The Leaning Girl
Naracija u utopijskoj literaturi je zasnovana na distanciranju – priču pripovijeda (ovdje i pokazuje) narator, koji je pronašao nekog ko bi mu pričao o utopiji, pa kroz tu distancu između inicijalnog posmatrača i čitaoca, ovi gradovi zauvijek ostaju udaljeni i nedokučivi. Opskurni. Priča o nastanku Opskurnih gradova je ispričana u romanu ‘Toranj’, te je najbolje citirati Eliasa Aureolusa Palingeniusa, jednog od likova, dok pokušava objasniti njihovo porijeklo: ‘Svemir (...) se sastoji iz četiri nivoa. Prvi, materijalni, je opipljivi svijet u kojem živimo (...). Drugi, spiritualni, je svijet naših misli, snova i želja. Treći je astralni (...) i on je ekvivalent u kosmičkom poretku materijalnog svemira (...). Četvrti je božanski svemir – nedokučiv poput spiritualnog, ali toliko dalek da ga je teško i zamisliti. U početku, Toranj je zamišljen po slici svemira: struktura koja bi omogućila odbacivanje razlika između nivoa, te se postupno približila božanskom (...), da bi postajao tanji i čišći kako raste, odbacujući svu težinu i nečistoću. Na taj način bismo dosegnuli dušu Tornja, pravu svrhu građevine. Sve ovo je bila teorija (...), simbolizam korišten od strane filozofa, kako bi ih ljudi razumjeli. Ali, to je grozna naivnost, užasan apsurd je htjeti izgraditi ovakav toranj, koji je trebao ostati samo slika.’ ( Schuiten/Peeters 1989: 55,56) Mit o nastanku Opskurnih gradova, sa svim svojim komplikacijama kroz relaciju
98
broj 5, februar 2018.
ideala i materijalnosti, djeluje kao uvod u svijet gdje se nacrt i izgradnja uvijek odnose jedno prema drugom na problematičan način. Distopijskih elemenata ne nedostaje: Mylos je grozomorni industrijski kompleks, Brusel je duboko tehnokratski, republika Sodrovno-Voldachie je očigledno totalitarna, a Eugen Robick, arhitekta Urbicande-a, je anti-utopijski arhitekta koji smatra da su njegovi nacrti predobri za nedostojnu populaciju Urbicande-a. Fiksacija gigantskim urbanim strukturama i činjenica da ovi gradovi poništavaju i krivotvore svoje istorijske podatke, također svjedoče o totalitarističkim tendencijama. S druge strane, postoji nekoliko gradova koji su predstavljeni kao utopije - sretna mjesta, poput Calvani-ja i Alaxis-a, te neki koji graniče sa distopijama, poput Xhystosa i Pahrya. Ne treba zaboraviti da je na mapi zabilježeno postojanje još mnogo gradova, što daje nagovještaj da rad Schuitena i Peetersa nije završen. Neke od velikih prepreka prozivanja ovih gradova utopijama su posljedice izgradnje nacrta i promašaja i katastrofa koje su pratile, re se na taj način susrećemo i sa izrazom „utopija sa manom“,koji predstavlja temeljnu dilemu o cijeni koju smo spremni platiti, ili tražiti da drugi plate, kako bi postigli dobar život. Svaki od ovih gradova bi se mogao svrstati u određenu kategoriju, ali na taj način bismo propustili cjelokupni efekat Opskurnih gradova kao univerzuma. Utopija, distopija, kritička utopija, kritička distopija, utopija sa
manom, heterotopija – sve nas vode do kategorije koja ih sve obuhvata – meta-utopija (u ovom slučaju grafička meta-utopija).To je tip utopije koji je studija mogućila i problema žanra i njegovih varijanti, te se kao takva stvara iz šarolikog polja utopijske kulture i razmišljanja i usmjeravanja na samog sebe, a ne na spoljašost sa kojom bi se mogao porediti. Ovo se može vidjeti u imenu jednog od glavnih gradova – Urbicande, što znači ‘grad nad gradovima’. Dva načina na koji se ovaj tip manifestuje u ‘Opskurnim gradovima’ su temporalni element - postoji jasna ideja istorije i prostorni element - nekoliko je gradova u ovom univerzumu koji su, manje ili više daleko od tradicionalne utopije (utopije svakako nisu savršena mjesta, samo su bolja od stvarnih), ali se kroz ovaj diverzitet i njihovo međusobno poređenje očituje meta-utopija. Kroz mnoštvo hipoteza, a nijednom savršenom, Schuiten i Peeters nam daju izbor i ohrabruju nas na kritiku prikazanih modela. Višestrukom utopijskom vizijom, autori odbijaju da predlože jednu, potpuno funkcionalnu formu društva. Igru izgradnje i društvenog razmišljanja nastavlja čitalac kroz kontinuiranu kritiku onoga što je pročitao i onoga što to štivo projicira. Neke od velikih prepreka prozivanja ovih gradova utopijama su posljedice izgradnje nacrta i promašaja i katastrofa koje su pratile, re se na taj način susrećemo i sa izrazom „utopija sa manom“ Katarina Bošnjak, dip.ing.arh.