11 minute read
Romana Matanovac Vučković ljubav prema glazbi i pravu
Biti uspješna žena u poslu znači imati hrabrosti priznati tko ste, zašto radite ono što radite i kako možete primijeniti svoju viziju da biste pozitivno utjecali na svijet. Primjer uspješne žene je prof. dr. sc. Romana Matanovac Vučković, izvanredna profesorica na Katedri za građansko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i voditeljica poslijediplomskog interdisciplinarnog specijalističkog studija Intelektualno vlasništvo, a predaje i na dvama akademijama: dramskih umjetnosti i muzičkoj. Također je i prva žena na čelu Hrvatskog glazbenog zavoda, najstarije hrvatske glazbene institucije, koju je u kratkom roku postavila na noge nakon ne tako zavidne situacije, a potom i pandemije te potresa koji su dodatno narušili zgradu. Govori nam kako uspostaviti ravnotežu u karijeri, kako spojiti nespojivo te kako slijediti svoje snove i ciljeve.
Advertisement
Diplomirali ste na dva fakulteta:
Pravnom i Muzičkoj akademiji.
Kako ste uspjeli postići balans između njih?
— Od djetinjstva sam vozila na dva kolosijeka, što se obrazovanja tiče jer sam uz redovitu školu polazila i glazbenu. Od srednje sam se škole vrlo ozbiljno svakodnevno i dugotrajno bavila glazbom. Svirala sam klasičnu gitaru, i već tada počela s prvim pravim koncertima pred publikom. U gimnaziji mi je nekako prirodno išlo i uvijek sam bila izvrstan đak, bez nekog napora. Tako sam nekako prirodno nastavila i fakultete. Moram priznati da nikad nisam bila kampanjac. Kontinuitet u učenju, sviranju i svakodnevnom radu i bavljenju onim stvarima koje su me zaniAutorica Đorđija Plavšić Foto Zvonimir Ferina, Romana Matanovac Vučković
Romana Matanovac Vučković Izvor: Zvonimir Ferina
Izvor: Zvonimir Ferina
male, čak bih rekla dril koji sam sama sebi zadala i koji me veselio i činio me samoj sebi korisnom, omogućio mi je da ustrajem u toj paralelnoj vožnji. Ali nikad nisam zanemarivala ni druženja i izlaske. Još sam u srednjoj školi znala ponekad otići s društvom navečer van i vratiti se kući oko ponoći ili jedan sat pa onda naučiti neku lekciju iz povijesti ili nekog drugog predmeta što je trebalo za sutrašnji test ili usmenu provjeru znanja. Na fakultetima je dobra organizacija vremena bila ključna, pa se to jednako i nastavilo.
Kakva ste bili studentica? Koje su najdojmljivije situacije koje ste zapamtili iz tog razdoblja?
— Bila sam izvrsna studentica gitare na Muzičkoj akademiji, dobila sam sve stipendije koje su se tada davale i studentske nagrade pa i priznanja na natjecanjima iz gitare. Na akademiji sam imala ukupno možda dvije-tri četvorke u indeksu. Na Pravnom fakultetu mi je također jako dobro išlo. Nisam imala sve petice jer za to objektivno nisam imala vremena, ali sam sve temeljne predmete polagala ili s izvrsnim ili vrlo dobrim ocjenama. Neke druge, jednostavnije predmete, položila sam nakon vrlo malo učenja pa sam odmjerila količinu truda i utrošenog vremena procijenivši da je u redu da se ponekad zadovoljim i s trojkom. Gotovo sam svakodnevno učila i svirala noću. Ali sam se mnogo družila s prijateljima i kolegama i voljela sam izlaziti i tulumariti. Ujedno sam voljela biti i financijski neovisna o roditeljima pa sam si našla posao u glazbenoj školi i radila pola radnog vremena cijeli studij. Na trećoj godini akademije počela sam i intenzivnije koncertirati i svirati na nekim prigodnim događanjima, pa je i to bio dobar izvor zarade.
Što mi je bilo najdojmljivije? U to moje doba studiranja čini mi se da je bio nekako prisniji odnos između nastavnika i studenata. Pozivala sam neke profesorice i profesore s Pravnog fakulteta da dođu na moje koncerte i oni su se svi redom odazivali. Tada smo se upoznavali u drugom svjetlu i na drugi način. I taj prisniji odnos koji sam ostvarila s mnogim profesoricama i profesorima bio mi je divan. Njihova je podrška bila sjajna i taj osjećaj da su u publici i žele me podržati i u bavljenju glazbom mi je zaista ostavio jako lijepa i dojmljiva sjećanja. Evo, da se prisjetim i nedavno preminulog profesora Marka Petraka. Poznavali smo se još iz srednje škole pa smo se poslije viđali i na fakultetu. On je već postao asistent, a ja sam još bila studentica. Pitao me bih li ja kod njega diplomirala. Rimsko pravo tada baš i nije bilo atraktivno za izradu diplomskog rada – nisam znala nijednog svog kolegu koji bi diplomirao iz rimskog prava. No kako me Marko bio zamolio rekla sam da može, ali da moram imati temu koja ima neke veze s kulturom i umjetnošću. Bila sam mu prva studentica koja je kod njega radila diplomski rad i zaista si je dao truda. Smislio je sjajnu temu „Pictura u rimskom pravu“. Sve je bilo super kad mi je rekao da bih to mogla pisati, samo kad sam došla kući vidjela sam da su o tome napisana sveukupno tri reda u udžbeniku. Potpuno sam se izbezumila kako ću ja sad o tome napisati diplomski rad. To je bila 1996. godina i nije bilo interneta, online kataloga knjižnice i sličnih pomagala. Sve se tražilo „pješice“. Onda mi je on dao neki popis raznih članaka i knjiga, sve na njemačkom, engleskom i talijanskom i rekao neka ja odem lijepo na Institut za rimsko pravo u Salzburgu (tamo sam, naime, već bila upisala poslijediplomski studij gitare na Mozarteumu) i da ću tamo vjerojatno to sve naći i moći proučiti literaturu za diplomski rad. Kad sam to prepričala svojim prijateljima i kolegama s fakulteta, komentari su bili uglavnom da se ne zna tko je „luđi“: asistent Petrak koji mi je to sve smislio ili ja koja sam to sve prihvatila. Uglavnom, radila sam na tom diplomskom šest mjeseci, on je bio sjajan mentor i baš se bavio sa mnom. Epilog je da sam rad izvrsno napisala i obranila, a poslije smo zajedno o toj temi napisali i znanstveni rad koji je objavljen i prezentiran na jednoj znanstvenoj konferenciji. I potpuno smo se još bolje upoznali i sprijateljili za cijeli život. Njegov se, nažalost, prebrzo ugasio, a nama koji smo ga poznavali ostale su prelijepe uspomene.
Da ste sada ponovno na početku svoje karijere/upisa na fakultet smatrate li da biste odabrali isto ili biste možda pošli nekim drugim putem?
— Da parafraziram jednu pjesmu: „Sve bih opet ponovo...“ i zaista ništa ne bih mijenjala. Bilo mi je divno studirati, taj proces je nešto što se nikad više neće ponoviti i u njemu sam maksimalno uživala – bilo mi je žao kad je završilo.
Specijalizirali ste se za intelektualno vlasništvo. Zašto ste se odlučili za baš taj smjer u pravu?
— Željela sam nešto novo, drukčije i povezano s umjetnošću, prije svega zbog svog bavljenja glazbom. Pa sam krenula s autorskim pravom, a onda iz znatiželje zagrabila i u ostala područja intelektualnog vlasništva. Htjela sam imati širu sliku. I tako je to išlo i nadovezivalo se jedno na drugo. Intelektualno vlasništvo zahtijeva jedan oblik multidisciplinarnosti u pristupu, i to mi je uvijek jako odgovaralo. Volim raditi dinamične stvari.
Kako komentirate da ste prva žena u 200 godina koja je postala predsjednicom povijesne institucije kao što je to Hrvatski glazbeni zavod? — Jako sam ponosna na to i volim što sam postala predsjednicom Hrvatskog glazbenog zavoda. Neki kažu da imam čvrstu ruku za izazovna vremena – ne-
očekivano za jednu ženu. Mislim da je dobro da je ta institucija dobila napokon predsjednicu – kakva bi to bila povijest od 200 godina bez ijedne žene na čelu?
Kako uopće izgleda radni dan osobe koja se seli na nekoliko lokacija tijekom dana?
— Niti jedan moj radni dan nije isti, i to me veseli. Inače oduvijek malo spavam i moji radni dani traju do dugo u noć. I vrlo često istodobno radim više stvari i u jednom danu promijenim nekoliko tema i problema kojima se bavim. Ali uvijek nađem vremena za svog sedmogodišnjeg sina, svaki dan neizostavno provedem neko vrijeme s njim. Biti majka mi je najveća životna radost.
Imali ste i zavidnu glazbenu karijeru, svirali ste gitaru do 2000. godine. Kako biste komentirali to životno razdoblje i nedostaju li vam nastupi?
— Doba kada sam bila aktivna profesionalna glazbenica davno je prošlo i ostalo iza mene. Nisam mislila da ću se zapravo naprasno prestati baviti glazbom. I taj mi je prestanak predstavljao veliku traumu, ali i vrlo vrijedno životno iskustvo. Naime, dobila sam profesionalnu bolest koja se zove fokalna distonija, nosila sam se s tim problemom nekoliko godina na poslijediplomskom studiju u Salzburgu, odsvirala mnogo koncerata s tim problemom, ali sam na kraju posustala i više nisam mogla svirati. Naime, potpuno su mi otkazali poslušnost prsti desne ruke. Problem je bio i taj što se u doba kad mi se to počelo događati ništa nije znalo o toj profesionalnoj bolesti, a ona sama se može otkriti tek simptomatski, nema stroja koji je može utvrditi. Taj poraz mi je bio jako težak, teško sam se mogla nositi s time da ne mogu svirati gitaru, a to mi je tada bilo najvažnije. Jako sam mnogo uložila u instrument i gubitkom mogućnosti daljnjeg bavljenja glazbom jako mnogo izgubila. No iz ove perspektive, to iskustvo, ta škola je nezamjenjiva. Ipak, kad sam došla na mjesto predsjednice Hrvatskog glazbenog zavoda kao da se sve nekako vratilo na jedan drugi način.
Znamo da ste na nekoliko polja aktivni. Kako se nosite sa svim svojim ulogama?
— Imam velik privilegij u životu da radim ono što volim. I zato mi nije teško nositi se sa svim svojim ulogama – sama sam ih odabrala, nitko me na to nije tjerao i sve ih volim.
Koji je vaš recept za uspješno svladavanje obveza na više različitih polja?
— Kontinuitet, rad, volja, trud ali istodobno opuštenost i ležernost. Nema nervoze, ona nije nikome pomogla. Treba žuriti polako, ali sigurno. Uzeti sebi svoje vrijeme.
Kako okolina reagira kada im kažete da ste izbalansirali “dva svijeta” - glazbu i pravo?
— Svi su se već navikli. Neki koji me ne poznaju od prije znaju se malo iznenaditi, neki se i čude zašto sve to radim.
Predajete na tri fakulteta i voditeljica ste poslijediplomskog studija
Intelektualno vlasništvo. Kakva su vaša iskustva s predavanjima online?
— Intelektualno vlasništvo zahtijeva inovativnost, kreativnost i iskorak ispred uobičajenih okvira i vremena. Stoga sam se ja i mnogo prije pandemije informatički dosta dobro obrazovala i nije mi bio nikakav problem organizirati i provoditi online nastavu. Imala sam sjajnih iskustava s nekim studentima, ali bilo je i situacija zamora i gubitka koncentracije na strani studenata. Studenti ne slute koliko ih je nastavnik u stanju osjetiti jesu li prisutni ili rade nešto drugo. Ipak, čini mi se da je većini prikladnija kontaktna nastava.
Glazbene industrije žestoko je pogodila pandemija, i to se odražava na Hrvatski glazbeni zavod. Kakvi su vaši planovi tijekom pandemije?
— Nadam se da će pandemija uskoro završiti jer je ovo stanje zaista iscrpljujuće. No Hrvatskom glazbenom zavodu se dogodio i razoran potres tako da je zgrada sada u fazi konstruktivne obnove i potpuno je zatvorena. Nadam se da ćemo za dvije godine dovršiti obnovu zgrade i otvoriti svoja vrata novim vremenima radosti druženja, gužvanja, fizičkih kontakata i uživanja u koncertima uživo, bez epidemioloških izazova.
Kakav biste savjet dali studentima koji su također, kao i vi, angažirani na više polja uz fakultet?
— Svakako da ustraju u tome jer je svako dodatno iskustvo nova kockica u mozaiku života i izgrađuje bolje osobe u profesionalnom i privatnom smislu.
Dobili ste nagradu za “Ženu 2021. godine”. Jeste li uopće očekivali da ćete dobiti tu prestižnu nagradu, te kakav vam je bio osjećaj?
— Osjećaj je divan, a nadala se tome nisam, pa je veselje veće. Sretna sam što se primjećuje da mnogo radim i da taj rad daje rezultate. No doživljavam tu nagradu kao platformu za osnaživanje žena u društvu. Sve su kandidatkinje za nagradu sjajne i posebne žene. Trebaju postojati takve nagrade kojima se skreće pozornost na ulogu žene u društvu.
Preuzeli ste HGZ tijekom pandemije koronavirusa te tijekom potresa koji je pogodio Zagreb. Kakvi su vam planovi bili u tom trenutku? Jeste li se osjećali spremno da preuzmete tu ulogu?
— Spremna sam za izazove i volim izazove, inače mi je dosadno u životu. Volim raditi raznovrsne i dobre stvari. Put do postizanja rezultata jednako je zanimljiv kao i sam rezultat.
Što mislite o vječnom pitanju koje se postavlja uspješnim ženama - balansiranje majčinstva i karijere?
— Nije to lako pomiriti, ali uz dobru organizaciju, mnogo ljubavi i strpljenja, te dobro složene prioritete, sve se može postići. To balansiranje majčinstva i karijere je poput ugađanja ekvilajzera ili naštimavanja žica na gitari. Treba imati strpljenja, malo isprobavati, balansirati ali na kraju je zvuk prekrasan, kako za onoga koji ga proizvede, tako i za slušatelje oko njega. Zadovoljna žena je preduvjet za zadovoljno dijete. Romana Matanovac Vučković primjer je žene koja svojim svojim iznimnim djelovanjem i postignućima u karijeri utječe na mnoge studentice i na druge žene, te ih ohrabruje da se odvaže raditi ono što žele, što ih ispunjava i za što su kompetentne. Nadamo se da će ovaj intervju otvoriti i vrata mladim djevojkama te ih potaknuti da se ne ustručavaju slijediti svoje snove i biti uspješne u karijeri koju su odabrale.
