Intervju s Tinom Oršolić Dalessio

cidirano je napisano da je svrha izvršavanje kazne zatvora rehabilitacija. Međutim, u našem je zatvorskom sustavu još 101 posto zaposlenih u njemu koji smatraju da je svrha odmazda društva.

Osjećate li se danas nakon izlaska asimiliranim u društvo?

— Imao sam sreću da sam bio u izuzetno dobroj financijskoj kondiciji, i u to doba kad sam uhićen, tako da je bilo novca. Ako nema novca, onda nema ni ljubavi. Imao sam sreću da je iz tog mog bivšeg života ostalo još dosta novca i, eto, sad kad sam se vratio, usprkos tih 18 godina, dočekala me određena zaliha da sam mogao kupiti auto, da sam si mogao organizirati nekakve poslove i početi normalno funkcionirati. Meni je najbolje priznanje dala sutkinja izvršenja. Dobio sam tri godine uvjetnog otpusta što zapravo znači nastavak izvršavanja kazne zatvora u otvorenim uvjetima. Do 14. rujna 2024. godine trebam se javljati svaki mjesec u policiju, u ured za probaciju i sucu izvršenja. Kad sam u policiji pokazao ugovor o stalnom zaposlenju, rekli su da se više ne moram dolaziti osobno javljati, nego da mogu nazvati potkraj mjeseca. Do toga se nisam smio bez pismene dozvole sutkinje izvršenja kretati izvan Zagreba do 14. rujna 2024. godine. Sutkinja izvršenja me pohvalila jer sam se u roku od sedam mjeseci od izlaska iz zatvora zaposlio i sve je u redu, te mi je rekla da se ne trebam više javljati za odlaske izvan Zagreba, jedino za odlazak preko granice moram tražiti pismenu dozvolu. Tako da smatram da sam se resocijalizirao.

Jeste li nailazili na prepreke pri zapošljavanju?

— Nisam tražio posao, prijavio sam se na zavod za zapošljavanje zbog zdravstvenog jer sam znao da mi neće moći naći posao. Ja sam dečko s asfalta, sad sam već suvlasnik jednog kafića u Bogovićevoj, bavim se nogometnim menadžerstvom, radim u Hrvatskom helsinškom odboru, čovjek sam koji se brzo snalazi.

Čime se planirate baviti u budućnosti?

— Planiram upisati magisterij iz kaznenog izvršnog prava, doktorirati. Htio bih da kad se spomene kazneno izvršno pravo da ljudi kažu: ”Ajmo ipak pitati onog bivšeg zatvorenika, on se ipak najbolje u to razumije.”

Citat Nelsona Mandele kaže: It is said that no one truly knows a nation until one has been inside its jails. A nation should not be judged by how it treats its highest citizens, but its lowest ones. (”Kaže se da nitko istinski ne poznaje naciju dok nije bio u njezinim zatvorima. Naciju ne treba suditi prema tome kako se odnosi prema svojim ‘najvišim’ građanima, nego prema ‘najnižima’”.)

— Čuo sam za taj citat, i to je istina. Prema zatvorenicima društvo nije empatično i nema razloga biti empatično jer svi smo mi napravili nešto što ne valja, inače ne bismo bili tamo gdje jesmo. Ali opet onda kad si već tamo, ti si, znači, izgubio samo svoju slobodu, ostala su ti sva ostala građanska prava koja treba ispoštovati. Naš zatvorski sustav je još na jednom vrlo niskom stupnju, to bi se moglo dići na mnogo bolju razinu, ali problem je u novcu.

I za kraj, imate li neki savjet za naše čitatelje i mlade općenito?

— Studirajte, učite, ulažite u sebe. Nemojte maštati o velikom novcu i baviti se glupostima i kriminalom jer to se ne isplati. Trebao sam zaraditi 2,300.000 eura, a što sam na kraju zaradio? Izgubio sam novac uložen u posao, dobio sam robiju, otuđio se od obitelji. Studirajte, sad vam je najljepše. Zahvaljujemo gospodinu Andonovu na izdvojenom vremenu i volji da s našim čitateljima podijeli svoju priču koja će, vjerujemo, biti poučna mnogim mladima.