ubice, što je u ovome slučaju bio njegov otac. Dakle, otac koji je upravo izgubio jednog sina trebalo je sad vlastitom rukom da ubije drugoga. Međutim, dodatna svjedočenja dokazala su da je to bio nesrećni slučaj i knjaz je na kraju krivca oslobodio. Na Holečeka je strašno dubok utisak ostavilo to kako je osuđeni Crnogorac ostao hladan i ravnodušan prema izrečenoj smrtnoj presudi. Omalovažavanje smrti je kod Holečeka “pobudilo utisak uzdizanja i uzvišenosti”. Taj utisak je ugušio bilo kakvu saosjećajnost, “i sâm sam se čudio osjećaju nekakve divlje radosti koji me obuzeo”.183 Osim njegovih promišljanja o nadređenosti “nemodernih Evropljana”, tj. Crnogoraca nad modernim Evropljanima koji se grčevito drže života po bilo koju cijenu, došao je do novog duševnog stanja, koje je jedva uspijevao da opiše. Svoje osjećaje s vremenskom distancom opisivao je ovako: “Osjećao sam se nekako crnogorski. Tomova krv kao da je od mene napravila novog čovjeka koji je već pomalo bio formiran prema predjelu u kojem se kretao. Bio sam ponosan i klicao sam što sam se našao među ljudima koji omalovažavaju život i smrt, koji su nadahnuti velikom zajedničkom idejom, kojoj će se rado žrtvovati. Raduje me što sam došao do tako dražesnih mjesta đe se tako lako, kao u igri, može dosegnuti smrt... A kako mi je bilo? Možda sam se pomalo osjećao i varvarski. Ljudska krv me više nije plašila. Krv, krv! Žudio sam da nas napadnu Turci, da Ubelskom dolinom poteku mlazovi krvi njihove i naše”.184 Odraz tadašnjih Holečekovih utisaka očito predstavlja i demonski lik ciničnog izroda, ali inteligentnog i iskusnog Pantalejmona iz romana Surogat sv. Vasilija. Pantalejmonov monolog izražava sličnu fascinaciju krvlju i smrću. U njemu se ubistvo upoređuje s polnim odnosom: “Raskošna je opojnost u naručjima krasnih žena, ... ali više od svega cijenim opojnost ljudskom krvlju. ... Tu smjesu odvažnosti i straha, puzanja naprijed i povlačenja natrag, to mogu muškarac i žena u životu samo jednom osjetiti i doživjeti: muškarac, kad prvi put ubija, i žena, kad se prvi put podava. Ko jednom ubije, nikad ne prestaje. Krv ljudska omamljuje i razdražuje, kako svojom bojom tako i mirisom svojim, a ako si je jednom okusio, ni drugi put nećeš odoljeti izazovu njenom”.185 183
Holeček: Za svobodu II, 27. Isto, 30. 185 Holeček: Surrogát sv. Vasilije, 734. 184
109