Bruje u šire protege užurbanosti snaga. Struje od crne zemlje, streme do lampiona Sunca sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga; sve pišti, sve kriješti, sve vrišti, sve kliče i bunca. Blažena Himno napora ljudi, da nisi toliko skupa, bila bi najljepša pjesma i muzika vascijelog svijeta! Visoko povrh dimnjaka, daleko od parnih rupa, puca šum rabotanja poput prebogata zvukovna cvijeta! Grme i gromore potmule oblasti suterena u žustro razgorenje i čak u raspraskanje. Iz toliko vrenja, plamena, gasova, vonjeva i pjena, sukljaju oblaci dima i rijeke magle! U SANJE. U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobovi i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo. U ovom glasu kao da preklinju robovi: „O rasti, Srce Svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!“ U labirintu panike duž acetilena nešto svirepo monotno, s provalom Nadahnuća, pretače se u gvožđe; paralelno, desnica zaposlena, mozak brojeve misli, a srce kovanja vruća. I tako, po oproštaju od vreve radione, na brodovima teškim od večernjega hlada, spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione, klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada: a da im tamo barem, pored zdjele supe, daruje domaća svjetla još probuđena Vesta! I da se kućne nade za prisne sinije skupe za ljubav i snagu trudnoga Hefesta! 68
IZ GOSPOĐE TLAPNJE