Predgovor

Luciano Regolo

Put koji me je doveo do pisanja ove knjige s Grazijom Ruotolo, „nećakinjom“ don Dolinda, mistika za kojega sam odavno čuo, iako sam o njemu malo znao, ujedno je i neobičan i jednostavan. S Grazijom me povezala

Antonella Cereda koju zovem „Gospin moped“ zbog neugasiva poleta i angažiranosti u promicanju mjestâ i osoba velike marijanske duhovnosti. Poput mjesta

Ghiaie di Bonate kod Bergama i svete Ivanke (Gianna)

Beretta Molla s kojima nas je upoznala. Antonella mi je rekla kako „moram“ upoznati Graziju i s njom napisati knjigu o don Dolindu.

Bio sam vrlo sumnjičav zbog umora, zbog putovanjâ u Napulj, zbog čitava niza razloga, ponajprije zato što sam smatrao kako su neka svjedočanstva o tom napuljskom svećeniku, suvremeniku Padra Pija i poput njega dugo na meti crkvenih vlasti, vjerojatno pretjerana. No tijekom jednoga hodočašća u Loreto sa skupinom čitatelja časopisa Famiglia Cristiana, čiji sam suurednik, jedna je od hodočasnica, čuvši kako govorim o Natuzzi Evolo, mističarki iz Kalabrije čija je kauza za proglašenje blaženom pokrenuta 2019. i kojoj sam posvetio pet knjiga, na izlasku iz svetišta Svete nazaretske kućice upitala: „Oprostite, što mislite o don Dolindu Ruotolu? Zašto ne napišete nešto o njemu?“ Možda je to bila puka slučajnost, no dogodila se nakon žarke molitve unutar zidova u kojima je Marija izrekla svoje „da“… Tako sam, vrativši se s toga putovanja, odlučio otići u Napulj, s Antonellom, k Graziji

Predgovor

Ruotolo: bio je 19. studeni 2019., četrdeset deveta obljetnica don Dolindove smrti.

Od tada je za mene započelo još jedno putovanje s krasnom suputnicom, Grazijom, kojoj je preko devedeset godina, ali posjeduje entuzijazam i ustrajnost djevojke, posve odlučna u čuvanju i širenju uspomene na ovoga svog toliko posebna rođaka kojega je voljela još od djetinjstva i nastavila voljeti i proučavati tijekom godina. Ona formalno nije don Dolindova nećakinja, budući da su njen otac i napuljski mističar bili rođaci u prvom koljenu, sinovi dvojice braće, ali Grazija ga je uvijek smatrala „stricem“, izražavajući tim nazivom istodobno privrženost i poštovanje prema njemu.

Razgovori s Grazijom usadili su mi se u dušu i oni su najautentičniji temelj ove knjige. Njezinim riječima dodao sam istraživanje i produbljivanje na osnovi smjernica koje mi je sama dala, vodeći me kroz nepregledno more spisa, svjedočanstava, fotografija, predmeta, snimki…

Grazia je briljantna žena, ironična, energična, dugogodišnja poduzetnica, no iza te odlučnosti skriva se senzibilitet koji nadilazi uobičajeni i koji joj je omogućio da do najintimnijih pojedinosti prikupi najdragocjenije duhovno naslijeđe strica svećenika. Grazia te može s lakoćom uvjeriti da učiniš ono što ti kaže, a da nikad ne dobiješ dojam da te prisilila, upravo zbog te svoje osebujne kombinacije snage i blagosti, ali još više stoga što, u ovom posebnom slučaju, uspijeva na sve prenijeti ljubav, poštovanje, zanimanje i pobožnost prema don Dolindu.

U svakom slučaju, to joj je potpuno uspjelo sa mnom te sam tako otkrio ovoga velikog mistika, u mnogom uistinu slična Padru Piju, s kojim je bio tijesno povezan, i to ne samo u prigodama kad su se fizički susretali. Njihov odnos je, zahvaljujući i pomoći prijatelja i uvaženoga kolege Stefana Campanelle koji je prikupio dokumente u San Giovanni Rotondu, u svim svojim nijansama prvi put rekonstruiran u ovoj knjizi.

Za mene je pri tome bilo veliko iznenađenje neprestano uočavanje nevjerojatnih sličnosti između Natuzze i don Ruotola. Ne samo u ljubavi-poistovjećivanju s Kristom koje je obilježilo mistično iskustvo tih dviju duša žrtava koje su bile spremne prinijeti vlastito trpljenje za spas bližnjega ili po zanosu koji su oboje gajili prema Djevici Mariji: duboko me se dojmilo to što je don Dolindo opisivao sebe kao „crva“ poput Natuzze, a dok je ona govorila o Isusovim „merlima“1, on je svaki događaj u životu opisivao kao dio Božjega „veza“.

Da ne govorimo o izvanrednim podudarnostima u njihovim mističnim razgovorima s Kristom: oboma on govori o „svećeništvu ljubavi“ ili o čovjekovu nagnuću da bude „liječnik samom sebi“, odnosno da misli kako sam od sebe zna koji mu je lijek potreban za vlastitu egzistenciju, zaboravljajući kako samo Gospodin, kojem se moramo povjeriti, zna što je uistinu dobro za nas. Jednako je tako u iznenađujućoj mjeri sličan odnos koji su oni imali s anđelima, koji su oboma pokazali kako ustuknu pred svećenicima, budući da su oni službenici

Božji koji obnavljaju Isusovu prisutnost među nama po euharistijskom slavlju.

Moram priznati da me u tim podudarnostima više puta ganula ljepota jedine Istine koju doživljava osoba koja dopusti Kristu da živi u njoj.

Uz pomoć neusporedive i neumorne milosti željeli smo da knjiga bude pisana u prvom licu, jednim jedinim

Predgovor

glasom koji obuhvaća nas oboje. Bilo bi suvišno njezino pripovijedanje razbijati mojim pitanjima ili mojim pojašnjenjima, budući da je ovo bio naš zajednički hod kako bismo razumjeli i rekonstruirali život i apostolat don Dolinda, kojega je sveti Pio nazivao „Napuljskim apostolom“. Put prema duhovnom naslijeđu don Ruotola put je i prema autentičnijoj vjeri, koja se hrani ljubavlju prema Isusu, kojega je on učinio svjetionikom i uporištem vlastite egzistencije, sve do posljednjega daha.

Luciano Regolo