sa živom trajnom čežnjom; u svijet strasti rasti i biti ravan svemu, da bih, kad dođe hora, prešao u ono Sve koje se u me slilo i zbilo, i da bi tada, od lješa bez kretnje i zbora, od mene ništa, a ipak nešto dično bilo“. (Himnodia so mou somnati) BITI RAVAN U SVEMU u ime DIČNOG i uzvišenog. U traženju smisla za nadrastanja prosječnog, prolaznog i svakodnevnog, da bi se osmislilo i ispunilo sadržajem natprosječno i uzvišeno. Živjeti svojim budućim životom, onim koji će tek biti ili ne biti, tek doći ili ne doći, makar taj život bio samo puka nadoknada ovog stvarnog, koji je prividan i možda nepostojeć. To je bilo pjesnikovo vjerovanje i osnovna ideja-vodilja na početku njegovog književnog rada, da se produži i jače razvije u kasnijem njegovom stvaralaštvu i postane pjesnikovo vjerovanje – trajna crta pjesnikovog života i jasno obilježje njegove poezije. Sa svakidašnjom jadikovkom, molitvenom jadikovkom, ali ne beznadno rečenom, svojom istinom više nego zabludom i golemim željama koje ga prate na putevima života da traže spas za njega i za druge, sa prevarenim snovima, osuđen da živi i da taj život ispunjava sadržajem i smislom koji boli i vrijeđa, koji potcjenjuje i ucjenjuje, postankom svojim grču okrenut, pred praznim, prozirnim licem prolaznosti i umiranja – ta „gromada pjesnika“ lije stihove, kuje pjesme u „zbiljske izvorne slasti“. Upravo takva je i Ujevićeva poezija. Ma koliko nas vremena dijelilo od nje, čak i od njegovih prvih pjesama, ona i sada kao i onda kad je postajala ima moderan izraz i sadržaj, kao da se rađa i događa upravo sada, upravo u ovom trenutku i ovdje u ovom našem vremenu. Ona se samo s vremenom osvjedočava, u svoju istinitost i vrijednost, produžava i 286
dobiva nove oblike u svojoj trajnosti i neponovljivosti – oblike koji joj donosi i daje vrijeme potvrđujući je i cijeneći je boljom i potpunijom cijenom nego što je to činilo vrijeme u kome je nastala. Kao da tek sada dobivamo sluh da je čujemo i čula da je osjetimo, Ujevićeva poezija je sva u obnavljanju i ponovnom nastajanju. U ovoj poeziji treba duže živjeti kako bi se potpunije primala i prihvatala, jer je upravo takva (bogata, krcata kompleksnim osjećanjima, pa zahtijeva strpljiv napor saživljavanja, pa traži stvaralački potencijal oživotvorenja da bi bila u potpunosti doživljena), neponovljiva je, ne plijeni odmah i prividno ne zasljepljuje, nego traži trajnije osvjedočavanje i potvrđivanje. To je poezija koja zahtijeva da se u njoj duže ostane, duže živi, da se duboko uroni u njene dubine i tajne, da se u nejnom bolu traži i nalazi ljepota ljepša nego je život može pružiti: „S ranom u tom srcu, tamnu i duboku, s tajnom u tom trudnu i prokletu biću, sa zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku gazi stazom varke mrtvi Ujeviću“. (Kolajna XXXI) *** Poslije bure došao je u našu poeziju Tin Ujević. Došao sa srušenim idealizmom. Upio dah užasa, rata, pustoši i zagušio i posljednju zdravu poru duše. Očiju okorjelih od slika ništavila, praha i pepela, čemernog susreta sa životom, sa žestokom boljkom u grudima, sa neprebolnom ranom „srebra pobeđenog“, sa velikom žalošću za svim što je izgubljeno i nepovratno potonulo u mutnim danima i vrtlozima. Sam u svijetu nevjernih i pokolebanih, čankoliza, oportunista i propalih intelektualaca i prodanih duša. Sa strahom od izgovorene riječi, strahom od kazane 287