Će nevera

ĆE NEVERA !!!

Tebi...

-1-

Piše se godina 2004, dvadeset i drugog kolovoza. Nekim slučajem, tog su dana drugovi iz studentskih domova u Pragu pripremili prvu od mnogobrojinh fešta, koja iz nepoznatog razloga, skrivenog iza tuge rastanka od studenskih dana, dobiše ime „Kraj svijeta“, te je taj naziv kasnije zadržala prilikom svakogodišnjeg održavanja. A ja ubijao vrijeme doma, na škoju, izoliran, nemavši pojma što se sprema na sjeveru, pa i na jugu.

Ustvari, sve je počelo tri dana ranije, kada sam s prijateljicom (onda smo još bili kao prijatelji, barem s mog gledišta, koje se baš i nije nešto promijenilo, prijatelji, al tada još dosta sexualno nabrijani), isplovio na sami kraj Svetog Klementa, da, baš tog, največeg od svih Paklenih, uz lagano friško jugo te cvrkutanje cvrčaka, koji su svojim polifoničnim ritmom gonjenim snagom sunca preglašavali brujanje i štucanje Tomosa četvorke (inače godište moje sestre, a na brojke se radje nepitajte, al pamti srebrnu medalju zlatnog odsjaja u Montrealu), te su svaki škoj, pa i svaku valu drugačije zvucima oslikavali. Dok sunce žeže, i žeže, uz kaplju solidnog (al toplog) crvenog makedonskog iz flaše, svi ti škoji i vale, činili su se kao da svaki priča svoju štoriju, u svom savršenom ritmu, dok sunce žeže, i žeže, dok friško jugo puše.

Sa vjetrom v leđa, prozujali smo pokraj Dobrog otoka, i otvorimo Soline, koje već sa mora izgledaju drugačije, nego u sjećanju onih ludih srednjoškolskih akcija. Eee, to smo se još znali lijepo okupiti s minimalnim zahtjevima, te nekoliko dana u škoj - otok vala - zaljev štorija - priča

-2-

y

Vloki bančit, pa na nočno triježnjenje (netko je tomu govorio kupanje) u Soline, gdje more je toplo najvjerovatnije i u veljači.

Odmah iza punte, koja se polako pomicala kao kazalištna zavjesa, nastupilo je sjećanje, u glavnoj ulozi, te kao film u par minuta sve prođe. Pa i ta osobna glupost je bila stalno tamo, a ne samo tamo, ponekad me nađe i kilometrima daleko od mora. Da, to je bila velika greška, koju pomorske knjige mnogo dobro znaju, al svejedno, izgleda da stalno malo.

Ljetni dan, negdje poslje školske godine u lipnju, a za nas zadnji u Vloci, sve smo uredili do stanja kao da se ništa nije dogodilo, i u razumnu uru krenuli prema brodu (ovaj isti u kojem sam i tada sjedio). Na muletu je ležao nakakav mlađi lik, ne baš izražajnih obrisa.

Ležao je kao sam na svijetu, al tako dobro, da smo ga prilikom ukrcavanja naših stvari (znači: pivske gajbe i vreće smeća napunjenih za nekoliko dana), morali pa skoro preskakivat, jer je izgledalo da njemu nije upalilo da leži na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nama je on, čak, izgledao kao da mu smetamo pri upijanju sunca, a mi njemu, vjerovatno, kao originalni domorodci iz National Geographic-a, (izmedju ostalog, tri dana bančenja sa malo spavanja su još više isticali domorodački karater), tako da je samo njemo gledao, kao riba na suhom, a mi ultra pristojni, cijelu stvar također nismo komentirali.

Taman smo sve ukrcali, drug na muletu je već brod odvezao, kad se od nekud iz žbunja pojavi stariji lik, po svemu sudeći otac ovog što je i dalje bezbrižno ležao, te na engleskom sa jakim prizvukom njemačkog, zamoli da ga prebacimo na jahtu tipa jedrilica, punta - rt mulet - mol

-3-

usidernu skoro van vale, jer jedrilicama približiti se muletu.

pličina

neoprašta

"Naravno, nema problema!": odgovor je bio jasan, ne sluteći pravu vrijednost tih riječi. Ćale se smjestio između smeća i gajbi, te mu kroz pogled uteče zadovoljstvo domaćim gostoprimstvom (pa i da nebi za te pare), s tim, da je za nas to bila totalno normalana i svakodnevna gesta. Mlađi je ostao njemo sjediti na provi. Sidro se iz pličine diglo (naravno, iako je bilo necijelih metar ipo dubine, samo u brod ponovno nije uskočilo), Tomos je kao u priči, na čok, upalio, gas na trećinu, polako se jedrilica približavala.

Dobrih dvadeset i nešto metara od jedrilice - a lijepa je bila, smanjio sam gas, ugasio motor, taman da nježno doplutamo do cilja. Jedrilica se stalno isto polako približavala, tj mi smo se stalno istom brzinom približavali jedrilici. Sve se činilo tako polako, a ujedno tako brzo, da nije bilo vremena ponovno upalit motor, pokušati promijeniti smjer ili šijat. Drug (kojeg život neočekivano donese na Hvaru - al to su već bila vremena neočekivnih akcija i reakcija), je sjedio na samom kraju prove, nepoznavajući situaciju, spremno je ispružio noge, sa dobrom namjerom mekog pristajanja, što je u meni automatski izazvalo upozorenje višeg glasa da makne noge, pa i ruke, ma najrađe cijelog sebe. Bilo je več dosta heroja, poznatih i nepoznatih branitelja plastičnih (uglavnom) prova, koji su završili slomljenih ruku, pa i nogu. Brod stalno istom brzinom se približavao krmi jedrilice, ćale se ukočio, ja onako, kao, miran - ništa se nedogađa, kao totalna normala, al tiho sam psovao na sebe, toliko tiho da se i nije čulo. prova - prednja strana broda šijavat - vožnja broda u nazad krma - zadnja strana broda

-4-

y

Opalili smo posred nakošene krme, drug je, oprezno, ipak uspio malo rukama zakočiti - ublažit.

Nije to bio baš neki udarac, možda centimetar kvadratni površnog sloja je otpalo sa naše prove, ali opalili smo točno posred stilskog imena jedrilce, polokružno smještena, plastično izprofilirana slova Stella Maris, kaligrafskog rukopisa, te otprilike dvatri su veselo otpala u more. Dodir zvijezde i meteora nekontroliranog leta! Padaju zvijezde! Ćale je bio stalno ukočeno, mlađi stalno bez ikakve reakcije, nit verbalne nit neverbalne, ma tko zna gdje je on mislima zalutao. Ja sam nekako pokušavao naći riječi, da se izvinim, kao u stilu da je to normlano i sve je u najboljem redu, a ujedno svjestan ogromne gluposti, t.j. zaborva na najosnovniju fiziku. Da, onako pomorski rečeno, bili smo jebeno težki. Njemci su se nekako uz pomoć druga prekrcali, kada ja izletio iz palube domaći skipper, odgovoran za jedrilicu. Na sreću, zbog nakošene krme, nije ni vidio da je od imena ostalo Stel aris, svejedno je bio lud, totalno lud, a ja svjestan toga da je s pravom lud, da bi možda ja bio i luđi, uz riječi pustog izvinjavanja, molim se da upali Tomos, da što brže se izgubimo odnosno izgubim. Upalio je!

Skipper je već počeo da psuje, sve po redu mi je jebo, da je valjda pola rodbine istovremeno štucalo, ćale stalno ukočeno, a za nečudit se, Danke nismo čuli, a Viele je tek bilo strašno daleko. Tomos je vrlo brzo bio na pun gas, tako da nisam čuo sve te prasarije, već o unucima i par koljena dalje, te je ostala samo slika, mahanje rukama, poput ljetne borbe s komarcima sibirskih tajgi. Velika je to greška bila, jeste i neiskustvo sa težim brodom, ali iznad svega vlastita glupost, pa je još uvjek bolje o njoj pričat, možda će pomoć, da se ne ponavlja. A najviše mi bilo nekako žao skipper - glavni na jedrilici

-5-

ćaleta. Taj je izgledao, kao da sam mu pokvario cijeli godišnji, pa možda i tri godišnja unaprijed. E kad bi onda samo znao izraziti neko razumno izvinjenje! Nije ga bilo. Te večeri se još u gradu bančilo, a ja, il umoran ko pas, il intuicijom vođen, nisam izašao, samo sam kasnije čuo, da su sreli skippera u gradu, da me je tražio, stalno onako lud. Najvjerovatnije je bio upoznat s novim imenom jedrlice. Sve u svemu, jeste, velika greška s minimalnim posljedicama, svejedno, zaboravio nisam, ni slučajno, u sekundu se svega sjećam, pogotovo one lagne brzine broda koja je stalna, bez kočenja, lagana i stalna. Pa i tada, onog kolovoza 2004, urlanje skippera je još bilo u Solinama, kao prometni znak upozorenja. A i još će, izgleda, biti neko vrijeme.

Taj skok u prošlost mi se odmah spoji sa pričom druga iz Srednje Europe, koji se baš nedavno vratio sa šestomjesečnog studenskog prebivalištva u New Orleansu, gdje je dnevno šetao gradom tokom ono malo vremena između posjeta univerzitetskih knjižara, pa je tako prolazio pokraj ogromnog izbetoniranog parkirališta neke, meni potpuno nepoznate, crkve na bazi vlastite interpretacije Svetog pisma, a na samom ulazu na taj mega-parking, poput brane u Nebesa, blikala je adekvatno ogromna svjetleća reklama, velikih slova - SINNERS WELLCOME. Neznam što mi je mozak spojio baš ta dva događaja, možda zato, što bih tih dana nakon povrtaka iz Solina, pri neočekivanom susretu, tom branom i prošao, te zavirio unutar tog svetišta, a možda i ipak ne.

Pri tom prolaženju pokraj Solina, otvorila se memorija, pa sjećnja su nastavila teći, regularno po programu, te sustigla su me i ona, koje sam tada rado -6-

pustio vani, kao kad smo išli sa većim brodom od prijatelja u Palmižanu. Za promjenu, piva se pila, a mene neka slabost uhvati, kao nekakav cukar u krvi nebi bio loš, pa jabuku pojedem. Neznam već tko, al netko me je upozoravo da jabuka i piva nije baš dobitna kombinacija, te da mi je sranje garantirano.

Dali je to snaga riječi, koje direktno utječu na autosugestiju, ili neka stvar više prirodnog karaktera, neznam, sve što znam da sam završio viseći na konopu iza broda i sve pustio vani, a ekipa u brodu je bila dosta nasmijana. Priznajem da sranje na konopu i nije baš idealo, čupa ruke, u svakom slučaju znam i bolja sranja u moru, pa čak i ona kad se čovjek nečekano sretne sa produktom vlastitog tijela, prestraši se i nevjeruje da je taj balvan njegovo dijelo, jeste nekoliko dana poštenog rada i brižne akumulacije, al svejedno. Malo šokirajuće, al stalno bolje nego smeđeg repa na rukama visit u moru. Al to je neka druga drama, ili možda bolje rečeno priručnik o sigurnom i ugodnom sranju u moru! Neznam, al jedno je sigurno, od tog dana ne jedem jabuke. Dobro, jedem, manje, al sigurno bez pive.

O tom joj, ustvari, također nisam pričao. Od svih tih filmova evociranih pogledom na Soline mi je nekako došlo da se podijelim o sjećanje na te dane i sa njom (al ne zato što već od samog početka Sv. Klementa nismo pričali, već tiho guštali i plovili prema zapadu), pa se jedan od mnogobrojnih idiličnih nezaboravnih događaja ponudio za priču, što je de facto odmah sljedio na toj vremenskoj liniji, odmah po prosranom putu do Palmižane. Išli smo na pincigin, u punoj formi sa ogromnom željom za letom, i bezbolnim pristajanjem. Išli smo, u to vrijeme, na najbolji mogući pincigin - narodni sport bez egzaktnih pravila, možda preteča odbojke

-7-

teren, kao wimbledonska trava (al četrdeset pete), negažen turistima po nekoliko godina, fin i mekan pijesak, bez nakupljenog tradicijalnog vonja razgradnje tko zna kojekakvih fekalija nepristojnih ljudi sa skupim jahtama. Čak je tada pijeska bilo toliko, da su večinom bile dobro prekrivene i skrivene stijene, koje kao da neprestano čekaju na nečije rebro, ruku, kuk, il u gorem slučaju glavu (iako su prstaci već bili zabranjeni). Odmah po armižavanju, glavni odgovorni za tekuči režim tima koji se priprema za Atlantu, pobrinuo se za hlađenje pive, tako da bude prihvatljivija, te je utopio ne skroz punu gajbu odmah ispod broda. Standardno smo uletili na teren, uz neku fintu tipa zagrijavanja (to jos nije bilo pivskih pupaka, iako je kretanje tomu doličilo), butali smo se po balunu, pa se krenulo sa letom - ukočena tijela u zraku, za koje imaš osijećaj kao da ti je svijet u tom trenu stao, al nije, što dosta brzo saznaš, plićak sa pijeskom te nježno prima u naručje, pa nit neuspiješ se zaveselit toj savršenoj borbi tijela kontra gravitacije, poklopi te neki idiot, koji očigledno nije shvatio, da ako ležiš u pola metra dubine je kao da ležiš na suhom. Al bilo je i onih koji su uspješno izbjegavali direktan kontakt.

U toj euforiji, nismo ni primjetili da više nismo soleri u toj pustinji socijalnih interakcija, stigla je nekakva ekipa o nešto starijih nego mi. Nismo ni znali koliko dugo promatraju te naše dječije ludorije.

Za nas su bili tamo, tek kad smo odlazili na zaslužen odmor, a izgledalo je kao da se nije znalo, tko je više iznenadjen tim susretom (valjda smo već svi bili naviknuti ili razmaženi neprisustvom ljudi u tim mnogo frekventnim destinacijama). Bez obzira koliko dugo se armižavat - parkiranje broda butali po balunu - bacili se na loptu

-8-

igralo, uvijek se na pauzu išlo sa osjećajem da si dao maximum, znaja (sakupljenog dugogodišnjim treningom), i truda, tako da većinom to nije dugo trajalo, al na maximu.

Skupili smo se kao pingvini u jedinoj mogućoj hladovini blizu mora, ispod starog tamarisa. Uglavnom svi smo se duboko orijentirali na zasluženu, dobro razhlađenu pivu, pa i nešto zeleno je zamirisalo. U to vrijeme, neočekivani posjetitelji, i momci i djevojke nevjerovatno građenih tijela, koji pričaju nekim nedefiniranim gulašom jezika, poskaću u more. "A dobro li divljaju, kao pred parenjem": dalo se čuti. U usporedbi s njima, mi smo izgledali kao organizirani japanski klinci u vrtiću, al očigledno je i to bilo dovoljno da im naša izvedba otvori inspiraciju, pa zamole o balun, da probaju taj pinciin. Naravno, zašto da ne, ma može, i pingicin ako želite. Prepustili smo ih neograničenoj improvizaciji igre, jer pravila de facto nepostoje, što pridaje još jednu bitnu čar te igre.

Vrlo brzo su shvatili samu bit, iako su izgledali, kao da je to prvi susret s nečim sličnim, što smo mi "iskusni" u hladovini (sa pivom) odmah primjetili, te bezkritike sve to prokomentirali. Prepustili su se igri, sa humornom dominantom, bolje rečeno, odlično su se zajebavali. A mi stalno, onako hladni, nedodirljivi, onako spremni na olimpijsko zlato, jednim ih okom promatramo.

Odjednom, u atmosferi njihove bezkrajne sreće, jedan lik uradi piruetu za skoro dva puna kruga, što nije ni malo lako sa vodom do koljena, te potakne ostale da to probaju. Mi već gledamo manje hladni, šutimo sa oba oka aktivnim. Oni se totalno razplešu.

Netko od nas zbroji u glavi posljednje vijesti lokalnih događanja predsezone, pa nas svih obogati o tu -9-

dedukciju. Bili su to baletni plesači HNK, iz svih krajeva friško bivše nam države, a ujedno i sa kolegama iz Kijeva, koji bili na gostovanju. Svi su obligatorno dobili, mislim, dva mjeseca rehabilitacije na Hvaru, zbog nedavnog raketiranja Zagreba, gdje je jedna od nekoliko ispaljnih raketa nekim slučajom pala na, ili blizu, HNK, te na sreću (u toj cijeloj jednoj velikoj nesreći) ranila samo jednog od plasača. Da pravo kažem, ni neznam dali je bio medju njima, al po svim dostupnim vizualnim informacijama, nitko od njih nije izgledao kao da je nedavno bio ranjen (fizički).

Svi se razplesali. Parovi su počeli izvodit razne figure, sve moguće i nemoguće koreografije. Umjesto baluna na pincigin zrakom su letjele, sa nevjerovatnom lakoćom, baletanke. Da, taj vrući ljetni popodnevni zrak pun smijeha i zadovoljstva. Svaki mišić na njihovim tijelima, i oni najmanji, koje u ogledalima nismo nikad sreli (možda oni dosljedni u školi su o njima čuli, možda i na slici vidjeli, na satu biologije kad se anatomija probirala), ćak i ti su bili izprofilirani, kao u Michelangelovih kipova grčkih junaka i muza (koje smo mogli upoznati takodjer samo sa slika, na satovima nepoznatih, nedefiniranih predmeta). Mi, već onako lagano uređeni, blejili smo bez riječi, tolko da nam je i treće oko progledalo.

Nešto nevjerovatno lijepo se događalo, i svi su toga bili svjestni, mi - kao tiha fascinirana publika, i oni neumorni krotitelji tijela. Pa hop, tu jedan dvostruki Loop, tamo salto, pa malo Axela, pa ponovno hop, pa malo Lutza, malo Flipa, pa tu labudje jezero, tamo labud bez jezera, pa tu labud u zraku, pa tamo labud u moru, labud na jednoj nozi, labud na glavi, labud u extazi... Mala simpatična pauza labudova, na putu prema sjeveru. A taj nejvjerovatan kolorit, a to popodnevno bočno svjetlo... Neznam, onako lagano

- 10 -

tondiran, sve mi je izgledalo kao u Raju, a to nisam

imao, nit imam, nekako definiran Raj, kao nekakvu bezkompromisnu opoziciju Paklu ili obratno, a to ni neshvaćam balet i nekako mi ne sjedi, al sve je izgledalo strašno lijepo a još više radosno. Svi smo bili nekako smireni, sa neprimjetnim osmjehom, nit ne shvaćavši što se sve to događa, blejali smo bez riječi.

Pokušavao sam joj približit tu atmosferu, al riječi su slabe, tako da sam se našao u klasičnom monologu, koji čovjeka susreće kada otvori drugome sjećanje a momentalno nema dovoljno bogat narativni potencijal. Sunce stalno žeže, Tomos i dalje zuji, vino već nije bilo pitko (biješe gadno toplo), Soline skupa sa svojim filmom ostaju za leđima. Prošli smo ispred Okorije, pa i sjećanje prođe, na ono noćno armižavanje jedrilice iz tri do pet puta, neuspiješno zbog kratog sidrenog konopa, il bolje rečeno konop je bio dovoljno dugačak, s tim da to baš i nismo bili takvi pomorski pacijenti, al u mrkloj noći, kada nepoznaješ dno, koje propada u dubine odmah pokraj obale, dogodi se i loša procjena (više puta) dužine konopa.

I tako preko sjećanaja, smo skoro već do cilja stigli, tu iza Babića ražnja je već sami kraj Svetog Klamenta, sa svojom svojom široko otvorenom valom na zapad (pa nije ni vala, jer je previše otvorena da bi se valom mogla zvati), relativno pristupačnih kosa klesanih valovima doljnjeg vrimena.

Tog jutra, dvadeset i drugog, probudili smo se oznojenih tijela u šatoru sa pristojnom vrućinom i ludim cvrkutom, na tom mjestu, gdje sunce dvaput zalazi, na tom mjestu, kojeg već nekolika godina tondiran - umrtvljen, nadimljen, opijen kose - stijene doljnje virme - vremenske i prirodne promjene, smjer zapad-istok

- 11 -

y

pravilno posjećujem zbog svoje posebne snage, respektirajuće neukrotljivosti, što izaziva veliku poklonu, na tom mjestu, gdje je čovjek blizak eteru, na tom mjestu, gdje sam uvijek nešto naučio, nešto neopipljivo, nešto otmjeno.

Samo mjesto zbog svoje magije nema smisla detaljnije opisivat, sve u skraćenom svemu, na sjevernom dijelu te plitke, na zapad otvorene vale se nalazi zgodna pozicija - mala šumica kao ogroman stan s besplatnim pogledom na more (s dnevnim boravkom, spavaćom, suhim zahodom), koja je ujedno i najugodnija hladovina što poznajem, a dosta sam ih studirao. Na sreću, sve je u vlastništvu pantagana, s kojima je potrebno se sprijateljiti, a mi smo se već davno dogovorili, već su me primili, već su me i ispratili tužnim rastankom, vlažnih očiju te slinavih njušaka (a i ne čudim se, dobro sam ih hranio tj. sami su se oni prežderavali, jer su uvijek znali naći cestu k jelu, a ako bi slučajno ostalo nešto zaboravljeno a ujedno i podosta pristupačno, to je bilo pojedeno), već me veselo, čak ritualno, svake godine očekuju. Ispred šumice nalaze se pretežno glatke kose, vrhunski ispeglane za bosu nogu, al takodjer mnogo pristupačne za valjanje na sunce, te za armižavanje broda, kao prirodni muleti, naravno, za armižavanje kad vrijeme dozvoli. Sa muleta preko šumice (zbog prirodne izlokane rupe na obali, koja se već profilira kao boćić , nije se moglo hodati po kosama u tom smjeru), znači iste te šumice savršeno prilagođene na ugodno ubijanje vremena, može se stići do sitnog nesređenog žala sa smećem širokog porijekla od Tirane do Venezie (još uvijek je dominiralo žalo), te s pogledom na mali, goli škoj, što se pruža par metera ispred žala, ogoljen pantagane - štakori boćić - mala vala, mali zaljev

- 12 -

vjetrom i neverama, te nekoliko uglavnom dobro kamufliranih ovci, što na njemu žive kao gospoda, al na minimumu minima, kao ozbiljna konkurencija svim asketama ove planete.

Jutro je prošlo uz uobičajene procedure, koje već dobiše ceremonijalan karakter: "igranje" u šatoru, kupanje – prvo pražnjenje u kurentu, kao poklon ribama i planktonu, kava (u boljoj varijanti s komadićem čokolade), cigara, drugo pražnjenje (dalo bi se reći i iskrcavanje) iza u šumici, kao poklon borovini i nemilosrdnom bršljanu, pa ponovno na kupanje – čisto higijenskog razloga. A vrijeme nije moglo biti idealnije, jugo skroz oslabilo, čak je i zabonacalo, a u hladovini taman toplo, znači vrijeme stvoreno za aktivnu vegetaciju. Pa kao što je već bilo svakog dana, jutro je veselo uteko, pa vrijeme ručka došlo, znači treći dan fažola i riže, naravno, ništa bez vina.

Poslje ručka sam sjeo u svoju improviziranu fotelju složenu od stare pajole, što je more izbaci (tko zna odakle je? tko zna kome je služila?), naslonjenu na bor, te glatkog okruglog kamena (čiju povijest isto bolje da neznam), koji razdvaja tijelo od Majke Zemlje tek nekoliko centimetara, dajući mu osjećaj blage levitacije. Da, čitao sam neke kratke priče s Walterom u ruci, dok me nije iscrpio te dotukao onaj klasičan umor, koji nekompromisno dolazi poslje jela, a najjači je poslje ručka, kao proporcionalna veličina fibre. Oborilo me, kao klinca što cijeli dan divlja, pa sam se u horizontalu prevrnuo.

Sat-dva sam sijestio u harmonijskoj simfoniji kurenat - morska struja bonaca - mirno more, bez vjetra pajola - spojene daske brodskog poda fibra - u ovom slučaju - temperatura zraka

- 13 -

cvrčaka, prepušten njima bez ikakvih naznaka nekakvog protivljenja, pa su me razvukli na sve strane bezkrajnih ritmova. Njezini prsti, provlačili su se kroz moju kosu (za promjenu ne masnu al slanu, te sve rijeđu i rijeđu), pridonijevši skroz novu dimenziju sna, koji se polako i fantastično izmiješao sa javom. Pa eto, standardno popodnevno buđenje, točno po nepisanom harmonogramu slijedile su sve te ludorije, što se čine kao detalji, a dan mnogo uljepšavaju: uzajamno divlje razgibavanje oznojenih tijela propletenih suhim iglicama od bora (a moglo se i nešto smole nači), kupanje na žalu - za razbuđivanje, kava, cigara...

Vrijeme je i popodne bilo idealno – more kao ulje. Vruće, ali podnošljivo. Ma lijepo. Pa da nebude malo, prošla mi je ideja glavom (što sam inače isto imao u običaju), da otplivamo na taj mali škoj što se pruža skoro tu ispred nas, nešto kao popodnevna šetenja, u stilu pripazit na liniju u sezoni kupanja (t.j umjesto pivskog brežuljka, ravan popločan stomak).

Preplivali smo plitko ždrilo vječnih kurenata, dok nas je morska trava škakljala po cijelom tijelu i unosila strah od nepoznatog, jer čovjek nezna šta se tamo skriva, al sigurno nekakva zvjer oštrih zubu. Uz blage muke nađemo što bezbolniji izlaz na taj mali š koj, jer na putu do obale se nalazi mnogo oštrih podmorskih kosa, takodjer raj za ježince. U par koraka smo prešli uzdužno na drugu stranu, te putem smo malko uznemirili tih par ovaca (začuđenih pogleda tipa - a čiji ste vi?), neslomljivih čuvara samoće škoja, koje su napustile svoju popodnevnu pseudo–hladovinu bježavši ispred nas. U stvari, nikad nisam provalio njihov život, dali su sretne tu na svome, izolirane soliraju, a ponekad kojekakvom turistu pri fotografiranju iz broda poziraju, pijući uglavnom more, strašno ždrilo - morski prolaz

y

- 14 -

zahvalne za rosu, jeduckajući ono minimalno trave, koja se već u startu boji izrasti, jer joj je sudbina napisana: kratkog trajanja, tu, na tom golom malom škoju, šibane svim mogučim i nemogučim neverama, i suncem, bez pravog zaklona. Ne znam, al izgledale su spokojnije, nego one zatvorene raznoraznim ogradama, u redu za pod nož, u redu za na pjat.

Sam škoj, poseban svojim oblikom i sjenom koje ustvari nema (samo malo ujutro, i pred noć), svojom čistoćom i nedodirljivom surovošću, od uvijek je u meni budio nekakvu skrivenu potrebu "materijalizirat" Zahvalu, kao razultat iskonske težnje ka pokori i pokloni Majci Prirodi, samom Bogu, realizirajići je kroz jednu od najviših molitvi zahvalnošću. Sama tzv. materijalizacija tj. Njeno ostvarenje, bi trebalo biti složeno od onog ničega i svega što se na škoju može naći (il na sličnom mjestu), ali od prirodnog materijala - drvo ili kamen, jer više mogućnosti skoro pa i nema, te ogromne volje da se direktno exponira određena univerzalna, spektakularna vrijednost, koju poznaje uglavnom samo autor. Već pri prvom upoznavanju me je ista ta sila fascinirala toliko, da sam i odmah propao za tim instinktom, koji se i tada, ponovno bez kompromisa, javio. Da, nevjerovatna snaga tok malog škoja; bilo je tu veličanstvenih drvenih i kamenih skulptura i totema svakakvih dimenzija, često ruke krvave, a ponekad i noge. Da, tako to izgleda, kad čovjek odrasta sa Vinnetuom i ostalom, njemu sličnom, ekipom.

Na toj drugoj strani, par metara od mora sam našao tijelo nekog stabla nepoznatog identiteta, što ga je more ispralo, konzerviralo, izbacilo na kose, pa ga sunce dijelomično i osušilo. Odmah mi je bio jasan pjat - tanjur

y

- 15 -

taj naš susret i što če slijedit, iako nisam znao tko je koga našao, ja to deblo, ili ono mene. Sa svojih petšest metara nije bilo baš ni najlakše (bogato morem nabumbano), a ja onakav neobrijan, razčupan, skoro gol (samo u raspadajućem kupaćem i raspadajućim sandalama) prebacio sam ga preko oba ramena, te polako preko stijenja, pazivši na svaki korak, odnio sam ga na vrh tog malog škoja (ako se tomu da reći vrh, jer baš i nije bio precizno definiran, al kao nekakva najviše položena amorfna površina u nekoj logičnoj sredini). Ona se, za to vrijeme, ispod brka smijala (srećom, brk je imala negdje drugdje) s komentarom da je podsjećam na jednu povijestnu ličnost, u koju se do dan danas mnogi kunu, Velikan, koji ostade mnogo neshvaćen, što između ostalog biješe u danom trenu i moj slučaj, pa zbog toga me i te njene asocijacije nisu nimalo provocirale. Uz jedan poveći kamen, koji je dominirao na toj centralnoj visoravni, a poznajem ga već iz prethodnih susreta, iskopao sam rupu, ma bolje rečeno par kamenja rukama isčupao, za što dublji i čvršći temelj mojoj "skromnoj" Zahvali (mom "malom" totemu). Odmah na to, uži dio debla – onaj koji je k nebu nekada težio, sam položio u temelj, pa ga cijelog podignem k visinama tako da je deblji dio debla – onaj koji biješe korijenom s zemljom povezan, sada težio k nebu. Tako je moja mala, skromna i instinktom građena Zahvala postala velika, te pridobila nekakav nepoznat antropološki izgled i karakter, nekakav novi život, neku čudnovatu vezu između Neba i Zemlje, nekakvo poštovanje, ma baš kao proslava Života, baš kao već veliki totem. Elegantno se izvijao i uzdizao k Nebu, s ogromnim pregledom na Zemlju. Ma gdje su svi ti falusi, što su im se naši predci klanjali? Da, bio je ponešto i erektivan. nabumbano - napijeno

- 16 -

Prilikom te zaokupljenosti beztežinskog stanja - tehničkog rješavanja samog podizanja i uzdizanja skromne Zahvale, primjetih na zapadu skoro neprimjetnu naoblaku, ne mnogo, al dovoljno da popodnevno sunce slabo priguši, taman tolko da se stidljivo zacrveni. Idealna prilika da se čovjek pokaže kao onaj stari poznavatelj vremena, pa da zaoštri pogled, te onako tiho i sigurno kaže: "će nevera !!!"

Nisam to uradio, iako sam znao da će biti, a to baš i nisam neki lokalni poznavatelj vremena, još manje star, al ovdje mi se to činilo dovoljno sigurno, da bi se čak i kladio.

Cijeli temelj moje, već velike, Zahvale je već bio pošteno kamanjem osiguran, tako da izdrži što duže, da mu se što duže dive svi oni koji žele da vide tu Graciju, tada sam pogledao na zapad, gdje je već bila izražajno nacrtana linija između čistog neba i nevere. Sa sitnom brigom i tihom nervozom u kostima, počešao sam se iza desnog uha, zavrtio bradu dva do tri puta, te odlučio zavrišiti temelj, pa sam se prepustio traženju preostalog povečeg kamenja, da svojom težinom još više pridonesu cijelokupnoj snazi novog korijena, dok je jedno oko neprestano slijedilo razvoj situacije na zapadu. A more mirno.

Iako je prevladavao osjećaj, da nisam baš skroz sve završio, da bi se tu dalo još par detalja usavršiti, pogled na zapad me je nekako natjerao tj. upozorio, da je vrijeme poći, te onako na brzinu sam zahvalio Zahvali (koja je već izgledala mnogo, mnogo stabilna) za zahvalnost, te onako, bez pustog opraštanja, otišli smo nešto bržim korakom nego što smo došli. nevera - oluja

- 17 -

Sa manjom brobom protiv kurenta, ponovno smo preplivali ždrilo, na sitno žalo, na ono mjesto gdje sunce dvaput zapada, al na zapadu ni traga od sunca, ni traga nekakve mogućnosti impresionističkih zalazaka, već se jedno veliko tamnilo počelo definirat u različitim tonovima, pa i bojama, a to od svijetlo zelene one proljetne maslinove, preko varijacija sive i modre, do indiga i mrkle crne. Odjedom su se i s istoka počeli skupljati o nešto lakši, bijeli oblaci. A more mirno, sumljivo mirno. Sa određenom dozom nervoznog imperativa kazao sam joj da pokupi sve stvari, za koje nebi bilo idealo da se smoče, te da ih, u pravom smislu riječi natrpa u šator (da, mnogo mali šator to biješe, maximalno za jednog s adekvato skromnom prtljagom). Ja sam popusto tj. prevezao konop sa prove, skočio u brod, te ga odvukao na pet šest metara od tog prirodnog muleta = gola stijena.

Brod sam ostavio krmom na zapad, nisam ga okrečao provom prema vani tj. na zapad, što se kasnije pokazalo, između ostalog, kao ne baš pametno. Da olakšam sidro, zavezao sam jedan burdiž sa krme na desno, a da olakšam vlastitu brigu, odnosno, da još dodatno sve osiguram, povukao sam još jedan burdiž i na lijevo, za svaki slučaj.

A more mirno, već zabirinjavajuće mirno.

Prsnim stilom sam se vratio na kraj, a sa zapada se sve nekako približilo, povisilo intenzitet boja i kontrasta, skoro bez grmljavine, tek nekakvo nedorečeno mrmljanje iz daljina. Pritom sam se najviše bojao munja, tih dugih prstiju Thora, neošišanih noktiju! Nije to bilo tako davno, što smo se po dosta divljem jugu vraćali u Hvar sa istog tog konop - vezuje takvim načinom da olakša maximalno sidru, a kad je brod dobro vezan, onda više nego mnogo znači kraj - obala jugo - za one strpljive, koji do ovdje dočitaju - južni vjetar

- 18 -

mjesta, pa je sve okrenulo na doljnje vrime, te iznad Visa zacrnilo. Onda sam odlučio, da je bolje negdje dobro armižat, te pričekat da sve prodje, što se na kraju pokazalo i kao razumno rješenje, jer ta nevera je došla tako brzo, da bi nas uhvatila negdje u kanalu, a to nije nimalo prijatna stvar, pogotovo kad čovjek nema motor na kojeg se može 200 % oslonit, a što više, bili bismo i vrhunski izloženi da nam Thor prstom pokuca na čela, a to je moguče samo jednom, jer ti sretnici onda o tom ne pišu, al jedino crna kronika lokalne štampe, ili strani internetski portali u rubrici tipa Zanimljivosti ili Ostalo, a za estradne zvijezde i slične kalibre ove planete je u tom slučaju rezervirana titulna stranica, i diskusija. Sa Visa se svo to sranje skupilo u pol ure, a mi već ispod improviziranog skrovišta - kabanica prebačena preko vesla noslonjenog na jedan od tih nekoliko borova Planikovca, baš onih koji u potrazi za prostorom baš nedozvoljavaju društvo ostalih - dobrih kvarat ure skoro nismo disali, još manje pričali, stisnutih sfinktera, jer je lampalo tako, da nije bilo ni prostora udahnut, svejedno, stalno evidentno bolja varijanta nego biti negdje u kanalu. Nije bilo nit tolko vjetra, nit tolko valova, al zato su svu zaslugu preuzele munje, možda onanija za Teslu, al ne za nas. Poslje cirka ure vremena, vrijeme se malo stišalo, finale nevere je prošlo. Nekako sam već osjetio pa i očekivao, da će okrenut na gornje vrime, na buru, brzo pokupismo stvari, pa još brže u brod, četvorka na svu sreću je bez problema radila, pa ajde prema Hvaru, i čim bliže smo Hvaru bili, tim je više bura jačala. Iako je ljeto bilo, zbog promočenih stvari je bilo dosta, dosta hladno, tresli smo se, ona više zimom, ja više zbog dobrih kvarat ure - 16 do 17 minuta lampalo - sijvalo gornje vrime - obratno od doljnjeg vrimena

- 19 -

svjestnog pogleda na sranje u kojem smo bili. Na sreću, na vrijeme smo krenuli, jer je bura neprestano pojačavala, tako da je sve nekako dobro završilo, al taj strah, odnosno respekt od munja se dobro zakorijenio. Dovoljno je bilo kvarat ure, beskonačnih kvarat ure, kvarat ure bez daha. Tih kvarat ure mi je i oduzelo osmjeh na licu prilikom priče o jednom slučaju domaćih ribara, kojih je također velika nevera na otvorenom moru sustigla, te su pred strahom od munja bacili u more zlatne naušince i lančiće, da neprivuku neku zalutalu munju. Vratili su se čitavi, te se ponosno hvalili o tom potezu, (naravno, inače o tom ne bi nitko znao), o nadmudrivanju prirode, al da su se nalazili pokraj brodskog motora, cirka 250 kg željeza, to im i nije toliko smetalo, već je meni počela smetati ta štorija u kategoriji humorističnih.

Pogled na to crnilo, koje se nezaustavljivo približuje sa zapada, u meni je probudilo taj strah, strah od munja. S obzirom da se cijelo nebo tako brzo mijenjalo, činilo mi se da bi možda bilo kasno sve pokupiti i otploviti u neku skrivenu valu, jer taj cirkus je mogao do počne svakog trena, pa sebi kažem, dobro, bit će munja, istina, njih se bojim, ali valjda neće da baš nas izaberu, barem nismo tako dobro izloženi na Božijem dlanu kao onda. Danas već znam, kada bismo odmah po povrtaku sa malog škoja sve brzniski pokupli, najvjerovatnije bismo stigli skloniti se u Okoriju, te pričekati da sve prođe u relativno mirnijim oklonostima, al to su već one klasične riječi generala poslje bitke. E da sam ja onda znao, što je iza svih tih oblaka skriveno, iza oblaka koji su u meni aktivirali nervozu i strah od munja. A more mirno, već uznemiravajuće mirno.

- 20 -

Još smo i stigli na žalo skočit, zapalit cigaru u čast, više nego dovoljnog, poštenja od munja, pa čak i par fotografija se uspijelo slikati, još uvijek pod, sve blažim i blažim, dojmom fascinacije ka svim tim bojama (među kojima je već dominirala neka luda kombinacija tamno modre, tamno sive i crne propletene bijelim vijugavim linijama), jeftin pokušaj uhvatiti svu tu snagu trenutka čistom slikom, što je svejedno bila apsurdna utopija, jer za tako moćnu inscenaciju u režiji Alma Mater, i riječi su malo opisne. Stigao sam još i zadiviti se Zahvali, uz malu tihu molitvu, ni neznajući za što se molim. A more mirno, već napeto mirno.

Cigara nije ni dogorila, kad je par masnih kapi naznačilo početak, početak nevere, početak borbe mog totema, očevog broda i mene versus svi ostali.

Bili smo znatno slabiji, po svim mogučim kriterijima, po svim mogućim veličinama. A more mirno, već ukleto mirno.

Uletili smo u šator, zatvorio sam sva tri zipa, kad je istog trena zapuhao vjetar, kao da je Netko sjekirom prerezao vrijeme, kao da je Netko ispalio startnim pištoljem. Odjednom, noseće konstrukcijske šipke šatora simetrijski su se od udara vjetra izvinule, kao da su prebjegle u ogledalo. Težinom naših tijela, raspoređene večinom u dijelu šatora odakle je puhalo, držali smo šator da ga ne odnese skupa s nama, koji nije bio nit privezan (naravno), nit pribijen za tlo (što je već razlog razumljiv, ili bolje rečeno, za sve one koje nepoznaju o kakvom terenu se radi, to je dio Zemlje, gdje zemlje baš i nema, samo nešto sitno na površini izmedju dominantnog kamenja, pa se klinovi od šatora i ne daju baš lako zatuči, što ujedno i objašnjava činjenicu, da svi klinovi što ih imam, su - 21 -

totalno iskrivljeni). Zbog smiješne veličine šatora, bez većih problema sam držao svoj dio a ujedno sam mogao i promatrati kroz ventilaciju od sitne mreže smještne, kao i obično, na samom vrhu šatora, pakao, pakao koji se vani skuhao.

Tokom nekoliko malo sekundi, vjetar je iz apsolutnog nepuhanja prešao na divlje orkanski, a more je iz totalno ravne tamno modro-zelene mirnoće prešlo na bijelo obojane, poveće valove, koji su se zbog susreta s plićinom, još više k nebu podizali, a tu i tamo se i lomili. Sve to, u samo nekoliko sekundi od reza sjekirom. Nebo je palo na zemlju, skupa sa svim onim bojama, al to i nisam baš pretjerano slijedio, zbog nervoznog pogleda na brod, bijelog plesača u tami. A niti onu vodoravno leteću kišu nisam primjećivao, zbog tog nervoznog pogleda na brod, pa sam se nabrzo presvukao u stare iskidane crne bermude, ruksake sam prebacio na moje mjesto, da me zamjene pri držanju šatora, da ne odleti, bacih još jedan pogled kroz ventilaciju, već totalno nervozan i zabrinut pogled, vidjevši koliko se brod pomakao za to sitno vremena, vidjevši tu neoprostivu brzinu kojom se približavao na kraj (i svom definitivnom Kraju). A da tog nebude malo, cijela ta minuta je bila obogačena njenim vrištanjem, paničnog karaktera, što se dalo shvatiti, da nigdje ne idem, da sam lud i tako te stvari, koje, da pravo kažem, nisam mnogo ni slušao, al bilo je u tome ponešto istine. Eee, rado bih ja ostao, al stvarno neznam što me je to gonilo.

Bez puno razmišljanja i argumentiranja, izletim vani, skoro gol i skroz bos, kontra kiše i vjetra dotrčim na mulet ka brodu, koji se već bio pomakao o dobrih šest-sedam metara, pa je već bio u razini kraja, al na sreću, zbog desnog burdiža, nije se još - 22 -

razbio o kose, ali se stalno klimavo držao na rampinu u onom boćiću - maloj vali prirodne depresije, par metara duge, a i par metara duboke, odnosno plitke.

Bote su već bile ogromne, ni neznam koliko to može biti metara, što mi je u danom trenuku bilo također skroz nebitno, ali bile su stvarno ogromne, a brod u boćiću na necijeli metar od kraja je i dalje veselo plesao svoj posljednji valcer.

Sa drhtavim krikom punog straha skočim u more, izvučem se po krmi u brod i odmah prihvatim konop od rampina da ga pritegnem, al kroz ruke osjetim da rampin ne drži, skoro da ga i nema.

Oprezno i nježno, izmedju dva vala, uspijem se malo privući po rampinu, tolko da brod bar malo odvučem od kraja, zavežem ga, skočim pod škaf po veliko tzv. olujno sidro, uglavnom kao normlano sidro, 7 – 8 kg, privučem ponovno rampin, koji je već bio nekoliko metara o broda, odpetljam konom od olujnog sidra, dok se more igra s brodom, bacajući me na sve strane, gdje god stigne. Pričekam na vrh sljedećeg vala, pa nekako uspijem preko leđa baciti sidro nekoliko metara, s tim da sam ispratio tijelom sam početak leta sidra, zavežem ga, i odmah izvučem rampin, koji je bio skroz izravnanih kuka. Privućem sidro, kuke rampina vratim u poziciju, da barem izgledom se približi sidru, skočim u more, pa kontra valova sa rampinom ruci plivam, da ga što dalje uspijem položiti, da što više drži. Odmah se vračam u brod, rukama se izvučem na kraj broda pa ponovno letim, sada preko krme, čija je amplituda kolika i valovi, možda i o nešto veća, pa toliko i moj let traje. Ulečem u brod, te rampin - tzv. improvizirano sidro urađeno od gromobrana, upotrbljivo kao elegantno rješenje za situacje mirnog more, da se nemora ronit, ako zapne bote - valovi škaf - brodsko spremište, u ovom slučaju se nalazi ispod prove

- 23 -

nabijem koljeno, tolko da preklinjem i psujem sve moguće, a ujedno, strahom ispunjenim glasom tražim, molim o pomoć.

Nije bilo vremena nit za malo stanku.

Istovremeno privučem sidro i privežem rampin, jer brod je već ponovo bio mnogo, mnogo blizu smtronosnog poljubca stijene, jednog i jedinog. Zbog enormno brzog razvoja cijele situacije tj. sranja, nisam ni stigao da zavežem bermude, pa su mi prilikom skoka u more ispale, tako da sam cijelo vrijeme bio u pravom smislu riječi – goloruk, momentalno držeči u rukama oba konopa, od sidra i od rampina, tako da što više ublažim udare valova, al svejedno me je, polako al sigurno, bacalo na kraj.

Ponovno pritegnem rampin, sidreni konop vežem na sami kraj, skačem u more, te ponovno plivam kontra valova, al ovaj put samo nogama – u jednoj ruci sidren konop vezan za brod (kojeg sam se trudio što više vući kada bi val na brod naletio, tako da bar malo pomognem rampinu pri tom momentu, što se pokazala kao dobra strategija), a drugom potežem sidro malo iznad dna, tj polako ga po dnu premještam da bude što dalje od broda. Do dan danas neznam odakle mi snaga za nešto takvog, jer samo plivanje u tako olujnom moru je već dosta fizički zahtjevno, al to je samo jedna od x stvari koje neshvaćam. Konačno dobar potez, konačno optimističan potez. Uspijelo je sidro odvući dovoljno daleko, na duži konop, po kojem se vučem nazad k brodu, štedeći maximalno snagu, koje već ni nemam, a ujedno i sitno odvlačim brod od kraja.

Ponovo preko krme slijećem u brod o nešto bezbolnije, zatežem sidro, pa i rampin, te s oba konopa rukama pokušavam ponovno amortizirat udare valova.

- 24 -

Prvi trenutak, da pođe za rukom vidjeti u kakvoj sam situaciji, u kakvom sam sranju. Sve se odigravalo tako brzo, da nisam ni stigao vrijeme provjeriti, tek onda, držeči oba konopa gledam to tamnilo, kišu nit neprimječujem, barem je toplo, a more promiješano sa dnom je već smeđe postalo. A valovi, oštri, visoki bijeli himalajski vrhovi, jedan z drugim, uredno u nizu bez kraja, a kad se naslone na brod, izgledaju, kao da su odlučili i mene izbacit na obalu, kao iskonska inspiracija pradavnih izumitelja katapulta. A brod, stalno strašno blizu kraja, prova samo cirka metar od kose, toliko blizu da prilikom tendencije broda za vertikalom, nemogu da vidim more ispred prove, već samo bijele zube gladne stijene muleta, koja je još do maloprije izgladala tako pitimo. Cijelo to vrijeme se neprestano borim s ravnotežom alla kroćenje bikova, a kad brod se nađe najbliže okomici, trudim se da ne sletim u škaf, pa tako sve se ponavlja u pravilnom ritmu, što se momentalno pokazuje kao jedino pravilno. Sekunda kao par minuta duga, vrijeme - all inclusive.

Također prvi trenutak, kada uspijem i nju čuti, kako urla iz šatora, dali je sve u redu. Bojala se pogledat što se to vani događa, pa možda i bolje tako, i ja sam urlao na nju da je sve ok, da je sve pod kontrolom, što biješe laž kao neke večernje vijesti, al svejedno nije razumijela što ja to pričam (ma nije ni mogla, jer triskanje valova o obalu je pošteno galamilo), al barem me je čula, te se nastavila masirat strahom, znajuči da sam čitav. Pa tako skričem malo na nju, malo na Boga, kao, molim se, al više tresućim glasom psujem, jer slika je bila strahovita, isto kao i ja, strahom nalomljen. alla - uglavom se koristi u gurmantsvu u smislu pripreme jela na nekakav način

- 25 -

Urlam i gledam desni burdiž, ne radi kako treba, ne pušta brod od kraja koliko ga pita! Nije tu bilo puno razmišljanja, nužno je bilo popustiti burdiž da manje čupa, a zato što prilikom pripremanja broda na neveru stvarno nisam vidio sebe u brodu, već sa pregledom regulirat i kontrolirat brod sa kraja, ostavih ostatak burdiža na stijeni pokraj veza, što je o nešto kasnije značilo: ili odvezat burdiž na brodu te izgubiti ga, što ne bi bilo nimalo poželjno jer je razvoj situacije stalno bio nepoznat, ili skakat u more, izaći na kraj, pa ga popustiti. S obzirom da baš i nije bilo mnogo izbora, zategnem sidro i rampin, skočim u more, pričekam da prođu par većih, nemilosrdnih valova da mogu između dva "manja" iztrčati na obalu, naravno valovima šibanu. Na tom jedinom mogućem izlazku iz mora, na desnoj obali boćića, bili su i ježinci, ne mnogo, al dovoljno da čovjek bude oprezan pri normalnom kupanju, i stvarno neznam kako nisam u tom netransparentnom bijelom kotlu na nijednog nagazio, što se između ostalog može svrstati u kategoriju onih neshvačenih momenata ovog cirkusa.

Brzo odtrčim po stabilnoj zemlji do veza burdiža, te ga prevežem na sam kraj konopa. I u to malo vremena, brod se ponovno opasno približio kraju, pa trčim nazad, skočim u more, al u nezgodnom trenu, taman kad se bota povuče pa me plićina neprijatno iznenadi, nabijem petu. Al nije tu bilo vremena za bol, ta je došla te kasnije, tako je peta bolila još dobrih par mjeseci, kao suvenir sa godišnjeg odmora. Ponovno ulečem u brod, pritežem sidro, pritežem rampin, trgam brod od zagrljaja Kraja, pritegnem i desni burdiž, toliko koliko je bilo potrebno, te se ponovno vratim na ublažavanje udara valova držečí rukama sidrene konope, a valovi, kao da su u međuvremenu još

- 26 -

više narasli, jer primjetim da se već, bez pardona, prelijevaju preko krme i motora, što me automatski uputi da provjerim, koliko je vode u brodu. U takvim situacijama, skoro svaki litar igra mnogo bitnu ulogu, jer se znatno povećava masa broda, što logično znaći, da je mnogo veće opterečenje na sve konope, t.j. snažnije čupanje. Odmah privućem i zavežem oba sidra, more me ponovno baca skupa s brodom, al nekako uspijem da otkrijem zadnju pajolu, negdje u tom razbacanom kaosu nađem šešulu i počnem sa šekavanjem. Za krtko vremena uspijem izbaciti dosta vode, a malo je primiti, a brod se za to vrijeme ponovno približio kraju, kao nekom tajanstvenom magnetskom silom privlačen.

Odbacujem šešulu, privučem sidro, a rampin je ponovno tako blizu da totalno gubi funkciju a time i smisao, pa ga prevezujem na sam kraj konopa, skačem u more, da otplivam ponovno kontra valova što dalje, s rampinom u jednoj ruci, s brodom u drugoj, te prije polaganja ramina na dno, još je trebalo držat se na nogama i zakriviti sve četri kuke. Iz mora primjećujem da vjetar počinje dobivati određen smjer (okreće na tramuntanu), a ne kao do sad, u onom neredu, gdje se nije znalo odakle puše, iako je uglavnom šibalo sa zapada, jugo-zapada, ali kuhalo je sa svih strana. Iskoristim priliku što sam u moru, te da izbjegnem sljedeći let u brod, neznam odakle al ipak sakupim ponešto snage, iz mora odvežem skračeni vez konopa od sidra - koji i dalje ostaje vezan na samom kraju, te izvučem sidro što dalje, ali već onako malo na sjevero zapad. Ako me onda sidro nije povuklo na dno, valjda nikad neće, samo su mi usta virila ne šešula - kanta za odstranjivanje vode iz broda, uglavnom kišnice šekavati - ručno odstranjvanje vode pomoču šešule tramuntana - sjeverni vjetar koji rado puše i sa sjevero-zapada

- 27 -

krivulji valova, traživši zrak, kao njuška divlje svinje, koja se nedobrovoljno odlučila za kupanje. Osjećam totalnu iscrpljenost, a ujedno i neki tajni izvor energije, nekakav tarčak optimizma, što me goni dalje da neodustanem. Odvučem se preko sidrenog konopa nazad u brod, konačno ulazim u brod bez nekontroliranong leta, bez brodskog šamara, te pritežući oba sidra ponovno ga odmaknem od dodira kraja i Kraja. Nevera se čini, da je malo popustila, kao manje kiše, pravilnije i o nešto manje puše, al more još uvijek divlja, i divlja, te šalje veće i veće valove, već također pravilnijih oblika, šalje upozoravajuću poruku iz cijelog Jadrana, snagom, koju su pokupili po putu, po putu od Istre: „nemojte se sa mnom zajebavat, stop“ - telegrafska vijest.

Ponovno neko vrijeme držim brod na rukama, pomalo rezigniram od bilo kakvog iznaneđenja. Pa gledam ovaj desni burdiž, koji se opušteno odmara u moru, izgubivši bilo kakavu namjenu, pa gledam ovaj lijevi, a njega kao da nema, pa nije ga ni bilo. S obzirom, da je na samom početku bio nepotreban, opušten se valjao po dnu, a da naljuti još više, u tom kotlu valova negdje zapne, dovoljno da se neda izvuči, al barem nije smetao jer je dužine imao dovoljno.

Tokom tog divljeg preludija, ni neznam koliko puta sam pomoć tražio, ma barem da se vrijeme samilosti, ma barem da izdržim, al na nju mi nije preostalo ništa osim glasno zaurlane utjehe: ma sve je ok. Jer mi se činilo da joj dugo nisam ništa rekao, ponovno zavičem da je sve u najboljem redu, naravno, pod kontrolom, nepromjenljivo svjestan te laži naglas izrečene, koja se ipak u posljednje vrijeme počinje nježno preoblikovati u istinu. Al daleko je bila ta istina, dalje od Dalekog istoka.

- 28 -

Pogled na burdiže me nimalo ne utješi, jer znam, da mi nepreostaje ništa drugog negoli ponovno pritegnut sidra, skočit u more, pa sa teškoćama izači na kraj, odskakat do veza desnog burdiža, da ga odvežem te pokušam iskoristiti na suprotnu stranu, da mu omogućim osjećaj Biti na lijevoj strani. Stvar je jasna, već je okrenulo na tramuntanu, tako da takav burdiž, s lijeve strane broda, zlata vrijedi, broda, koji više sliči kutiji šibica, onako lagan i sitan.

Za promjenu, poprilično elegantno odvežem burdiž, pa nekako, preko stijena i vegetacije, uspijem ga prebacit na drugu stranu boćića, na stranu bližu žalu, gdje me odmah čekao novi izazov - desetak metara litoralnih stijenja, koje su djelomično na zraku samo prilikom oseka, pogotovo onih zimskih, povoljnih za skupljanje lupara, naravno, kad zabonaca. Na sreću nije zima, al na žalost nit more mirno, nit oseka, tako da se po tim stijenama valjaju sve veći i veći valovi, onako nepristojno urade taj potreban prostor mnogo nepreglednim za hodanje. Da bi novi lijevi burdiž proradio najbolje što može, te zbog njegove dužine, odnosno kračine, trebalo ga je vezati što dalje vani, što bliže moru, što više na zapad, barem necijelih desetak metara, izazovnih par metara po stijenama, koje se stalno gube pod valovima, pa ponovno izrone, al na tren.

Stalno bez vremena za nekakva duboka razmišljanja, promatram more, izgleda kao da bi se moglo, kada priđe serija sitnijih velikana, dotrčati što dublje, pa pričekati na sljedeću seriju. Oprezno četveronožke krenem, ni neznajući dobro gdje gazim i čega se držim. U startu nisam ni znao gdje ću ga lupar - priljepak

- 29 -

točno vezati, srečom, tek pri kraju tog pohoda kontra valova, vidim zgodnu rupu u stijeni, koja mi blagi osmijeh na licu stvori, al istog trena me pokupi neočekivani veći val, te mi pomoću stijena promasira kosti, uglavnom rebra. Na sreću, bili su nježni prema meni, pa prođem i bez veće ozljede, tako da stignem ustati, namjestiti se maximalno stabilno na sljedeći val. Uspio sam, taj me nije položio, taj me je pustio u nekakvoj balansirajućoj krhkoj vertikali. Ponovno sreća - naleti serija onih sitnijih velikana, a ja uspijem provući burdiž kroz tu, Bogom danu, rupu, pa i odmah iskoristim veličinu takvog veza - čvrsto držeči se za njega uspijevam se izvuči od nasljedne, već pripremljene, već dobro poznate, masaže. Tokom sljedećih dviju pauzi između valova, solidno zavežem burdiž, te brzinski odtrčim nazad na sigurnu obalu, nit ne sluteći, koliko mnogo sam uradio, koliko dobar je taj potez bio, što se ubrzo i pokazalo. Toliko sretnih trenutaka u tom pohodu, da graniče s daljnjim neshvaćanjem.

Iznenadno spazim, koliko sam iscrpljen, slab, ma najslabiji. Cijelo tijelo boli, pa i kosa, i nokti, al konačno izgledala da burdiž, sidro i rampin počinju odlično surađivati, te sve te ogromne sile si međusobno pravilno raspoređuju, konačno počinju izvaredno vršiti svoju misiju, čemu i vrijeme pomogne, jer je skroz okrenulo na tramuntanu, a valovi se ustalili na smjer čistog zapada. Svjestan danog trenutka, shvatim da moram bar na minut odmorit, još bolje i da nešto pojedem, barem sada je konačno izgledalo na malu stanku. Zazovem nju, da mi donese jabuku (naravno, bez pive), koja se činila kao jedino moguće, što bi mogao pojesti, barem nešto energije u tijelo ubaciti. Ona jadna, neznajući što se sve tu

- 30 -

odigravalo, nije dobro čula, em zbog galame valova pri klesanju kosa (što u šatoru biješe dominanta u zvučnim kulisama), em zbog neke prirodne težnje nečuti (što je n-puta pokazala u raznoraznim situacijama, te sebe, nesvjesno, u nezgodne situacije dovela), izađe iz šumice, noseći aparat za slikanje, a moji živci, već ionako morem izlizani, popuste još više, pa joj onako kromanjonski, kao majmun, ili kao majmunu, pokušavam objasnit razliku između jabuke i aparta. Ma dobro, smirim se, jer shvatim da stvarno nije mogla jasno čuti, što to vičem i tražim, a i s obzirom da me je poznavala, i te moje fascinacije zalazaka sunca, mogla je pomisliti, da bih rado nekakvu fotografiju cvaknuo, pogotovo tog trena, kada i ja ugledam sunce pri samom zalazku, na nekoliko posljednjih minuta probije oblake i kišu, te vatreno crvenom oboji crninu, oboji mene, o nešto manje, žarkim optimizmom. Da, mnogo impozantna scena, ma ni onaj Turner je ne bi takvu naslikao, valjda tolko impozantna, da ju je i moja neartikulirana vika evocirala na fotografiju, al ja, ja se maknut ne mogu, a kamoli još manualno oštrit sliku 200 mm objektivom.

Eto, ipak stiže jabuka, a i prvi odjeci šoka, koji podlo iskoristi priliku da napadne, u pauzi poluvremena - uvertira u drhtanje, pa takav cijeli nikakav, grickajući jabuku, promatram brod kako neumorno pleše na valovima, smiren sa stvarnostću, da ću svakog trena morat ponovno skočit u more, i cijelu tu proceduru ponoviti, čisto onako da ne zaboravim. Pa eto, zaboravio nisam, a nit ne mogu.

Valovi se kao skroz navikli na zapad, mijenjajući se u nekim pravilinim intervalima. Stignu par većih reprezentativnih komada, koji nam vrlo deskriptivno pokažu tlocrt broda (cijelo tijelo se u - 31 -

oko pretvori) a ujedno zaustavljaju komadić jabuke u grlu, pa sljede par manjih, manje ogromnih, koji ponekad i dopuste polo en-face pogled na brod, da se ne zaboravi, kako izgleda normalno na moru, pa i jabuka grlom prođe.

Uspijem nekako pojesti jabuku, štoviše, bez ikakve intervencije. Kad je čovjek tako iscrpljen, tek tada može da shvatiti, koliko energije posjeduje jedna obična jabuka, koliko je snažna, koliko cukra u krv umije ugurati vraćajući čovjeka u još krutiju realnost spoznajom koliko je ustvari slab. Promatrajući stanje na moru ispred sebe shvatim, da su sidra i burdiž konačno u punoj formi, što me nekim pozitivnim te optimističnim dojmom preplavi, prosto evocirajući zasluženu cigaru, koju sam tiho priželjkivao milijun puta prilikom zadnje ure-dvi, u svom tom sranju, toliko, da je čak i onaj dio mozga, koji nije bio preokupiran nesvjesnom rješavanju momentalne situacije, izmišljao, kako da sa kraja dobijem suhu cigaru, po mogučnosti već zapaljnu, što je bilo apsolutno nemoguće. Školski primjer fizičke i psihičke ovistnosti, koji baš i nije za pohvalu.

Zbog očiglednog nikotinskog deficita, drhtajući zapalim odmah i sljedeću. Glad, zima, slabost, šok, sve se to fino projektira kroz drhtanje, tako da se tresem, kao pas kad izađe iz vode, samo što moj slučaj je bez prestanka. A mrak nekompromisno nadolazi, te ujedno pojačava slabo svijetlo mladog mjeseca, koji bježi prema zapadu (a gdje bi i drugdje), te mi pri tom odbrojava cijenjeno vrijeme potrebno za odabir jednog od rješenja armižavanja broda na noć, jer iako ga sidra i burdiž hrabro drže, preko noći ga tu ostavit bi bilo ništa više nego uzaludan trud, koji se u tom trenu jasno - 32 -

eksponirao kao CIJELI brod što pluta. Trebalo je brzo izabrati jednu od dvije mogućnosti, koje su isplivale kao realne: ili sve ostaviti (i s njom, da bar ona ne riskira), na tom prekrasnom mjestu, koje je samo za kratko vrijeme postalo asocijacija za pakao, pokušat isploviti, te se skloniti u prvu skrivenu valu, što se nekako logično nudila Okorija, pa nekako preživjeti noć u samoći, s punom glavom svih mogućih i nemogućih kombinacija, što se moglo dogoditi, te što se još može dogoditi, ili armižat brod na barem trideset -četrdeset metra od te nenasićene obale, da ima dovoljno vremena na približavanje, dok se ne razdani, pa sutra već vidjet šta i kako dalje. Uz taj mentalni monolog, jedem iz teće onaj dio ručak koji je bio rezerviran za večeru - nekakva varijanta fažola sa rižom, dosta na silu ga trpam u sebe, al polako (iako žurim) da se nevrati, da sakupim bar nešto snage, koju ću još nužno trebati. Takva pozicija mirovanja otvori golem prostor za bol, koljena a istovremeno i pete, u prvom planu, onako stereo, da nebude dosadno, uz ostatak tijela, koje je bilo kao pretučeno. Bol, koju do tad nisam toliko primjećivao, jedino prilikom samog udaranja. Da, bolilo je pošteno.

Vrijeme se nekako stabiliziralo iz extremno lošeg u mnogo, mnogo loše, barem što se mora tiče, jer je kiša prestala, a već i manje puše. Otići u nepoznato te ostavit nju samu cijelu noć ispred vlastite fantazije počinje biti sve dalje i dalje od idealnog rješenja, što je i ona sama priznaje kao vrlo lošu, pa čak i suludu kombinaciju. Između ostalog, i funkcija motora je upitna, nakon svih tih kubika mora š to su ga neprekidno, sa svih strana, zaljevali. Zapalim još jedan duvan, te odlučim pokušati varijantu dva - odveslat dalje od kraja, bacit rampin, bacit sidro, pa šta bude, duvan - cigara

- 33 -

prepustiti brod na milost i nemilost Neptunu, tiho šapnem: „Amen“...

Noć nas je već skroz prekrila, a meni je ostao necijeli sat vremena stidljivog svijetla mladog mjeseca, da pokušam ostvarit to kompromisno rješenje, al zato je more stalno nekompromisno, te stalno kuca na vrata paranoje. Cijelo to vrijeme očekivanja, nekako skriveno na pozadini, tu negdje iza zavjese procedura u glavi, žudim za nedeljom, i da budemo doma - na tvrdom, stabilnom kopnu, na brdu daleko od mora, bez ikakve brige, uz dobro armižan, štoviše, čitav brod, kad je već do sad preživio.

Vjerujući u bar malu uštedu nedostajeće snage, zamolim je, da mi donese iz šatora, mudantine (do dan danas neznam zašto baš i mudantine, nigdje nikog a još malo pa totalan mrak), komad suhog šugamana, sandale (noge ih tražile, da utišaju bol, barem malo), vjetrovku (koja izgleda kao strašno bitna stvar, nit ne znajući taj pravi razlog), te nekakvu plastičnu kesu (uglavnom mobilne reklame poznatih trgovina čudnih imena) da sakrijem stvari od divljeg more, koje je neprekidno težilo, da sve smoči. Mjesec je nekako ubrzao, pa se odjednom nađe prst ipo od horizonta, između Velog Vodnajka - lanternom upozoravajući na sebe, i Visa - povijesno i geografski priznat autoritet. Tramuntana polako počinje da smrdi na buru, al ne još toliko smjerom, koliko hladnoćom, nimalo zgodna situacjia za kupanje, pogotovo noćno, al mora se.

Uz ne malu muku, sakupim snagu, odvežem brod od kraja, bezbolno skočim u more, doplivam „u par koraka" do broda, ponovno, ne baš elegantno, mudantine - kupaće gaćice šumagan - ručnik

- 34 -

uletim u brod, brzo, mnogo brzo se obrišem. U moru je bilo vrlo prijatno, toplo, al vani već dosta hladno.

Onako brzinski obrisan, navučem se u vjetrovku.

Zahvalim se. Da, taj tren, kad se vjetrovka konačno izrazi o svojoj snažnoj prošlosti, o svom značaju, kada se iz ničeg pojavila sa željom da je ponesem.

U glavi stalno se vrti jedna te ista misao, na površini već plitkog razmišljana: šta to da se uradi?, sve u formi molitve, kako bi bilo bez veze, poslje svega toga, sve te borbe, učinti nekakvu glupost, koja bi u boljem slučaju „igrala“ barem neriješeno, te na rezultatskom semaforu bi figuriralo izgubljeni brod

: mi - živi i zdravi. Pokupim cime sa prove, pokušavam

ponovno izvući onaj lijevi burdiž, al stalno ne ide, ne predaje se, zapeo je pošteno, pa mi ne preostaje negoli ga ostaviti, a ovaj desni premješten na poziciju novog lijevog, ovaj - obligatornom masažom vezan za kraj, takodjer ga ostavljam, jer ga ionako nisam mogao odvezati od kraja, vjerujući da ga neću do jutra trebati, vjerujući da ću ih sutra oba izronit. Da ne bi bilo dosta zapinjanja, konop od rampina se nezgodno zamota oko noge motora - srećom bez vidljivih posljedica, zavrnem rukav, te ga bez većih problema odmotam, te bez napora izvučem rampin.

Cimu sa prove zavežem za kraj konopa od glavnog sidra, tako da dobijem ponešto dužine, koja može bit kardinalog značaja, te i sidro izvučem. Uspijem na vesla okrenuti brod kontra valova, te već uz pomoć vjetra (konačno pomoć od vjetra), odveslam dalje od Kraja, na otvorenije more, nekakvih sedamdesetak metera od kraja okrunjenog bjelinom, bez obzira na tamu noći. Utopim sidro, bacim i rampin, da bar malo umrtvim očekivanu noćnu nervozu, te oboje zavežem za provu. Nekako osjetim, da bi bilo zgodno isprobati cima - konop

- 35 -

motor, bar sada, kad ne gledam stijene sa par metara.

Pokušam ga upaliti, a on nekim čudom počne da bruji, krene i poslje svog tog mora, što se preko njega prelije. Čim mi brujanje donese toliko radosti, nade, pa i topline, i snage totalno iscrpljenom tijelu, motor zaštuca, te se provokativno ugasi, al odmah na to, bez prijekorno upali, kao onda, dosta blizu obale, nošen na nju jačim friškim maestralom ranog ljeta. Iskoristim tu priliku neočekivane euforije, pa se spustim u more - stalno ugodono toplo, pa polako prsnom tehnikom, kao akvabela u penziji (što više noge rade, više glava viri - da se nesmoči, ne zbog frizure, ali zbog hladnoće), doplivam do dobro poznatog boćića, te usred crne noći, već napamet, između dva vala izađem iz bijelog mora.

Odmah se obrišem i obučem. U šatoru ne mogu da spavam, jasna stvar, previše nervoze bi tu bilo, samim tim da ne vidim na brod, na kojeg ionako nevidim zbog tame zvijezdama posute, pa je zamolim da mi donese stvari na spavanje, tu na obalu, tu na stijenje, tu da spavam, tu, odakle mogu pomoću baterije, da ga slijedim dal je stalno na istom mjestu, ili možda da ga čujem, ako zazove. Ona također odluči spavati vani, bez obzira na strah od komarca, koji su na tom mjestu oduvijek bili dosta gladni, a pogotovo žedni, iako im moja krv nikad nije previš e prijala. Uvučem se u spavaću vreću, ona pored mene, svjetlom baterije provjerim gdje se nalazi brod.

Saznanje, da je stalno na istom mjestu, pokrene u meni kratak film, što se sve dogodio u tih nekoliko prethodnih sati, što ujedno evocira tijelo da se trese.

Da, odjednom osjećaj da je brod relativno na sigurnom totalno opusti tijelo, koje već nekontrolirano maestral - sjeverozapdni vjetar

- 36 -

drhti, al ne zbog zime, te ujedno skroz oslabi, što ponovno iskoristi bol, prosto iskoristi trenutak da se natječe tko više boli: koljeno, ili peta, ili cijelo tjelo?

Izgleda da svi pobjeđuju. Iako zamotan u toplu vreću, tresem se dobrih pola sata, pokušavajući shvatiti, što se to sve odigralo, a još više me protresu misli, što se sve moglo dogoditi, u svakoj minuti tih bezkrajnih nekoliko sati. Niti cigara, niti vino ne pomaže, tijelo jednostavno drhti, podsjećajući me na svaki detalj svoje slabosti. Čak i stijena ispod karimata odjednom postane strašno tvrda. Naravno, sve uz njene pokušaje, da mi objasni, da nisam normalan (na što je imala dosta jaku argumentaciju), te dali mi je uopće palo na pamet, da sam je u šatoru sa strahom ostavio (što sam mnogo dobro znao), između ostalog, ne vjeruje mi, da sam vikao, da je sve u najboljem redu – ta laž tako glasno rečena, pa svejedno ostane nečujna.

Na kraju krajeva, stvarno je bilo dobro da je ostala u šatoru, ne samo da ga vjetar ne odnese, ali da je vidjela tu dramu, sve bi možda bilo mnogo teže, jer bi morao i nju da rješavam, da je smirujem, slušam, objašnjavam, ma ni ne znam šta, u svakom slučaju, na to stvarno nije bilo ni sekunde vremena, a pomoći mi nije mogla.

Tijelo se polako smirilo, al noge ne, i ne. Pojeo sam dvije paprike za osvježenje, zapalio još jednu i drhtavo se zahvaljivao, svjestan duge noći pred nama, te još dužeg sutrašnjeg dana. Nervoza sabijena u tijelu nije davala mira glavi, tako da sam svako malo palio bateriju te tražio u mrkloj noći (prepune pljuštanja valova) obrise bijelog broda, koji je konačno slobodnije plesao na valovima. Ta podmukla nervoza me je počela neprijatno škakljat lanagom paranojom upitnog tipa: da li sam dobro vezao konop

- 37 -

od prove sa sidrenim (ne sjećam se da sam provjeravao vez, što je već bilo dovoljno, da se takvo pitanje rodi)? - neznam; dali sam prekontroliaro vezove na provi? - nisam; da li su konopi možda negdje nasječeni? - neznam; hoče li anel na provi izdržat? neznam; zašto nisam vezao ostatak konopa z krmu, poduplat barem jedan vez? - jao, jao, mnogo sam glup; da li je dovoljno daleko od kraja, jer šta ako sidra kližu pa brod se polako prema kraju šulja? - to barem mogu kontrolirat; da li pak nije predaleko, da ga ne bi netko u mrkloj noći susreo, te tragično iznenadio? ma neznam koji luđak bi isplovio na takvo more (možda netko tko traži zaklon pri povratku sa otvorenog mora, kamo je svjesno pobjegao, što je ponekad najbolje i jedino rješenje, ako nema sigurnog skloništa, ili ga nevera na otvorenom zatekne), da stvarno, da li nije predaleko?...?...? Nije bio problem smisliti bilo kakav crni scenarij, svaka, i najmanja, misao bi nalazila nekakvu vlastitu bolesnu logiku, što poslje svega toga me nije ni čudilo, bio sam već toliko ravnodušan, kao da me već ništa ne može iznenaditi. A san, tolko željan, nije imao prostora u glavi prepune tih razložno - nerazložnih pitanja. Tijelo, a uglavnom nogu (bolnog koljena), sam premještao u svakakve pozicije, samo da što manje boli.

U tom stanju slomljenog brodolomca bez slomljenog brod, oživila je i slika trabakula, koji je prije x godina bio usidren baš na toj poziciji, tom mjestu, kojeg sam neprestano osvjetljivao, traživši brod na divljem moru. Tada je bilo mirno more, ti prekrasni dani, toliko lijepi dani da se nismo htjeli vratiti, iako smo već skoro svu vodu popili (a to sam bio dobro procijenio vodu na 4 dana i sa debelom anel - metalni prsten odredjen za vezivanje konopa trabakul - kao replika starog broda sa uskladjenim komfortom za turističke svrhe

- 38 -

rezervom, al zbog vrućina i dobrog vina, voda se gubila brže od očekivanog, te ostati 5 dan, značilo je dobaviti vodu, al kako i gdje? - jedino žicati u prolazećih brodova). Nedugo na to, kao iz dubine etera pozvan, doplovio je standardni trabakul, te se usidrio baš na tom mjestu. Sa osmjehom na licu, vikom sa kraja sam zamolio kapetana o par litra vode, koji je to i odmah prihvatio, al sa uvijetom da po nju dođem, doplivam, što je bilo skroz korektno. Do trabakula sam doplivao bacavši pred sebe dvije plasične boce od litre ipo. Uz kapetanovu pomoć, kroz uzka vrata, sam se digao na palubu, tako sam odjednom bio nogama na mekom tepihu, okružen nekolicinom golih starijih parova - njemačkih penzionera nudista, na nekakovom FKK izletu, tko zna, možda i neke swingerske orgije, sve u svemu, izgledali su ultra zadovoljno. Jedino je kapetan bio obučen, pristojno, onako kapetanski, i sa kapom, a nešto malo i ja, u kupaćem (isti onaj, samo o x godina mlađi), a Njemci, kad su me vidjeli onakvog „suhog“ i zarastlog kako žicarim vodu, oduševljeno su usklicali: aaa Robinzooon, jaaa, jaaa. Kapetana je također dobro veselia ta situacija, vidjevši me kao obogačnje programa turističkom atrakcijom dobodošli u zoološki vrt: „A sada dame i gospodo Robinzon! Natruchlich, natruchlich !“ , al sve biješe u dobrom duhu, tako da sam morao s njime i bićerin rakije popit, naravno, dok se voda ne napuni. Baterija, dobro je, brod je bio stalno na istom mjestu.

Velikodušno sam zahvalio kapitanu, što nam je omogučio provesti tamo još jedan dan (tek sljedeći dan se pokazalo da je vode bilo taman za otići već 4 dan, jer se preko noći diglo jugo, a taj 5 dan je završavo sa onim, već spomenutim, Thorovim ludorijama), ispraćen ovacijama napustio sam trabakul, te veći od Tarzana, veći od M. Noa, sam bićerin - čašica za rakiju, al može i druga ljuta

- 39 -

izašao na obalu sa cijele 3 litre pitke vode, al to je bilo dovoljno samo za piće. I jelo je bilo računato na 4,5 dana, tako da kruha već nije ni bilo, a ako i jeste, već je bio otpisan - rezerviran za pantagane, al ostale su špagete. Baterija, dobro je, brod je bio stalno na istom mjestu. Imali smo sve, ulje, sol, začine, kavu, šečer, planinarsko plinsko kuhalo, samo voda je falila.

Tada je nastupila „zdrava“ logika: skuhat špagete = slana voda, vode nisam imao, jer neočekivanih 3 litre su bile za piće, ali slana voda valjda nije problem, pa gledao sam na milijune kubika slane vode ispred sebe, pa neću valjda solit nedostajuću pitku vodu, more = voda + sol! Skuhao sam špagete u morskoj vodi. Eee, to se nije dalo jesti, ali pojeo sam sve, te uspust njoj tvrdio, da i nije tako loše, nikako da prihvatim tu nepromišljenost bljutavog okusa kao vlastitu ideju, a ona, poslje prvog zalogaja je razumno odustala. Težki kapci, baterija, dobro je, brod je bio još uvjek na istom mjestu. Par tjedana kasnije sam zalistao knjigu o svojstvima raznih voda, gdje sam našao definiciju mora, pa za divno čudo, na drugom mjestu dominantno zastupljenih kationa je figurirao magnezij, kojem se, pretpostavljam, u svim europskim jezicima kaže magnezij, ali na češkom je to „hořčík“ - bukvalan prijevod: gorki. Tada svatih etimologiju tog naziva, jer se špagete bile tako gorke, bljutave, da je onaj koji je izmišljao taj naziv, najvjerovatnije imao slično iskustvo, najvjerovatnije bez špageta.

Razveselila me je ta prigoda, iako je u glavi neprestano zujalo minimalno 16 tisuća mogućih svršetaka ne blage stvarnosti, koji se konačno počnu miješati sa snom, te povremenim utvrđivanjem pozicije broda (stalno bez promjene) baterijom, dok je par milijuna zvijezda mirno šetalo ka zapadu, kao da

- 40 -

se njih to ne tiče. Tako je prošla cijela noć, u ritualnom ponavaljanju istih radnji, uz galamu valova, uz očekivanje novog dana, a pogotovo svjetla - toliko traženog, toliko potrebnog.

Oko pet ujutro je počelo svitati. Mnogo dobrodošli prvi odjeci svjetla su mi pružili, na čistom dlanu, još jedan komadić nade, evociravši još jednu zahvalu. Ujedno se otvorilo više prostora za san. A snovi ludi, pa kakvi drugačiji bi mogli biti u glavi punoj bordela, stalno nekakve neodređene slike, popračene brujanjem, preskakivale su kratke vremenske linije.

Slike su se polako gubile, a ton, stalno je samo brujao, štoviše, glasnije je brujao: loš signal ili šta? ili sve bliže zbilji? Slika se bila već skroz izgubila - snijeg, al oči su bile stalno zatvorene, dok su uši već skroz komunicirale sa mozgom, te je stalno brujalo. Konačno shvatih da se radi o helikopteru, vojničkom, spasilačkom, a to sam mislio da me već ništa ne može iznenaditi, pa ipak, odmah u samom startu dana me je iznenadilo!

Prvi dodir s civilizacijom mi je također odmah dao do znanja, da je nevera je imala razorne tendencije, jer helikopteri ne idu, tek tako, u potragu, i spašavanje, sa jasnim zadatkom - traženje i pomoć izgubljenim, te zbrajanje počinjene štete.

Najvjerovatnije su bili dosta zbunjeni praznim brodom, koji je plutao na divljem moru. Spustivši se što bliže brodu, začuđeno su buljali alla: šta je to?

Vjerujem, možda se još sa takvim nečim u životu nisu sreli usidreni kaić usred otvorene vale na otvorenom moru. Ja sam im mahao sa obale, sa nekakvom krpom u ruci, da primjete moju gestikulaciju, da je sve u redu! S danom sam već kaić - mali brod, veći od brodića

- 41 -

počeo vjerovati, da mogu nekako sve sam do kraja riješiti, samo da se priča brzo ne proširi (iako sada o njoj pišem, al to je već neka druga potreba, ako ne i posljedica), a najviše da ne bude frke s policijom. „Ej ljudi, ma sve je u redu, sve je OK!!! “ – uzaludno urlanje. S obzirom, da smo bili u ranojutarnjoj sjenci, nisu nas vidjeli, pa urade još jedan krug, uznemirivši već mnogo uznemireno more. Aj jaj jaj, nimalo prijatno buđenje, iako saznanje da čovjek nije sam, je snažan i ohrabrujući momenat. Konačno su me primjetili, pa dolete na necijelih petnaestak metara.

Brujanje je već bilo prerastlo u nepodnošljivu galamu.

Urlali su oni, urlao sam i ja (nešto puno urlaljna za pola dana), al jedino preko tijela smo se nekako razumijeli, te im mimikom uspijevam obijasniti da je sve uredu, da ću ja to već nekako savladati, da stvarno zahvaljujem na pažnji i na ponuđenoj pomoći (onako rukom na srce, što su me Kurdi i Berberi naučili).

Izgledalo je, da smo se valjda razumijeli, s obzirom da su relativno brzo otišli, da nastave svoju misiju, da kruže okolo - naokolo. Na jednu stranu, mi je nekako olakšalo, vidjevši da se pomaže u takvim situacijama, a ujedno, na drugu stranu, mi je otežalo, jer i pogled na vojne brodove hvarskom i viškom kanalu (bez obzira na to, što je puhala dosta jaka tramuntana, a mora defora je tek moralo biti) je jednoznačno ukazivao na sranje koje se moralo dogoditi. Barem je sunce obasjalo svo to podivljalo more, što se oštro krijestilo.

Nije mi preostalo mnogo kombinacija, nego pričekati da se sve bar malo smiri, te da sunce prebije hladovinu zapadne strane škoja, pa tim slučajem, da i neizbježno kupanje bude prijatnije, mislim ronjenje - stalno su me čekali utopljeni burdiži.

Doručkovali smo ostatke ostataka, zadnji dan je bio, defora - vani, na otvoreno more

- 42 -

po i hrana po planu, tako da su mi komad starog, suhog kruha (već na pogled se drobio) sa marmeladom od šipka, donijeli ipak frišku snagu u tijelo. Pustili smo se u pakovanje i ređenje, od šatora preko svih tih stvari rasutih po šumici ili pokraj muleta, koje su se već za tih nekoliko dana udomaćile na svojem mjestu. Pažljivo se pakovalo, tako da bi bilo što jednostavnije sve prebacit u brod, s tim da stalno nisam imao pojma, gdje ćemo ukrcavati, jer more stalno nije dozvoljavalo približavat se kraju, a na kraju krajeva, stalno mi se motao iznad glave uzdignut kažiprst - poslje svega toga ne smijem napravit još nekakvu glupost, treba izdržati do kraja. Križna luka sa korpomortom je bila daleko, skoro pa nikad dalje, ako ne računam prijašnje popodne. Nekoliko mogućnosti je bilo u igri: pričekati, pa pokušati sve ukrcati tamo dole, na zapadnim stijenama, ili na sjevernim, koje sam istog trena otišao provjerit. S obzirom na donje vrime tj. tramuntanu, situacija je izgledala vrlo slično kao na zapadnim stijenama. Usput sam na malom žalu, koje je protiv svoje volje primilo novo smeće, zapalio cigaru, promatravši Split, zbog jasnog vremena se nekako skroz približio na sam prag splitskih vrata, a Vis se dao kamenom dobacit. Treća, tada i jedina moguća varijanta, prebaciti stvari preko južne punte - iza Babića ražnja, u nadi, da bi tamo moglo biti malo mirnije more. Čekanje je ipak samo sebe izabralo, pa je bilo i vremena zalutati pogledom i misli na mali škoj.

Ovce, kao da se ništa nije dogodilo, guštale su u darovima nevere - kiša je donjela friške gutljaje sladke vode, ćak je i sol bila režentana, a svježa trava je već mirisla u zraku. Al nigdje moja "skromna" Zahvala, nikako da je pogledom nađem, štoviše, na njenom mjestu se nazirao veliki blijedi upitnik, jasno korpomorto - uglavnom komad betona, kao stalno sigurno sidro režentan - biti opran sladkom vodom

- 43 -

ukazavši na sve one neshvaćene momente: Da li si shvatio ! ? ! Cigara se u ruci ugasila, a ja sam se iznenadno naježio.

Između dvije nužde, ovog puta se sve doniralo borovima u bršljanu, smo imali dvije neočekivane posjete. Prva je bila policijski omanji gliser, koji je promijenio smjer plovljenja, jer su ugledali prazan, usamljen i usidren brod, kako pluta na pučini. Ja im nisam ni mahao, već sam samo klećao na obali i tiho promataro. Otišli se bez ikakve diskusije, tako da ni neznam dali su me primjetili, ili su im iz centrale javili (recimo, na osnovi registracije broda): „Pustite luđaka, on je čitav pa će se već

nekako snaći, tražite ostale, ponavljam, tražite ostale“. Neznam, dva puta su brod okružili, te nastavili za ribarima, koji se dizali mreže sa istočne strane Velog Vodnjoka. Izgledalo je da će sve proći bez bilokakve inicijative policije, što mi, tog momenta, nije nimalo smetalo, pa mi pade kamen sa srca, pravo na lijevi palac.

Ribare je, također, bio iznenadio, bolje rečeno - zbunio, usidren kaić usred ničega, al oni su, za promjenu od pandurije, u povratku svratili da pitaju, jeli sve uredu. Prepoznali smo se, lijepa je to bila solidarna posjeta sa Sv. Klementa, iz Solina, tih dana smo bili čak i prvi susjedi, jeste - dosta udaljeni, ali ipak prvi susjedi (ako nitko nije spavao u Momića polju). Shvatili su, da je sve uredu, jer se nisu nit zaustavljali, već samo polako ispred nas proplovilii, a mi, mirno sjedivši, poput galebova, na stijenama, smo se afirmativno izražavali da je sve, a ma baš sve ok, uz zahvalu. Tada je i sunce došlo, izašlo je iz šumice, te obasjalo i našu obalu, uz nužno lomljenje valova o

- 44 -

stijene kao neprekidna, dominanta zvučna kulisa, jer se cvrčci, skoro, i nisu čuli.

Dolazak sunca je ujedno ukazao na sljedeći korak – skupljanje burdiža tj. kupanje. Prvi, onaj dobar, onaj prebačen z desna na lijevo, onaj mukom zavezan, onaj koji je toliko pomogao sidrima ( pa i meni, jer mi je omogućio trenutak, da se sabarem, da sakupim snage), odvezao sam ga bez poteškoća (more se već podosta upristojilo, plus je i oseka bila), bez ronjenje sam ga uredno namotao, jer bi mogao još zatrebati. Po drugog sam skočio u more, te ga po očekivanju našao zamotanog o stijenje na dnu ispred boćića. Također bez problema ga pokupih, te ponovno sjedoh u čekaonu.

Kao po narudžbi, vjetar je konačno dobio razum, počeo je da se stišava, a s njim i njegova vječna konsekvencija – valovi, što su bili dva glavna razloga za pokušaj evakuacije, za ukrcavanje stvari u brod bez premještanja, za odlazak. Rizik je postojao, naravno, kao cijelo to vrijeme, ali ponesen na valu samopouzadnja, optimistično sam procijenio, da bi se sve dalo spretno obaviti.

Sve stvari smo pripremili na obalu, te radije sam još jednom provjerio, dali smo sve pokupili, da slučajno ne ostavimo bilo kakvo smeće. Sve, osim broda, sve je bilo spremeno za ukrcaj. No, ovaj put je bio odlazak bez suznih očiju pantagana, izgleda da su i one bile neverom izbačene iz takta, ili vjetar i kiša su donijeli zanimljivije plodove, slastnije od žicanja starog kruha ili ostataka povrća. Polako sam joj objasnio plan, po kojem bi se trebalo odvijati ukrcavanje, do zadnjeg detalja - šta treba da radi, štoviše, šta da ne radi, kada je potrebno brod privući, - 45 -

kada je potrebno popustiti. U nadi da me je shvatila, sa burdižim preko ramena, odplivao sam do broda, uredio stvari u njemu, da bude sve spremno ako zatreba. Prevezao sam konop od sidra na burdiž, da dobijem na dužini, da dobijem na sigurnosti pri ukrcavanju, provjerio sam motor, koji je upalio iz druge, pa izvukao rampin, nasljedno i sidro, pa lagano na vesla prema kraju. Sidro je bilo bačeno dosta daleko, što je zasigurno pridonijelo relativno elegantnom ukrcavanju (samo mi se jednom poljuljala ravnoteža - ruksak mi se nezgodno prebacio preko glave). Tako sam sve stvari polako unio u brod, raspoređivao ih da ne smetaju, dok je ona držala cimu sa prove, borivši se sa shvaćanjem logike gibanja broda na valovima, što me je znalo mnogo uznemiriti.

Na obali sam od nje preuzeo cimu, te ona je oprezno ušla u brod, odmah na to i ja uskočio, odvukao brod od Kraja po ne znam koji put, upalio motor da bi nato sidro izvukao, te bez pozdrava, konačno smo isplovili na more – konačno toliko željan povratak kući.

Trebalo se malo izvući defora uz bočne valove, otvoriti južnu puntu - Babića ražanj. Na otvorenom moru su valovi stalno bili masivni i neugodni, ali čim su bili u krmu, konačno su postali i koristni - surfalo se vrhunski. Odmah iza punte nas je čekao ogroman gliser kapetanije, koji su se spremali na izlazak u viški kanal. Iz visina su nas promatrali, punih očiju neshvačanja: odakle smo se pojavili? za Boga miloga - šta to tu radimo?, te vidjevši sve te stvari u brodu, poput čerge na moru, ostali su bez riječi, a ja se pravio, onako, mrtav hladan, kao da je riječ o nekakavom svakodnevnom susretu, pa ih pristojno pozdravim. Ništa nisu tražili, nit pitali, ili zbog blagog šoka, ili smo već doista bili njihovim

- 46 -

obavještajnim mrežama opečaćeni kao luđaci - ako su dosad preživjeli, već će arivat do porta, treba tražiti one što neplove, nije nužno pomagati surferima, koji ne traže pomoć. E baš smo izgledali mnogo sitni pored te brodurine, koja se ničeg ne boji.

Po putu, na izlazku iz Solina sretnemo na obali tužne poglede uperene u nekoliko metara jarbola, koji je ukoso virio iz mora - dovoljno jaka scena da mi ponovno prisjeti sve one moguće i nemoguće završetke, kao paranoičan ruski rulet bez jednog metka. S obzirom, da je sve izgledalo kao da je konačno sve uredu, a ujedno je bilo i vrijeme ručka, pa zašto se još ne zaustaviti, na (suhu) klopu i popodnevnu sijestu!

Svratili smo još u Taršče, na zaslužen odmor, barem tijela, jer je glava bila pretrpana svim tim događanjem, te apsolutnim neshvaćanjem odvijanja fabule: koliko je samo odluka bilo u extremno kratkom vremenu instiktivno donešenih, što bi se dogodilo ako bih o sekundu kasnio, ako bi slijed bio o milimetar drugačiji, pa i što ako bi nevera uletila a par sati kasnije, te se sve moralo odigrati po noći, ne bih imao nikakve šanse. Također, da nisam rastao na valovima, te se sa njima, već kao klinac, upoznavao, ne bi bilo nikakve šanse da skočim u to divlje more. Realnost je počela koketirati, pa ćak i konfrontirati, sa starom poznatom činjenicom, da ne postoje problemi, već samo prilike. Da, bio sam bukvalno preplavljen problemima, al ujedno i izazovom, da, bukvalno preplavljen prilikama. A imao sam i priliku sa se zahvalim, koju nisam propustio!

Nije to bila baš nešto opuštena sijesta, kakve sam arivat - stići, doći porat - luka

- 47 -

poznavao, al barem sam mogao ležati, te gledati CIJELI brod, kako ponosno pluta.

Već ranog popodneva smo pokupili stvari. Čak me nije ni iznenadilo, da je sidro baš tad zapelo, a u tom dijelu nije baš ni najpliće. Poslje svega, ostaviti ga nisam mogao, ni slučajno. Kažu prilika, iako mi je već bilo dosta prilika (ma, pristojno rečeno, pun kufer prilika za posljednjih 24 sata), iako sam bio mnogo umoran, zaronio sam na nekakvih desetak metera da odkačim sidro, te sve je prošlo bez ikakvih poteškoća.

Pa niti rikavanje četvorke (osovina se izglodala) me isto nije iznenadilo, al samo raztužnilo, jer sam bio mnogo, mnogo iscrpljen, ne samo fizički, a nikad kraja već dosadnim problemima, pardon - izazovnim prilikama, a Križna luka je već bila na domak. Dok sam mijenajo motor, prolazio je nakakav gumenjak s snažnim motorom. Pošteno se zaustavio te ponudio pomoć, koju bih najvjerovatnije, u nekoj drugoj prilci, i odbio, al tada nisam, već sam je velikodušno prihvatio, pa nas je bez ikakovg problema niz valove dovukao do samog početka porta. Ostatak puta do bove sam trijumfalno doveslao.

Nekako sam već, u razigranom portu, armižao, i sve sredio, pa takav sav nikakav, razbiven, natučen, slomljen, jedva kući došao. Konačno je brod bio na sigurnom, konačno noge na čvrstom tlu, konačno sam mogao sjesti, u miru popit hladnu rakiju - Živili! ! !, te zapalit duvan. Ćaletu sam ispričao skraćenu i olakšanu verziju događanja, jer bi me najvjerovatnije na mjestu zadavio, što bi bila šteta, em što nebi bio happy end, em što nebi imao priliku sve ovo napisati.

Dugo u noć sam gledao u prazno, pokušavavši shvatiti, što se sve to, već jučer, odigralo, te sam zaspao bez rezultata, al ipak mnogo zahvalan. Nabivena peta me - 48 -

je još par mjeseci svakodnevno podsjećala na taj dan žigosanje bezgraničnog respekta ka moru.

Par godina kasnije, kada sam se upoznao sa mudrošću srednjovjekovnog perzijskog pjesnika:

„Toliko sam se od Boga naučio, da se ne mogu smatrati nit kršćaninom, nit hinduistom, nit muslimanom, nit budistom, nit judaistom. Toliko se Istina podijelila sa mnom, da se ne mogu više smatrati čovjekom, anđelom, niti čak čistom Dušom.", tada sam ugledao

ponovno onaj upitnik, kako se viori nad malim škojem.

Tada shvatih Njegovu veličinu.

Istina,........................................................................ ................................oduvijek skrivena,................................... ................................................................u pitanju! ..................

Istina, draži su mi ugodniji putevi, u svakom slučaju, sve te slučajnosti nisu ni slučajno slučajne.

A Zahvala je bila, i ostala...................................................... ............................................................................ ......................................................

A i brod je ostao.......... .......................... .............. ........ ... .

- 49 -

Mnogo je brodova bilo razbijeno i potopljeno tog popodneva i noći, te mnogi su imali velike probleme (ili prilike), a to sam čuo samo one iz bliže okoline, iz domaćih priča. Recimo, susjed je tog popodneva radio kao konobar u restoranu, kad je zapuhalo, te svi gosti, umjesto da se sklone, istrčali su na rivu, da bi mogli promatrati, kako vjetar nosi ogroman drveni jedrenjak (cruiser ukusno uređen u stilu starog jedrenjaka). Bacalo ga je ravno na Galešnik, sidra kao da nisu bila bačena (to mi je bilo nakako poznato), ali su uspjeli na vrijeme upaliti motore te pobjeći negdje na sigurnije mjesto. Srećom, inače bi se i razglednice, i mape trebale nanovo štampat, sa Galešnikom smještenim o nešto istočnije.

Nedaleko, drugačija, nimalo sretna priča: cirka 35 metara velika, ultraskupa, čak i ružna jahta, koja je također bila na mjestu, gdje nije trebala da bude, iako usidrena, bacilo ju je krmom na kraj, gdje je sa novim krmenim podvodnim prozorom ostala još nekoliko dana, onako polu-nasukana. Sreli smo je mi već tog popodneva, pri povratku, sve mi je bilo jasno, samo njenu priču još nisam znao. Pripadala je nekom frajeru iz Britanije (inače čuveni moreplovci), koji se poslje još dugo svađao oko osiguranja, a i ne čudim se, taj je očigledno imao na brodu više sobarica, i vrtlara - pretežno cvijećara, nego ozbiljne posade, jer su napravili istu, ustvari, puno veću glupost nego ja (proporcionalo veličini brda i cijeni), štoviše, sa svom tom obavještajnom tehnikom, na radiju su sigurno upozoravali šta se to Jadranom kotrlja, pa i preko satelita je sve mogao vidjeti, al izgleda da bijelih noseva sve izgleda blaže. Trebao je on već davno isplovit, skloniti se.

- 50 -

Ja sam bio samo cvjećar (drago mi cvjeće), crvenog nosa (zbog nekorištenja kreme na sunčanje), koji je isto mnogo podcijenio situaciju. Cvjećar, bez satelita, al sa Zahvalom, pa takav isčupam brod čak bez ijedne ogrebotine (i sebe, ogrebotine ne računam), iščupam ga iz gladnih usti nevere, koja položi Nju, al samo na tren, jer nove izniču. Obrolio Ju je, mene nije, pa takav Joj ostajem zahvalan, još više nego pri Njenom ostvarenju, nove izniču!

Da, moj mali, al tako velik totem, sa dubokim korijenom, zaljevan morem i kišom, vjerovatno se dugo izvijao na vjetru, privukavši na sebe tu likvidirajuću snagu Greške, da mi olakša, da mi pomogne, da me smjesti u tu savršenu kružnicu Trojstva. Da, morao sam, barem pokušati približiti, možda neuhvatljivo, svima, koji nisu imali priliku da Mu se dive, kako se elegantno ka Nebu uzdiže. Novi izniču!

S obzirom, da ne postoje problemi, već samo prilike, koristim niklu priliku da Joj zahvalim:

Hvala

- 51 -

postscriptum: Vjeran prijatelj i kolega Darwina, zatečen novim spoznajama u Australiji, napisao je pismo u London, koje, nakon standardnog početka: "Dear Charles", se nastavlja u tonu izvinjenja: "Pišem ti dugo

pismo, jer nemam vremena da napišem kratko !"

Ja sam, ipak, vremena našao...

- 52 -