26
panorama
broj 388 / 25.03.2011.
Paul Kitaibel (1757.-1817.) mađarski prirodoslavac
Prva strana pisma kojeg je 1811. iz Pešte u Krapinu poslao Paul Kitaibel
KITAIBELOVO PISMO IVANU GAJU 200. - godišnjica prvog pisanog spomena o nalazima okamenjenih ljudskih skeleta i kamenoloma pokraj Krapine
Za Dedeka Kajbumščaka još prije no što se Kramb U
Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pod signaturom R 4702 C u ostavštini Ljudevita Gaja nalazi se sačuvano pismo Paula Kitaibela upućeno njegovu ocu ljekarniku Ivanu Gaju. Pismo je na njemačkom, datirano 25. ožujka 1811. godine, a poslano je iz Pešte u Krapinu. Za današnje prilike ništa čudno! No, na zanimljiv sadržaj pisma pozornost nam je skrenuo istraživač povijesti Marijan Tenšek iz Galovca Začretskog.
Gaj bio ugledan i izvan Hrvatske
Paul Kitaibel (1757.-1817.) je poznati mađarski prirodoslovac, profesor farmacije. Studirao je pravo, zatim medicinu, a 1785. postigao je čast doktora medicine. Međutim, najviše se bavio botanikom. U nekoliko navrata poduzeo je znanstvena putovanja po našoj zemlji (Rijeka, Velebit i Slavonija). Ivan Gaj (1754.-1826.) po struci je bio ljekarnik, a bavio se i botanikom. Po onodobnom zakonu ljekarnici su morali uzgajati ljekovite biljke. Tako je i Ivan Gaj iza kuće imao veliki vrt kojeg je uredio kao botanički i u njemu uzgajao pretežito ljekovite biljke. Za krapinske prilike Ivan Gaj je bio imućan. Stekao je društveni ugled. U gradskoj upravi bio je počasni blagajnik. Gradska aristokracija je Ivana i njegovu ženu Julijanu pozivala često na obiteljske svečanosti. Kao intelektualac Ivan Gaj je bio poznat i izvan Hrvatske.
Kitaibelu o skeletima pričao dvorski savjetnik Bedeković
Točno prije 200 godina, na blagdan Blagovijesti (gle koje sim-
bolike!) Ivanu Gaju se pismom obratio peštanski botaničar i sveučilišni profesor Paul Kitaibel. Zamolio ga je za obavijest o nalazima okamenjenih ljudskih skeleta iz kamenoloma pokraj Krapine. O tim nalazima pripovijedao mu je prije nekoliko godina u Beču Baltazar Bedeković, dvorski savjetnik. Kitaibel piše: “Visoko cijenjeni gospodine! Vaše znanje, pravičnost i spremnost na uslugu poznati su mi preko gospodina dvorskog savjetnika Baltazara Bedekovića i gospodina Locatellija što je u meni pobudilo nadu da ćete mi ispuniti molbu koju mi drugi ne bi mogli s uspjehom učiniti. Gospodin dvorski savjetnik Bedeković je, naime, već prije više godina u Beču obznanio da se u kamenolomu kod Krapine češće naišlo na okamenjene ljudske skelete izvanredne veličine. Da bih o tome nešto određenije doznao, obratio sam se osobno dvorskom savjetniku koji je bio tako ljubazan i što je o tome znao, pismeno mi je saopćio. Ali, iz svega je vidljivo da ima pojma o stvari samo po pričanju. Budući da želim o tome više doznati, molim Vas da me obavijestite niste li možda te kosti sami vidjeli. Ne bi li se moglo još koje dobiti i kako? Da li se koje mogu naći u kući pokojnog grofa Julijusa Keglevića koji ih je navodno skupljao? U slučaju da za neke znate, molio bih Vas da mi pošaljete nekoliko dobro zapakiranih, zajedno s par komada kamena veličine šake u kojima su bile nađene. Ja bih Vam izdatke, ako su značajniji, sa zadovoljstvom nadoknadio. Ako ima u istom kamenju, ili drugom iz Vašeg kraja, kakvih ostataka drugih organskih tijela, vrlo dobro bi mi došli, kao i
uzorak ostalog gorskog stijenja, t.j. kamenja iz zagorskih brda te druge značajnosti koje su u prirodnom stanju tog kraja.”
Prvi se zanimao za ostatke pračovjeka
Prema ovome pisanom zapisu može se zaključiti da je Kitaibel bio prvi u paleoantropologiji (iako ona kao znanost 1811. nije postojala) koji se zanimao za nalaze ostataka pračovjeka u Krapini. Vidljivo je također da se za “okamenjene ljudske skelete izvanredne veličine” znalo u Hrvatskoj i izvan njezinih granica mnogo prije 1856., kada je rođen Dragutin Gorjanović- Kramberger. Te iste, 1856., je u Neandertalu kod Dűsseldorfa u Njemačkoj nađena lubanja pračovjeka po kojem je on i dobio naziv “neandertalac”. Nakon skoro 90 godina, točnije 23. kolovoza 1899., Gorjanović-Kramberger dolazi u malu Krapinu, koja će ga proslaviti, i po “drugi put” otkriva krapinskog pračovjeka. No, njemu nitko ne može uskratiti da je on prvi uočio da se u pješčenjačkim naslagama špilje nalazi novo nalazište buduće zbirke krapinskog pračovjeka, a koja će postati dijelom svjetske znanstvene baštine i predstavljati jednu od najvažnijih zbirki fosilnog čovjeka ikad prikupljene na jednom lokalitetu.
Tko je prvi otkrio ostatke pračovjeka?
Ovo bi mogla biti i priča o mnogim imenima koja se godinama spominju kao prvi otkrivači fosilnog čovjeka. Među prvima se spominje krapinski učitelj Josip Rehorić koji je 1895. poslao Gorjanoviću u Zagreb kosti nosoroga i bivola