Les Cités obscures Opskurni gradovi
Godine 1983., François Schuiten i Benoît Peeters su objavili strip – priču ‘Zidovi Samarisa’ u magazinu ‘A Suivre’, te na taj način počinje suradnja iz koje će se roditi niz grafičkih romana koji razmatraju kompleksni univerzum takozvanih ‘Opskurnih gradova’. Iz Art Nouveau arhitekture Xhystosa, do monumentalne arhitekture koja podsjeća na fašističku ideologiju estetike Urbicande-a, primjetno je da su Opskurni gradovi u kontinuitetu sa određenim momentima naših stilova urbanog planiranja do sredine 20. vijeka. Benoît Peeters objašnjava da univerzum Opskurnih gradova prikazuje šta bi se desilo da je postojala ‘fraktura’ u vremenu, odnosno da je umjesto razvijanja prema onome što nam je poznato danas, arhitektura i tehnologija promijenila smjer od određenog trenutka kako bi slijedila do kraja put koji je u stvarnosti napušten u veoma ranom stadiju. Na taj način, priča se kontinuirano razvija u frakturi naše arhitektonske prošlosti u izolaciji od trenutka frakture – retro-futurizam. U paralelnom svijetu zasnovanom na jukstapoziciji nekoliko različitih gradova, kritika koja se prožima kroz ove priče je kritika urbanog planiranja i prostorne organizacije. Sociološki, politički i ekonomski problemi nisu direktno spominjani, ali su gotovo uvijek povezani sa deficitarnim ili produktivnim urbanim planiranjem, a mnogi od njih se javljaju kao posljedica urbanog planiranja: Urbicande je društveno nestabilan grad, jer je Južna Obala mnogo razvijenija od Sjeverne; Brusel se dovede na prag bankrota sa svojim planom potpune ponovne izgradnje, koja se ne izvede, te ostavlja grad
96
broj 5, februar 2018.
u ruševinama. S druge strane, mnogi gradovi imaju zidove koji segregiraju opasna i nerazvijena predgrađa od razvijenih središta grada. Mylos je u potpunosti industrijski grad te je vođen korporacijom vlasnika tvornica, koji eksploatišu djecu i radnike općenito. Zvuči poznato?! Arhitektura, ili, kako se u ‘Opskurnim gradovima’ često naziva Urbatektura, kao umjetnost projektovanja i građenja čitavih gradova, stoga postaje snažnija i impozantnija od samih gradova i njhovih stanovnika – ona postaje stvar koja postoji u sebi i sama za sebe, stvarajući prostor koji je samo indirektno društven. Opskurne gradove možemo posmatrati kao heterotopije, koncept koji vodi porijeklo od Michel Foucaulta i opisuje prostore koji funkcioniraju u nehomogenim uvjetima, prostore koji su istovremeno i fizički i mentalni – na primjer prostor telefonskog poziva. Heterotopija prati obrazac koji su postavile ideje o utopiji i distopiji. Utopija je mjesto gdje je sve dobro, distopija je mjeste gdje je sve loše, a heterotopija je mjesto gdje su stvari drugačije – to jest, njeni činioci imaju malo ili nimalo shvatljive međusobne povezanosti. To su prostori alternativnih poredaka, što znači da uključuju prostore kontrole i discipline, često i pritvora. Jedan od njih je Samaris, koji zarobljuje i kontrolira posjetioca, sve dok ne shvati da je jedina živa osoba u čitavom gradu sačinjenom od rekvizita i setova koji su dizajnirani da ga zadrže zatočenikom. Drugi primjer je Galatograd, sagrađen kao ogromna kupola, na takav način da svi iz svojih stanova vide