6 minute read
Prof. dr. sc. Ivan Koprić
Verdi
Advertisement
VERDI
Je li Verdi zarobljen u vremenu? Ima dušu, to je sigurno - neku atmosferu koju je najbolje opisati kao “kapučinastu”. Možda je kafić Verdijeva kalibra zaslužio bolji opis, možda bih mu ga ja trebao pružiti, ali jednom sam kao brucoš tamo naručio točeno crno pivo pa mi se konobar nasmijao i rekao: “aha, znači cappuccino”. Hvala Bogu, čovjek se samo šalio i donio mi je taj verdijevski pivski klasik (koji s dosta pjene stvarno ima neki kavasti štih), ali od tog trenutka u glavi imam velik znak jednakosti između riječi “Verdi”i i riječi cappuccino. Jer Verdi je smeđe, bež i toplo mjesto. Gotovo je uvijek pun ljudi. Zadimljen je i šarmantan, nije tih, ali je elegantan, poput nekog staromodnog starca sa šeširom, sijedom bradom i širokim osmijehom. No je li zarobljen u vremenu? Moram priznati da u posljednje vrijeme imam neki osjećaj da je njegovo zlatno doba prošlo. Možda su one dojmljive svjetiljke na zidu stvarno malo oslabile. Stres od potresa, koji je dobro uzdrmao cijelu izmučenu Gundulićevu, možda je i Verdiju učinio svoje. Ali isto je tako moguće da je ta “zarobljenost u vremenu” zapravo nešto u meni. Jer postoji dio nas koji želi biti drukčiji, postoje dijelovi koji moraju biti bolji, a postoji i dio našeg bića koji samo traži ono što smo bili nekad. Taj dio mene voli Verdi, a voli i mnoga druga mjesta našeg starog i ponosnog Zagreba.
HEMINGWAY
Puno ime: Hemingway lounge bar. Naziv koji asocira na nešto aristokratsko, daje dojam da je taj lounge neka titula u stilu grofa ili markiza. Na ovom popisu kafića Hemingway je definitivno i glavni pretendent na tu neku “viša klasa” kategoriju. Sa svojim pobratimom Kavkazom, koji nije na listi jer za njega nisam dovoljno velika faca. Hemingway je nama studentima ipak malo, kako bih rekao, pristupačniji: ozbiljan je, malo pretenciozan, lagano skup, ali taj dojam prizemljuje nijansom opuštenosti i velikom terasom koja je savršena kad je okupa sunce. Koja je nenadmašna na ljetnu večer: jer ovo je mjesto koje se diči pogledom na HNK, na adresu Trg Republike Hrvatske 1, i na jedan europsko urbani ugođaj koji mnogi domoroci Zagreba možda pomalo uzimaju zdravo za gotovo.
22 000 MILJE
Kafić za studente koji vole pomorsko pravo i onaj dio međunarodnog koji se bavi morem. Također je to kafić u kojem bi se vlasnik turističke jedrilice ili
neke retropodmornice (što god to značilo) osjećao glavni. Lokal koji je netko iz dimenzije u kojoj su svi u osnovnoj čitali lektiru i najviše voljeli Julesa Vernea prebacio, nasukao u središtu Zagreba. Na stratešku poziciju haustora u Frankopanskoj, koji je tako postao obitavalište ekipa s Muzičke, Prava i Dizajna. Nije to bezveze, niti su Milje bezveze kafić. Jer ta neka hipsterska atmosfera ima svoju privlačnost. Milje je mogu isfurati. I cijene su im okej. Sve u svemu preporučujem, i šteta što gospon Verne više nije među nama. Mislim da bi i njemu Milje bile drage i sigurno bi ga inspirirale da napiše neki novi roman - pustolovni, u kojem bi možda i studenti prava imali važnu ulogu.
SPIRIT
Spirit je mjesto obavijeno velom tajni. Legenda kaže da je na kraju haustora pored Dežmanova prolaza, na vrhu stuba, negdje daleko, u snovima i među oblacima - ne bih znao, jer čuvari njegovih tajni na našem faksu (a i šire) ne bi baš voljeli da ga otkrivam neupućenima. Jer kao i sva najbolja malo opskurnija mjesta u našem gradu, Spirit je kafić koji otkriješ na dva načina: 1.) slučajno, jer si u nekom (valjda neuračunljivom?) stanju išao istraživati što je u random haustoru u Ilici, ili 2.) neki ti je lokalni upućenik pokazao gdje je. I otkrio ti njegove čari: ljepote jednog nacionalnog parka zagrebačke mladeži, ekosustava netaknutog visokim cijenama i nevažnim stvarima poput tv-ekrana i konobara koji dolaze do stolova i na taj démodé način pokušaju doznati po što si došao u njihov kafić. U Spiritu se oko šanka razvija moderna bioraznolikost, gdje raznobojni (ozbiljno, ljudi tamo dolaze u svakakvim bojama, stilovima, oblekama i oblicima) i raznovrsni mladi srednjoškolci i studenti čekaju na svoje piće. “Samoposluga”: to je prva riječ koju naučiš kada dođeš u Spirit. Koji se u petak navečer pretvara u velik koraljni greben, pun šarenih riba, kvalitetne glazbe i dima. I posebna ugođaja. Zagrebačkoga i nezamjenjivoga.
NSK ĐIR
“Zagrebački i nezamjenjivo.” Spirit i Nacionalna i sveučilišna knjižnica potpune su suprotnosti, ali to ne znači da ih ta fraza ne opisuje oboje i savršeno. Tu “nezamjenjivost” NSK-a za nas, mlade, razumiju svi koji tamo uče: od jutra do mraka, ili samo ujutro, pa ručak u menzi, ili samo popodne, ponekad i do ponoći. A reći da se tamo isključivo uči bilo bi umanjujuće za takvu knjižnicu. Jer ona je stvarno postala središtem studentskog života, mjesto oko kojeg se isprepleću dani nas
Hemingway
Book
jadnika koji tamo ispunjavamo svoje akademske obveze i mjesto oko kojeg djeluje nekoliko nama studentima dosta važnih kafića. Krenimo se Bookom (prvim i drugim), koji se profilira svojim klasično lijepo uređenim prostorima i daškom modernoga. Book je mjesto koje zrači nekim ugodnim štreberlukom. Možda igra na sigurno, nije previše alternativan, ali je itekako kvalitetan i pristojan kafić. Tako postoji jedan dio NSK-studentske populacije koji stalno visi u Booku, a postoji i ekipa koja uvijek nađe neki dobar razlog da izabere Spunk ili Hard Place. Bilo da je u pitanju dnevna kavica ili večernje pivo, ova dva lokala baš su nekako opuštenija. Imaju dobru mjuzu, imaju biljar i fliper, i u njima se čovjek osjeća manje kao da danas mora raditi, a više kao da mora, što ja znam, piti kavicu i uživati s prijateljima. Tamo je lakše zaboraviti koliko je blizu rok, koliko još stranica gradiva treba proći do kraja dana i koliko je stresno imati 20 i nešto godina i studirati pravo.
BRANIMIR CENTAR ĐIR
Svaki je od tih kafića poseban. Takav bi, mislim, trebao biti i ovaj članak: jer bilo bi isprazno napisati samo još jedan dosadni review zagrebačkih kafića. Bilo bi i neiskreno. Time bih pokušao skriti da sam uz ta mjesta emocionalno vezan. Bilo kakav drukčiji članak bio bi sve, samo ne putovanje kroz posljednjih nekoliko godina mojeg života: vrijeme koje su obilježili ljudi i događaji, knjige i priče i filmovi, Pravni fakultet, Zagreb i kafići. Putovanje koje mora imati svoj početak, kraj i povratak na početak. Meni je taj početak tamo gdje su danas naši brucoši. Ekipa koja danas ikonične predmete poput nacije i Rima sluša u kinodvoranama moći će do kraja života pričati kako su ušli u povijest našeg faksa. Možda će isto tako govoriti i o okolnim kafićima: o Beertiji, i o kontrastu između njezine bunkeraste unutrašnjosti i otvorene terase. O Virtu i Silentu, koji su se kao blizanci naslonili jedan na drugog; bliski, a opet dosta različiti. Volim vjerovati da su neki brucoši doživjeli i Plavu pticu. Jer to su mjesta koja su obilježila moje srednjoškolsko doba, a nekima od njih bi mogla obilježiti fakultetsko. Obilježiti nas, i naše vrijeme. Tu u Zagrebu, dok smo još mladi, još studenti. Kafići to itekako mogu. Možda nekoliko naših godina, možda ne više od jednog dana: ali svako je mjesto, svako druženje i izlazak nova uspomena. A uspomene, one najljepše, drago su kamenje, čiju vrijednost nalazimo u našem ponosu, kao i u njihovoj ljepoti.
