništa nije imao s tim — reče Robin. — Mada moram reći da u posljednje vrijeme ne spominje kockanje. — Namrštio se. — I to je čudno. Pitam se nije li bolestan ili nešto takvo? — Odbacio je tu digresiju. — Želio sam pitati... — Opet mu je ponestalo riječi. — Ti nisi imao nikakve veze s tim, je li? — na koncu je pitao.

— Ja? — Colin je s mirno upitnim izrazom susreo Robinov nervozan pogled.

— Vratio si mi one zadužnice — zamuckivao je Robin. — I znam što Emma misli o kockanju. Pa, valjda za to ima dobar razlog. No samo sam se pitao jesi li možda...

Ako ništa ne kaže, mislio je Colin, neće morati lagati.

Robin mu je proučavao lice. Tišina je postala neugodna. ~ 395 ~

Robinov se izraz lica promijenio. Vidjelo se manje tjeskobe i više odlučnosti. — Pa, ako slučajno znaš nešto o tome, samo sam toj osobi želio reći da sam zahvalan, naravno. I doista bih želio vratiti taj novac, kroz određeno vrijeme.

Momak sigurno nije glup, mislio je Colin.

— Ako ti... ako slučajno... saznaš tko je ta osoba, želio bih da zna da sam zaključio da kockarnice nisu... nisu... — Bespomoćno je ušutio.

— Najbolji način da se istakneš u društvu? — sugerirao je Colin.

— Tako je — s olakšanjem je odgovorio. — Ne igram baš dobro — povjerio mu je.

— Iznenađuješ me.

— Ne igram — vedro je dodao Robin jer mu se raspoloženje popravilo kad je obavio teži dio razgovora. — Većina igara prokleto mi je dosadna — rekao je, kao da otkriva mračnu tajnu — i stalno sam zabrinut zbog prokockanog novca.

Colin je s razumijevanjem Čekao.

— Zato sam samo želio... toj osobi reći da se odsad nadalje kanim kloniti kartaških stolova. Osim poneke igre s niskim ulozima, među prijateljima — žurno je dodao, kao da se boji da će mu i to zabraniti.

— Mislim da si mudar — reče barun.

Robin kimne. — Jer, znaš, mislim da sam darovit u drugom području — reče. — Mnogi su ljudi pohvalili moje odijevanje.

— Je li?

— Čak i Farrell — reče, imenujući jednog od ~ 396 ~

vodećih mladih pripadnika društva.

— Čestitam — odgovori Colin, odlučno potisnuvši smiješak.

Robin je to dobroćudno prihvatio. — Nema ih mnogo koji bi mogli nositi ovaj prsluk, znaš — obavijestio je svojeg šurjaka. Opet se ponašao kao inače. — No ja imam smisla za modu.

— Vjerujem da imaš — glasio je gotovo posve iskren odgovor.

— Dakle, ti... to jest, svatko koga to zanima može mirno spavati — zaključio je mladić na čijem se licu opet pojavio tračak tjeskobe. Bosnaunited Colin je bez riječi kimnuo, a Robin se lagano naklonio i otišao do kruga mladih ljudi na drugoj strani prostorije. Ovo je bio neobično ugodan razgovor, mislio je Colin. Bio bi još bolji kad bi ga prepričao Emmi. Ali, jasno, to nije kanio.

— Znači, uzela si malu Morlandovu pod svoje?

— u tom je trenutku teta Celia oštro govorila Emmi.

— Jesi li već požalila? Njezina baka kaže da je dijete puno romantičnih ideja i sramotnih prohtjeva.

— Ona je... posebna — tišim je glasom odgovorila Emma, tako da je nisu čuli svi u sobi. — Zapravo, trebala bih vam je predstaviti. Mogla bi vam se svidjeti. — Emma se nasmiješila na tu ideju.

— Ha — starica je puhnula kroz nos.

Odmahnula je glavom. — Ne podnosim smutljivice.

— Proučavala je Emmu neobično pronicavim očima usred mreže bora. — Žališ je, zar ne?

— Znam kako je lako pogriješiti kad si mlad i ~ 397 ~

neiskusan — odgovorila je Emma i mirno joj uzvratila pogled.

Teta Celia je nastavila zuriti u nju i potom se osmjehnula. — Od početka sam znala da si ti prava žena za Colina — reče.

Emma nije mogla odoljeti. — Od samog početka? — upita.

— Ne pokušavaj biti drska sa mnom, mlada damo — odgovori teta Celia, ali su joj oči svjetlucale.

— Znaš li da se Catherine sad slaže sa mnom?

Osvojila si je. Štoviše, nisi nijednom pogriješila. Na dobrom si putu da postaneš miljenica visokog društva.

Kad bi znala za skandal koji im svima visi nad glavama, pomislila je Emma, udarila bi je kap.

— Colin se veoma ponosi tobom — nastavi teta Celia, promatrajući nećaka. — I treba. Prava je žena velika prednost za nečiji društveni položaj, znaš.

— Da — tiho će Emma. Kako bi to mogla smetnuti s uma? Svi je u Londonu neprestano podsjećaju koliko je važno mišljenje društva — Colin, njegova obitelj i prijatelji, ljudi koje susreću.

— Baš kao što pogrešna žena može biti pogubna — doda teta Celia.

Emma se pitala želi li reći nešto određeno. Teta Celia sve zna. Je li nešto otkrila? No ništa na staričinu licu nije na to ukazivalo.

— Osobito za Colina — nastavila je. — Ako nisu sretni kod kuće, muškarci se najčešće zabavljaju negdje drugdje. Izdržavaju ljubavnicu, borave u ~ 398 ~

klubu, love, gađaju i općenito prave budale od sebe.

Ali Colin je drukčiji, oduvijek. On misli. Zalaže se za neke ideje. Zato se prijavio u vojsku, znaš, ne obazirući se na tuđe želje i bez drugog direktnog nasljednika. — Opet je puhnula kroz nos. — S njim se nije moglo razgovarati. Sve previše prima k srcu.

Znaš?

Posebno je naglasila posljednje riječi i Emma ju je opet proučavala. Starica kao da je gledala ravno kroz nju. — Znam — odgovorila je, odlučnija nego ikad da ničim neće nauditi Colinu ili njegovu položaju.

— Dobro — reče teta Celia, doimajući se zadovoljnom. Čvršće je stisnula štap što ga je držala objema rukama i udarila njime o pod. — Gdje je to jelo, dovraga? — upita. — Umrijet ću od gladi.

Gotovo cijelo društvo okupljeno kod Caroline zajedno je otišlo na bal. Kad su onamo stigli, prostorija je već bila krcata. — Diana je samu sebe nadmašila — primijeti Colin, govoreći o gužvi i neobičnim ukrasima. Umjesto uobičajenog cvijeća, domaćica je ukrasila zidove borovim granama i pozlaćenim češerima, vezanim zlatnim i bijelim vrpcama. Bilo je veoma dojmljivo, a grane su kroz cijelu plesnu dvoranu širile predivan svjež miris.

Njihov prvi zadatak bio je smjestiti tetu Celiu za kartaški stol s njezinim starim prijateljima. Dovela je svoja dva lakaja da joj pomognu i obave sve što joj

~ 399 ~

tijekom večeri padne na pamet. Kad je izrazila zadovoljstvo položajem i partnerom, Emma i Caroline vratile su se svojim muževima u plesnu dvoranu.

Colin je ispružio ruku čim se Emma pojavila. — Sviraju valcer — reče.

Zaplesali su na podiju punom parova koji su se vrtjeli. Emma je oduvijek obožavala plesanje, otkako je kao djevojčica u školi počela učiti korake. Još je čarobnije bilo kretati se u taktu glazbe s Colinom.

Vodio ju je s čvrstom muževnom gracioznošću i držao s tako nježnom odlučnošću. Emmino se raspoloženje malo popravilo.

— Tako je bolje — reče Colin.

— Što?

— Gotovo sam vidio kako se oblak diže. Zar mi nećeš reći u čemu je problem? — Prodorno ju je promatrao, kao da pokušava silom izvući njezin odgovor. Željela bi mu reći istinu, mislila je Emma, malo ustuknuvši pred snagom tog pogleda. Očajnički se željela osloniti na njegovu nepokolebljivu snagu. No previše bi riskirala. — Ja... zabrinuta sam za brata — improvizirala je. — Nisam našla prikladan trenutak za spominjanje njegova kockanja, znaš. Osjećam se kao da sam ga iznevjerila. Što ti je pričao kod Caroline? Je li ti rekao kakav ga je ‘važan dogovor’ spriječio da s nama dođe na bal?

Colin je odmahnuo glavom. — Vjerujem da ćeš kod njega uskoro opaziti promjenu — nije mogao odoljeti. ~ 400 ~

— Promjenu?

— U njegovim navikama.

— Misliš na kockanje? — Promatrala ga je. — Kao da si siguran.

— Veoma dobro procjenjujem karaktere — odgovorio je i zavrtio je tako da je ostala bez daha.

Emma ga je i dalje gledala. — Kad si imao priliku procijeniti Robinov karakter? — bila je uporna.

— Pa, imali smo susret s bikom — rekao je.

— Jesi li nešto učinio? — brzo je pitala. — Razgovarao s njim? Znala sam da će tebe poslušati.

— Nisam — uvjerljivo će Colin. — No mislim da sazrijeva, što sam ti najavio. Ne vjerujem da ćeš ponovno čuti o njegovim kockarskim dugovima.

Emma je proučavala njegovo lice i potom se drhtavo nasmiješila. — Ipak si nešto učinio!

— Vjeruj mi, draga moja Emma...

— Ne, ne pretvaraj se da nisi. Vidim. — Stegnulo ju je u prsima i morala je potisnuti suze. Unatoč nevoljkosti i patnjama iz prošlosti koje ga i dalje muče, potrudio se nekako pomoći Robinu. Emmu je shrvala bujica ljubavi za tog čovjeka koji je mnogo više od onoga čemu se ikad nadala.

Colin je pročistio grlo. Osjećao se pomalo nelagodno, a ipak neobično zadovoljno jer je ona pogodila njegovu tajnu.

— Ne znam kako bih ti zahvalila... — počela je Emma.

— Nema baš nikakve potrebe — brzo ju je prekinuo. Ovdje, usred svih tih ljudi, nije znao kako bi ~ 401 ~

se nosio s nježnim sjajem u njezinim očima.

Glazba je lebdjela prostorijom. Plesači su stvorili veliki krug pod blještavim svijećnjacima. Toplina u sobi pojačavala je miris bora. Emma i Colin plesali su bez riječi jer nisu znali što bi rekli.

Kad je ples završio i oni se maknuli s podija, odmah ih je okružila brbljava skupina prijatelja. U kratkom razdoblju od povratka u London postali su dio živahnog kruga pripadnika visokog društva. Bilo je tu nekoliko Colinovih prijatelja, ali je njegov dugi boravak u vojsci prekinuo veze iz rane mladosti, pa su mnogi i njemu bili novi kao i Emmi. Barun i barunica St. Mawr stekli su naklonost na temelju vlastitih osobina — ljepote, inteligencije, duhovitosti i dobrodušnosti — kao i na temelju društvenog položaja, bogatstva i stila.

— Je li tvoj konj spreman za derbi, Andrew? — Emma upita jednog od muškaraca.

To je pokrenulo gorljivu raspravu o konjima i izgledima ždrebeta u utrci, kao i svih ostalih koji će vjerojatno sudjelovati. Jedna od žena prijekorno je pogledala Emmu. — Kadrila — rekla je ta žena kad se začula glazba. — Hajde, složimo se za ples. — Povukla je muža za ruku.

Udovoljio joj je, ali se nastavio prepirati preko ramena. — Kratke kosti, kažem ti. Nema šanse.

Plesali su kadrilu, narodni ples i još jedan valcer.

Kotiljon je najavljen malo prije večere i tada su se otvorila široka vrata druge prostorije gdje su stolovi bili prepuni pašteta od rakova, ledenih slastica, ~ 402 ~

sićušnih sendviča i drugih delicija. Jedan od muškaraca iz njihova društva tutnuo je po bocu šampanjca ispod svake ruke i smjestio se za stolom u kutu, čuvajući im stolice dok su punili svoje tanjure.

Njihov je stol uskoro postao središte smijeha i buke, privlačeći zavidne poglede. Gledajući Colina kako se u šali nadmudruje s Tomom, Emma je pomislila da izgleda sretno. Ovo mu je uistinu važno, zaključila je.

Prvi ples nakon večere opet je bio valcer i Emma ga je plesala s Carolininim mužem, koji joj je pri svakom okretu gazio po nogama. Kad je glazba utihnula, vratili su se s podija i našli Caroline kako drži volan otrgnut s ruba haljine. — Teddy Dunster je stao na to — rekla je. — Morat ću ga pričvrstiti.

— Ja ću — reče Emma. — Idemo gore.

Dok su se penjale stubama, Caroline je zaostajala. — Je li ti dobro? — upita Emma.

— Nekako sam umorna — glasio je odgovor.

Emma ju je uhvatila za ruku i opazila da je blijeda. — Možda biste trebali otići — predložila je. — Sad si u osjetljivom stanju, znaš, makar se još ne vidi.

— Da, reći ću Fredericku. Isto je bilo dok sam nosila Nickya. Brzo sam se umarala.

Stigle su do prostorije za dame, Emma je našla pribadače i kleknula da popravi Carolinine volane.

— Moram ti reći, Emma — rekla je. — Divno je opet vidjeti Colina sretnog. Kad se vratio iz Francuske, bojali smo se da se nikad neće oporaviti. Mama se čak bojala da će pasti u depresiju. — Malo se nasmijala. — Ja to nikad nisam mislila, ali bio je... — tražila je pravu ~ 403 ~

riječ — ... turoban. No sad je mnogo bolje. Hvala ti na tome.

Emma je pričvrstila volan i ustala. To je kao neka zavjera, mislila je. Kao da su je svi morali podsjećati kako je krhka Colinova sreća. Zar misle da bi je ona ikad ugrozila?

— Sretni smo što te imamo u obitelji — dodala je Caroline i jednom je rukom zagrlila.

Emmu je preplavila naklonost prema toj ženi koja je prema njoj od početka bila ljubazna.

Caroline i njezin muž su otišli i sa sobom poveli tetu Celiu. Pozdravivši se s njima, Emma je plesala s Tomom i potom s još jednim njihovim prijateljem.

Stajala je sa strane i hladila se lepezom kad joj se Colin pridružio. — Vruće — rekao je.

— Užasno — složila se.

— Želiš li prošetati vrtom?

Emma je otvorila usta, iznenadila se i potom nasmijala.

— Što? — upita Colin.

— Upravo sam kanila odbiti jer nije pristojno da dama sama s džentlmenom ode s bala — rekla je pa se i on nasmijao. — Tako su me učili, znaš, a bila sam na samo nekoliko balova otkako sam davno ušla u društvo.

— Posve neprihvatljivo ponašanje za mladu damu — ozbiljno se složio. — Veoma lakomisleno.

Osim, naravno, ako je taj džentlmen njezin muž.

— Da. — Emmin je smiješak nestao. Šetnja po svježem zraku zvučala je primamljivo. No nije bila ~ 404 ~

sigurna da sad želi biti sama s Colinom.

— Dođi. — Odmaknuo je zastor koji je prekrivao staklena vrata.

— Ne znam je li... — Počela je Emma, ali ju je povukao na usku kamenu terasu sa širokom ogradom na suprotnoj strani. Stube su vodile u vrt. — O, ovo je prekrasno — rekla je Emma dok joj je zrak hladio zagrijanu kožu. Nije mogla odoljeti. Rukom pod ruku, krenuli su popločanom stazom.

— Gledaj — reče Colin.

Pogledavši za njegovim prstom, vidjela je kako noćnim nebom leti zvijezda i nestaje. Zastao joj je dah.

— Možeš nešto poželjeti — rekao je.

— Mislila sam da to vrijedi za prvu zvijezdu koju vidiš — pobunila se Emma.

— Oboje — uvjeravao ju je.

— Ali ti si je prvi vidio — rekla je. — To bi trebala biti tvoja želja.

— Prepuštam je tebi — odgovori Colin.

Gledajući gore, Emma je svim srcem poželjela da grof Julio Orsino nestane iz njezina života i nikad se ne vrati.

— To se mora ispuniti — reče Colin. — Izgledala si krajnje odlučno.

— Bila sam.

— Što si zaželjela? — pitao se.

Emma je odmahnula glavom. — Ne smijem ti reći jer se ne bi ostvarilo.

Zavladala je tišina. Emma je pokušavala smisliti ~ 405 ~

što bi rekla.

— Hoćemo li istražiti onaj put? — upita Colin, pokazujući stazu koja je vodila između gustog zelenila. Poveo ju je onamo. — Vjerojatno bih te trebao upozoriti da momci ovamo pokušavaju namamiti djevojke i ukrasti im poljubac — dodao je.

— Odakle ti to znaš?

— Očito je — odgovorio je. — Najmračnija je, najsamotnija, ne vidi se iz kuće.

— Zvuči kao da imaš mnogo iskustva s takvim mjestima — primijeti Emma.

— Gotovo nikakvog — odgovorio je. — No to je dobro poznata muška tema, znaš. Priča se o konjima, sportu, vezivanju šala i...

— Kako namamiti mlade dame na mračna mjesta — nasmiješeno je dovršila Emma. Uvijek joj uspijeva izmamiti smiješak, drhtavo je pomislila.

— Točno.

Stigli su u sjenke grmlja i svjetla kuće kao da nisu ni postojala. Colinove su je ruke obujmile, zarobio joj je usne i ljubio je tako da se Emma privila uz njega.

Obuzela ju je strast kad je kroz tanku haljinu osjetila njegov ukrućen ud. Colin je rukama prelazio po njoj, opirući se porivu da lepršavu svilu strgne s njezinih oblina i uzme je ovdje i sada, ispod borova. Barem imaju ovo, strastveno je mislio. Ništa ne može promijeniti njegovu žudnju za njom, kao ni njezinu predivnu reakciju na njega. Dopustio si je spuštanje jednog sićušnog rukava niz njezino rame, razotkrivajući savršenu dojku ružičasta vrha. ~ 406 ~

— Coline — protestirala je Emma. — Netko bi mogao naići!

— Neka! — Uzeo je u usta taj neodoljivi vrh i čekao njezin poznati tihi uzdah užitka.

Konflikt u Emmi narastao je do mučnog vrhunca.

Voljela ga je i očajnički je željela da i on voli nju. No jednako se očajnički bojala da će ga izgubiti kad Orsino izlije svoj otrov u znatiželjne uši. Nije to mogla podnijeti! Istrgnula se i drhtavim prstima namjestila haljinu. — Trebali bismo ući — zamuckivala je i pobjegla prema svjetlima i glazbi plesne dvorane.

Colin je sam stajao u mraku dok su njime kolali ogorčenje i nevjerica, poput užarenog metala.

Odgurnula ga je. Dovršila je barijeru među njima i više nema ni najmanje pukotine. Zapljusnuli su ga šok i bol pa se neko vrijeme nije mogao pomaknuti.

Ustuknula je pred njegovim dodirom. Čisti očaj, onaj što ga je predobro poznavao, prijetio je da će ga progutati. Gnjevom se borio protiv toga. Mora odvesti Emmu kući, mislio je, gdje neće imati izliku za bijeg od njega, i jednom zauvijek raščistiti situaciju.

Odlučno stegnuvši čeljust, prošao je kroz vrt i ušao u plesnu dvoranu. Zabava je bila na vrhuncu i mnogi su se gosti obilno nalijevali Tomovim šampanjcem. Colin ih je prezirno pogledao, tražeći Emmu. Konačno ju je opazio u razgovoru s domaćinom i brzo im prišao.

— Imam poslasticu za tebe — Tom je govorio Emmi. — Željela si poći na krabuljni ples. Pa, jedan će se uskoro održati u Pantheonu i ja sam okupio ~ 407 ~

društvo. Uzet ćemo ložu. Moći ćeš sve vidjeti.

— Mislila sam da su krabuljni plesovi u Pantheonu vulgarni i staromodni — reče Emma.

— Veoma su razuzdani — složio se Tom. — No ako idemo u velikom društvu i odemo prilično rano, nema nikakvog zla. Nećemo skidati maske, naravno.

— Uvijek sam željela vidjeti sve te maskirane ljude — priznala je Emma.

— Što ćemo odjenuti? — uzviknula je jedna od prijateljica u krugu. — To mora biti nešto veličanstveno.

— Neću nositi nikakav kostim koji ne uključuje hlače — ustvrdio je Tom. — Nikakvi elizabetanski haljeci i hozne ili bilo što slično.

— Naravno — slatko će prijateljica.

— Sad si nas uvalio, Tome — reče njezin muž. — Možeš biti siguran da će izabrati nešto u čemu ćemo smiješno izgledati.

— Uvijek su me privlačili dani kralja Charlesa — zamišljeno će žena. — Nosili su one krasne perike.

Tom je zastenjao.

— Moramo ići — naglo će Colin. Svi su izgledali iznenađeno, ali bilo mu je svejedno. Čvrsto je uhvatio Emminu nadlakticu i poveo je prema vratima. Nije ju pustio sve dok nisu sjedili u njihovoj zatvorenoj kočiji i tandrkali se mračnim londonskim ulicama.

Tišina među njima podsjećala je na oprugu savijenu do točke pucanja. Ovo ne valja, mislio je Colin. Moraju biti sposobni za razuman razgovor. Nije mogao dalje trpjeti naizmjenične porive da je stisne ~ 408 ~

uza se ili trese tako da joj zubi cvokoću. Zurio je kroz prozor i tražio neku temu. — Ondje je kuća Barbare Rampling — primijetio je.

Emma je pogledala i zadrhtala. Ukoliko se ne uspije izvući iz trenutne zbrke, lako bi se opet mogla naći unutar tih zidova, sama. Pokušavala bi zaraditi dovoljno za nekoliko tjedana preživljavanja — i bila bi užasno nesretna sve do smrti. Opet je zadrhtala.

Vozili su se kraj ulaznih vrata gdje je visio fenjer, osvjetljavajući stube i pozivajući goste. Dva su muškarca bila pred vratima. Emma je gledala kako niži čovjek kuca dok je drugi čekao malo iza njega.

Vrata su se otvorila i svjetlost iznutra obasjala im je lica. Užasnuta, Emma je obojicu prepoznala. Naglo je skočila sa sjedala i snažno udarila po stropu kočije. — Stani! — viknula je kočijašu. — Smjesta stani.

Vozilo se zanijelo kad je čovjek povukao uzde. — Što, dovraga? — reče Colin.

Premda se kočija još uvijek kretala, Emma je otvorila vrata na svojoj strani i pokušala iskočiti. Colin ju je uhvatio za ruku i držao dok se vozilo nije posve zaustavilo. — Jesi li poludjela? — uzviknuo je. — Zar se želiš ozlijediti?

— Moram ući — odgovorila je Emma, otimajući se.

— Zašto?

— Jer moram! — viknula je. Istrgla se iz Colinova stiska i skočila na ulicu. Robin je upravo ušao u kockarnicu u društvu grofa Orsina. Kao da su pred Emminim očima oživjele njezine najgore noćne more. ~ 409 ~

U trenu je vidjela Robina kako se za samo nekoliko godina pretvara od pametnog mladića u očajničko gramzljivo ludilo, u stvorenje koje misli samo na sljedeću okladu. Ta joj je vizija — sjećanje — smutila razum, pa je mogla misliti samo na to kako će Robina izvući odande.

— Emma! — Colin joj je bio za petama dok se penjala stubama do vrata Barbare Rampling. — Čekaj malo — rekao je kad je pokucala.

Vrata su se otvorila i ona je ušla, odmah se zaputivši do stuba.

— Emma. — Colin ju je opet uhvatio za nadlakticu i primorao je da stane pri vrhu stubišta.

Uhvatio ju je za ramena i okrenuo prema sebi. — Što je bilo?

— To je bio Robin. Vidjela sam ga — pomalo mahnito odgovori Emma. — Bit će uništen. I sve je to moja krivnja. Moram mu reći. Moram ga zaustaviti. — Pokušala se izmigoljiti.

— Kako to može biti tvoja krivnja? — pitao je, u sebi proklinjući mladog Robina. Vjerovao mu je na riječ.

Orsino je ovdje zbog nje, mislila je Emma. Kao da je ljude do kojih joj je stalo izložila užasnoj kugi i sad mora gledati kako ih to uništava. Ponovno će biti uništen i osramoćen netko koga voli, a ne ona. Ta joj pomisao nije dopuštala razumno razmišljanje. — Pustio si me da vjerujem da si mu pomogao — optužila je Colina. — Lagao si mi! — Oslobodila se njegova stiska. — Uopće te nije briga za Robina — ~ 410 ~

viknula je. — On je za tebe samo smetnja. Bilo bi drukčije da je Caroline u nevolji. Onda bi to zaustavio.

Njezine su riječi trenutak odzvanjale u zraku.

Gledali su se poput protivnika.

— Istina je da mi je više stalo do moje sestre nego do Robina — mirno je priznao. — Meni se to čini prirodnim. Ali to ne znači da...

— Idi kući! — krikne Emma. — Ostavi me na miru. Sama ću se pobrinuti za brata. — Želudac joj se grčio i bila je na rubu suza.

Opet ju je uhvatio. — Ovdje nije riječ samo o tvojem bratu — optužio ju je. — Zašto mi ne kažeš o čemu se radi?

— Mislila sam da je zaokupljen drugim stvarima — govorila je Emma. — Mislila sam da ne kocka onako često kao ranije.

— Ne kocka — reče Colin, nadajući se da je to istina.

— Situacija je gora nego ikad! — uzvikne Emma.

— Večeras igra s... — Nije dovršila rečenicu i opet se otimala.

— S kim? — oštro je pitao Colin.

— Pusti me. Ostavi me na miru — rekla je, shrvana osjećajem krivnje.

— Bio je s nekim. To te tako uzrujalo. S kim?

— Boli me ruka — protestirala je. — Pusti me.

— Neću dok mi ne kažeš što te tako prestrašilo.

— Nisam prestrašena! — Emma je naglo istrgnula ruku iz njegova stiska. Odmah je jurnula uz preostale stube. — Idi kući — insistirala je uzrujanim ~ 411 ~

tonom. — Ja ću ovo riješiti.

Colin ju je pustio i gledao kako u vrtlogu svile nestaje u glavnoj kartaškoj sobi. Prirodno, neće je ostaviti samu u ovoj kući, ali sad se previše ljutio da bi je slijedio. Ponašala se kao kad su se tek upoznali, ophodeći se prema njemu kao da mu ne može vjerovati. Pokazao joj je da to nije točno. Nema pravo sumnjati.

Colin je mrko slijedio Emmu u veliku prostoriju za kartanje. Preletio ju je pogledom i najprije opazio Robina. Sjedio je za stolom u kutu sučelice tamnoputom džentlmenu u kicoškoj odjeći. Trenutak kasnije, Colin ga je prepoznao. Orsino. Sad mu je situacija postala malo jasnija pa je potražio Emmu.

Trebalo mu je nekoliko trenutaka, ali ju je na koncu vidio na sjedalu u prozorskom udubljenju, napola skrivenu zastorima. Ukočena od napetosti, pogledom je fiksirala brata.

Colin je zastao i potom ušao dublje u sobu.

Pobrinuo se da ga Barbara Rampling vidi, kao i još neki stalni gosti kuće, kako nitko ne bi pomislio da je Emma sama ovdje. Tada se povukao u jednu od manjih soba gdje se igrao vist i zastao kao da želi promatrati. Zapravo, izabrao je mjesto s kojeg je vidio veći dio glavne prostorije.

Emma je shvatila da je ruke bole. Dugo je stiskala šake, gledajući kako Robin gubi novac u igri s Orsinom. Opustila ih je, uloživši silan napor. Ramena su je boljela od napetosti i u glavi joj je nabijalo. U punoj sobi vidjela je samo Robina i grofa, pratila je ~ 412 ~

svaki pokret njihovih prstiju, svaki izraz njihovih lica.

Nekoliko se puta morala obuzdati da ne potrči onamo i odvuče Robina od stola. Zaustavila ju je samo sigurnost da joj nikad ne bi oprostio takvu javnu sablazan. Stoga je čekala, vrebajući bilo kakvu priliku koja bi joj omogućila da makne svoga brata od tog nitkova.

Nakon što je prošla cijela vječnost, Robin je konačno ustao i zaputio se u stražnji dio sobe te prošao kroz zastore iza kojih su toaletne prostorije.

Emma je smjesta ustala i požurila kroz gužvu. Orsino će je sigurno vidjeti, mislila je, ako već nije. Njemu takve stvari ne mogu promaknuti. No bilo joj je svejedno. Nije važno što će on misliti, samo kad bi Robina uspjela maknuti od njega.

Emma je stala tik kraj zastora u hodniku koji je vodio u stražnje prostorije. Onuda je posrtao džentlmen koji je očito previše popio. Pomislila je da će joj pristupiti, ali se činilo da je izgubljen u vlastitom svijetu i samo je teturao dalje, nakratko se saplevši u zastore prije nego je ušao u glavnu sobu.

Emma je čula muški smijeh i izrugivanje koji su ga ondje dočekali te nastavila čekati Robina.

Uskoro se pojavio, odlučno hodajući i mršteći se.

Mrštenje se pojačalo kad je izgovorila njegovo ime i on je shvatio da je mračna silueta kraj zastora njegova sestra.

— Emma, koga vraga radiš ovdje? — reče.

— Moramo razgovarati!

— Sada? Zar se nešto dogodilo? — Prestrašio se. ~ 413 ~

— Je li riječ o ocu?

— Ne! Riječ je o tebi, ti... idiote. — U tom su se trenutku sve Emmine emocije stopile u gnjev usmjeren na njezina brata. — Kako možeš biti tako glup? — oštro je pitala.

Robin se ukočio, doimajući se arogantno.

— Zar ne vidiš da je Orsino varalica? — vikne Emma. — Kako možeš dopustiti da te navede...

— Vidim, naravno — otresito je prekine Robin.

— Zašto si onda ovdje s njim? — reče Emma, spremna vrištati.

Robin je oštro pogleda. — Očekivao bih da će to tebi biti jasno — odgovori. — Ti si ta koja ga je upoznala s ledi Mary.

Emma ga je iznenađeno gledala.

— Mota se oko nje, znaš, puni joj glavu apsurdnim idejama i potiče je u vjerovanju da je žrtva zato što je u koroti.

Emma je trepnula.

— Ona je posve neiskusna — nastavi Robin. — Ne vidi da je on opasan.

— Ali... — Emma je zastala. Ovaj se razgovor nije odvijao kako je planirala.

— Znači, netko mora tog Orsina maknuti od nje — zaključi Robin.

— Da, znam, ali...

— To ne možeš biti ti — doda Robin — jer mislim da taj čovjek nije dolično društvo za bilo koju damu. Dakle... — Slegnuo je ramenima.

Emma ga je zamišljeno i začuđeno promatrala. ~ 414 ~

Ovo nije od njega očekivala.

— Rekao sam ti da ću ti pomoći s njom — rekao je kad je vidio izraz njena lica. — I hoću. Pokušavam i njoj pomoći. Orsino zapravo najviše voli igrati, znaš.

Ako ga zaokupim kockanjem, nikome drugome neće moći nauditi.

— Uzet će ti sve što imaš — zacvili Emma.

Robin se kiselo osmjehnuo. — Vjerojatno — prizna. — Ima vražju sreću.

— On vara!

Na Robinovu se lijepu licu pojavilo razumijevanje. — Doista? Znači, to je objašnjenje.

— Ne smiješ s njim igrati — insistirala je Emma.

Njezin brat slegne ramenima. — Moram ga nečim zaokupiti, Emma. U Londonu nema mnogo poznanika i ako nije sa mnom, vjerojatno će progoniti ledi Mary.

Emma je u tome čula Orsina. Upravo bi tako suptilno prijetio da dobije ono što želi. Olakšanje zbog spoznaje da Robin nije ovisan o kockanju izgubilo se u strahu od Orsinove povezanosti s njim.

Orsino će naći neki način da ga pokoleba. Stegnula je čeljust. — Uopće ne smiješ kontaktirati s Orsinom — usrdno reče. — Ja ću paziti da ne naudi ledi Mary.

Skeptično ju je gledao. — Kako? — upita. Kad je Emma oklijevala, kimnuo je kao da je potvrdila neku njegovu misao. — To je čudan tip, Emma. Najbolje da ga se kloniš.

Emma ga je promatrala s mješavinom ljubavi i očaja. Nevjerojatno je da joj to govori, pokušava je ~ 415 ~

zaštititi. Bio je dijete u Engleskoj dok se ona suočavala sa svakojakim ološem. — Mogu se nositi s Orsinom — reče. — Svi su Edwardovi prijatelji bili poput njega.

Navikla sam na taj tip ljudi.

Robin se šokirao. — Svi? — reče. — Mislio sam da možda... želim reći, pretpostavio sam da ne znaš kakav je to nitkov.

— Znam, itekako — odgovori Emma. — Molim te, Robine, kloni ga se. Nije riječ samo o kockanju. On je najgora vrsta čovjeka.

Njezin se mlađi brat tvrdoglavo uspravio. — Obećao sam da ću ti pomoći, i hoću — ustvrdio je. — Ja ne nestajem čim se pojave problemi, znaš. Možeš računati na mene.

— Ali neće mi pomoći ako sam stalno zabrinuta za tebe — reče Emma.

— Nema potrebe. Znam se snaći.

Emmine su se oči ispunile suzama. Shvatila je da uistinu može na njega računati. Brzo se pretvara u divnog čovjeka. Problem je bio taj da u ovome nije željela računati na njega. On zapravo ne razumije za što je grof Orsino sposoban i željela je da bude što dalje od tog čovjeka. — Robine... — počela je.

— Nećeš me se riješiti — prekinuo ju je. — Zato možeš prestati pokušavati.

Ne bi ni poznavao Orsina da ga nije zamolila za pomoć s ledi Mary, očajnički je mislila Emma. — To nije pitanje...

Zastor se trgnuo unatrag i ondje se pojavio namršteni Colin. Prije nekoliko minuta vidio je kako ~ 416 ~

je Emma šmugnula iza tog zastora i zabrinuo se kad se nije vratila. Sad se suočio s dva iznenađena para očiju i jasno osjetio da ometa privatan razgovor.

— St. Mawr — srdačno će Robin. — Drago mi je da si ovdje. Mislio sam da je Emma sama.

— Nije — reče Colin.

— Dobro. — Robin mu je drugarski kimnuo. — Moram se vratiti za stol. Orsino će se pitati kamo sam nestao.

— Robine — pobuni se Emma.

— Ne prije nego mi kažete što se događa — oštro će Colin.

Robin je pogledao Emmu, tražeći upute.

Colinovo se lice ukočilo od gnjeva. Emma je nesigurno grickala donju usnu.

— Bez brige — pomirljivo će Robin. — Sve imam pod kontrolom. — Prije nego je netko uspio osporiti tu tvrdnju, šmugnuo je natrag u glavnu prostoriju.

U hodniku je vladala tišina. Emma je gledala ulašten pod.

— On ima sve pod kontrolom? — Colin reče, obuzdavajući se. — Uzrujalo te nešto što se dogodilo i ti si se obratila tom... dječaku da ti pomogne?

Previše je komplicirano da bi mu objasnila, mislila je Emma.

— Što se dogodilo između tebe i Orsina? — odrješito je pitao.

— Između nas? — Emma je potražila neku bezazlenu izmišljotinu, ali joj ništa nije palo na pamet. — On je... netko koga je Edward poznavao — ~ 417 ~

na koncu reče. — Prestrašila sam se... kad sam vidjela Robina s njim... No sve je to bila greška — žurno je dodala prije nego je nešto pitao.

Colina su pekli bijes i povrijeđenost od pomisli da se povjerila svom bratu, a ne njemu.

— Umorna sam — reče Emma, ali ga nije pogledala u oči. — Pođimo.

— Ne prije nego mi kažeš što se događa — bio je uporan.

— Rekla sam ti. Ništa se ne događa.

— Očekuješ da ću to vjerovati? — upita Colin.

— Zar želiš reći da lažem? — prasnula je.

— Izbjegavaš pitanje!

— Ništa što se tebe tiče nije...

— Tiče me se sve što ima veze s tobom! — viknuo je. — I želim čuti istinu, Emma. Smjesta.

Uzdigla je bradu. — Ništa nećeš postići izvikivanjem mojeg imena u kockarnicama.

Shvativši da je izgubio kontrolu nad sobom, Colin se nastojao smiriti.

— Sad želim kući — ponovi Emma. Odmaknula je zastore i prešla veliku prostoriju do vrata na drugoj strani. Colin ju je morao slijediti. Bio je svjestan da ih promatraju znatiželjne oči, osobito tamne i pronicave za stolom u kutu.

~ 418 ~

Dvanaest

akaj je otvorio vrata Emmine otmjene kočije i ponudio joj ruku da iziđe. Graciozno je sišla na pločnik i krenula u svoju kuću.

Vraćala se iz posjeta Colinovoj majci koja je bila sušta ljubaznost. Čak je odobravala sve Emmine planove za preuređenje Trevallana, mada je barunica udova rekla: — Meni je to mjesto uvijek bilo puno propuha i veoma depresivno.

Emma se pitala koliko će još moći glumiti svoj otmjeni život u Londonu. Mislila je samo na svoju dilemu. Njezina slaba nastojanja da otkrije zašto je Orsino otišao s kontinenta nisu dala rezultata. Sve što je dosad smislila, imalo je fatalne nedostatke. A vrijeme je brzo prolazilo.

Emmine su noći ispunjavali mučni snovi u kojima ju je Colin gledao i toplo se smiješio. Tada se, postupno, na njegovu licu pojavljivala zlovolja, kao da ne može vjerovati onome što čuje, potom gnušanje i na koncu hladan prezir. Na kraju bi ledenim ljubičastim očima zurio ravno u nju i iskrivio usta od gađenja, a ona bi znala da više nikad neće biti bliski.

Probudila bi se i sjela, oblivena znojem, najprije

~ 419 ~

zahvalna da je sama u krevetu. Suze su dolazile kasnije.

Neki ju je zvuk naveo da podigne glavu. Clinton je stajao na otvorenim ulaznim vratima, poput mrkog stražara u crnom, čekajući da ona uđe. Pročistio je grlo kako bi joj to dao do znanja i skrenuo njezinu pozornost na činjenicu da sanjari na ulici. — Dobar dan, miledi — reče. — Došla je ledi Mary Dacre.

Htjela je čekati.

Emma se hitro popela do praga i ušla skidajući usput rukavice. Veoma ju je zamaralo čavrljanje ledi Mary o tome koliko još mora biti u koroti i novoj plesnoj haljini koju joj je majka obećala za prvi ples na koji će smjeti ići. No mora nešto obaviti, mislila je Emma. I to više ne smije odgađati.

Kad ju je ledi Mary pozdravila, Emma je odgovorila odlučnim zatvaranjem vrata salona. — Moram s vama razgovarati o grofu Orsinu — odmah je rekla.

Ledi Mary se iznenadila. — Grofu Orsinu?

— Ne smijete dopustiti da vas on šarmira — reče Emma.

— Zašto ne?

— On nije osoba koju biste trebali poznavati.

— Ali čini se sasvim ugodnim — prigovori djevojka. — Mislim da je zabavan. Nasmijava me.

— On je hulja, vara u igrama, lažljivac, razvratnik. Nema nikakvih načela.

— Mislila sam da je vaš prijatelj — reče ledi Mary. ~ 420 ~

— Upoznala sam ga u Europi jer se motao oko mog muža kako bi mu izvukao novac. Ali nikad nisam bila njegova prijateljica — vatreno odgovori Emma.

Ledi Mary je više izgledala zaintrigirano nego šokirano. — Uvijek sam se pitala — reče. — Što je zapravo razvratnik?

— Netko koga ne biste smjeli poznavati — kratko će Emma.

— Da, ali zašto? Što to znači?

Emma je oklijevala. Nije vjerovala u pristup koji pred mladim djevojkama potpuno skriva grublju stranu života. Mislila je da ih to često prepušta na milost i nemilost onih koji im žele zlo. Ali ona nije zadužena za obrazovanje ledi Mary. Nema pravo o tome odlučivati.

— Znači li to da će me pokušati nagovoriti da pobjegnem i udam se za njega kako bi se dokopao mojeg imetka? — Ledi Mary je bez imalo zabrinutosti razmatrala tu mogućnost.

Emma je pomislila da bi takav plan bio najmanje opasan. Namrštila se. Na kraju krajeva, ipak je ona tog čovjeka upoznala s ledi Mary, premda nevoljko.

Snosila je određenu odgovornost. — Razvratnik je čovjek koji će vas bez oklijevanja zavesti i uništiti ako mu se za to pruži prilika — bez uvijanja reče. — Ne mora se raditi o braku.

Ledi Mary ju je zabezeknuto gledala.

— Orsino je lovac na blago — nastavi Emma. — Želi novac, mnogo novca, i učinit će gotovo sve da ga se dočepa. No, rekla bih da se ne želi doživotno ~ 421 ~

vezati. Mnogo je vjerojatnije da bi vas kompromitirao i zatim iznuđivao novac od vaših roditelja. Uživa varati ljude i pljačkati ih uz pomoć lukavštine. — Iskrivila je lice. — Tako se osjeća superiornim.

Ledi Mary izgledala je impresionirano.

— Učinit će bilo što — opet naglasi Emma. — I stalo mu je samo do njega samoga. Vidjela sam kako se ponio... — Susrela je pogled Maryinih krupnih plavih očiju. — Prema drugim ženama koje je upoznao — dovršila je.

— Kako? — upita djevojka.

— Ružno — reče Emma.

— Hmm. — Ledi Mary razmisli o tome.

— Dakle, vidite zašto ne smijete imati nikakve veze s njim.

— Vidim da moram paziti — glasio je odgovor.

— Možete biti sigurni da mu neću dopustiti da od mene napravi budalu.

— Nećete ga moći zaustaviti — uporno će Emma, poželjevši je prodrmati.

— Ne vidim zašto ne, sad kad ste me upozorili.

— Kako vam se može sviđati? — uzvikne Emma.

— Tako je lažan, tako podmukao.

— Nisam mislila da ja sve lažno — prizna ledi Mary. — Bit ću na oprezu.

Emma je nešto razdraženo promrmljala.

— I nisam sigurna da mi se baš sviđa — nastavi djevojka. — No veoma je zanimljiv. Nikad nisam upoznala nekog njemu sličnog.

— Jer su se vaši roditelji za to pobrinuli. — ~ 422 ~

Emma je frustrirano stiskala šake.

— Pa, baš je u tome stvar. Pobrinuli su se da upoznajem samo prikladne mlade ljude, a ja sam zaključila da su prikladni mladi ljudi smrtno dosadni.

— Ledi Mary...

— A sad, naravno, ne viđam čak ni njih jer ne smijem izlaziti. Ne pozivaju me u šetnju parkom, ne posjećuju me da vide kako mi je. Oni samo govore grozne stvari, kao Freddy Blankenship, i smiju mi se.

Emma se nastojala kontrolirati.

— Zato ne vidim zašto se ne bih zabavljala s grofom Orsinom, pod uvjetom da budem veoma oprezna.

— Jer će vas živu pojesti! — prasne Emma.

Ledi Mary se nasmiješila, a Emma je u njezinim očima opazila neugodan sjaj. — To će on misliti — rekla je. — Većina ljudi misli da sam prilično glupa, znate. Meni je to katkad veoma korisno.

— Ne razumijete o čemu govorite — reče Emma.

— Ali razumijem. Sada. Zahvaljujem vam na vašim ljubaznim savjetima.

Emma je zastenjala.

— I ja sam s vama o nečemu željela razgovarati — povjeri joj ledi Mary, kao da je prijašnja tema uspješno zaključena. — Zato sam došla. Čula sam da vaše društvo ide na krabuljni ples u Pantheon i dobila sjajnu ideju.

— Što? — oprezno će Emma.

Ledi Mary sklopila je ruke kao u molitvi. — Mogli biste me povesti sa sobom! Nitko ne bi znao tko ~ 423 ~

sam. Zato ne bi znali da sam u koroti i da ne smijem odlaziti na velike zabave. — Uzdahnula je. — Nemate pojma kakva je pokora propuštati sve balove, glazbene večeri i druga zbivanja na koja idu moje prijateljice. — Namrštila se. — Eliza uistinu uživa u opisivanju svake pojedinosti i neprestano uzvikuje kako se sjajno provela.

Sigurno joj je teško, u sebi je priznala Emma, ali je morala odmahnuti glavom. — Ne mogu vas povesti na krabuljni ples — reče. — To nije mjesto za mladu djevojku.

— Vi idete — optuži je ledi Mary.

— S mužem i prijateljima. Samo kanimo neko vrijeme gledati i rano otići — odgovori Emma, nastojeći večer prikazati neprivlačnom.

Plan joj se izjalovio. — Pa, vidite, u tome nema ničeg lošeg — reče ledi Mary. — Ostala bih u loži s vama. Svi će biti maskirani. Nitko neće znati tko sam — ponovila je. — Ne vidim što je u tome loše.

— Vaši roditelji to nikad ne bi dopustili — ustvrdi Emma.

Ledi Mary odmahne rukom na tu dosadnu misao. — Ne moramo im reći. Moja je majka već navikla da s vama izlazim.

— Ne bih mogla postupati protivno željama vaših roditelja — reče joj Emma.

— Vi ne znate što oni žele — uporno će djevojka.

— Ako ih ne pitamo, ne mogu zabraniti...

— Ne — Emma reče tonom za koji se nadala da izražava konačnost. ~ 424 ~

— Kako možete biti tako okrutni? — optuži je djevojka. — Učinila sam ono što ste željeli i svima rekla da sam pogriješila glede St. Mawrovih namjera.

Trudila sam se biti ljubazna i slušati. A sad vi nećete učiniti jednu sitnicu za mene!

Zanimljivo, i karakteristično, tumačenje njihove situacije, mislila je Emma. Pitala se kakva je ledi Mary kad se ne trudi biti ljubazna.

— Zapravo vas uopće nije briga za mene, zar ne?

Sad kad ste dobili ono što ste željeli, sigurno ćete prekinuti poznanstvo.

Emma ju je iskosa pogledala. To je bilo neugodno blizu njezinim vlastitim mislima. — Besmislice — reče.

— Nikome nije stalo do mene — prasne ledi Mary. — Uvijek se govori samo o obitelji ili društvu ili dužnosti. Muka mi je od svega toga!

Emma se pitala hoće li zaplakati i što bi mogla reći da spriječi provalu gnjeva. — Stalo mi je do vas — rekla je djelomičnu istinu. — Ali to ne znači da ću obmanuti vaše roditelje.

— Ne želim ih obmanuti — pobuni se djevojka.

— Ako oni ne...

Prekinulo ju je kucanje na vratima i potom se, iza batlera Clintona, pojavio Robin Bellingham.

— Želio sam ti reći... — počeo je Robin, ali se naglo prekinuo kad je ugledao ledi Mary. — O, ovaj, zdravo — dodao je.

Clinton je Emmi pružio pisamce na srebrnom pladnju. — Ovo je upravo stiglo za vas, miledi — ~ 425 ~

rekao je. Emma je uzela i otvorila presavijen papir.

Još dva dana. Mislim da ću najprije posjetiti vašeg muža, prije nego priču ponudim vulgarnom mnoštvu.

Orsino

Zurila je u riječi i osjećala mučninu. Soba je na trenutak nestala iz njezine svijesti i misli su joj jurile u istim uzaludnim krugovima kao i proteklih dana. Što će učiniti? Kako može spriječiti to stvorenje da joj uništi brak i Colina izloži ismijavanju i sažaljenju otmjenog Londona? Što bi mogla upotrijebiti, kakvo oružje? Mora postojati neki način.

Kad je opet postala svjesna okruženja, ledi Mary je govorila: — Pa, nikad nisam čula nešto gluplje.

Zašto bi itko želio potrošiti petsto funti na dva konja kad se za upola manju cijenu mogu nabaviti savršeno dobre životinje.

— To su isti sivci — odgovori Robin, šokiran njezinim stavom. — Bradshaw kaže da se lijepo kreću, glatko poput svile.

— Nisam primijetila... — djevojka je počela prigovarati.

— Šutite! — Emmu je boljela glava.

— U posljednje ste vrijeme veoma naprasiti — primijeti ledi Mary.

— Nisam!

Oboje su je pogledali. Emma je čula zvukove iz

~ 426 ~

predvorja i znala da je Colin stigao kući te da ih očekuje još jedna napeta tiha večer.

— Je li to zbog pisamca? — upita ledi Mary.

Emma je spustila pogled i shvatila da još uvijek drži list papira. Zgnječila ga je u ruci baš kad je Colin ušao i zaželio im dobar dan. Obuzeta panikom, gurnula je pisamce u džep i porumenjela zbog nepotrebne pozornosti što ju je privukla.

Colinovo se lice stvrdnulo.

— Milorde — reče ledi Mary. — Kakva sreća. Vi možete razriješiti našu prepirku. Biste li vi potrošili petsto funti na par konja? Činilo se da ju nije čuo. Promatrao je Emmu, gledajući kako se pokušava pribrati i pretvarati da neugodnog trenutka nije ni bilo.

— Svatko bi to učinio — brzo reče Robin, pokušavajući uhvatiti Maryin pogled i signalizirati joj da prestane s tom temom. Napetost u sobi bila je gotovo bolna.

— Svatko? — podrugljivo je rekla, nesvjesna njegovih grimasa i namigivanja. — Kakve besmislice!

Ja ne bih. I jasno, većina ljudi u Londonu ne bi si mogla priuštiti...

— Hoćemo li poći? — reče Robin. — Vjerujem da ste spominjali neki dogovor. — Značajno joj je zurio u oči i neprimjetno pokazao vrata.

— Ja? Nemam nikakav dogovor. — Namršteno ga je pogledala kao da je rekao nešto krajnje glupo. — Što je vama?

Robin je opazio da Emma uopće nije gledala ~ 427 ~

Colina, a on je u nju zurio na gotovo zastrašujući način. Bilo je i nečeg čudnog s onim pismom kad je St. Mawr ušao. Robin je najprije mislio da se žele riješiti gostiju, ali je sad zaključio da je nešto drugo posrijedi, neki problemi među njima.

— Postajete nemogući kao i Emma — reče ledi Mary. — U posljednje je vrijeme posve rastresena, ili se na nas otresa kao učiteljica.

Robin je gledao kako je Emma porumenjela i Colin se mrštio. Nešto definitivno nije u redu, mislio je. Obuzeo ga je iznenadan poriv da nešto učini, da pomogne sestri koja mu je prva ukazala povjerenje.

Na neki je neodređen način mislio da je njezin brak sretan. Činilo se da je to općenito mišljenje u društvu.

Ako su se našli u teškoćama, možda im netko izvana može pomoći. — Ovaj... — reče.

Svi su ga pogledali.

Pitao se kako bi trebao postupiti. Ništa mu nije padalo na pamet. Ledi Mary ga je nestrpljivo gledala. Što ti je činiti kad je situacija tako napeta da bi svaki čas mogla eksplodirati? Robin je mahnito razmišljao.

— Ah! — reče.

— Što je? — prasne Colin.

— Znaš, Emma, onaj tvoj sluga — nekako je mahnito odgovorio. — Onaj golemi. Kako se zove?

— Ferik? — iznenađeno će Emma.

Svi izgledaju pomalo zbunjeno, mislio je Robin.

No smijeh je pravi lijek za razbijanje napetosti. — Tako je, Ferik — nastavio je. — Prilično čudan svat, eh? Ima neobične ideje. ~ 428 ~

— Dolazi iz posve drukčije vrste društva — podosta smušeno reče Emma.

— Itekako. Čovjek je jučer meni ponudio napojnicu. — Robin je pogledao naokolo, čekajući da shvate šalu. Trebalo im je neobično mnogo. — Umjesto da ja njemu dadem napojnicu — objasnio je.

— Želio mi je dati novčanicu od pet funti.

— Zašto? — oštrim glasom upita Colin.

— To je u svemu najčudnije — reče Robin, smiješeći se kako bi ih sve potaknuo da se smiju s njim. — Želio je da se kod tebe založim za njega.

‘Lordu lijepo pričajte o meni’, rekao je. Kao da je tebe briga što ja mislim o tvojim slugama. Vraški čudno, eh?

Svi su ga samo gledali.

— Naravno, nisam uzeo novac — brzo je dodao Robin.

Ledi Mary se dosađivala. Emma je izgledala nesretno. Colin je bio mrk.

— To je šala — razdraženo će Robin. — Smiješno je, shvaćate? Sluga daje napojnicu. Zar ne shvaćate?

— Mislim da je to glupo — odgovori ledi Mary.

Colinu je bilo dosta. — Mislim da je vrijeme da odete — reče.

Djevojka se trgnula.

— Zar ne možete negdje drugdje provoditi vrijeme? — dodao je. Trenutna je situacija u njegovoj kući posve porazila pristojnost.

— O, kako mi se tako možete obraćati? Nakon ~ 429 ~

načina na koji ste...

— Netko bi vam se trebao oštro obraćati, barem jednom dnevno — odgovori Colin, posve izgubivši strpljenje. — A trebali su odavno početi.

Robin je sa strahopoštovanjem zurio u njega.

— Užasni ste — ustvrdi ledi Mary. Lice joj se skupilo, na rubu plača. — Ne vjerujem da sam vas ikada doista voljela!

— Ni ja — bešćutno će Colin. — A sad, ako biste nas ispričali? — Značajno je pogledao Robina.

Mlađi se čovjek uspravio, pripravan obaviti svoju dužnost. No ipak je morao progunđati: — Uvijek je moram micati s nečije grbače. I vjerojatno će se na ulici rasplakati, znate.

Colin mu se cinično osmjehnuo, ali ništa nije rekao. Samo je gledao kako dvoje mladih skuplja svoje stvari i odlazi.

Kad su otišli, čekao je i promatrao Emmu koja se napola okrenula od njega. Kidalo mu se srce dok je gledao njezino nesretno lice i držanje. Prišao joj je i pitao: — Zar mi nećeš reći u čemu je problem? — Govorio je mnogo blažim tonom no što je namjeravao.

— Zar ti ne bih mogao pomoći?

Ne bi to mogla podnijeti, mislila je Emma. Doista ne bi. On je sve što želi, a ipak se sve više udaljavaju.

Bol u njezinu srcu sjekla je poput noža.

— Zar mi nećeš vjerovati? — dodao je povrijeđenim glasom.

Pritisak se širio u njoj. Grlo ju je boljelo od napetosti. Oči su je pekle. Stezalo ju je u prsima. I ~ 430 ~

tada, u tom groznom trenutku kad je mislila da će se raspasti na milijun djelića, u Emminu se umu pojavilo rješenje. Trepnula je. Bilo je tako jednostavno, tako jasno, da nije razumjela kako se toga prije nije sjetila.

Istina, to je očajnički čin. Ali Orsino ga je izazvao. I djelovat će. Preplavilo ju je olakšanje. Popuštanje napetosti bilo je druga vrsta bola.

— Emma? — reče Colin.

Duboko je udahnula. — Sve će biti u redu — reče. — Ne brini. Sve će biti u redu.

— Što? — pitao je.

Emma je odmahnula glavom.

Stisnuo je zube, ljutit i frustriran. Na trenutak je pomislio da će popustiti i sve mu reći. No tada se nešto promijenilo. Ona se promijenila. I opet ga je isključila. To je bilo nepodnošljivo. Što ju je spriječilo da mu se povjeri? Colinova se odlučnost da otkrije o čemu je riječ udvostručila. Sve će saznati, mislio je stegnute čeljusti, i tada će netko platiti.

Nakon što je Colin idućeg jutra otišao, Emma je otišla u svoj salon i smjestila se u naslonjač kraj prozora. Skupivši hrabrost, pozvonila je i poslala po Ferika. Kad se div za nekoliko minuta pojavio i s iščekivanjem stao pred nju, počela je: — Rekao si da bi za mene sve učinio, Ferik.

— Da, gospodarice — glasio je odgovor. — Naravno. Zar niste vidjeli kako zbog vas trpim ovu stalnu kišu? I podnosim Clintonove uvrede s...

~ 431 ~

— Imam ozbiljan problem — prekine ga Emma.

Ferik je odmah ušutio. Spojio je ruke pred sobom i pozorno slušao.

Emma je udahnula. — Onaj čovjek kojeg smo posjetili u stanu, on je bio u Konstantinopolu. Grof Orsino.

Ferik mrko kimne. — Sjećam se. Igra karte s mladim ljudima i uzima im novac.

— Da. On mi prijeti.

Ferik se namrštio i stisnuo goleme šake. — Usuđuje se?

— On je zao čovjek — reče Emma. — Ja... ja ga se bojim.

Ferik je zarežao. — Zgnječit ću ga kao kukca — reče. — Smrskat ću ga u tisuću komadića i njime nahraniti štakore. Ja ću... — Zastao je kao da se nečega sjetio, doimajući se mrzovoljno i razočarano.

— Moramo li ga prepustiti zakonu, gospodarice? — upita.

— Zakonu?

— Da. Vidite kako se sjećam što ste mi rekli.

Rekli ste da engleski zakon pazi na sve. Sigurno će kazniti tog čovjeka ako vam pokušava nauditi.

Emma je zarila zube u donju usnu. Ferik je nikad ne sluša. Zašto se baš u ovom trenutku konačno sjetio jedne od njezinih kritika, mislila je. — Ima nekoliko prilika — reče — veoma malo, kad zakon ništa ne može.

Ferikove su se tamne oči raširile. — Ali, gospodarice, rekli ste mi... ~ 432 ~

— Znam. — Emma je zadrhtala. No tada je pomislila na Colina, Robina i ledi Mary, te očvrsnula.

— Ovo je jedna od tih prilika — dodala je. — Zakon mi ne može pomoći i zato se obraćam tebi.

Ferik se uspravio, nadimajući se od ponosa i zadovoljstva. — Hoću li ga ubiti za vas, gospodarice?

— s nadom je upitao.

Emma je tako čvrsto stisnula ruke da su je zaboljele. — Da — šapnula je.

Ferik je kimnuo i zadovoljan se smiješak razlio njegovim licem dok se Emma vrpoljila u naslonjaču.

— Večeras ću se potajno vratiti u njegov stan i...

— Ne. Imam plan, način da neopazice stigneš do njega.

— Neopazice? — Ferik je izgledao skeptično.

Premda je već mjesecima u Engleskoj, ljudi na ulici još uvijek zure u njega.

— Da — odgovorila je Emma i počela mu objašnjavati plan koji joj je jučer u salonu pao na pamet.

Kad je završila, Ferik je opet kimnuo. — Veoma zgodno, gospodarice. Sigurno će uspjeti.

— Ne vidiš nikakve... probleme?

Polako je odmahnuo glavom.

— A kasnije? Ti ćeš...

Ferik je mahnuo golemom rukom. — Za sve ću se pobrinuti, gospodarice. Vi se ne morate zabrinjavati.

— Da. Ali...

— Sve će biti u redu — uvjeravao ju je Ferik. — ~ 433 ~

Lako ću to obaviti.

— Da — ponovi Emma, osjećajući se nekako obamrlo. — Hvala, Ferik.

Turski gorostas odmahne glavom. — Ne trebate mi zahvaljivati, gospodarice. Moj život pripada vama.

— Ferik je stavio ruku na prsa i duboko se naklonio.

Dakle, riješeno je, mislila je Emma.

Colin je idućeg dana slijedio niz tragova otkrivenih tijekom ranijih istraga. Ponovno je svratio u državni ured i izišao doimajući se veoma zadovoljnim. Razgovarao je sa svojim novim prijateljem u talijanskom veleposlanstvu. Sastao se s dvojicom mrkih, izrazito mišićavih ljudi koje je zdušno preporučio neuhvatljivi gospodin Smith, te s njima sklopio dogovor. Ručao je u svojem klubu i krenuo do posljednjeg odredišta za taj dan kad je sreo Robina Bellinghama koji je šetao prema parku. — Malo ću ti se pridružiti — rekao je.

Robin se složio, pomalo nelagodno. Njegov ga je markantni šurjak i dalje pomalo plašio, osobito nakon nedavnog incidenta u salonu. Wareham je bio sve ono što je Robin želio biti. Kad su bili zajedno, jasno se vidjelo da mora prijeći još dug put da dosegne svoj ideal. — Kanio sam, ovaj, samo kratko prošetati — reče, nastojeći djelovati nonšalantno.

Colin je samo kimnuo i uhvatio korak s njim.

~ 434 ~

Zajedno su nastavili put. — Rekao si mi da ćeš se kloniti kockarskih stolova — nešto kasnije reče Colin.

— Vjerovao sam da si čovjek od riječi. — Kriomice je, brzim pogledima iskosa, promatrao mladića.

— Jesam — ukočeno će Robin. — Ne razumiješ.

— Objasni mi — glasio je kratak odgovor.

— O, pa... — Robin se osjećao kao u zamci. Nije znao hoće li iznevjeriti Emmino povjerenje. S druge strane, nije mogao dopustiti da ga St. Mawr smatra nečasnim čovjekom. — Stvar je u tome, morao sam pomoći Emmi — na koncu reče.

— Emmi? — Colin ponovi blagim, iako možda opasnim glasom.

— Morao sam zaokupiti tog čovjeka, Orsina.

Motao se oko ledi Mary — povjerio mu je. — A čini se da ona ne može shvatiti da s takvim čovjekom ne bi trebala niti razgovarati.

— I što još? — istim tonom upita Colin.

— Još? — Robin se zbunio.

— Što je još Orsino radio?

Mladić je zurio u njega, pomalo smućen neumoljivošću njegova glasa. — Kockao je sa mnom — rekao je, ali se brzo ispravio. — Ali samo sam ga držao podalje od ledi Mary, znaš. Čim on nestane, odustat ću od kockanja.

Colin nije odgovorio, pa je nervozno dodao: — Emma kaže da on vara. Zato sam toliko izgubio.

— Što je on Emmi? — oštro upita Colin fiksirajući ga nemilosrdnim pogledom.

— Emmi? — Robin je tražio riječi. — Prijatelj ~ 435 ~

njezina... Edwarda Tarranta, rekla mi je. Tako je upoznala tog nitkova, što mi se nikako ne sviđa.

— Ne — tiho se složio Colin. Još je trenutak proučavao Robinovo lice i zaključio da mladić više ništa ne zna o grofu. No bio je uvjeren da ima još nečega povezanog s Orsinom i Emmom. Dok su hodali pločnikom, Colin je stavio ruke na leđa, osjećajući mješavinu olakšanja i frustriranosti.

— Taj je Tarrant očito bio prava hulja — žalio se Robin, mnogo opušteniji sad kad ga Colin više nije gledao.

Barun je šutio.

— Mrsko mi je to priznati, ali mislim da je otac u tome imao pravo.

— Istina — reče Colin.

— Jasno, nisam sve to znao kad sam upoznao Orsina u Royal Academy. — Robinovo se lijepo lice smrknulo. — I ledi Mary je bila ondje, nažalost.

— Da — rastreseno će Colin.

— Ali možeš se osloniti na mene. Pazim na tu situaciju — uvjeravao ga je Robin. — Nema razloga za zabrinutost.

Colin je shvatio da je podcijenio mladog Robina.

Ledi Mary Dacre nije ga osobito zanimala, no bilo je ugodno gledati kako momak sazrijeva. Odlučio mu je povjeriti jednu informaciju. — Nećeš se više dugo morati opterećivati Orsinom — obećao je. — Poduzeti su koraci da ga se, ovaj, makne iz zemlje.

— Stvarno? — Robin je izgledao impresionirano i malo zavidno. — Što prije to bolje — reče. — Već mi ~ 436 ~

je dosta da me vara na kartama.

— Nema sumnje.

Robin ga je pogledao zbog tona njegova glasa. — Što ćeš učiniti s nitkovom?

— Pobrinut ću se da nikome ne može nauditi — mrko će Colin.

— Kako? — gorljivo će Robin. — Ako ti treba pomoć, tu sam.

— Hvala, ali situacija je pod kontrolom.

— Mogao bih ti pomoći, znaš — uvrijeđeno će mladić.

— Više doista ništa ne treba učiniti — reče Colin.

— No javit ću ti ako nešto iskrsne.

Robin nezadovoljno progunđa. — Pa, barem je Emmi sigurno laknulo — reče trenutak kasnije.

Razvedrio se. — To je dobro. Zbog tog je tipa na rubu živaca. — Njegovo je lice postalo još zadovoljnije. — I više neću morati provoditi vrijeme s njim. Moram reći da mi se uopće ne sviđa. — Robin je glasno odahnuo i žustrije nastavio hodati. — Trebao sam znati da ćeš ti riješiti problem — dodao je. — Na kraju krajeva, ti si njezin muž. — Nasmiješio se Colinu.

Barun je samo pomalo tupo zurio u njega.

— Je li ti dobro? — upita Robin.

Colin kimne.

— Dobro. — Robin još jednom duboko udahne.

— Zapravo, drago mi je da sam se riješio tog tereta — priznao je. — Uopće nisam bio siguran kako ću to razriješiti. Ionako sam na tog nitkova već potratio gotovo tromjesečni prihod. ~ 437 ~

— Nadoknadit ću ti to — nekako mehanički reče Colin.

Robin je trenutak izgledao ushićeno, a potom mu se lice snuždilo. — Ne mogu to prihvatiti.

— To je moja odgovornost — glasio je odgovor.

Robin je iskosa pogledao šurjaka. Zvučao je veoma čudno i imao je neobičan izraz lica. — Pa, lijepo je znati da ste ti i Emma sve riješili — srdačno reče. Ugledavši ulaz u park, ubrzao je korake jer ga je taj razgovor činio napetim. — Eno Jacka — zahvalno doda trenutak kasnije. — Želiš... želiš li s nama?

Colin je odmahnuo glavom, ali nije ni opazio Robinovo olakšanje. Nakon uljudnog upoznavanja, ostavio je dva mladića i zaustavio fijaker da ga odveze kući. Zavalio se na sjedalu i u mislima slušao odjeke onoga što je Emmin brat rekao. »Na kraju krajeva, ti si njezin muž. Dobro je da ste sve riješili.« Emmu je duboko uznemirila pojava tog Orsina iz prošlosti, mislio je. To je jasno, mada su njeni pravi razlozi ostali mutni. Mogao je ukloniti tu prijetnju, i upravo je to činio. I nije joj rekao. Nije mu čak ni palo na pamet da joj kaže. Umjesto toga, pustio ju je da strahuje i brine se jer ga je ljutila njezina nevoljkost da mu se povjeri.

Colin se nelagodno vrpoljio na kožnom sjedalu. I dalje je nepokolebljivo vjerovao da Emma ne skriva ništa nečasno iz svoje prošlosti. Vidio je previše dokaza njezina poštenja da bi mislio nešto drugo.

Zašto joj onda nije otvoreno ponudio pomoć? Što bi bilo da joj je rekao kako se pobrinuo da se ~ 438 ~

taj čovjeka protjera iz zemlje, umjesto da je raspirivao svoj gnjev? Može li sumnjati da bi mu tada sve rekla?

Da joj je pružio samo jednu priliku... ali on se suzdržavao. Kao i uvijek.

Tvrdoglav ponos, gunđao je Colin. Reći će joj čim stigne kući, mislio je, i tada će se normalizirati situacija među njima. Više neće biti onih tišina i distanciranosti. Opet će imati ugodan odnos, kao i ranije.

Njime je prostrujao drhtaj. Bojao se da to više nije moguće. A još se više bojao — stisnuo je šake — jer to više nije želio.

Mislio je o Emmi kakvu je vidio desetak puta dnevno — kako sjedi za stolom u blagovaonici, razgovara s nekim od posluge, žustro prolazi hodnikom da bi obavila neki kućanski zadatak, naginje se nad nekim dokumentom koji joj je pokazao. Njegovu je kuću pretvorila u mjesto u koje se želio vraćati. Njegov je život pretvorila u nešto mnogo više od mučnih obveza o kojima je razmišljao dok se brodom vraćao kući.

Mislio je o njihovim danima u Trevallanu. Slušala je najgore od onoga što je nosio u sebi i nikad nije ustuknula. Razmišljao je o čudnim okolnostima njihova prvog susreta, te kako se lako moglo dogoditi da se uopće ne upoznaju. Sjećao se i drugih trenutaka — kako je gorljivo i nježno reagirala na njegov dodir.

Dah mu je zastajao od same pomisli na to.

Ovo je ljubav, shvatio je Colin. Ova gusta, komplicirana mreža osjećaja u njegovoj duši zapravo ~ 439 ~

je ljubav. Prije manje od godinu dana izgubio je svaku nadu da će je ikad naći. Omamljeno je odmahnuo glavom. Nije razumio. Mislio je da ljubav naglo zahvaća čovjeka. No sasvim je drukčije. Dio te ljubavi doista se pojavio čim ju je upoznao, strast, smijeh. Ali ostalo je dolazilo sporije, stapajući se jedno s drugim sve dok na koncu, prekasno, nije stigao ovaj trenutak spoznaje.

Zato se s njom nije konfrontirao, shvatio je Colin.

Nije želio pojedinosti o Orsinu. Taj ga čovjek uopće nije zanimao. Želio je da ga Emma voli. Želio je da mu se povjeri i kaže mu da je u njega zaljubljena, baš kao i on u nju.

Colin je drhtavo udahnuo. Nikad nije rekla da ga voli, nikad to nije obećala. On je, kao glupavi idiot, izričito isključio ljubav iz njihove nagodbe. Nije imao nikakvo pravo očekivati ljubav.

Ali ju je želio.

U posljednje se vrijeme distancirala od njega. Što ako se ne želi vratiti? Ta ga je mogućnost više prestrašila od bilo kojeg bojnog polja. Colin Wareham, koji se u životu suočio s nebrojenim topovima, bajunetama i kopljima, ukočeno je sjedio u fijakeru. Ne bi podnio još neki gubitak. A kad bi izgubio Emmu, to bi bila najveća katastrofa od svih što ih je dosad doživio.

Colin je stisnuo zube. Neće je izgubiti, zarekao se. Probit će se kroz svaku prepreku. Riskirat će. I čekat će, koliko god bude potrebno. Uništit će tog Orsina, i svakoga tko se usudi zaprijetiti Emmi, i ~ 440 ~

pokazat će joj što znači voljeti.

Kočijaš je pokucao po krovu fijakera. — Stigli smo, gazda — rekao je.

Colin se vratio u stvarnost, izišao i platio vožnju.

Večeras će Emmi nešto reći, mislio je, stvoriti neki početak. Tada je tiho opsovao. Večeras je prokleti krabuljni ples. Pogledao je džepni sat obješen na prsluku. Kasnio je. Ona se već sigurno odijeva za tu gnjavažu. Namršteno je ušao u kuću. Onda sutra, odlučio je. Tada će joj već vjerojatno moći reći da je Orsino otišao. To će biti dobar početak, zadovoljno je zaključio. Odatle će moći dalje.

~ 441 ~

Trinaest

lupo izgledam — Colin se požalio nešto kasnije te večeri, nakon što je Emma popravila njegov kostim i odmaknula se kako bi procijenila dojam.

— Nikako. Izgledaš veoma naočito i romantično. Čekaj, samo da... — Namjestila mu je ovratnik košulje. — Eto. Colin je nosio široke hlače od svijetložutog platna uvučene u jahaće čizme. Bijela je košulja također bila široka. Imala je otvoren ovratnik, pa mu se vidjela preplanula koža vrata, i široke lepršave rukave. Emma je upravo vezala tamnoplavu traku oko struka, pustivši krajeve da slobodno padaju, te namjestila korice s bodežom.

— Ti si slika i prilika plemenitog turskog džentlmena — dodala je.

— A ti si, što? — odgovorio je i pogledao Emmin neobični kostim.

Sa zadovoljnim je smiješkom pogledala u zrcalo iza njega. Sophie je nadmašila samu sebe kad joj je ponuđen izazov da izradi njezin kostim. Premda je to zapravo bila svilena haljina, tako je pažljivo krojena i

~ 442 ~

ukrašena šalovima da je izgledala kao niz višebojnih prozirnih velova koji lepršaju oko njezina tijela. Kosu joj je doista pokrivao veo učvršćen na čelu svjetlucavom trakom. — Pa, ja sam pripadnica tvog harema — nasmijala se Emma. — Tajanstvena dama Istoka.

— Veoma si zadovoljna sobom — primijeti Colin, zbunjeno i malo napeto.

— Pa, ti imaš hlače — rekla je. Zapravo se nalazila u stanju nervozne euforije dok je iščekivala opasna zbivanja u noći koja slijedi. Stigao je dan predviđen za eliminaciju Orsina i njoj se sve to činilo nestvarnim, kao neka priča ili san. Osjećala se kao u onih nekoliko prilika kad je popila previše šampanjca, mislila je, smušeno, lakomisleno i pomalo mučno.

Davala je sve od sebe kako bi površnom veselošću prikrila svoje stanje. — Idemo — reče. — Obećali smo da ćemo povesti Nettletone.

Dok su silazili stubama, naišli su na mnogo više osoblja nego inače jer su se svi, u nadi da će vidjeti njihove kostime, pretvarali da obavljaju važne zadatke. U predvorju se okupila mala skupina lakaja i sluškinja. — Što, dovraga? — čudio se Colin. Tada se skupina pomaknula i on doda: — Dobri Bože!

Ferik ih je čekao kraj vrata. Nosio je jarkocrvene vrećaste hlače skupljene na gležnjevima i niske kožne papuče. Gornji dio tijela pokrivao mu je samo svjetlucavim nitima protkan prsluk, svima razotkrivajući njegove masivne mišiće. Na glavi je imao turban učvršćen zlatnom iglom u obliku ~ 443 ~

sklupčane zmije, točno iznad sredine čela. Zelene zmijske oči zlokobno su svjetlucale nad glavama nižih Engleza.

— Izgledaš baš kao u priči — prodorno je uzviknula sluškinja Nancy. — Stalno očekujem da ćeš reći ‘Sezame, otvori se’ i izvući duha iz boce.

— Šuti, Nancy — reče Clinton.

— Izgledam kao eunuh u palači — žalio se Ferik, a Nancy se glasno hihotala.

Prvi put otkako se poznaju, Colin ga je suosjećajno pogledao.

— Kod kuće nikad ne bih odjenuo takve stvari, gospodarice — nastavi Ferik.

— Pa, to nitko ne zna — nemilosrdno će Emma — i izgledaš veličanstveno.

— To nije dostojanstveno — progunđa gorostas.

— Imaš li debeli plašt? — upita Emma, kao da on ništa nije rekao. — Bit će ti hladno bez košulje.

— Da, gospodarice — dubokim rezonantnim glasom rezignirano odgovori Ferik. — Uvijek mi je hladno u ovoj prokletoj zemlji — mrmljao je sebi u bradu.

Colin je uzdigao obrvu.

— I masku?

Ferik je kimnuo.

— Zbog toga će biti neprepoznatljiv — primijeti Colin. — Mi slobodno možemo ostaviti naše maske kod kuće, Emma. Ferika već poznaju svi u Londonu.

Emma je problijedjela.

— Mada se nikad ne zna u mnoštvu na tim ~ 444 ~

krabuljnim plesovima — doda Colin. — Čuo sam da su kostimi fantastični.

Malo se opustila.

— Držat ću se u sjenkama, gospodarice — promrmlja Ferik, sagnuvši se tako da ga nitko drugi nije čuo. — Neće me prepoznati.

Malo se umirivši, Emma ih je slijedila do kočije.

Dok su se oni ukrcavali, Ferik se popeo kraj kočijaša.

Nakon što su pokupili prijatelje, vozili su se mračnim ulicama do Pantheona gdje je krabuljni ples već počeo. Prema planu, vani su se sastali s ostatkom društva i maskirani ušli.

Tom ih je vodio ravno do rezervirane lože u drugom redu — dovoljno iznad raskalašene mase, ali i dovoljno nisko da mogu promatrati prizor. Poslužitelj je uzeo njihove ogrtače pa su se nekoliko minuta uzajamno divili kostimima.

Tom je došao kao gusar, odjeven slično Colinu.

Njegova je žena bila Marija Antoaneta, odjevena u protkanu satensku haljinu i ogromne obruče pronađene u nekoj staroj škrinji. Ogromna perika činila ju je gotovo trideset centimetara višom.

Nettletoni su bili stari Rimljani, mada se činilo da Victoria Nettleton nema nimalo povjerenja u svoju dugu togu. Svakih je nekoliko minuta namještala nabore kao da se boji da padaju. Četvrti par, Freddy i Liza Monckton, odjenuli su se kao Romeo i Julija.

Freddy je imao haljetak i hozne te je postao fokus zadirkivanja drugih muškaraca. — Iznevjerio si našu stranu, Freddy — tvrdio je Tom. — Zar se ne sjećaš da ~ 445 ~

smo rekli da nećemo hozne?

Freddy, koji je bio pod velikim utjecajem svoje mlade lijepe žene, samo se dobroćudno smiješio i zaputio se do stola gdje se nalazila okrepa.

Emma je vidjela da se Ferik smjestio u mračnom stražnjem kutu prostrane lože. Sjela je i zagledala se u golemu prostoriju. Zapanjio ju je prizor što ga je ugledala.

Redovi loža okruživali su prostrani podij. U njima su se nalazile njima slične skupine, neke u kostimima, neke u običnoj večernjoj odjeći i s maskama. Ljudi su čavrljali, gledali dolje i pili vino, stvarajući živahni friz oko velike prostorije. No istinski čudesan prizor bili su plesači koji su zauzeli svaki centimetar podija. Ondje su se mljekarice vrtjele u rukama višebojnih Pierrota, kraljice su bile partnerice gusara, egipatske princeze plesale su sa španjolskim dostojanstvenicima. Neki su kostimi bili šokantno oskudni. Kad je Emma počela zapažati detalje, shvatila je da su pravila ponašanja krajnje slobodna. Džentlmeni su se pohotno cerili i pogledima gutali žene. Ako bi dobili samo mrvicu ohrabrenja, milovali su dojke i nage noge. Krabulje su neprestano prilazile onima u najnižem redu loža i pokušavale ih namamiti van radi malo ljubakanja. Često su uspijevali, mada Emma nije vjerovala da poznaju ljude u ložama. To je bio divlji kaos, vrtlog boja i živahnih lica osvijetljenih tisućama svijeća. Zrak je bio zagušljiv od mnogih parfema i vonja neopranih tijela. Glasovi su se uzdizali do potmule grmljavine. ~ 446 ~

Dok je sve to gledala, Emmi se lagano zavrtjelo u glavi.

— Želiš li da pokušamo plesati u toj gužvi? — upita Colin.

— Mislim da bih radije ostala ovdje i gledala — rekla je. — To je kao predstava.

— Istina. Slična onoj što smo je neku večer gledali, premda se glumci ovdje bolje slažu.

Nasmijala se.

Colin joj je donio čašu šampanjca. Pili su, jeli i razgovarali s prijateljima, jedni drugima pokazujući posebno zanimljive kostime ili incidente u mnoštvu.

Tom je svoju ženu pokušao nagovoriti na ples i dobio košaricu. Nettletoni su ipak pokušali sići i vratili se raskuštrani, rekavši da je dolje ludnica. Victoriu je čak uštipnula neka nepoznata osoba.

Približavala se ponoć i Emma je osjećala kako u njoj raste napetost. Nastavila je gledati dolje i mehanički odgovarala na šale ostalih. Bilo je gotovo vrijeme za provedbu njezina plana. Sad kad je stigao taj trenutak, nije posve vjerovala da je to smislila. No premda su joj ruke lagano drhtale, njezina se odlučnost nije pokolebala.

Baš je kanila ustati kad joj je za oko zapelo nešto poznato u loži na drugoj strani. Ondje je sjedila žena u crnoj haljini ukrašenoj obiljem vrpci i s jedinstvenim zvonolikim rukavima. Emma nije morala vidjeti zlaćanu kosu i napućene ružičaste usne ispod maske da bi prepoznala ledi Mary Dacre. Nesvjesno je zastenjala. ~ 447 ~

— Što je? — upita Colin.

— Ondje je... vidjela sam nekog poznatog — reče Emma.

— Koga?

— Nekoga kome ovdje nije mjesto.

— Koga? — Colin je pokušao slijediti njezin pogled, no bilo je nemoguće u gužvi pronaći jednu osobu.

— Bolje da ne kažem. Možda nitko neće saznati.

— Muškarac u crnom sjedio je kraj ledi Mary. Teško ga je mogla prepoznati u polumraku lože, ali bila je sigurna da je to grof Orsino. Nitko drugi ne bi doveo ledi Mary na ovakvo mjesto. — Proklet bio — tiho je promrmljala. To je uvelike kompliciralo njezin plan.

Morat će se pobrinuti da ledi Mary ne ostane sama na ovom neprikladnom mjestu, te da je netko odveze kući nakon što Orsino... nestane.

— Molim? — Colin se sagnuo do nje.

— Ništa.

Sumnjičavo ju je pogledao.

Bilo je vrijeme. Morala je sad stupiti u akciju ako želi zauzeti pravi položaj, bez obzira na komplikacije.

Emma je ustala i ispričala se, svjesna da će ostali misliti da ide u prostoriju za dame. Prema planu, Ferik je tiho i diskretno šmugnuo za njom, te su se zaputili niz unutrašnje stube i hodnikom uz glavnu prostoriju. Bio je pun raskalašenih veseljaka, ali Ferikova nazočnost nije dopuštala da itko zaustavi Emmu.

Ferik ju je vodio. Bio je ovdje dan ranije, proučio ~ 448 ~

zgradu i našao mjesto što ga je smatrao prikladnim za taj sudbonosni sastanak. Vodio je Emmu kraj dvije manje sobe u kojima se nalazilo nekoliko maskiranih osoba, te u nekakav sobičak.

Emma se osvrnula naokolo, procjenjujući mjesto što ga je na neviđeno odredila za svoj sastanak s Orsinom. To nije bio salon. Izgledalo je kao nekakvo spremište polomljenih stolica i poderanih draperija.

Emma je pomislila da toga sigurno ima mnogo u Pantheonu i shvatila da nastoji ne misliti na ono što će uslijediti.

— Ovdje ću stajati — tiho je rekao Ferik i ušao u duboku sjenu iza otvorenih vrata. — Neće me vidjeti dok ne bude prekasno.

Emma je kimnula. Čvrsto je spojila ruke kako bi prikrila njihovo drhtanje i stala u sredini sobe.

Osvjetljavala su je samo dva zidna svijećnjaka. Najviše je svjetla dopiralo iz hodnika, stvarajući blistavu traku na podu. Emma je tu stajala i čekala.

Previše je brzo čula približavanje koraka. Tada se mračna figura pojavila na vratima, zastala i ušla. — Barunice — reče Orsino i duboko se nakloni.

Nosio je crnu tuniku protkanu srebrnim koncem i crne hozne. U ruci je imao plosnatu baršunastu kapu, također crnu. Izgleda poput renesansnog portreta zločestog talijanskog vojvode, pomislila je Emma. Njegovo odvratno okruglo lice i pakostan sjaj u tamnim očima savršeno se uklapaju u tu ulogu.

— Sviđa vam se moj kostim? — pitao je, opazivši kako ga proučava. — Ja sam Machiavelli. Čuli ste za ~ 449 ~

njega? — Kad nije odgovorila, dodao je: — Ne? Šteta.

Vi Englezi tako ste slabo obrazovani. Machiavelli je napisao knjigu Vladar, remek-djelo o dvorskoj strategiji. Otkriva istinu o tome što se krije iza osmijeha oko vladara. Bio je Talijan, naravno.

Emma nije pokazala nikakvo zanimanje za tu temu, pa je slegnuo ramenima. — Vi Englezi — dodao je. — Nema rafiniranosti, nema stila. Što se sve ne smatra humorom među Englezima! Zapanjujuće!

Emma je napravila nestrpljivu gestu.

— Ah, da. Dakle, prelazimo na posao, je li, barunice?

— Da — reče Emma, posve suha grla.

— Čudno ste mjesto izabrali — rekao je. — Ali vaš je tjedan istekao.

— Znam.

— Dakle? Odlučili ste surađivati? — Zvučao je posve samouvjereno. Nije mu palo na pamet da bi se mogla suprotstaviti.

Emma je oklijevala. Trebala je podići ruku i odmaknuti veo. To bi bio signal Feriku.

— Nakon toliko čekanja, mislim da ću tražiti malo više — nastavio je Orsino. — Možda još ovakvih susreta, gdje možemo biti sami. Eh? Možda ćete otkriti da smo mi Talijani na mnogo načina... uzbudljiviji od nespretnih Engleza.

Pio je, pomislila je Emma. Oči su mu mutne od žudnje i pohlepe.

Prišao joj je bliže. Emma je podigla ruku.

Ferik je izišao iz sjenki poput egzotičnog duha ~ 450 ~

koji se pojavljuje iz zida. Prije nego je Orsino shvatio da je ondje, jednom mu je masivnom rukom obavio vrat i stisnuo mu grlo. Grof je zapanjeno raširio oči.

Lice mu je pocrvenjelo.

Emma je osjećala mješavinu olakšanja i nervoze.

— Neću učiniti ono što tražite — reče. — I neću vam dopustiti da povrijedite mog muža ili moje prijatelje.

Zato...

Orsino se gušio. Lice mu je potamnjelo. Emma je tjeskobno pogledala Ferika.

— Bolje da sad odete, gospodarice — reče divovski sluga. — Ja ću se pobrinuti za ovog zlog čovjeka.

— Što ćeš... ?

— To ne trebate znati.

Orsino se počeo otimati i udarati nogama. Lice mu je bilo purpurno. Ferik ga je drugom rukom obujmio oko prsa, zarobivši ga kao da je u okovima.

Emma su obuzele sumnje. — Ferik, misliš li... ?

— Nitko ga nikad neće naći, gospodarice — glasio je miran odgovor. — U to možete biti sigurni.

Možete mi vjerovati.

— No trebamo li to doista učiniti? — pitala je.

Orsino je mahnito zastenjao. Lice mu je posve potamnjelo i oči kao da su mu iskočile.

— Veoma dobro pitanje, draga moja Emma — reče Colin i mirno uđe u sobu, kao da dolazi na dosadnu večernju zabavu. — Olabavi malo stisak, Ferik, dok razmotrimo situaciju.

Div ga je iznenađeno poslušao. Orsino i dalje nije ~ 451 ~

mogao govoriti, ali mu je lice dobilo malo normalniju boju.

Emma se pribrala. — Coline! Ti... ja...

— Što se događa? — bunila se ledi Mary Dacre, ušavši za Colinom i nestrpljivo se proguravši oko njega. — Cijelu sam vječnost bila sama u onoj loži i mislim da je krajnje nepristojno da ste... — Ušutjela je kad je vidjela prizor, krupnim plavim očima iza maske zureći u sve njih. — Nebesa — slabašno je dodala.

U malom je spremištu zavladala prilična gužva, pomislila je Emma.

— Stvarno, Emma — reče Colin. Proučavao je Orsina, Ferika i pojedinosti prostorije u kojoj su se nalazili. — Ovo nije način obeshrabrivanja takvih nitkova. Prijetnje nemaju nikakvog učinka.

— Ubit ću ga — odlučno će Ferik.

Orsino se opet počeo bezuspješno otimati.

— Ah — reče Colin, doimajući se iznenađenim.

— To bi riješilo problem.

— Ali nisam kanila pobjeći s njim! — uzvikne ledi Mary. — Za pola sata po mene će doći unajmljena kočija da me odveze kući.

Orsino je buljio u nju. Colin je uzdigao obrve. — Ti znaš za njega? — Emma upita muža.

— Sve o njemu — gotovo zamišljenim glasom odgovori Colin.

— Pustila sam ga da misli da ću poći s njim zato što sam željela vidjeti krabuljni ples — nastavi ledi Mary. Mrštila se. — Nitko drugi nije me htio povesti.

Svi su tako strašno kreposni. — Opazila je Emmin ~ 452 ~

mrki pogled. — Ali zapamtila sam što ste mi rekli — uvjeravala ju je. — Bila sam veoma oprezna i nisam mu vjerovala niti jednu riječ.

Orsino je grgljao. Ferik ga je malo prodrmao pa je utihnuo.

— Za grofa Orsina veoma se zanima nekoliko stranih zemalja — reče Colin, kao da ledi Mary ništa nije rekla. — Nepoželjan je u vlastitoj zemlji, kao i u ovoj.

Orsino se prestao otimati i posve se ukočio.

— Zapravo će ga policija sutra ujutro otpratiti do obale i ukrcati na brod koji odlazi iz Engleske.

Ledi Mary je zinula ispod maske. — Ali rekla sam vam — uzviknula je — nisam namjeravala...

— Aha! — vikne novi glas pred vratima. — Našao sam vas! — Vitka je figura u crnom dominu uletjela u sobu. Iznad maske nosio je šešir širokog oboda s nojevim perom. Zabrinjavajuće je žustro mahao dugim rapirom. — Otkrio sam vaš odvratni plan — dodao je. — I neću to dopustiti, čujete li? Prije ću vas ubiti.

— Robine! — slabašno će Emma.

Njezin se brat napola okrenuo i kroz rupe na maski promotrio sve okupljene u sobičku. Njegov se mač lagano spustio. — Zar ste vi već znali? — pitao je, očito veoma razočaran.

— Što smo znali? — upita Colin.

Robin je zamahnuo mačem i ledi Mary je ozlojeđeno vrisnula, odmaknuvši se. — Taj... taj nitkov planirao je odvesti i uništiti ledi Mary — ~ 453 ~

odgovorio je. — Tek sam večeras od njezine sluškinje saznao da je kani dovesti ovamo. Odmah sam došao.

Vani ga čeka putna kočija, znate. I dva sumnjiva tipa uz nju.

— Došli ste me spasiti? — upita ledi Mary, očito zadovoljna.

— Spasiti vas od vaše vlastite ludosti — odbrusi Robin. — Već biste bili upropašteni da nije mene. — Zastao je. — I, ovaj, ostalih, naravno. — Opet je pogledao naokolo, s posebnim zanimanjem promatrajući Ferika. — Što ćete s njim? — pitao je.

— Ubiti ga — odgovori Ferik.

— Stvarno? — Robin je izgledao zadovoljno i impresionirano. — Zadavit ćeš ga, je li? Bravo, čovječe!

— Ali nema potrebe — opet je počela ledi Mary.

— Tišina! — zagrmi Colin. Svi su se trgnuli i pogledali ga. — Naši su prijatelji u loži broj dvadeset tri — rekao je Robinu, jasno naglašavajući svaku riječ.

— Možeš povesti ledi Mary i pridružiti im se, ili je odvedi kući.

— Ali ja...

— Ili oboje možete ići dovraga — Colin je dodao tonom zbog kojeg je Robin uzmaknuo — glavno da smjesta odete.

Robin je uhvatio ledi Maryinu nadlakticu, gotovo je odvukavši iz sobe. — Ali što se događa? — pitala je.

Konačno je shvatila da njezina sudbina nije središte zbivanja u spremištu.

— To se vas ne tiče — reče joj Robin. ~ 454 ~

— Želim ostati i...

— Prirodno. Zašto uvijek morate željeti ono što je najneprikladnije?

— Ne želim!

— Želite.

Kad se njihova prepirka izgubila u sveopćoj buci krabuljnog plesa, Colin se okrenuo i pogledao ostale.

— Doista mislim da ga možeš pustiti, Ferik — reče.

— Ubit ću ga — Ferik ponovi istim mirnim glasom kakvim je cijelu večer govorio.

— To neće biti potrebno. Kao što sam spomenuo, organizirao sam njegov izgon. Ukoliko ne želi dospjeti u zatvor, više se neće pojaviti u Engleskoj.

— Kako si znao? — tiho upita Emma.

Pogledao ju je. — Po tvojem ponašanju.

Emma je sagnula glavu.

— Čime ti je prijetio? — blago upita Colin.

Porumenjela je i nastavila zuriti u prljavi pod spremišta. — Edward je pričao kad je pio — promrmljala je, tako tiho da se morao sagnuti bliže da bi je čuo. — Pričao je Orsinu... stvari, intimne stvari, o meni. Kanio je to proširiti, izazvati skandal, navesti te na pomisao da smo on i ja... — Nije mogla dalje.

— Shvaćam. — Colinov je pogled utjerao strah u kosti talijanskog grofa. — Možda bi ga Ferik trebao ubiti.

Ferik se nasmiješio.

Silovitim trzajem cijelog tijela, Orsino se izvukao iz Ferikova stiska i skočio dalje od golemog čovjeka. ~ 455 ~

Sagnuo se i iz čizme izvukao velik nož.

Ferik je zaurlao i krenuo prema njemu. Colin je rekao: — Ne možeš nas obojicu svladati, Orsino.

Grof je zgrabio Emmu. Jednom ju je rukom uhvatio oko vrata, a drugom joj je prislonio nož na prsa. — Maknite se — reče glasom promuklim nakon Ferikova stiska. — Ubit ću je ako mi se približite.

Colin ispružio ruku i zaustavi Ferika. — Čekaj — reče.

— Odlazim — reče Orsino. — Ako me netko pokuša zaustaviti... — Neznatno je pomaknuo oštricu.

— Maknite se od vrata.

Poslušali su ga, a Ferikovo se lice pretvorilo u ubojitu masku.

Orsino je napola gurao, napola vukao Emmu do hodnika i potom prema jedinom izlazu koji je vodio u plesnu dvoranu. Zar misli da će je vući kroz mnoštvo i nitko ga neće zaustaviti, pitala se Emma, premda joj je srce lupalo od straha.

Približavali su se buci plesne dvorane. Par plesača zanio se u hodnik, ali su stali i blenuli kad su vidjeli Emmu i Orsina. Veoma oštar nož zarezao je Emminu kožu i krv je potekla niz njezina prsa i umrljala joj haljinu. Zbog neočekivanog je bola zastala i spotaknula se o veo. Brzo razmišljajući, namjerno je pala i pokušala grofa povući dolje sa sobom. No on se oslobodio i naglo je povukao kako bi opet ustala.

Ferik je zaurlao i skočio naprijed. Emma se sklupčala i odmaknula od noža. Mahnito pogledavši iza sebe, Orsino je uletio u mnoštvo plesača. ~ 456 ~

Ferik i Colin jurnuli su za njim. Gurajući ljude s puta, krčili su prolaz kroz more krabulja, ostavljajući za sobom gnjevne plesače kao što brod ostavlja pjenu.

Neki je razdraženi čovjek zamahnuo rukom i Colinu skinuo masku, razotkrivši ga svima koji su gledali iz loža. Emma je zastenjala. Perika jedne žene nakrivila se u gužvi i ona je, vrišteći, objema rukama uhvatila Ferikov prsluk. Vukao ju je gotovo šest metara kroz gužvu prije nego je materijal popustio i ona je pala s poderanim prslukom u rukama.

Sad golih masivnih prsiju, Ferik se probijao dalje, njegove su tamne oči sijevale, njegova egzotična figura bila je gotovo za glavu viša od svih ostalih.

Posegnuo je, promašio i potom uhvatio kraj Orsinove tunike, trgnuvši čovjeka unatrag kao da je lutka.

Drugom je rukom uhvatio grofov ovratnik i podigao ga iznad glave tako da su svi vidjeli kako se nitkov migolji. Emma je pogledala gore i vidjela zabezeknutog Toma kako se naginje preko ograde njihove lože. Drugi su njihovi prijatelji bili slično opčinjeni, kao i stotine ostalih.

— Ferik, spusti ga! — vikao je Colin i potezao ga za ruku da bi spustio zarobljenika. — Spusti... ga.

Emma se naslonila na zid hodnika i zatvorila oči iza maske. Posve su razotkriveni. Mnogima u visokom društvu poznato je Ferikovo ime nakon što je njegova pojava izazvala grozničavu znatiželju. Colinov se identitet neće moći zatajiti. Ljubitelje tračeva neće se moći spriječiti u otkrivanju svih pojedinosti.

Ponovno je pogledala. Orsino je opet bio na ~ 457 ~

podu i uzeli su mu nož. Nema sumnje da će ga protjerati, kao što je Colin obećao, ali sad je prekasno.

Nastao je skandal sočniji od bilo kojeg do sada. Sva njezina nastojanja da Colina zaštiti od ogovaranja i zlobe nestala su u dimu.

Emma se malodušno probila uz rub mnoštva i izišla. Više nije mogla podnijeti. Vukla se ulicom i našla fijaker da je odveze kući. U svojoj je sobi skinula fantastičan kostim i ostavila ga na podu. Navukla je ogrtač i sklupčala se u naslonjaču kraj vatre, potištena zbog neuspjeha.

Nešto kasnije ušla je njezina sobarica. — Miledi, nisam znala da ste ovdje. Njegovo je gospodstvo upravo poslalo nekoga da provjeri jeste li kod kuće.

Rekla sam da biste pozvonili da ste stigli, ali je insistirao da provjerim. Zato sam...

— Kao što vidiš, ovdje sam — prekinula ju je Emma.

— Da, vaše gospodstvo. Poslat ću poruku. Mogu li vam donijeti... ?

— Ništa.

— Da, gospo. No ne bih li trebala... ?

— Ništa mi ne treba. Jako sam umorna. Možeš ići u krevet.

Djevojka je oklijevala, zatim napravila kniks i izišla. Emma je spustila glavu na naslon i tupo zurila u strop. Ura na kaminu otkucavala je minute. Vatra se urušila i iskrice su letjele naokolo. Nakon cijele vječnosti i neprestanog ponavljanja što je moglo biti, Emma je usnula. ~ 458 ~

Bilo je veoma kasno kad je Colin tiho otvorio vrata između njihovih soba i ušao, noseći samo jednu svijeću. Najprije je pogledao krevet, vidio da je prazan i namršteno se osvrnuo naokolo. Ugledavši Emmu sklupčanu u naslonjaču, prišao joj je i spustio svijeću na stolić. Zagledao se u njezinu blistavu kosu, poput zlata rasutu po ramenima, u lijepu liniju njezina obraza i vrata. Srce mu se nadimalo u prsima jer su ga preplavile ljubav i čežnja. Kleknuo je kraj nje. — Emma — tiho je rekao i stavio joj ruku na rame. — Emma, moraš u krevet.

Prenula se, naglo se uspravila i dezorijentirano gledala po sobi. Na koncu je zaustavila pogled na njegovu licu. — Coline — uzviknula je. — Tako mi je žao. Sve sam upropastila.

— Besmislice — odgovorio je. — Sve je uspješno riješeno. Orsino je već otputovao iz Engleske i neće se smjeti vratiti. Također mu je itekako jasno što će mu se dogoditi ako ti opet pokuša prijetiti. — Lice mu se smrknulo. — Posve jasno — ponovio je.

— Sve je to jako dobro, ali...

— Isto tako... — Zastao je.

— Što? — uzviknula je Emma, krajnje osjetljiva na promjenu njegova tona.

— Pa, ima još nešto. Učinio sam nešto što ti se možda neće sviđati.

— Što? — zbunjeno ponovi Emma.

Pogledao ju je u oči. — Poslao sam Ferika s grofom.

— Poslao si Ferika. — Emma je smućeno ~ 459 ~

trepnula.

— On će paziti da Orsino doista ode i tada će... nastaviti za Konstantinopol.

— Ferik je otišao? — Obuzela ju je tuga.

Colin je kimnuo. — Malo se nećkao, ali ja sam mu, ovaj, ukazao na brojne prednosti vođenja krčme u vlastitoj zemlji. I dao sam mu dovoljno novca da to učini u velikom stilu. — Kad Emma nije odgovorila, brzo je dodao: — Činilo se da mu se ta ideja sviđa.

Poslao ti je svoje najdublje poštovanje, obilje pozdrava i zahvalnosti.

— Moći će naći ženu s velikim mirazom i lijepom čvrstom stražnjicom — promrmlja Emma.

— Molim?

— Uživat će kao vlasnik krčme — dodala je. — Nedostajat će mi, ali to je savršeno. Ovdje nije bio sretan. Bila sam zabrinuta za njega i pokušavala nešto smisliti.

Colin je odahnuo. — Dobro. Onda je sve u redu.

Emma se uspravila. — Kako to možeš reći? Sutra će svi pričati o tučnjavi na krabuljnom plesu, izmišljat će sve i svašta, šaptat će i smijati se tebi iza leđa. To će biti skandal gori od bilo...

Ušutkao ju je žustrom kretnjom, kao da to uopće nije važno. — Zašto mi se nisi povjerila kad si se našla u nevolji? — pitao je. — Zar si mislila da ti ne bih pomogao?

Emma je okrenula glavu i zagledala se u gotovo ugašenu vatru. — Ne — na koncu je rekla. — Znala sam da bi pomogao. U tome je bio problem. ~ 460 ~

— Problem? — Namršteno ju je gledao.

Kršila je ruke. — Želio si miran život, nakon rata.

To si mi rekao. Nisi želio ženu koja će te gnjaviti i stvarati scene. Ali te su se... stvari neprestano događale. Tračevi o meni i zatim budalasto dramatiziranje ledi Mary.

— To nije...

— S tim smo se dobro snalazili — priznala je Emma. — No tada je Orsino zaprijetio da će širiti laži o meni i ja sam mislila da bi to bilo previše.

— Emma.

— Ljudi ga slušaju! Vidjela sam ih. Zna biti veoma uvjerljiv. Svojim je pričama uništio mnoge.

Tako sam se bojala... — Grlo joj se stisnulo. — Tako sam se bojala da će izazvati skandal kakav nećeš moći tolerirati. I da ću te zauvijek izgubiti.

Nježno ju je okrenuo k sebi.

— Nisam mogla podnijeti tu pomisao — nesretno je završila Emma, gledajući u sag.

— Nisi? — čudnim je glasom pitao Colin. — Zašto ne?

— Zato — zagrcnula se. — Zato... — Ugrizla se za donju usnu. Colin se ne ljuti zbog novog skandala, mislila je. Čini se da je spreman vratiti se njihovoj sigurnoj ugodnoj nagodbi. Ima sve što joj treba.

Smiješno je, djetinjasto, željeti nešto više, željeti muževe strastvene ljubavne izjave. Sjeti se u kakvim si okolnostima živjela prije samo godinu dana, strogo se korila. Ali to nije pomagalo. — Zato što te volim — izlanula je. — Zaljubila sam se u tebe i mislim da bez ~ 461 ~

tebe ne bih mogla živjeti.

Colinom je prostrujala omamljujuća toplina, nekako se bolno širila njegovim prsima, no ipak radosno. Njezine su mu riječi odzvanjale u ušima.

Trebao bi joj reći, mislio je. Znao je koliko je važno čuti te riječi. No to mu je čak i sada bilo prokleto teško.

Pročistio je grlo. — Emma? Činilo se da je ona nešto slutila. Promatrala ga je dubokim plavim očima. Svjetlost svijeća blistala je na njezinoj koži, svjetlucala u razbarušenoj kosi.

— Ja... nisam te želio voljeti — na koncu je progovorio Colin. — Želio sam bezopasnu nagodbu.

Mislio sam da mi to može jamčiti da neću opet sve izgubiti, da će spriječiti patnju što sam je osjećao tijekom rata. Ako ne volim, ne mogu patiti, razumiješ.

Nisam mogao ponovno izgubiti ono što volim.

Emma ga je bez riječi promatrala.

— Ali nisam uspio zadržati taj zid među nama — dodao je. — Ti si iz dana u dan rušila sve moje obrane. Premda sam se borio i pokušavao pred tobom skrivati osjećaje, ipak sam se zaljubio u tebe. — Trznuo se mišić kraj njegovih usta.

— Voliš me? — u čudu će Emma.

Skupio je hrabrost. — Volim te — jasno je rekao.

Zadržala je dah kako ne bi zajecala. — Nikad me nećeš izgubiti — obećala je.

— Kako možeš znati? — pitao je tjeskobnim glasom.

— Znam! — strastveno je odgovorila. ~ 462 ~

Čvrsto ju je zagrlio, na prsima osjećajući otkucaje njezina srca. Obavila mu je ruke oko vrata. Vrijeme kao da je stalo kad ju je priljubio uza se, kao da bi ih mogao stopiti u jedno nerazdvojno biće.

— Nisam li rekla da bih se vratila i progonila te kad bi me se pokušao riješiti? — Emma mu je šapnula u uho.

Colin nije znao je li zastenjao ili se nasmijao kad je spustio glavu i poljubio je.

— Ne moraš se zabrinjavati zbog novog skandala — uvjeravao ju je mnogo kasnije. — Pobrinut ću se da to ne djeluje na tvoj položaj u društvu.

— To me uopće nije briga — odgovorila je Emma. — Voljela bih da možemo živjeti u Cornwallu i posve zaboraviti London. No znam da bi tebi nedostajali prijatelji i zato neka te ne opterećuje...

— Otišao sam iz Cornwalla samo zato što sam želio biti siguran da ćeš ti dobiti doličan položaj kao moja žena — pobunio se. — Mislio sam da to želiš više od ičega, nakon što si godinama živjela u inozemstvu.

Emma je zurila u njega. — Želio si ostati u Cornwallu?

— Volio bih da je to bilo moguće — priznao je.

— Odande si otišao zbog mene?

Colin je kimnuo.

— Ali ja sam otišla zbog tebe!

Uzdigao je tamne obrve.

~ 463 ~

— Mislila sam da želiš biti ovdje, u društvu. Tako dugo nisi bio u Cornwallu. Mislila sam da ne želiš ondje živjeti, mislila sam da želiš biti barun St. Mawr kojemu se svi dive i poštuju ga. Ja...

— Živo mi se fućka za to — prekinuo ju je.

— Ali zašto to nisi rekao? — gotovo je zaplakala.

Počeo se smijati. — Zašto nisi ti?

— Toliko smo vremena ovdje proveli, i sve one budalaste zabave, a mogli smo biti na klisurama uz more.

— Ta se situacija lako može popraviti — naglasio je.

— Misliš... ?

Slegnuo je ramenima. — Zatvorit ćemo kuću i što prije otputovati.

Emma je oklijevala. — Ali svi će reći da bježimo zbog skandala s Orsinom.

— Neka — odgovorio je.

— O, Coline. — Emma mu se bacila u zagrljaj.

Trebala su im tri tjedna da organiziraju odlazak u Cornwall. Morali su umiriti Colinovu majku, pozdraviti se s prijateljima i kupiti sve ono što je Emma željela za njihov dom na ladanju. To je bilo više nego dovoljno vremena da se skandal razbukta i Emma je svakog dana čekala vijest da su postali meta ogovaranja i izrugivanja. Kad je Colinu spomenula da je čudi što nema skandala, uzdigao je obrvu i nasmiješio se. — Jednom ili dvojici ljubitelja tračeva

~ 464 ~

rekao sam da su Orsino i Ferik željeli istu mladu damu, a ja sam ih pokušavao spriječiti u namjeri da ubiju jedan drugoga — rekao je.

Kad ga je zabezeknuto pogledala, dodao je: — Rekao sam da je riječ o naučnici kod jedne kitničarke koja je u međuvremenu otputovala u Ameriku.

Zgodno, ne misliš li? Vjerujem da mi te stvari sve bolje idu.

— Coline! — uzvikne Emma.

— Nemaju koga pitati osim mene — naglasio je.

— I nažalost, o tome više ništa ne znam.

— Kako si mogao? — pitala je, suzdržavajući smijeh.

Slegnuo je ramenima. — To mi se činilo kao najbolje rješenje. Priča ne može nauditi Feriku. Nije me briga za Orsinov ugled, mada mu to, nakon svega što je učinio, ne može nauditi. Pomogli su mi neki moćni ljudi koji su željeli zataškati priču.

— Tvoja majka? — reče Emma.

Nasmiješio se. — Da. I još više, Morlandi.

— Ledi Mary!

— Njezina obitelj ne želi da se sazna da je otišla na krabuljni ples, i to s čovjekom koji je nakon toga deportiran kao nepoželjan.

— Znači, bit će u redu? — čudila se Emma.

— Čini se vjerojatnim. — Nasmiješio se. — Ako želimo, slobodno možemo ostati u Londonu.

Emma se zaprepastila. — Ali rekao si da želiš...

— Vidjela je njegov izraz lica i lagano ga udarila po ramenu. — Coline, nemoj me tako zadirkivati! ~ 465 ~

— Nikad ne mogu odoljeti iskušenju — nasmijao se.

Emma je uvečer prije putovanja ležala u muževu naručju, osjećajući se potpuno sretno i spokojno. — Imam vijest za tebe — reče.

— Posljednje ostatke mojeg imetka potrošila si na sofe i materijal za draperije — pogađao je.

— Ne. — Onda je sigurno riječ o sagovima i porculanu.

— Coline!

— Da, ljubavi?

— Ozbiljna sam.

— Ispričavam se. Kakva je to važna vijest?

Emma je duboko udahnula. — Željela sam ti reći da je ispunjen jedan važan dio naše nagodbe — reče.

— Naše nagodbe?

— Naše bračne nagodbe — doda Emma.

— Što se mene tiče, itekako je ispunjena. Dobio sam više no što sam se ikad nadao.

— No ima nešto što si naročito želio — podsjetila ga je.

— Tebe — rekao je, privukao je bliže i poljubio joj rame.

— Ne. — Ne postoji ništa drugo što bih... — Ušutio je, podigao se na lakat i zagledao se u njezino lice.

~ 466 ~

— Trudna sam — radosno će Emma.

Trepnuo je, ostavši bez riječi.

— Nisam bila sigurna sve do posljednjih nekoliko dana. Ali sad jesam. Dijete će se roditi na proljeće.

Colin joj je veoma nježno spustio ruku na tijelo.

— No, zar ništa nećeš reći? — zadirkivala ga je Emma. — Sjećaš se da si želio nasljednika?

Opet je trepnuo i Emma je vidjela da suspreže suze. Na koncu je progovorio. — Kako sam dobru nagodbu tada sklopio.

— Ti si sklopio nagodbu — šalila se. — Ja sam sve riskirala u okladi.

— I... ?

— I pobijedila — reče Emma, smiješeći mu se s ljubavlju u očima.

~ 467 ~

Čim je krenula u srednju školu, Jane Ashford otkrila je Georgette Heyer. Odmah ju je osvojio blještavi svijet i duhovit način izražavanja za engleske regentske vladavine. Upravo je zato studirala englesku književnost i često posjećivala Britaniju i Europu.

Napisala je povijesne i suvremene ljubavne romane, a njezina su djela, osim u SAD-u, objavljena u Švedskoj, Italiji, Engleskoj, Danskoj, Francuskoj, Rusiji, Latviji, Španjolskoj, a sad i u Hrvatskoj. Jane je nominirana za nagradu Coreer Achievement (Postignuća u karijeri).

Rođena je u Ohiu i naizmjence živi u Bostonu i Los Angelesu.

~ 468 ~