PRVO POGLAVLJE
Gibraltarski tjesnac Travanj 1930. Ulovio nas je levant. Čula sam tu riječ dok se mala grupa Španjolaca skupljala na palubi, upirala prstima i odmahivala glavama. Viento de Levante, glasno je izjavio jedan od njih, potom pljunuo i tolikom žestinom izbacio neku riječ koja je mogla biti samo psovka. Poljubio je križ koji mu je visio oko vrata. Španjolci su se odmaknuli od ograde, čučnuli oslonivši se na pete, leđa okrenutih prema palubnoj kućici, dok su rukama zaklanjali male, motane cigarete pokušavajući ih upaliti. Zrak je iznenada bio pun vlage i guste magle. Zaključila sam da je riječ o zloslutnim predznacima. »Oprostite«, rekla sam sredovječnom muškarcu koji je stajao kraj mene uz ogradu. Čula sam kako se na engleskom obratio jednom od nosača dok smo se ukrcavali na brod te znala da je, poput mene, Amerikanac. Njegovi podbuhli, rumeni obrazi i nabrekle oči ukazivale su na život pun ekscesa. Bili smo jedini Amerikanci na malom trajektu. »Što to govore? Što je levante?« »Levant«, rekao je zakopčavajući lagani kaput. »Levante je španjolska riječ za istok. Levant znači uzdizati se. To je strašan vjetar koji dolazi s istoka.« Poznati su mi bili široko i mistral, vjetrovi koji su harali Sredozemnim morem. Ali nikad nisam bila čula za levant. »Dođavola«, rekao je muškarac, a odmah potom, »oprostite. To može potrajati. Možda ćemo se morati vratiti ako ga ne prestignemo.« 1
Miris safrana MEKI_FINAL.indd 1
23.11.2012. 11:58
Usprkos vjetru osjetila sam njegovu kolonjsku vodu, previše cvjetnog i intenzivnog mirisa. »Prestići ga? Zar neće samo proći preko nas?« »Ne znam. Ovdje, na zapadnoj strani tjesnaca, postiže svoj maksimum.« Njegov šešir iznenada je poletio, pokušao ga je zgrabiti, no nestao je u zraku nakon što se na tren zavrtio pred nama. »Dođavola, još jedanput!« uzviknuo je, glave nagnute unazad dok je pretraživao nisko, tmurno nebo. »Oprostite mi, gđice…?« »O’Shea. Gđica O’Shea«, odgovorila sam. Ogrtač mi se napuhao i počeo vrtjeti oko mene kao da sam plešući derviš; stisnula sam ga uz prsa jednom rukom dok sam drugom držala šešir. Pričvršćen s čak nekoliko ukosnica, pusteni šešir nemirno se podizao kao da će u svakom trenutku odletjeti s moje glave. Nisam mogla doći do zraka, dijelom zbog vjetra, a dijelom zbog straha. »Može… može li se brod… prevrnuti?« Nisam mogla izgovoriti riječ potonuti. »Oprostite još jedanput zbog mojeg ponašanja, gđice O’Shea. Prevrnuti?« Pogledao je iznad mojih ramena prema krmi. »To se više ne događa često. Uzimajući u obzir snažne strojeve kojima su opskrbljeni današnji trajekti.« Kimnula sam, iako me njegove riječi nisu umirile koliko sam se nadala da hoće. Nedavno sam iz newyorške luke krenula prema Marseilleu, zatim iz Marseillea nastavila prema najjužnijoj točki Španjolske, ne doživjevši ništa strašnije od nekoliko dana uzburkanih valova na Atlantiku. Nisam ni pretpostavila da bi ovaj kratki put mogao biti najgori. »Klima je nepredvidiva«, nastavio je muškarac, »ponekad i pobješnjela. Levant najčešće traje tri dana i ako kapetan odluči da nećemo nastaviti put, morat ćemo se vratiti u jedan od strašnih, malih španjolskih lučkih gradova i pričekati do subote.« Subota. Bila je srijeda. Već sam previše vremena izgubila u Marseilleu. Iako sporo, svakim danim rasla je u meni panika od posljednjeg susreta s Etienneom. Dok mi je vjetar puhao slanu vodenu prašinu u lice, trljala sam oči rukavicama, djelomice kako bih bolje vidjela, a djelomice kako bih izbrisala sliku svog zaručnika. Gdje god bio u tom trenutku. Muškarac je dodao: »Bilo bi bolje da uđete. Ova vodena prašina… uskoro ćete biti mokri od mora i zraka. Ne želite se razboljeti 2
Miris safrana MEKI_FINAL.indd 2
23.11.2012. 11:58
prije dolaska u Tanger. Sjeverna Afrika nije mjesto u kojem želite biti bolesni.« I dalje me je promatrao. »Sjeverna Afrika je mjesto na kojem stalno morate biti na oprezu.« Njegove riječi nisu me utješile. Prisjetila sam se kako sam prije deset dana, u groznici i slaba, ležala na uskom krevetu u Marseilleu. Posve sama. Muškarac me i dalje promatrao. »Gđice O’Shea? Imate li pratioca?« »Ne«, viknula sam kad je vjetar naglo zvižduknuo. »Ne, putujem sama.« Sama. Jesam li to rekla previše glasno? »Poznajete li Tanger?« Zaključila sam koliko smiješni moramo biti Španjolcima pokušavajući nadglasati vjetar. Djelomično zaštićeni izbočinom, uspjeli su zapaliti cigarete. Pušili su usredotočeno, stisnutih očiju promatrajući nebo. Bilo je očito da njima levant nije bio nepoznanica. »Da«, viknuo je muškarac, »da, bio sam nekoliko puta. Pođimo sada, pođimo.« Dodirnuvši mi leđa, usmjerio me je prema vratima. Kad smo ušli u uzak hodnik koji je vodio do glavnog salona, vrata su se zalupila za nama, a ja sam osjetila olakšanje pobjegavši od vjetra. Maknula sam kosu s lica i namjestila ogrtač. »Možete li mi preporučiti smještaj u Tangeru? Za noć, dvije; moram stići do Marakeša. Nisam sigurna… Čitala sam razne izvještaje o ruti između Tangera i Marakeša, ali sve su informacije bile pomalo zbunjujuće.« Proučavao mi je lice. »Hotel Continental u Tangeru bio bi prikladan izbor, gđice O’Shea«, rekao je usporeno. »Najotmjeniji je; naići ćete uvijek na nekoliko pristojnih Amerikanaca ili Britanaca. Omiljen je među bogatim europskim putnicima. Smješten je unutar starih zidina, ali sigurno je utočište.« »Sigurno utočište?« ponovila sam. »Zasigurno ćete biti malo na oprezu u Tangeru. Sve te uske, zavojite ulice i uličice. Dosta zbunjujuće. I ljudi…« Zaustavio se, a potom nastavio. »Ali Continental je zadržao stari kolonijalni duh. Da, najsrdačnije bih ga preporučio. Oh«, rekao je kao da se sjetio nečega važnog, »i, na svu sreću, nema Francuza. Ako nemaju obitelj kod koje mogu odsjesti, okupljaju se u Cap de Cherbourgu ili Mille d’Islesu.« Nisam reagirala, no on je nastavio. »U salonu u Continentalu živahno je gotovo svake večeri. Piju se kokteli, često se pjeva. Ako vam 3
Miris safrana MEKI_FINAL.indd 3
23.11.2012. 11:58
se to sviđa«, rekao je promatrajući me i dalje. »To nije mjesto za mene, ali čini mi se da bi vama odgovaralo.« Kimnula sam. »Rekli ste da idete u Marakeš?« upitao je. »U duboku unutrašnjost?« Ponovno sam kimnula. Poskočile su mu obrve. »Ali sigurno ne sami. Čekaju vas prijatelji u Tangeru?« »Nadam se da ću ići vlakom«, rekla sam ne odgovorivši na pitanje, no nakon što mu se promijenio izraz lica, dodala sam: »Postoji vlak za Marakeš, zar ne? Čitala sam…« »Ne poznajete Sjevernu Afriku, pretpostavljam, gđice O’Shea,« Nisam poznavala Sjevernu Afriku. Sad je bilo posve jasno da nisam poznavala ni Etiennea. Nakon što mu nisam odgovorila, nastavio je: »To nije putovanje za bojažljive. Osobito ne za ženu koja putuje sama. Strankinje u Sjevernoj Africi…« zaustavio se. »Ne bih vam to preporučio. Dug je put do Marakeša. Prokleta zemlja. Nikad ne znate što vas čeka. U vezi s bilo čim.« Progutala sam pljuvačku. Iznenada mi je postalo prevruće. Prigušeno svjetlo u hodniku pretvorilo se u blještavo bijelo dok su se gubili zvuk vjetra i lupanje motora. Nisam se smjela onesvijestiti. Ne ovdje. »Nije vam dobro«, rekao je muškarac glasom koji je bio prigušen mojom vrtoglavicom. »Dođite, sjednite.« Osjetila sam njegovu ruku pod svojim laktom, gurao me prema naprijed dok su mi se stopala kretala nesvjesno. I kad je more bilo mirno, hodanje brodom predstavljalo mi je problem zbog noge, a u ovom slučaju pokazalo se još zamršenijim. Drugom rukom oslanjala sam se o zid, a kako se ne bih spotaknula u jednom sam se trenutku naslonila na čvrstu muškarčevu ruku. Osjetila sam čvrsti stisak na ramenu i tvrdo sjedalo poda mnom. Nagnula sam se naprijed, ruke prekrižila preko želuca, zatvorila oči i počela duboko disati osjetivši kako mi se krv tutnjajući vraća u glavu. Kad sam se naposljetku uspravila i otvorila oči, vidjela sam da smo u uskom, zadimljenom salonu punom redova 4
Miris safrana MEKI_FINAL.indd 4
23.11.2012. 11:58
metalnih stolaca pričvršćenih za pod. Bio je napola pun onih koje se, prema crtama lica i odjeći, lako moglo identificirati kao Španjolce ili Afrikance, i onih koje nisam mogla imenovati samo prema njihovu fizičkom izgledu. Muškarac je sjedio kraj mene. »Hvala vam. Osjećam se bolje.« »Niste jedina kojoj je loše u ovim uvjetima«, rekao je. Postala sam svjesna stenjanja oko sebe i plača djece te shvatila da mnogi putnici pate od strašnog ljuljanja broda. »Pitali ste za vlak«, rekao je. »U pravu ste, postoji vlak za Marakeš. Tračnice su postavljene prije nekoliko godina — ali nepouzdane su i u najboljim uvjetima. Osim toga, ne kreće iz Tangera. Prvo biste trebali stići do Feza ili Rabata i ukrcati se u jednom od tih dvaju gradova. Ne preporučujem vam odlazak u Fez. Daleko je u unutrašnjosti i izvan puta; Rabat je sigurniji izbor. No ipak ćete morati unajmiti auto i vozača kako biste stigli do Rabata. Zašto ne ostanete ondje, u Rabatu, ako želite napustiti Tanger i vidjeti Maroko?« »Ne. To mora biti Marakeš. Moram otići u Marakeš«, ponovila sam i pokušala ovlažiti usne. Usta su mi bila suha; odjednom sam bila jako žedna. »Iskreno, ne bih se pouzdao u vlak od Rabata do Marakeša, gđice O’Shea. Nepouzdan je, kao što sam rekao: tračnice se stalno pomiču, ili su blokirane devama ili tim vraškim nomadima. Najbolje je unajmiti auto i odvesti se do Marakeša. Tu su i te proklete staze koje smatraju cestama — Francuzi su ponosni na njih, ali na nekim mjestima nezamislivo su izolirane i neravne.« Trepnula sam, uspravila se i pokušala zapamtiti sve te detalje. Pritom negativne. »Naići ćete na probleme i na cesti, biti prisiljeni ići starim rutama, jednostavnim putevima za deve i magarce. Slušajte«, rekao je, »kao što sam rekao, ima gradova koji su bliži Tangeru. I trebali biste ostati bliže moru, zbog vjetra koji rashlađuje. Vrhunac ljeta je blizu, strašna vrućina također. Ako inzistirate na odlasku iz Tangera, kao što sam rekao, ostanite u Rabatu. Ili idite čak do Casablance. Puno je civiliziranije od…« »Hvala vam na informacijama«, rekla sam. Pokušavao je pomoći, ali nije mogao razumjeti koliko mi se žuri da stignem do Marakeša. »Nema na čemu. Ali doista, gđice O’Shea, Marakeš. Pretpostavljam 5
Miris safrana MEKI_FINAL.indd 5
23.11.2012. 11:58
da imate rođake ondje. Ili barem prijatelje. Nitko ne ide u Marakeš ako ga ondje netko ne čeka. Ondje su samo Francuzi, znate. Imate nekoga u Marakešu?« »Da«, odgovorila sam nadajući se da sam zvučala uvjerljivo jer nisam znala govorim li istinu uopće. Odgovor ću dobiti tek kad stignem u Marakeš. Iznenada više nisam htjela slušati ni odgovarati na pitanja. Umjesto da me uvjeri kako mogu i hoću — putovati prostranstvima Sjeverne Afrike posve sama — ovaj razgovor činio me još nesigurnijom i plašljivijom. »Molim vas, nemojte se osjećati obaveznim sjediti sa mnom. Dobro sam, doista. I hvala vam još jedanput«, rekla sam pokušavši se osmjehnuti. »U redu«, odgovorio je, ustavši. Jesam li vidjela olakšanje u njegovim očima? Kako li me doživljava — jako samom, neinformiranom, jako… očajnom? Jesam li djelovala očajno? Dok je odlazio ugledala sam španjolsku obitelj s troje male djece koja su mi sjedila nasuprot. Imala su goleme i tamne oči, a njihova su uska lica bila ozbiljna dok su me proučavala. Najmanja — djevojčica — podignula je sićušnu lutku kao da mi je želi pokazati. Preplavila me neobjašnjiva bol. Uvjeravala sam se da je to od žeđi i brige. Levant je puhao sve snažnije, a zbog uzburkanog mora nisam mogla odrediti jesmo li krenuli natrag, kao što je Amerikanac rekao da bismo mogli, ili nastavili planiranim putem. Trajekt se provlačio među valovima visokim zbog levanta, a mi smo se dizali i spuštali u jednoličnom ritmu od kojeg mi je bilo još mučnije. Ni ostalima nije bilo bolje; neki su jurili prema palubi gdje su se, pretpostavljala sam, naginjali nad ogradom kako bi povraćali. Bez ikakva upozorenja, mala se španjolska djevojčica nagnula naprijed i ispraznila želudac na pod. Majka je rukom obrisala djetetova usta, smjestila je u krilu i počela je gladiti po kosi. Smrad u salonu bio je sve gori, vrućina je rasla. Rukavom sam prešla preko lica, zahvalna što nisam jela cijeli dan. Da sam se barem sjetila ponijeti bocu vode, kao većina putnika. Svi su bili mirni, tijela su se dizala i spuštala s brodom, i za razliku od ranije kakofonije glasova kad smo napuštali Španjolsku, svi su bili tihi. Čak su i najmlađi bili tihi, osim djevojčice u majčinim rukama koja je tiho plakala. 6
Miris safrana MEKI_FINAL.indd 6
23.11.2012. 11:58
Opet sam pomislila na prevrtanje broda. I opet sam shvatila u kakvom sam se položaju našla ne razmišljajući o vlastitoj sigurnosti. Kad se brod snažno zaljuljao i bacio me na prazan stolac pokraj mene tako da sam udarila laktom o tvrdu površinu i izvrnula kuk, nesvjesno sam kriknula, kao i ostali. No i dalje nitko nije govorio; samo su se uspravili i nastavili sjediti posve mirno. Stavila sam ruku na usta, počela ubrzano gutati kako bih zadržala užarenu žuč koja mi se penjala grlom, naslonila se i prepustila valovima. Zatvorila sam oči, pokušala duboko i smireno disati, ignorirati zavijanje vjetra koji je zviždao oko prozora na palubi i ne udisati miris smrdljive lokve na podu. Zatim se, isprva toliko polagano da nisam toga ni bila svjesna, ljuljanje broda smanjivalo. Uspravila sam se i shvatila da kroz prozore više ne mogu vidjeti more kako se diže i spušta. Tlo pod mojim nogama opet je bilo čvrsto i poznato, a i želudac mi se bio smirio. Preplavio me osjećaj olakšanja, a u tom je trenu jedan od Španjolaca s palube otvorio vrata i viknuo: »Tanger. Ya llegamos!« i začuo se tih mrmor olakšanja. Pretpostavila sam da je ugledao grad, ili da smo mu se približavali. Dakle, uspjeli smo preduhitriti levant, ostaviti vjetar da hara središtem tjesnaca. Zatvorila sam oči puna zahvalnosti, a kad sam ih opet otvorila nekolicina djece otrčala je do prozora. Žamor različitih jezika počeo je kao mrmljanje koje je raslo dok nešto poput blage euforije nije ispunilo zagušljivu prostoriju. Svi su ustajali, rastezali se, čavrljali dok su sakupljali djecu i prtljagu, kao i obitelj koja mi je sjedila nasuprot, s lijeve strane. Majka je nosila malu djevojčicu koja je još uvijek stiskala lutku. I ja sam ustala, no opet uz osjećaj vrtoglavice i mučnine koji je možda bio rezultat ljuljanja broda, žeđi i manjka hrane, ili nedavne bolesti. Sjela sam. »Gđice O’Shea? Šteta što niste izašli na palubu kako biste pratili naš dolazak. Čarobno, sa suncem… oh. Ali još uvijek vam je loše«, rekao je Amerikanac mršteći se, a ja sam znala da mi je lice znojno i blijedo. »Mogu li vam pomoći da nađete…« Odmahnula sam glavom. »Ne, ne.« odgovorila sam prekinuvši ga. Iako je ponuda bila primamljiva, bilo mi je neugodno zbog slabosti. »Odmorit ću se još trenutak, a zatim ću biti dobro. Hvala vam, bili ste jako ljubazni. Ali, molim vas, krenite svojim putem. Inzistiram.« 7
Miris safrana MEKI_FINAL.indd 7
23.11.2012. 11:58
»U redu«, odgovorio je. »Ali pripazite na touts. Puno ih se mota oko dokova. Uzmite un petit taxi ili, ako ih nema, kola. I platite samo pola od onoga što traže. Pola. Ispričat će vam priču o svojoj gladnoj djeci, bolesnoj majci, ali ostanite čvrsti. Nemojte platiti više od pola«, ponovio je. Kimnula sam i poželjela da ode kako bih opet mogla zatvoriti oči i zaustaviti vrtoglavicu. »Doviđenja, gđice O’Shea. Želim vam puno sreće. Trebat će vam, ako doista kanite putovati sami do Marakeša.« Njegovi koraci bili su usporeni i teški dok je odlazio. Nakon nekoliko trenutaka, slušajući samo prigušeno vikanje izvan broda, nesigurno sam ustala u praznom salonu. Navukla sam rukavice i izašla na palubu, na toplu sunčevu svjetlost. Čim sam prošla kroz vrata, glava mi se razbistrila; zrak je bio svjež, mirisao je na more i na još nešto, nešto kiselkasto, možda citruse. Bio je to svjež, čist miris. Duboko sam udahnula, osjećajući se snažnijom sa svakim udisajem. Pogledala sam što mogu vidjeti od Tangera. Pogled je uistinu bio veličanstven kao što je Amerikanac rekao. Bijele kuće uzdizale su se iznad dokova, među palmama oblikujući amfiteatar. Minareti su se uspinjali visoko iznad dok je sunce obasjavalo njihove tornjeve. Okruživala me neobična ljepota, nimalo nalik na industrijske dokove New Yorka ili Marseillea. Stajala sam i gledala u lagano ljuljanje palmina lišća. Zatim sam, odmaknuvši pogled od grada, pogledala ljude koji su se kretali palubama. Vidjela sam samo muškarce — gdje su žene? — i na trenutak pomislila da su posvuda redovnici… no kako je to moguće? Zar Tanger nije bio grad muslimana? U sljedećem trenutku shvatila sam svoju pogrešku: to su bile halje s kapuljačom koje su nosili muškarci. Kako su se zvale? Nisam se mogla sjetiti. Ali pretpostavljala sam da nose kapuljače zbog vrućine, ili je to možda bio običaj. Kapuljače su se s obje strane lica spuštale nadolje. Iz neobjašnjivog razloga, jednostavna stvar poput halje s kapuljačom koja je skrivala lica muškaraca ispunila me iznenadnim zloslutnim osjećajem. Ovdje sam bila stranac kojemu nitko nije poželio dobrodošlicu.
8
Miris safrana MEKI_FINAL.indd 8
23.11.2012. 11:58
Spustila sam se mostićem, držeći se za debeo, čupavi konopac s obje strane. Nije bilo čuvara, ni carinika. Znala sam da je Tanger slobodna luka, otvorena zona zvana međunarodni protektorat, i nije bilo ograničenja vezanih za dolaske i odlaske. Kad sam stigla do dna mostića, ugledala sam svoju prtljagu, mokru od palube, sa zamrljanim i razmazanim oznakama od krede. Ostala su samo moja dva usamljena kovčega; bila sam posljednji putnik koji je napustio trajekt. Dok sam im se približavala pitajući se kako ću smoći snage i podignuti ih, nizak, tamnoputi muškarac s prljavim bijelim turbanom nalik na gnijezdo na glavi približavao mi se vodeći čupava sivog magarca privezanog za kola. Obratio mi se a ja sam odmahnula glavom na nepoznati jezik. Zatim me je na francuskom pitao kamo želim ići. »Hotel Continental, s’il vous plait«, rekla sam mu jer nisam znala nijedno drugo ime. Kimnuo je jedanput, ispružio ruku s dlanom prema gore i rekao svoju cijenu u francuskim suima. Sjetila sam se upozorenja krupnog Amerikanca: Sjeverna Afrika je mjesto na kojem stalno morate biti na oprezu. Što ako ovaj muškarac, koji kima toliko brzo, nema namjeru odvesti me do hotela? Što ako me odvede na neko tajno mjesto, ostavi me, odveze se s mojim novcem i prtljagom? Ili još gore. Golemost onoga što sam učinila — doputovala ovamo gdje nemam nikoga kome bih se mogla obratiti u slučaju da mi zatreba pomoć — opet me je preplavila. Pogledala sam muškarca, a potom mnoštvo ostalih muškaraca u pokretu. Neki su me gledali izravno, drugi su prolazili pokraj mene spuštenih glava. Jesam li imala izbora? Ovlažila sam usne i navela cijenu upola manju od one koju je muškarac bio zatražio. Udario se u prsa, namrgodio, odmahnuo glavom, počeo govoriti nepoznatim jezikom, zatim naveo iznos između svoje prve ponude i moje na francuskom. Nije me pogledao u oči, a ja nisam znala je li to zbog toga što je stidljiv ili lukav. Opet sam pomislila na rizik uzdam li se u njega i iznova se počela raspravljati sama sa sobom. Vrtjelo mi se od vrućine i znala sam da neću moći nositi prtljagu sama. Posegnula sam u torbu i izvadila novac. Kad sam ga spustila 9
Miris safrana MEKI_FINAL.indd 9
23.11.2012. 11:58
na muškarčev dlan, otkrila sam, trznuvši se od iznenađenja, prljavštinu ispod noktiju. Činilo se da je ovaj tamni kontinent postao dio mene i prije mojih prvih koraka na njegovu tlu. Muškarac je s iznenađujućom lakoćom podignuo moje torbe na otvoreni dio kola. Pokazao je na sjedalo kraj njegova, i ja sam se popela. Nakon što je lagano pucnuo uzdama po magarčevim leđima a kola se pokrenula uz trzaj, još sam jedanput duboko udahnula. »Hotel Continental«, rekao je muškarac kao da želi potvrditi kamo idemo. »Oui. Merci«, odgovorila sam, pogledala njegov profil te potom nastavila zuriti naprijed. Stigla sam u Sjevernu Afriku. Čekali su me još brojni kilometri putovanja, ali barem sam stigla dovde — do početka posljednjeg dijela dugog putovanja. Bila sam u Tangeru. Arhitektura, lica ljudi, njihov jezik i njihova odjeća, lišće, mirisi, sâm zrak — bili su mi strani. Ništa me nije podsjećalo na dom — moj tihi dom u Albanyju u sjevernom dijelu države New York. I dok sam gledala trajekt, znala sam da mi ništa nije ostalo ni u Americi — ništa i nitko.
10
Miris safrana MEKI_FINAL.indd 10
23.11.2012. 11:58