7 minute read
Društvene mreže i mladi
Razvojem novih tehnologija i interneta, razvile su se društvene mreže koje su iz temelja promijenile međuljudsku komunikaciju. Danas su postale toliko važne i sveprisutne da su uvelike i razlog mnogih rasprava. Nevažno jesu li mladi u školi, uče li, rade li bilo što – konstantno su online putem svojeg mobilnog uređaja. Takav način života ostavlja traga na njihovu psihičkom i fizičkom zdravlju. Upravo je zato tema društvenih mreža sve važnija i kontroverznija. Društvene mreže definiramo kao „uslugu zasnovanu na Webu koja dopušta pojedincu da napravi (polu)javni profil i u okviru ograničenog sustava, artikulira listu drugih korisnika s kojima dijeli povezanost te vidi i usporedi svoju listu kontakata s onima koje su napravili drugi korisnici unutar sustava“ (Grbavac, Grbavac 2014, 206-219). Facebook, Whatsapp i Instagram samo su neke od trenutačno najpopularnijih društvenih mreža u svijetu. Facebook (osnovan 2004. godine) koristi više od 2,23 milijarde korisnika na mjesec, te je tako na vrhu popularnosti, osim za privatne svrhe, i pri oglašavanju poslovnih korisnika. Whatsapp (osnovan 2009. godine) koristi 1,5 milijardi korisnika u više od 180 zemalja svijeta što ga čini najpopularnijom aplikacijom za dopisivanje koja se, kao i Facebook, koristi u privatne i poslovne svrhe. Oko milijardu korisnika na mjesec postavlja videe i fotografije na Instagram (osnovan 2010. godine), koji postaje sve popularniji, posebice među mlađom populacijom. Zahvaljujući društvenim mrežama, možemo se virtualno prezentirati tako što ćemo uspostaviti svoj osobni profil. „Mladi na mreži tvore identitet koji se često razlikuje od onoga kakvi su u stvarnom životu. Također, mnogo mladih odlučuje se na mreži napisati samo informacije i interese koji će ih pred drugima definirati kao cool osobe koje se mnogo druže s drugima, sudjeluju u partyjima, zabavljaju se, piju, puše i sl. Tako se mladi često pokušaju pokazati na način da ispadnu bolji nego što jesu, kako bi ih prijatelji prihvatili“ (Obitelj. hr, 2016.). Još je jedna zabrinjavajuća pojava, a to su ni više ni manje nego – emoji. Mladi danas „ne šire vlastiti vokabular, svoje osjećaje izražavaju, ne riječima, nego s pomoću sličica – takozvanim smajlićima. Mladi gube svijest o granicama između stvarnoga
Advertisement
Autorica Barbara Grlić
Foto Pixabay, Freepik, privatna arhiva
Izvor: Pixabay
i virtualnoga svijeta. Stariji naraštaji, iako nisu imali pristup internetu, svejedno su znali gdje su njihovi prijatelji, gdje će ih naći i ostvariti komunikaciju s njima – na igralištu, a ne za računalom“ (Djeca medija, 2016.). Osim toga, postoji studija koja navodi da društvene mreže uvelike utječu na pozornost mladih te da su se zbog njihove prečeste upotrebe ”ulijenili”, što je ostavilo negativne posljedice na njihov uspjeh u školi ili na fakultetu. Do ovog rezultata došli su na portalu EduCentar, a psihijatar psihoterapeut i načelnik Klinike za bolesti zavisnosti Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu, primarijus dr. Ivica Mladenović navodi kako „Osnovu ovog problema čini takozvani virtualni svijet, koji funkcionira prema principu zadovoljstva, bezvremenski je i nema sve one probleme koje sa sobom nosi realni svijet.” Društvene mreže danas su mnogima posao i jedan od glavnih načina za oglašavanje proizvoda, te su mnoge objave upravo rezultat plaćene reklame i partnerstva. Na naslovnici nam se pojavljuju oglasi na temelju naše aktivnosti na društvenim mrežama koja se pohranjuje i po tome se zatim pretpostavljaju naše preferencije i potrebe za određenim proizvodima. Na popularnoj platformi Netflix 2020. godine ”izašao” je dokumentarac pod nazivom The Social Dilemma koji prikazuje na kojoj je mikrorazini naš feed prilagođen upravo nama. Najvažnija lekcija iz spomenutog filma nije da prestanemo koristiti društvene mreže nego da kritički pristupamo svemu što vidimo i pročitamo. Uz sve ove negativne posljedice društvenih mreža, postoji i druga strana priče, a to su prednosti koje društvene mreže sa sobom nose. Postoje istraživanja koja tvrde da društvene mreže pomažu mladima da razviju sposobnosti komuniciranja, da prevladaju anksioznost i osjećaj usamljenosti. Klasična predavanja sve više otvaraju vrata novim medijima, društvenim medijima – ali ipak s dozom odgovornosti. „Kako bismo razumjeli medije, bez kojih ne možemo zamisliti svoju svakodnevicu, kako bismo odgovorili izazovima vremena, potreban nam je medijski odgoj“ (Erjavec, Zgrabljić, 2000, 89-107). Za medijski odgoj ključna je medijska pismenost koja označuje sposobnost pojedinca da medijski sadržaj razumije te kritički i objektivno promatra. Za izjavu odnosno komentar ove teme zamolili smo i psihologa Božidara Nikšu Tarabića, voditelja Ureda za psihološku podršku, zaštitu mentalnog zdravlja i organizacijsku kulturu Sveučilišta u Zagrebu: “Promatranje odnosa društvenih mreža, modernih tehnologija i mladih istodobno je vrlo popularna tema i izrazito kompleksan pothvat. Za početak, u razmatranju ovih odnosa često čujemo riječ utjecaj. Riječ utjecaj rezervirana je za eksperimentalna istraživanja, što studenti, a čak i znanstvenici često zaboravljaju. Korelacija (povezanost) je nužni, ali ne i dovoljni preduvjet za identifikaciju uzročno-posljedičnih veza, tj. utjecaja. To je važno istaknuti jer se većina promišljanja o društvenim mrežama i modernim tehnologija bazira upravo na korelacijskim istraživanjima koja su plodno tlo za stvaranje proizvoljnih i prigodnih tumačenja odnosa među pojavama koje opažamo. Dok u eksperimentalnim istraživanjima imamo izravnu kontrolu nad nezavisnom varijablom i barem nominalno izravno promatramo njezin utjecaj nad zavisnom, u korelacijskim istraživanjima je najbolje što možemo provesti mozgovni eksperiment, projicirajući vlastite ideje o naravi odnosa u pozadini promatranih povezanosti. Ističem još jednom – projekcije vlastitih ideja. Kada se razmatra utjecaj društvenih mreža i modernih tehnologija trebamo biti svjesni da je svijet u kojem mladi danas žive drukčiji od svijeta u kojem su živjele starije generacije, ali i generacija vas koji čitate ovaj komentar. Upravo taj izmijenjeni kontekst zna-
či da nije opravdano zdravo za gotovo uzimati predviđanja budućnosti utemeljena na obrascima (načinima funkcioniranja) koji se više možda uopće ne ponavljaju. Treba stoga razlikovati vlastitu anksioznost koja se javlja pri susretu s nepoznatim, od vrijednosnog suda prema tom nepoznatom. Umjesto da kažemo da se brinemo kako društvene mreže i moderne tehnologije utječu na mlade, jer to zapravo ne razumijemo, skloni smo davati vrijednosne sudove nazivajući moderne tehnologije i društvene mreže negativnim utjecajem. Ispravno bi bilo reći da vidimo neke pojavnosti koje bismo okarakterizirali kao negativne (tako ih mi iz svoje perspektive vidimo, iako to ne znači da je uistinu riječ o negativnim pojavnostima) te da te pojavnosti jednim dijelom povezujemo s korištenjem društvenih mreža i modernih medija. Ljudsko je ponašanje funkcionalno i racionalno. Rijetko tko namjerno bira situacije koje su za njega nepovoljnije u odnosu prema drugim dostupnim mu opcijama. Češće je to da osoba ne vidi da su druge opcije moguće ili da ne vjeruje u mogućnost njihove realizacije nego što je riječ o namjernom odabiru lošijega. Svako je ljudsko ponašanje, tako promatrano, funkcionalno i racionalno, ali su granice funkcionalnosti i racionalnosti u danom trenutku za danu osobu sukladne razini samouvida, dostupnih joj psiholoških alata, kontekstu u kojem se nalazi i količini točnih informacija za razumijevanje tog konteksta koje posjeduje. Valja se stoga upitati koju potrebu osoba zadovoljava pojedinim ponašanjem i postoji li za zadovoljenje te potrebe neki drugi, adaptivniji način. U nastavku iznosim primjer iz kliničkog iskustva koji možda može poslužiti kao materijal za promišljanje: „Studentica uči, dolazi do gradiva koje joj je teško razumljivo i/ili dosadno. Preplavljuje je val anksioznosti (nije sigurna je li sposobna naučiti), straha (boji se da neće položiti ispit) i tuge (osjeća se kao da je u situaciji s kojom se ne zna sama nositi). Trenutačno s njom nisu ni prijatelji niti bliski članovi obitelji, a kad i jesu, o toj anksioznosti, strahu i tuzi s njima ne razgovara jer nisu navikli razgovarati o takvim stvarima. Uzima mobitel. Preko mobitela i društvenih mreža je povezana s većinom svojih prijatelja i nebrojeno drugih ljudi diljem svijeta. Odlazi na mjesto koje uvijek živi i na kojem uvijek ima nekoga (kada smo tužni tražimo kontakt s drugima).“ Scenarij 1.: Listajući objave, lajkajući i komentirajući ili samo prateći neki sadržaj dok to rade i drugi (simultano) ima osjećaj da sudjeluje i da nije sama. Traži utjehu i malo zadovoljstva/zabave. Nakon kratkog ”odmora” vraća se na učenje. Sada joj je povratak na učenje još teži, ne zato što aktivnost u koju se uključila (nužno) nije bila ugodna nego zato što je tom aktivnošću zadovoljila potrebe koje nisu ona potreba s kojom se u tu aktivnost i uključila. Nije ni tražila pa samim time nije niti dobila poticaj za učenje, pomoć u razjašnjavaju gradiva koje ne razumije, i sl. iz navike je društvene mreže i moderne tehnologije koristila na način koji ne pridonosi odgovaranju na potrebu koju je imala, iako su joj možda društvene mreže i moderne tehnologije mogle omogućiti da stupi u kontakt s kolegama, prijateljima, članovima obitelji, razgovara
