Page 1

1

P

isac nikad ne zaboravi kad prvi put dobije nešto novca ili pohvalu u zamjenu za priču. Nikad ne zaboravi kad prvi put osjeti slatki otrov taštine u krvi i pomisli da će mu, ako uspije da nitko ne otkrije njegov manjak talenta, san o književnosti moći donijeti krov nad glavom, topli obrok na kraju dana i ono za čim najviše čezne: njegovo ime otisnuto na bijednom komadu papira koji će ga sigurno nadživjeti. Pisac je osuđen prisjećati se toga trenutka jer je do toga vremena već ionako izgubljen, a njegova duša ima cijenu. Moj je prvi put došao jednoga davnog dana u prosincu 1917. Tad mi je bilo sedamnaest godina i radio sam u Glasu industrije, srozanim novinama koje su venule u kavernoznoj zgradi koja je nekoć pružala utočište tvornici sumporne kiseline i čiji su se zidovi još uvijek orošavali onom korozivnom parom koja je nagrizala namještaj, odjeću, dušu, pa čak i potplate cipela. Uprava novina uzdizala se iza šume anđela i križeva groblja u Pueblu Nuevo, a izdaleka se njezin obris mogao pobrkati sa siluetom panteona pred horizontom izbodenim stotinama dimnjaka i tvornica koje su tkale neprekidan grimizni i crni suton iznad Barcelone. One noći kad će se promijeniti smjer moga života zamjenik glavnog urednika novina don Basilio Moragas bio je tako ljubazan da me malo prije zaključivanja broja pozove u mračnu sobicu u dnu redakcije koja je katkad bila radna soba, a katkad pušionica cigara. Don Basilio bio je čovjek surova izgleda i gustih brkova koji se nije bavio budalaštinama i podržavao je teoriju da je preče9


sta uporaba priloga i pretjerana adjektivizacija obilježje pervertitâ i ljudi kojima manjka vitamina. Ako bi otkrio redaktora sklona kićenoj prozi, poslao bi ga da tri tjedna sastavlja osmrtnice. Ako bi nakon pročišćenja ta osoba ponovila pogrešku, don Basilio bi ga poslao zauvijek u redakciju za uređenje doma. Svi smo ga se bojali i on je to znao. “Don Basilio, tražili ste me?” plašljivo sam mu se obratio. Zamjenik urednika pogledao me ispod oka. Ušao sam u radnu sobu, koja je zaudarala na znoj i duhan, tim redom. Don Basilio me ignorirao i nastavio je pregledavati jedan od članaka koji su mu se nalazili na stolu, s crvenom olovkom u ruci. Nekoliko je minuta zamjenik urednika korigirao, ako ne i amputirao tekst, cijedeći kroza zube zajedljive primjedbe kao da ja nisam ondje. Ne znajući što da činim, uočio sam da je jedan stolac prislonjen uza zid, pa sam krenuo sjesti. “Tko vam je rekao da sjednete?” promrmljao je don Basilio ne dižući pogled s teksta. Uspravio sam se kao metak i zadržao dah. Zamjenik je urednika uzdahnuo, ispustio crvenu olovku i zavalio se u naslonjač kako bi me pregledao kao da sam kakva beskorisna starudija. “Rekli su mi da pišete, Martíne.” Progutao sam slinu, a kad sam otvorio usta, ispustio sam smiješan glasić. “Pomalo, zapravo ne znam, hoću reći da, mislim, da, pišem...” “Nadam se da pišete bolje nego što govorite. A što pišete, ako smijem pitati?” “Krimiće. Hoću reći...” “Shvatio sam.” Pogled koji mi je uputio don Basilio bio je jedinstven. Da sam mu rekao da se bavim izradom figurica za jaslice od svježeg izmeta, izmamio bih mu triput više entuzijazma. Ponovno je uzdahnuo i slegnuo ramenima. “Vidal kaže da niste sasvim loši. Da se ističete. Naravno, uz ovdašnju konkurenciju ne morate se baš ni truditi. Ali Vidal tako kaže.” 10


Pedro Vidal bio je najslavnije pero u Glasu industrije. Pisao je tjednu kolumnu o različitim događajima, a to je bilo jedino što se isplatilo čitati u čitavim novinama, i objavio je tucet krimića skromne popularnosti o gangsterima Ravala koji su prigodno dijelili ložnice s damama visokog društva. Odjeven uvijek u besprijekorna svilena odijela i sjajne talijanske mokasinke, Vidal je imao držanje i pokrete junaka filmova na matineji, plave kose uvijek lijepo začešljane, tankih brčića, blagog i širokog osmijeha onoga koji se dobro osjeća u svojoj koži i u ovome svijetu. Potjecao je iz dinastije koja se u Južnoj Americi obogatila na šećeru i koja je kad se vratila zagrizla sočan zalogaj u elektrifikaciji grada. Njegov otac, starješina klana, bio je jedan od većinskih dioničara novina, a don Pedro koristio se redakcijom kao igralištem kako bi ubio dosadu jer nije morao raditi ni jedan jedini dan u životu. Malo je mario za to što su novine gubile novac kao što su novi automobili, koji su počeli jurcati ulicama Barcelone, gubili ulje: uz obilje plemićkih naslova, dinastija Vidal sad se bavila skupljanjem banaka i gradilišta u Ensancheu. Pedro Vidal bio je prva osoba kojoj sam pokazao crtice koje sam pisao kad sam bio još klinac i kad sam raznosio kavu i cigarete po redakciji. Uvijek je imao vremena za mene, za čitanje mojih uradaka i davanje dobrih savjeta. S vremenom sam postao njegov pomoćnik i dopustio mi je da pretipkavam njegove tekstove. On je bio taj koji je rekao da mi je, ako želim staviti svoju sudbinu na ruski rulet književnosti, spreman pomoći i voditi moje prve korake. Dosljedan svojoj riječi, sad me bacio u kandže don Basilija, Kerbera novina. “Vidal je emotivac koji još uvijek vjeruje u one legende, u biti antišpanjolske, kao što su meritokracija ili davanje prilika onima koji ih zaslužuju, a ne sljedećem koji ima dobru vezu. Onako dobro potkožen može si dopustiti da se svijetom kreće kao lirik. Da imam stoti dio peseta koji su njemu višak, posvetio bih se pisanju soneta, a ptičice bi dolazile jesti iz moje ruke zadivljene mojom dobrotom i brižljivošću.” “Gospodin Vidal divan je čovjek”, protestirao sam ja. 11


“I više od toga. On je svetac jer unatoč vašem izgledu gladuša tjednima me gnjavi time kako je nadaren i radišan miljenik redakcije. On zna da sam u dubini duše mek, a i obećao je da će mi ako vam dam tu priliku darovati kutiju cigara. A ako Vidal tako kaže, meni je to kao da Mojsije silazi s planine s pločom u ruci i nesumnjivom istinom. Tako da vam, da zaključimo, budući da je Božić i kako bi vaš prijatelj već jednom zašutio, nudim da debitirate kao pravi junaci: protiv vjetra i oluje.” “Mnogo vam hvala, don Basilio. Uvjeravam vas da se nećete pokajati što...” “Ne brzajte, mladiću. Da čujem. Što vi mislite o širokogrudnoj i neshvatljivoj uporabi priloga i pridjeva?” “Da je to sramota i trebalo bi tako stajati u kaznenom zakonu”, odgovorio sam s uvjerenošću aktivnoga preobraćenika. Don Basilio kimnuo je s odobravanjem. “Dobro ste krenuli, Martíne. Imate jasne prioritete. U ovom poslu prežive oni koji imaju prioritete, a ne principe. Ovo je plan. Sjednite i upijajte jer vam neću dvaput ponavljati.” Plan je bio sljedeći. Zbog nekih je razloga, a don Basilio je držao da je pametnije ne ulaziti u njih, zadnja strana nedjeljnog izdanja, koja je tradicionalno bila rezervirana za priču ili putopis, propala u posljednji trenutak. Predviđeni sadržaj bila je pripovijetka patriotske žice i gorljiva lirizma isprepletena oko pothvata junaka u kojoj su oni, pjevanje za pjevanjem, spašavali kršćanstvo i sve što je bilo pošteno pod kapom nebeskom, počevši od Svete Zemlje pa sve do ušća Llobregata. Na žalost, tekst nije stigao na vrijeme ili, kako sam ja slutio, don Basilio nije bio raspoložen objaviti ga. Imali smo još šest sati do zaključivanja, a nije bilo nijednoga kandidata da zamijeni priču osim pisane reklame za steznik od kitovih kostiju koji obećava bokove iz snova i nekažnjeno uživanje u kanelonima. Pred takvom dilemom upravno vijeće zauzelo je stav da treba udariti bika među rogove i natjerati literarne talente koji su pulsirali posvuda u redakciji da ispune rupu i našoj vjernoj obiteljskoj publici daju čitavu stranicu rada humanističkog opredjeljenja. Popis iskušanih talenata kojima su se htjeli uteći sasto12


jao se od deset imena, među kojima nijedno, naravno, nije bilo moje. “Dragi prijatelju Martíne, okolnosti su se urotile da nijedan od branitelja časti koje imamo na platnoj listi nije bio prisutan tijelom ili na raspolaganju u razumnom roku. Pred neizbježnom katastrofom odlučio sam da vama damo priliku.” “Računajte na mene.” “Računam na pet listova s dvostrukim proredom za manje od šest sati, gospodine Edgare Allane Poe. Donesite mi priču, ne razglabanje. Ako poželim propovijed, otići ću na zornicu. Donesite mi priču kakvu nisam nikad prije pročitao, a ako sam je pročitao, donesite je tako dobro napisanu i ispričanu da to i ne primijetim.” Taman sam se spremao izletjeti iz ureda kad je don Basilio ustao, opkoračio stol i stavio mi ručetinu veličine i težine nakovnja na rame. Tek tada, kad sam ga vidio izbliza, shvatio sam da mu se oči smiješe. “Ako priča bude pristojna, platit ću vam deset peseta. Ako bude više nego pristojna i svidi se našim čitateljima, objavit ću vam ih još.” “Imate li kakvu posebnu uputu, don Basilio?” zapitao sam. “Imam: nemojte me iznevjeriti.” Idućih sam šest sati proveo u transu. Smjestio sam se za stol koji se nalazio u sredini redakcije, rezerviran za Vidala za one dane kad bi mu se prohtjelo doći i provesti neko vrijeme ondje. Dvorana je bila prazna i uronjena u izmaglicu istkanu od dima deset tisuća cigareta. Načas sam zatvorio oči i zamislio nekakav prizor, plašt crnih oblaka kako se širi nad kišnim gradom, čovjeka krvavih ruku s nekom tajnom u očima koji hoda tražeći sjene. Nisam znao tko je on ni od čega bježi, ali tijekom idućih šest sati postat će moj najbolji prijatelj. Uvukao sam list papira u pisaći stroj i bez predaha počeo cijediti sve što sam imao u sebi. Mučio sam se oko svake riječi, svake rečenice, svakog izraza, svakoga lika i svakoga slova kao da su posljednji koje ću napisati. Pisao sam i prepravljao svaki redak kao da mi život ovisi o tome, i onda bih ponovno preprav13


ljao. Jedino mi je društvo bila jeka neprestanoga kuckanja po tipkama koja se gubila u dvorani među sjenama i veliki zidni sat koji je odbrojavao minute preostale do svitanja. Malo prije šest ujutro izvukao sam posljednji list papira iz stroja i uzdahnuo poražen i s osjećajem da mi je u glavi osinjak. Čuo sam polagane i teške korake don Basilija, koji je izronio iz jedne od svojih tempiranih siesta i sad se sumnjičavo približavao. Uzeo sam stranice i predao mu ih ne usudivši se izdržati njegov pogled. Don Basilio sjeo je za susjedni stol i upalio lampu. Njegove su oči klizile gore-dolje po tekstu ne odražavajući ništa. Onda je ostavio nakratko cigaru na rubu stola i gledajući me pročitao glasno prvi redak. “Noć pada na grad, a ulice nose miris baruta poput daha nekog prokletstva.” Don Basilio me pogledao ispod oka, a ja sam se sakrio iza osmijeha koji je otkrivao sve zube. Ne rekavši ništa više, dignuo se i otišao s mojom pričom u rukama. Vidio sam kako se udaljava prema svojoj sobi i zatvara vrata za sobom. Ostao sam ondje okamenjen, ne znajući bih li počeo trčati ili pričekao smrtnu presudu. Nakon deset minuta, koje su mi se učinile poput deset godina, vrata ureda zamjenika urednika otvorila su se i potmuli don Basilijev glas začuo se kroz čitavu redakciju. “Martíne. Dođite, molim vas.” Vukao sam se najsporije što sam mogao, uzimajući po nekoliko centimetara od svakoga koraka, sve dok nisam imao druge do pomoliti glavu i podići pogled. Don Basilio, sa strahotnom crvenom olovkom u ruci, hladno me promatrao. Htio sam progutati slinu, ali usta su mi bila suha. Don Basilio uzeo je papire i vratio mi ih. Uzeo sam ih i okrenuo se u smjeru vrata najbrže što sam mogao govoreći si kako će uvijek biti mjesta za još jednoga čistača cipela u predvorju hotela Colón. “Odnesite to u tiskaru i neka ga bace u tisak”, rekao je glas iza mojih leđa. Okrenuo sam se misleći da sam predmet okrutne šale. Don 14


Basilio otvorio je ladicu pisaćega stola, izbrojio deset peseta i stavio ih na stol. “Ovo je vaše. Savjetujem vam da si time kupite drugo odijelce, jer vas već četiri godine gledam u istom i još vam je uvijek nekih šest brojeva preveliko. Ako želite, idite do gospodina Pantaleonija u njegovu krojačku radnju u Ulici Escudellers i recite mu da vas ja šaljem. Pristojno će se ophoditi prema vama.” “Hvala lijepa, don Basilio. Tako ću i učiniti.” “I pripremite mi još jednu ovakvu priču. Za ovu vam dajem tjedan dana. Ali nemojte mi se uspavati. Dajte da u ovoj bude manje mrtvaca jer se današnjem čitatelju sviđa sladunjav kraj u kojem pobjeđuje uzvišenost ljudskog duha i sve te bedastoće.” “Da, don Basilio.” Zamjenik glavnoga urednika kimnuo je i pružio mi ruku. Stisnuo sam je. “Dobar posao, Martíne. U ponedjeljak vas želim vidjeti za stolom koji je pripadao Juncedi, a sad je vaš. Radit ćete u crnoj kronici.” “Neću vas iznevjeriti, don Basilio.” “Ne, nećete me iznevjeriti. Napustit ćete me, prije ili poslije. I dobro ćete učiniti, jer vi niste novinar i nikad to nećete ni biti. Ali još uvijek niste ni pisac krimića iako vjerujete da jeste. Ostanite ovdje neko vrijeme i naučit ćemo vas nekoliko stvari koje nikad nisu naodmet.” U tom trenutku, zatekavši se nespremnim, snašao me takav osjećaj zahvalnosti da sam poželio zagrliti tu ljudinu. Don Basilio, vrativši grubu masku ponovno na mjesto, prikovao je za mene čelični pogled i pokazao vrata. “Bez scena, molim vas. Zatvorite vrata kad izađete. Izvana. I sretan Božić.” “Sretan Božić.” Idućega ponedjeljka kad sam došao u redakciju i spremao se prvi put zauzeti svoj vlastiti stol, našao sam omotnicu od šarenoga papira s mašnom i svojim imenom otisnutim slovima koja se već dugo nisu koristila za tipkanje. Otvorio sam je. Unutra sam 15


našao zadnju stranicu nedjeljnog izdanja s uokvirenom svojom pričom i s porukom u kojoj je stajalo: “Ovo je tek početak. Za deset godina ja ću biti naučnik, a ti učitelj. Tvoj prijatelj i kolega, Pedro Vidal.”

16

Anđelova igra - Carlos Ruiz Zafonfon (www.tisakmedia.hr)  

Anđelova igra događa se u Barceloni 1920. godine. Glavni junak je pisac koji danju u napuštenoj palači u Barceloni pod pseudonimom piše senz...