Tristotrojka

studentski Ä?asopis - arhitektura, dizajn i umjetnost

tristotrojka - broj 1 - godina 1 - februar 2014. god

303

tristotrojka - februar 2014

IMPRESSUM

303 tristotrojka

studentski časopis arhitektura, dizajn, umjetnost broj 1, godina 1, februar 2014.

Haris Bulić, glavni urednik Dea Dudić, zamjenik glavnog urednika Urednici: Selma Ljubijankić, Dina Haljeta, Jasmin Ružnić, Jasmin Ćehajić, Majda Redžepagić Saradnici: Ena Kukić, Ena Hadžić, Ajla Sinan, Nedžla Kurtović, Irma Nezirović, Fatima Musić, Ermin Hadžić, Amar Zuka, Dino Sofić, Dino Jozić, Mirna Vujović, Katarina Bošnjak, Mahir Marić, Ivana Jasak, Mirza Begić, Kenan Muslić, Ena Kasumović, Katija Morović, Adnan Vehabović, Olmo Vlahovljak, Nađa Hodžić, Amila Imamović, Nakić Avdić, Emina Smaka, Nejra Spahić, Ilma Begičević, Lejla Kahrović, Maja Ibrahimpašić, Adela Salihović, Amer Hadžić, Dženis Avdić, Armin Hodo, Armin Kešo, Ena Hero, Ajla Kahrić, Sabina Hodović, Mia Petričević, Anes Delić Vanjski saradnici: Dragana Pantović, Saša Mišković, Sanja Milinković, Marko Milovanović, Dubravko Aleksić, Dražen Huterer, Igor Kuvač, Midhat Ervin Fetahagić, Maja Vujnović, Anita Karaman, Darko Ivanovski, Iva Kolak, Bruno Bartulović, Lamija Radončić, Tamara Škondrić, Tina Vukasović, Haris Dedović, Božidar Novak, Damir Hercegovac, Gizem Demircan, Özge Yaktubay, Ana Ković

Pozdravna riječ Dekanata Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu Ideja studenata Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, o pokretanju časopisa kojim bi ovaj fakultet i njegovi studenti izašli u javni medijski prostor, realizirana je prvim brojem u veoma kratkom roku.

Samo entuzijazam mladih ljudi može ponijeti ovako složen i obiman projekat s osmijehom na licu i iskrenim zadovoljstvom, koje se moglo vidjeti kada su mi prezentirali prvi broj časopisa.

Studij arhitekture, možda najljepši ali i najteži studij, iskustvo je koje kroz ovaj časopis dobija i nove dimenzije, otvarajući prostor za komunikaciju studenata sa javnošću, kako užom profesionalnom tako i onom širom, koja o profesiji arhitekte i njenom značaju ne zna dovoljno. Put od ideje do gotovog projekta, časopisa koji je pred čitaocima, bio je za studente Arhitektonskog fakulteta put istraživanja i novih iskustava, koji im je očigledno donio i mnoga prijateljstva i veze sa studentima arhitekture iz naše i susjednih država, otvarajući tako komunikaciju za koju se nadam da će biti nastavljena, jer je Arhitektonski fakultet u Sarajevu uvijek bio otvoren za nova iskustva, druženja, saradnju i razmjenu studenata sa srodnim fakultetima.

Ovim časopisom studenti arhitekture dobit će jedan medij u kome se mogu izraziti njihova iskustva, razmišljanja, stavovi, ideje i snovi, njihova svijest o arhitekturi, ne samo kao budućoj profesiji, već i načinu života koji je jedinstven po svojoj širini i svojim dometima.

Dekanesa Arhitektonskog fakulteta Prof. dr Rada Čahtarević

Lektura i prevod: Dea Dudić, Haris Bulić, Mirza Spužić Korektura: Dea Dudić, Haris Bulić, Ena Kukić, Ena Hadžić, Ajla Sinan, Mirza Spužić Grafički dizajn i priprema: Ena Hadžić, Haris Bulić, Dea Dudić, Irma Nezirović, Maja Ibrahimpašić Stručni savjetnici: prof. dr Erdin Salihović, dipl.ing.arh prof. dr Rada Čahtarević, dipl.ing.arh prof. dr Emir Fejzić, dipl.ing.arh doc. dr Lemja Chabbouh-Akšamija, dipl.ing.arh doc. dr Adnan Pašić, dipl.ing.arh ass. Senka Ibrišimbegović, dipl.ing.arh Izdavač: Asocijacija studenata arhitekture Finansiranje štampanja prvog broja: Arhitektonski fakultet Sarajevo Štampa: “Štamparija FOJNICA” D.D. Fojnica Tromjesečno Tiraž: 400 online izdanje: issuu.com/tristotrojka tristotrojka.tumblr.com www.facebook.com/tristotrojka Adresa redakcije: Arhitektonski fakultet Sarajevo

Patriotske lige 30, 71000 Sarajevo e-mail: tristotrojka@live.com

Riječ redakcije Na južnoj fasadi zgrade Arhitektonskog fakulteta uvijek možete vidjeti svjetlo u kabinetu na trećem spratu, čak i kad su sva druga ugašena. Riječ je, naravno, o učionici 303 - kultnom mjestu susreta, učenja i druženja, mjestu gdje se sklapaju makete i prijateljstva i na kojem se provode besane noći i dani. Popularnija od tihe i ozbiljne biblioteke, sa pozitivnim uticajem na naš uspjeh i kvalitet studentskog života, učionica 303 je poslužila kao lajtmotiv za kreiranje štampanog prostora koji će ponuditi sve slične kvalitete, dopunjen sadržajem za koji smatramo da je zanimljiv i neophodan u razvijanju arhitektonske ličnosti.

Društvo okupljeno oko ovog projekta, između ostalog, karakteriše raznolikost u užem području interesovanja, godini i fakultetu studija, uspjehu i ambicijama, ali i zajednička motivisanost za saradnju studenata arhitekture, dizajna i umjetnosti u cilju sklapanja novih poznanstava i razmjene iskustava. Rezultat projekta je šareni kolaž informacija različite tematike kojim želimo dati podsticaj za nove pristupe studentskom radu i istraživanju, za upoznavanje i dijalog ljudi sličnih interesovanja, a nadamo se privlačenju pažnje šire javnosti na struku kojoj je potrebna pomoć.

Zahvaljujemo se Harisu Dedoviću iz Omladinske Novinske Asocijacije na savjetima, a zahvalu dugujemo i osoblju fakulteta koje je informacijama, savjetima i moralnom podrškom doprinijelo pripremi ovog broja. Posebno smo zahvalni svim kolegama sa drugih fakulteta koji su učestvovali sa tekstovima, idejama i prijedlozima.

SADRŽAJ

Olimpijada 1984.

4

Sarajlije se s tugom prisjećaju Olimpijskih igara iz 1984.

6

Svjetska baština – Meteora

10

Tradicionalna arhitektura – Vaastu Shastra

12

Konstruktivna rješenja – Antropometrija mosta

14

Beton – Brutalizam

16

Memorijalna arhitektura – Bogdan Bogdanović

18

Razgovor sa arhitektom – Ivan Štraus

20

Retrospektivna izložba u Podgorici - Dimitrije Mladenović

26

Teorija arhitekture – Peter Eisenman

28

Konferencija u Beogradu - Peter Eisenman

30

Urbanizam – Grad u borbi sa katastrofom

32

Mehmed Hrasnica

38

Intervju – Amer Hadžić

44

Studentski radovi

46

Dizajn – Inspiracija

62

Intervju – Dizajn namještaja, Erdin Salihović

64

Reciklirani materijal i dizajn - Precious plastic

67

Anketa – Studirati u inostranstvu

68

Putovanja i ekskurzije – Nastava i druženje van Sarajeva

72

Studijski program u Podgorici

76

Intervju na temu – Energetska efikasnost, Dušan Vuksanović 78 Održiva gradnja – Pasivna kuća

80

Građevinski materijali – Slama

82

Istraživački centar za prostor

84

Fotografija

86

Izložba fotografija „Maketa“

90

Strip – Teta ispred fakulteta

92

Preporuke – Knjige i filmovi

94

Osmosmjerka

95

Arhitektura + film

96

Šta vas arhitektura može naučiti

97

Februar je mjesec podsjećanja na Olimpijadu.

Sarajevo i Bosna i Hercegovina su se kroz organizaciju i održavanje XIV zimskih olimpijskih igara 1984. godine predstavili svijetu u najboljem svjetlu. Sarajevo – grad otvorenog srca za sve ljude dobre volje, sportiste, novinare, zvanice, stekao je brojne prijatelje iz cijelog svijeta. Svakog februara Sarajevo obilježava svoju olimpijadu, koju svijet pamti.

Po njoj je grad postao poznat i u najudaljenijim dijelovima svih kontinenata. (http://sarajevo.co.ba) Vučko, maskota sarajevske Olimpijade autora Jože Trobec i Olimpijski znak Pahuljica, čiji je autor Roko Antonić, poznati su simboli XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine Andy Warhol Pozvan da učestvuje u seriji “Umjetnost i sport” za XIV zimske olimpijske igre u Sarajevu, nacrtao je takmičara u brzom klizanju slaganjem dvije fotografije, kako bi izrazio kretanje sportaša. Poster je dio postavke Olimpijskog muzeja u Sarajevu uz djela drugih međunarodnih umjetnika koji su učestvovali u ovom projektu.

4 broj 1, februar 2014.

Pogled na planinu Igman, mjesto za skijaške skokove i trčanje na skijama sa Zimskih olimpijskih igara 1984. (Foto: Dražen Huterer)

Multimilionski projekti uništeni su u ratu, a porušeni objekti nikada nisu obnovljeni

Sarajlije se s tugom prisjećaju Olimpijskih igara iz 1984.

Autor: Dražen Huterer, IWPR članak preuzet sa sa iwpr.net, uz dozvolu autora, februar 2014.

U vrijeme dok svi s pažnjom prate Zimske olimpijske igre u Sočiju, Sarajlije se s tugom i dragošću prisjećaju svog trenutka slave od prije tačno 30 godina.

Danas je malo šta ostalo od velikih građevinskih poduhvata iz vremena Zimskih olimpijskih igara (ZOI) '84. Većina hotela i sportskih objekata izgrađenih za potrebe Igara uništeno je tokom 44-mjesečne opsade u kojoj je grad gotovo uništen, a oko 12.000 njegovih stanovnika ubijeno.

“Kao mlad čitao sam o vukovima na Jahorini i to me je uvijek podsjećalo na Sarajevo”, prisjeća se Trobec. “Zanimljivo je da je na konkurs za maskotu u tadašnjim jugoslavenskim dnevnim novinama stiglo 860 radova, a od toga je bio samo jedan vuk. Bilo je, recimo, 70-80 zečeva”, dodaje on. Glasovima čitalaca, Trobecov prijedlog je pobijedio.

Uspjeh Sarajeva bio je presedan – prije Jugoslavije, niti jedna komunistička država nije organizovala Zimske olimpijske igre.

Trebević, na kojem je bila bob staza, postao je artiljerijsko uporište.

Dvije skakaonice na Igmanu su uništene u ratnim sukobima, a ledena dvorana Zetra je zapaljena.

Predstojala je izgradnja novih sportskih objekata, saobraćajnica i smještajnih kapaciteta, u šta je uloženo tadašnjih 150 miliona američkih dolara.

Oni koji su u februaru 1984. bili u Sarajevu još se sjećaju uzbuđenja i optimizma koji je zavladao kada je ovaj grad, sa samo tri glasa prednosti, pobijedilo svog najvećeg rivala, japanski grad Sapporo, te proglašen domaćinom ZOI '84.

Velika prednost Sarajeva bio je njegov geografski položaj. S obzirom na činjenicu da je ovaj grad okružen planinama Igman, Bjelašnica, Jahorina i Trebević, sva takmičenja održavana su u radijusu od 30 km od centra grada.

Edin Ramović, tada 19-godišnjak, rado se sjeća tog vremena.

Namjera organizatora bila je da Sarajevo ucrta na karte svijeta kao novu destinacija za zimske sportove, ali sve do posljednjeg trenutka postojala je mogućnost da im nedostatak snijega pomrsi račune.

„Već '82. sam počeo skupljati suvenire i olimpijske rekvizite“, kaže Ramović, danas komercijalista u jednoj sarajevskoj banci. „U ljeto '83. sam otišao na more i počeo ove stvari prodavati strancima na plaži. Prodaja je išla toliko dobro da sam se po nekoliko puta vraćao u Sarajevo po robu. To je bio moj prvi posao i najbolji dosad.“ Najpoznatiji simbol ZOI ’84 je legendarna maskota Vučko, ideja slovenskog akademskog slikara Jože Trobeca.

6 broj 1, februar 2014.

Međutim, noć prije otvaranja Igara, snježna mećava riješila je ovaj problem.

Palo je toliko snijega da su stotine volontera, srednjoškolaca i vojnika JNA cijelu noć čistile tribine na stadionu Koševo kako bi sve bilo spremno za ceremoniju otvaranja Igara. Na spektakularnoj svečanosti održanoj 7. februara zapaljen je olimpijski plamen.

Napuštena skakaonica na planini Igman (Foto: Dražen Huterer)

Sarajlije su bile naročito ponosne na konstataciju mnogih posjetitelja i stranih zvaničnika da su to bile najbolje organizovane Olimpijske igre dotad.

Osam godina kasnije počeo je rat u Bosni i Hercegovini. Tri i po godine stanovnici Sarajeva bili su izloženi granatiranju i snajperskoj paljbi sa položaja bosanskih Srba oko grada i hiljade ljudi je ubijeno.

Od završetka rata naovamo nije bilo značajnijih inicijativa za obnovu objekata izgrađenih za potrebe ZOI ‘84, a Sarajevo nikad nije postalo značajan centar zimskog turizma kakav je moglo biti.

Dva najskuplja objekta – bob staza na Trebeviću i skakaonice na Igmanu – još uvijek su potpuno devastirani.

Nekoliko skijaških klubova djeluje na Bjelašnici i Jahorini, ali ove planine se danas koriste samo u rekreacijske svrhe, a ne kao centri za značajna sportska takmičenja. Čak i kada su u pitanju nešto jeftiniji zimski sportovi, poput brzog i umjetničkoj klizanja, treniranje na ledu moguće je samo dva do tri mjeseca godišnje, što nije ni izbliza dovoljno za nekoga ko želi učestvovati u ozbiljnim takmičenjima. „Olimpijski duh ne postoji, uglavnom zbog nedostatka novca“, kaže umjetnik Nebojša Šerić Šoba. „Kad bismo se ponovo počeli baviti skijaškim skokovima ili obnovili bob stazu, mogli bismo vratiti Sarajevo na svjetske mape. Ali malo je vjerovatno da će se to desiti.“

Hotel Igman, sagrađen za Olimpijadu 1984., izgorio 1993. (Foto: Dražen Huterer)

7 broj 1, februar 2014.

Zgrada gdje je do rata bio smješten Olimpijski muzej (Foto: Dražen Huterer)

Bobstaza na planini Trebević, uništena tokom rata (Foto: Dražen Huterer)

8 broj 1, februar 2014.

Čak je i Olimpijski muzej posvećen ZOI ‘84, smješten u prelijepoj staroj vili u centru grada, potpuno izgorio nakon granatiranja u aprilu 1992. godine Ipak, zahvaljujući tadašnjem direktoru ovog muzeja, Edinu Numankadiću, većina izložbenih predmeta je spašena. „Prije nego što je muzej granatiran i zapaljen, osjetio sam da će biti problema i onda sam sve predmete premjestio u podrum“, prisjeća se on.

Dok je zgrada nestajala u plamenu, a granatiranje se nastavljalo, Numankadić i ostali uposlenici muzeja su tri dana spašavali eksponate iz podruma i nosili ih u Zetru. „Ironija je u tome što je i Zetra kasnije granatirana i zapaljena“, kaže on. „Ali većina predmeta iz Olimpijskog muzeja nekim je čudom preživjela.“ Predmeti su ponovo izloženi kada je Jacques Rogge, direktor Međunarodnog olimpijskog komiteta, 2004. godine zvanično otvorio Olimpijski muzej na njegovoj privremenoj lokaciji, u obnovljenoj Zetri.

Stara zgrada muzeja još uvijek se obnavlja.

Umjetnik Damir Nikšić, poznat po svom satiričnim komentarima o životu u BiH, kaže da se za gubitak olimpijskog duha u Sarajevu ne može kriviti samo rat. „Za sve ove godine nakon Olimpijade, mi nismo uspjeli uspostaviti nikakvo relevantno periodično takmičenje, kup ili prvenstvo u bilo kojem od zimskih sportova, ni na jednom od olimpijskih borilišta“, kaže on. „To pokazuje da nismo u stanju postaviti dugoročne ciljeve i predano raditi na njihovom postizanju. Olimpijada 1984. je bila uspješna samo zato što se radilo o kratkoročnom projektu.“ Sarajevo se prije izvjesnog vremena pokušalo kandidovati za domaćina ZOI 2010, u nadi da će se na taj način bar djelomično vratiti optimizam i jedinstvo koji su vladali 1984. Kandidatura Sarajeva je odbijena uz objašnjenje da grad nema kapacitet, infrastrukturu i političko-ekonomsku stabilnost koje pogodan kandidat mora imati.

Međutim, Sarajevo nije odustalo. U januaru su u ovom gradu održane dvije međunarodne utakmice u hokeju na ledu, koje su privukle rekordan broj gledatelja, njih čak 14.000.

2017. godine Sarajevo će biti domaćin Evropskog olimpijskog zimskog festivala za mlade (EYOWF), u kojem će se 1.500 mladih sportista takmičiti u 16 disciplina na Igmanu, Jahorini i Bjelašnici. „Moramo ići korak po korak i ne odustajati lako“, kaže Pavle Krstić, univerzitetski predavač i član Saveza klizačkih sportova BiH. „Uskoro ćemo biti domaćini EYOWF-a, a možda ćemo jednog dana ponovo moći organizovati Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Ali to se ne može desiti preko noći. Moramo ponovo izgraditi čvrste temelje za zimske sportove, a ostalo će doći vremenom.”

Vučko oslikan na zidu klizališta ispred Zetre (Foto: Dražen Huterer)

9 broj 1, februar 2014.

Svjetska baština

Manastiri koji lebde Meteora U blizini rijeke Penej u Grčkoj, u podnožju planine Pind, iznad ravnice Tesalije, nalazi se niz geoloških čuda koja izbijaju iz zemlje. Njihovo ime je Meteora, što u prijevodu sa grčkog znači lebdeće stijene ili stijene obješene o nebo. Vjetar, voda i okrutna klima ovdje su isklesali divovske stubove od pješčenjaka, visoke i po nekoliko stotina metara. Na ovim stijenama su se još od 14. stoljeća gradili pravoslavni manastiri. Ukupno ih je izgrađeno 24, a do danas ih je ostalo samo 6 očuvanih. 1988. godine ovaj kompleks manastira postao je dio Svjetske baštine, kada je uvršten na UNESCO-ov popis. Veoma je teško prikazati riječima i slikom Meteoru, izraziti osjećaj nadmoćnosti detaljnim opisima. Duhovni značaj je iznad svih pisanih simbola i svih pokušaja objašnjavanja. Stoga će se ovaj članak osvrnuti na upoznavanje sa historijom ovih zapanjujućih zdanja.

Nastanak Nevjerovatne kamene kule manastira Meteora ili „viseće stijene“ su nastale povlačenjem mora prije 30 miliona godina. Prvi sakralni objekti se javljaju 985. godine, kada jednu od mnogobrojnih pećina naseljava monah po imenu Varnava. 1382. godine Svetogorski monah Atanasios, povlačeći se pred nadolazećim Turcima, dolazi u Tesaliju i biva fasciniran ljepotom stijena uzdignutih ka nebu. Ubrzo osniva prvi manastir Veliki Meteoron na visini od 623 metra, najviši manastir cijelog kompleksa.

Velika je tajna i nepoznanica kako su se prvi monasi popeli na tu visinu i počeli da grade manastir. Nedugo poslije izgradnje prvog manastira

Različiti teški pristupi manastirima

10 broj 1, februar 2014.

grade se i ostali, kojih je ukupno bilo 23. Do devetnaestog vijeka ostaje svega 6, koliko ih i danas ima. Pored spomenutog, tu se još nalaze: Varlaam, Agios Nikolaos, Roussanou, Agia Triada, Agios Stefanos.

Pristup manastirima U prošlosti se do manastira moglo stići jedino u mreži koja je čekrkom spuštana i podizana. Pristup manastirima na vrhovima kamenih stijena bio je izvorno izuzetno težak i pogibeljan, koristile su se duge ljestve od užadi, ili velike mreže kao kabine primitivnih dizala, kojima su se prebacivali ljudi i roba do objekata na vrhovima stijena (Manastir Varlaam je na stijeni visokoj 373 metra). Postoji priča da se Athanasios Koinovitis (osnivač prvog manastira u Meteori) nije uspeo na okomitu stijenu sam, nego ga je na stijenu donio orao. Do manastira Roussanou se do 1920. godine moglo doći samo u korpi koja je dizana pomoću kotura.

Tokom 1920-ih godina, za vrijeme obnove su uklesana stepeništa, kako bi se prenos materijala olakšao i manastiri postali pristupačniji.

Danas se bratstva monaha uvećavaju, a mnogobrojnim posjetiocima je omogućen pristup u ograničen dio manastirskog kompleksa. Ulaznice naplaćuje Grčka Nacionalna Turistička Organizacija, a prilog se može ostaviti pri ulasku u kompleks. Ispod vijenca manastira nalazi se mjesto Kalambaka, gdje posjetioci koji odluče da se tu zadrže mogu naći smještaj te brojne taverne i prodavnice suvenira. U novije vrijeme ovaj kraj sve češće posjećuje veliki broj free-climbera.

Dino Jozić, prva godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Kompleks manastira Meteora

Aktivni manastiri:

Sveti Manastir ili Veliki Meteoron je najveći manastir Meteora, a podignut je u 14. st. i obnavljan 1483. i 1552. godine. Njegova glavna atrakcija je muzej za turiste. Glavna crkva (katholikon) je posvećena Isusovom preobraženju oko 1387. godine, a oslikana je prilikom obnove manastira.

Manastir sv. Varlaama je drugi po veličini manastir Meteora, izgrađen 1541. godine, a ukrašen 1548. Stari refektorij (trpezarija) se koristi kao muzej, a sjeverno od Crkve Svih Svetih se nalazi Paraklesion (kapela koja ima ulaz izvana) izgrađen 1627. i oslikan 1637. godine.

Manastir Svetog Trojstva izgrađen je na jako visokoj litici 1475. godine, a obnavljan je više puta (1684., 1689., 1692. i 1741.)

Manastir sv. Nikole Anapausasa se sastoji od malene crkve iz 16. st. koju je oslikao kretski slikar Theophanis Strelitzas 1527. godine.

Manastir sv. Roussanou i sv. Barbare je osnovan polovinom 16. st., a oslikan 1560. godine.

Manastir sv. Stjepana je izgrađen u 16. st., na visoravni, a ne na litici. Oslikan je 1545. godine. Stradao je u Drugom svjetskom ratu, kada su ga Nacisti bombardirali vjerujući da se u njemu skriva pokret otpora. Nakon toga je napušten, a obnovile su ga i preuzele redovnice.

11 broj 1, februar 2014.

Tradicionalna arhitektura

Vaastu Shastra

Arhitektura prostora i vremena, svjetla i zvuka, ritma i oblika

Vaastu Shastra je tradicionalni indijski arhitektonski kanon koji, po predaji, seže još iz vremena koja prethode službeno datiranoj prošlosti i spada u kategoriju tzv. majonskih znanosti. Vaastu se, u širem smislu, odnosi na znanost o cjelokupnom prostoru, dok je arhitektura samo jedan od izdanaka tog znanja. U indijskoj kulturi se prenosi preko drevnih svetih spisa - Veda, tačnije, Pranava Veda (konkretan prijevod glasi - prvi i jedini (ispravan) spis). Lanac prenosioca tog znanja ide preko inicijata duhovne hinduske i džainističke tradicije Indije, arhitekata koji su gradili velika svetišta i gradove u staro i novije vrijeme. Najistaknutija ličnost današnjice na temu Vaastu Shastre je Ganapati Shtapati - Shilpi, arhitekt s adresom u Chennaiju, bivši dekan Arhitektonskog fakulteta u Tamilnaduu i osnivač Instituta za Majonske znanosti i tehnologiju u Tamilnaduu.

Za poznavanje Vaastu Shastre i njenog pravilnog implementiranja u graditeljstvu i arhitekturi mora se ući mnogo dublje u prirodu prostora. U svojim postulatima Vaastu Shastra sadrži čitavu paletu znanosti koje su, na prvi pogled, sasvim daleko od arhitekture i nisu ključne za njeno funkcioniranje. Matematika, astronomija, astrofizika i kvantna mehanika, potom geologija, geofizika, kiparstvo i antropologija u najširem smislu zajedno s arhitekturom kao konačnim rezultatom, čine Vaastu Shastru - znanost kojom se trebaju baviti samo prosvijetljeni, obrazovani ljudi s visokim etičkim načelima koji svojim opširnim znanjem žele pridonijeti ne samo graditeljstvu već i cjelokupnoj zajednici - čovječanstvu.

Vaastu se vrlo često naziva “indijskim Feng Shuijem”. Vaastu Shastra ne priznaje, ni u kojem slučaju, “brze lijekove” (npr. premještanje ogledala, mijenjanje boje namještaja ili biljaka u stanu...) za poremećeni tok energije, jer podrazumijeva da je tok energije baziran na osnovnim karakteristikama prostora, konstrukciji, projektiranoj osnovi, karakteristikama strana svijeta itd. Primjerice, Istok je povoljan pravac za postavljanje ulaza, no nesmotren arhitekt može zanemariti da je nepovoljno pozicionirati glavni otvor tačno na geometrijsku sredinu dužine zida, jer to potiče razvoj egocentrizma i manjak empatije između ukućana. Umjesto toga, vrata se pomiču za određenu, pažljivo izračunatu dimenziju. Iz cijele palete raznih dezinformacija i pogrešnih interpretacija proizlazi veoma pogrešan zaključak da je Vaastu duboko ukorijenjen u praznovjerje i fiksirane stavove koji nemaju mogućnost evolucije i prilagodbe, što je veoma daleko od istine. Kao i moderna zapadna arhitektura, ona tek nakon analize cijelog spektra uvjeta u kojem se gradi (tla, vjetra, klime, padavina, studioznih proračuna i analiza) može ostvariti svoj potencijal; no, za razliku od zapadne arhitekture, koja svojih mogućnosti postaje svjesna tek nakon otkrića novih materijala i tehnologija, Vaastu arhitekt stoji iza teze da je drevna mudrost poznavala prirodu stvari mnogo bolje i da ju je štetno zanemarivati, stoga uvijek iznova pronalazi inspiraciju u njoj.

Zgrada treba biti poput žice koja skladno vibrira na puls Univerzuma i tako koristiti čovjeku u punom smislu doma, hrama, aktivnog sudionika u procesu koji se odvija unutar njenih granica.

Hram Jain Mont Abu u Indiji - detalj stropa

12 broj 1, februar 2014.

Kroz povijest, Vaastu je služio primarno u gradnji hramova i tu se bez izuzetka besprijekorno primjenjivao, do najsitnijih detalja. Svaki predmet koji se unese u hinduistički hram mora biti izrađen po Vaastu principima. Međutim, kako je u indijskom društvu religija stil života, Vaastu je poznata znanstvena disciplina i stoga donekle prisutan u gradnji objekata svih namjena. Za gradnju su zaduženi Shtapatiji i Shilpiji - arhitekti i graditelji koji su Vaastu u mnogim instancama spustili na razinu puke dogme, pružajući djelomično ili apsolutno beskorisne usluge svojim klijentima. Da bi svoju reputaciju i moć držali daleko od neukog naroda, prebacivali su krivnju za nepotpune rezultate klijentovoj teškoj karmi ili volji bića iz nevidljivog svijeta.

Hram Jain Mont Abu u Indiji - enterijer

Arhitekti su formirali udruženja (gilde) koja su pružala kompletne građevinske usluge: projektiranje, kamenorezačke, tesarske i kiparske radove i tako održavali vrijednost timskog rada i suradnje unutar društva.

Po predaji, arhitekti i građevinci su se pojavili iz lica samog Brahmana, vrhovnog hinduističkog božanstva.

Usprkos nedostatku ili teškoj borbi za tačne i provjerene podatke o metodama projektiranja i planiranja prostora, možemo izvući nekoliko principa u presjeku svih izrečenih tvrdnji.

Pet velikih elemenata ili “Panchamahabhoot” - Zrak, Vatra, Voda, Zemlja i Sveprožimajuća supstanca - Akasha, formiraju sav vidljivi i nevidljivi svijet; pripadaju im svakom po jedna strana kuće (+ centralni dio) Vaastu poznaje 8 glavnih strana svijeta i još 108 pravaca rasprostiranja energije od centra. Kvadratni modularni plan se poravnava sa energetskim meridijanima Zemlje, kako ne bi proizvodio energetske smetnje za ukućane. Arhitekti i kamenoklesari bi njihove karakteristike mogli povoljno koristiti. Primjerice, Sjeveroistok u kući predstavlja najosjetljivije mjesto u objektu, naziva se ISANYA i simboliziran je mjestom gdje se nalazi glava “Vaastu Purushe”, energije zemlje, stoga kao “glava kuće” ukazuje na mjesto gdje se obavlja neka duhovna djelatnost ili intelektualni rad, ako osoba nije religiozna.

Matrica po kojoj se vrši projektiranje gabarita objekta je sastavljena iz kvadrata ili je u cijelosti kvadrat ili, u rijetkim slučajevima, konkavni ili konveksni poligon (izbjegava se kružni tlocrt) - simbolizira vibrantno tkanje svih fizikalnih pojava. Po mogućnosti mreža se poravnava s glavnim Zemljinim energetskim pravcima u smjeru sjever-jug i istok-zapad.

U presjeku (modularne) mreže vrši se nepolarizirana vrtnja; središnji prostor objekta se ostavlja praznim i nefunkcionalnim, a njegove dimenzije se pažljivo izračunavaju. To je mjesto elementa Akashe, sveenergizirajuće i sveprožimajuće tvari.

Svaki kut i pravac kuće se pripisuje pojedinom elementu a arhitekt ima zadatak pravilno planirati raspored prostorija u skladu s njima.

Dimenzioniranje svakog elementa konstrukcije se vrši po utvrđenim proporcijama savršenog čovjeka, a dimenzije variraju od dimenzije vrha palca do visine kompletne ljudske figure.

Priča o Vaastu Shastri je ona o opisanom, izgrađenom (utjelovljenom Apsolutnom) prostoru, dok se termin “Vastu” nikako ne bi smio koristiti u jednakom kontekstu. Termin “Vastu” odnosi se na primordijalnu nemanifestiranu, potencijalnu energiju. To je energija putem koje se manifestiraju sve pojavne forme. Kroz povijest se u mnogim kulturama ova energija različito nazivala. Religije su je opisivale kao Boga ili Brahmana, a znanost kao kvantno polje. Vastu je nemanifestirana, beskonačna energija. Tumačenjem korijena riječi “Vas” i usporedbom riječi “Vas “ i “Vaas” možemo razjasniti razliku između ova dva pojma.

Vas - sjati, isijavati, ući u neki prostor, obitavati, postati svjetlo, supstanca, kohabitirati.

Vaas - namirisati, parfimirati, biti čvrst ili učvrstiti, obitavalište.

S obzirom na kompleksnost i vrijednost tog učenja, u Indiji a pogotovo u ostatku svijeta, ne postoji mnogo ljudi koji su pravilno upućeni u sve tajne Vaastu Shastre. Tajne se čuvaju već stoljećima, prenose se samo unutar kaste Brahmina a zainteresirani aspiranti tokom života dobiju nekad tek nešto više od blage predstave što predstavlja Vaastu Shastra.

Stoga se nećemo upuštati u ishitrene zaključke, 108 tajni Vaastua je u spisima koji nama nisu dostupni, a oni koji ih njeguju od iskvarenosti i pogrešnog tumačenja već stoljećima rade odličan posao. Naše je da uživamo u slikama objekata i nadamo se da ćemo jednog dana izbliza doživjeti očaravajuću arhitekturu drevne Indije.

Ivana Jasak, druga godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

13 broj 1, februar 2014.

Antropometrija mosta Konstruktivna rješenja kamenih mostova u Bosni i Hercegovini za vrijeme Osmanskog carstva „Čovjek je mjera svih stvari.“ - Protagora

Ćuprija u Stocu, XVI vijek

Kozija ćuprija, XVI vijek

Most Mehmed-paše Sokolovića, XVI vijek

Most na Žepi, kraj XVI vijeka

# vernakularna arhitektura Vernakularna arhitektura je termin koji se koristi kako bi se kategorizirali graditeljski poduhvati materijalizirani bez učešća arhitekte ili profesionalnog graditelja. Možda najhumaniji oblik graditeljstva, to je arhitektura živih prostora. Okvir stanovanja, objekat u kojem se stanovanje odvija, u slučaju vernakularne arhitekture postaje aktivan učesnik tog procesa. Struktura nije monolitna i zanemariva. Osim svoje prvobitne funkcije - da natkriva i štiti, struktura živi i raste oko svojih korisnika, prilagođava se obliku čovjeka, porodice i društva. Vernakularnu arhitekturu karakterišu odrednice njenog geografskog ekumena, u određenom aspektu mogli bismo reći da je ova vrsta graditeljstva ono što je na suprotnoj strani ljestvice od internacionalnog stila, jedan potpuno individualistički, privatni, intimni pristup prostorima, gdje arhitektura postaje skulpturalna u svom nastojanju da prikaže psihološke odlike korisnika i sociološko uređenje koje se u njoj odvija, odnosno arhitektura postaje izražajno sredstvo svakog pojedinca. Prema tome, govorimo o antropometrijskom pristupu. # održivost Ovu vrstu graditeljstva snažno oblikuju sociološki fenomeni određenog prostora, kao i geomorfološke, klimatske i vegetacijske karakteristike. U ovom slučaju bitno je povući liniju razlike između Islamske i Osmanlijske arhitekture, kao dva pojma koja, iako usko vezana, ne obuhvataju ni isti geografski prostor niti vremenski potez te dalje naglasiti da čak ni Osmanlijska arhitektura, kao relativno uži pojam od pomenuta dva, ne predstavlja unificiran sistem, već određeni slijed modifikacija koje je lokalna arhitektura pretrpjela. Ovakve modifikacije dolazile su iz potrebe da se unaprijedi kvalitet života, dakle primarni značaj davao se funkciji objekta, u sudjelovanju s njegovim neposrednim okruženjem, tako da postoji primjetna razlika između graditeljstva u različitim dijelovima Osmanskog carstva u određenom vremenskom periodu. Ipak, postoji jedinstvena ideja koja se ponavlja bez obzira na okolnosti u kojim se arhitektura stvara, logičan princip gdje čovjek djeluje u svom manevarskom prostoru, a to je održivost. Ideja sa kojom se sadašnjica hvata u koštac, postojala je sama po sebi mnogo prije nego je definirana, i njena praktična upotreba bila je vrlo jasna i jednostavna - svi resursi lokaliteta se koriste u gradnji.

Nije bilo nemoguće transportirati određene sirovine sa jedne lokacije na drugu, što se i dešavalo u slučaju impozantnih rješenja, ali nije bilo potrebno, jer nije postojala takva vrsta sujete i neekonomičnosti u arhitektonskom oblikovanju. Na prostoru Bosne i Hercegovine, ovaj princip se ogledao u intenzivnoj upotrebi kamena i drveta te njihovim konstruktivnim ulogama koje proizilaze iz empirije. # antopometrija, aršin Zbog čega antropometrija mosta? Kada govorimo o terminu vernakularne arhitekture, njena najintenzivnija, najbolja „kanonizirana” materijalizacija je stambena kuća. Međutim, upravo zbog tendencije da ono što odgovara humanim arhitektonskim potrebama stavljamo u prvi plan, često zanemarujemo estetiku konstrukcije - čiji je najelegantniji primjer struktura mosta. Njegova antropometrija, međutim, ne bazira se samo na simboličnom principu vernakularnog, gdje čovjek stvara sebi udobne prostore, on je matematički podređen mjeri čovjeka - mjeri aršin. Nastao prema proporciji ljudskog tijela („razdaljina od vrhova ručnih prsta do ramena”), aršin se u literaturi spominje u svoje četiri podvrste - endeze, čaršijski, graditeljski i veliki čaršijski. U slučaju graditeljskog ili neimarskog aršina javlja se analogija sa korakom/koračajem te rimskim pasusom (cca 75 cm). Ova cifra od 75 cm također se pojavljuje kod Corbusiera u Le Moduloru. # turski malter Osmanlijski most u Bosni i Hercegovini bazira se na principu rimskog mosta, intuitivnom i empirijskom, i ne dolazi do velikih promjena u geometriji mosta, što na svoj način svjedoči o kvaliteti odabranih formi i relativno jednostavnom statičkom sistemu koji je moguće ponavljati. Ono što daje autentičnost ovim strukturama je upotreba autohtonih materijala i sudjelovanje konstrukcije sa specifičnom topografijom. Specifičan tehnološki iskorak koji je najbolje vidljiv na ovoj vrsti konstrukcija je tzv. turski malter, odnosno rješavanje problema vodonepropusnosti.

14 broj 1, februar 2014.

Kolovozna konstrukcija mosta pokriva se turskom kaldrmom, od obrađene i lomljene kamene mase ili krupnih oblutaka, koji se polažu u krečni hidraulični malter. U ovaj malter dodaje se crvenica - zemljana masa koja sadrži veći postotak oksida, čime kolovozna konstrukcija dobija određenu vrstu hidroizolacionog sloja.

Generalno, malter je smjesa krečne kaše i pijeska koji na vazduhu otvrdne, jer se sušenjem iz njega gubi mehanički vezana voda. U literaturi se spominje veliki dijapazon malterskih modaliteta, međutim ono što se izdvaja kao osnovni tip krečnog maltera spravlja se od jedne trećine vrućeg kreča i dvije trećine kvarcnog pijeska, gdje toplota iz kreča izaziva promjene na strukturi pijeska i daje mu karakteristike hidrauličkog.

Princip održivosti, koji je u većem mjerilu relativno novi trend u arhitekturi i još uvijek predstavlja kamen spoticanja, interesantno i jednostavno je riješen na slučaju turskog maltera, gdje se u osnovnu masu, iz funkcionalnih ili estetskih potreba, dodaju različiti sastojci, svi dostupni u blizini lokacije gradnje: a/ radi boje i čvrstoće dodavana je mljevena opeka i ponegdje crvena zemlja. Ovaj malter najčešće se koristio za čeone zidove i korkaluke. b/ u cilju postizanja hidrauličkih svojstava u osnovni malter dodavani su aditivi koji su mu omogućavali stvrdnjavanje u vodi i vodonepropusnost: - želatinozne mase iz bjelanjka - gumi arabika (arapska guma, ljepilo) rastvorena u maslinovom ulju - murga - talog iz maslinovog ulja - tutkalo - žele iz ukuhanih životinjskih kostiju i tetiva. Ovaj malter najčešće se koristio kod vezivanja riječnih stupova i svodova. c/ za povećanje elastičnosti i čvrstoće koristili su se kozja dlaka, lanena vlakna i korasanska trava.

Ispune kamenih mostova manjeg i srednjeg raspona uglavnom se rade od sitnije i krupnije lomljene kamene mase, krupnog riječnog i šljunkovitog materijala i kamenih oblutaka. Kao vezivo ovih kamenih blokova upotrebljavan je malter sa većom količinom kreča i riječni pijesak granulacije do 5 mm. Malter sa zasićenom koncentracijom kreča omogućava značajno povećanje čvrstoće ispune, jer vremenom dolazi do kalcifikacije i čvrstog povezivanja kamenih blokova i maltera u jedinstvenu kompaktnu masu te se čvrstoća povećava čak dva do tri puta.

Detalj zidanja konstrukcije većine svodova iz otomanskog perioda

Kada govorimo o odabiru materijala, on je uglavnom vezan za područje na kojem se gradi, tako da se susrećemo sa više vrsta autohtonog kamena upotrebljenog na gradnji mostovnih konstrukcija, npr. lakše obradivi vapnenac za svodove, granit za riječne stubove i kolovoznu trasu, kristalna sedra za čeone zidove i mehki krečnjak za ispune. Ovisno o funkciji i položaju, kamen se manje ili više obrađuje, npr. grubo obrađeni kamen koristi kod manje bitnih konstruktivnih elemenata, a pločasti lomljeni kameni blok se uglavnom koristi za izradu ispuna. Pored kamena, koristi se krečni malter, kovano željezo i olovo za međusobnu vezu kamenih blokova, kao i drvena građa za izradu skela. Željezo se nakon kovanja talilo u maslinovom ulju i time se usporavala oksidacija/hrđanje, a potom se koristilo za zatege kod svodova i kamene spojnice - pijavice. Slično metodi koja se provodi kod ugrađivanja armature za prednapregnuti beton, zatege su se ugrađivale u konstrukciju i zagrijavale u središnjem dijelu, a hladni krajevi su se zaljevali istopljenim olovom. Budući da se čelik hladi sporije od olova, krajevi bi se prvo fiksirali, a potom bi se željezni štap ohladio, što je omogućavalo prvo istezanje, a potom hlađenje, odnosno skupljanje.

Ako zaobiđemo romantični simbolizam mosta, i nastavimo dalje, preko puke pojavnosti historije i u problem uđemo čisto sa tehnološkog aspekta, mogli bismo uvidjeti koliko smo sujetni i ograničeni postali u svojoj ideji napredne civilizacije. Naučili smo na drugi način artikulisati statičke principe, ali u biti nije došlo do velike promjene samog principa. Historija nije estetska pojava, i ako je tako tretiramo, gubimo korijen znanja, ako ne razumijemo koja je logika dovela do našeg postojanja, nećemo znati ni šta činiti sa datim postojanjem. Ako želimo arhitekturu dići na određeni nivo, moramo poznavati kako je došla do trenutnog nivoa. Ako želimo raditi u korist arhitekture, moramo ostati skromni, prema arhitekturi i prema vremenu.

Kolovozna konstrukcija, ispuna i konstrukcija svoda na kamenoj mostovnoj konstrukciji ˝Kozija ćuprija˝ u Sarajevu - poprečni presjek

Fatima Musić, treća godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

15 broj 1, februar 2014.

BRUTALIZAM George A. TakoudesWiliam W. Backus bolnica, Norwich, Connecticut, 1960-e

Tadao Ando, Crkva svjetla, Ibaraki, Japan, 1989.

Clorindo Testa, Banka Londona, Buenos Aires, Argentina, 1959. – 1966.

Alison and Peter Smithson, Srednja skola, Hunstanton 1949. – 1954.

16 broj 1, februar 2014.

Brutalizam je stil u arhitekturi koji je bio veoma zastupljen u periodu od 1950-ih do sredine 1970-ih godina, nastao iz pravca modernizma. Karakteristike objekata građenih u tom periodu su linearnost, asocijacija na tvrđave i oblik kocke, a često kompletnim objektom dominira betonska konstrukcija. Stil je bio prvobitno namijenjen zgradama vlade, stambenim objektima i šoping centrima, da bi se stvorile funkcionalne strukture za manje cijene, ali se ovakav dizajn vremenom počeo primjenjivati i na objektima drugih funkcija, kao što su fakulteti.

Prema kritikama, ovaj stil je neumoljiv, obzirom na “hladnu” pojavu objekata koji projiciraju atmosferu totalitarizma, kao i asocijaciju na nedovršene objekte zbog materijala koji ne pruža adekvatnu zaštitu u određenim klimatskim zonama, a fasade su izložene crtačima grafita. Uprkos tome, stil cijene oni koji primjenjuju neke ugaone karakteristike iz ovog perioda na svoje objekte, ali zaobljenije i unaprijeđene (prepoznatljivo na objektima u Izraelu i Latinoamerici).

Ime ovom stilu su dali Engleski arhitekti Alison i Peter Smithson 1953. godine, od francuskih izraza beton brut ili “sirovi beton” - fraza kojom je Le Corbusier opisivao beton na kojem ostaju teksture dasaka koje su korištene za oplatu, poznat i kao “goli beton”. Detalj je primijenjen na mnogim njegovim objektima izgrađenim u periodu nakon II svjetskog rata. Fraza je dobila na značenju kada ju je britanski arhitektonski kritičar Reyner Banham upotrijebio u naslovu svoje knjige “Novi brutalizam: etika ili estetika?” da bi okarakterizirao tada uspostavljene arhitektonske pristupe, naročito u Evropi.

Najpoznatiji primjeri rane brutalističke arhitekture su djela francuskog arhitekte Le Corbusiera, naročito Unité d’habitation (1952.) i zgrada sekretarijata u Chandigarhu u Indiji (1953.). Među arhitekte koji su povezani sa brutalizmom u Ujedinjenom Kraljevstvu spadaju: Alison i Peter Smithson, Richard Seifert, Basil Spence, John Bancroft i drugi. Predstavnici brutalističkog stila u SAD su Paul Rudolph i Ralph Rapson, a Walter Netsch je američki arhitekt poznat po svojim brutalističkim akademskim zgradama.

Arhitekti bliži današnjici, I.M. Pei i Tadao Ando su dizajnirali primijećena brutalistička djela.

Dino Sofić, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Le Corbusier, Unité d’habitation, Marseille, Francuska 1952.

17 broj 1, februar 2014.

Neimar memorijalne arhitekture Bogdan Bogdanović

Bogdan Bogdanović je jedan od najpoznatijih i najznačajnijih jugoslavenskih arhitekata, filozofa, pisaca i skulptora. Rođen je u Beogradu, gdje je završio školovanje i proveo veći dio svoga života. Radio je kao profesor, a kasnije i kao dekan Arhitektonskog fakulteta na Univerzitetu u Beogradu.

Pored arhitekture, bavio se i politikom. Od 1982. - 1986. godine je djelovao kao gradonačelnik Beograda. Za sebe kao o političaru kaže: “No, politika mi se nije sviđala, bio sam političar jer je u ono vrijeme bila takva situacija da sam smatrao da to moram biti.

Reagirao sam prema svom temperamentu, a prema tome su onda došle i kontrareakcije.”

Nakon sukoba sa Slobodanom Miloševićem odlazi u Beč, gdje ostaje do smrti 2010. godine.

Nakon završenog studija ostaje na fakultetu kao asistent na katedri za urbanizam. On odbija da se bavi jugoslavenskom arhitekturom, koja je prema njegovim riječima u to vrijeme bila jadna. Njegova nadrealistička arhitektura se nije uklapala u siromašnu i funkcionalističku ahitekturu koja je bila zastupljena na ovim prostorima. Nije želio da projektuje “betonske kovčege sa dvije vrste prozora” kako je nazivao stambene objekte. Umjesto toga se odlučuje za skulpturu, gdje je najbolje iskazao svoju kreativnost. Bogdanovićeva djela su puna ornamentike i simbolike, a arhitektonska kompozicija postaje važnija od samog spomenika. Većina njegovih spomenika je posvećena žrtvama Drugog svjetskog rata. Ipak, on nije nikada primjenjivao simbole smrti i stradanja, nego života i nade. Njegovi spomenici izviru iz samog pejzaža i predstavljaju arhitektonsku cjelinu sa prirodom i okruženjem u kojem se nalaze.

Dobitnik je više nagrada, među kojima su: Oktobarska nagrada grada Beograda za Spomengroblje žrtava fašizma u Sremskoj Mitrovici (1961.), nagrada za spomenik Cvijet u Jasenovcu (1966.), Sedmojulska nagrada (1979.), Nagrada AVNOJ-a (1981.) i Herderova nagrada (1997.).

Nakon osvojenog konkursa za spomenik Jevrejskim žrtvama fašizma 1951. godine, pa sve do 1981. godine Tito ga određuje da radi na preko dvadeset antifašističkih spomenika i memorijalnih centara.

Uz originalnost i izuzetno snažan utisak koji ostavlja spomenik, zanimljivo je spomenuti ugrađivanje fragmenata, pa i cijelih nadgrobnih ploča ispisanih hebrejskim tekstom, čije se porijeklo veže za Staro jevrejsko groblje na Paliluli.

U najznačajnija djela memorijalne arhitekuture Bogdana Bogdanovića spadaju: Spomenik Jevrejskim žrtvama fašizma; Beograd, 1951. – 1952.

Partizanski spomenik; Mostar, 1959. - 1965.

Nepobeđeni; Prilep, 1961.

Slobodište; Kruševac, 1965.

Kameni cvijet; Jasenovac, 1966.

Spomen-park Garavice sa kenotafima žrtava fašizma; Bihać, 1969. - 1981.

Grupni kenotafi žrtava; Travnik, 1971. – 1975.

Spomen park Dudik; Vukovar, 1978. – 1980.

Popina; Trstenik – 1979. – 1981.

Spomenik Jevrejskim žrtvama fašizma, Beograd

18 broj 1, februar 2014.

Partizanski spomenik, Mostar

Partizanski spomenik, Mostar

Partizansko spomen - groblje u Mostaru je kompleksan projekat jer sadrži elemente urbanističkog, arhitektonskog, pejzažnog i skulpturalnog rješenja. Ostvareno je jedistvo elemenata kamena, vode i zelenila, zahvaljujući kojem se ne može steći dojam da se radi o spomen obilježju, nego o parkovskoj površini, sa koje se pružaju izvanredne vizure na grad i na rijeku Neretvu. Prema riječima autora, „koristeći univerzalnu simboliku elemenata sunca, planeta i mjeseca, spomenik postaje blizak svim ljudima i uspijeva se nametnuti kao autentični element prostora“.

Spomen park Garavice Spomen park Garavice

Spomen obilježje u Garavicama je podignuto u znak sjećanja na žrtve masovnog pokolja u Drugom svjetskom ratu. Spomenik je u prilično dobrom fizičkom stanju. Na kenotafima nema primjetnih fizičkih oštećenja iz prethodnog rata, ali su uočljive degradacije nastale uticajem vremena i neodržavanja fizičkih struktura.

Većina kenotafa je obrasla vegetacijom i degradirana grafitima.

Zbog neodržavanja je i širi prostor zarastao vegetacijom, pa je pristupačnost spomeniku uveliko ograničena, a u pojedinim periodima godine i nemoguća.

Kameni cvijet, Jasenovac „Ja sam ‘Jasenovačkim cvijetom’ obilježio život – strašan je zločin koji se u Jasenovcu događao, ali je važno prikazati i ono što će biti poslije.“ Bogdanović je na mjestu logora, koji je bio poprište ubijanja i mučenja, dizajnirao betonski cvijet, simbol nježnosti i ljepote.

I sama činjenica da je cvijet sagrađen od betona ima svoju simboliku. Kada se posjetitelj za vrijeme toplog, sunčanog dana nađe unutar spomenika, temperatura postaje iznimno visoka, što mu stvara dojam da se nalazi usred pakla, čime se opisuje jasenovački logor. Bogdanović je na tom mjestu ostvario cvijet, simbol života i ponovnog rađanja, što upravo karakterizira njegovu želju. On ne želi da se narodi prepiru i svađaju, nego da nakon užasa koji su se ovdje dogodili zavlada pomirenje i prestanak nasljeđivanja mržnje s koljena na koljeno.

Kameni cvijet, Jasenovac

Slobodište, Kruševac Na prijedlog Dobrice Ćosića, prvoborca Rasinskog partizanskog odreda, Bogdanović je realizovao spomenik u periodu od 1960. do 1965. godine. Spomenik je građen sa sljedećim natpisom: “Pod ovim nebom, čovječe, uspravi se. Kruh i sloboda isto su nama”.

Slobodište predstavlja jedinstven spomenik strijeljanim žrtvama.

Grobnice nemaju nikakva obilježja, nego se svode na dvije zelene humke sa natpisnom pločom u travi. Osnovni elementi spomenika su: humke, „kapija smrti“, „dolina pošte“ sa 12 kamenih ptica i „dolina živih“, amfiteatar sa pozornicom i gledalištem. Suštinski element i povod kompleksa predstavlja „Stratište“.

Slobodište, Kruševac

Spomen park Dudik, Vukovar Park je podignut na lokaciji na kojoj je tokom fašističke okupacije pobijeno nekoliko stotina civila i partizana. Pet stiliziranih kupa simbolizira plamen, a uokolo se nalazi niz kamenih cvjetova s epitafima koji veličaju slobodu. Na kamenim cvjetovima nalaze se epitafi: “Putniče, koji si u budućnost krenuo, zastani i na ovom izvorištu napij se bistrinom vode, ljepotom slobode, ljubavlju onih koji za nju dadoše živote“, „Oj dudovi, vi dudovi stari, da li vaša duša krvari za onima koji su tu pali i slobodu krvlju zasijali, nisu oni samo tiha trava, već zvjezdani trag nezaborava...”

Spomen park Dudik, Vukovar

Ermin Hadžić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

19 broj 1, februar 2014.

Svečana promocija knjige „Arhitektura Jugoslavije 1945–1990“ akademika Ivana Štrausa održana je u sklopu Sarajevo Green Design Festivala u Umjetničkoj galeriji BiH 5.10.2013. „Prvenstveni cilj ove hronike je nastojanje autora da se povežu sve niti tokova i tendencija arhitektonskog stvaralaštva u Jugoslaviji od Drugog svjetskog rata kroz period od četrdeset pet godina. Ona nije prosti zbir do sada publikovanih ocjena, kritika i prikaza o arhitektonskim dometima, niti statistički popis graditeljskih ostvarenja koja su na raznim stranama zemlje kroz izložbe, bijenala, trijenala i salone - državne, republičke, regionalne ili lokalne - dobila neku od brojnih nagrada i priznanja. Štaviše, hroničar se, zahvaljujući mogućnosti da najveći broj vrhunskih ostvarenja u Jugoslaviji upozna, uvjerio da postoje realizacije nespornih arhitektonskih kvaliteta koje nisu imale i odgovarajući publicitet, kao i da postoje sasvim obratni slučajevi zahvaljujući činjenici da su djela bila u gradovima značajnih, utjecajnih ili visokotiražnih informativnih medija.“ ... „U ovoj hronici savremene poslijeratne arhitekture nema općenitosti niti neodređenosti, a izbjegnuto je i šturo nabrajanje svih onih arhitekata koji su veoma produktivno i sa visokom graditeljskom stručnosću dali svoj doprinos u nekom od perioda u četrdesetpetogodišnjem razvoju arhitekture u našoj zemlji. Svoje mjesto u njoj imaju samo oni kreatori koji su na mukotrpnom putu arhitektonskog stvaralaštva postavili značajne repere po kojima se može pratiti rast i razvoj graditeljske misli, repere koji su u korelaciji sa tokovima i tendencijama na sceni svjetske arhitekture.“ (iz uvoda prvog izdanja)

„U uvodu prvog izdanja ove hronike o razvoju savremene arhitektonske misli i prakse na prostoru države Jugoslavije od 1945. do 1990. godine, pisane krajem 1990. godine, rekao sam sve ono sto bih i danas ponovio. U tim godinama bio sam Jugoslaven, politički nezainteresiran, ideološki ravnodušan, u poslu slobodan i neometan, a moje interesovanje i djelovanje bili su usmjereni samo prema zadovoljstvima koje mi je pružala arhitektura. Ova hronika je promovirana 1990. godine u Beogradu, ali nije dospjela u sve veće gradove tadašnje države tako da su mnogi zainteresirani - pogotovo arhitekti i biblioteke - ostali bez mogućnosti da je nabave, direktno ili putem narudžbe. Razlog tome je bio raspad Jugoslavije, proglašenje nezavisnosti svake od dotadašnjih republika unutar federativnog uređenja zemlje i unutar granica koje su ucrtane 1943. godine, te oružani sukobi nastali strašnim osjećajima iznenadne međusobne mržnje nakon 45 godina zajedničkog života.“ ... „Nažalost, u dopuni ovog izdanja hronike bilo je neophodno iznijeti činjenicu o ratnoj sudbini dvadesetak značajnih arhitektonskih djela kojih više nema na mapi ex-Jugoslavije. U bezumnom rušenju vlastite države u „odbrani“ novostečenog višestranačkog jednoumlja stradali su i brojni historijski spomenici ranijih civilizacija - Dubrovnik i Vukovar prije svih, vrijedne graditeljske i ambijentalne cjeline kao Stari most u Mostaru, te crkve katolika i pravoslavnih, i veliki broj džamija od kojih su neke na UNESCO-vom popisu kulturne baštine naše civilizacije. Ništa manje nije tragično ni rušenje unutar vlastitih granica nakon što su narodi postali presretni na svojoj zemlji, konačno slobodni i nezavisni. Bez razumnog opravdanja, svi su, kao po nekom dogovoru, rušili - a i sada ruše – sve što je ometalo ili ometa gradnju novih hramova. Ovog puta hramova ratnog profiterstva i korupcije: mamutski trgovački centri, impozantne banke, raskošni hoteli, prostrane rezidencije i sve ono što je moglo poslužiti pranju novca bez pokrića.“ (iz uvoda drugog izdanja)

20 broj 1, februar 2014.

Razgovor sa arhitektom

Ivan Štraus ...Konkursi su prilika da radite nešto što niste, i što ne biste nikada dobili u svojoj sredini ili što sredina uopšte ne treba...

"Ivan Štraus je kompletna arhitektonska i umjetnička ličnost. On je na prvom mjestu čovjek ideja i kreator prostora, ali on je i arhitekt-graditelj i arhitekt-publicist. ...Objekti koje je Ivan Štraus projektovao u posljednje vrijeme, u godinama zrele arhitektonske aktivnosti, predstavljaju malu antologiju specifičnih formi – čistih u svojoj geometriji, snažnih u svojim proporcijama, razigranih ali discipliniranih u svojim ritmičkim kompozicijama i vrlo često smjelih u konstruktivnih rješenjima. Upravo u periodu njegove zrelosti kao umjetnika, forme njegovih objekata su sve smjelije, perfekcija detalja sve naglašenija, likovni vokabular kojim oblikuje svoj svijet arhitekture sve bogatiji."

Akademik Husref Redžić, Sarajevo (iz prijedloga kandidature za izbor Ivana Štrausa u Akademiju nauka BiH 1984.)

Arhitekt Ivan Štraus nam je u opuštenom razgovoru, uz brojne digresije i duhovite dosjetke, prenio mnogo zanimljivih priča, kako o arhitekturi tako i o drugim temama. Za sebe kaže da ne propušta priliku da razgovara o arhitekturi pa nam je uz osmijeh pričao o svojim studentskim danima u Zagrebu i Sarajevu, o svom prvom objektu - maloj plavoj osnovnoj školi na Jablaničkom jezeru u Ostrožcu i nekadašnjim prilikama i strujama koje su imale značajan uticaj na arhitekturu vremena i njegov profesionalni napredak. Govorio nam je o svom poznanstvu sa drugim velikanima arhitekture - Bogdanom Bogdanovićem i Jean Nouvelom, kao i o životu i radu bosanskohercegovačkog bauhausovca Selmana Selmanagića o kojem uskoro možete čitati u knjizi “Selman Selmanagić i Bauhaus” autora prof. dr sc. Aide Abadžić-Hodžić.

Listajući časopis „Arh“, koji je uređivao od 1963. godine, govorio je o značaju časopisa za arhitekturu kao svjedočanstvu dešavanja i konkursnih rješenja koja bi, da nisu zabilježena, bila zaboravljena.

Pričao nam je o tradicionalnim izložbama ili besjedama novih članova akademije te nam ustupio svoju dosad neobjavljenu besjedu iz 1986. godine, koju objavljujemo u cjelosti.

Ivan Štraus, foto: Haris Bulić

Arhitekt Ivan Štraus rođen je 1928. godine. Studij arhitekture započeo je u Zagrebu 1947. godine, a diplomirao je 1958. godine na Tehničkom fakultetu u Sarajevu. Djelatnost projektanta započeo je kao student arhitekture, 1952. godine, svojim prvim i uspješnim učestvovanjem na arhitektonskom konkursu. Od tada je osvojio tridesetak vodećih nagrada na javnim jugoslavenskim natječajima, a na dva internacionalna arhitektonska konkursa prve nagrade - 1964. godine za zgrade Glavne pošte, Ministarstva PTT-a i Uprave telekomunikacija u Adis Abebi, Etiopija (sa Z. Kovačevićem) i 1973. godine za zgradu opere u Sofiji, Bugarska (sa H. Muhasilovićem). Realizirao je niz objekata, od kojih neke na osnovu nagrađenih natječajnih ideja. Značajem se izdvajaju Glavna pošta, Ministarstvo PTT-a i Uprava telekomunikacija Etiopije u Adis Abebi; u Sarajevu Poslovni centar UNIS, zgrada Elektroprivrede BiH, hotel Holiday Inn, Šoping centar sa tri stambene kule; u Beogradu Muzej avijacije; u Nikšiću hotel Onogošt; u Slanom hotel Osmine; u Derventi Dom armije; olimpijski Press-centar na Bjelašnici; župna crkva u Zoviku kraj Brčkog.

Godine 1965. nagrađen je Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva; 1978. godine nagradom Republike Bosne i Hercegovine za arhitektonski opus, a 1990. godine Saveznom nagradom Borbe za najuspjelije arhitektonsko ostvarenje u Jugoslaviji u prethodnoj godini - Muzej avijacije u Beogradu. 1984. izabran je za dopisnog člana, a 1995. za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti BiH. 2012. godine je u Beogradu izabran za inostranog člana Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Tokom 1973. i 1974. godine prezentirao je svoje djelovanje kao arhitekt samostalnom izložbom u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu; a 1986. i 1987. godine retrospekciju svoje aktivnosti kroz 25 godina u Sarajevu, Skoplju, Beogradu, Ljubljani i Novom Sadu. Bio je čest učesnik kolektivnih arhitektonskih izložbi, u New Yorku u okviru izložbe „Yugoslav architecture 1977-1984“, u Beogradu na izložbi „11 istaknutih arhitekata Jugoslavije“ te u Sarajevu, Zagrebu, Budimpešti i Mariboru u okviru izložbe „Arhitekti­ akademici Bosne i Hercegovine“.

Godine 1977. izdao je hroniku „Nova bosanskohercegovačka arhitektura“, 1987. godine jedan je od autora knjige „Arhitektura XX vijeka“ u ediciji „Umjetnost na tlu Jugoslavije“, na osnovu koje nastaje knjiga „15 godina bosanskohercegovačke arhitekture“. Godine 1991. izdao je hroniku „Arhitektura Jugoslavije 1945-1990“, u Parizu je 1994. godine štampan njegov dnevnik „Sarajevo - l’architecte et les barbares“ na francuskom jeziku, 1995. na bosanskom jeziku pod nazivom „Arhitekt i barbari“, a 1998. izašla je hronika „Arhitektura Bosne i Hercegovine 1945-1995“.

2002. godine ANUBiH je publicirala monografiju „Ivan Štraus, arhitekt ‘52-’02“. Godine 2010. u Sarajevu izdaje knjigu „99 arhitekata sarajevskog kruga 1930–1990“. Novo dopunjeno izdanje knjige „Arhitektura Jugoslavije 1945–1990“ objavljeno je 2013. godine.

21 broj 1, februar 2014.

Retrospektivna izložba arhitekte Ivana Štrausa povodom izbora za dopisnog člana u Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine

Besjeda Ivana Štrausa prisutnim članovima ANUBIH-a 4. novembra 1986. godine.

Izložbom koja vam je prezentirana u prostorima Galerije ispunjavam jednu prijatnu obavezu prema Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine kao njen novi dopisni član. Od večeras će izložba biti dostupna i široj javnosti na uvid.

Pred vama su izloženi panoi sa mojim idejama i ostvarenjima čiji izbor predstavlja ili najznačajnije ili najdraže rezultate vlastitog arhitektonskog djelovanja. Što god da se dogodi u budućnosti, bez obzira na valorizacije do kojih će neminovno doći, pred vama je šezdeset panoa iza kojih stoji preko trideset godina rada i znanja, stručnosti i dosljednosti, ljubavi prema arhitekturi i niza sretnih okolnosti. *** Na prvo mjesto stavio bih godine rada, skoro manijakalnog rada, bez kojeg je neostvariv ovako obiman graditeljski opus u našoj sredini relativno skromnih materijalnih uvjeta za permanentno građenje i ograničenih potreba za arhitektonsko iskazivanje. To su godine rada u kojima je trebalo proći kroz razna nepredvidiva iskušenja za koja nas niko nije pripremio niti na njih upozorio; oduprijeti se prividima lakog uspjeha i iskušenjima lake zarade; bile su to godine u kojima je trebalo izdržati do kraja veoma dug projektantski put koji samo u svojoj prvoj fazi pruža stvaralački užitak. Daleko više vremena i energije potrebno je bilo uložiti u organizaciju prenošenja arhitektonske ideje u brojne nacrte čitavog tima saradnika da bi se iz tih crteža na kraju mukotrpnog rada realizirali projekti na gradilištima.

To je proces prilikom kojeg se ideja arhitekte razlaže u niz separatnih crteža i pisanih dokumenata kao dvodimenzionalnih dokaza i kontrole da je ideja ostvariva. To je razlaganje funkcionalne i konstruktivne vizije arhitekata u pojedinačne partiture čijom se zajedničkom orkestracijom nacrtanih, pisanih i proračunskih segmenata realiziraju jedinstvene prostorno-oblikovne kompozicije. *** O dostignutom nivou znanja i stručnosti kroz tri decenije rada teško mi je govoriti. Za tako nešto pozvani su meritorni kritičari. Ali iza jedne tvrdnje stojim – mnogo sam učio i učim i danas. Nekad od svojih starijih kolega sa kojima sam imao sreću raditi u prvim godinama svoje arhitektonske aktivnosti, a potom prateći sa izuzetnim i neskrivenim interesiranjem rad arhitekata oko sebe u najužem, i arhitekata svijeta u najširem mogućem radijusu.

U mom radu to je bilo neophodno ukoliko sam želio biti u tokovima stalnog napredovanja tehnike građenja i tehnologije novih graditeljskih materijala; zatim, istovremeno pratiti sve izvore i tendencije savremene arhitektonske misli kroz koje je ona – iz godine u godinu – sve burnije prolazila; te biti realan tumač tog nevjerovatnog napretka i tih stalnih promjena na našem tlu i u našoj – istinski – specifičnoj situaciji u odnosu na okruženje.

Moji prvi ozbiljniji radovi oslanjali su se – što je bilo i prirodno – na ideje internacionalnog stila i rezulatate njegovih istaknutih protagonista koji su vjerovali u strogu ljepotu funkcionalizma i znali iz njega izvući remek djela arhitekture tog doba. Takav stav bio je i svjesna reakcija jugoslavenskih arhitekata i doprinos opštem otporu naše zemlje u neprihvatanju socrealističnih dogmi u umjetnosti i kulturi.

Vrlo brzo sam počeo i sam tragati za izlazom iz takvog položaja domaće arhitekture koji je očigledno vodio ka osrednjosti i nekreativnom epigonstvu. Drastičan prijeloman trenutak u mom pristupu arhitektonskoj problematici nastao je 1969. godine natječajnom idejom za Muzej avijacije na surčinskom aerodromu kraj Beograda.

Izvan principa iz školskih udžbenika, mimo dotadašnje prakse i teorija o izgradnji muzeja, a na osnovu saznanja o avijaciji iz mladenačkih dana, upustio sam se u rizik koji je, srećom, naišao na razumijevanje raspisivača konkursa i ocjenjivačkog suda stručnjaka. Tim rezultatom dobio sam krila u istraživanju novih rješenja funkcionalnih zahtjeva, novih prostornih oblika i novih konstruktivnih zahvata. I ta traženja traju i danas dopunjena još nekim elementima kao što su prostorne kompozicije više oblikovnih elemenata, smionija upotreba boje u oblikovnom izrazu, korištenje sfernih i drugih konstruktivnih sistema i slično.

Moram naglasiti da sam i dalje u prvom planu imao misao o zdravoj funkciji i logičnim prostornim odnosima u objektima te sve više vodio računa o ulozi mojih objekata u ukupnoj prostornoj slici grada.

I danas, u situaciji kada je u arhitekturi sve dozvoljeno, kad arhitektonski pristupi idu u rasponu od vrckavog humora do nostalgičnog vraćanja prošlosti, kada više nema dominantnih pravila ni apsolutnih vrijednosti, mislim da se sasvim dobro snalazim zahvaljujući iskustvima nekih ranijih prolaznosti u arhitekturi i zahvaljujući nivou zrelosti do kojeg sam stigao. *** Spomenuo sam i dosljednost kao jednu od dominantnih crta moje arhitektonske aktivnosti. Ne bez razloga!

22 broj 1, februar 2014.

Smatrao sam, i u tome bio dosljedan do danas, da su mogućnosti posla za arhitektu željnog rada i ambiciozne prirode, uvijek tu negdje. Ali za posao se treba i izboriti – u prvom redu natječajnim idejama. Ako takvih mogućnosti nema dovoljno u vlastitoj sredini onda su prostori Jugoslavije široko otvoreni, pa i prostori izvan naše zemlje.

Svaki novi izazov putem natječaja arhitektonskih ideja bio je za mene prilika i novog javnog dokazivanja ili ličnog provjeravanja. Jasno, u tom suprotstavljanju ideja putem konkursa bilo je uspona i padova, prihvatanja ili nerazumijevanja predloženih ideja – jednostranog ili obostranog, svejedno. Ali, niti su me uspjesi omamljivali, niti neuspjesi obeshrabrivali. I tako od 1952. pa do danas.

Uvjeren sam da se ovakva dosljednost višestruko isplatila. Uvijek novi arhitektonski zadatak – nikad isti, iznova oduševljenje kreativnim naporom i rezultatom, ponekad neočekivani rezultati rada i za mene i za stručnu sredinu, a često i visoka priznanja. Dokaz moje projektantske dosljednosti mogu se uočiti na dobrom broju panoa na izložbi – od Beograda/Muzej avijacije, Skoplja/trgovački centar u srcu skopske čaršije, Titograda/rekonstrukcija i dogradnja hotela Crna Gora, Splita/sportski centar na Plinari, pa do Adis Abebe/Glavna pošta i Ministarstvo PTT-a i Sofije/nova zgrada Opere. *** Iako ću najmanje govoriti o ljubavi prema svom poslu, to uopšte nije mjerilo njene uloge u mom ukupnom arhitektonskom djelovanju. Premda – kao i svaka druga ljubav – spada u intimu, moram istaći tu nevidljivu komponentu kao dopunski pokretač svim prethodnim o kojima sam govorio i nekim sporednijim koje sam prešutio.

Da nije bilo ljubavi prema arhitekturi, kao stvaralačkoj djelatnosti, moj dugogodišnji trud bio bi lišen zadovoljstva kreiranja, stručnost i znanje bili bi na nivou oskudnih školskih saznanja, a dosljednost bi se pretvorila u banalnu upornost.

Intenzitet zaljubljenosti u arhitekturu mnogo mi je pomogao da me ne pokolebaju brojne prepreke na koje sam nailazio, da me ne obeshrabre neuspjesi ili nerazumijevanja, kao i da me uspjesi ne učine zadovoljnim dostignutim rezultatima. Ta ljubav će mi pomoći već sutra da se ne zadovoljim ovom retrospektivnom izložbom. *** Koliko god je ljubav prema životnom opredjeljenju bila stalno prisutna, koliko sam bio svjestan njenog prisustva u mom radu, postojala je još jedna komponenta tokom svih ovih godina čije sam uloge tek od ne tako davno svjestan i koju tek sada mogu procijeniti.

To je sreća!

Trebalo je zaista imati sreću pri izboru sredine u kojoj ću živjeti i raditi, imati vrsne saradnike u poslu i dobre prijatelje u životu – biti potpuno prihvaćen. Sretna okolnost je i povoljna društvena i materijalna situacija u zemlji u vrijeme kada sam mogao najviše graditi – što nije bio slučaj u pedesetim godinama, a nažalost ni danas. Ništa manja sreća nije što sam bio suvremenik izuzetnih ličnosti sarajevskog arhitektonskog kruga još iz predratnog perioda, a koji su mi bili uzori i u privatnom životu, kao i prijateljstvo sa brojnim arhitektima širom Jugoslavije kroz vrlo intenzivne stručne, društvene i privatne kontakte.

Sreća je i u tome što mi put graditelja nije bio nimalo lak, podržavan sa strane, već ispunjen preprekama – skoro pa po pravilu uvijek novim i nepredvidivim, što je u meni redovno regeneriralo snagu za nove borbe za dostojno mjesto u vrhu bosanskohercegovačke arhitektonske produkcije.

U takvom zbiru sretnih okolnosti koje su pratile moju aktivnost najznačajnija je vlastita i promišljena odluka da izaberem poziv graditelja i da se samo njemu posvetim. A to je značilo da gradim prostore u koje čovjek prodire da bi se osjećao ugodno, da bi radio, živio ili uživao; da zbirom svojih spoznaja i znanja stvorim arhitektonske forme potčinjene prostornim zahtjevima, da ti oblici ili kompozicija više njih privlači čovjeka, da doprinesu njegovom duhovnom bogatstvu ili fizičkoj opuštenosti, da predstavljaju dopunu opšteg napretka čovjekove misli i lične slobode, da doprinesu spoznaji da je on sastavni dio savremenog društva.

Još bih bio sretniji ako sam u tome i uspio. To će pokazati vrijeme koje je nepogrešiv sud svakome, pa i prema jednom arhitekti koji je toliko toga želio postići u arhitekturi.

Hvala vam što ste posjetili izložbu!

Sarajevo, 4. novembar 1986. godine.

23 broj 1, februar 2014.

Kao komentar na besjedu i proteklo vrijeme, Štraus je rekao:

Džamija u Omanu

“Ovakvu besjedu bih pročitao i danas, jer ništa se nije promijenilo u ovom periodu koji je iza leđa. Ja se nisam počeo baviti arhitekturom zbog rezultata, samo sam htio da radim kuće, nisam uopšte govorio zgrade.

Kakve će biti kuće je ovisilo o nekoliko faktora, a prvi su bili, kao što ste vidjeli iz besjede ili nekog drugog mog teksta, konkursi. To je prilika. Konkursi su prilika da radite nešto što niste, i što ne biste nikada dobili u svojoj sredini ili što sredina uopšte ne treba. Konkurs vam daje mogućnost da vi, s jedne strane, dobijete ono što želite a s druge strane da izmjerite svoje mjesto na rejting listi. Ja sam htio da vidim gdje sam, tako da sam vrlo brzo radio za inostranstvo, za Addis Abebu, i bili smo prvi. Onda dobijete poslove, onda se to čuje ovdje, pa vas zovu, pa vam ponude Elektroprivredu.”

Razgovarali smo o tome da li bi nešto drugačije uradio da se može vratiti u studentske dane...

“Da imam drugi život, volio bih da bude isti kao prvi.

Imao sam ja i loših postupaka, nisu svi pametni. Mogao sam više zaraditi, a ja umjesto da zaradim, uzmem posao koji mi se dopada a ne onaj koji se dobro plaća.”

Pričao nam je o projektovanju hotela Holiday Inn i funkcijama pojedinih detalja na objektu - u trouglaste betonske elemente na fasadi su smještene instalacije.

Za enterijere hotela je angažovao grupu arhitekata.

Holiday Inn

“Ja uopšte nisam volio raditi enterijere. Kao mlad čovjek sam radio enterijere, da zaradim, pa sam kao student imao jako dobra primanja. To je potpuno nezahvalan posao, jer nakon godinu, dvije se radi novi enterijer, a ruši se ono što ste napravili.”

Na pitanje da li urbanizam smatra dijelom arhitekture ili odvojenom cjelinom, odgovorio je:

Muzej Avijacije

“Po meni je arhitektura umjetnost, a urbanizam nauka. Za urbanizam uvijek imam jednu parafraziranu uzrečicu: na riječ urbanizam, ja se uhvatim za pištolj.

Arhitekt formata kakav sam ja htio da budem mora znati neke osnovne stvari iz urbanizma, ali ne mora znati koliko je širok neki bulevar. Po kojoj logici bih ja trebao profesoru reći koliko krava od krave u štali treba da bude odvojena? Piše u Neufertu. Ja i danas koristim Neufert da vidim udaljenosti i dimenzije gledališta i sličnih stvari. Sve to piše, to ne treba učiti. Drugo je kad se uči abeceda. Od učenja abecede prestaje škola da sve mora biti kako je rečeno, život je prava škola. Halid Muhasilović i ja smo skupa dobili prvu nagradu u Sofiji za Operu. Bugarske kolege su nas pitali: ‘Ko je od vas dvojice arhitekta a ko je urbanista?’ Naš odgovor je bio da smo obojica i jedno i drugo.“ Razgovarajući o ratnim razaranjima njegovih objekata, konkretno o njegovoj reakciji na plamen Unisovih nebodera, rekao je da za njega to nije bio gubitak, jer se svi objekti mogu ponovo izgraditi, i da je takva materijalna šteta beznačajna u odnosu na ljudske živote koji su nepovratno izgubljeni.

Opera u Sofiji

24 broj 1, februar 2014.

Dea Dudić i Haris Bulić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Elektroprivreda, foto: Ena HadŞić, predmet: Vizuelne komunikacije

25 broj 1, februar 2014.

Godine 2011. izložbom na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu pod nazivom “50 godina preoblikovanja prostora” profesor Dimitrije Mladenović je prikazao svoje najznačajnije radove. Iste godine izložba je održana u Poznanju i Varšavi, a 2012. u Bratislavi i Bjalimstoku.

Poslije srbijanske, poljske i slovačke publike, i crnogorska stručna i kulturna javnost su imali priliku da u Zavodu za urbanizam i projektovanje u Podgorici 27. novembra 2013. godine, prisustvuju otvaranju retrospektivne izložbe profesora Mladenovića. Pokrovitelji izložbe bili su Arhitektonski fakultet u Podgorici, Ministarstvo održivog razvoja i turizma Crne Gore, Savez arhitekata Crne Gore i Republički zavod za urbanizam i projektovanje a.d. Podgorica.

Uvodnu riječ na otvaranju izložbe u Podgorici je imala mr Svetlana Perović, saradnica u nastavi na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici. Perović je iskoristila priliku da se zahvali profesoru za “bezuslovno prenošenje bogatog znanja na studente i mlađe kolege i što u kontinuitetu već 50 godina pokazuje kako se treba odnositi prema svom profesionalnom opredjeljenju”. Između ostalog je naglasila da je profesor Dimitrije Mladenović “snažno uticao na profesionalno oblikovanje velikog broja arhitekata koji su imali privilegiju da uče od njega, naročito na polju urbanizma.” Dekan Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, prof. dr Dušan Vuksanović, istakao je važnost dugogodišnjeg djelovanja profesora Mladenovića u arhitektonskoj struci, Nebojša Adžić je, kao predsjednik Saveza arhitekata Crne Gore, zahvalio profesoru što je ugledni primjer kako se treba baviti arhitekturom i promišljati o njoj.

Arhitekta Dušan Džudović je, kao direktor RZUP-a, dodao da je RZUP tradicionalno bio prostor u kome su se organizovale izložbe i da je zadovoljstvo što su najznačajniji projekti prof.

Mladenovića predstavljeni baš u tom prostoru. Zatim se prisutnima obratio i autor ističući da mu je bilo zadovoljstvo raditi osam godina sa studentima podgoričkog Arhitektonskog fakulteta i dodao da su studenti i mladi kadrovi “sve bolji, obrazovaniji i upućeniji”.

“Naša struka je životna muka, ali sretna životna muka”, kazao je između ostalog profesor Mladenović.

Dimitrije Mladenović je rođen 15. oktobra 1936. godine u Zagrebu.

Osnovnu školu i gimnaziju završava u Beogradu, a 1961. godine diplomira na Arhitektonskom fakultetu za katedrom profesora Mihaila Radovanovića. Biva angažovan za asistenta na AF u Beogradu 1967. godine, nakon čega dobija zvanje vanrednog profesora, i konačno 1988. godine postaje redovni profesor. Vodio je nastavu na urbanističkim predmetima i bio više puta šef katedre za urbanizam. Bio je angažovan u nastavi na Fakultetu tehničkih nauka, departman za arhitekturu i urbanizam u Novom Sadu i na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici, a po pozivu je držao predavanja na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Prištini, Varšavi, Krakovu, Vroclavu i Šćećinu. Od 2001. godine je stalni profesor na Arhitektonskom odsjeku Politehnike u Poznanju (Poljska). U pedesetogodišnjoj profesionalnoj karijeri prof.

Mladenović je realizovao veliki broj arhitektonskih i urbanističkih djela i osvojio 35 nagrada na konkursima. Bio je mentor na više od 120 diplomskih radova, pretežno iz oblasti urbanizma. U razdoblju 1972.-74. bio je predsjednik Urbanističkog saveza Srbije, a od 1987. do 1995. predsjednik Društva arhitekata Beograda.

Osim urbanističkim projektovanjem i planiranjem, kao svojim glavnim opredjeljenjem, prof.

Mladenović se bavi arhitektonskim projektovanjem, pedagogijom i naučno-istraživačkim radom. Odlikovan je ordenom Komandorie, jednim od najviših poljskih odlikovanja u oblasti javnog i kulturnog života. Nosilac je povelje Urbanističkog saveza Jugoslavije (1973.) i nagrade ministra za kulturu i umjetnost Poljske (1986.). Nagradu “Emilijan Joksimović” dobija 1997. od Udruženja Urbanista Srbije za životno djelo. Dobitnik je brojnih nagrada u oblasti arhitekture, naročito u Poljskoj.

26 broj 1, februar 2014.

Izložbu je otvorila generalna direktorica Direktorata za planiranje prostora u Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Sanja Lješković Mitrović.

Retrospektivna izložba Dimitrija Mladenovića u Podgorici, u okviru koje su bila izložena i tri rada koje je radio sa studentima sa podgoričkog fakulteta, trajala je 15 dana.

RETROSPEKTIVNA IZLOŽBA ARHITEKTE PROF. DIMITRIJA MLADENOVIĆA 50 GODINA PREOBLIKOVANJA PROSTORA 1961. - 2011.

Tekst pripremila: Dragana Pantović, specijalističke studije, Arhitektonski fakultet Podgorica

Sa otvaranja izložbe u Podgorici (s lijeva na desno): prof. dr Dušan Vuksanović, dekan AF; arhitekta Dušan Džudović, direktor RZUP-a; mr Svetlana Perović, saradnica na AF, Sanja Lješković Mitrović, direktorica Direktorata za planiranje prostora; prof. Dimitrije Mladenović i dr Slavica Stamatović Vučković (fotogafija: mr Svetlana Perović)

50

Preuzeto iz Monografije u pripremi prof. Mladenovića

GODINA PREOBLIKOVANJA PROSTORA Preuzeto iz Monografije u pripremi prof. Mladenovića

27 broj 1, februar 2014.

Arhitekta i teoretičar arhitekture

Peter Eisenman Zanimljivo je koliko je danas poznatih Petera u svijetu arhitekture.

Osamdesetjednogodišnji Peter Eisenman je američki arhitekta koji karijeru počinje još šezdesetih godina prošlog stoljeća. 1955. godine diplomira arhitekturu na Cornell-Univerzitetu, a zatim odlazi na Univerzitet u Cambridgeu gdje doktorira 1963. Predavač je na Yale School of Architecture.

Autor je brojnih velikih projekata: Centar vizualnih umjetnosti Wexner, Aronoff centar za dizajn i umjetnost, stadion Univerziteta u Phoenixu, a posljednji veliki projekat je Grad kulture Galicije, kompleks objekata u španjolskom gradu Santiago de Campostela.

Kada posmatramo Eisenmanove radove, njegov arhitektonski jezik, nije teško doći do zaključka da je akcenat uvijek na formi. Njegov rad bio je pod utjecajem teorija koje su se razvijale van arhitekture, a posebno određenih lingvističkih teorija. To se očituje još kod njegovih najranijih radova. U periodu od 1968. do 1978. godine projektira seriju kuća koje označava brojevima (House I, House II, ..., House VI) Koristi osebujnu projektantsku metodu baziranu na kvadratnim mrežama. On preklapa kvadratne mreže te ih transformira na razne načine tako da objekat u konačnici postaje zapis ili snimak tog procesa. Čovjek u ovom slučaju nije više mjerilo stvari, a svi funkcionalni zahtjevi podređeni su idealnoj geometriji kuće.

House VI. Kuća za odmor koju Eisenman projektira za porodicu Frank, izgrađena je 1975. godine

Zelene - normalne i crvene - obrnute stepenice te stub kao stalni gost za trpezarijskim stolom, samo su neke od osobenosti ove kuće Da bi korespondirao sa idealnom geometrijom kuće, bračni krevet čine dva odvojena kreveta.

28 broj 1, februar 2014.

House VI

House VI

Jedna od realiziranih kuća iz te serije je House VI, koju projektuje za porodicu Frank. Budući da je i ta kuća proizvod njegovog čudnog projektantskog procesa, u kući nailazimo na sasvim neuobičajenu primjenu arhitektonskih elemenata kao što je niz uskih otvora, stubova koji ne dotiču tlo, a ono što je posebno karakteristično za House VI jesu obrnute stepenice.

Fasada na kojoj jasno uočavamo linijske i površinske elemente podsjeća na Mondrianove slike koje ne oslikavaju stvarnost, kao što ni Eisenmanova arhitektura ne robuje zahtjevima života.

Centar vizualnih umjetnosti Wexner Jedan od značajnijih radova jeste i Centar vizualnih umjetnosti Wexner u Ohiou koji je izgrađen 1989. Čitav projekat je izrastao iz nove metode – mapiranja. On kombinira dvije mreže/rastera, onu od grada Ohia i onu od kampusa univerziteta, koje se nalaze pod uglom od 12 stepeni, jedna u odnosu na drugu. Preklapajući ih on stvara novi (kon)tekst na kome bazira koncept čitavoga objekta. Sredinom objekta u smjeru sjever-jug proteže se čelična struktura, ortogonalna na mrežu grada, a na prilaznoj, južnoj fasadi postavljeni su fragmentirani tornjevi od opeke koji su reminiscencija na nekadašnji arsenal. Wexner centar vizuelnih umjetnosti bio je prvi veliki Eisenmanov projekat. Zgrada je otvorena 1989. godine. Fragmentirane forme pročelja jasno govore o dekonstruktivističkim tendencijama u njegovom radu

Centar vizualnih umjetnosti Wexner

Spomenik žrtvama holokausta 2005. godine radi Spomenik žrtvama holokausta u Berlinu. Eisenman objašnjava da je projektom htio negirati optikalnost, odnosno sagledljivost, i staviti akcent ne nad onim što vidimo nego što osjećamo, i jasno naglašava da u kubusima od kojih je sastavljen čitav kompleks nema nikakve simbolike; samo čisto prisustvo.

Grad kulture Galicije Još jedan veliki projekat radi u Španiji. To je Grad kulture Galicije u Santiago de Camposteli. Kod ovog objekta arhitekta isprepliće tlocrt srednjovijekovnog gradskog centra Santiaga sa pet hodočasničkih ruta da bi dobio pozicije i izgled objekata potrebnih za svrhe centra. Čitav kompleks sastavljen je od šest volumena (objekata), a u biti predstavlja jednu artificijelnu topografiju koja kao da kompenzira dio brda koje je bilo tu prije izgradnje.

U sastav Grada kulture Galicije ulaze: Arhiv, Bibilioteka, Centar za muziku i izvedbene umjetnosti, Muzej, Međunarodni umjetnički centar te objekat za servisne prostore.

Spomenik žrtvama holokausta

Paper architect Ono po čemu će Eisenman osim po objektima ostati poznat jeste i njegov bogati rad u području teorije arhitekture i arhitektonske kritike. Na samim počecima karijere bio je poznat kao „paper architect“, baveći se više teoretskim radom a ne praksom. Knjige koje je napisao smatra isto vrijednima kao i svoje objekte. Eisenmanovi radovi su neizostavni u pregledima savremene arhitekture. Sigurno je jedan od najznačajnijih arhitekata i teoretičara arhitekture 20. i početka 21. stoljeća koji mijenja lice arhitekture i mijenja način na koji gledamo na nju. Krajem prošlog stoljeća bio je dijelom onoga što prepoznajemo danas kao dekonstruktivizam te postao jedan od onih koje poznajemo pod nazivom: starchitect, iako za sebe tvrdi da nije arhitektonska zvijezda, kao što je to možda Zaha Hadid. Komentirajući trenutno stanje, Eisenman kaže da se nalazimo u vremenu „kasnoga stila“ (late style), uzevši taj pojam od Edwarda Saida, profesora Engleskog jezika i komparativne književnosti. Pod tim pojmom Eisenman objašnjava da trenutno u arhitekturi nemamo nove paradigme te da pojava računarskih tehnologija i njena primjena u arhitekturi predstavlja samo sredstvo ali ne i novu paradigmu.

Grad kulture Galicije

Amar Zuka, treća godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

29 broj 1, februar 2014.

Nova forma konferencije Organizatori su poziv za konferenciju arhitekti Ajzenmanu uputili još prethodne godine, kad se na istom mestu održavala konferencija Architecture of Deconstruction / The Specter of Jacques Derrida, na kojoj je učestvovao jedan od njegovih mentora, Žak Derida (Jacques Derrida). Ajzenman je tada bio sprečen da dođe, ali smo dobili obećanje da će učestvovati na konferenciji sledeće godine.

Prvi dan konferencije, učesnici uživaju u raspravama

Umesto standardnog modela naučnih skupova koji podrazumeva prezenataciju kojoj slede kratke diskusije između učesnika, ovogodišnja konferencija je organizovana kao više sesija, odnosno tematskih razgovora sa Piterom Ajzenmanom. Učesnici su davali brojna i raznovrsna čitanja različitih tema, odnosno delili svoje uvide međusobno i sa samim Ajzenmanom. Cilj je bio da se pokrene kritička rasprava između arhitekata i teoretičara, kroz diskusije o pitanjima koja se kreću od nasleđa renesanse, Albertija i Paladija, do problema u vezi sa autonomijom discipline i prisustvom digitalnih tehnologija.

Konferencija: ISSUES? Concerning The Projects Of Peter Eisenman 11. i 12. Novembar 2013.

Beograd

U organizaciji Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i Centra za etiku, pravo i primenjenu filozofiju (CELAP), 11. i 12. novembra 2013. godine u Ustanovi kulture Vuk Karadžić u Beogradu, održana je internacionalna konferencija pod nazivom ISSUES? Concerning The Projects Of Peter Eisenman.

Beogradska publika, kao i gosti iz regiona, imali su čast da upoznaju jednog od nekolicine velikana koji su uticali na dešavanja na međunarodnoj arhitektonskoj sceni tokom druge polovine XX veka. Piter Ajzenman (Peter Eisenman) jedan je od retkih autora koji ima uspešnih pedeset godina teorijskog i obrazovnog rada i skoro dvadeset pet godina aktivnog učešća u arhitektonskoj praksi. Takođe, u toku ove konferencije imali smo priliku da se upoznamo sa još šesnaest učesnika, arhitekata i teoretičara arhitekture, uspešnih u praksi i različitim oblastima, koji rade na najprestižnijim američkim i evropskim arhitektonskim školama. Zajedničko svima je vrlo dobro poznavanje i poštovanje rada arhitekte Ajzenmana.

Šest razgovora Nakon prve sesije u ponedeljak popodne, već smo mogli da vidimo da je cilj sproveden u delo. Kako je vreme odmicalo, postajalo je sve zanimljivije, kako publici, tako i samim učesnicima koji su primetno sa uživanjem nastavljali svoje rasprave, toliko da je predviđeno vreme u ponedeljak bilo nedovoljno. Posebno se isticala druga sesija tog dana DIGITAL.ANALOG koja se nastavila nakon trećeg razgovora, kada se diskusiji priključio Greg Lin (Greg Lynn) preko Skype-a direktno iz Los Anđelesa. U tom trenutku činilo se da su sami učesnici zaboravili da su pred publikom i sa uživanjem raspravljali već obrađenu temu. Po završetku, osetilo se da publika sa nestrpljenjem očekuje novi dan i naredne tri sesije.

Sledeći dan imali smo priliku da slušamo tri diskusije vezano za nove teme, nakon kojih je Ajzenman održao završno predavanje. Tog dana, sesije su bile drugačije, shodno temama, ali moram primetiti da je poslednja sesija pod nazivom AGAINST EISENMAN, odnosno Protiv Ajzenmana, na kojoj sam arhitekta nije učestvovao, bila više formalno sprovedena i strast iz prethodnih diskusija nije postojala. Očigledno je teško biti protiv Ajzenmana. Na završnom predavanju arhitekta Ajzenman izabrao je da predstavi prvi put publici i kolegama svoj pobednički projekat Archaeology Squared, koji je rađen za konkurs u Istanbulu u Turskoj.

Ground is a fact!

Tokom ova dva dana mogli smo da se uverimo u to da Piter Ajzenman kao što sam kaže, voli svoj posao edukatora i rad sa studentima, koji su u ovom slučaju činili većinu prisutne publike. U stanju je da komplikovane teme pojednostavi i približi publici, jasno izrazi svoje stavove, a sve to proprati zanimljivim dosetkama i umerenim humorom. Pored njega, izdvojila bih još učesnike koji su ostavili sličan utisak, kao što su Mario Karpo (Mario Carpo), Emanuel Petit (Emmanuel Petit) i Alehandro Zaera – Polo (Alejandro Zaera-Polo).

U iščekivanju konferencije sledeće godine, ostaje nam da se nadamo opet vrlo dobroj organizaciji i prepričavamo kako je bilo veliko zadovoljstvo slušati i upoznati Pitera Ajzenmana u Beogradu. U međuvremenu, tokom nove školske godine na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, možemo da pratimo seriju predavanja Architecture Utopia Realism.

Više informacija kao i plan predavanja, možete pronaći na sajtu Arhitektonskog fakulteta (www.arh.bg.ac.rs).

Zainteresovana publika

30 broj 1, februar 2014.

Sanja Milinković, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet u Beogradu

31 broj 1, februar 2014.

Urbanizam Zalazak i izlazak

Grad nakon prirodne katastrofe Kako arhitektura može doprinijeti novom početku, šta učiniti sa arhitekturom koja je postojala, a sad je uništena razornom moći uragana?

Grad nakon uragana

Katrina New Orleans – važan američki lučki grad i u prošlosti najveći grad u saveznoj državi Louisiani, nekada poznat po svojim festivalima i proslavama, karakterističnim kuhinjiskim delicijama i jazzu, preko noći postaje poznat po uraganu Katrina.

U augustu 2005. godine desila se najskuplja uraganska “predstava”, koštala je 84 milijarde američkih dolara a svoj najveći pečat ostavila je u kolijevci jazz muzike, možda upravo nošena strastvenom melodijom jazz-a. Kad je uragan, tad već kategorije pet, pogodio kopno, rezultirajući val se proširio skoro 10 km u unutrašnjost, lomeći nasipe New Orleansa i uzrokujući potapanje 80% grada do dubina od šest metara.

Bogata predstava je New Orleansu ostavila veliki račun, uz povišene koncentrancije arsena i olova diljem grada. Pored ovih posljedica, uragan je ostavio mnoge ožiljke osjetne i danas, što je vidljivo na fizičkim strukturama i primjetno na emocionalnom nivou.

Kako je prirodna katastrofa uspjela da pronađe svoj put na ljestvici simbola nekog grada? Da li ga je ojačala ili oslabila? Da li je ujedinila stanovnike u nesreći ili ih razdvojila u neimaštini? Mišljenja su različita, ali je sigurno da je jedan veliki grad bio na samom dnu i da se moralo krenuti u obnovu. Početak koji je bio težak, istovremeno je dao mogućnost novih poboljšanja, a sve u cilju vraćanja starog sjaja New Orleansu.

“Naš grad se razvija najbrže od svih gradova u Americi, ima najnižu stopu nezaposlenosti, školski i zdravstevni sistemi su transformisani, svakog dana imamo nove infrastrukturne projekte. To ne bismo uspjeli sami, mnogi su nam pomogli, na čemu smo im veoma zahvalni.” - rekao je Mitchell J. Landrieu, gradonačelnik New Orleansa.

Grad čija je arhitektura za samo par dana potpuno uništena i pretvorena u mnoštvo napuštenih zgrada Kako arhitektura može doprinijeti novom početku, šta učiniti sa arhitekturom koja je postojala, a sad je uništena razornom moći uragana? Da li pokušavati vratiti stari izgled ili iskoristiti priliku da se stvori novi? Arhitekti i urbanisti odlučuju se za vraćanje na staro, na obnovu svega onoga što je dobro. Shvatajući da se ljudi mogu vratiti jedino u slučaju da opet imaju iste domove i nastojeći vratiti sve kako je bilo prije uragana, narod je pokazao da je jači od prirodne nepogode, jer svaki zalazak samo označava skorašnji novi izlazak.

32 broj 1, februar 2014.

Muzički grad

Before I Die

Muzičari koji su mahom napuštali New Orleans pred uraganom, nosili su sa sobom svu muziku i kulturu jazz-a. U cilju sprječavanja da ono što je simbol grada potpuno nestane, radi se projekat izgradnje naselja za muzičare. Danas u svijetu postoji niz ovakvih umjetničkih četvrti i naselja koji predstavljaju centar umjetničkog izražaja i inspiracije unutar grada, međutim ovo naselje je prvo koje je rađeno kao vapaj za pomoć i predstavlja najveći i najskuplji projekat obnove koji se desio u New Orleansu nakon uragana Katrine. New Orleans Area Habitat for Humanity (NOAHH) planirala je da izgradi 70 induvidualnih porodičnih kuća, 5 kuća za po dvije porodice gdje bi živjeli stariji muzičari te muzički centar u središnjem dijelu “Muzičkog grada”.

Umjetnica Candy Chang pokrenula je projekat ispisivanja napuštenih zgrada, stvarajući od njih mjesto koje će ljude potaknuti da razmisle što im je uistinu važno.

Očekivanja u budućnosti su da na ukupnom obuhvatu bude do 300 objekata. Kuće su projektovane tako da sadrže dvije, tri ili četiri spavaće sobe, a svaka kuća je odignuta na visini od 1,5 m od kote ceste. Tretman bojom na fasadi objekata je rješavan na način da su rađeni nizovi kuća u vedrim, jarkim bojama te je svaka kuća druge boje.

U centralnom dijelu “Muzičkog grada” smješten je Centar za muziku Ellis Marsalis. Projektovan je tako da sadrži pozorište sa 170 sjedišta i dvoranu za različite nastupe te svlačionice i sobe za vježbu. Pored ovog se nalazi i manji centar koji sadrži prostorije za sastanke, kancelarije, učionice i internet caffe. Izgradnja Elis Marsalis muzičkog centra počela je 2007. godine i završena u augustu 2011. godine

Prije nego umrem, želim u potpunosti biti ja; Prije nego umrem, želim je još jednom zagrliti; Prije nego umrem, želim biti osuđen za piratstvo; Ovo su samo neke od poruka koje su ljudi ispisali na zidu napuštene zgrade u New Orleansu. Sve te dirljive ili smiješne poruke dio su projekta “Before I Die” ili “Prije nego umrem...“ kojim je umjetnica željela ljudima pružiti osjećaj zajedništva i pritom spasiti stare zgrade koje su im nekad značile život.

Mnogo godina nakon uragana New Orleans je grad koji se još uvijek oporavlja od stravičnih posljedica. Napuštenih objekata je puno, čekaju svoj red da vrate stari izgled.

Jasmin Ružnić i Nedžla Kurtović, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Instalacija projekta “Before I die... “ na napuštenom objektu

33 broj 1, februar 2014.

Urbanizam Zalazak i izlazak

Japan u borbi sa katastrofama ...Japanci unapređuju tehnologiju, čineći zgrade što otpornijim na česta podrhtavanja tla, a život uz konstantnu prijetnju zemljotresa je učinio ovaj narod staloženim, urednim i preciznim...

Tokyo Tokyo je grad koji je u potpunosti ponovo izgrađen. Kroz svoje postojanje se obnavljao tri puta – prvi put nakon Kanto zemljotresa 1923. godine, drugi put nakon niza zračnih napada od strane zračnih snaga SAD tokom II svjetskog rata i treći put 70-ih i 80-ih godina. Napadi su uništili tešku i laku industriju u čitavom gradu, a gradska jezgra je pretrpila najviše štete u istočnim dijelovima. Spaljujući japanske kuće od drveta i papira do temelja, uništeno je ukupno 26,6 % grada.

Obnova Nakon rata, Tokyo se borio za oporavak. Tokom 1945./1946., grad je primio sredstva iz nacionalnog budžeta za rekonstrukciju i ponovna izgradnja i oporavak su počeli. Prvo su se obnovili putevi i infrastruktura, a zatim se grad počeo razvijati u smjeru kakvog ga poznajemo danas. Međutim, tek nakon treće faze obnavljanja postaje metropolom. Za razliku od prethodna dva navrata rekonstrukcije, ovaj put obnavljanje nije izazvano prirodnom katastrofom ili ratnim razaranjem. Obnavlja se nakon ekonomskog procvata 1970-ih i 1980-ih, a činilac promjene je profit od nekretnina, kao i urbano poboljšanje uz pomoć planera. Umjesto užurbane obnove nakon katastrofe, kojoj je bila namjera da vrati grad u funkciju prateći postojeće linije, ova rekonstrukcija je bila više proračunata i ciljala je na povećanje cijena zemljišta. To je dovelo do radikalne promjene forme grada – umjesto objekata niskog profila iz prošlosti, grad je dobio novu siluetu definisanu visokim objektima.

Tokyo 1923. i 1945. godine

34 broj 1, februar 2014.

Hiroshima Hiroshima je poznata kao prvi grad u povijesti koji je napadnut nuklearnim oružjem – kada su zračne oružane snage SAD (USAAF, United States Army Air Forces) bacile atomsku bombu „Little Boy“ iz B-92 bombardera Enola Gay, 6. avgusta 1945. godine u 8:15, pred sami kraj II svjetskog rata. Prema procjenama, do kraja te godine, ozljede i zračenje su ubile između 90 000 – 140 000 ljudi, dok je 70% grada potpuno uništeno, a 7% ozbiljno oštećeno. Nadalje, Makurazaki tajfun je pogodio grad nekoliko mjeseci kasnije, nanoseći dodatne štete gradu – više od polovine mostova je uništeno, skupa sa cestama i željeznicama.

Kobe Nakon potresa u japanskom lučnom gradu Kobeu 1995. godine, infrastruktura i građevine su porušeni do temelja. Trebalo je više od godinu dana da se grad obnovi, sa lekcijama naučenim od katastrofe.

Japanci unapređuju tehnologiju, čineći zgrade što otpornijim na česta podrhtavanja tla, a život uz konstantnu prijetnju zemljotresa je učinio ovaj narod staloženim, urednim i preciznim, kako bi se lakše nosio sa nasiljem i nepredvidljivošću prirode.

Japan je poznat po svojoj preciznosti i užurbanosti. Jedan od razloga za to su okolnosti s kojima se susretao kroz svoju povijest i lekcije koje je naučio iz njih. Suočeni sa konstantnim prijetnjama poput prirodnih katastrofa, postali su stručnjaci za rekonstrukciju gradova, kao što se vidi na primjeru Hiroshime, Tokya i Kobea.

Oporavak Od 1949. godine počinje dugotrajan oporavak Hiroshime, kako u fizičkom, tako i u emocionalnom smislu. Prva biljka koja je nikla nakon bombe bio je oleander koji postaje simbol grada.

Obzirom da je bomba ciljala kupolastu strukturu (danas poznata kao Genbaku kupola ili „Atomska kupola“) u kojoj je smještena vlada, njeni ostaci postaju prostor oko kojeg se gradi memorijalni Park mira. U Parku je smješten Memorijalni Muzej mira koji je otvoren 1955. godine, a sadržavao je eksponate poput komada odjeće koje su nosile žrtve te model grada nakon napada. Vremenom, Hiroshima postaje metropola kakvu poznajemo danas, sa modernim objektima i uređenim putevima – divan grad pun boje i života.

Katarina Bošnjak, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Kobe nakon zemljotresa

Hiroshima za vrijeme napada

35 broj 1, februar 2014.

Hiroshima danas

36 broj 1, februar 2014.

Kobe danas

Tokyo danas

37 broj 1, februar 2014.

U sjećanje na...

Mehmed Hrasnica ...unosio je boje u sivilo svakodnevnice čak i bez kista...

Prof. dr sc. emeritus Mehmed Hrasnica; dipl.ing.arh. je rođen 02. jula 1935. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u rodnom gradu, a u decembru 1959. godine je diplomirao na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Zvanje asistenta na predmetu „Slobodno crtanje“ na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je stekao 1963. godine, nakon čega je prošao sva nastavnička zvanja te postigao zvanje redovnog profesora. Nakon zvanja redovnog profesora, na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je habilitirao sa temom „Arhitektura starog Sarajeva kroz umjetnički pejzaž“ 1974. godine. Magistrirao je 1981. na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu da bi, 1983. godine, doktorirao na istom fakultetu sa temom „Arhitekta Josip Pospišil – Život i djelo“.

Tokom svoje univerzitetske karijere bio je prisutan, slikom i rječju, u kulturnom životu grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Objavio je niz radova iz oblasti struke i kulture u dnevnoj štampi te periodičnim i stručnim časopisima. Od objavljenih djela posebnu pažnju privlači knjiga „Arhitekta Josip Pospišil – Život i djelo“ koja je objavljena u okviru biblioteke „Acta architectonica et urbanistica“ Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu 2003. godine. Iz domena likovnog stvaralaštva se prvi put predstavio kulturnoj javnosti grada sa samostalnom izložbom slika u Umjetničkom paviljonu grada Sarajeva 1967. godine, nakon čega pravi izložbu u Sarajevu 1972. godine, u Brčkom 1977. godine te u Mostaru 1991. godine.

Povodom izložbe održane u Mostaru, ugledni teoretičar umjetnosti prof. dr Ibrahim Krzović je napisao sljedeće: „...i ova izložba, kao i prethodne, nastala je kao rezultat permanentnog autorovog interesovanja za autentične arhitektonske i urbane vrijednosti starog Sarajeva.

To njegovo interesovanje se ne ispoljava samo na razini likovne interpretacije i na njegovom neoromantičnom odnosu prema tim vrijednostima. Mehmed Hrasnica pripada jednoj vrsti kulturnih poslanika koji se pojavljuju, evo skoro jedno cijelo stoljeće. Za razliku od mnogih drugih ljudi koji imaju samo mentalni odnos spram ljepote stare arhitekture, pojedini stvaraoci, istraživači, historičari, arhitekte su nastojali, na ovaj ili onaj način, formulisati taj svoj odnos prema civilizacijskom i graditeljskom fenomenu.

Profesor Hrasnica to čini barem na dva načina. Tragajući i za drugim umjetnicima, arhitektima i teoretičarima, čija je opsesija bila ova stara arhitektura, profesor Hrasnica je otkrio i pokazao jednu široku i permanentnu tendenciju u nauci i kulturi te praksu kod bosanskohercegovačkih slikara, prisutnu od kraja XIX vijeka pa tokom cijelog ovog stoljeća: da se bojom, oblicima i svjetlošću otkriju likovno plastične vrijednosti stare arhitekture. Pošto se i profesor Hrasnica, pored nastavno-pedagoškog rada, bavio i likovno-grafičkom i slikarskom interpretacijom oblika i strukture stare stambene arhitekture, svrstao se i sam u niz, ili bolje reći, u krug tih savremenih tumača, ekspresionista i romantičara.“ U toku svoje univerzitetske karijere, pored redovnih nastavnih, naučnih i stručnih aktivnosti, profesor Mehmed Hrasnica je posvetio posebnu pažnju slikanju veduta stare arhitekture Sarajeva i drugih gradova i mjesta u Bosni i Hercegovini, a je tehnika kojom se najčešće koristio je bila akvarel i crtež. Rezultat ovih aktivnosti i životnog rada profesora Hrasnice je više samostalno postavljenih i veoma uspješnih izložbi širom Bosne i Hercegovine. Senat Univerziteta u Sarajevu je u novembru 2006. godine donio odluku o dodjeli počasnog zvanja profesor emeritus dr Mehmedu Hrasnici, penzionisanom redovnom profesoru Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. (izvor biografije: AGD profi magazin)

Profesor Mehmed Hrasnica je preminuo 13.12.2013. godine u 79. godini života.

čas sjećanja...

Među kolegama je bio omiljen, a zbog svoje blage naravi i uvijek dobrog raspoloženja, studentima je bio jedan od najdražih profesora.

Čas sjećanja u sali za slobodno crtanje na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu

38 broj 1, februar 2014.

Podsjećanje na život i djelo profesora Mehmeda Hrasnice je održano u Rektoratu Univerziteta u Sarajevu 17.12.2013. godine na kojem su se prijatelji, saradnici i kolege podsjetili na njegov profesorski, znanstveni i umjetnički rad. O životu i djelu profesora su govorili profesori Rusmir Mahmutćehajić i Nihad Babović.

Sljedeći dan je održan čas sjećanja u sali za Slobodno crtanje na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, na kojem su pred okupljenim kolegama govor držali profesori Nihad Babović, Hajrudin Zagora i Nihad Čengić, asistent Amer Hadžić i studentica Dalila Fejzagić.

Profesor Mehmed Hrasnica je svoj radni vijek proveo na Univerzitetu u Sarajevu. Od pozicije asistenta, uz vršenje različitih javnih dužnosti, uključujući i dužnost dekana Arhitektonskog fakulteta, došao je do zvanja profesora emeritusa na Katedri za slobodno crtanje. Među kolegama je bio omiljen, a zbog svoje blage naravi i uvijek dobrog raspoloženja, studentima je bio jedan od najdražih profesora. Opisuju ga kao odličnog predavača i pedagoga, jer je svojim karakterističnim, opuštenim i duhovitim načinom ukazivanja na greške oslobodio studente straha od kritike. Odlazak profesora Hrasnice je rastužio njegove studente, koji mu ostaju zahvalni što im je uljepšao studentske dane.

Detalj akvarela iz 2001. - Baščarčija, Sarači, M.Hrasnica

U sjećanju studenata na profesora Hrasnicu, ogleda se njegova ličnost, znanje i značaj odnosa koji je imao sa studentima te uticaj na njihov razvoj: Esmeralda Kahrimanović: Od prvog dana studija mi nije bilo strano uzeti olovku u ruku i izliti neku od emocija koje me prožimaju u tom trenutku. Zato mi je predmet koji je vodio profesor Hrasnica bio jedan od najdražih.

Ta ljubav se proširila upoznavanjem divnih ljudi sa te katedre. Nakon napornog dana na drugim vježbama, opuštena atmosfera u učionici 409 nam je punila baterije i uvijek smo odlazili kući nasmijani poslije svega.

Uđeš, osmotriš postavku, izabereš mjesto, zalijepiš papir i kreneš. Nekad ide bolje, a nekad ni sam ne možeš pretpostaviti kakav će biti ishod. Potom se u nekom trenutku pojavi on iza tvojih leđa i progovori mekim glasom, ukaže ti na greške uz obavezne duhovite upadice, osmijeh, šalu i koji potez olovkom. Bili smo na više putovanja sa profesorom Hrasnicom, ali meni najdraže je putovanje u srednjovjekovni grad Stolac. Slučajno sam se našla u grupi koja je imala smještaj u istoj kući kao i profesor. Svakog jutra spremimo pribor i krećemo.

Silazim niz drvene basamake, dolazim do ulaznih vrata, a ispred njih, na par kamenih stepenika, već spreman, čeka naš dragi profesor. Sjedi sam i uživa u pogledu na grad, kroz krošnje koje lomi zreli nar. Ja ga pozdravim sa dobro jutro i pridružim mu se. Čekamo ostale i pričamo o nekim običnim temama, koliko je ko nara kupio da ponese kući ili kako smo spavali proteklu hladnu noć.

Na kraju, kroz šalu mi kaže da ga podsjećam na njegovu kćerku jer i iz nje mora riječi “kliještima da izvlači”.

Nasmijem se i nastavimo zajedno da posmatramo grad.

Uvijek je imao te sitne šale i iskren osmijeh, čega ćemo se svi često sjećati.

Katija Morović: Profesora sam prvi put doživjela upravo onakvog kakav je i bio: prijatan, simpatičan i fin prema svima. Već prvi sat Slobodnog crtanja je počeo sa duhovitim i blagim kritikama, a tako se i nastavilo kroz godine. To je bio razlog zbog kojeg bih prvo njemu potrčala u red za ispravku crteža na kraju sata. Svaki put je većina studenata već stajala u njegovom redu.

Uvijek je ispravljao i kritikovao na vrlo simpatičan i duhovit način te je ispravno ukazivao na sve naše greške. On je razlog zbog kojeg sam i zavoljela crtanje, vjerujem, kao i mnoge kolege.

Majda Redžepagić: Jako je teško sažeti u par rečenica opis i doživljaj ličnosti prof. Hrasnice. Prva osobina koju povezujem sa njegovim likom je dobroćudnost. Prva asocijacija na predmet Slobodno crtanje bio mi je njegov lik i opuštenost, odmor, smijeh i smirenost nakon vremena provednog u sali 409. Ako su oči prozor duše, onda su njegove nosile znanje, dobronamjerne kritike, duhovitost i vedrinu. Način njegove interakcije sa studentima će ostati zapamćen u pozitivnom svjetlu. Bio je svijetla tačka mojih studentskih dana i kao takav će nastaviti da živi u mom sjećanju.

Maida Hodžić: Na kraju časa iz predmeta Slobodnog crtanja, svi smo se gurali u red kod “dede”. Ukazivao nam je na greške na način da nas nije kritikovao jer smo bili loši, već nas je upućivao kako da budemo bolji. Bio je blag, duhovit i drag. Veliki umjetnik, a još veći čovjek.

Hvala mu za sve.

39 broj 1, februar 2014.

Detalj akvarela iz 2001. - ul. Sagrdžije, M.Hrasnica

Nađa Hodžić: Profesora Hrasnicu su uvijek svi studenti gledali kao svog djeda, pa tako i ja. Bez obzira koliko umorna i iscrpljena bila od crtanja, uvijek mi je uspio izvući osmijeh na lice svojim blagim i umiljatim „djevojčice“.

Dalila Fejzagić: Fascinirale su me profesorova predanost, strpljenje, jednostavnost i trud koji je ulagao da od naših buntovnih mladalačkih radova napravi prava mala umjetnička djela. Hvala mu na tome.

Ena Hadžić: Dobro se sjećam kompozicije koja je bila zadana, drvenih boja koje sam koristila i svog upornog pokušavanja da jedan djelić plahte na svom crtežu obojim do savršenstva dok je ostatak bio prazan. Prolazeći pored mene, uočio je to i rekao onako usput: „Prvo cjelina pa tek onda detalj“. Odmakla sam se od papira i zaista, taj savršeno obojeni dio, naspam ostatka bjeline papira, izgleda tako beznačajno i smiješno. Možda je on to rekao usput, nesvjestan svega što se odigralo u mojoj glavi u tom trenutku, ali mi je pomogao da otvorim oči i shvatim da cijeli život u svemu krećem od detalja i pokušavam stvoriti cjelinu. Od toga dana se često prisjetim toga i kažem sama sebi: „Prvo cjelina pa tek onda detalj“!

Kenan Zvizdić: Jedan od posljednjih članova “stare garde” arhitekata sa naših prostora.

Ermina Bajramović: Sve rane jutarnje vježbe Slobodnog crtanja su bile zadovoljstvo isključivo zbog profesora Hrasnice. Ako ništa, uvijek sam znala da će nas razbuditi svojim duhovitim komentarima na naše, još uvijek pospano, mrljanje po papiru.

Tomislav Konjevod: Bio je miran i opušten, ali ne znaš da li želiš ili ne želiš da ti komentira crtež. Jednom je prilikom jednoj punijoj djevojci koja je sjedila do mene rekao: „Ta stolica ne bi izdržala ni mene, kamoli tebe.

Bio je izravan, ali iznad svega dobar čovjek.

Mak Vuk: Čovjek koji je prenosio znanje, spojio horizonte mnogima, naučio nas da gledamo u detalj. Dodao je jednu novu dimenziju, jer početnicima u arhitekturi treba neko ukazati na greške da bi progledali, a to je profesor Hrasnica jako dobro znao.

Mirna Vujović: Sjećam se prvog časa crtanja i njegove karirane jakne, odmah sam pomislila da bih je i ja nosila. Njegova pohvala uvijek bi mi izmamila osmijeh na lice, kao i duhovitost zbog koje je bio omiljen među studentima.

Ena Kukić: Obzirom da sam prije pohađanja predmeta poznavala samo profesoricu Ladu, nastojala sam nakon prvog časa predati rad na pregled upravo njoj, znajući da me neće mnogo kritikovati jer sam se previše zaigrala. Jednom me neko izgurao iz te kolone, i dospjela sam pred oči profesora Hrasnice. Nakon početnog uobičajenog (na to sam poslije navikla) “nemoj orati olovkom po papiru” rekao je da bi rad izgledao bolje da je rađen nekom, recimo crvenom drvenom bojicom, nego običnom grafitnom olovkom. Od tada, pa do putovanja na Korčulu i na putovanjima u Hercegovinu, uvijek je pokušavao da u mojoj ljubičastoj crvena savlada plavu. Takav je ostao u mojim sjećanjima - topao i veseo poput boje cinober. Sretna sam što sam imala privilegiju biti učenica čovjeka koji je inspirisao generacije, prvenstveno ljudskošću i dobrotom, pa onda i nevjerovatnim znanjem.

40 broj 1, februar 2014.

Dina Haljeta: „Odmaknite se kolegice da vidite šta crtate.“, „Kocka ide dva puta u pravougaonik.“, „Što su Vam linije ‘dlakave’?“, „Ovo je sve, samo nije lopta.“, „Postament ide u sve, samo ne u horizont“, „Glava mu pada sa vrata.“ Na ove i slične profesorove komentare, moja reakcija bi bila smijeh i „Šta me briga?“ Danas, kada nešto skiciram ili crtam, bitne su mi proporcije i odnosi, izgled i intenzitet linije, oblik lopte i perspektiva. Trebalo mi je par godina da se “odmaknem” od sale 409, da shvatim značenje svake šaljive primjedbe na moje crteže. Hvala Vam na strpljenju, humoru i bezgraničnoj vjeri u moje tada klimave crtačke sposobnosti. Hvala što ste mi pokazali da je skica najjače arhitektonsko oružje.

Detalj akvarela iz 2001. - ul. Sagrdžije, M.Hrasnica

Ena Hero: Činio se kao jednostavan čovjek, ali ništa u vezi njega nije bilo jednostavno. Svoj smisao za umjetnost je uspio prenijeti na mnoge studente i svojim jedinstvenim humorom. Bio je jedan od najomiljenijih profesora u ovoj hladnoj ustanovi. Jednom je dao komentar na crtež Bruta moje kolegice: ‘’Taj mu nos k’o u Majkl Džeksona’’.

Semra Mahmutović: Prvo što mi padne na pamet je da sam zahvaljujući njemu položila prijemni ispit. Kad smo crtali stolice, napravila sam bitnu grešku na koju su nas upozorili tokom priprema za prijemni, ali je nisam uočila zbog treme. Obilazeći nas, profesor je stao iza mene, dugo se zadržao (meni je djelovalo kao vječnost), ali nije ništa rekao. Nakon što sam pažljivije pogledala crtež i shvatila u čemu je stvar, počela sam da popravljam grešku. Nadgledao me je još malo i produžio bez riječi.

Mirza Spužić: Dok sam provodio vrijeme na hodniku, uvijek mi je govorio da se posvetim više svojim radovima. Sad bih volio da jesam.

Sanela Dizdar: Žao mi je što ga nikad nisam zagrlila. Imala sam tu želju kad god bih ga vidjela, možda jer me podsjećao na mog djeda. Jedini je čovjek od kojeg sam jedva čekala neku simpatičnu kritiku, imao je najsmješnije komentare, učinio je da se ne bojim pogriješiti i da me nije strah niti stid grešaka. To je možda jedna od značajnijh pouka za ove 4 godine: kad napraviš grešku, nije kraj svijeta, nasmiješ se i nastaviš dalje, sljedeći put uvijek bude bolje.

Armin Hodo: Njemu smo svi bili djeca. Volio je studente više nego što je to mogao pokazati. Neko je to osjetio manje a neko više, zavisi o tome koliko smo otvorili oči u njegovom prisustvu. Nadam se da smo mu pružili zadovoljstvo gradeći njegovo okruženje.

Dzenis Avdić: Profesor je svojim odlaskom postavio težak zadatak svima nama: kako iko ikad može nadomjestiti takvu pozitivnu energiju? Taj čovjek je vedrinom popravljao tmurne studentske dane, unosio je boje u sivilo svakodnevnice čak i bez kista. Svi ćemo se sa radošću sjećati časova u sali 409, i trenutaka kad je obilaskom profesora kružio i osmijeh od studenta do studenta. Zadovoljstvo je bilo učiti crtanje uz osmijeh...

Svaka linija povlači za sobom i sjećanje na najboljeg profesora kojeg je ovaj fakultet imao.

Haris Bulić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

41 broj 1, februar 2014.

Ljubaznoťću Alme Hrasnica: neki od posljednjih radova

42 broj 1, februar 2014.

43 broj 1, februar 2014.

Sve nijanse arhitekture Amer Hadžić

dipl.ing.arh., asistent na predmetu Slobodno crtanje, Arhitektonski fakultet Sarajevo Razgovarala: Majda Redžepagić, druga godina master studija, AFS Amer Hadžić (19.05.1983.) je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu 2009. godine. Posljednji semestar drugog ciklusa studija bio je demonstrator na predmetu Slobodno crtanje, a stručni saradnik od januara 2010. do januara 2012. godine, nakon čega počinje raditi kao asistent na Katedri za prostorno i grafičko prikazivanje – predmet Slobodno crtanje. Trenutno je student trećeg ciklusa studija.

Koliko je važno Slobodno crtanje za studente arhitekture?

Principijelno je veoma važno, iz razloga što je taj crtež osnovni vid komunikacije sa investitorima. Što student bolje apsolvira način kako predstaviti svoju ideju investitoru, tako će i projekat sam po sebi biti uspješniji. Budući da su današnji investitori većinom laici i da nemaju dodira sa ovom strukom, onda se često zna desiti i da vizuelni učinak crteža koji im predstavljate, odnosno grafika, bude pozitivan efekat pri daljoj izvedbi vašeg projekta. Na kraju je veoma bitno doći do što kvalitetnijeg pristupa crtežu, da bi što lakše uvjerili investitora za kojeg radite. I ne govorimo samo o investitoru, nego o čitavom spektru zanimanja, od majstora na gradilištu, preko zidara do stolara. Danas zna biti problem to što svako hoće da bude sve u svom poslu i ne pita za savjet drugog. Stolar voli biti i ahitekta i dizajner, pa prema tome treba znati na koji način komunicirati s njim verbalno, a zatim i vizuelno, da bi rezultat na kraju bio prihvatljiv za sve strane.

Kolika je važnost škole crtanja u prirodi, odnosno vanjskom okruženju? Što se tiče same terenske nastave, ona jeste bitna, ali ona je ustvari rezime tog čitavog procesa, odnosno kao konačni rezultat nastave koja se odvija na predmetima Slobodno crtanje 1, 2, 3, 4. Većinu tog posla studenti obave u enterijeru. Međutim, u eksterijeru je jedina razlika između ta dva pristupa u tome što je vidno polje malo šire, odnosno veći je opseg sadržaja koji studenti percipiraju. Eksterijer jeste bitan, ali tek na kraju, jer predstavlja finalni stepenik u apsolviranju gradiva.

Koje tehnike su najlakše, a koje najteže studentima za savladati prilikom vježbi na vašem predmetu?

Svi studenti na početku prođu tehniku grafitne olovke.

Kasnije se neko nađe u jednoj, neko u drugoj tehnici.

Pricipijelno nema pravila. Sa akvarelom je potrebno najviše truda, barem od tih tehnika koje prođu kroz nastavu na slobodnom crtanju. Olovka je i dalje najlakša, pošto je riječ o monohromatskoj tehnici. Kada se dođe do sjene, studenti se malo „izgube“. Nažalost, nemamo vremena da se svakoj od tehnika pojedinačno dodatno posvetimo. Imamo tehnika koje su ipak na kraju studnetima ostavljene na izbor, kao npr. flomaster ili tuš, pa će se neko baviti time manje, neko više.

Amer Hadžić - Blagaj, akvarel, 40x95cm

44 broj 1, februar 2014.

Da li smatrate da postoji određen broj talentovanih studenata na Slobodnom crtanju, na čijem radu bi vrijedilo dodatno raditi i unaprijediti ga? Ili ipak takvi biraju za obrazovanje Akademiju likovnih umjetnosti?

U svakoj generaciji desi se nekoliko natprosječno talentiranih studenata. U početku je to teško primjetiti kroz prvi i drugi semestar, tek na trećem i četvrtom semestru dođemo do toga ko se ističe, a ko ostaje na optimumu.

Problem je u tome što i oni koji su talentirani, u najčešćem broju slučajeva, se zadrže na tom nekom nivou koji je njima dovoljan da dobiju prolaznu ocjenu, time se zadovolje i na tome stanu, nažalost. Ima i onih koji se trude, koji čak od nekog prosjeka iznesu kvalitet koji se od njih nije očekivao u samom početku.

Da li smatrate da svako vježbom može usavršiti tehnike crtanja ili je potreban talenat?

Do tačnog crteža u matematičkom kontekstu moguće je da dođe skoro pa svako. Ja se nisam susretao sa slučajevima da neko nakon dvije godine studija nije mogao nacrtati kocku. Manje-više svako do matematički tačnog crteža može doći trudom i zalaganjem.

Onaj finalni rezultat, sami senzibiltet crteža, to već zavisi malo i od talenta. Ono što ja kažem studentima, pa ih znam i nasmijati, je da ja kad crtam različite materijale nekog objekta, tijela, to radim linijski. Ako vidim da je dozvoljen plošni pristup sjenama ili slično, onda im kažem: „Probajte osjetiti silu u prostoru.“ Tamo gdje je jači materijal, gdje je teži, normalno da će linija biti drugačija u odnosu na neki objekat koji je od lakšeg i mekšeg materijala. Tamo gdje osjete jači napon u modeliranju elemenata, gdje se vidi da je neko morao upotrijebiti veću silu da savije, na primjer, određeni metal, normalno da će se linija drugačije ponašati na crtežu, u odnosu na liniju cvijeta u eksterijeru, gdje je linija „mekša“ i suptilnija.

Da li ste se bavili crtanjem i prije upisa na fakultet? U kojoj mjeri su profesori sa katedre uticali na Vaš uspjeh?

Jesam se time bavio i ranije, zapravo arhitektura mi je bila tek četvrta opcija. Prije arhitekture, opcija je bila čak i Akademija likovnih umjetnosti, ali je tada prijemni bio tek u augustu, pa sam za svaki slučaj polagao i prijemni na arhitekturi, gdje sam iz prvog pokušaja položio, pa sam tu i ostao. Jesam se bavio crtanjem, a profesori svakako da su uticali, gdje bih posebno istakao prof. Hrasnicu, koji je ostavio jak pečat na ovom fakultetu, svojim dugogodišnjim iskustvom i kvalitetom rada. I danas, kada se primjeti da neko ima određen kvalitet, talenat i da se trudi, obično se u početku takvom studentu ostavi na njegovu volju da sam eksperimentiše, da bi mi vidjeli gdje eventualno na kraju treba doraditi i da li ga je potrebno možda malo korigovati, odnosno usmjeriti da on dođe do stopostotnog učinka.

Studentima je od ranije poznato da ste imali izložbe i poznati ste po dobrim akvarelima. Koje tehnike su po Vama najzahtjevnije?

Da li prefirirate neku od tehnika?

Konkretno što se tiče tehnika, ja sam se u zadnje vrijeme posvetio akvarelu, ali naravno da sam probao i druge tehnike. Sam pristup tehnici, u mom slučaju, je zavisio od percipiranja, ne samo prostora nego i života oko sebe.

U početku je to, sjećam se još u srednjoj školi, bilo da kada nešto zacrtam sebi u glavi, to bude matematički poredano. Kasnije, kada vremenom čovjek shvati da život nije kocka u koju se smjesti sve ono što doživljavamo oko sebe, nego je ustvari to više oblak šarenih laža i dima, pa čak i konkretnih stvari, onda je i moj pristup slikanju dobio neku drugu formu. Shvatio sam da ono što me prije nerviralo kod akvarela jeste ta neodređenost, manjak kontrole na crtežu. Smetalo mi je što to nije stopostotni moj rezultat.

Poslije sam shvatio da u tome zapravo i jeste vrijednost akvarela, da rezultat nikad neće biti identičan. Nekada to zavisi od samog raspoloženja osobe koja se time bavi, nekada od same vode kako se ponaša, boje,... To su finese koje u početku ne izgledaju toliko značajne, ali na kraju potpuno različite rezultate poruče.

Kako biste opisali svoj rad i ljubav prema crtanju? Koje su pozitivne i negativne strane rada sa studentima?

To se nekako postepeno gradilo. Sama ljubav prema nastavi, odnosno radu sa studentima, mi se pojavila tek kada sam počeo raditi kao demonstrator.

Ustvari nisam bio svjestan toga ranije. Lijep je osjećaj kada se da nešto od sebe, a to neko kasnije primijeni i usvoji. Svakako da većinom pozitivne stvari ostanu od ovog posla. Negativna strana je ta da većina studenata dođu i prođu, dolaze nove generacije i to što je posao cikličan. Nekada se čovjek nađe u monotoniji, ali i to zavisi od osobe do osobe. Kada primjetiš da se neko ne trudi u nastavi, to pomalo demorališe. Ali svakako kada se pojavi neko, ko ne samo da je nadaren, nego ima i potrebu da uči više, taj student daje i dodatne motive profesorima za dalji rad.

Amer Hadžić - Bobovac, akvarel, 50x35cm

45 broj 1, februar 2014.

46 broj 1, februar 2014.

Studentski radovi Arhitektonski fakultet Sarajevo

Magistarski diplomski rad, 2013. godina Idejno rješenje Apart hotela, Blagaj Dženis Avdić Lokacija na kojoj se gradi objekat se nalazi u centru osmanskog grada, u zoni socijalnih interakcija i trgovine, čaršiji grada. Prema analizama obuhvata, znamenitosti i turističke ponude regiona, predviđa se funkcija koja bi akcentirala postojeće sadržaje, odnosno činila njihovu funkcionalnu ekstenziju sa kvalitetnim poboljšanjima, a u isto vrijeme poštovala genius loci. Kao primarni inputi se uzimaju usitnjene susjedne strukture čaršije sa južne strane, ispred koje se proteže glavna saobraćajnica grada definirajući moguće prilaze u novoprojektovanu strukturu.

Definiranje ambijenta je inspirisano tradicionalnim osmanskim urbanizmom mahale, dok je morfologija terena uslovila stepenastu strukturu.

Funkcionalni inputi ambijentalne sredine su definisali sadržaje objekta i povezali njegovu funkciju sa osnovnim turističkim atrakcijama, poštujući izvorne sadržaje Blagaja. To su prije svega tekija, hamam, srednjovjekovna utvrda iznad grada, ali i stambeni kompleksi „utopljeni“ u prirodni ambijent.

Novoprojektovana struktura funkcionalno i oblikovno želi predstaviti grad i njegovu turističku ponudu, ali ujedno postati nova centralna orijentaciona tačka. Ako posmatramo lokaciju i njeno neposredno okruženje, primjećujemo da se definiše niz kontrasta u funkcionalnom smislu, koji se uočavaju definirajući pojmove koji opisuju čaršiju, i one koji opisuju mezarje na suprotnoj strani lokacije. Ovi pojmovi simbolički predstavljaju život i vječnost, a njihovim pomirenjem možemo potražiti u filozofiji sufizma koja se veže za duh mjesta, i strukturu posmatrati kao liniju života koja počinje iz postojećeg i teži ostaviti trag u vječnosti, ali se na tom putu oblikuje nizom uticaja sredine, tražeći svoj smisao.

Posmatrajući strukturu čaršije i morfologiju terena, koncept se prilagođava otvarajući vizure niz padinu, i definirajući „mahalske sokake“, „haremluke“ i „selamluke“, inspirisane tradicionalnom osmanskom stambenom arhitekturom, odnosno urbanizmom osmanskih mahala.

Ovakvom definicijom objekat u urbanoj strukturi posmatramo kao sistem volumena i otvorenih prostora, javnog i privatnog karaktera, stepenasto naslonjenog na teren i postojeću strukturu. U oblikovnom smislu, prepoznaju se elementi inspirisani tradicionalnim elementima osmanske stambene arhitekture, prilagođeni savremenom izrazu i uticajima sredine. Niz kontrasta kroz materijalizaciju i oblikovanje fasada naglašavaju uticaj suprotstavljenih struktura koje ograničavaju lokaciju.

Objekat se definira kao hibridni hotel malog kapaciteta i ekskluzivnih sadržaja visoke kvalitete.

Inspirisan duhom mjesta, nudi savremeni spa centar, kao reminescenciju na hamam koji je postojao u osmanskom periodu. Uz hotel i spa definiran je i restoran koji je funkcijom direktno vezan za njih, ali je kapacitetom prilagođen i za vanjske goste.

Restoran također u svojoj ponudi koristi kvalitete mjesta i promoviše tradicionalna jela.

47 broj 1, februar 2014.

STUDENTSKI RADOVI Arhitektonski fakultet Sarajevo

Konkurs za izradu idejnog rješenja enterijera Poslovna jedinica Union banke u ulici Ferhadija 15 Studentski konkurs je raspisan u novembru 2012. godine, a studenti su imali manje od mjesec dana za predaju projekata. Cilj je bio prikupljanje kvalitetnih i kreativnih idejnih arhitektonskih rješenja te odabir najboljeg, koje je poslužilo kao podloga za izradu daljnje potrebne dokumentacije. Konkursni žiri su činili prof. dr Erdin Salihović, oc.mr Mevludin Zečević i zvanični predstavnik Union banke.

Nagrađena su četiri projekta.

trodimenzionalni prikaz enterijerskog rješenja

trodimenzionalni prikaz enterijerskog rješenja

Prva nagrada – Ena Kukić i Dinko Jelečević

Polazeći od činjenice da većina ljudi ima povjerenje u poznato i isprobano, a ne želeći zadržati enterijerske ideje postojećeg stanja, odlučili smo se da formu koja će repeticijom dominirati enterijerom preuzmemo sa fasade, odnosno otvora koji akcentiraju fasadu. To je pravilno zakrivljena forma u kombinaciji sa ortogonalnim strukturama, što odaje organiziranost i disciplinu, a opet ublažava strogoću oštrih i pravih linija.

Ovaj dojam koji se stiče zaobljavanjem linija u prostoru išao je u prilog i ideji intimnije atmosfere koja bi ljudima pokazala da je banka pristupačna svima. Fluidnost prostora koja se dobila korištenjem elemenata te vizuelno spajanje a funkcionalno razdvajanje galerijskog i prizemnog prostora, učinili su da enterijer djeluje prostranije, a oslobađanjem od tamnih i teških boja unijelo se svjetlo i u najdublje dijelove poslovnice.

Funkcionalna organizacija prostora je takva da jasno dijeli prostor na onaj za klijente i onaj za uposlenike. Pri tome se ostavlja mogućnost organiziranja sjeverne prostorije na galeriji kao sobe za sastanke sa partnerima, ali i važnim klijentima za koje je potrebna intimnija atmosfera. Otvoreni desk sistem na galeriji, pregrađen tek mobilnom transparentnom plohom od voditelja poslovnice, osigurava jaču komunikaciju među uposlenicima i bolji timski rad te lakši nazdor voditelju poslovnice.

Posebna prednost ovog prostora je fleksibilnost, što je primjetno u različitim shemama organizacije sistema rada. Blagajna za platni promet je odvojena od privatnih bankara, a prostorije kao što su toaleti, sef, komunikacijska soba i kuhinja su ostavljene na starim mjestima.

Video animaciju idejnog projekta možete pogledati na http://vimeo.com/63795370 Nakon proglašenja i otkupa rješenja, studenti su zajedno sa upravom izmijenili neke dijelove nagrađenog projekta (stepenice i radna mjesta privatnih bankara). Poslovnica je otvorena u septembru 2013. godine.

fotografija izvedenog enterijera (www.neon-heart.com)

48 broj 1, februar 2014.

Druga nagrada Armin Hodo i Nađa Hadžiabdić Nedostatak osvjetljenja eliminisan je instalacijom reflektujućih bočnih zidnih ploha, koje u večernjim satima same preuzimaju ulogu iluminatora. Prostor aule osvijetljen je prozračnim, razrijeđenim transparentnim lusterom, sačinjenim od niza staklenih cijevi koje su u korijenu osvijetljene led rasvjetom, što ih cijelom dužinom čini iluminatorom. Zaštita galerijskog prostora od akustičnih i vizualnih nepogodnosti ima kompaktno rješenje, pa se smjenjuju slojevi printanog i običnog stakla stvarajući dubinu i izmaglicu, a u isto vrijeme prozračnost, transparentnost i zvučnu barijeru.

Druga nagrada Katija Morović, Mia Petričević, Belma Zvizdić Nedovoljnu količinu svjetlosti rješavamo „kidanjem“ jednog dijela galerijskog prostora (ploče galerije) koji se po našem mišljenju nalazi na jednom od najreprezentativnijih dijelova interijera i onemogućava prozračnost. Stepenište se okreće na drugu stranu te se dobiva istaknuta hodna linija, prolaz koji je prekinut reflektirajućom staklenom površinom koja usmjerava vanjsko svjetlo i stvara ugodnu atmosferu za rad. Umjesto tipičnih šaltera, klijente smo smijestili u maleni kubus koji sam po sebi pruža diskreciju te svakom klijentu daje isti tretman intimnosti.

Druga nagrada Ena Hero i Ajdina Hadžiabdić Uz novi koncept se pokušalo doći do maksimalne moguće fleksibilnosti i lakoće prostora, koja nije postojala u postojećoj organizaciji banke. Akcenat je dat ulaznom dijelu sa jedinstvenim dizajnom, koji je uočljiv i sa ulice. Osnovna ideja vodilja oblikovanja prostora bio je dinamičan i raznovrstan ritam poslova jedne banke. Iz tog razloga smo iskoristili uzorak muzičkog ritma, dodijelili mu pečat banke, plavu boju, i u tom smislu orijentirali prostore i upakovali u jednu cjelinu.

49 broj 1, februar 2014.

STUDENTSKI RADOVI Arhitektonski fakultet Zagreb

Projekat „Intimnost u stanovanju“

presjek - pravilo korištenja

Rad je nagrađen od strane prof. Branka Kincla nagradom „Zdenko Strižić“ za najbolji projekat eksperimentalnog stanovanja na diplomskom studiju u akademskoj 2012./2013. godini.

Sara Jurinčić Što nastaje ako izbrišemo/pomaknemo granicu stana i zgrade? Kako mijenjanje/brisanje granice utječe na intimnost stanara? Istražujem to kroz eksperimentalno najamno stanovanje za mlade.

Izvrtanjem uvriježenog načina korištenja zgrade te brisanjem granice, stan i zgrada postaju jedno.

Pojedinac koristi zgradu-stan vertikalno, a zajedništvo se odvija horizontalno. Slučajne preostale pukotine u gradskom tkivu Trešnjevke i Savske ulice u Zagrebu mapirane su kao gradska mreža praznina, testirane kao probne lokacije i zapunjene interpolacijama stanovanja za mlade. Stambene jedinice imaju nova pravila korištenja po osima x, y i z, kojima se regulira stupanj intimnosti korisnika. Svaka od standardnih funkcija stana odvojena je na zasebnu etažu. Iz osnovnog modula 1x1 m proizlaze svi fiksni i pomični elementi zgrade-stana. Sve interpolacije imaju javni sadržaj u prizemlju: projekcijske dvorane, internet cafe, knjižnice, stripoteke, fitness, dvorane za koncerte, radionice,... a veličina im varira od najmanje „trake“ 2x20 m, do umnožavanja u beskonačno polje.

fotografija makete

50 broj 1, februar 2014.

STUDENTSKI RADOVI Fakultet tehničkih nauka Novi Sad, Departman za arhitekturu i urbanizam

Projekat kapije “Brodavac” Pobjednički rad na konkursu za projekat kapije “Brodavac” u selu Konjuhe, april 2012. godine. Projekat je trenutno u izgradnji.

Saša Mišković Projekat male kapije na groblju “Brodavac” predstavlja omaž radu arhitekte Bogdana Bogdanovića. (pogledati članak o Bogdanu Bogdanoviću) Motiv koji je upotrebljen odgovara njegovom projektu kapije jevrejskog groblja u Beogradu. Sastavljena od dvije masivne piramide koje svojom kompozicijom odražavaju anti-perspektivu. Kapija ima za cilj da izrazi suštinsku religijsku poruku, radije nego da se samo površinski vezuje za tradicionalne sakralne elemente.

autorska skica

trodimenzionalni prikaz idejnog rješenja

51 broj 1, februar 2014.

fotografija makete

STUDENTSKI RADOVI Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije Split

Urbanističko arhitektonski projekt bivše industrijske zone u Kaštelima: Hotel (?)

Projekat je nominovan za godišnju nagradu Piranesi u kategoriji studentskih radova.

(Piranski dnevi arhitekture su međunarodna arhitektonska konferencija koja se od 1983. godine održava u Piranu u Sloveniji, evaluirajući trenutne tendencije u arhitekturi. Cilj konferencije je podcrtati najnovije trendove svjetske arhitektonske scene te predstaviti najprogresivnije i inovativne ideje arhitektonske produkcije iz regije.)

Zrinka Visković, Domagoj Bajić, druga godina diplomskog studija

detalj makete - hotel

Obuhvat: 330 000 m2 Projektni zadatak hotela na lokaciji bivše tvornice Jugovinil pretpostavio je sanaciju iste te uvelike odredio daljni smjer projekta.

Betonske sarkofage punjene radioaktivnom šljakom (jedini potvrđen način rješavanja problema radioaktivnog otpada) koristimo kao temelje planiranih objekata. Izračunom potrebne količine spomenutih sarkofaga dolazimo do ukupne duljine od 4km potrebnog ‘lanca’ sarkofaga. Ovisno o jačini radioaktivnosti, sarkofazi se postavljaju dublje ili pliće, a priroda stroja određuje konačano oblikovanje novonastale brazde koja poprima karakterističan oblik uvjetovan potrebnom duljinom prilagođenoj lokaciji. Svi predviđeni objekti ostvaruju se unutar novonastale brazde, ostatak lokacije je predviđen za ostvarivanje polja bez izgradnje.

Među planiranim “poljima” lokalnih sadržaja (reanimacija postojećeg brodogradilišta, tržnica kopno/more, peškarija, proizvodnja biomase uz pomoć vodenih biljaka obližnjeg potoka, Biblijski vrt - Kaštela kao idealna klima za ostvarivanje takvog ambijenta, lokalni sportovi, kupalište) tri su pretpostavljena sadržaja koja koriste lokalne uvjete (tlo i more), funkcioniraju neovisno o postajanju hotela, a u konačnom procesu privlače smještajne jedinice: a) vinogradarstvo + maslinarstvo - hotelski smještaj iznad “konobe” koja preuzima ulogu izložbeno-prodajnog prostora, dnevnog boravka hotela b) solana – proizvodnja, prerada, distribucija soli - hotel iznad središta procesa proizvodnje soli - serija slanih soba kao dio turističke ponude c) indoor windusurfing - hotel na moru, windsurfing u kontroliranim uvjetima sa pratećim smještajem; logika punjenja brazde prelazi na morski medij - invert kopnene situacije

prostorni prikaz sa širim obuhvatom

52 broj 1, februar 2014.

Prometno središte zamišljeno je kao privlačna moć šireg obuhvata, oblikovno se “hvata” na brazdu gdje nastaje jedina vertikala lokacije – kontrolni toranj. Pretpostavlja zračni (mini-jet avioni), cestovni (autobusni i promet automobilima), željeznički (koristi postojeću infrastrukturu na lokaciji) te morski promet (moguć prihvat cruisera).

trodimenzionalni prikaz objekta

STUDENTSKI RADOVI Arhitektonski fakultet Podgorica

Dom zdravlja sa proširenim sadržajem Pobrežje, Podgorica Diplomski rad, specijalističke studije, 2012. godina Nikola Radović Osnovna premisa ovog idejnog rješenja je stvaranje jedne sveobuhvatne funkcionalne cjeline sa okolnim ekonomskim, socijalnim i kulturnim sadržajima, inače prisutnim u naselju Pobrežje.

Sa urbanističkog aspekta, objekat se idealno uklapa u postojeći ambijent naselja. Sa jedne strane, svojom spoljnom manifestacijom ne odstupa od uređenja okoline, dok sa druge strane, grandiozni karakter ukomponovan sa modernom arhitekturom objekta doprinosi utisku metropolistički konstruisanog naselja.

inoks mreža na fasadi

Sa humanističko-prostornog aspekta, konfiguracija u estetskom smislu odvlači pažnju građana sa činjenice da je riječ o zdravstvenom objektu i time, u određenoj (makar i minimalnoj) mjeri, mijenja opšte prihvaćen stav o posjeti ljekaru, koji ne može predstavljati prijatnu obavezu.

Akcenat u razrađenosti pronalazi upravo na polju funkcije, kao elementu ostvarivanja nesmetanog rada u odnosima ljekar-pacijent i ljekar-ljekar. Prema tom cilju se krenulo putem jednostavnih komunikacija između službi predviđenih za pružanje različitih zdravstvenih usluga.

Sa aspekta materijalizacije, visok kvalitet i moderan dizajn su osnovne karakteristike materijala upotrijebljenih na objektu. Spoljni zidovi su zidani u punoj visini.

Jednim dijelom je preko njih postavljena strukturalna staklena fasada, dok su drugim dijelom prekriveni inoks mrežom. Sprovedena je ventilirajuća fasada, a primjećuje se i upotreba natur-betona.

enterijer sobe

53 broj 1, februar 2014.

STUDENTSKI RADOVI Arhitektonski fakultet Beograd

Studentski konkurs za vinariju Kompanija Nelt, u saradnji sa Arhitektonskim fakultetom u Beogradu, raspisala je u aprilu 2013. godine studentski konkurs za izradu idejnog projekta zgrade vinarije i destilerije u svom kompleksu u Dobanovcima. Dodijeljene su tri jednakovrijedne nagrade, nakon čega su timovi pozvani da izvrše projektantske izmjene i dopune sa ciljem unapređenja svojih rešenja. U novembru su objavljeni rezultati drugog kruga, i izabran projekat koji je preporučen investitoru za izvođenje.

Preporuka za izvođenje:

Hristina Tošić, Bojana Bajkić, Žarko Stamenić, Stefan Radošević, Zoran Spasić

3D prikaz idejnog rješenja vinarije

U odnosu na programsko prostorni domen, projekat se može podeliti na horizontalni bazis proizvodnje, prostorije za radnike i prostore za posetioce, različitog karaktera i doživljaja. Poput ispijanja vina, shema kretanja posetilaca ima za cilj sukcesivan niz događaja – kombinaciju razlika koja stimuliše čula. Opšte posmatrano, projekat vinarije se može podeliti na 5 delova: 1. Pristup objektu: jasna pozicija ulaza u objekat na koti 0.00m formirana je kroz arhetip vinogradarske kuće. Savremena interpretacija tradicionalne forme, karakteristična zavšna obloga od patiniranog lima i ravan zeleni krov (ravničarske trave i poljsko cveće) naglašenog horizontalnog bazisa donje etaže prave izuzetan prostorni reper i transponuju značenje industrijskog objekta.

pristup objektu

2. Vinogradarska kuća: prati ideju reprezentativnog, ali prilagodljivog izložbenog prostora. Iako podužnim stepeništem podeljena na „wineshop“ i prijemnu zonu, unutrašnjost je tretirana kao jedinstven prostor. Transparentnost, spratna visina i otvorenost ka jugu obezbeđuju osunčanje tokom celog dana i željenu lakoću u izrazu. Konceptualno, mesto okupljanja u kojem se mogu organizovati prezentacije, poslovni i neformalni sastanci, keterinzi uz degustaciju proizvoda kompanije, itd.

3. Put vina: u želji da se objekat i proces proizvodnje u celini prezentuje publici, formirana je galerija na koti -2.30m. Shema kretanja posetilaca paralelna je sa shemom kretanja proizvoda.

4. Podrum vina: zahtev da arhiv reprezentativnih berbi bude ukopan inpsirisao je ideju podruma kao posebnog ambijenta za degustaciju.

vinogradarska kuća

54 broj 1, februar 2014.

5. Vinarija (degustacija) na vodi: režiranu kulminaciju posete formira dek koji se pruža od podruma ka kanalu. Za vreme pogodnih atmosferskih uslova, prostor degustacije se može tretirati kao otvoreni prostor okružen vodom i čokotima vinograda.

Tim u užem izboru:

Miona Mijić, Miona Zdravković, Filip Rašković

prostori prikaz idejnog rješenja vinarije

prikaz enterijera

Prirodna datost, kao vrednost mesta, teži da bude očuvana. Linijski procep je minimalna intervencija kojom je arhitektura upuštena u nju.

Uspostavljen je podužni sistem usečen u teren sa jasnom orijentacijom: zona proizvodnje je ukopana, zasecanjem terena u padu, dok je izložbeni prostor, slobodan i transparentan, orijentisan ka jugu. Mogućnost transparentnog sagledavanja procesa od prvog do poslednjeg koraka je bitan faktor u formiranju našeg rešenja. Prostor je protočan i čitljiv za oko posmatrača koji u vinariju dolazi da spozna put vina. Uvezivanje osoblja i klijenata, proizvodnje i prezentacije, pogona i galerije, postignuto je definisanjem pravca. Paralelnim slaganjem sadržaja odvojene su nesrodne namene, a ostvarena vizuelna komunikacija.

Tim u užem izboru:

Ivana Jelić, Maja Žugić, Dalia Dukanac

Modelovanje objekta odgovara zahtevima programa vinarije te se ispoljava kao veoma jednostavna, ali prepoznatljiva kubična forma.

Takođe, estetici eksterijera doprinosi nivelacija terena vidljiva na frontalnoj fasadi objekta. Uz materijalizaciju fasade, postiže se jedinstvo postojećeg okruženja i izgrađenog prostora.

Programska distribucija je posledica funkcionalnog, racionalnog i ekonomičnog rešenja procesa proizvodnje. Svi uslovi proizvodnje postignuti su na jednoj etaži objekta paralelnom distribucijom funkcija, a sa ulazom i izlazom na jednoj strani objekta. Formiran je prostor bez koridora. Jedinstvenu ulogu granice i komunikacije čini središnje zidno platno sa pažljivo formiranim otvorima.

Pozicija prijema posetilaca otkriva pogled na degustaciju vina i proces proizvodnje u vidu galerije sa pogledom na fermentaciju. Ujedno nudi vizuru reke i izlaz na obalu te otvara pogled na podrum vina, kom je moguće odatle pristupiti.

prostori prikaz idejnog rješenja vinarije

prikaz enterijera

55 broj 1, februar 2014.

STUDENTSKI RADOVI Arhitektonsko-građevinksi fakultet Banja Luka

Film kao ideja Projekat: Konceptualna i urbanistička razrada izabranog fragmenta u atrijumskom dvorištu stambeno-poslovnog objekta u Banjoj Luci na temu reakcije lika „Jack Sparowa“ iz filma „Pirates of The Caribbean“ Rad je nagrađen drugom nagradom na XX međunarodnom salonu urbanizma 2011. godine.

Lara Prostran i Valentina Milovanović, prva godina master studija Arhitektonskom intervencijom na lokaciji nastojala se postići reakcija korisnika i njihova zatečenost onim što su vizualizirali. Reakcija korisnika manifestuje se kroz tri faze. Korisnik je u mogućnosti da izabere da li će da nastavi kretanje ulicom da bi došao do zacrtanog cilja i obavi radnju koju je naumio, ili će da zastane i zapita se šta se dešava iza prolaza koji su ga naveli na razmišljanje. Nakon toga, možda i krene putem otkrivanja novih ambijenata lokacije i njihovog korištenja na način na koji on misli da je ispravan.

prostorni prikaz

Način primjene karakteristične scene iz filma na lokaciju:

56 broj 1, februar 2014.

Fotografija kao ideja

STUDENTSKI RADOVI Ecole Nationale Supérieure d’Architecture de Paris-Belleville

Kompozicije: Projekat se ogleda u “hodanju unatrag”: odabravši umjetničku fotografiju priznatog fotografa čija tema nije arhitektura, bilo je potrebno analizirati forme i oblike koji su njena srž te iste iskoristiti pri dizajniranju arhitektonskog objekta.

Alice Lemercier, druga godina bachelor studija Odabrana je fotografija čuvenog Willy Ronisa, i zarotirana je za 180 stepeni. Želja je da se jednom formom, ne rastavljajući je na dijelove, napravi vizuelni program za dizajn čitavog kompleksa. S tim u mislima, detaljno je analizirana fotografija kroz ručne crteže, negative, sjene te polihromiju (fotografija je originalno crno-bijela).

Radeći na projektu, kroz različite prikaze su vizualizirani novi doživljaji u istraživanju arhitekture, što predstavlja vrhunac rada na ovom predmetu. Fokus nije na rješavanju enterijera, već se korištenjem svjetlosti i sjene u zavisnosti od izmjene oblika diferenciraju prostori baš kao što su diferencirane dubine unutar fotografije. Projekat je rezultirao serijom ručnih nacrta koji prikazuju fasade objekta, kao i maketom od kartona na kojoj se jasno vidi volumetrija. maketa

zarotirana originalna fotografija

analize fotografije

fasade

57 broj 1, februar 2014.

STUDENTSKI RADOVI Architectural Association School of Architecture, London

Granica kineskog života i smrti Marko Milovanović Ekskurzija u Kinu

Radionica

„We are having so much fun“, rekle su nam, na već poboljšanom engleskom, dve studentkinje arhitekture, kada smo se za potrebe urbanističkog projekta dogovorili da snimimo kratkometražni film u kojem su one glavne junakinje. Na ekskurziju u Kinu otišli smo krajem decembra 2012. Kao grupa od trinaest studenata sa Arhitektonske Asocijacije iz Londona sa tutorom Šinom Egaširom, boravili smo u dvonedeljnoj poseti Nandžingu, nedaleko od Šangaja, gde smo sa studentima Jugoistočnog Univerziteta održavali radionicu. Studenti fakulteta koji se diči svojim diplomcem Vang Šuom, prošlogodišnjim dobitnikom Prickerove nagrade za arhitekturu i prvim kineskim arhitektom kome je pripalo ovo priznanje, bili su, najblaže rečeno, šokirani pristupom studenata iz Londona. Ne ulazeći u mnogo kompleksniju temu kineskog društva i u okviru njega kineskog obrazovanja, kada smo već nekako uspeli da se sporazumemo na verbalnom nivou, postalo je jasno da treba preći preko nekih kulturoloških razlika kao što su radne navike i poimanje arhitekture. Moja koleginica Džesika i ja radili smo sa četiri kineska studenta.

Radionica se bavila Šaguanom, severozapadnim delom Nandžinga. Ova urbana četvrt na obali Jangce reke nalazi se u momentu između života i smrti. Slično sudbini mnogih drugih živopisnih kvartova u Kini, i Šaguan je postao meta urbanog razvoja.

Šaguan, Marko Milovanović

58 broj 1, februar 2014.

Cele zajednice se izmeštaju u solitere na periferijama gradova, kvartovi se ruše, a grade se oaze luksuza za novu višu klasu. Šaguan je, dakle, delom porušen, delom napušten, a delom nastanjen onim poslednjim trzajima društva. Sa druge strane, prezentovan nam je urbanistički plan kompanije SOM kojim je celi postojeći život ovog dela grada izbrisan bez traga, a umesto njega predloženo je oko 10 svetlucavih solitera.

Sa kritičkim stavom prema potpunom brisanju, prvo smo analizirali postojeća, preostala kretanja ljudi i robe, gde je i železnička stanica, nekada najvažnija infrastrukturna tačka ovog osmomilionskog grada, potpuno napuštena.

panorama

scene iz filma „Xia Guan Mei Ying“

Film Kao kritika činjenice da je u susret ekonomskom naduvavanju Nandžinga uništen jedan od njegovih najživljih delova, nastao je film u kome smo sve uobičajene dnevne aktivnosti nekadašnjih žitelja Šaguana stavili u kontekst u kome je Šaguan danas. To je rezultiralo bizarnostima poput riblje pijace na nepreglednim ruševinama ili kuće bez vrata i prozora.

(Pogledati film „Xia Guan Mei Ying“ na YouTube.com) Kroz dodatne analize, naš krajnji projekat je linija (granica) zaštićene zone, koju urbanistički plan treba da uključi i poštuje, a koja je svojevrsno ostrvo preostale životnosti Šaguana i oaza za one koji nisu otišli.

granica zaštićene zone

59 broj 1, februar 2014.

Studentski radovi Akademija likovnih umjetnosti Sarajevo

Dizajn stolice Lamija Radončić

RIBB STOOL Studenti Produkt dizajna na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu su se 2013. godine, pod mentorstvom prof.

Saliha Teskeredžića i doc. Jasne Mujkić, međunarodnoj javnosti predstavili na jednom od najvećih sajmova dizajna u Kelnu.

Od tri stotine škola prijavljenih na konkurs D3 Schools Interior Design Projects u sklopu Imm sajma u Kelnu, Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu je odabrana među deset najboljih. Jedna od učesnica je Lamija Radončić, studentica završne godine, koja je na ovom sajmu predstavila svoju stolicu RIBB Stool. Stolicu je izlagala na zajedničkoj izložbi studenata ALU, održanoj u galeriji Collegium artisticum u junu 2013. kao i u januaru 2014. godine na izložbi finalista konkursa “Prva samostalna”.

Koncept Projekat RIBB Stool je nastao kao semestralni zadatak na predmetu Industrijsko oblikovanje I. Koncept je zasnovan na iskorištenju otpadnog materijala.

Korištenjem letvica malih dimenzija, kao distancera između rebara, postigla se forma koja ne zahtijeva komplikovane spojeve. Cjelokupna grafika stolice proizašla je iz motiva tradicionalnog bosanskog ćilima.

Ergonomski kvalitet se očituje u blagom nagibu dijela za sjedenje, jer kao takav tjera ljude na ispravno sjedenje, naročito jer je riječ o hoker stolici tj. stolici bez naslona.

BOX IMPOSSIBLE

Novi Lamijin projekat je Box impossible, na predmetu Industrijsko oblikovanje.

Koncept - rješavanje problema unutar malih studentskih soba u studentskim domovima - prostor za odlaganje i sjedenje, a po potrebi i sto - jeftin proizvodni proces i materijali

Ajla Sinan, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

60 broj 1, februar 2014.

RIBB STOOL prototip

RIBB STOOL spojevi od letvica kao distanceri između rebara

BOX IMPOSSIBLE proces transformacije

Studentski radovi Umjetnička akademija u Splitu

“Bez naziva” Splitski salon

Splitski salon je izložba suvremene umjetnosti koja se u neravnomjernom ritmu anualnih i bijenalnih događanja održava od 1969. godine. (iz uvodnog teksta 37. Splitskog salona)

Splitski salon je u prošlosti bio tradicionalna godišnja izložba recentnih uradaka članova HDLU Split. Ta tipično salonska pozicija zadovoljavala je interes građana tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina. Rane devedesete su unijele duh sakralnosti kao kontrapunkt kaotičnoj zbilji. A onda je napetost popustila, salon je polako krenuo putem svoga kraja, pa se tako 2000. godine našao tek kao reminiscencija blistave prošlosti. U novo smo stoljeće poletjeli kratkim uzletom i naglo pali.

Tako je 2002. godina protekla, a da se nitko nije upitao: ”Gdje je Splitski salon?” (iz uvodnika 33. Splitskog salona)

Projekat “Bez naziva” Ove godine održan je 38. Splitski salon, u sklopu kojeg je organizovana izložba „Bez Naziva“ 2013. Projekat „Bez naziva“ je nagrađen jednom od tri jednakovrijedne nagrade žirija na 38. Splitskom salonu, uz obrazloženje „kako ovaj ‘work in progress’ svjedoči kako i ono što je u našoj društvenoj stvarnosti gotovo neostvarivo zapravo postaje ostvarivo, gdje je studentsko maštanje o prostoru ultimativne slobode artikulirano kroz osnovnje vlastitog kluba, čitaonice, izložbenog prostora, prostora opuštanja, dijaloga i ostalih oblika interakcije“.

Umjetnička akademija u Splitu funkcionira na više različitih mjesta u gradu bez centralne lokacije za susrete studenata. Mjesta susreta su klase koje su, prostorno gledajući, izolirane. Komunikacija studenata sa različitih odsjeka se većinom odvija na zajedničkim predavanjima a s obzirom na to, studentima nije na raspolaganju dovoljno vremena za komunikaciju van zadanog programa. U gradu Splitu do nedavno nije postojao prostor za stvaranje kreativnih ideja i provođenje istih u djela. Međutim, ove godine je došlo do promjene na polju lokalne umjetničke scene. Studenti su se zainteresovali i javila se zajednička želja za unaprijeđivanjem komunikacije među mladim umjetnicima. U kontekstu Akademije stvara se projekat „Bez naziva“, zamišljen čak prije tri godine, nažalost nikada ostvaren.

Jednostavno nazvan koncept „Bez naziva“, svestranih uloga i opuštene atmosfere, funkcioniše kao galerija, čitaonica, prostor za projekcije i predavanja, klub studenata i mladih umjetnika, prostor interakcije i kreativnosti, najaktivnija tačka Akademije. Smješten je u prizemlju Umjetničke Akademije u Zagrebačkoj ulici.

Prostor koji je iskorišten imao je potencijal postati to mjesto susreta. U početku nastajanja ideja za projekat, „Bez naziva“ je imao dvije paralelne faze uređenja prije otvorenja. Koncept uređenja prostora je bio da se naprave minimalne i jednostavne intervencije te da prostor odiše radnom atmosferom. Ostavljene su mogućnosti za unapređenje i transformacije cjelokupnog objekta i pojedinih elemenata.

Osmišljavanje vizualnog identiteta i programa koji bi se odvijao za trajanje Salona.

Ideja se dopala kako studentima tako i mladim umjetnicima koji su se zajedno sa volonterima priključili projektu ili ga redovno posjećuju. „Bez naziva“ funkcioniše i danas nakon Salona, postajući sve popularnije i prijeko potrebno i bitno mjesto za budućnost splitske umjetničke scene.

Mirna Vujović, prva godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Skica: Pjero Peša

Fotografije upotrebe prostora

61 broj 1, februar 2014.

Dizajn inspiracija Kreirajući predmete, dizajneri crpe inspiraciju iz različitih izvora. Postoji samo jedan izvor koji je uticao baš na sve, kojeg su svi doživjeli, i koji nudi najveći izbor boja, oblika i materijala - priroda. U zimskom izdanju tristotrojke predstavljamo dizajn inspirisan pojavama iz prirode, koji potpuno dekontekstualizira elemente iz memorije, ili ih koristi na tradicionalan način ali uz snažan lični pečat.

Coat Range, Brave Space Design Dizajnerski biro u kojem svi članovi potiču iz malih, još uvijek ne-hiperurbaniziranih gradova na jugu Amerike, a trenutno suočenih sa betonskom džunglom Njujorka, proizveo je vješalicu za kapute kao odgovor na svoju glad za prirodom u neposrednom okruženju. Koristili su otpatke drvne industrije, i rezali ih pri vrhovima, pokazujući unutrašnjost javorovog drveta koji na proizvodu predstavlja vrhove planina.

62 broj 1, februar 2014.

Erosion sink, Brandon Gore Dizajnerski biro Brandona Gorea radi u skladu s principima ekološki održivog dizajna. Koristeći beton, pokušavaju se minimalističkim rješenjima približiti sudaru svoje i klijentove vizije određenog prostora na slijedeći način: uzevši u obzir želju naručioca, kreiraju generalni koncept, koji potom provlače kroz filter inspiracije oblicima iz prirode. Erosion sink tako predstavlja funkcionalnu refleksiju prirodnog svijeta.

Livingstone, Stephanie Marin Dizajnerica kaže da preferira veoma jednostavne i lake predmete, jer su jednostavniji za korištenje i oslobađaju unutrašnji prostor od dominacije težinom. Također, preferira dizajnirati oblicima iz prirode, smatrajući život među takvim predmetima izvorniji iskonskom.

Livingstones, kolekcija mobilijara za odmaranje, stvara ugođaj enterijera namijenjenog vječitim putnicima, postajući intimna destinacija nevidljivog putovanja.

Frozen, Maija Puoskari Predmet za serviranje hrane imena Frozen nastao je kao reminiscencija na vjetrom oblikovan led u Finskoj, rodnom kraju dizajnerice Puoskari. Varijacije predmeta u vidu materijalizacije (bijeli porculan, staklo) predstavljaju različite krajolike u Finskoj - jedne, koji mogu biti viđeni posvuda, poput snježnih brežuljaka stvorenih vjetrom, ili druge, ledene, koji ukazuju na prisustvo vode.

Eclipse Mirror, Bodo Sperlein Eclipse mirror je u punom sjaju moguće doživjeti tek u zamračenoj prostoriji. Kombiniranjem Coriana, materijala gotovo savršenih karakteristika za sve enterijerske intervencije i Swarovski kristala kojima se pokušao postići efekat hiperteksturirane površine, Sperlein je kreirao ogledalo koje prikazuje pomračenje Sunca, kao odu svojoj velikoj naklonosti svemiru.

Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

63 broj 1, februar 2014.

Razgovarali smo sa autorom

“Dizajn namještaja - u potrazi za identitetom“ prof. dr Erdin Salihović, predavač na AFS Promocija knjige „Dizajn namještaja - u potrazi za identitetom“ održana je na Sarajevo Green Design festivalu 2013. godine. „Osnovni razlog nastanka ove knjige leži u potrebi istraživanja originalnih puteva razvoja našeg dizajna, proizašlih iz sopstvenih intelektulanih resursa, koji kvalitetnu domaću sirovinu mogu predočiti u prepoznatljiv elemenat namještaja. Mada je većim dijelom posvećena dizajnu namještaja, teoretski posve zaobiđenoj i perifernoj oblasti u našem društvu, rad zadire u enterijer i arhitekturu, kao neodvojive dijelove organske cjeline.” (iz predgovora)

Knjiga naslova „Dizajn namještaja - u potrazi za identitetom“ u jednu ruku aludira na to da bosanskohercegovački dizajn još uvijek traga za svojim?

U današnjem globaliziranom svijetu dizajn namještaja nema granica i dok mi razgovaramo, na tržište izlaze nove ideje i prototipovi, tako da je izvanredno teška misija „isplivati iz sive mase“ i iskazati originalnost. Ukoliko nastavimo sa ovakvim haotičnim i nesređenim pristupom, potraga za identitetom će se mjeriti u dekadama, pa će samo ekscesni pomaci pojedinaca postati parametar i ogledalo domaće scene. Šta je uopšte dizajn, ko je uopšte dizajner?

Izvanredan je metaforički citat japanskog dizajnera Toshiyuki Kite: „Dobar dizajn je kao lijep cvijet. Da bi cvijet procvao, on zahtijeva dobro lišće, jaku stabljiku, korijenje i dobru zemlju da se razvija. Dobra zemlja za dizajn je naš način bitisanja i svakodevni život.“ Jako dobro opisuje šta je to dizajn. Danas je kod nas uobičajena i pogrešna percepcija dizajna i promatra se kao površinski omotač, gdje je u prvom planu estetika i ljepota.

Skok iz ruralnog u urbano, Erdin Salihović, 2004. god.

64 broj 1, februar 2014.

Detalj „Wave kolekcija“ 2012. godine, dizajner Salih Teskeredžić

Ako postoji nešto što se naziva talijanski, skandinavski ili japanski dizajn, da li postoji nešto što se može nazvati bosanskohercegovački dizajn?

Da li je domaći dizajn prepoznat od strane „domaćeg terena“ ili je naše tržište gluho na kvalitetan dizajn?

Ove pomenute prepoznatiljive škole dizajna predstavljaju, svaka pojedinačno, amalgam kultura, jezika i tradicije, iz koje je iznikla specifična filozofija dizajna sa originalnim identitetom. Prevashodno, u korijenu ovih škola leži organizovan odnos sistema prema pojedincu, tako da je, recimo još 1857. godine osnovano „Finsko društvo za zanatstvo i dizajn“ koje je vremenom preraslo u instituciju, educirajući izniman broj talentovanih dizajnera, koji i danas oblikuju savremenu dizajnersku scenu. Hoću da naglasim, ništa ne može iznići preko noći i za sve je neophodno vrijeme. Čini mi se da smo kao zemlja u tranziciji preuzeli ono najgore od kapitalizma u vidu materijalističkih poriva i odbacili ono dobro iz prošlog sistema, primarno mislim na elan i entuzijazam. Svojevremeno sam imao suzne oči kada nisam mogao da idem na dobrovoljnu radnu akciju (ORA). Da se vratimo pitanju, pretenciozno je u ovom trenutku nešto imenovati kao bosanskohercegovački dizajn.

Danas u BiH imamo izvozno orijentisanu drvno-prerađivačku industriju i katastrofalno lošu strukturu produkata koje izvozimo, u kojoj dominira sirova građa I klase i prefabrikati. Poslije nam se vraća ta ista sirovina u obliku dizajniranih, cijenom apsolutno nepristupačnih, elemenata mobilijara. Dakle, da se vratimo Toshiyuki, dug je put BiH da bi „cvijet procvao“. Dizajner namještaja je najznačajnija karika u interdisciplinarnom lancu profesija, koji uključuje tehnologa proizvodnje, mašinskog inžinjera, ekonomistu, marketinškog stručnjaka... Mi nemamo lanac, nego „sistem pokušaja i pogreški“, pa možda se nešto i proda. Dizajn jednostavno nije inkorporiran u domaću drvnu industriju i ne treba generalizirati, ali većinom ovu profesiju vodi needuciran kadar. Često posjećuju sajmove namještaja, kupuju nagrađene elemente i montiraju od različitih komponenti svoje „frankenštajne“ i monstruozne elemente mobilijara.

Prototipovi mobilijara studenata ALU u Sarajevu, „Gromada“ zdjela 2005. god. i „Zen stolica“ 2004. god.

65 broj 1, februar 2014.

Da bi identitet mjesta bio utkan u dizajn, znači li to to da on mora biti utkan u dizajnera i da li dizajneri/arhitekti uopšte „koriste“ tradiciju kao inspiraciju ili pak slijepo slijede svjetske trendove?

Da li je danas jedini način za bosanskohercegovački dizajn i dizajnere pri kreiranju vlastitog identiteta etabliranje od strane stranog (svjetskog) tržišta?

Možemo se povinovati svjetskim trendovima i tendencijama, možemo slijediti uzore, što istovremeno znači i kaskati za njima u dobroj mjeri.

Ali, možemo pokušati otkrivati i nove puteve, nametnuti autohtoni koncept, zasnovan na izdašnoj tradiciji i baštini. Ono što pokušavamo uraditi na predmetu „Etno i nacionalni stilovi u enterijeru i dizajnu namještaja“ se sastoji upravo u prepoznavanju vrijednosti tradicionalnog enterijera, kao i ugradbenih i slobodnostojećih elemenata namještaja, njihovog oblikovanja, polivalentnog karaktera i proporcija. Ono što je sljedeći inventivni korak je pokušaj transportiranja tih osnovnih postulata u savremeni dizajnerski jezik te na taj način otvoriti i drugačije vidike budućim arhitektima i dizajnerima. U prošlosti, ali i danas, nekoliko inventivnih pojedinaca je posjedovalo taj umjetnički senzibilitet i neraskidivu sponu sa tradicijom, počev od Pospišila preko Grabrijana, naših profesora Neidhardta, Ugljena, moga oca, pa do današnjih arhitekata i dizajnera Amira Vuka i Saliha Teskeredžića.

Svako od nas treba da razvija sopstveni koncept i sopstveni pristup.

Ovdje nema nikakvog recepta, ali egzistira činjenica da nam je u mentalitetu nipodaštavati tuđe uspjehe i priznanja te da jako teško prevaljujemo preko jezika da neko posjeduje kvalitet. Nije to slučaj samo u našoj struci, taj „mentalitet palanke“ se prepoznaje u svakoj kompetetivnoj i kreativnoj oblasti, od književnosti, slikarstva do muzike i filma. Tek kada se ostvari neko inozemno priznanje, bez obzira je li u pitanju Oskar, Nobelova nagrada ili Red Dot Award, tada i mi klimnemo glavom i pomislimo da možda taj čovjek nešto i vrijedi.

Da li je Vi „koristite“ u svom dizajnu?

U današnjem svijetu domaće arhitekture i dizajna mi se, nažalost, moramo veoma često povinovati željama investitora, koji po nepisanom pravilu, nisu dovoljno educirani na ovom polju, tako da sa bolnim kompromisima pristupamo profesionalnim zadacima. Davno sam prestao valorizirati talenat svojih kolega, jer znam u kakvom ambijentu živimo i djelujemo, gdje nemamo „odriješene ruke“, tako da sam većinom djelujem pod takvom presijom.

Biti dizajner sa domaćom adresom ili domaći dizajner sa stranom adresom?

Krucijalno je „raditi na sebi“, pokušavati educirati i sebe i okolinu, jer bi to trebala i biti sveta misija naše profesije. Svakodnevno se susrećem sa mladim, talentovanim ljudima koji mogu napraviti radikalan otklon od postojećeg i promjeniti stvari, a da li im je mjesto prebivališta ovdje ili Skandinavija? Moja preporuka je naša država, jer toliko toga se može organizovati, napraviti, pokrenuti i da se primijeti učinak. Osim toga, linija je univerzalan rječnik, pa obzirom da živimo u vremenu visoke tehnologije i nesputanih komunikacija, gdje protok ideja i promišljanja nema granica, već smo u „globalnom selu“, pa nam i adresa postaje sve manje bitna.

Dina Haljeta, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Karim Rashid, „Steek“ stolica za „Artisan“ Tešanj, 2010. god. kao pozitivan primjer saradnje domaćeg proizvođača i svjetskog dizajnera

66 broj 1, februar 2014.

pogon za recikliranje

Kada je industrijski dizajner iz Eindhovena (Nizozemska) Dave Hakkens saznao da se jako mali postotak plastike koristi u svrhu reciklaže, odlučio je dizajnirati PRECIOUS PLASTIC, open-source mašine koje omogućuju recikiranje plastike u manjim količinama i na lokalnom nivou.

“Kada sam saznao da se samo 10% plastike koristi za reciklažu, bio sam iznenađen. Nazovite me glupim, ali sam smatrao da znak za recikliranje koji se nalazi na dnu svake plastične posude znači da ista biva reciklirana, međutim to nije slučaj. Taj znak samo znači da MOŽE biti reciklirana.”

Lokalni pogon Posjetio je i Mercedes među proizvođačima mašina za reciklažu plastike. Ono što je saznao je sljedeće: što je stroj skuplji, finalni proizvod je jefitiniji. Dakle, mašina čija je cijena preko 1,200.000 eura se koristi za proizvodnju saksija za cvijeće.

Prirodi je potrebno preko 700 godina da razgradi plastiku

“Moj cilj je bio napraviti nešto kao ‘lokalni pogon’ za reciklažu plastike.”

Dave je dizajnirao mašine koje su manje komplikovane, manjih dimenzija, jako jeftine, lake za rukovanje i recikliraju sve tipove plastike. Ovaj pogon se sastoji od 4 osnovne mašine i bezbroj kalupa koje možete sami napraviti.

“Plastika je jedan od najdragocjenijih materijala na svijetu. Ona je lagana, čvrsta, laka za oblikovanje i super se da reciklirati. Međutim, koristi se primarno za jednokratnu upotrebu i smatra se bezvrijednim materijalom, koji je jeftin, koji se proizvodi u velikim količinama i isporučuje u cijelom svijetu.” Ukratko: materijal koji se pravi da bi trajao vječno, a dizajnira se za baciti.

Sve funkcioniše ovako: ambalaže, stare igračke, dijelove plastičnih stolica ili stolova ubacite u sjeckalicu, koja sve navedeno samelje. Zatim se tako isjeckana plastika može koristiti u sklopu tri mašine: mašina za rotacijsko kalupljenje, koja plastiku pomoću kalupa i rotacije oblikuje u željeni predmet, injekciono kalupljenje, koje istopljenu plastiku “nabija” u željeni kalup te “plastični pištolj”, koji pravi trake odgovarajuće dužine.

Osnovni problem je sljedeći: postoji nekoliko vrsta plastike. Proizvodi mogu izgledati identično, ali se razlikuju prema tipu plastike. Problem nastaje kada plastika koja dospije do centra za reciklažu ne bude sortirana prema tipu, nego prema boji, veličini i slično.

“Ovaj projekat je još uvijek u toku, nastavit ću sa radom, dalje razvijati mašine i uspostaviti online zajednicu.”

Dave je zamolio poznanike, susjede, prijatelje i porodicu da mu donose “plastičnog smeća” u što većim količinama. Iskoristio ga je za stvaranje svojih prvih predmeta od reciklirane plastike.

Zašto tip plastike uopšte igra tako važnu ulogu?

Mašine koje recikliraju plastiku su jako kompleksne, jako skupe, ali i vrlo precizne i efikasne. Jedna mašina ima istu cijenu kao i jedan individualni stambeni objekat. Činjenica je da su i jako osjetljive, odnosno upotreba svih tipova plastike može da ih ošteti i da cijeli proces na kraju bude kontraproduktivan.

Njegov krajnji cilj je u što skorije vrijeme obezbijediti pristup nacrtima mašina široj masi, tako da bi, recimo grupa entuzijasta, ekološki osvještenih ljudi, green dizajn ljubitelja, uz osnovne mašinske vještine mogla u svom susjedstvu, naselju ili lokaloj zajednici imati svoj centar za reciklažu.

Dina Haljeta, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

67 broj 1, februar 2014.

Studirati u inostranstvu ?

Ena Kukić i Dinko Jelečević, Barcelona Božidar Novak, Zagreb Damir Hercegovac, Zürich Ena: ETSAB (Escola Tècnica Superior d’Arquitectura de Barcelona), Španija Božidar: AF Zagreb (Arhitektonski fakultet Zagreb), Hrvatska Damir: ETH Zürich (Eidgenössische Technische Hochschule Zürich), Švicarska

Tristotrojka: Na kojem fakultetu i u kojem gradu trenutno studiraš?

Ena: Otišli smo posredstvom fakulteta u Sarajevu, tačnije SOCRATES programom razmjene koji postoji već dugi niz godina i trenutno je jedini još uvijek funkcionalan program, a koordinira ga doc. Čengić. Nažalost, za razliku od prethodnih generacija, ne uključujući posljednju, više ne postoji posao u gradskom arhitektonskom birou niti ikakva osigurana novčana primanja, zbog ekonomske krize. U Sarajevu je moguće prokomentirati samo mali broj studentskih razmjena.

Prethodnih pet godina bila sam svjedok nezainteresiranosti većine uprave za ovo pitanje, ali u takvoj situaciji lakše je primijetiti one koji ulažu napor da bi situacija bila vedrija. Bitno je napomenuti da unutar Univerziteta u Sarajevu postoje fakulteti sa funkcionalnim i uspješnim programima studentskih razmjena.

Božidar: Otišao sam svojom inicijativom. Što se tiče Sarajeva, sve je bilo korektno oko rješavanja administrativnih poslova nužnih za prelaz. Naročito mi je naklona bila prodekanica za vanjsku suradnju Dženana Bijedić, koja je zbog nedostatka vremena, stvari uzela u svoje ruke i uštedila mi dosta dana.

Damir: Otišao sam svojom inicijativom. Programi studenskih razmjena na našem fakultetu u Sarajevu su, ja bar tako mislim, izuzetno slabi. Za vrijeme studija se sve nešto šuškalo o nekakvim razmjenama koje su svi doživljavali kao mitove. Ja sam bar imao takav utisak. Ovdje, moram da budem iskren, nisam bio učesnik studentske razmjene, niti sam zainteresiran, ali sam upoznao puno kolegica i kolega iz drugih država koji su ovdje došli na razmjenu. Ima čak i jedna kolegica koja je dosla sa Fidžija.

Tristotrojka: Da li si otišao/la na drugi fakultet svojom inicijativom ili posredstvom našeg fakulteta u Sarajevu? Prokomentariši programe studentskih razmjena u Sarajevu i novom fakultetu.

Ena: Nešto više od tri hiljade, dakle pet puta više nego u Sarajevu.

Božidar: Oko 700, ne znam točnu brojku, upiše se oko 120-130 godišnje.

Damir: Na prvom ciklusu je 1060 studenata a 625 na drugom. Ima još par stotina u ostalim kategorijama. Ukupno 1911 studenata.

Tristotrojka: Koliko studenata pohađa taj fakultet?

Ena: Mišljenja sam da je prva stvar s kojom smo se susreli ovdje, odabir predmeta, istovremeno i krucijalno pitanje kvaliteta studija. Ono što se u Sarajevu iz godine u godinu provodi sa očiglednim lošim posljedicama pod kodnim imenom „izborni predmeti“ (a prikladnijeg naziva “nametnuti predmeti”), ovdje se vrši na sljedeći način: na početku semestra, studenti odaberu sebi predmete koje žele pohađati tako da zbir ETCS bodova bude 30. Moguće je birati između desetak glavnih i dvadesetak „optativnih“ predmeta (od kojih se mogu uzeti samo 2).

U svakom semestru su ponuđena dva studija (projektantski i urbanistički, 8 i 6 ETCS bodova), te predmeti koji odgovaraju našim konstrukcijama, statici, fizici itd. Jedan od glavnih predmeta je i Arhitektonska prezentacija, unutar koje se, u zavisnosti od godine, uče arhitektonska grafika, AutoCAD, 3dsMax, Rhino, SketchUp, Photoshop te parametrijski dizajn (sjetimo se da na našem fakultetu, nastavno osoblje očekuje da dobro poznajemo rad u većini navedenog, iako nemamo te predmete unutar studija). Optativni predmeti (pravilan prevod je izborni, ali svi su izborni pa ću se koristiti ovim izrazom) variraju od rasvjete, tipografije, dizajna namještaja, akustike, nordijske arhitekture, upoznavanja Barcelone hodajući kroz grad i praveći videozapise o stečenom (najdraži predmet svih ERASMUSa) i sl. Jedna od bitnih stvari jeste i to da je učešće na radionicama, konkursima ili festivalima arhitekture bodovano ETCS kreditima, što podstiče studente na angažovanje van striktnog plana i programa nastave. Najčešći broj predmeta u jednom semestru po studentu je 6, jer su predmeti obimniji ali i konkretniji.

Božidar: Glavna razlika u nastavnom sistemu je aktualnost. Smatram da sarajevski fakultet zaostaje po pitanju aktualnosti za svijetskim događanjima na polju arhitekture. Razlika je u vrednovanju predmeta i stavljanju naglaska na radionice ili studije (vježbe) projektiranja ili urbanizma kojima se maksimalno posvećuje pozornost uz dodatne teoretske predmete te izborne, koji ovdje stvarno jesu izborni. Veliki je naglasak stavljen na ono što u Sarajevu nedostaje, a na to su upozoravali i ass. Senaida Halilović i ass. Mirjan Mehmedinović, a to je koncept, dakle neka ideja vodilja koja ima dublje značenje. Predmeti koji su meni pomogli formirati mišljenje o arhitekturi, ne u smislu „ovo je baš super, baš mi je lijepo“, nego stvarnog razumijevanja arhiteture, su tih nekoliko teoretskih predmeta gdje se provlače duboke analize procesa nastanka arhitekture kroz sva razdoblja te općenito uživljavanje u duh projektiranja.

Ono što fali zagrebačkom fakultetu naspram sarajevskog, je šire tehničko znanje, koje smatram da je definitivno jače na sarajevskom fakultetu.

Tristotrojka: U čemu se nastavni sistem najviše razlikuje u odnosu na sistem Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu? Postoje li neki predmeti koje smatraš bitnima, a u Sarajevu ne postoje?

69 broj 1, februar 2014.

Damir: Suštinska razlika u sistemu ne postoji. Ovdje se prakticira bolonjski sistem također, i obavezno je dobiti dovoljno ECTS bodova da bi se napredovalo. Ali moram da kažem da ovdje apsolutno svaki pripadnik svake katedre nastoji da animira studente za svoje oblasti i to uspješno realiziraju. Ovdje ima neusporedivo više predmeta, i oblasti istraživanja i izučavanja, takođe i više katedri, pa sam stekao utisak da se one međusobno bore za studente. Sve mi je nekako življe. Ali moram da kažem da dok sam studirao u Sarajevu, niko nije bio naročito zainteresiran, suštinski zainteresiran za moje afinitete u arhitekturi, niti sam dobio neke konkretne savjete. Moram iz ove grupe da izdvojim katedru za urbanizam, s njima se uvijek moglo kvalitetno razgovarati. Ja lično volim da govorim o svojim afinitetima i da se o njima kvalitetno informišem i ovdje smo primorani da konstantno o tome pričamo, crtamo, prezentiramo i tako dalje. Master studij je opći, ali je naročito usmjeren u smislu da odabir predmeta izuzetno izgrupiše generaciju.

Tristotrojka: U čemu se odnos između nastavnog osoblja i studenata najviše razlikuje u odnosu na isti u Sarajevu?

Ena: Najveća razlika je u komunikaciji. Svi profesori i asistenti svakodnevno koriste e-mail, odgovaraju na studentska pitanja i održavaju online konsultacije (ovo zaista funkcioniše za obje strane, uz primjenu bontona). Ni na jednom od predmeta koje Dinko ili ja pohađamo ne postoji evidencija prisustva, a sale su uvijek pune. Zašto? Svi predavači ulažu napor da bi približili materiju studentima, koriste interaktivna sredstva prezentovanja i forsiraju terensku nastavu. Većina tih ljudi su uspješni arhitekti, sa poslom izvan fakulteta, ali to im nije izgovor da se ne posvete akademskom radu sa studentima, ako su već odabrali da to rade te primaju novac za to.

Božidar: Prvenstveno, razlika je u načinu komunikacije (e-mail, mobitel, čak i vikendom), općenito sve obavijesti se stave na internet stranicu fakulteta na kojoj se prijavljuju predmeti, zadaci, literatura, raspored i info o predmetima. Moglo bi to i bolje, ali za mene je definitivno skok sa nule. Najveći naglasak stavio bih na educiranosti dobrog dijela sarajevskih profesora u to što je to „suvremena arhitektura“, i kako je koristiti. Dio zagrebačkih trebalo bi tehnički bolje potkovati. Iako i ta tehnička znanja sarajevskog fakulteta mogu biti itekako suvremenija, a ne „opeka na kant“. Inzistiranje na čitanju literature koja je dublja, poput najlakšeg Zumthora do težih dešifriranja Eisenmana, smatram da je potrebno za razvijanje promišljanja u arhitektonskom smislu.

Damir: Da budem brutalno direktan, ali moram opet napomenuti ja govorim isključivo obzirom na svoj osjećaj i percepciju, nastavno osoblje u Sarajevu radi samo za svoju državnu platu. Tu vlada opća nezainteresiranost za studente, nikome nije stalo da se njihov predmet izučava i o tome pišu razni eseji ili vrše studije ili šta već ne. Na ETH nisam nigdje vidio da je neko napisao termine konsultacija i zalijepio na vrata. Poznato je radno vrijeme, a većina ostaje dugo i nakon toga, i za to vrijeme, ako je neko u svom kabinetu i slobodan, apsolutno će ponuditi svaki vid pomoći sa velikim elanom. I naravno, nema veze ako niste njihov student, ako je potrebno pozabavit se nečim što je tema njihove katedre.

Tristotrojka: Uporedi mogućnost sticanja znanja u Sarajevu i na svom novom fakultetu.

Ena: Znanje na fakultetu u Sarajevu postoji, to nije upitno. Ono što jeste upitno su načini njegovog prenošenja, čemu svjedoči toliko novih naraštaja mladih arhitekata sa diplomom a bez ikakvog stvorenog stava o okolini, o svom doprinosu budućnosti, i naravno - bez dovoljno znanja. Na prve dvije godine faksa sam bila mišljenja da je tako puno predmeta super sistem, znati plivati u svim vodama unutar struke. Ono što me razuvjerilo je da većina ljudi ne zna plivati ni u jednoj, već s obale posmatraju situaciju i čekaju diplomu, koju kod nas može dobiti i osoba bez imalo talenta. Sigurna sam da to nije uvijek bilo tako, i voljela bih kad bi se asistenti i profesori potrudili da ožive vremena svog studiranja o kojima uvijek tako zaneseno pričaju. S druge strane, mogućnost sticanja znanja u Barceloni je na svakom koraku. Doslovno – 6 ogromnih prostora za grupni rad unutar zgrade fakulteta, fantastična biblioteka (sa mogućnošću posuđivanja bilo kojih 6 knjiga na 10 dana), workshopovi i otvorena predavanja u svako doba dana, a svi profesori i asistenti su dostupni za savjetovanje. Bez šale, otkako sam došla ovdje, u konstantnoj sam panici da neću pročitati dovoljno knjiga pa ih donosim kući i skeniram da ih mogu čitati kad se vratim.

Božidar: Znanje na sarajevskom fakultetu postoji, no kao što kažem, treba se radikalno aktualizirati. Stručnih ljudi ima, naravno, no fali tog koraka s vremenom. Neki predmeti trebali bi biti objedinjeni u jedan, kao npr. ovdje kad se napravi poslovna zgrada, na tehničkom studiju razrađuje se izvedbeni, sve instalacije do detalja. Najveći problem studiranja na sarajevskom fakultetu bila mi je rascijepkanost na 10 strana. Na trećoj godini pogotovo, kad sam imao 3 projektiranja tjedno, 2 urbanizma i 3 programa, imao bih dnevni raspored u kojem sam mogao posvetiti npr. projektu škole par sati, kojih nisu dovoljni kasnije na tjednoj razini. Treba dublje promišljati, ali za to nema vremena jer nešto drugo stišće. Kad bi se u prvom redu neke stvari objedinile, bilo bi puno, puno lakše. Dakako, u Zagrebu imamo studijski arhiv, koji je vrhunski opremljen, sa svim povijesnim i najsuvremenijim te maketarnica sa strojevima za rezanje drva, laserom za ljepenke, cirkularima, styrocutima, koje olakšavaju život 1000 puta. A nije to neki pretjerani novac za uložiti. Da se onih 70 km „za biblioteku“ što se naplati svakom studentu, iskoristi za ovu svrhu, kroz dvije godine bi se opremio identičan prostor radionice maketa.

70 broj 1, februar 2014.

Damir: Kad govorim o ovoj temi, ne mogu propustiti da pomenem biblioteku našeg fakulteta.

Bilo bi jako lijepo kad bi ona bila opremljenija i topla. Mogućnosti sticanja znanja su danas manje-više svugdje iste, sa modernom tehnologijom i internetom. Ali usmjeravanje interesovanja, i u našoj branši naročito važno sintetiziranje granica koje se tiču ukusa, ovdje su među najvišim prioritetima. Mnogo je poznatih imena u arhitekturi studiralo na ETH, svi oni su bili ili jesu vrhunski majstori u nekim oblastima arhitekture i to mogu sad da razumijem.

Jednostavno, radi se puno, jako puno, ali se radi ono što je student odabrao i to čini veliku razliku.

Ena: Ovdje bih imala materijala za seminarski rad, ali ću navesti ono što je najbitnije. Naime, studiramo na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, a unutar pet godina studija obišli smo manje od deset arhitektonskih objekata, pri čemu je tih desetak bilo sa istom katedrom.

Većina mojih prijatelja nikad nije ušla u najveća dostignuća bosanske arhitekture. To ovdje nije slučaj: studentske organizacije, osim party-a, borbe za bolji standard i organiziranja workshopa i putovanja, pokušavaju napraviti redovne stručne izlete (u suradnji s profesorima), posebno zanimljive svima koji nisu iz Katalonije.

Božidar: Prvenstveno, postoji studentski zbor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. To je ekvivalent asocijaciji po svemu. Otprilike su mogućnosti iste, jedino što sada rade je AF Kino, puštaju produkcije kultnih filmova, kultnih redatelja poput Luca Bessona, Andreja Tarkovskog, Ajzenstajna i sličnih. Tu je i megapopularni AF Party, za kojeg se uvijek ostane bez ulaznica.

Damir: Nisam bio izuzetan što se tiče vannastavnih aktivnosti u Sarajevu, a nisam ni ovdje iz prostoga razloga - nedostatak vremena. Fokusiram se u slobodno vrijeme na usavršavanje njemačkog jezika.

Tr istotroj ka: Ko j e va n n astavn e aktivnosti si zapazio/la na svom novom fakultetu, a koje se razlikuju od onih u Sarajevu? Postoji li neka studentska inicijativa ili organizacija koja djeluje na fakultetu?

Ena: Iskustvo, naravno, koje se ogleda u širenju vidika, proučavanju tuđe kulture na način da mi ni domaća nije bila tako dobro približena. I više od svega, ogleda se u ljudima koje smo upoznali, i od kojih smo toliko toga naučili. Smatram da bi Sarajevo, kojem se toliko često kači epitet multikulturalnog, trebalo na svojim fakultetima imati više stranih studenata, jer im ima šta ponuditi, još samo da isplanira kako.

Božidar: Najbolja stvar koju sam dobio jest u mom slučaju povratak kući, u grad u kojem sam odrastao, no druga najbolja stvar bila bi to konceptualno usmjeravanje, promišljanje u arhitekturi, koje je previše podcijenjeno.

Damir: Svježu perspektivu, realne mogućnosti za kvalitetnu budućnost, reputaciju institucije koja je zaslužno uvažavana.

Tristotrojka: Šta je za tebe najbolja stvar koju si dobio/la odlaskom na drugi fakultet?

Ena: Klauzure se NE PRINTAJU (na većini predmeta). Predaju se u pdf formatu u Dropbox profesoru, koji ih ispravi i tako ispravljene ponovo stavlja u Dropbox. Društveni prostori na fakultetu su na svakom koraku, i svi su uvijek puni studenata. U studentskoj službi nikad nije gužva jer svaki student dobije svoj termin upisa. U wc-u imaju sapun i sušilo jer se na studente ne gleda kao na kradljivce. Sale poput Burenceta koriste i čuvaju svi, ne samo za par predavanja i sjednice Naučno-nastavničkog vijeća. Stručna putovanja poput naših na Korčulu su prioritet kada je u pitanju finansiranje i potraga za sponzorstvom. Rad nastavnog osoblja se evaluira i u zavisnosti od rezultata ispitivanja, nastavnici su sankcionirani ili nagrađeni.

Ne postoji nemogućnost uvida u rad ili samostalno spovođenje vlastite politike pojedinaca neovisno o sistemu. Najbitnije, svake godine se upiše onoliki broj ljudi koje nastavno osoblje može podučavati postojećim kapacitetom, a ne 50 ljudi više da bi se zaradile pare na samofinansirajućima. Šalim se, najbitnije je ovo: svakog proljeća bude organizovana sedmica fieste povodom praznika fakulteta; tada 7 dana nema predavanja, vježbi, predaja, ispita, već studenti i profesori zajedno roštiljaju u dvorištu kompleksa, druže se i razgovaraju.

Božidar: Umreženost profesor-student, manje grupe - 10 studenata maksimalno na radionici, projektiranja, urbanizma, interijera ili građevinskog naslijeđa, gdje imamo po jednog ili dva voditelja (profesora) te asistenta i demonstratora. Puno znači kad vježbe (studio i radionice) traju po 4 - 6 sati ako se na njima radi i ima 2 - 4 ljudi nešto komentirati i posvetiti se.

Damir: Adekvatnija zgrada fakulteta, koja je na svaki ovozemaljski i vanzemaljski način opremljena svakakvim budalaštinama, a naravno i korisnim stvarima. Postoji računarski centar sa printerima i ploterima gdje studenti jednostavno mogu bez posrednika printati sve moguće. Čak sam imao priliku da vidim kako radi 3D printer, ima ih 4 ali za njihovo korištenje potrebno je da profesor potpiše opravdanje i radi se sa posrednikom. Nadam se da ću uskoro imati priliku da se i tim malo konkretnije pozabavim. Ništa se ne plaća, samo upis, nekih 200 CHF i apsolutno ništa više, nema samofinansiranja, nema plaćanja obnove. Rekao mi je jednom prilikom jedan asistent da oni u suštini na osnovu prijemnog ispita, ili na osnovu prethodnog rada i vještine prime isključivo one za koje oni misle da imaju potencijala. Dakle, teoretski bi mogli uzeti puno, puno više studenata, bez da ovi plaćaju školarinu.

Tristotrojka: Ako postoje neke prednosti novog u odnosu na stari fakultet koje nisu obuhvaćene prethodnim pitanjima, a primjenjive su u Sarajevu, navedi ih.

Ena Kukić i Dinko Jelečević, Barcelona Božidar Novak, Zagreb Damir Hercegovac, Zürich

71 broj 1, februar 2014.

Putovanja i ekskurzije

Nastava i druženje van Sarajeva

Jajce kula, foto: Maja Ibrahimpašić

Jajce Dvanaest studenata, na izbornom predmetu Arhitektonske intervencije na objektima i cjelinama graditeljskog naslijeđa, su u novembru sa profesoricom Aidom Idrizbegović Zgonić posjetili Jajce. Cilj posjete je bio da studenti upoznaju grad kako bi što bolje odgovorili na zadatak koji će raditi cijeli semestar u sklopu pomenutog predmeta. Upoznali smo se sa historijskom jezgrom Jajca, i posjetili najznačajnije lokacije u gradu kao što su Medvjed kula, katakombe i tvrđava.

Na tvrđavi su nam se pridružili i pripadnici lokalne zajednice koji su dali dodatne informacije o historijskim građevinama i problemima s kojima se susreću zbog izgradnje objekata neprimjerenih ambijentu. Pored stare jezgre, posjetili smo i Muzej II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu koji je od historijskog značaja za region.

Maja Ibrahimpašić, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

72 broj 1, februar 2014.

U ovom semestru je veliki broj studenata Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, u manjim ili većim grupama i s različitim ciljem, putovao u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine i Evrope. Većina putovanja su organizovana kao dio semestralnih zadataka na različitim predmetima, s ciljem odabira lokacije, istraživanja za diplomski rad ili zbog radionica i druženja sa studentima drugih univerziteta. Značaj studijskih putovanja, kao omiljene aktivnosti studenata, je u novim poznanstvima i iskustvima te predstavlja jedan od najboljih načina edukacije uz odmor i druženje. Objavljujemo nekoliko kratkih priča i ličnih utisaka koje su kolege napisali za časopis kako bi podijelili doživljaje sa ostalim studentima. Rezultati radionica će biti objavljeni u nekom od narednih izdanja tristotrojke.

Tekija sa musafirhanom, Blagaj, foto: Katija Morović

Blagaj Sa Katedrom za teoriju i historiju arhitekture smo putovali u Mostar i Blagaj. Kada razmišljam o gradovima koje sam posjetila, uvijek stvaram unutrašnje slike koje povezujem sa mirisom, zvukom i osjećajem u datom trenutku. Kako smo došli van turističke sezone i ujutro, ulice su bile praznije u odnosu na moje prethodne posjete ovom gradu, zbog čega sam stekla drugačiju percepciju prostora. Tog jutra se moglo vidjeti kako izgleda svakodnevni život na ulicama starog dijela grada. Obilazak Starog mosta, prezentacija prošlogodišnjih magistarskih radova, uvodna riječ arheologa, predsjednika turističke organizacije „Lasta Travel“, a potom odlazak u Blagaj, što je bio i cilj putovanja, obilježili su to novembarsko jutro. Blagaj je naselje u kojem je duh vremena ostavio jak pečat kroz arhitekturu i gdje su konzervacija i restauracija pojedinih graditeljskih cjelina bila podrška daljem razvoju turizma grada. Zadatak je bio odabrati potencijalne lokacije za budući magistarski rad. Tvrđava herceg Stjepana Kosače je bila prva lokacija koju smo posjetili. Uspon na tvrđavu je bio zahtjevan, ali pogled na krajolik koji se prostirao ispod tvđave bio je vrijedan toga. Kičma Blagaja, rijeka Buna, „prigrlila“ je okolnu izgrađenu strukturu. Osjećaj smirenosti, opuštenosti i ugodnog povjetarca obilježio je obilazak tvrđave. Kada se nalazite u tako povijesnoj građevini, ne možete da se ne zapitate o životu koji je vođen na tom prostoru, svim ljudima koji su ga ispunjavali, događajima koji su se odvijali unutar njega, trošnosti materijala građevine i svim tragovima vremena koji su ostali na njoj. Nakon tvrđave, obišli smo ostale potencijalne lokacije za naš istraživački rad.

Jedina negativna strana posjete je bila ta što se zbog vremena provedenog na tvrđavi nismo uspjeli dovoljno posvetiti i ostalim lokacijama.

Majda Redžepagić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Budimpešta Za glavni grad Mađarske, ja imam samo lijepe riječi.

Ne mogu se pohvaliti da sam ‘’vidio previše svijeta’’ ali od onoga što jesam, Budimpešta je nešto najljepše. Grad podijeljen Dunavom odiše austrougarskom uređenošću, očuvanjem svoje historije i dobrim uklapanjem tragova modernog doba u sve to. Objekti koje sam vidio su zaustavljali dah i mozak.

Kao student arhitekture nisam uspio da ne primijetim savršeno uklapanje novih objekata u postojeće

Trh heroja, Budimpešta, foto: Andrea Hadžibegović

strukture, kao na primjer ogromni stakleni objekat CET koji liči na kita kao povezno tijelo između dvije manje zgrade od cigle. Ono zbog čega bih se ponovo vratio je sigurno kafana ‘’For Sale’’ u kojoj dok pijete pivo ili kafu, koja usput rečeno nije ni skupa, imate osjećaj da sjedite u mahalskoj kafani. Holiday marketi su također poslastica za svakoga, jer osim skupih poklona i gluposti od kože, nude ogromne količine raznih jela i pića. Ono što je nas upecalo, naravno, je kuhano vino koje ima fenomenalan okus ako se pije na vanjskoj temperaturi od ‘’minus i previše’’. I na kraju, ako uz sve ovo dodam da sam otišao besplatno zahvaljujući muzičkom umijeću mog benda kao pobjednika Student Festa, moje putovanje je savršeno.

Mirza Begić, druga godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Novi Pazar i Stuttgart U oktobru 2013. godine grupa studenata pete godine je posjetila Novi Pazar. Posjeta je organizovana u sklopu radionice pod nazivom ‘’Fortress in Novi Pazar’’, predmeta Rekonstrukcija zidanih objekata. Tokom boravka organizovana je posjeta tvrđavi i izgrađenim strukturama na njoj, parku i vidikovcima, univerzitetu i staroj čaršiji. Studenti su aktivno učestvovali u radu u internacionalnim grupama, formiranim od tri studenta (Arhitektonski fakultet u Sarajevu, Arhitektonski fakultet u Novom Pazaru i Arhitektonski fakultet u Stuttgartu). Pored rada i grada, uživali smo u gastronomiji restorana Oh la la, u druženjima sa studentima, sklapajući nova prijateljstva. U slobodno vrijeme, uz interesantne vodiče kroz grad, sticali smo nezaboravna iskustva. Rezultati ove radionice bile su

Weissenhof-Museum im Haus Le Corbusier, Stuttgart

prezentacije niza različitih koncepata i ideja tretiranja tvrđave, rješavanja stvarnih problema lokacije i prostora u kojem intervenišemo. Ono što je uslijedilo nakon povratka u Sarajevo, u narednih pet sedmica, bili su brojni skype dogovori, analize i novi koncepti tretiranja prostora tvrđave, prema uputama profesora sa sva tri prethodno navedena fakulteta. Kao rezultat napravljen je idejni projekat koji je prezentovan u sklopu radionice u Stuttgartu, održane od 7. - 12. decembra 2013. godine. Organizacija radionica je bila na vrhunskom nivou. Svaki dan je bio obilježen različitim aktivnostima kao što su posjete Porsche i Mercedes muzeju, historijskim objektima kao što je Zborna crkva, poznatom Wiessenhof naselju i kući Le Corbusier, fantastičnoj novoj gradskoj biblioteci, i jednom od najpoznatijih božićnih marketa. Ono što nas je posebno inspirisalo i oduševilo je maketarnica Arhitektonskog fakulteta koja je na zavidnom nivou i koja kao i cjelokupan fakultet pruža studentima vrhunske uslove studiranja. U slobodnim satima studenti sa Arhitektonskog fakulteta u Stuttgartu su nam pokazali Stuttgart i Weissenhof noću, vidikovce sa kojih se pružaju nezaboravni pogledi na grad, i Killesbergturm sa kojeg svako sjećanje mami osmijeh na lice. Nakon Stuttgarta uslijedilo je putovanje prema čuvenom Heidelbergu, njegovom dvorcu i najstarijem sveučilištu u Njemačkoj. U popodnevnim satima pretposljednjeg dana naše radionice smo se našli ispred ‘’MyZeil’’ šoping centra u Frankfurtu, gdje smo također posjetili i takozvani ‘’Commerzbank Tower’’, jedan od najviših objekata sa kojeg se puža prelijep pogled na Frankfurt, zatim smo posjetili niz muzeja čime se završava naš obilazak Njemačke.

Lejla Kahrović, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

73 broj 1, februar 2014.

Beč Malo je reći da sam bila iznenađena kada nam je rečeno da će me škola obradovati plaćenom kartom za Beč. Već sam prešišala godine redovnog studija i evo, ovo je prvi put da idemo negdje van zemlje na radionicu/studijsko putovanje (ne računajući Korčulu i Dubrovnik). Dakle, nakon dvocifrenog broja sati provedenih u autobusu, popraćenih mirisima luka, ćevapa i bureka, stižemo u Beč.

Na stanici nas dočekuju ljubazne kolege sa TU Wien, i mene moja draga prijateljica. Već je smislila šta bi me zanimalo i nije nimalo pogriješila. Obzirom da sam već bila u posjeti, ovaj put je izostala trka da vidim svaku bitnu zgradu i enterijer u Beču. Prvi sunčani dan

Goražde Putovanje je organizovano u sklopu izbornih predmeta u okviru Katedre za urbanizam i prostorno planiranje a cilj je bio unaprijediti opći razvoj i život na prostoru Bosansko-podrinjskog kantona. Morao se čak aktivirati i AFS, zajedničkim snagama sa TUW (Tehnički Univerzitet Beč), spojiti svoje studente i uputiti ih na misiju „grad jabuke“. Prihvatio sam zadatak časno i odano, zajedno sa kolegama, ni sluteći kakva nas misterija čeka. Odmah nakon dolaska u Goražde, uputili smo se ka skloništu koje je bilo izolovano od grada, u sklopu staračkog doma. Približavajući se ulazu objekta razmišljao sam o našoj ulozi u ovoj misiji, i shvatio sam da smo izabrani kao tajni agenti. Prvi put sam se našao na ovoj teritoriji i ono što sam vidio

Biblioteka i centar za učenje na Univerzitetu Ekonomije i biznisa, Zaha Hadid, Beč, foto: Ilma Begičević - “Toliko je sterilno da je baš ćejf vidjeti fleku”

sam iskoristila da zujim po gradu i tuđim dvorištima i prolazima. U Albertini je postavljen Matisse i, gledajući izložbu, bezbroj puta mi je prošla kroz glavu rečenica koju pročitah negdje na internetu “Dear Matisse, I think the colors are in love with you”. Praznik za oči. Iduće dane smo proveli u organizovanim obilascima nove željezničke stanice i kvarta pored, te Asperna - vjetrometine koja će kroz koju godinu postati ozbiljno naselje. Ljudi se stvarno bave planiranjem i pomalo urbanom sociologijom, to nisu samo teoretski predmeti na faksu. U povratku smo posjetili novi kampus i hodočastili zgradu ekonomskog fakulteta, friško ispod čekića Zahe Hadid. Jedna od onih zgrada koje su ljepše na renderima. Note: ne forsirajte bijele enterijere, havariše se sve čim hiljadu studenata sjedne na ogradu i neko prolije kafu. Kao pravi studenti iz zemalja trećeg svijeta, čudili smo se menzi i urbanom mobilijaru na kampusu, kojeg još uvijek niko nije odnio kući. U nastavku smo posjetili Mumok (ako budete imali priliku, stalnu postavku ne smijete propustiti), izložbu Arhitektura Beča XX i XXI stoljeća u Architekturzentrum, i (last but not least) izložba zajedničkih radova Andy Warhola i Jean-Michel Basquiata. Izašla sam apsolutno oduševljena, naročito dijelom gdje možete slušati njihovu zajedničku radnu playlistu i gledati neke od radova. Divan je taj Beč. Svuda vas prate duhovi Loosa, Wagnera i ostalih, zvuci klasične muzike te mirisi Adventmarkta, čije vas cijene podsjete na krive vrijednosti praznika. Kad izlazite, možete birati između bečke kafe u Prueckelu, daška Berlina u Liebling baru, dobrog sušija i kebaba u gluho doba noći. Nije me stid reći da zavidim kolegama koji studiraju tamo. Imaju svoju ogromnu salu za rad koja je otvorena cijelu noć, svaka knjiga im je na raspolaganju u biblioteci fakulteta. U povratku, kako ulazimo u autobus, tako i počinju rasprave s ostalim putnicima na našim jezicima: “Jel’ slobodno?” - “Nije”, “Molim Vas da dignete naslon od sjedala” - “Neću, ‘ta ćeš ti...”

74 broj 1, februar 2014.

Spomenik „Bitka na Sutjesci“, foto: Fabian Donne

nije bilo ništa novo. Tipični bosanski grad na vodi. Vršeći svoju dužnost, hodao sam ulicama Goražda na kojima začudo nije bilo ljudi, iako je u periodu našeg boravka sunce bilo stalni gost. Sunce može bez ljudi, ono uvijek ima prirodu s kojom se igra, ali grad bez ljudi ne može. Iako je obezbijedio potrebne prostore, zbog nedostatka sadržaja, ljudi se ne zabavljaju, tako da prostori poput sportske dvorane, kina pa čak i ugostiteljstva borave u tišini.

Prkosna kakva i jeste, Drina i dalje spaja ljude, zaljubljenike u prirodu i svoje vjerne „lopove“ - ribare, koji su svaki dan dolazili u nove „krađe“. Pošto je naše djelovanje bilo na cijelom području Bosansko-podrinjskog kantona, misiju smo okončali u jednom malom mjestu zvanom Tjentište. Razlog posjete je spomenik „Bitka na Sutjesci“, djelo skulptora Miodraga Živkovića.

Nažalost, i ovdje sam se našao prvi put, a ono što sam doživio na ovom mjestu je bilo nešto sasvim novo. Kad smo stigli i stali ispred spomenika, vidjeli smo stotine mladih ljudi, koji su bili čudno odjeveni. Kako bi se uklopili, stavili smo kape na glavu i marame oko vrata. Zajedno sa zalaskom sunca nestala je i čarolija, ostavljajući u meni neizbrisiv trag. Nakon povratka u Sarajevo, počeli smo sa obradom podataka koje smo prikupili kao agenti.

Jasmin Ružnić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Ilma Begičević, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Istanbul Architectural Faculty in Sarajevo, in collaboration with Yildiz Technical University in Istanbul and Faculty for Engineering Techologies in Twente (UT), organized a workshop „Design Strategies for Kadiköy Waterfront Transformation“ as a part of a three-semester international project study titled „Collaborative project 2013-2014: Kadiköy Waterfront Transformation“.

Professors and students from Faculty of Architecture in Sarajevo, Yildiz Technical University in Instanbul all took part into making this workshop possible, and professor Philippe Revault form Paris held two presentations regarding the subject of urbanism.

Nakon završenih finalnih prezentacija, foto: Iman Bijedic

Two students from Istanbul have given us interviews about their experiences in Sarajevo during the workshop: I was very happy when I got to join the workshop in Sarajevo. I made lots of new friends thanks to the workshop, and we had the opportunity to share ideas and talk about architectural design. When two different cultures collide, both sides learn a lot of new things. I really liked all of the Bosnian people that I met. They were all really kind and friendly to us, and we had really good time even outside of the workshop.

Sarajevo is very different in cultural and architectural manner. We all wish we could experience something similar to this again, it was really amazing for me. Thank you all for this experience.

Gizem Demircan In these 5 days I learned so much about architecture! When I first heard about Sarajevo, it made me think about Ottoman empire because of the name of the city and all of the similarities that I’ve read about regarding history and culture. First thing I thought before I came to the workshop was that five days would be too exausting and that we will not get a chance to travel and experience this country. Thankfully, I couldn’t have been more wrong. We got along with students from Sarajevo from the second we met on the airport, when we were greeted by a bunch of smiling faces. Despite the language barrier, we communicated and got along straight from the start. Everyone was knowledgeable about Kadiköy, one of our common subjects in the workshop, and people with similar ideas soon got together and made like-minded groups. Other people were also very friendly, like „Tetka“, older woman who used to make us coffee, and some people from high school who used to walk with me. After work, we usually treated ourselves to some good music and famous Sarajevo beer in Cheers or City Pub. All of the people we met were very hospitable, warm and kind. We had a very positive experience, and as a result, we made a lot of great ideas together and had good final presentations. I would be very happy if I could give them the same treatment in Istanbul. Thank you for all of the kindness. Özge Yaktubay

The conclusion of semestral project from elective course „Cultural buildings 2“ has been crowned with a beautiful trip to gorgeous Istanbul. This trip wasn’t completely a leisure trip, proven by the fact that we spent few days „chained“ to desks of the Yildiz Teknik University and actively participated in the working part of the trip together with the students from Istanbul, but also from Spain, Italy and Poland, who also studied on the Yildiz Teknik University by the courtesy of the Erasmus programme.

Dolmabahce palača,Istambul, foto: Adela Salihović

It was hard to pretend that we have been thrilled with the working part of the workshop while the beautiful Istanbul was just waiting to be seen. Although we did not have enough time to see all that we planned to, we did at least manage to see some of the most prominent and most beautiful buildings of Istanbul. In one day, that was scheduled for sightseeing, we managed to see Dolmabahce Palace, The Blue Mosque, Aya Sophia and Topkapi Palace, while only one day was provided for us to sightsee Kadikoy, which was the subject of the entire workshop. Presentation of the final preliminary designs has been held in Kadikoy on the second last day from the eight day stay in Istanbul. Seven students from Sarajevo has returned to their hometown with very beautiful memories from the trip, newly made friendships and other nice experiences.

Adela Salihović, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

75 broj 1, februar 2014.

Arhitetktonski fakultet Podgorica, foto: Dragana Pantović

Predstavljamo vam...

Studijski program u Podgorici Arhitektonski fakultet u Podgorici

Studijski program arhitekture u Podgorici oformljen je 2002. godine kao odsjek na Građevinskom fakultetu, a kao decenijska potreba za kadrom arhitektonske i urbanističke struke u državi, želje stručne javnosti i sve većeg interesovanja mladih za studije arhitekture i urbanizma.

Arhitektonski fakultet u Podgorici je kao samostalna univerzitetska jedinica osnovan 2006. godine i predstavlja jedan od najmlađih fakulteta u okviru tehničkih fakulteta.

3+1+1 Imajući u vidu donošenje Zakona o visokom obrazovanju, čime je proistekla i transformacija studija na Univerzitetu Crne Gore, 2008. godine donešena je odluka o trajanju i načinu izvođenja nastave na Arhitektonskom fakultetu, u trajanju studija od 3 (180 ECTS kredita) +1 (60 ECTS kredita) +1 (60 ECTS kredita) godina. Dakle, nastava se izvodi prema sljedećem rasporedu: trogodišnje osnovne studije po čijem se završetku stiče zvanje Bachelor arhitekture; zatim postdiplomske specijalističke studije u okviru kojih postoje dva smjera: urbanistički i projektantski. Nakon završetka specijalističkih studija dobija se zvanje - diplomirani inženjer arhitekture. Nastava se organizuje po sistemu predavanja, vježbi, konsultacija, seminara, izrade praktičnih zadataka, profesionalnim treninzima uz strukovne i specijalističke radionice, i kroz ostale oblike nastave prilagođene savremenom sistemu školovanja.

Sedam smjerova Postdiplomske magistarske studije se organizuju nakon završenih osnovnih i specijalističkih studija obima 240 ECTS kredita i traju jednu studijsku godinu (dva semestra), odnosno obim studijskog programa ovih studija iznosi 60 ECTS kredita. Primijenjeni studijski program sadrži opšte i posebne uslove koje student mora da zadovolji, a realizuje se kroz nastavu, istraživanje, izradu i odbranu magistarskog rada. U okviru Arhitektonskog fakulteta, studentima se pruža mogućnost izbora između sedam smjerova na postdiplomskim akademskih magistarskim studijama i to: 1. Arhitektonska organizacija prostora 2. Urbanistička organizacija prostora 3. Arhitektura unutrašnjih prostora 4. Zaštita i revitalizacija graditeljskog nasljeđa 5. Bioklimatska i energetski efikasna arhitektura 6. Konstruktivni sistemi 7. Upravljanje projektima i investicijama u graditeljstvu

76 broj 1, februar 2014.

Novi studijski program Arhitektoski fakultet UCG prvi put je izabran da bude koordinator Tempus IV projekta, koji je usmjeren na modernizaciju studijskog programa arhitekture u skladu sa standardima Evropske unije. Na sjednici Vijeća Arhitektonskog fakulteta, održanoj 08.11.2012. donešena je odluka o pokretanju izmjena nastavnog plana i programa i njegovo usklađivanje sa EU direktivama, a sve u skladu sa planom Tempus projekta - RESARCH. Tempus projekat RESARCH (Restruktuiranje studijskog programa Arhitekture u program sa integrisanim Masterom, usklađen sa standardima Evropske Unije) je projekat koji traje tri godine, a 36-mjesečnim planom se predviđa prelazak na petogodišnje studije sa integrisanim jednogodišnjim masterom; unapređivanje postojećeg studijskog programa sa ciljem postizanja nacionalne i internacionalne akreditacije od strane, kako nacionalnih, tako i međunarodnih komisija; formiranje studija arhitekture prepoznatljivih na međunarodnom nivou, i kandidovanje za članstvo u EAAE (European Association for Architecture Education); obuke, razmjena znanja, mogućnost razmjene i saradnja studenata, akademskog i administrativnog osoblja; povećanje kapaciteta opreme, biblioteke i modelarnice, nastavnih sredstava, usavršavanje nastavnog osoblja i metoda u cilju poboljšanja kvaliteta nastave; podizanje kvaliteta i kontrola studija, ostvarivanje prava svršenih studenata za mogući rad i usavršavanje, kako u zemlji, tako i u inostranstvu; saradnja sa NVO sektorom (Inženjerske komore i Saveza arhitekata Crne Gore).

RESARCH projekat je fokusiran na reformu studijskog programa za arhitekturu u Crnoj Gori i Kosovu, kroz proces usklađivanja sa EC Direktivama o regulisanim profesijama. Projekat će biti podržan od strane EU partnerskih institucija (Arhitektonskog fakulteta u Ljubljani, Tehničkog fakulteta iz Rige i Tehničkog fakulteta iz Atine), kao i Arhitektonskog fakulteta u Prištini, sa privremenim sjedištem u Kosovskoj Mitrovici, kao regionalnog partnera gdje će se sprovoditi isti proces.

Tokom prve dvije godine projekta radi se na razvoju novog nastavnog plana, dok bi se njegova implementacija obavila u trećoj, tj. pilot godini, čime bi projekat dobio svoju praktičnu primjenu i provjeru.

Ovim projektom izuzetnu korist imali bi prvenstveno studenti, koji bi tokom studiranja imali mogućnost usavršavanja u drugim evropskim zemljama, kao i rada u inostranstvu, nakon završenih studija. Takođe, nastavni kadar fakulteta bi kroz ovaj projekat imao mogućnost razmjene znanja i iskustava u okviru partnerskih evropskih institucija i na taj načan doprinio usavršavanju i razvoju nastavnog plana i programa.

Realizacija ovog projekta je od izuzetnog značaja za Arhitektonski fakultet, jer ima za cilj da implementacijom novog studijskog programa postane prepoznatljiv u regionu i šire.

Dragana Pantović, specijalističke studije, Arhitektonski fakultet Podgorica

Studenti prve godine predstavili rezultat svoje prve praktične vježbe, u okviru predmeta Arhitektonska analiza 1

Arhitektura je izašla u grad - izložba radova studenata Arhitektonskog fakulteta Podgorica na temu „Interpolacija u Bokeškoj ulici“

77 broj 1, februar 2014.

Energetska efikasnost prof. dr Dušan Vuksanović, dekan Arhitektonskog fakulteta u Podgorici

je i profesor na osnovnim i master studijama. Njegov naučno-istraživački angažman vezan je za dvije oblasti koje se međusobno prožimaju: istraživanja ekoloških/bioklimatskih aspekata tradicionalne vernakularne arhitekture, kao njenih trajnih vitalnih vrijednosti, i istraživanja energetskih karakteristika zgrade, uključujući i arhitektonske principe primjene obnovljivih izvora energije.

Prezentacija rezultata njegovog naučnog rada obuhvata monografije, studije, radove objavljene u časopisima, i više radova objavljenih u zbornicima radova sa međunarodnih i domaćih skupova.

Razgovarala: Dragana Pantović, student specijalističkih studija, Arhitektonski fakultet Podgorica

Prof. dr Dušan Vuksanović, dipl.ing.arh. rođen je 1955. godine u Jesenicama, Slovenija. Arhitektonski fakultet završio je u Beogradu, a magistarski rad odbranio na Građevinskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani. Doktorirao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu na temu “Tradicionalna arhitektura na teritoriji Crne Gore i bioklimatizam”.

Dekan je Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, Univerziteta Crne Gore, gdje

Profesor Vuksanović je nacionalni ekspert za oblast energetske efikasnosti zgrada, angažovan na izradi regulative i odgovarajućoj edukaciji stručnjaka. Član je Odbora za tehničke nauke Crnogorske a ka d e m i j e n a u ka i u m j e t n o s t i ; Međunarodnog društva za sunčevu energiju ISES; američkog Društva edukatora u oblasti nauke o zgradama SBSE; Inžinjerske komore, Komore arhitekata, upravnog odbora Savjeta za ekološku gradnju Crne Gore GBC ME i potpredsjednik Crnogorske asocijacije za zemljotresno inženjerstvo CAZI.

S obzirom na to da su pojmovi energetska efikasnost, održiva gradnja, pametne kuće… sve češće prisutni u javnosti, koje su to prednosti ovog tipa gradnje i koji su potencijali obnovljivih energetskih izvora?

Profesor: Polazeći od navedenih pojmova, konstatovao bih da pojam „održiva gradnja“ ima najšire značenje, a da o prednostima možemo naširoko govoriti. Dakle, riječ je o nečemu što više ne treba gledati kao orijentaciju određene vrste koja odskače od standardnog načina građenja, nego zapravo o održivosti u smislu da sav proces dobivanja sirovina, proizvodnje materijala, izgradnje i životnog vijeka objekta te zbrinjavanje ostataka nakon ispunjene svrhe, zadovolji uslove da ne šteti ljudima ni Zemlji, ili ima najmanji mogući negativni uticaj. Konkretno, energetska efikasnost predstavlja sistem koji je definisan, kodifikovan, i možemo reći predstavlja način ponašanja i način života. Ključne prednosti održive gradnje jesu manji troškovi života u „zelenim zgradama“, smanjenje negativnog uticaja na životnu sredinu i poboljšanje zdravlja korisnika objekata građenih po ovim principima i standardima.

Kako Vi, kao dekan Arhitektonskog fakulteta u Podgorici i kao profesor na predmetu i smjeru “Bioklimatska arhitektura”, ocjenjujete zainteresovanost studenata za ovu oblast?

Profesor: Moje iskustvo govori da je zainteresovanost studenata vremenom varirala. Dakle, postojao je period jasno iskazane zainteresovanosti, nakon kojeg je došao pad interesovanja, da bih sada mogao konstatovati ponovni rast interesovanja za ovu oblast. Nesporno je da je zainteresovanost studenata odraz prisutnosti teme u javnosti i da to generiše iskazano interesovanje. Ove godine imamo zainteresovanu grupu studenata za izborni predmet na specijalističkim studijama, što ukazuje na spremnost studenata i mladih uopšte za “hvatanje u koštac” sa konkretnim profesionalnim zadacima, kao i na dodatnu edukaciju i posvećenost temi.

78 broj 1, februar 2014.

Profesor: Treba naglasiti da se održivost u arhitekturi i urbanizmu odnosi na “širi plan”, jer se odnosi na smanjenje negativnih uticaja zgrade na okolinu, posmatrano sa ekološkog aspekta. Sa ekonomskog aspekta predstavlja uštedu energije, a nezaobilazni aspekt jeste i komfor u prostoru. Uticaji koji direktno djeluju na energetske potrebe zgrade su, prije svega, lokacija i položaj objekta na parceli. Fizičke karakteristike lokacije se odražavaju na različite načine, pri čemu su okolne fizičke strukture elementi koji ograničavaju prirodni uticaj: sunce, sjenke, vjetar, strujanje. Kada je u pitanju položaj objekta, u velikoj mjeri utiče i oblikovanje i dimenzionisanje zastakljenih površina u okviru omotača objekta.

Koji su to parametri koji direktno djeluju na energetske potrebe zgrade, odnosno utiču na oblikovanje energetskog ponašanja objekta?

Profesor: Najveću barijeru u primjeni politike energetske efikasnosti predstavlja nedostatak finansijskih sredstava i neupućenost oko postojećih tehnologija i dobre prakse. Treba imati u vidu da ni perfektno osmišljena zgrada u pogledu energetske efikasnosti neće funkcionisati na projektovani i željeni način ukoliko njeni korisnici ne prihvate pravila ponašanja koja proističu iz koncepta. Možemo zaključiti da su neophodna poboljšanja i dodatni modeli vezani za kreditiranje koje se odnosi na potrošački sektor, kao i za subvencije koje se odnose na proizvođački sektor.

Da li, po Vašem mišljenju, najviše uticaja na primjenu politike energetske efikasnosti imaju finansijske mogućnosti investitora / cijena energije i stopa naplate, svijest stanovništva ili nešto treće ?

Profesor: Razlozi odustajanja se mogu klasifikovati na različite načine, među kojima su osnovni: barijere koje proističu iz političkih, zakonskih i regulatornih okvira; nepostojanje koordinacije između različitih institucija; fiskalna, poreska i cjenovna politika, uključujući cijenu energije; nepostojanje javnih fondova za podršku EE; nedovoljna informisanost potrošača; kao i barijere razvoju obnovljivih energetskih resursa. Međutim, važno je napomenuti da proizvodni sektor, odnosno investitori i proizvođači, u nedostatku motivacije i stimulacije, takođe izbjegavaju gradnju energetski efikasnih objekata. Primjena principa i mjera EE znači povećanje troškova izgradnje, dok se uloženi novac sporo vraća.

Koji su najčešći razlozi odustajanja od izgradnje pasivnih objekata?

Profesor: Imajući u vidu odsustvo politike energetske efikasnosti u dugom periodu, nema sumnje da značajan ekonomski potencijal energetske efikasnosti postoji u domenu proizvodnje i prenosa energije, u turizmu, industriji, javnom i privatnom sektoru. Kada su u pitanju preduslovi za uspješnu implementaciju, misli se konkretno na obezbjeđenje potrebnih stručnih kapaciteta, jačanje kapaciteta kod svih subjekata javnog sektora, relevantnih sa stanovišta potrošnje energije. Dakle, neophodno je motivisati glavne subjekte i pokazati najbolju praksu drugih zemalja koja može biti primijenjena i kod nas.

Uspješna implementacija mjera energetske efikasnosti u javnom sektoru u budućnosti zahtijeva ispunjavanje određenih preduslova. Koji su to preduslovi i šta se njima podrazumijeva?

Profesor: Kada je u pitanju realizacija primjene energetske efikasnosti i izvedeni projekti, tu prednjače Hrvatska i Slovenija. Iako se Slovenija duže i organizovanije bavi ovom problematikom, najviše realizacija EE na prostoru bivše Jugoslavije ima u Hrvatskoj. Za Srbiju je neupitno da je ona na ovom prostoru najinteresantnije tržište u svim oblastima i to je njen veliki potencijal. Ona ima snagu i tradiciju i kod njih su solarne porodične kuće građene još početkom osamdesetih. Arhitektonski biro “Naš stan” imao je jak tim koji je, između ostalog, radio na projektovanju i izvođenju solarnih kuća. U Crnoj Gori su prepoznatljivi veliki potencijali i izvedeni su neki javni objekti, poput “Atlas Capital centra”, “Europoint “ zgrade i objekta Ujedinjenih Nacija “UN Offices - Eco Building” na obali Morače.

Kako komentarišete resurse održive gradnje zemalja na prostoru Balkana, i njihovu snagu kada je u pitanju ova problematika?

Profesor: Energetska efikasnost u Crnoj Gori je postala dio uređenog sistema, što znači da imamo Zakon o energetskoj efikasnosti, i pravilnike kao podzakonske akte koji su na snazi. Uvjeren sam da će korišćenje obnovljivih izvora energije, u okviru koncepta održive gradnje, doživljavati porast iz dana u dan i postajati sve prihvaćenije, ne samo na prostoru Balkana, već i šire, jer jednostavno predstavlja nužnost koja će se generisati iz više izvora, a jedan je svakako preuzimanje obaveze koje proitiču iz institucionalnih, zakonskih i ostalih promjena, odnosno iz implementacije EU normi i standarda u oblasti energetske efikasnosti. Region zapadnog Balkana ima veliki neiskorišćeni potencijal za ulaganja u energetsku efikasnost, mada brojne prepreke na tržištu i dalje postoje. WeBSEFF II je finansijski okvir u vrijednosti od 75 miliona eura i dizajniran je da obezbijedi kreditne linije lokalnim bankama u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji, Kosovu, Crnoj Gori i Srbiji za dalje kreditiranje privatnih i opštinskih korisnika investicija u energetsku efikasnost i obnovljive izvore energije. Projekat je trenutno u prvoj fazi i pokrenut je u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji. Program kombinuje neophodno dugoročno finansiranje sa tehničkom ekspertizom, što predstavlja dvije ključne komponente koje je često teško obezbijediti.

Shodno Zakonu o energetskoj efikasnosti (Službeni list CG, br. 29/10), energetskom politikom Crne Gore utvrđeni su ciljevi energetskog razvoja Crne Gore i način i mjere za njihovo ostvarivanje. Da li prema Vašim pretpostavkama možemo očekivati intenzivniju gradnju objekata ove vrste i na području Balkana?

79 broj 1, februar 2014.

Održiva gradnja

Pasivna kuća

Jedna od prvih posivnih kuća 1991. Darmstadt, Njemačka

“Informirajući se o gradnji pasivnih kuća činite značajan iskorak za ekologiju, energetiku, financije, zdravlje i budućnost naše djece. Jedan od najnovijih pojmova u graditeljstvu Evrope, u području energetske učinkovitosti koji privlači sve veću pozornost stručne javnosti i investitora, zasigurno je pasivna kuća.” - Stručni časopis KORAK o podnim oblogama, ambijentu i vanjskom uređenju; prof. Ljubomir Miščević, dipl.ing.arh.

Pojam - pasivna kuća Naziv pasivna kuća (njemački Passivhaus) podrazumijeva rigorozan i dobrovoljan Passivhaus standard energetske efikasnosti u stambenim i sličnim objektima, koji smanjuje njihov (negativni) utjecaj na okoliš.

Taj standard je rezultat potrebe za utroškom manje količine energije prilikom grijanja ili hlađenja. Pasivna konstrukcija nije dodatak arhitektonskom projektu, nego konstrukcijski proces koji je integriran zajedno s arhitektonskim. Iako se uglavnom koristi na novim zgradama, korišten je i prilikom obnavljanja starih.

Definicija (prema Passivhaus Institutu Dr. Wolfgang Feist): “Pasivne kuće” su zgrade koje imaju izrazito nisku potrebu za energijom za grijanje, te im nisu potrebni aktivni sistemi grijanja. Ove kuće mogu da se griju “pasivno”, samo korištenjem unutrašnjih izvora toplote i solarnih dobitaka kroz prozore, kao i minimalnog dogrijavanja svježim vazduhom.

Historijat i primjeri Većina pasivnih zgrada su izgrađene u državama njemačkog govornog područja i Skandinaviji. Passivhaus standard potječe iz razgovora profesora Boa Adamsona sa Sveučilišta u Lundu, u Švicarskoj, i Wolfganga Feista s Instituta za stanovanje i okoliš u Njemačkoj.

80 broj 1, februar 2014.

...Pasivna konstrukcija nije dodatak arhitektonskom projektu, nego konstrukcijski proces koji je integriran zajedno s arhitektonskim...

U rujnu 1996. osnovan je Passivhaus-Institut, također u Darmstadtu, za promociju i kontrolu standarda. Od tada, tisuće Passivhaus objekata je sagrađeno, većinom u Njemačkoj i Austriji.

Prva pasivna kuća u Sjevernoj Americi je izgrađena 2003. godine u Urbani, u saveznoj državi Illinois, a prva certificirana kuća je izgrađena 2006. u blizini Bemidjia, u Minnesoti. Prva montažna pasivna kuća je izgrađena u Irskoj 2005. godine a izgradila ju je tvrtka Scandinavian Homes, švedska kompanija koja je do tada gradila pasivne kuće u Engleskoj i Poljskoj.

Tehnologija i materijali Sve neprovidne konstrukcije treba da budu izolovane tako da koeficijent prolaza toplote bude manji od 0,15W/(m2K). U praksi se to obezbeđuje slojem termoizolacije od 20-30cm. Veoma važan dio sistema izolacije pasivne kuće su prozori i vrata. Njihova veličina, položaj, konstrukcija i način ugradnje imaju veoma bitan utjecaj na cijelu zgradu – na njene estetske, funkcionalne i energetske osobine.

U usporedbi s tradicionalno izgrađenim novim kućama, potreba za grijanjem prostora u pasivnoj kući je i do 75% niža, a za razliku od starih zgrada, ušteda je čak do 90%. U pogledu potrošnje goriva, pasivnoj kući je potrebno manje od 1,5 l nafte za grijanje ili 1,5 m3 prirodnog plina po metru kvadratnom u toku jedne godine. Postižući standarde “pasivne kuće”, takvim zgradama više nije potreban konvencionalni sustav grijanja. Međutim, to ne znači da nikakvo grijanje nije potrebno, pa većina zgrada građenih prema standarima “pasivne kuće” ima sustav koji omogućava mali stupanj dodatnog grijanja prostora.

Najjeftinija energija je prvenstveno ona koja se ne troši; ona koja se ne treba proizvoditi, uvoziti, ili plaćati; i naravno, treba biti bez štetnih posljedica za ljude i za čovjekovu okolinu. Ovo je osnovni koncept pasivne kuće. Budući da u kući ostaje dovoljna količina topline koja se može ponovno iskoristi, nepotrebno je zagrijavati prostor na tradicionalan način. Tako se vrši ušteda i energije i novca.

Zaključak Šta je to “Pasivna kuća”? Pasivna kuća je maksimalno kvalitetno izolirani objekt koji potrebnu toplinsku energiju za grijanje dobiva iz toplinskih dobitaka nastalih u samom objektu (toplina tijela, toplina iz kućanskih aparata, toplina koja nastaje kuhanjem…) i vanjskih prirodnih toplinskih dobitaka (sunčeva energija, geotermalna energija, energija vjetra i vode. Pasivna kuća sjedinjuje vrhunsku arhitekturu, kvalitetne građevinske materijale i visoku pristupačnu tehnologiju s ciljem postizanja energetske učinkovitosti i udobnosti.

Ona svojom vrhunskom kvalitetnom termoizolacijom i inteligentnom jednostavnom ventilacijom i ostalim sofisticiranim strojarskim sustavima postiže nevjerojatne uštede energije, iskorištava obnovljive izvore energije.

Pasivna gradnja može biti jednostavna i ne mora biti skupa.

Osnovni koncept pasivne kuće: Najjeftinija energija je prvenstveno ona koja se ne troši; ona koja se ne treba proizvoditi, uvoziti ili plaćati, i naravno, treba biti bez štetnih posljedica za ljude i za čovjekovu okolinu.

Temeljni cilj: Postižući standarde “pasivne kuće”, više nije potreban konvencionalni sustav grijanja.

Jasmin Ćehajić, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Godišnja potrošnja energije za grijanje po metru kvadratnom Stara tipična kuća Niskoenergetska kuća Pasivna kuća

81 broj 1, februar 2014.

Građevinski materijali

Slama kao građevinski materijal tradicionalni materijal u savremenoj arhitekturi

Izgradnja višestambenih objekata, pozorišta, muzičkih studija sa izuzetnim akustičnim i termoizolacijskim svojstvima omogućena je upotrebom osušenih stabljika nastalih kao nusprodukt raznih ratarskih kultura. Niska cijena, otpornost materijala na vatru i insekte, jednostavna primjena u izgradnji, istrajnost, izuzetne mehaničke karakteristike i razgradljivost učinile su ovaj prirodni materijal povoljnim za izgradnju niskoenergetskih objekata i pasivnih kuća.

Ideja o upotrebi slame Upotreba slame kao građevinskog materijala datira hiljadama godina unazad, ali je šira primjena započela izumom stroja za baliranje.

Stanovnici ravničarske Nabreske su zbog nedostatka drvene građe koristili baliranu slamu za izgradnju svojih privremenih domova . Kako se materijal pokazao kao odlična zaštita od vjetra i hladnoće, započela je njegova upotreba za izgradnju trajnih objekata. Tehnološkim usavršavanjem, dodatnim kompresovanjem, proizvodnjom profila posebne namjene i proizvodnjom montažnih panela proširila se i primjena slame na javne objekte savremenog dizajna.

Zaštita Vijek trajanja slame, kao i očuvanje njenih karakteristika, ovisi o zaštiti od vlage i uticaja vode. Obavezna je završna obrada, koja podrazumijeva upotrebu paropropusnih materijala sa ciljem sprječavanja pojave kondenza i upotrebe vodozaštite na kontaktima između slame i temelja i prozorskih otvora. Zbog zbijenosti stabljika slame i nedostatka kisika, teško je zapaljiva, a ako se pri tome doda i zaštitni sloj, opasnost od plamena ne postoji.

Proizvodi Proces proizvodnje započinje kompresovanjem slame strojevima za baliranje u cilindrične ili manje pravougaone bale, koje se dvostruko ili trostruko vezuju vrpcom, a zatim skladište i suše. Ovako tretirana slama se nakon kontrole može koristiti kao gotovi građevinski materijal.

Dodatnim kompresovanjem se poboljšavaju mehaničke karakteristike materijala. Proizvode se blokovi koji se jednostavno redaju, po principu identičnom slaganju lego kocki. Paneli od slame su povoljni za montažnu izgradnju, na način da se okviri od drveta ispune slamom i zatvore drvenom oblogom ili krečnim malterom, a zatim spajaju na gradilištu. Drugi način ispune slamom je ubacivanje u već izgrađene okvire na objektu. U enterijerima se koriste paneli sa transparentnim

oblogama kroz koje je vidljiva slama kao dekorativni element. Slama može biti u funkciji primarne konstrukcije, tako da se formiraju nosivi zidovi koji prihvataju opterećenja krova. Koristi se i kao termoizolacijski materijal, kada ispunjava prostor između primarne konstrukcije od drveta ili drugog materijala.

Zašto graditi slamom?

Savremeni principi gradnje podrazumijevaju enegetsku efikasnost koja se, između ostalog, postiže smanjenim utroškom energije za zagrijavanje prostora, a iznosi 40 kWh/m2 godišnje ili 2,7 litara loživog ulja. Slama ima svojstvo akumuliranja i emisije toplote. Tokom dana upija sunčevu toplotu, a po noći je predaje u prostoriju. Na ovaj način iskorištava prirodnu energiju sunca i smanjuje upotrebu grijanja. Koeficijent prolaska topline U (količina toplote koju građevinski element gubi u 1 s/m³) kod prosječne debljine zida od 45 cm iznosi 0,13 W/m2K, što je dva do tri puta niže u odnosu na konvencionalne građevinske materijale i mnogo niže od trenutnih građevinskih propisa.

Ekološka održivost Gradnja slamom ne zahtijeva korištenje građevinskih materijala koji nepovoljno utiču na okoliš, pogodna je za kompostiranje, razgradiva je i pridonosi smanjenju emisije stakleničkih plinova.

Otpornost na vatru Zidovi od slame su kompaktne cjeline bez prolaza i šupljina, pa se zbog nedostatka kisika plamen teško širi. Ako se zidovima doda i završna obrada glinenog maltera ili se premaže vatrozaštitnim premazima, opasnosti od vatre skoro da nema.

Niski troškovi izgradnje Kako se slama smatra poljoprivrednim otpadom, njena cijena iznosi u prosjeku 1 euro po bali slame. Za kuću od 150 kvadrata cijena bi iznosila 900 eura, dok bi za istu kvadraturu cijena kuće građena od opeke i blokova iznosila oko 15 000 eura. Ovaj odnos pokazuje neuporedivo nižu cijenu izgradnje upotrebom slame.

Irma Nezirović, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Blok od dodatno kompresovane slame

Korištenje slame u enterijeru,

Bale sijena i slame

82 broj 1, februar 2014.

Gateway Building, University of Nottingham, najveći objekat od prefabrikovanih panela sa kompresovanom slamom

NO99 Straw Theatre, pozorište površine 440 m² je objekat izgrađen 2011. godine u Tallinn-u, Estonija.

Dobitnik je tri nagrade, izveden od balirane slame obojene crnom bojom.

83 broj 1, februar 2014.

Istraživački centar za prostor

Članak pripremio: Igor Kuvač www.igrobeg.blogspot.com igropop@gmail.com

Istraživački centar za prostor je osnovan u Banjaluci, od strane male grupe mladih i obrazovanih stručnjaka iz oblasti urbanizma i arhitekture, sa različitim interesovanjima, ali i sa dosta sličnosti u shvatanjima aktivnog, društvenog djelovanja te određene ljudske i stručne odgovornosti u odnosu prema prostoru koji je svuda okolo i kojim se bave.

Odavno ih je spontano spojila jedna ideja, a od početka ove godine aktivno rade na njenom ostvarivanju i organizovanju u grupu koja je danas Istraživački centar za prostor. IC za prostor predstavlja jedan od načina za stvarni angažman i djelovanje u prostoru u vremenu opšte krize i preispitivanja uloge struke. Za vrlo kratko vrijeme stekao je veliki broj poštovalaca te je sa misijom, idejama, ciljevima, i sadržajem postao prepoznatljiv stručnoj javnosti.

O

KONTAKT WEB: FB: TW: e-mail:

icprostor.org facebook.com/icprostor @ICProstor icprostor@gmail.com

Istraživački centar za prostor se kroz istraživački rad bavi afirmacijom održivog prostornog razvoja, očuvanjem i unapređenjem urbanih i ruralnih sredina kroz djelovanje u oblastima arhitekture, urbanizma, planiranja, zaštite životne sredine i razvoja civilnog sektora društva.

Okuplja profesionalce iz različitih oblasti, kreativce i entuzijaste te istražuje, promoviše i unapređuje kulturno-istorijske, ekološke, sociološke i privredne vrijednosti prostora uz očuvanje njegovog kulturnog identiteta i podizanje svijesti o značaju, potencijalima i vrijednostima.

Treba da doprinese podizanju svijesti o značaju prostora kao neobnovljivog resursa čije korišćenje se planira i razvija, a zatim štiti i čuva u skladu sa prinicpima održivog razvoja. Istovremeno radi na promociji urbanizma i arhitekture kao dijelova kreativne industrije i realnog privrednog sektora, uspostavljanju zajedničke stvaralačke scene, jačanju međusobne saradnje i podizanju nivoa kvaliteta rada. Predstavlja viziju cjeloživotnog projekta, koji treba da preraste u ozbiljnu i relevantnu organizaciju ili institut koji će biti uključen u sve procese i pitanja o prostoru. U tom smislu, vizija djelovanja je razvoj organizacije koja svoju tehničku i naučno istraživačku djelatnost u prostoru, urbanizmu, arhitekturi i upravljanju procesima razvoja prostora bazira na pravednom i održivom raspolaganju prostornim resursima i učestvovanju svih građana u prostornom razvoju.

O PROJEKTIMA Iz dosadašnjeg kratkog, ali vrlo uspješnog i prepoznatljivog djelovanja IC-a, izdvaja se uspostavljanje saradnji i članstvo u brojnim i različitim organizacijama, asocijacijama i udruženjima, čime se stvaraju uslovi za zajedničko regionalno djelovanje i umrežavanje u cilju sagledavanja šire slike problema, potencijala i konačno mogućnosti djelovanja u skladu sa ciljevima, misijom i vizijom Centra. O ovome svjedoči nekoliko realizovanih projekata od kojih se izdvajaju, Izlet u Zagreb, kao dio programa putovanja, nastup na PechaKuchaNight Banja Luka i radionicu na Fusion design week Banja Luka.

IZLET U ZAGREB Izlet u Zagreb iz programa projekata putovanja, predstavljao je promotivni projekat IC-a, kao njegovo prvo javno predstavljanje, koje je imalo za cilj da stručnu i širu medijsku javnost upozna sa radom IC-a te daljim aktivnostima u narednom vremenu. Organizovan u saradnji sa Galerijom Klovićevi dvori i Sekcijom mladih Društva arhitekata Zagreb, sa bogatim stručnim i umjetničkim programom, je zapravo bio pravo kratko studijsko putovanje. Povjerenje i podršku radu IC-a pružilo je više od 50 učesnika, koji su iskoristili priliku da u samo jednom danu iz prve ruke saznaju detalje o IC-u, pogledaju izložbu „Remek-djela iz Muzeja Picasso, Pariz“, prisustvuju predstavljanju projekta „Zagreb– arhitektonski vodič“, uživaju u šetnji Zagrebom uz stručno arhitektonsko vodstvo i živo predstavljanje nekih od značajnih objekata zagrebačke arhitekture.

Izlet u Zagreb, fotografija: Duško Babić

84 broj 1, februar 2014.

PechaKucha Night Banja Luka

IC za prostor na PechaKucha Night Banja Luka Nastupom na PechaKuchaNight u okviru šestog Jelen Demofesta (u organizaciji: Udruženje anonimnih artista i Crna ovca magazin), IC se predstavio prije svega domaćoj publici i mladoj kreativnoj sceni grada Banja Luka. Predstavljen je projekat kojim treba da se pomogne gradu Banja Luka da na neki način prodiše i osvijesti svoje zapuštene prostore, da ih poveže i predstavi svim korisnicima, prolaznicima i turistima. Projekat objašnjava pojam „NE - Mjesta“, koji je okosnica istraživanja, te poziva sve zainteresovane strane za pitanja prostora da se pridruže istraživanju, radu i razmjeni ideja. Istraživanje javnih prostora i ispitivanje potencijala istih treba da ih reanimira, približi njegovim korisnicima, dovede u pitanje ideju individualizma i probudi svijest o susjedstvu, kolektivnom i javnom. Istraživanje u prvoj fazi mapira prostore koji predstavljaju „rupe“ u urbanoj matrici grada, u cilju analize njihovih potencijala i ograničenja, te njihove prostorne i programske redefinicije. Kada se govori o “NE - Mjestima”, stvara se jasna slika takvog prostora, ali pitanje na koje projekat pokušava da odgovori je, kako i zašto ona nastaju i koji su to modeli koji mogu da ih vrate na “mapu mjesta”.

Fusion Design Banja Luka

IC za prostor na Fusion Design Week Banja Luka Učešće IC za prostor na Fusion Design Week u Banjaluci (u organizaciji: Udruženje anonimnih artista i Evropske konekcije) je kroz stvarne prostorne realizacije potvrdilo dio prethodno najavljenog istraživačkog projekta Mapiranja „NE - mjesta“.

Realizacija pod nazivom “RE - Thinking maps”, u kratkom vremenskom periodu i uz događaj kojeg je pratila, na praktičnom primjeru predstavlja doprinos većem razumijevanju teme, probuđivanju interesa kod svih korisnika javnih prostora te medijskoj i svakoj drugoj javnoj javnih prostora. Konkretan rezultat radionice, kao jedne vrste prostorne instalacije, pokazuje mogući način korišćenja odabranog javnog prostora.

Osnovni cilj je bio: probuditi svijest o susjedstvu kroz male i spontane intervencije, koje lagano, brzo i jeftino kreiraju mjesta u urbanoj revitalizaciji. Otvorena su pitanja zaboravljenih, napuštenih, nepristupačnih, neudobnih i nebezbijednih javnih prostora, nivoa urbane kulture grada, koji se čita iz načina korištenja ovih prostora, kao i prava svojine, ali i naše odgovornosti za njih. Kroz trodnevno druženje, učesnici su imali priliku da spontano otkrivaju, promišljaju, diskutuju, mapiraju i na kraju recikliraju. ČLANSTVO

članovi IC za prostor

IC za prostor čine Sonja Rapajić, Milana Stijak, Una Umićević, Goran Dimitrić i Igor Kuvač te spoljni saradnici Vedrana Ikalović i Lana Barać. Zahvaljujući savremenim načinima komunikacije, IC za prostor okuplja članove i saradnike sa čak tri kontinenta i time pokazuje da za neke stvari granice ne postoje. Kao otvorena platforma za djelovanje stručnjaka iz oblasti bavljenja prostorom, IC za prostor poziva sve zainteresovane mlade ljude da se sa svojim idejama, vizijama i prijedlozima za projekte priključe istraživanju prostora.

Konačno, IC za prostor se predstavlja kao subjekat koji je osnovan da bude prijatelj, saradnik i partner u oblastima naučnih, stručnih i javnih prostornih istraživanja sa velikom sviješću o značaju društvene odgovornosti, koju nosi. Nada se podršci u svim krugovima djelovanja i učešću u svim aktivnostima, jer je potpuno otvoren za sve vidove saradnje u okvirima istraživanja prostora. Pozivamo vas na čitanje bloga, interakciju na društvenim mrežama i učešće na svim budućim projektima.

85 broj 1, februar 2014.

Fotografija kao subjektivan ili objektivan element?

Objektivnost i fotografiju veoma rijetko možemo staviti u blizak odnos. Svako pritiskanje okidača i zabilježavanje određenog momenta sa sobom povlači i atmosferu enterijera ili eksterijera, osobe koja je na fotografiji, igru svjetlosti i sjene, raspoloženja objekta kojeg snimamo i osobe iza objektiva. Prema tome, subjektivnost i fotografija su usko povezani. Svjetlost također igra veliku ulogu. Magičan trenutak nastaje u iščekivanju. U onih par sekundi između trenutka fotografisanja i pogleda na urađenu fotografiju. Snaga fotografije leži u tome što može da poveže unutrašnje slike osoba koje su se nalazile ispred ili iza okidača, mirisa i osjećaja vezanih na dati prizor koji se nalazio u perspektivi promatrača.

Majda Redžepagić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Paviljon za Minhen Opera Festival 2010. godine, Kenan Muslić, prva godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

86 broj 1, februar 2014.

Holiday Inn Sarajevo, 2013. godine, Ajla Kahrić, treća godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

87 broj 1, februar 2014.

Majda Redžepagić – Katedrala, 19. vijek

88 broj 1, februar 2014.

Izborni predmet Vizualne komunikacije, na čelu sa v. prof. Bojanom Hadžihalilovićem, omogućio je studentima da dožive vremeplov Sarajevom. Cilj projekta je bilo uklapanje starih razglednica u današnju urbanu strukturu grada.

Sa ispravnom perspektivom i udaljenosti, prikazan je spoj Sarajeva nekada i sada.

Armin Hodo - 1914. god. Gradska pošta

89 broj 1, februar 2014.

Izlo탑ba fotografija Maketa 90 broj 1, februar 2014.

maketa poslovnog objekta, Mia Hren

maketa biblioteke, Armin Hodo

maketa vrtića, Ena Kukić

Izložba Maketa Izložba Fotokluba Studenata Arhitekture pod nazivom Maketa održana je 14. do 21. marta 2013. godine u sali Burence na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu. maketa enterijera, Ena Kukić

Cilj izložbe je bio približiti studentima važnost i značaj makete, kao neizostavni dio svakog projekta, i način na koji ju je najbolje prezentovati. Članovi fotokluba su odabrali i fotografisali najinteresantnije makete sa različitih predmeta, i na izložbi predstavili najbolje fotografije.

Kratko predavanje o tome zašto je maketa bitna u arhitektonskom projektovanju, održala je viši asistent na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, dr Nermina Zagora, govoreći o svom iskustvu tokom studiranja i u praksi.

Nakon edukativnog predavanja uslijedilo je prikazivanje dva videa, koja su posjetioce nakratko odvela iza kulisa Fotokluba studenata Arhitekture, na kojima su prikazani raniji projekti, kao i video preuređenja prostorije na fakultetu, koju su dobili na korištenje nakon godinu dana postojanja i nekoliko projekata iza sebe.

maketa konstruktivnog sistema

Ajla Sinan, prva godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

maketa osnovne škole

91 broj 1, februar 2014.

Strip

Teta ispred fakulteta Znate li ko sam i Ä?ija sam?

92 broj 1, februar 2014.

KonaÄ?no, nove knjige u biblioteci...

Midhat Ervin Fetahagić, prva godina bachelor studija, Akademija likovnih umjetnosti Sarajevo

93 broj 1, februar 2014.

Preporuke

Knjige i filmovi Obzirom da je ovo prvo izdanje Tristotrojke, pokušat ćemo preporučiti knjige i filmove koji su svevremenska ostvarenja, univerzalnih vrijednosti, od kojih ste za neke sigurno čuli, a za neke ste trebali.

Prvo filmovi, jer smo mi arhitekti vizualni tipovi, je l’?

Dokumentarci - ovdje NE. Njih lako pronađite sami, gotovo svi su vrijedni gledanja.

1. Metropolis (1927) Film koji je iznenađujuće mali broj mojih kolega gledao, kojeg sam i sama pogledala tek prije godinu dana, film sa metascoreom 98/100 na IMDb-u i koji je definitivni broj jedan broja jedan našeg magazina. Budućnost prikazana u naizgled utopijskom gradu, čije se stanovništvo dijeli na one koji razmišljaju i one koji rade, bit će promijenjena pojavom onoga koji želi oboje - dramatična priča o glavi, rukama i srcu, koja me snažno podsjetila na prvu posjetu gradilištu. Snažni prikazi različitih stilova gradnje oblikuju atmosferu filma, koja, iako generalno naginje gotičkoj, mračnoj i izduženoj, prikazuje hrabru imaginaciju budućnosti.

*Grad u kojem je smještena radnja Supermana je dobio ime upravo po ovom filmu, a lik iz prvog Star Wars filma, C-3PO, je dizajniran tako da nalikuje robotu iz Metropolisa. Popriličan uticaj, zar ne? **Potvrđeno jedan od najdražih Hitlerovih filmova, zbog čega je režiser Fritz Lang spašen iako je bio Jevrej.

2. Playtime (1967) i Mon Oncle (1958) Komedije koje ne mogu odvojiti u preporuci, jer biste svakako nakon što pogledate jednu grozničavo tražili nešto slično.

Oscarom nagrađeni genijalac humora Jacques Tati vodi nas kroz labirint moderne arhitekture i dizajna u kojem se nađe “običan čovjek”. Komične situacije izazvane su tehnološkim dostignućima, često zbunjujućim na prvi pogled, kao i pojavom automatike sa svim njenim lošim stranama. Sigurna sam da će vam se u filmovima naročito dopasti korištenje boja (Tatiju je zelena nešto kao ljubičasta za Marie iz Breaking Bada) i zvuka kao lightmotiva.

3. A Clockwork Orange (1971) Bilo koji film iz Kubrickovog opusa je zaslužio mjesto u preporuci, i većinu smo svi gledali - barem jednom. Međutim, gledati CO ili Odiseju nakon prethodne naobrazbe u području arhitekture, naročita je privilegija. Radnja je poznata, dakle, na šta obratiti pažnju? Japanski vrt Miltona Grundyja, enterijeri Skybreaka, seoske kućice Teama 4 (Norman Foster, Richard Rogers, Su Brumwell, Wendy Cheeseman) - lokacije su same po sebi iznimno bitne. Izdvojit ćemo i genijalnu arhitekturu autoriteta, koju ćete vjerovatno sanjati kao pozadinu onih noćnih mora u kojima ste zarobljeni negdje bez nade za izlaz. Domaći prevod naslova ovog filma je Paklena naranča. Nakon standardnog izrugivanja domaćim prevodima stranih naslova, roditelji su me prosvijetlili: naš sleng za clockwork bombe je (bio) - “paklena mašina”.

94 broj 1, februar 2014.

Knjige - Kao nultu preporuku svakako uzeti Genius Loci, Towards a Phenomenology of Architecture, Christiana Norberg - Schulza, zbog svega što vidimo kad izađemo iz stana, i pročitati ponovo. I još jednom.

1. Vers une architecture (1923), Le Corbusier Zbirka Le Corbusierovih eseja, i bez ikakve dvojbe najznačajnije djelo arhitektonske teorije dvadesetog stoljeća.

Propitivanje stilskih eksperimenata i njihove uloge u društvu, traženje premosnica između ljudi i zgrada te potraga za revolucijom koja će naš posao bazirati na funkciji i čistoj formi, odrednice su ove zbirke. Ukoliko čitate englesku verziju, Toward an Architecture, obavezno tražiti izdanje iz 2007. godine, jer se u prijašnjim izdanjima u prevodu izgubio Le Corbusierov stil pisanja, veoma bitan za razumijevanje srži.

2. Architecture: Choice or Fate (1998), Léon Krier Knjiga od esencijalne važnosti svima zainteresovanima/ zabrinutima za arhitekturu i urbanizam današnjice. Krier provokativno propituje principe modernog pokreta u svim segmentima naše struke, i podsjeća nas na ono što često zaboravimo: da arhitektura više nije područje samih arhitekata.

Ukoliko se nekad desi preporod našeg artificijelnog okruženja, u kojem će biti ugodno živjeti, vjerujem da je ova knjiga pokretač toga.

3. Koolhaas Houselife (2013), Ila Bêka i Louise Lemoine Friško izdanje knjige tvrdog uveza i DVD toliko podsjećaju na gore spomenute filmove Jacquesa Tatija! Ovo nije preporuka same knjige, već čitavog audiovizualnog remek djela. Atipičan prikaz objekta Rema Koolhaasa kroz oči njegovih stanovnika, ali ne klijenata za koje je kuća rađena, nego posluge.

Emotivno, iskreno i humoristično, na temu funkcije kuće nakon smrti osobe za koju je objekat prilagođen, odgovara na pitanje kako jedna kuća prevaziđe svoj razlog postojanja i koje su njene nove kvalitete, nakon što je arhitekt obavio svoj dio posla. Deset zvjezdica!

Ena Kukić, druga godina master studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

Prolaziš svakog dana pored mene, upoznaj me!

Riješi osmosmjerku!

Crtež: Midhat Ervin Fetahagić

OSMOSMJERKA

Svaki od navedenih pojmova može se pronaći u jednom od osam smjerova, a preostala slova čitana redom daju osnovne informacije o skulpturi ispred Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu.

ARHITEKTONSKI POJMOVI: ANTROPOMORFAN - sličan čovjeku; koji ima ljudski oblik.

DIHOTOMIJA - podjele arh. i urban. sadržaja na dva dijela, koji mogu da budu međusobno saglasni ili da se nalaze u suprotnosti.

DESTIJL - umjetnički pokret nastao 1920-ih godina, poznat i kao neoplasticizam. Zagovornici su nastojali izraziti utopijske ideale duševne harmonije i reda.

Pojednostavnili su vizualne kompozicije na horizontalne i vertikalne smjerove te su koristili osnovne boje, crvenu, plavu i žutu kao i bijelu i crnu.

ELEMENTARIZAM - 1. Pojam kojim je označavana arhitektura Theo Van Doesburga, ekspresivno nastala iz njegovog slikarstva, apstraktna, anti-naturalna, bazirana na pravim linijama, primarnim formama i bojama, ravnim panelima i pravougaonicima. Pojam je proširen na savremenu arhitekturu sličnih stilskih karakteristika. 2. U postmodernoj arhitekturi, pojam označava arhitektonski stav razvijanja elemenata teorijske misli i projektantske prakse, karakterističan za rad Alda Rossija koji stvara svijet elementarnih formi koje su uzete iz geometrije, ali kroz filter historije.

ERGONOMIJA - predstavlja sistematska proučavanja karakteristika ljudi kao korisnika predmeta dizajna i njihovog odnosa prema životnoj okolini, sistemima i/ ili objektima. Pojam se veoma blisko vezuje za antropometriju, granu ergonomije koja se bavi proučavanjem dimenzija ljudskog tijela, njihovim oblikom i snagom.

EURITMIJA - u arhitekturi je pravilna i lijepa srazmjernost među dijelovima jedne cjeline.

FENESTRACIJA - postojanje određenog niza, reda ili kompozicije prozora na fasadi jedne građevine. Predstavlja postavku ili raspored prozora na fasadi; ona može da bude: simetrična, asimetrična, centralna, bočna, lateralna, kombinovana, dvostruka, višestruka, bazilikalna, horizontalna, nadvratna, višespratna i dr.

FLACHBAU - njemački pojam za oblik stambene gradnje - individualne kuće sa pojedinačnim vrtovima.

FLANKIRATI - pojam se koristi u arhitekturi da bi opisao opkoljavanje ili zaklanjanje jednog objekta ili dijela objekta drugim. Zid “flankiran kulama” je zid na čijim krajnjim stranama se nalaze kule.

FUKINSEI - japanski koncept koji je karakteristika zen dizajna, predstavlja koncept asimetrije. Asimetrija se koristi da kreira vitalnu silu u kojoj su suprotnosti postavljene između “lijevog” i “desnog” i, često, između volumena i forme. U tipičnom japanskom dizajnu vrta ili jedne kuće, oko se ne zaustavlja ni na jednoj dominantnoj tački dizajna, ali se konstantno vraća gledajući efekat cjeline.

HABITUS - u arhitekturi pojam označava korpus, tijelo, središnju konstruktivnu strukturu jednog objekta ili arhitektonskog elementa. Habitus jednog stuba predstavlja stablo stuba. Habitus zgrade čini njeno konstruktivno jezgro.

HIPETRALAN - bez krova, otvoren prema nebu.

IZOMETRIJA - aksonometrijski prikaz jednog objekta, bez skraćenja, tako da npr. jedinstvena forma kocke, prima šestougaoni izgled.

KANON - skup prihvaćenih pravila o proporcijama, simetriji i odnosima kojima se, u pojedinim razdobljima, podvrgavaju umjetnici (graditelji, arhitekti) da bi postigli “savršeno harmoničan oblik” svojih djela.

KOLUMNACIJA - naziv za kompoziciju, postavku jednog ili više nizova stubova na fasadi ili u unutrašnjosti jednog arhitektonskog objekta.

KONURBACIJA - pojam je nastao zajedno sa tendencijom širenja velikih gradova, koja je nastala kao posljedica demografske eksplozije. Termin se koristi da označi grupu gradova povezanih zajedno geografski i/ili prema funkciji. Riječ je prvi put koristio Patrick Zedes oko 1910. godine.

LATERALAN - bočni, pobočni, sa strane, sporedni; LATENTNESTRUKTURE - naziv za skrivene, oku nedostupne predstave o jednoj urbanističkoj strukturi, koje ne mogu da budu viđene golim okom.

MONOHROMIJA - jednobojnost. U arhitekturi je monohromni objekat ili kompozicija ona koja je završno obrađena samo jednom bojom ili jednim materijalom, ali sa tankim prelazima i nijansama od svijetle do tamne.

POLINUKLEIZAM - u urbanom planiranju predstavlja plan jednog grada sa više gradskih jezgara.

Ideju polinukleizma u urbanom planiranju zastupao je Lewis Mumford i u vezi s njim takođe ideju regionalizma.

ROHBAU - izgradnja arhitektonskih objekata do nivoa grube gradnje, odnosno, bez urađenih završnih zanatskih radova. Ovaj princip izgradnje primjenjuje se zbog ostvarenja niže prodajne cijene objekta i brže gradnje.

SEKSPARTITAN - načinjen iz šest međusobno zasebnih dijelova.

SITUS - latinski naziv za mjesto na kojem je sagrađen jedan arh. objekat, područje jednog grada ili mjesto gdje leže ostaci grada ili objekta.

SILUETA - lik ili predmet prikazan jednobojno ili površinski unutar konture. Naziv ima po porijeklu ironičan prizvuk; nastao je sredinom XVIII vijeka po imenu franc. ministra finansija E. de Silhouettea, poznatog po štedljivosti i škrtosti.

SKYSIGN - natpis ili drugi reklamni materijal postavljen sa metalnim ramom, slobodnostojeći ili montiran na vrh jedne građevine. Bilo je to sredstvo konstruktivizma i De Stijl-a, a uzdizali su ga Venturi i ostali postmodernisti.

STATIKA - GRAĐEVINSKIH KONSTRUKCIJA - naučno područje koje se bavi ravnotežom nosivih građevinskih konstrukcija koje preuzimaju različita statička opterećenja i druge statičke uticaje.

UGAO - problem ugla u arhitekturi predstavlja problem odnosa arhitektonskog objekta postavljenog na uglu i ulice, trga ili drugog prostora prema kojem je ovaj objekat okrenut.

VOLUMETRIJA - predstavlja sistem istraživanja, mjerenja, proporcionisanja međusobnih odnosa, zapremina prostora jednog arhitektonskog djela ili arhitekture uopšte.

VERTIKALA - prema Aristotelu, vertikalni pravac je linija pada ili uzdizanja. Vertikala je stoga oduvijek bila smatrana kao sveta dimenzija prostora. U vezi sa boravištem i kućom, vertikala označava i sam proces građenja. Sebastiano Serlio tako interpretira vertikalan stub kao izraz čovjekove stvaralačke moći.

VITRAŽ - je staklena površina sastavljena od raznobojnih komada stakala likovno uređenih i spojenih olovnim trakama i nalazi se u funkciji prozora, prvo na romaničkim, zatim na gotičkim katedralama.

VOLUMEN - predstavlja zapreminu prostora koju zauzima svojom masom i oblikom jedno prostorno arhitektonski oblikovano tijelo. Pored površina i oblika, volumen je jedan od tri najznačajnija elementa arh. kompozicije. Volumen se ispoljava kroz formu a u njemu je sublimisana osnovna koncepcija djela.

VIZURA - zamišljena crta koja polazi iz posmatračeva oka i ide kroz durbin pravo do predmeta posmatranja.

ZEITGEIST - (njem. duh vremena, duh stoljeća) filozofski pojam koji označava duh stoljeća, kao glavni i odlučujući trend određenog perioda u historiji, oblikovan prema idejama i ubjeđenjima vremena.

ZLATNIPRESJEK - odnos dva nejednaka dijela nekog pravca, kod kojeg se manji dio odnosi prema većem isto kao što se veći dio odnosi prema ukupnoj dužini pravca.

95 broj 1, februar 2014.

Arhitektura + film

Arhitektura u filmu/film u arhitekturi

Studirajući razne metodologije u procesu kreiranja arhitekture, možemo naići na razne niti koje predstavljaju vezu, odnosno kretanje od jedne ka drugoj umjetničkoj formi. Ovakav karakter arhitektonskog procesa i same arhitekture kao skupa različitih sociolekta je poznat, međutim, jako se malo govori o prisutnosti arhitekture u drugim oblicima umjetničkih formi kakav je zasigurno film.

Povezanost ovih dveju umjetnosti oslanja se na pojam prostora, bez obzira na to što se u jednom slučaju on pojavljuje kao primarni (arhitektura) a u drugom kao sekundarni (film) gradivni element.

Kada govorimo o ovom odnosu možemo uopšteno razmatrati dva slučaja: arhitekturu u filmu i film u arhitekturi. Odnos je uzajaman ali karakterno različit.

Arhitektura u filmu Način na koji se arhitektura pojavljuje u filmu je dvojak. “Urbanističko arhitektonski prostor filma, ne posmatra se kao pozadina za dijegetski sadržaj već kao jedan od protagonista samog filma, s jedne strane, i konstruisani filmski prostor s druge strane. Drugim rečima akcenat je dat na načine na koji je filmski prostor konstruisan i sama arhitektura reprezentovana te na njihova značenja, odnosno interpretacije.” Ovdje vidimo sposobnost prostora da služi zahtjevima režisera ali i da ih u određenoj mjeri definiše... Film dovodi u korelaciju tjelesni i geometrijski prostor. Govoreći o ovom prostoru Delez je napisao: “Ples, balet i mimika svedene su radnje koje predstavljaju odgovor na zbivanja u datoj sredini, tj. odgovor na rasprostranjenost tačaka nekog prostora ili trenutka nekog događaja.”

Film u arhitekturi Doživljaj filma u arhitekturi vezan je za vizuelnu percepciju prostora putem pokretnih slika. Jasno je da je percepcija arhitekture neposredna (prirodna), dok je u slučaju filma posredna (kinematografska). Karakteristike kinematografske percepcije poklapaju se sa misaonim slikama arhitekte tokom procesa stvaranja arhitekture. Njegova misao o objektu (preciznije rečeno o onome šta će proizvesti objekat) “je kontinuirana, odvija se u jednom jedinom kretanju čiji su prekidi i sami njegov neodvojiv dio i predstavljaju samo sopstvenu vibraciju.” Nakon što je misaoni proces prešao u fizičku strukturu, njegova percepcija se mijenja - postala je prirodna. “Prirodno opažanje unosi zaustavljanja, usidrenja, fiksne tačke ili odvojena gledišta, pokretna tela ili čak izdvojene prenosnike.”

Na osnovu iznesenog vidimo da u prvom slučaju imamo materijalno prodiranje jedne umjetničke forme u drugu, dok je u drugom slučaju to prodiranje psihološkog karaktera i svoje posledice nalazi u misaonom. Definisane karakterne razlike međusobnog uticaja su samo korak ka boljem razumijevanju ovog odnosa dveju umjetnosti, koji nije postigao puni potencijal. (izvor citata: “Pokretne slike”, Žil Delez)

Saša Mišković, student druge godine master studija, Arhitektonski fakultet Novi Sad

96 broj 1, februar 2014.

Šta vas arhitektura može naučiti?

Svaki cilj bi trebao da prođe tri faze koje su neminovne za uspjeh: ideja, plan, realizacija/akcija.

U arhitekturi možemo razlikovati dva procesa: proces arhitektonskog dizajna i proces realizacije arhitektonskog dizajna.

Proces arhitektonskog dizajna, poznatiji kao (r)evolucija ideje, prolazi kroz mnoge faze do potpunog i jasnog kristalisanja. Prije početka procesa arhitektonskog dizajna, prikupljaju se podaci, odnosno zahtjevi koje budući korisnici imaju te se sumiraju u projektnom programu. Investitor raspolaže glavnim dijelom cijelog projekta – finansijama, a u većini slučajeva se ne može očekivati da posjeduje bilo kakva znanja o određenom tipu arhitektonkih objekata (administrativnim, stambenim, industrijskim objektima). Potrebe budućih korisnika se predviđaju na osnovu istraživanja stručne arhitektonske literature, iskustava drugih arhitekata, prikupljajući informacije direktno od korisnika unutar već izgrađenih objekata te iz ličnog iskustva. Idejni projekat povezuje sve te potrebe u optimalne veze i formira detaljne nacrte budućeg objekta. Nakon ove faze počinje proces realizacije samog arhitektonskog dizajna kroz građevinske radove koji su tempirani i raspoređeni u optimalni vremenski okvir. Vrijeme je nenadoknadiv faktor za razliku od novca, jer moguće je da potražnja tržišta za određenim prostorima može da se smanji tokom perioda izgradnje objekta koji je izašao iz planiranog vremenskog okvira. I naravno, bez plana dolazi do pomanjkanja prioriteta pa se počne krov graditi prije temelja. Uz GPRS, lako je doći od jedne destinacije do druge. Taj GPRS čine idejni i izvedbeni projekat za arhitektu, kao što je za studenta planiranje i organizacija vremena.

Faze uspjeha!?

Šta arhitektura zaista m ože p o n u d i t i o s i m bola u leđima, nesanice i potrebe za kosmodiskom? Postoji već poznata strategija planiranja, koje ne olakšava samo studij, nego i ostale obaveze u životu. Proces kroz koji prolazi ideja u arhitekturi je dobar primjer kako planirati i ispunjavati ciljeve u životu.

Kada želimo zacrtati svoj cilj, nije dovoljno reći: „Želim posjetiti sva arhitektonska čuda svijeta“, jer to ne potiče um na bilo kakvu akciju. Kada preformulišemo cilj: “Želim putovati u Egipat i vidjeti piramide u Gizi, ove godine“, dolazi do intenzivnog razmišljanja koje izlistava pitanja „Šta trebam uraditi? Koju ću turističku agenciju odabrati? Koliko novca treba sakupiti?“ i u kratkom vremenu dolazimo do odgovora.

Jasnoća cilja pokreće čovjeka da sprovede isti u realnost.

Novac nije vrijedniji od vremena. Uvijek možete dobiti više novca, ali ne možete dobiti više vremena.

Jim Rohn

Nakon što je definisan jasan cilj, počinje faza planiranja ili nacrta idejnog projekta. Potrebno je predvidjeti sve moguće prepreke, probleme i podzemne tokove vode na koje se može naići tokom izgradnje. Naravno da će uvijek biti situacija koje će se dešavati neplanirano, a koje će zapravo testirati znanje i vještine u datom trenutku. Jedna od glavnih karakteristika kvalitetno projektovanog prostora u arhitekturi jeste fleksibilnost ili adaptabilnost. Sve je manje vremena potrebno za revolucionaliziranje ljudskog života sa pojavom novih tehnologija, što za sobom povlači izumiranje starih te formiranje novih zanimanja koji zahtijevaju drugačije prostore. Ukoliko su životni planovi fleksibilniji, otvara se mogućnost za nove prilike na putu do uspjeha.

Brodu, čiji cilj nije tačno određen, ne pomaže nijedan vjetar.

Konfučije

Plan nam omogućava da minimiziramo količinu potrebne akcije za ostvarenje cilja a realizacija plana odnosno akcija je posljedni stepenik u procesu. Bez plana, realizacija ciljeva će tonuti, jer nismo definirali prioritete i evidentirali ih na papiru. Proces realizacije arhitektonskog dizajna ima unaprijed poznat redoslijed radova (otkop humusa, široki otkop, iskop temelja, oplata temelja, armiranje temelja, betoniranje temelja, podloge itd.) te se vrlo teško vratiti nazad, dok se kod procesa arhitektonskog dizajna moguće vratiti unazad te provjeriti rješenja i odluke prije nego budu materijalizirane, kroz detaljne nacrte i 3D prikaze. Ukoliko se poštuje plan kojeg karakteriše fleksibilnost, i održava fokus na prioritetima, izbjegava se neodlučnost i zbunjenost tokom realizacije ciljeva.

Ništa ne može da propadne kao uspjeh.

Robin Sharma

Mahir Marić, treća godina bachelor studija, Arhitektonski fakultet Sarajevo

97 broj 1, februar 2014.

IZVORI INFORMACIJA I FOTOGRAFIJA

Podsjetnik na Olimpijske igre www.olympic.org zokstersomething.com sarajevo.co.ba/od-olimpa-do-koseva Meteora pixelizam.commeteora-nevjerovatni-kompleks-manastira-u-grckoj

Retrosšektivna izložba arhitekte prof. Dimijtrija Mladenovića u Podgorici “50 GODINA PREOBLIKOVANJA PROSTORA” 1961.

- 2011.

Dizajn inspiracija

www.gloswielkopolski.pl/artykul/419548,prof-dimitrije-mladenovic-swietowal-w-arsenale-50lecie-swojejpracy-architekta-i-urbanisty,id,t.html

www.bodosperlein.com

goredesignco.com www.smarin.net maijapuoskari.com www.bravespacedesign.com goredesignco.com

Eisenman

grckaostrva.info/centralna-grcka/manastiri-meteori

www.aroots.org/IMG/jpg/eisenman-2.jpg

Dizajn namještaja

hr.wikipedia.org/wiki/Meteora

www.archdaily.com/63267/ ad-classics-house-vi-peter-eisenman/

http://www.archiproducts.com/en/products/65596/ steek-walnut-chair-steek-chair-artisan.html

Vaastuu Shastra www.onetourist.in/2012/05/dilwara-jain-temple.html

upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/9/99/ OSU_Wexner_Center.JPG

Precious plastic

“fabric of the universe” - naučni rad Jessiea Mercaya, PhD

www.bustler.net/index.php/article/chipperfield_and_ eisenman_win_israels_prestigious_wolf_prize

www.preciousplastic.com

vastuved.com

upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/0/03/ Santiago_Cidade_da_Cultura_01-05.JPG

Arhitektonski fakultet u Podgorici

Antropometrija mosta Chabbouh-Akšamija, Lemja: Arhitektura svrhe - Akcentirane kamene mostovne konstrukcije Osmanskog perioda na Carskom bosanskom drumu, Sarajevo 2004.; Pašić, Amir: Arhitektura Bosne i Hercegovine Osmanski period (1463-1878)-Stanovanje;

Konferencija: ISSUES? Concerning The Projects Of Peter Eisenman www.flickr.com/photos/arhitektonski_fakultet_beograd/10821576373/in/ photostream

www.arhitektura.ucg.ac.me/me/ aktuelno/457-arhitektura-je-izala-u-grad-odranaizloba-studentskih-radova-u-bokekoj-ulici www.arhitektura.ucg.ac.me/me/aktuelno/427-studenti-prve-godine-oduevili-prisutne-kreativnou Pasivna kuća www.passiv.de

infiarch.ba

www.arh.bg.ac.rs/2013/09/29/konferencija-issues/ issues_eisenman_feature

www.wikipedia.org

goredesignco.com

www.pasivnakuca.rs/index.php/pasivna-kuca

spomenici-sa.ba

www.pasivnakuca.net/prezentacija

static.klix.ba/media/images/vijesti/b_121118007.jpg

Katrina

www.avlija.me/category/kulturna-bastina http://

geniusofinsanityworld.blogspot.com/2012/08/inwake-of-hurricane-isaac-republicans.html

www.avlija.me/category/kulturna-bastina www.freewebs.com/hor-el-ihlas/cuprija4NV5.jpg img716.imageshack.us/img716/7364/dsc04989y.jpg

www.pasivnakuca.hr

campariandsofa.com/2013/02/19/before-i-dieembracing-community-in-creative-ways-candy-chang

www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze

www.holcim.hr/fileadmin/templates/HR/doc/vlasnik_pasivne_kuce_Hrvoje_Koscec.pdf Slama archinect.com/firms/gallery/37247428/0/ the-uk-s-largest-prefabricated-straw-bale-building-isofficially-opened

aktuelno.293.html:463373-Uredjuju-most-Mehmedpase-Sokolovica http://goredesignco.com

Japan vacationadvice101. com/20-gorgeous-pictures-of-the-tokyo-skyline/

strawbalehouse.org/a-great-idea-of-straw-buildingblocks-making-warm-sustainable-homes

Brutalizam

www.coolgeography.co.uk/GCSE/AQA/Restless%20 Earth/Earthquakes/Kobe.htm

www.salto.ee/no99-straw-theatre

fuckyeahbrutalism.tumblr.com blogs.brandeis.edu/city/2012/10/15/unite-dhabitation-estie-martin/

www.japandeskscotland.com/activities/school-visit/ hiroshima-nagasaki-atomic-bomb-photo-exhibition

www.brutalismus.com

www.lamijapan.com/2011/06/modern-hiroshima.html

hamnakizar.wordpress.com/2013/08/15/

www.123rf.com/photo_21056688_hiroshima-japannighttime-cityscape-on-the-otagawa-river.html

inspirational-japanese-designer-tadao-ando www.pinterest.com/pin/119345458849432156/

hdwallpapercollection.com/kobe-city-wallpapersnight.html#.Uu_FZiu9Rps

Bogdan Bogdanović

www.3dvalley.com/tutorials/ add-realistic-lightning-to-a-photo

www.publicart-publicspace.org/files/images/ GradSmrt_info.jpg www.visitmostar.org/res/Partizansko/partizansko_1. png mojahercegovina.com/ bogdan-bogdanovic-kameni-cvijet

vacationadvice101. com/20-gorgeous-pictures-of-the-tokyo-skyline

www.salto.ee/no99-straw-theatre Preporuke filmova i knjiga film110sp12.pbworks.com/f/1327952300/936fullmetropolis-poster.jpg www.globallygorgeous.com/wp-content/ uploads/2011/07/mononcle-poster.jpg www.deathbymovies.com/wp-content/ uploads/2012/03/a-clockwork-orange-poster.jpg upload.wikimedia.org/wikipedia/en/c/cb/Toward_an_ architecture.jpg ecx.images-amazon.com/images/I/51RihkiZ1dL._ SX258_BO1,204,203,200_.jpg

www.qpic.ws/images/nUD67997.jpgv

www.bosnjackiinstitut.ba/dokumenti/izlozbe/2009/ mehmed%20hrasnica/intv_hrasnica_smal.pdf

2.bp.blogspot.com/-PSOC2LAPxBY/UFg13LyVZrI/ AAAAAAAAA_I/9scamsiwyg4/s1600/Film%2BPoster%2 BKoolhaas%2BHouselife.jpg

sfrj4ever.xphpbb.com/viewtopic.php?p=176&sid=0c2ef 9415c914b023457e0468a49d13d

www.facebook.com/photo.php?fbid=10152082192587 806&set=a.10152082226677806&type=1&theater

Arhitektura u filmu/film u arhitekturi

Splitski salon

chekhovsgunman.wordpress.com/2013/09/12/ short-film-spotlight-kingsport-j-p-konroy/

Mehmed Hrasnica

static.panoramio.com/photos/large/29122711.jpg Ivan Štraus

www.slobodnadalmacija.hr

Knežević, Snješka; Arhitekt Ivan Štraus, ANUBIH, Sarajevo, 2002.

vizkultura.hr

Osmosmjerka

hulu-split.hr/salon38/artists/projekt-beznaziva.html

http://www.scribd.com/doc/98661007/ recnik-arhitektonskog-projektovanja

Štraus, Ivan; Arhitektura Jugoslavije 1945 – 1990; Fondacija za razvoj održivog dizajna, Sarajevo, 2013.

98 broj 1, februar 2014.

IMPRESSUM

303

tristotrojka studentski časopis arhitektura, dizajn, umjetnost broj 1, godina 1, februar 2014.

Haris Bulić, glavni urednik Dea Dudić, zamjenik glavnog urednika Urednici: Selma Ljubijankić, Dina Haljeta, Jasmin Ružnić, Jasmin Ćehajić, Majda Redžepagić Saradnici: Ajla Sinan, Nedžla Kurtović, Irma Nezirović, Katarina Bošnjak, Amar Zuka, Fatima Musić, Dino Jozić, Katija Morović, Mirna Vujović, Ivana Jasak, Ena Kukić, Dino Sofić, Mirza Begić, Nađa Hodžić, Ermin Hadžić, Mahir Marić, Kenan Muslić, Ena Kasumović, Ilma Begičević, Lejla Kahrović, Maja Ibrahimpašić, Adnan Vehabović, Olmo Vlahovljak, Ajla Kahrić, Adela Salihović Vanjski saradnici: Dragana Pantović, Saša Mišković, Sanja Milinković, Dubravko Aleksić, Tamara Škondrić, Maja Vujnović, Anita Karaman, Darko Ivanovski, Iva Kolak, Bruno Bartulović, Tina Vukasović, Dražen Huterer, Marko Milovanović, Haris Dedović, Gizem Demircan, Özge Yaktubay, Ana Ković, Amer Hadžić, Lamija Radončić, Midhat Ervin Fetahagić

Pozdravna riječ Dekanata Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu Ideja studenata Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, o pokretanju časopisa kojim bi ovaj fakultet i njegovi studenti izašli u javni medijski prostor, realizirana je prvim brojem u veoma kratkom roku. Samo entuzijazam mladih ljudi može ponijeti ovako složen i obiman projekat s osmijehom na licu i iskrenim zadovoljstvom, koje se moglo vidjeti kada su mi prezentirali prvi broj časopisa.

Studij arhitekture, možda najljepši ali i najteži studij, iskustvo je koje kroz ovaj časopis dobija i nove dimenzije, otvarajući prostor za komunikaciju studenata sa javnošću, kako užom profesionalnom tako i onom širom, koja o profesiji arhitekte i njenom značaju ne zna dovoljno. Put od ideje do gotovog projekta, časopisa koji je pred čitaocima, bio je za studente Arhitektonskog fakulteta put istraživanja i novih iskustava, koji im je očigledno donio i mnoga prijateljstva i veze sa studentima arhitekture iz naše i susjednih država, otvarajući tako komunikaciju za koju se nadam da će biti nastavljena, jer je Arhitektonski fakultet u Sarajevu uvijek bio otvoren za nova iskustva, druženja, saradnju i razmjenu studenata sa srodnim fakultetima.

Ovim časopisom studenti arhitekture dobit će jedan medij u kome se mogu izraziti njihova iskustva, razmišljanja, stavovi, ideje i snovi, njihova svijest o arhitekturi, ne samo kao budućoj profesiji već i načinu života koji je jedinstven po svojoj širini i svojim dometima.

Dekanesa Arhitektonskog fakulteta Prof dr Rada Čahtarević

Lektura, redaktura i prevod: Haris Bulić, Dea Dudić, Mirza Spužić Grafički dizajn i priprema: Ena Hadžić, Haris Bulić, Dea Dudić, Irma Nezirović, Maja Ibrahimpašić

Riječ redakcije

Stručni savjetnici: prof. dr Erdin Salihović, dipl.ing.arh prof. dr Rada Čahtarević, dipl.ing.arh prof. dr Emir Fejzić, dipl.ing.arh doc. dr Lemja Chabbouh-Akšamija, dipl.ing.arh doc. dr Adnan Pašić, dipl.ing.arh ass. Senka Ibrišimbegović, dipl.ing.arh

Na južnoj fasadi zgrade Arhitektonskog fakulteta uvijek možete vidjeti svjetlo u kabinetu na trećem spratu, čak i kad su sva druga ugašena. Riječ je, naravno, o učionici 303 - kultnom mjestu susreta, učenja i druženja, mjestu gdje se sklapaju makete i prijateljstva i na kojem se provode besane noći i dani. Popularnija od tihe i ozbiljne biblioteke, sa pozitivnim uticajem na naš uspjeh i kvalitet studentskog života, učionica 303 je poslužila kao lajtmotiv za kreiranje štampanog prostora koji će ponuditi sve slične kvalitete, dopunjen sadržajem za koji smatramo da je zanimljiv i neophodan u razvijanju arhitektonske ličnosti.

Izdavač: Asocijacija studenata arhitekture Finansiranje štampanja prvog broja: Arhitektonski fakultet Sarajevo Štampa: “Štamparija FOJNICA” D.D. Fojnica Tromjesečno Tiraž: 400 online izdanje: issuu.com/tristotrojka tristotrojka.tumblr.com www.facebook.com/tristotrojka Adresa redakcije: Arhitektonski fakultet Sarajevo Patriotske lige 30, 71000 Sarajevo e-mail: tristotrojka@live.com

Društvo okupljeno oko ovog projekta, između ostalog, karakteriše raznolikost u užem području interesovanja, godini i fakultetu studija, uspjehu i ambicijama, ali i zajednička motivisanost za saradnju studenata arhitekture, dizajna i umjetnosti u cilju sklapanja novih poznanstava i razmjene iskustava. Rezultat projekta je šareni kolaž informacija različite tematike kojim želimo dati podsticaj za nove pristupe studentskom radu i istraživanju, za upoznavanje i dijalog ljudi sličnih interesovanja, a nadamo se privlačenju pažnje šire javnosti na struku kojoj je potrebna pomoć.

Zahvaljujemo se Harisu Dedoviću iz Omladinske Novinske Asocijacije na savjetima, a zahvalu dugujemo i osoblju fakulteta koje je informacijama, savjetima i moralnom podrškom doprinijelo pripremi ovog broja. Svim kolegama sa drugih fakulteta koji su učestvovali tekstovima, idejama ili prijedlozima dugujemo posebnu zahvalnost.

Zahvala

Arhitektonskom fakultetu Sarajevo za finansiranje štampanja ovog broja.

303 studentski Ä?asopis - arhitektura, dizajn i umjetnost

tristotrojka - broj 1 - godina 1 - februar 2014. god

ISSN 2217-7442 UDK 72

tristotrojka - februar 2014