Don Dolindo i primljena milost Uvod monsinjora Vittorija Formentija

Nisam znao tko je don Dolindo Ruotolo, a to što sam saznao za njega bila je puka slučajnost. No volim misliti na riječi Alberta Einsteina: „Slučajnosti su Božji potpis.“

Evo činjenica. Mojoj nećakinji Simoni, majci troje male djece, već neko vrijeme pogoršavao se vid na jednom oku. Okulističkim je pregledom utvrđeno kako je očna jabučica savršena, stoga je razlog gubitka vida trebalo tražiti drugdje.

Dana 19. studenog 2018. primio sam od svoje obitelji dramatičan telefonski poziv: Simona ima ukorijenjen i proširen tumor mozga pričvršćen za karotidu, koji utječe na neke bitne tjelesne funkcije.

To je vijest zbog koje ti se svijet sruši. Nakon prvotna zaprepaštenja nazvao sam Antonellu Cereda, obiteljsku prijateljicu, vjernicu posebno zauzetu u obrani života, kako bih zatražio njezin doprinos molitvom. Antonella je odgovorila: „U Napulju sam i odmah idem ‘pokucati’ na don Dolindov grob.“ I evo slučajnosti: 19. studenog bila je obljetnica don Dolindova rođenja za nebo.

Tko je bio taj napuljski svećenik?, pitao sam se. Prvo sam potražio na internetu i netom nakon toga kratkog istraživanja shvatio kako se nalazim pred pravim divom svetosti.

Odmah me se dojmila impresivna činjenica: don Dolindu je bilo onemogućeno vršenje svećeničke službe čitavih devetnaest godina. Poznajem nepogrešive mehanizme crkvenih sudova, no odmah sam se uvjerio da je

DON DOLINDO – ISUSE, MISLI TI!

taj mali veliki svećenik bio žrtva politički korektna Svetoga uficija. To se već događalo i drugim svetim osobama. Udaljenost od Rima do Napulja nije velika i morao sam izbliza upoznati lik svećenika predana neizrecivim patnjama, ali i obdarena odozgor velikim karizmama i povlasticama. Tako je nastala bliska veza s nećakinjom Grazijom Ruotolo, a prije svega počeo sam čitati neke od don Dolindovih bezbrojnih spisa, iz kojih izbija naglašen i ljudski neobjašnjiv misticizam.

Uz pomoć Grazije i Antonelle započeo je intenzivan lanac molitava don Dolindu za Simonu, uz ustrajno kucanje po mramoru njegova groba u župi San Giuseppe dei Vecchi e Immacolata di Lourdes.

U međuvremenu se Simona savjetovala s nekoliko neurokirurga: više je njih savjetovalo da se ne podvrgava kirurškom uklanjanju tumora, jer to uključuje vrlo visoke rizike poput gubitka vida, govora ili nepokretnosti. No u srcu sam osjećao da će utjecanjem Blaženoj ožujka 2019., a zahvat je trajao dvanaest sati. Tjedan dana kasnije kirurg koji ju je operirao pred njenim roditeljima rekao je ove znakovite riječi: „Znanost je učinila svoj dio, no za nas je pun uspjeh ovoga zahvata čudo!“ monsinjor Vittorio Formenti, koadjutor Liberijanskoga kaptola papinske bazilike Svete Marije Velike u Rimu

Djevici Mariji, kojoj sam se molio i molim se svakoga dana ispred Salus Populi Romani, drevne ikone koja se čuva u papinskoj bazilici Svete Marije Velike u Rimu, te s povjeravanjem don Dolindovu zagovoru, doći i milost.

Simona je operirana na Institutu Besta u Milanu 7.

Moja je nećakinja savršeno vidjela, govorila i kretala se. Nakon operacije i rehabilitacije nastavila je sa svojim majčinstvom s punim radnim vremenom, učeći djecu vrijednostima molitve i upoznavajući ih s izvanrednim likom don Dolinda.

Ovo moje svjedočenje u vezi s obiteljskim događajem pridružuje se tisućama svjedočanstava o primljenim milostima koje su don Dolindovi štovatelji ostavljali tijekom godina na zapisima ostavljenim pored groba sluge Božjega.

Riječ je o fragmentima priča koji su naveli Luciana Regola, autora brojnih i cijenjenih tekstova o duhovnosti, da svojom izvanrednom sposobnošću stroga povijesnoga i filološkog istraživanja dokuči križeve i karizme, činjenice i okolnosti duga i teška don Dolindova života, uz odlučujući doprinos nećakinje Grazije, istinske memorije i živoga arhiva strica svećenika.

Osobna mi je želja da ova knjiga potakne čitatelje na ponovno otkrivanje i nasljedovanje vrednota na kojima se temeljio don Dolindov život poput molitve, česte euharistije, ljubavi prema Isusu, Crkvi i prema bližnjem, kao i snažne marijanske pobožnosti. Uz želju da kauza za proglašenje blaženim koja je u tijeku dobije nov poticaj kako bi sluga Božji u kratko vrijeme postigao čast oltara.

Svetac u obitelji: lijepe i slatke uspomene

Teško je reći koja je prva don Dolindova slika utisnuta u moje pamćenje jer sam od djetinjstva viđala toga svećenika koji nam je dolazio u posjet. Sve su to lijepa i slatka sjećanja.

Don Dolindo i moj otac Umberto bili su djeca dvojice braće, a to su Raffaele i Michele Ruotolo. Njihova je obitelj bila iz Casalnuova. Otac Gregorio bio je vješt krojač i tijekom vremena razvili su posao s tekstilom. Moj djed se, dok mu se žena Angelina brinula o djeci, bavio velikom tvrtkom; međutim, Raffaele, don Dolindov otac, diplomirao je najprije matematiku, a zatim postao inženjer. Oženio je Silviju Valle, iz obitelji stare loze burbonskoga plemstva koja je ostala bez većih ekonomskih izvora, sestru Tommasa, kolege s fakulteta.

U njihovu se braku rodilo čak jedanaestero djece: Maria, Giuseppina, umrla s nekoliko mjeseci, Cristina, Elio, Dolindo, Bianca, Ausilio, Natalia i Consilia (blizanke, od kojih je jedna preminula s tri i po mjeseca, a druga s osamnaest mjeseci), Emma i Eucario. Dolindo, koji je bio peti po redu, imao je doista teško djetinjstvo jer su se uvjeti koji sigurno nisu bili povoljni spojili s gotovo manijakalnom škrtošću njegova oca, koja je svakodnevnu bijedu činila još težom.

Uvijek su me pogađale priče o djetinjstvu ovoga čovjeka, provedenu u iznimnu siromaštvu i s velikom strogosti oca koji ga je, kažnjavajući ga, pa i bez razloga, često zatvarao u podrum za ugljen u kojem su mačke

DON DOLINDO – ISUSE, MISLI TI!

lovile miševe. On se, međutim, nije žalio: „Jako sam se bojao,“ povjeravao bi se mom ocu, „u isto bih vrijeme kleknuo i hvalio sam Boga.“

Otac mu je davao u ruke rječnik i naređivao mu da uči, ne šaljući ga u školu. A kad nije bio zadovoljan rezultatima, tukao ga je kratkim štapom koji se u to doba koristio za odčepljivanje sudopera. Ipak, stric nikad nije gajio ogorčenost, dapače kad je Raffaele doživio moždani udar, brižno mu je pomagao, a otac je od njega zatražio oprost zbog svoje strogosti: „Bio sam grozan prema tebi, ne znam zašto.“ Riječi su to koje pretpostavljaju djelovanje više sile. Stric je bio uvjeren kako je i ta strogoća bila dio Božjih planova s njim: Bog ju je dopustio za procvat njegove duše.

Don Dolindo je rođen kao svetac, nikada nije imao posve zemaljski život. Dok je bio dječačić, njegova je majka ustajala za mraka, u četiri ujutro, kako bi išla na misu u pet, a on bi je, jedini od brojne djece, pratio u kuhinju i bio uz nju, moleći, dok je ona kuhala kavu. Zatim ju je pratio sve do vrata. Ona bi ga poljubila i odlazila u crkvu. On ju je čekao. Po povratku ga je majka uzimala u naručje i, budući da je upravo bila primila pričest, puhnula bi mu u usta, kao da mu daje Kristovu ljubav. Mališan se sretno smijao, oduševljen. Sam je zabilježio, prisjećajući se tih trenutaka najranijega djetinjstva: „Moja glava nije prelazila visinu ognjišta. Sjećam se da sam, kad sam imao tri ili najviše četiri godine, stojeći naslonjen na majčina koljena, rekao: ‘Ja ću biti svećenik.’“ To mu je od početka bila goruća želja.

Donna Silvia, don Dolindova majka, bila je najvažnija osoba u njegovoj duhovnoj formaciji koja je odgojila djecu u istom idealu svetosti koji je nadahnjivao i njezin život.

SVETAC U OBITELJI: LIJEPE I SLATKE USPOMENE

Odgojila ih je prije svega da u događanjima prepoznaju i poštuju volju Božju, volju „Gospodara“, kako je govorila. Eto zašto je don Dolindo gotovo spontano u prevelikoj očevoj strogosti, pod mnogim vidovima okrutnoj, prepoznao sredstvo ispaštanja i priliku za spasenje. S tim će se istim stavom suočiti sa svim nepravednim optužbama i kaznama koje će pretrpjeti od Svetoga uficija. Kad su počele nevolje s crkvenim vlastima, dogodio se prizor koji otkriva prisnost i nutarnju usklađenost Dolinda i njegove majke, koju je oslovljavao s „vi“, kako je tada bio običaj. Bila je bolesna i otišao ju je posjetiti, kako pripovijeda u autobiografiji: „Preporučio sam joj da se ne brine zbog mene, jer mi je Gospodin davao snagu za trpljenje. ‘Dvije žrtve,’ rekao sam joj, ‘to smo Vi i ja, draga moja majko…’, a plač mi je presjekao riječ u grlu. Majka je odgovorila: ‘Ti si radio za Boga, sine moj: tko zna kakav je veliki plan iza ovih nevolja i ove oluje. Neka se vrši volja Božja!’“

Još je u nježnoj dobi don Dolindo pokazivao naravnu sklonost pokori: često je, svojevoljno, uzimao kinin, koji je zbog odvratna i gorka okusa bio oduran svoj djeci, a 1891., sa samo devet godina, od bodljikavih grančica napravio je grubi cilicij kojim se grebao i prinosio žarenje Isusu kao zadovoljštinu za grijehe svijeta. Dvadesetoga kolovoza 1896., u dobi od 14 godina, izvršio je čin potpuna predanja Bogu da bi s njim raspolagao kako mu se svidi. Od tada je njegova čvrsta želja bila postići poništenje vlastite volje kako bi se po njemu vršila Gospodinova volja. S tom je svrhom prihvaćao bol i tražio ljubav: s boli i poniznošću približava se velikom otajstvu Božjega milosrđa. Mnoge te priče čula sam od oca koji je, nakon prepričavanja anegdota, uvijek završavao riječima: „Eto, to je Dolindo, kakva duša!“

DON DOLINDO – ISUSE, MISLI TI!

Moja ga je majka podupirala, štoviše pojačavala je dozu; kad je razgovarala o mom stricu s ocem pred nama djecom, uvijek je govorila: „Umberto, don Dolindo je svetac, zbilja svetac.“

Vedro, ako ne čak i radosno prihvaćanje patnje bilo je vrlo snažno stričevo obilježje i jedna od prvih značajki iz kojih sam shvatila njegovu izvanrednost.

I očeva uglavnom bezrazložna strogost još ga je kao dijete svakodnevno suočavala s tim stavom: bojao ga se, ali je zahvaljivao Gospodinu što mu je dao mogućnost da pobijedi tu kušnju zahvaljujući ljubavi prema njemu te da tako još više učvrsti svoju vjeru. Don Dolindo, nazvan tako u čast Gospi Žalosnoj, napisao je: „Moje ime znači Žalost; uobličio ga je on sam [otac, nap. ur.]2 i povjerio mi, kad mi je bilo 14 godina, kako mi ga je nadjenuo kao zagonetno predviđanje. Rekao mi je: ‘Osjećam da ti moraš biti ne običan svećenik, nego apostol, i osjećam da nisam slučajno tako loše postupao s tobom još od djetinjstva.’

On mi je zbilja uzrokovao ‘žalost’…“

Kao što sam napisala papi Franji u pismu iz 2013., koje sam mu poslala ubrzo nakon izbora, don Dolindo je bio svetac i imao je sve svetačke karizme – proroštvo, bilokaciju, egzorcizme – živeći uvijek u punini sve kreposti: ljubav, poniznost, šutnju, poslušnost… no ono čime najviše pridobiva jest činjenica da je sav njegov život bio trajno prikazivanje, pretvaranje u živu hostiju, prožet ljubavlju prema Crkvi. Dragovoljno se učinio žrtvom za čovječanstvo i umro je vrlo siromašan, trpeći sve jače bolove koje mu je uzrokovao teški oblik paralize koja ga je mučila posljednjega desetljeća.

SVETAC U OBITELJI: LIJEPE I SLATKE USPOMENE

Njegov odnos prema patnji fascinantan je misterij upravo zato što ju je od malena podnosio s vedrinom, s neobičnom sviješću da će, ako je prigrli iz ljubavi prema Isusu, ona postati put duhovnoga obogaćenja i sve većega približavanja njemu. I samo svoje ime shvaćao je kao znak puta na koji je bio pozvan: zar nije i Marija prihvatila sedam mačeva koji su joj proboli srce s punim povjerenjem u Božje planove? A on je od malena morao snažiti duh u bolnim kušnjama. S jedanaest mjeseci podvrgnut je operaciji ruke radi vađenja odumrle kosti. Nedugo zatim imao je još jednu na desnom obrazu zbog tumora koji mu je zahvatio krajnike. Sjećam se kako su mama, tata i sva rodbina pripovijedali o čuđenju u obitelji zbog činjenice da tako malo dijete nije ispustilo ni jauka, nije pustilo nijedne suze. Jedino bi, stavljen u dječju stolicu, spuštao glavu na lijevu ruku jer je od boli nije mogao držati uspravno. Koliko je patio, toliko je izgledao miran.

Taj njegov odnos prema trpljenju, pun vedrine, štoviše ljubavi, neće se nikada promijeniti, unatoč dugu i mukotrpnu životu u trajanju od 88 godina. U posljednje vrijeme pridružili su se sve jača artroza, želučana kila, voda u nogama. No nije se žalio zbog toga. Devetoga veljače 1969. napisao je osobi koja ga je pitala kako je sa zdravljem: „Imam 87 godina i mnoštvo teških bolesti. Ali ne obraćam pozornost na te bolesti, a kad ustajem noću iz kreveta i s mukom se odijevam, izgovorim čin hvale Isusu i Presvetoj Mariji, a zatim pozdravim svoje bolesti pijemontskim pozdravom, u šali, uz bolove: ‘Ciao’, vidimo se sutra. Da obraćam pozornost na njih, ne bih ništa učinio. Uostalom, bolovi su mi dragi, to je jedina počast koju mogu dati Bogu u svojoj bijedi. Ne mogu mu dati ništa osim svoje bijede i to mi pomaže da se ponizim.“

DON DOLINDO – ISUSE, MISLI TI!

U dobi od 14 godina, 1896., kad su se roditelji rastali, don Dolindo je zajedno s bratom Eliom stupio u zavod Apostolske škole misijskih svećenika u Napulju, u Ulici Vergini, prema majčinoj želji koja je slijedila savjete duhovnika. Međutim, školski uspjeh nije bio obećavajuć i zbog toga što mu je, vjerojatno i zbog mnogih trauma koje je proživio kao dijete, um bio izrazito rastresen i spor sve dotle da se, nakon otprilike tri godine, dogodilo nešto što valja ispripovjediti…

Jednoga dana, dok je s drugovima molio krunicu, Dolindo je pred sobom držao sliku Gospe od Milosti koja u desnoj ruci drži bijeli ljiljan, dok lijevom nježno pridržava

Dijete Isusa na čijim se grudima, na mjestu srca, ističe jednako bijeli cvijet okružen trnjem. Umjetnički prikaz duboka i u mnogom nedokučiva sjedinjenja Majke i Sina, u neprestanu izljevu milosti koji izvire iz žrtve ljubavi utjelovljenja Riječi u Marijinoj utrobi. Upravo na pozadini te sličice, koju danas ljubomorno čuvam među najdražim stvarima, 24. rujna 1956., tada već sedamdesetčetverogodišnjak, don Dolindo će vlastitom rukom zapisati priču o čudesnom događaju koji označava početak njegova apostolata: „Bio sam glupo dijete, teško sam shvaćao i učio te triput ponavljao prvi razred gimnazije. Kleričko odijelo obukao sam 15. lipnja 1896., molio sam pred ovom Gospinom sličicom i molio za pamet. S drugovima sam recitirao svetu krunicu držeći ovu sličicu pred sobom naslonjenu na jednu knjigu. Rekao sam Gospi: ‘Draga moja Majčice, ako želiš da postanem svećenik, daj mi pamet jer vidiš da sam glupan.’ Odjednom sam, onako na koljenima, zadrijemao. Slika se pomaknula, zbog vjetra ili po posebnoj milosti, ne bih znao reći, dodirnula mi čelo i probudio sam se iz drijemeža s mojim jadnim umom

SVETAC U OBITELJI: LIJEPE I SLATKE USPOMENE

spremnim i bistrim. Razglabao sam o svemu, slagao stihove, bio sam netko drugi, ali samo u onom što je slavilo Boga. Za ostalo sam bio i ostao pravi idiot. ‘Utječem se tebi, Majčice moja, ti me prosvijetli… Kako si lijepa!’ Milost mi se povećala u dvije opće ispovijedi: 5. travnja 1898. i 5. svibnja 1899.“ Potpis: „Siromašni sveć. Dolindo Ruotolo.“

Doista, nedugo nakon toga čudesnog Gospina „milovanja“ u školi su ga počeli zvati „enciklopedist“. Tijekom godina dokazat će se kao iznimno eklektičan i plodan autor, u rasponu od teoloških rasprava do asketskih i pobožnih spisa ili pripovijetki. Mnoštvo napisanih djela. Ne računajući uglazbljene skladbe.

Prvoga lipnja 1901. don Dolindo je stupio u misionarsku zajednicu, prihvaćajući njezina četiri zavjeta: siromaštvo, čistoću, poslušnost i ustrajnost, osim specifične zadaće te kongregacije, a to je evangelizacija siromaha. Prvi zadatak koji su mu povjerili bio je posao učitelja u školi koju je i sam pohađao te učitelja gregorijanskoga pjevanja za klerike. Nakon dvije godine zatražio je da ga pošalju u Kinu, no bez uspjeha: Gospodin ga je želio za svoga apostola u Napulju. Dvadeset četvrtoga lipnja 1905. zaređen je za svećenika, što je za nj bio trenutak beskrajne radosti, radosti koju je u punini prenio mom ocu i svim svojim dragima. Malo zatim preselio se je na dvije godine u Apuliju, najprije u Taranto, a zatim u Molfettu.

U tom je razdoblju stric dobio oštro upozorenje o progonima s kojima će se susresti: njegov poglavar, otac Andrea Volpe, bio je uključen u internu istragu u redovničkoj obitelji zbog uključenosti u duhovno vodstvo jedne tridesetogodišnje žene porijeklom iz mjesta Vizzini u Kataniji, po imenu Serafina Gentile, koja je tvrdila kako ima trajna viđenja Isusa i Marije i kako od njih prima poruke.

DON DOLINDO – ISUSE, MISLI TI!

Don Dolindo je odbio nazvati ovu ženu „izopačenim umom“, kako su tražili od njega, te je, jednako kao i otac Volpe, svjedočio o njezinoj dobroj i iskrenoj vjeri. Iako se strogo suzdržavao od tvrdnje da su iskustva o kojima je svjedočila dolazila od Boga budući da – rekao je – prosudba razlučivanja nije bila na njemu nego na crkvenim vlastima, optužen je zajedno s ocem Volpeom za podupiranje „mističnih delirija“ gospođe Gentile.

Treba naglasiti kako stric nije dobro poznavao tu ženu, koja nije bila izravno povjerena njegovu vodstvu, te da je njegova briga u tim okolnostima bila ne proturječiti i ne diskreditirati svoga poglavara, kojem je morao i želio iskazivati poslušnost.

Gospođa Gentile je pak postala popularna na nacionalnoj razini jer je nekoliko novina pisalo o njoj, šireći vijesti o navodnim čudima i proročkim darovima (često uz protuklerikalni sarkazam tipičan za to doba).

Iz tih je rekonstrukcija proizišlo kako je ta žena, između ostaloga, smatrala kako će za spas ljudskoga roda biti potrebna manifestacija, ili čak utjelovljenje, Duha Svetoga.

Tako je don Dolindo suspendiran od slavljenja mise na 36 dana, počevši od 30. listopada 1907. Prethodnoga dana bio je pozvan u Napulj, gdje mu je naređeno da se zauvijek prestane zanimati za slučaj Gentile. Optužen za „formalnu i dogmatsku herezu“ morao je otići u

Rim i podvrgnuti se sudu Svetoga uficija. Nakon četiri vrlo teška mjeseca zatvorene istrage tijekom kojih nije odustajao od onoga što je svjedočio od početka, suspendiran je a divinis i naloženo mu je podvrgavanje psihijatrijskom vještačenju, koje je potvrdilo da je mentalno savršeno zdrav.