Zbornik radova LiDraNo 2018. by Tatjana Tanja

13. veljaÄ?e 2018. Bjelovar

NAKLADNIK Turističko-ugostiteljska i prehrambena škola Bjelovar Poljana dr. Franje Tuđmana 10, Bjelovar ZA NAKLADNIKA Dalibor Vukalović, prof. UREDNICA Tatjana Petrinec, prof., dipl.bibl. NASLOVNICA Autorica slike za plakat: Valentina Jakupčević, učenica 2.a razreda FOTOGRAFIJE I GRAFIČKO OBLIKOVANJE Tatjana Petrinec, prof., dipl.bibl.

POVJERENSTVO ZA PROVEDBU ŽUPANIJSKE RAZINE SMOTRE LIDRANO 2018.: Dalibor Vukalović, prof., predsjednik Marija Kovačić, prof., tajnica Mladen Jasek, prof., član Tatjana Petrinec, prof., dipl.bibl., članica mr.sc. Snježana Matić, članica Iva Ban, prof., članica Slađana Putnik-Bezjak, prof., članica

Sadržaj

LITERARNI I NOVINARSKI RADOVI

Budi svoj!

Daj si vremena

Djevojka iz ogledala

Intervju s ravnateljicama obrazovnih ustanova Grubišnog Polja

*** (Ležim među zumbulima)

Ljepše od ruže

Ljetne noći

Mirisi i okusi prošlosti

Neartikulirane misli

Pismo mojoj majci

Pohvala ludosti-pohvala čovjeku

Prošlost, sadašnjost i kiflice

Svijeća za kišu

U prolazu

Uzdravlje vojnicima

DRAMSKO-SCENSKI RADOVI

PROSUDBENA POVJERENSTVA

POZVANI NA DRŽAVNU RAZINU SMOTRE

LITERARNI I NOVINARSKI RADOVI Budi svoj! Zovem se Ivona. Nikada nisam poželjela biti "u trendu" niti sam zavidjela onima koji su na svaki način nastojali biti dijelom nekog društvenog kalupa. Odrastala sam u obitelji u kojoj se cijenio rad, žuljevi i znoj i svaki novi dan je značio izazov. Roditelji su me učili istinskim vrijednostima, poticali su me da razvijam i njegujem samostalnost, upornost i poštenje. Nije uvijek bilo lako ostvariti očekivanja, ali davala sam sve od sebe i s vremenom naučila značenje Šenoinih stihova " u tvojoj svijesti hvala ti je trudu". Sanjam kako ću jednoga dana promijeniti svijet. Znam da nemam tu moć, ali vjerujem da će barem dio mojih snova postati stvarnost. Možda jednoga dana postanem pravnica koja će se boriti protiv nepravde. Možda ću dobiti priliku olakšati nekome bol, obrisati nečiju suzu, vratiti nekome vjeru. Svjesna sam raskoraka između stvarnosti i snova, želja i mogućnosti, ali negdje duboko u sebi osjećam da sam na pravom putu. Nažalost, svijet je prepun nepravde, zla i stradanja nevinih tako da se moj san doima naivno i smiješno. Ipak, nikada nisam posumnjala u svoje snage. Ako sam dosad ustrajala unatoč svim preprekama, sigurna sam da u budućnosti neću odustati od svojih stavova. "Pa došli danci nevolje i muke, pa teko s čela krvav tebi znoj, ti skupi pamet, upri zdrave ruke i budi svoj!" Uvijek sam pomagala drugima, nikada se nisam gurala ispred onih koji su strpljivo čekali u redu, niti sam zavidjela "popularnima" i "uspješnima". Još u najranijem djetinjstvu razlikovala sam se od svojih vršnjaka. Dok su se druge djevojčice igrale barbikama, ja sam s dečkima igrala nogomet, vozila svoj mali žuti traktorić, trčala livadama... Baka mi je znala govoriti: "Ti si se trebala roditi kao dečko", a ipak sam rođena kao djevojčica i sretna sam u svojoj koži. Ponekad se osjećam kao Antuntun. "On posao svaki na svoj način radi..." i zbog toga se osjećam jedinstvenom i posebnom, što god drugi o tome mislili. Šenoa nije imao pojma kako će jednoga dana jedna Ivona čitati stihove koji će je duboko dirnuti, probuditi joj u srcu snagu i vjeru i postati putokaz i svjetionik. Tko zna? Možda je ipak znao, možda je te stihove pisao baš za mene... Ivona Mandić, 3. r. Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar 5

Voditeljica: Katica Kovrlija, prof.

Daj si vremena „Obuci se, ljubavi. Zakasnit ćeš. Požuri! Čekam te! Doći ću po tebe! Volim te!“ Jesi li zaboravila kako je bilo kada sam bila mala? „Ustani, ljubavi. Suze te čine slabom. Uzmi lijekove, ljubavi. Moraš dati sve od sebe." Jesam li nešto krivo učinila? Sjedim, čekam, nadam se... „Razvedri se, ljubavi. Nitko ne može znati o čemu razmišljaš.“ Kamo si otišla, mama? Izgubljena, usamljena, tužna... „Nasmiješi se, ljubavi. Daj da vidim one biserno bijele.“ Jesi li stvarno otišla? Čekala sam. Sada sam s bakom i djedom. Sada imam sobu. Jesi li tu, mama? Čuješ li me? Umorna, zgnječena, poražena... „Udahni duboko za mene, ljubavi.“ Ponovno je započela škola. Moj rođendan, mama! U redu je, ne trebam rođendansku čestitku. „Tvoja bol neće trajati zauvijek.“ Razbijena, odsutna, jadna... Strgala sam ruku, mama. Imam solo predstavu. Jesi li sretna? Neodređeno, potonula, slomljeno srce... Imala sam maturalnu večer. Prvi poljubac! Nedostajem li ti, mama? Prevrnuta, rastrgana, zapetljana... „Daj sebi vremena da se oporaviš. Od onog propuštenog. Od onog skoro zaboravljenog. Od onog što te je povrijedilo. Od onih koji su te ostavili. Napustili. Daj si vremena. Ne žuri. Kada su rane duboke, svaki korak je putovanje. A tvoje putovanje je tek počelo.“ Zar mora tako biti, mama!? Tessa Jesenaš, 4.r. Gimnazija Daruvar Voditeljica: Romana Žukina, prof.

Djevojka iz ogledala I. „Imaš li ti uopće ikakvu ideju kako to boli?!“, vikala je iz sveg glasa. Bila sam spremna pucati, ali nisam htjela. Nisam htjela biti kao moji roditelji. „Bit će bolje!“, govorila sam samoj sebi. „Nemoj gubiti nadu!“ No, nadu sam već

odavno izgubila. I znam da neće biti bolje, nikada više. Znala sam da su te riječi bile suvišne. „No, što čekaš? Pucaj ako si hrabra! Ispucaj i dva-tri metka u mene ako želiš, ali znaj da ćeš si samo pogoršati situaciju“, gorko mi se nasmiješila i prekrižila ruke. Moji su se udisaji počeli ubrzavati, srce sve jače lupati. Zatim sam usmjerila i ispustila svu ljutnju u pištolj i pala na pod. Učinila sam što sam morala. Znala sam da ću, ako popustim i zapucam u nju, patiti cijeli svoj život. Trenutno olakšanje koje sam osjetila bilo je samo kratkotrajno. Srce je slabo kucalo. Puls mi je padao. Njezina će me sjena zauvijek pratiti, kao i njezine zadnje riječi koje je izgovorila: „Vidimo se paklu, Hanna.“ Nakon toga se ponovno nasmiješila tako da su joj se vidjele rupice u obrazima i čisto bijeli zubi. Zatim sam zaspala... II. Čula sam zvuk. Zatim neke glasove. I na kraju plač. No nisam mogla znati što se događa jer su mi oči još uvijek bile zatvorene. Mumljanje, plač, zvuk. Mumljanje, plač, zvuk. I tako sve ispočetka. „G...gdje...“, bilo je jedino što sam uspjela izgovoriti. Zatim se sve prebrzo odigralo. Netko je govorio jako brzo, glasom punim panike, a netko mu je drugi tu i tamo upadao u riječ izgovarajući nekakve brojeve. Nakon toga, kao da je sudbina to namjerno učinila, ugledala sam je u tami. Zlobno se smijala i približavala mi se govoreći: „Što je bilo Hanna? Tko te je strpao ovdje? O, da, pa ti sama.“ Dok je govorila, polagano je nestajala. No, njezine zadnje riječi bile su iste kao i one noći: „Vidimo se u paklu, Hanna.“ Nakon toga je nestala. I ja sam nestajala zajedno s njom. Moj je cijeli život prošao, a tek sam napunila šesnaest. I trebala sam pucati u nju kad mi se već pružila prilika. Dobro je da sam ju iskoristila. Opet sam čula onaj isti zvuk, ovoga je puta bio puno brži. Opet su se čuli isti glasovi. I opet sam mogla čuti plač iako je bio daleko od mene. Znači, sve je opet normalno. Ili? III. „Mislite li da otvara oči?“, uspjela sam razumjeti. Ništa više. Ipak, to mi nije pomagalo jer još uvijek nisam znala gdje se nalazim. Polako sam otvarala oči, uspijevala treptati. Ugledala sam svjetlo koje mi se ukazivalo polako, ali sigurno. Zatim su se posvuda oko mene pojavile sjene. Bilo je kao da opet sanjam isti san. Nisam više uspijevala niti treptati. Polegla sam glavu na nešto potpuno mekano i samo zatvorila oči. Nisam imala više snage. Sve me je previše umorilo. No, jedna me stvar i dalje mučila. Zanimalo me gdje sam. Činilo mi se kako to nikada neću otkriti.

„Hanna, Hanna!“, još me je uvijek dozivala iz tame. Odlučila sam da se neću dati. Ovoga puta ne. „Hanna, hajde, dođi sa mnom. Bit ćemo ponovno skupa, baš kao nekada.“ Ponovno sam je ugledala. Zlobno mi se osmjehnula i u trenu nestala. Počela sam se trzati, mahati udovima. Nakratko sam otvorila oči i ponovno sam čula iste glasove, isti plač i isto mrmljanje. Sve je bilo isto osim jedne stvari - ovaj sam put čvrsto spavala. IV. „Pozdrav, Hanna“, ponovno se pojavila, ali još uvijek nisam znala što želi od mene. Što uostalom i može dobiti? Ostala sam bez svega nakon onoga što se dogodilo. Jedino što mi je ostalo bile su slike cijelog tog događaja u mojoj glavi: Noć ubijanja Ispustila sam svu ljutnju u pištolj i… Pala na pod. Čula sam glasove i ugledala sjenu. „Vidimo se u paklu, Hanna“, rekla je i nestala. V. Ne može biti gore. To što sam pucala u sebe njoj je dalo snagu za življenjem. Toliko veliku snagu da je više nitko ne može zaustaviti. No, bilo mi je svejedno. Jer, upucala bih samu sebe tako ili onako. Prava istina koja stoji iza svega toga nalazi se upravo u mome domu. U mojoj kupaonici. Ondje se sve dogodilo. Stajala sam u kupaonici i gledala se u ogledalo. Govorila sam si grozne stvari: kako nisam vrijedna življenja, kako bih samo već jednom trebala umrijeti, kako me nitko ne voli. Zatim sam prešla na vlastiti izgled o kojem sam izgovorila još veće grozote: predebela si, trebala bi smršavjeti! Zašto nosiš tu kovrčavu kosu kada ti to uopće lijepo ne stoji? Nakon što sam se izvrijeđala, u mojoj se glavi stvorila slika jedne savršene djevojke. Pogledala sam u ogledalo iz kojega je u mene gledao njezin odraz. Nakon nekog sam vremena zamislila i njezin govor. Glas joj je zvučao čarobno! No, istodobno se doimala umišljenom i bezdušnom, djevojkom koja brine samo o sebi i ni o kome drugome, koja razmišlja jedino o svom izgledu i o tome kako će se odjenuti. Uvjeravala sam se kako joj se mogu suprotstaviti – jedino što trebam napraviti je pogledati je u oči i učiniti to. To sam i napravila. Metak se odbio iz ogledala i pogodio me. Pala sam na pod i pustila suzu. Sada se nalazim ovdje. A djevojka iz ogledala prati me i dan danas...

Antonija Ćwik, 1. r. 8

Turističko-ugostiteljska i prehrambena škola Bjelovar Voditeljica: Iva Ban, prof. Intervju s ravnateljicama obrazovnih ustanova Grubišnog Polja

...Jer boljitak želim

Grubišno Polje, gradić koji se proteže jugozapadnim obroncima zelene Bilogore, ponosi se raznolikim kulturno-obrazovnim mogućnostima. Odgoj, kulturu i obrazovanje, u ime tek nešto više od šest tisuća stanovnika, predstavljaju upravo – žene. U želji da se prikaže pozitivan primjer porazgovarali smo sa sve tri ravnateljice ovdašnjih odgojnih ustanova o problemima i prednostima ženskog upravljanja. Sugovornice u ovom intervjuu su: Ana Ivšić, ravnateljica Srednje škole Bartola Kašića Grubišno Polje, Snježana Šeliš, ravnateljica Osnovne škole Ivana Nepomuka Jemeršića i Biljana Karakaš ravnateljica Dječjeg vrtića Tratinčica. Jeste li bile svjesne žrtve i truda koji će biti potrebno uložiti, ipak ste se za to odlučile. Kakva je to vizija rodila u vama želju i hrabrost za toliko odgovornim i zahtjevnim radnim mjestom? Rav. Ivšić: Vizija ovog radnog mjesta prvenstveno je bila poboljšanje učeničkog i radničkog standarda što znači izvođenje kvalitetne nastave, opremanje škole suvremenim nastavnim sredstvima, zatim briga o sigurnosti i izvršavanju svih prava i obveza kako učenika, tako i radnika škole. Naravno, želja je bila stvoriti ugodan ambijent za rad i dobru komunikaciju što doprinosi napretku same škole. Rav. Šeliš: Vizija koja me vodila bila je poboljšanje uvjeta rada, stvoriti bolju atmosferu u školi, bolje uvjete učenicima, između ostalog i osnovati zadrugu koju smo ove godine, treće mog mandata, uspjeli realizirati. Rav. Karakaš: Na mjestu ravnatelja počela sam raditi prije šesnaest godina. Želja je bila unaprijediti rad ustanove, ali naravno i iskušati se na rukovodećem položaju. Vodeći javne ustanove odgovarate Gradu, odnosno Županiji i tada ste većinski okružene muškim kolegama. Primjećujete li u suradnji s njima pojedine nedosljednosti, nepravdu ili općenito razliku utemeljenu na spolnoj različitosti 9

te znači li to da žena, kako bi uspjela u poslovnom svijetu, treba „postati muškarac“? Rav. Šeliš: Imala sam različitih iskustava. Bilo je situacija kada sam osjetila da me štite jer sam žena, ali od pojedinih sam muških osoba znala, bez ustručavanja, biti napadnuta. Smatram da se žena ne mora ukalupiti da bi uspjela i sam je grad Grubišno Polje s tolikim brojem žena na rukovodećim položajima pokazatelj toga. Rav. Karakaš: Ovisno o situacijama, katkada na nas gledaju podozrivo, dok s druge strane imamo prednost. Problema s autoritetom je bilo, ali smatram da je to stvar osobnog karaktera; iskušenje s kojim se mora računati pri ulasku u takav svijet. Omjer spolova na upraviteljskim mjestima štošta govori o društvu, svijesti i napretku. U vašoj široj sredini, koliko je česta pojava žena na položajima sličnima vašim? Rav. Ivšić: Okolina potvrđuje kako su žene uistinu sposobne za obnašanje važnih dužnosti jer ih se dosta iznjedrilo na visokim položajima, a njihov rad pokazuje napredak. Rav. Šeliš: U osnovnim školama naše županije velik je postotak ravnateljica, naravno u obzir treba uzeti i činjenicu da većinu nastavničkih kolektiva čine pripadnice ženskoga spola. Nadam se, i želim vjerovati, da to ipak pokazuje napredak i buđenje društva. Mislim da je dobro da žene budu na rukovodećim položajima jer, s mog stajališta, žena je osjećajnija, strpljivija i često vidi stvari koje muškarci uglavnom ne bi, poput cvijeća po školi, drvo koje je posađeno ili, pak, nije... Možda se ovi primjeri čine banalnima, ali u isto vrijeme to su detalji koji čine razliku. Kaže se kako žene posjeduju bolje organizacijske sposobnosti što se očituje u njihovoj mogućnosti da vrše više zadataka istodobno. Slažete li se s tom tvrdnjom? Rav. Karakaš: Teško se uspoređivati sa suprotnim spolom, ali mi svakako moramo pokazati izvrsne organizacijske vještine kako bismo uspjele uskladiti poslovne i obiteljske obveze. Rav. Šeliš: Naravno da i muškarci i žene imaju svojih prednosti i mana, ipak nerijetko se ispostavi da su žene odgovornije, ali također mi ćemo svoj posao nositi kući. Kad nakon petnaest sati zatvorim vrata škole i dalje razmišljam o problemima i mogućim rješenjima. Čini mi se kako su muškarci spretniji u odvajanju poslovnog i privatnog života. 10

Usklađivanje svih obaveza zasigurno predstavlja velik izazov. Kako održavate ravnotežu između kvalitetnog obavljanja posla i brige za obitelj? Rav. Ivšić: Za sada nemam obitelj što mi omogućava da se potpuno posvetim poslu koji radim. Rav. Šeliš: Obitelj nema radno vrijeme. Nema godišnjih odmora ili vikenda. U školi se uvijek trudim pronaći strpljenja i osmijeh za svakoga, a kada se vratim u sigurnost doma ponovno treba održati roditeljske vrline. Osobito je naporno bilo prve godine mandata, ali s vremenom sam naučila nositi se s tim. Rav. Karakaš: Kroz sve ove godine bilo mi je lakše jer sam bila sama s kćeri, ali otkad je došla unučad, postao je to veći izazov. Čovjek kad prihvaća ovakav položaj mora biti svjestan da je posao na prvom mjestu, čak i ispred obiteljskog života. To je danak na koji moramo biti spremni. Na koncu, zašto smatrate da ovo mjesto pripada baš vama? Rav. Ivšić: Ne bih bila tako ohola da kažem da ono samo meni pripada. To mjesto pripada svakoj osobi koja želi raditi, koja želi boljitak školi, gradu, zajednici. Smatram da trenutačno ovo mjesto pripada meni jer ovoj školi želim dobro. Rav. Šeliš: Kroz svoj radni vijek učitelja uvidjela sam neke nedostatke na koje nisam mogla utjecati s tadašnjeg položaja. Dolaskom ovdje većinu toga uspjela sam ostvariti kako sam to već i zamišljala, zato mi ovo mjesto pripada. Rav. Karakaš: Ne smatram da mi pripada. Kad sam prije šesnaest godina krenula na ovo putovanje mislila sam: „Bit će dobro ako opstanem šest mjeseci!“ Činilo mi se teško i izrazito zahtjevno. Mislila sam da se neću uspjeti othrvati svim izazovima, ali onda… godina po godina. Ne mislim da sam predodređena, već se trudim.

Neda Soldan, 3.r. Srednja škola Bartola Kašića Grubišno Polje Voditeljica: Kristina Vrbicki, prof.

*** (Ležim među zumbulima) Ležim među zumbulima. Tražiš me bezuspješno. Čujem kako me dozivaš, ali ne oglašavam se. Bespomoćno se kontroliram od pomisli da ubijem ono što me ubija. Ti zatraži jedno! Čim zakoračiš na one obronke Kilimandžara, uzmi ono stakalce koje sam ti poklonio. I pošalji mi znak. Da, upravo taj znak! Ravnodušno gledaš u zdenac obgrljen zlatom i analiziraš si isprepletene misli. Zgranuto gledaš čini nepoznatog čovjeka čiji je identitet nebitan. Penješ se na mansardu i riječi ti odzvanjaju, a ti mi otvaraš staklenku i proričeš mi iz pljuvačke slijepljene u kosi. Zastave su na pola koplja. Ljuštura je raspuknuta. Još malo! – viknuh. Sunce prži masne naslage na mojoj uveloj koži. Brišem znoj s ruku o tvoju kosu. Sklanjam ti pramen s čela i viknem glasno: Hajmo, baby! Nosiš me na leđima zmaja. I polažeš me tamo, gdje jedino ti znaš.

Ivan Kudeljnjak, 1. r. Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar Voditelj: Marko Dragičević, prof.

Ljepše od ruže „Želim biti ruža, bako, ne maslačak!" uzviknula sam po tko zna koji put. Moja žuta, tek narasla kosa, vrludala je na proljetnom vjetru i tjerala moju obitelj maslačaka u smijeh. Sestre su već nosile srebrne krune i rugale se mojoj neravnoj stabljici koja je oduvijek nekako čudno stršala. Majka ih je korila i nagovarala da budu pristojnije, a baka me potapšala po ramenu pokazujući mi da razumije. Postojao je razlog zašto sam željela biti ruža. Mi smo rasli na malome skupu nepokošene livadne trave dok su veličanstvene ruže rasle uz ogradu bogate kuće na uzvisini. Promatrala sam njihove raskošne latice u najljepšim bojama zavidno, a one su mi se smijale kao da su uistinu iznad mene. I bile su. Jedna ruža posebice. Bila je ljepša i znatno veća od ostalih i imala je oštro trnje koje je primoralo obiteljskog psa da ju zauvijek pusti na miru. Gledala sam svakog dana kako raste i očajavala jer ništa nije bilo ravno njoj. Crvenih kose i usana rasla je jača i viša od drugih sve dok ih nije posve zasjenila. Toliko sam joj se divila i zamišljala kako bi bilo da sam na njenome mjestu; mora da bi mi se svi divili i poklanjali najljepšu pažnju, a ne smatrali me korovom. Samo je pitanje vremena kad će nas sve posjeći! Moja kosa je također postala srebrna, no i dalje sam bila bez listova i pogrbljena. Dobila sam još sestara i braće, no na nekim mjestima gdje je bila moja obitelj ostala je samo trava. Baka mi je od malena govorila da je sve to dio života i da ćemo jednog dana svi mi tvoriti listove vječnog hrasta uz potok. „Tada ćemo svi biti jednaki“, govorila bi. Dane sam provodila netremice pazeći na svaki ružin pokret i umišljen pogled. Rugala se svojim sestrama i bola trnjem svaku koja bi joj se imalo približila. Mislila sam da to čini jer je nešto u njoj i na njoj posebno i smatrala sam da bih ja možda postupila isto da vrijedim imalo više; da sam ruža, a ne maslačak. Zamišljala sam kako će ta ruža stajati uskoro ponosno na nečijem stolu i da će biti glavna tema svakog razgovora, a kasnije biti uokvirena u vječnom počinku te da će svi znati kako je veličanstvena nekad bila. A što će biti sa mnom? Vjerojatno će me netko baciti uz cestu ili mnome nahraniti stoku. Nisam kao ta ruža i neće mi se nitko veseliti kao njoj. Toga jutra probudilo me komešanje oko ograde. Ruža je svojim trnjem počela uništavati ostale ruže oko sebe i svojom težinom škodila krhkoj ogradi. Čak je i pas imao loša iskustva s njom. Vrtlar joj je prišao i odrezao ju te ju, uz moje ogromno zaprepaštenje, bacio ravno pred mene na livadu. U letu su joj poispadale gotovo sve latice, a trnje joj se zarilo u blato. Stala je neutješno plakati i dozivati svoje sestre, no okrenule su joj leđa i napokon odahnule jer su 13

je se riješile. Iste te večeri ruža je uvenula posve tiho i nitko nije primijetio da je nema u vrtu. Štoviše, ako netko i jest, učinio je to s dubokim olakšanjem. „Ako je najsavršenija ruža tako skončala", pitala sam se, „mene će već sutra nestati." Ta misao morila me je cijelog poslijepodneva. Prisjetih se svih dana mog divljenja ruži; ona je bila malo starija od mene, no promatrala sam je svakog dana od zore do kasnih večernjih sati dok Mjesec i sam nije shvatio koliko patim jer nisam na njenome mjestu. Do tada ni sama nisam shvaćala koliko sam opsjednuta tom ružom. Ležala je na travi u neprekinutom snu. Zamolila sam vjetar da moju glavu približi njenoj te sam ju pobliže promotrila. Izraz lica nije joj bio kakav sam očekivala; uzvišen i dostojanstven. Ne! Gledala je izgubljeno daleko u bezdan i tada sam shvatila - ljepota nije najvažnija za sreću. Nakon nekog vremena dogodila se strašna stvar. Oluja je stigla i cijele noći čupala livadinu kosu, uništila je nekoliko drveća i grm ruže pored kuće. Sve tratinčice letjele su zrakom, a moje sestre... niti jedne više nije bilo u zemlji. Nestale su prve kao i svi ostali maslačci. Mene je s prvim naletom vjetra ruža koja je poletjela oborila na tlo i prilijepila se u blatu te me tako zarobila. Nisam se mogla pomaknuti, no čula sam kako sve oko mene nestaje u zraku. Usnula sam. „Htio sam ti pokloniti ovu ružu kad se vratim iz službe", čula sam duboki glas nad svojom glavom i prepoznala sina vlasnika vrta s grmom ruža. Namirisala sam neki slatki miris koji je značio da je poveo onu nisku djevojku koja je nekoliko puta istrčala iz kuće potjerana gromkim glasom njegova oca. Odjednom je podignuo ružu i bacio je u stranu te me zamijetio. Zagledala sam se u plave oči koje su zasjale dok su me ugledale. Pažljivo me je primio i još pažljivije izravnao moju uvijek pogrbljenu stabljiku. Djevojka se osmjehnula i primila njegov dlan na kojem sam odmarala. Pažljivo sam ih promotrila i zamijetila kako im se oči pune nekom sjajnom tekućinom, a potom mu je ona maknula žutu kosu s lica. „Otac ti je rekao da je oluja uništila cijeli vrt, no želio si da dobijem ružu svejedno", govorila je tiho, no vrlo svečanim tonom i imala je glas kakvim sam zamišljala da ruža zbori, „a ovaj mali maslačak ostao je tu unatoč svemu i čekao da mu damo svrhu." Uopće nisam shvaćala o čemu govore, ta bila sam već stara i umorna dok su me unijeli u trošni stan u susjedstvu. Stavili su me u čašicu vode iako su znali da neću još dugo. Slušala sam kako se s nekim starijim ljudima prepiru i tjeraju ih van, kako ona govori da ga nije zaslužila te da bi bilo bolje kada bi... uvenula? Ljutilo ih je mnogo stvari, no zapamtila sam jednu koju je rekao: „Ljudi su za mene uvijek htjeli najljepšu ružu u vrtu, no sve su one bezvrijedne u

svojoj ljepoti koju umišljeno nose. Umjesto toga jedan mali, savršeni maslačak ostao je pored mene ukrašen samo čistom ljubavlju." Uvenula sam s izrazom na licu koji vi ljudi opisujete samo kao duboku, savršenu i vječnu ljubav. Elena Dvoraček, 2. r. Gimnazija Bjelovar Voditeljica: Jelena Ivezić, prof.

Ljetne noći Svuda je tama. To je tiha, tiha ljetna noć. Ležim u krevetu uz otvoreni prozor. Osjetim dašak vjetra na svojim otkrivenim stopalima. Vjetar nije toliko hladan, ali me je ipak natjerao da podvučem stopala natrag pod pokrivač. Ponoć je. Zbog vrućine ne mogu mirno zaspati. Okrećem se tražeći ugodan položaj. Konačno uspijem nakratko zatvoriti oči, kad odjednom začujem oštar lavež psa. Trznem se iz tog ionako slabog sna i pomislim da je to samo pas koji laje na lisicu. Ponovno zatvorim oči, ali nakon kratkog vremena začujem još glasniji i oštriji lavež. Polako sam ustala i otišla do sobe svojih roditelja. Oni mirno spavaju. Zar oni ništa ne čuju? Kako mogu tako mirno spavati? Zar je sve to u mojoj glavi? Maštam li? Ili je to san u snu? Ništa mi više nije bilo jasno. Otišla sam natrag u svoju sobu i zaspala. Dugo nisam ništa čula, a onda huk sove. Huk je bio toliko jasan, gotovo kao da sova sjedi na mome prozoru. Shvatila sam da od mog spavanja neće biti ništa pa sam počela razmišljati zašto čujem takve zvukove. Upozorava li me priroda preko životinja da se trebam više brinuti za nju da bih još više uživala u njoj? U toj mračnoj noći začujem glazbu. Glazbu? Hm, to se baš ne uklapa u tihu ljetnu noć. Aha, to je moja budilica. Probudila sam se u svom krevetu. Bio je to san u snu. Bez obzira što je to bio samo san ipak me je potaknuo na razmišljanje o prirodi. Leona Horak, 4.r. Srednja škola Bartola Kašića Grubišno Polje Voditeljica: Željka Žarković, prof. Mirisi i okusi prošlosti Osjećam blage dodire na vratu. Omamljeno otvaram oči i prvo što vidim je moj mačak. Svako jutro u isto vrijeme, on je tu, privijen uz mene. Odmičem desnom rukom pokrivač sa sebe i premještam se u sjedeći položaj, obuvam papuče. Ustajem, tromo odlazim po ogrtač koji je prebačen preko stolca u kutku sobe. Pogledavam k mačku, a on me neprestano prati 15

pogledom. Razbuđena, bržim korakom odlazim do kuhinje. Sklanjam prozračne, bijele, pamučne zavjese s vrata balkona. Otvorila sam vrata balkona i ušao je svjež zrak. Čula sam da mi voda zakuhava u čajniku. Brzo sam dojurila do njega i ugasila ga, izabrala sam okus brusnice. Krajičkom oka primijetila sam tanjur medenjaka. Onako sva raščupana i u toplom ljubičastom ogrtaču sjela sam na balkon. U lijevoj sam ruci nosila medenjake, a u desnoj vreli mirisni čaj koji uvijek rado pijem. Udobno sam se smjestila u svoju fotelju, pored nje je bio mali stolić, ali opet dovoljno velik za čaj i kolače. Naravno, mačak je već dotrčao za mnom i pratio što radim. Iako je jutro bilo vrlo svježe, puhao je topao povjetarac koji me raznježio. Uzela sam šalicu čaja u ruke i prislonila je uz usne, puhala sam u čaj da se rashladi. Dok sam tako puhala, gledala sam u daljinu, u šumarak koji se već skoro opustošio lišćem. Bilo je tiho i mirno, samo se čulo šuštanje lišća i predenje mačka. Tišina me ni najmanje ne smeta, uživam u njoj. Neki kažu, znaš da si odrastao, ako te ne smeta tišina. Onda sam ja još u djetinjstvu odrasla. Prislonila sam šalicu još bliže usnama i popila gutljaj čaja, zatim još jedan... Odložila sam šalicu na stolić i uzela mamin slavni medenjak. Zagrizla sam dio medenjaka, a moj se pogled još više udaljio, a misli podivljale, dah ubrzao, a srce zaboljelo. Iznenada sam počela brzo trčati unazad, a oko mene su se vrtjele slike događaja za koje nisam bila ni svjesna da sam ih zapamtila. Ovdje sam. Vratila sam se u svoj kraj, svoj zavičaj. Gledam, kako kroz prozor padaju pahulje i čujem žamor razgovora svojih roditelja. Došla sam do njih, a u blagavaonici je već bio poslužen bogat blagdanski stol. Razveselila sam se. A ondje u kuhinji mama je krila medenjake. Medenjaci su se uvijek jeli nakon ručka. No, ja sam se iskrala, potajice ih uzimala i jela. Bila sam mala. Uživala sam u tom slatkom grijehu. Hmm... , obožavam taj okus cimeta i narančine korice i mekog biskvita koji se kao med razdvaja i topi u ustima. Nakon pojedenih par medenjaka, otrčala sam za stol. Srce mi je bilo puno, dok smo svi bili na okupu ... Što mi se to dogodilo? Gdje li sam to odlutala? Pogledavala sam k mačku i vidjela njegovu ljubav u očima. Osjećala sam nostalgiju. Sama sam ovdje u stanu i obitelj mi nedostaje. Odložila sam medenjak koji je bio napola zagrižen i kojim sam se zamrvila po ogrtaču. Brzim sam korakom utrčala u kuhinju i nazvala mamu. Čestitala sam joj na njenoj recepturi medenjaka i priznala joj kako mi mnogo nedostaju obiteljska okupljanja i toplina obitelji. Sada sam shvatila kako mi je najljepše životno doba bilo djetinjstvo. Kristina Brandeis, 4.r. Gimnazija Daruvar Voditeljica: Lovorka Levak, prof. 16

Neartikulirane misli Bilo je već kasno. Dosada mi se nakupljala u kutu desnoga oka i zid više nije bio zanimljiv za promatranje. Uputila sam se u najdražu birtiju, sjela i naručila svoje omiljeno piće – pivo. Lagano ispijajući tu gorkastu, pjenušavu tekućinu promatrala sam ljude oko sebe. Bilo ih je svakakvih. Nasmijanih – crvenih očiju, tužnih – glave sagnute ka piću i ravnodušnih – tupog jednoznačnog pogleda. Tako sam sjedila i promatrala kako dišu, puše i ispijaju život iz čaše sve dok ga nisu cijelog ulili u sebe i zatražili novu rundu. Sjedeći tako prepoznala sam poznato mi biće. Noćnu leptiricu kako se zabija u svjetlo želeći se sjediniti s njime. Kao što se vjernici zalijeću u Boga tražeći nešto čega nema. Kada je napokon uspjela ući u samu srž svjetiljke, pretvorila se u prah. Potonula na dno stakla i ostavila mrlju koju će kasnije netko morati počistiti ne razmišljajući o leptirici i njezinome trudu. Netko će doći i obrisati sve što je od nje ostalo. Svako sjećanje na nju. Ispijajući već ne znam koje pivo obratih se konobaru i započeh razgovor o životu. Nakon dužeg razglabanja, prevrtanja misli i poznato-nepoznatih teorija, zaključili smo da je najbolje popiti još jedno pivo i zaboraviti da se išta dogodilo. Ispijanje života, pretvaranje u prah i izrazi tuđih lica više nisu bili bitni na povratku kući. Bilo je važno samo hodati ravno i ne upasti u jarak koji je već bio poprilično velik i sve se više približavao. Zamutilo mi se lijevo oko i razmazah ono malo šminke što mi je ostalo na umjetno nasmiješenoj faci. Znala sam da će, kada legnem, sve biti samo sjećanje (ako i to, kada se soba prestane vrtjeti). Zato sam objesila svoje teško tijelo na lagani madrac i ubila svako sjećanje na dosadan dan u dosadnoj birtiji kojoj ću se sutra ponovno vratiti u potrazi za srećom.

Morana Brljak, 3. r. Medicinska škola Bjelovar Voditeljica: Iva Ban, prof. 17

Pismo mojoj majci

Dobio sam zadatak da ti napišem pismo. Malo ću varati, jer ću samo prepisati mali dio od mnoštva pisama upućenih tebi, a koja nisu pisana na papiru, nego u srcu, u molitvi. Ne mogu ti reći nijednu tajnu, jer znam da se tamo gdje si ti sve vidi i sve zna. I sve razumiješ. Vidiš i moj smijeh i moje suze, i opažaš veselje koje mi izmami procvjetali cvijet. Shvaćaš i tugu koja me uhvati kada me taj isti cvijet podsjeti na tebe i vrijeme kada si ga sadila. Pa se ti osjećaji pomiješaju s promatranjem te ruže, kroz koju tvoja ljubav cvjeta. Uhvate me trenuci tuge i tada promatram šume kako plaču, oronula stabla tužna poput života, kamenje koje spava nekim beskrajnim snom. Vidim i sebe, dijete odjednom ostarjelo, suzu u tatinom oku za koju se pravda da je zbog alergije. Laže. I onda, kroz otvoren prozor, zaviče mi proljeće iz dvorišta i sunce požuri da mi umije lice, i tiho, mudro prozbori: »Ugasi svijeću.« Tvoj je to glas, ljubavi glas, glas sastavljen od svjetla i topline. Majčin glas.

Attila Jukić-Burai, 1. r. Gimnazija Bjelovar Voditeljica: Ivana Peulja, prof.

Pohvala ludosti-pohvala čovjeku

„Što je čovjek dalje od ludosti, to manje ima od života“ (Erazmo Roterdamski) Želite me definirati? Ma dajte, molim vas… To mogu samo ja –a ne želim. Ne želim–razumijete? Možete pričati o meni što vam drago: moju luckastost (ako baš želite ludost) možete definirati kao hir, prenavljanje ili dosadu. No, ja sam veličanstvena i savršena ja –JA. Jedna jedina jedinstvena. Gospođica Original. Iskorištavam sve svoje mogućnosti i filozofiram o onom što mi trenutno padne na pamet. Vrištim. Smijem se. Plačem i zahtijevam. Tko sam ja, napokon…? Ja sam strastvena, hirovita i neustrašiva. Dragocjena sam sebi, često sasvim poludim i ne poznajem granice. Da, ja sam ona luckasta – ja sam Ludost. Ja sam život sam. Rođena sam glumica: glumim pred vama svoju komediju (ili 18

možda tragikomediju?!) jer ne podnosim kad mi punite glavu svojim lažnim forama. Trice, gluposti, metafore, fore…. Govorite mi da bolje izgledam ako nosim markirane stvari i skupe parfeme. Tupite da moram imati savršenu liniju i našminkano lice. Moram? Moraš! Moraš! Hej, moraš! Vidiš da se tada osjećaš bolje? Savršenije? Da, ja sam vaša gospođica Presavršena, a opet tako nesigurna u sebe. I gledam tako tuđa lica i tijela te prestajem biti svjesna ljepote svog. Dakle, jednom za svagda čujte i počujte: JA sam unikat. Jedna, jedina, jedinstvena sa svim svojim potencijalima. Nije li to, zapravo, samo po sebi ludo? Nije li to za svaku pohvalu? Rođena sam takva: posebna, sa svojim manama i vrlinama. Prihvaćam ih jer su one dio mene –zbog njih sam posebna, zbog tih deset kilograma viška. Krivih zubi, kovrčave kose… Pogledajte me! Mene, mene – baš mene. Ma, reći su svima vama nešto. Bit ću luda. Nasmijat ću se! Obut ću štikle. Ili ih nikad neću obuti. Zataknut ću kosu iza uha. Ili ću svezati rep. Imat ću kratku kosu. Imat ću dugu kosu. Ravnu. Valovitu. Obući ću plavu haljinu i nanijeti ruž. Neću ga nikad nanijeti. Voljet ću rozo. Nosit ću samo crno. Bit ću jaka. Bit ću nježna. Bit ću brbljava i bezobrazna. Ponekad tiha. Postat ću dimnjačar ili balerina. Bit ću sretna i posve gluha za vaše nebitne komentare- jer sve ovo sam JA. Što god da jesam… Tko sam ja, napokon? Ja sam pohvala ludosti –pohvala čovjeku. A tko ste vi? Debora Smola, 2.r. Gimnazija Daruvar Voditeljica: Sanja Janković, prof.

Prošlost, sadašnjost i kiflice

Sjedim na starom, hladnom kauču pored bakina kamina u njenoj hrastovoj kuhinji. Baka vani žuljevito cijepa komade drva. Na stolu se polako diže bijelo tijesto za kiflice s orasima i bademima. Obožavam ih, uvijek su tako mekane, vruće i prhke. Baka kaže da je to zato što potiho broji do sto, gnječeći i čvrsto stiskajući ono tijesto. Također, kaže da je to i zbog ljubavi prema meni. Svaki

put me dočekaju te kiflice na malenom porculanskom tanjuriću i čaj od brusnice u crvenoj šalici s malenim slonićem koji svira trubu. Dosadno mi je. Kažiprstom kružim po rupici u starom kauču. Nastala je tako čisto i spontano negdje u bakinom djetinjstvu. Ima fascinantan oblik srca poput medenjaka u bakinoj kristalnoj posudici na vrhu police. Vozila sam svoj kažiprst po toj rupici dok me spužva, koja ispunjava kauč, nemilosrdno i očajnički grebla po jagodici. Ušla je s kantom punom isječenih drva i otvorila vrata zlog, užeglog kamina. „Je li ti dovoljno toplo?“- upitala me dok su njene plave, morske oči gasile onaj ožuljani plamen. „Sve je oke, bako.“- odgovorila sam kratko. „Znači li to da ti je ugodno?“- pogledala me s nerazumijevanjem. „Da, ne brini!“- rekla sam tiho kroz smijeh. Priznala mi je kako ne razumije te moderne izraze i počela razvaljivati ono bijelo tijesto, pomalo nervozno. Smetalo ju je to što civilizacija napreduje, a njezina generacija zna samo razvaljivati tijesto i raditi od njega različite vrste kiflica. Bila je umorna. Bacila je brašno i nastavila o svome djetinjstvu, o boljoj prošlosti, a ja sam sakrila svoj novi mobitel da ju ne ometa taj glupi, supermoderni predmet iz tako presavršene sadašnjosti. Govorila je o svojoj pamučnoj haljinici na prugice. Bila je gumenasta poput gumenih bombona s okusom višnje. Kako ju je s užitkom rastezala i istezala svuda oko sebe glumeći princezicu! Nosila bi ju prije svakog nastupa, tako ponosno. Naime, moja baka plesala je u folkloru. Imala je svoju nošnjicu i prsluk uronjen u zlato. Podigla je usnicu tako sočno i slatko, blago se smiješeći sjećanju na onu veliku čipkastu podsuknju. Njezina haljina imala je najjače nabore u obliku harmonike jer je prabaka potiho brojala do sto prelazeći preko nje starinskim glačalom. Košulja joj je također bila prevelika, ali u kombinaciji sa zlaćanim prslukom izgledala je veličanstveno. Njezina sestra Marija uvijek joj je plela dvije pletenice i na krajevima ih okrunila crvenim svilenim vrpcama. Kada bi završila poljubila, bi ju u tanki vratić gdje se skrivao maleni madež u obliku srca. Uhvatila se za vrat i duboko udahnula. Sanjala je o mirisu mokre trave, ljubičica i svježeg soka od grožđa. Uživala je. Prekinula ju je misao da mora dovršiti kiflice. Izrezala je trokutiće, smotala ih u pravilan oblik i posipala ih orasima i bademima. Pokazala mi je kako su izrezale isto takvo srce u kauču s tatinim džepnim nožićem. Kazna je bila neizbježna, ali danas je to sve zapravo vrlo simpatično, zar ne? Stavila je kiflice u pećnicu i sjela na nestabilnu hrastovu stolicu. Širio se miris starih drva i sparine. Tijekom blagdana skakutale su po selu plešući i pjevajući. Bile su toliko sretne kada su dotaknule naranču ili jabuku kao dar, a dosadu su ubijale pletući vjenčiće od osunčanih tratinčica. Škola je bila daleko pa su dugo morale pješačiti noseći na leđima tvrde kožne torbe i žuljale beton ponavljajući plesne korake.

Izvadila je kiflice, položila ih na tanjurić, ulila čaj u onu šalicu i stavila preda me. Ponovno je sjela. Kroz uzdah je izustila kako se društvo mijenja kao i te kiflice. Prvo su obično tijesto zahvalno na toplini, a kasnije se razvijaju u raskošnu slasticu. Srknula sam malo čaja i ponovno prstom prešla preko one rupice. Nika Andričević, 1.r. Srednja škola Bartola Kašića Grubišno Polje Voditeljica: Željka Žarković. prof.

Svijeća za kišu I kiša pada. Neumoljivo, strmovito niz krovove kuća rumene od hladnoće. Udara o drvena, hrastova prozorska okna. Svaku pukotinu na njima učini dubljom. Ne odustaje. Uporno lupa, udara, kuca, doziva. Doziva da bude saslušana, shvaćena, nezaboravljena. Ako čuješ kišu kako ti kuca o prozorsko staklo, upali joj svijeću. Ne treba biti posebna, pozlaćena, niti mirisa opojne lavande. Samo neka je tu – neka kiša zna da nije sama. Neka joj svijeća bude oslonac, neka pronađe utjehu u njoj. Neka se zaljubi u njen plamen, u Feniksove iskre nade i mudrosti. Neka joj ispriča najljepše priče, one o kojima Klio zbori uz Zoru, čitajući ih sa papirusa. Obriši nekada, ako je ugledaš, prašinu s te svijeće, kako bi joj pripovijedanje bilo glasnije, priče ljepše, a ljubav i nada jače. Svojom siječanjskom hladnoćom kiša pogasi sve. Ugasli su crni fenjeri na bakinoj drvarnici, od ogrijeva ostade samo pepeo. No, ona ista svijeća na prozorskom oknu gori i dalje u noći bez zvijezda. Violeta Novaković, 2. r. Turističko-ugostiteljska i prehrambena škola Bjelovar Voditelj: Mladen Jasek, prof.

U prolazu Putovanje počinje prvim korakom. Odlukom da otputujem. Da zaboravim na svijet i zalutam beskrajnim nebeskim prostranstvima. Ne želim se zatvarati u kutiju poput ovce Maloga Princa, pa neću spominjati samo jedan svemir koji je sam po sebi beskonačan, već beskraj beskraja. Nezamislivo 21

mnogo „ležećih osmica“ koje lebde kroz zrak i zapliću se u moju kosu. Samo, hoću li prihvatiti šansu za beskraj ili ipak ostati na peronu materijalizma kao zaostali putnik? „Kartu za beskraj, molim“, izgovorim glasno i samouvjereno kao da me netko čuje, ali sama sam u beskraju beskraja i sama idem do kraja. Karta za peron 313. Ukrcala sam se na vlak. Znala sam da je to vlak sanjara, svega je nekoliko ljudi bilo oko mene i to onih kakve možete naći samo po lošim psihijatrijskim bolnicama. Zar sam ja jedna od njih? Zar i ja izgledam kao loš psihijatrijski slučaj? Ne, naravno da ne. Pogledala sam kroz prozor, a vani livade, beskrajne zelene poljanice i crveni mak uz put. Čujem kako se osmjehuje. Kako i ne bi? Pa slobodan je, nije rob naših vlasti ili zatočenik vlastitih strahova. Vlak se zaustavlja i iz njega izlazi nekoliko ljudi, zatim kreće dalje. Prošao je još nekoliko stajališta, dok nisam ostala sama. Vlak se zaustavio. Izašla sam, a kada su se vrata zatvorila nastavila sam pogledom pratiti vlak dok se u potpunosti nije izgubio u daljini. „Nema više natrag“, rekla sam sama sebi. Koračala sam po kamenju, bijelom kamenju kakvo se može pronaći uz morske obale. Začula sam glas vala koji se prelijeva, i pjeni se, ima snagu, ima volju, ustaje iz mora problema, izdiže se i za kraj predstave udari u stijenu i rasprsne se u tisuće kapi. Od njega ostaje samo pjena, a od nas će ostati samo prah. Poželim prošetati uz vodu. Pronašla sam uski strmi puteljak kroz neko raslinje i izbila ravno na plaži uz more, plavo nemirno more. Hodala sam po pijesku na plaži možda i nekoliko kilometara dok je sunce sjalo, palilo i žarilo. Spušta se noć i sunce se već sprema na počinak. Gasilo se, umivalo u valovima posipanim ružičastim sjajem sutona. Utapa se, tone, gasne, a iza sebe ostavlja trag od naizmjenično treperećih zvijezda. Ostavlja trag... Ta me misao potiče na filozofsko razmišljanje: treba li me više biti strah smrti ili života ispod staklenoga zvona? Ne bi me trebalo biti strah smrti ako sam proživjela život kako treba, ako sam imala ispunjen život, a ne takav da mi samo kuca srce i tijelo prima podražaje iz mozga. Život je više, zar ne? Trebao bi biti više od potrage za srećom. Sreća se nalazi u malim stvarima, ona je svuda oko nas. Sreća je kad vidiš pticu u letu, jer je zrak toliko zatrovan da je čudo što ptice već nisu izumrle. Ovo je zvučalo kao neki od tekstova o Božjoj ljubavi i potrazi za srećom iz udžbenika za vjeronauk u šestom razredu osnovne škole, ali istina je. Novac, riječ koja upravlja današnjim vremenom, otprilike jednako kao što su reptili upravljali Zemljom u Mezozoiku. Ali zaboravljate jednu bitnu stvar: riječ novac je imenica muškoga roda jednine, još uvijek samo riječ. Novčanica je samo papir napravljen od istih kemijskih spojeva kao i osmrtnica, samo plastificiran. Kada izumre ljudska vrsta ili kada padnemo još 22

dublje u šaku velikim svjetskim korporacijama, a oni unište zemlju ili kada nas vanzemaljci istrijebe kao žohare, hoće li novac i dalje biti važan? Hoće li biti važno tko će imati skuplji spomenik na grobu kad nam je ionako svima isto, svi jednom moramo „Bogu na divane“ i svima nam je u istu zemlju leći... No, ležim na plaži, gledam trepereće sjajne zvijezde, pijuckam ohlađeno kokosovo mlijeko i slušam glas ubojstva mora valova. Ne zamaram se ničime ovozemaljskim jer ja sam tu u prolazu. Antonia Barbir, 1. r. Tehnička škola Bjelovar Voditeljica: Anita Karlovac, prof.

Uzdravlje vojnicima

A ti ružo pokisla, Digni svoje latice, Izaći će Sunce, Prekrit će nam mrak.

21. kolovoza 1916. Sunce je zašlo ostavivši svoj trag na nebeskome zastoru. Taj crveni trag, koji je zaustavljao vrijeme, miješao se s plavetnilom neba i prelijevao u njegovim putovima vodeći u mrak. Horizont je dijelio ples boja na nebu i sivilo svršenog dana na zemlji. Vidjelo se dolje još jedno široko polje, a mjesta koja nije progutalo teško blato, obgrlila je trava. Nije bila onako smaragdna i sjajna kao u podne, sumrak joj je utkao ugasli plašt pa se na trenutke činila kao vatra slabog žara koja čeka da se ugasi i iza sebe ostavi pepeo. Ali trava je ipak bila živa, čak je i plesala na slabom južnom povjetarcu. Rijedak je bio život na ovom polju, posebice nakon današnjeg dana. U ratu je bitna samo jedna boja… Weldon je nepomično ležao na zemlji prilijepljen za gusto blato po kojem je, do prije pola sata, trčao kao nikada u životu, bježeći s grupicom preživjelih suboraca od kiše metaka koja se spustila iz vedrog dana. Kada su shvatili da nema zaklona na otvorenom polju, pobacali su oružje i torbe i započeli utrku sa smrti. Noge već teške od nebrojenih sati pješačenja u početku su iskazivale 23

poslušnost napaćenom umu. Užarena krv kolala je njihovim izmučenim tijelima onemogućavajući im priliku za posustajanje. Ali čelični metci prebrzo su probijali zrak. Malog Henryja prvog su pogodili (dok je zapinjao u blatu). Ispustio je užasan krik prije no što je pao na meku zemlju obliven suzama. Još jeka njegova krika nije prestala odzvanjati kad je izdahnuo. Još ih je nekoliko popadalo u neumoljivim olovnim valovima, a Weldon se na trenutak okrenuo, pokušavajući razaznati lica svojih drugara. Oko njega letjela je zemlja dok se pokušavao oglušiti na vriske umirućih. Odjednom je zemlja umuknula, a zrak postao silan, pritišćući mu pluća. Nije mogao disati, ali noge nisu stajale, već su ga, kao da nisu njegove, nosile silinom Konga kroz otvoreno polje. Ništa nije čuo, ali još je vidio kako oko njega metci razbacuju zemlju. Uputio je pogled nebu, a potom osjetio kako mu je nešto probilo leđa. Pao je u gusto blato, prije negoli je još jedan metak pronašao njegovo bedro. Udahnuo je duboko, napokon. Pritisnuvši krvavu nogu, smogao je još malo snage pa se dovukao do prvog palog prijatelja i potražio mu život u očima. A život je, poput traga stopala u nemiloj mećavi, iščeznuo iz njega. Zatvorivši mu ugasle oči, Weldon se naslonio na njega i gledao kako Sunce nestaje iza dalekih gorskih vrhova. Opazivši krvavu lokvu krajičkom oka kako se miješa s blatom, sjetio se jutara koja je čekao sam na palubi „Bristola“, dok se Sunce tek otkrivalo i budilo njegove kolege. Znao je da više nikada neće vidjeti zoru, a zaplakao je pomislivši na crnilo što ga čeka kad sklopi oči. Zalaskom Sunca zatvorile su se bile tolike mlađahne oči. Nije želio više gledati krvava, nepomična tijela pa je spustio glavu na zemlju i gledao u plavetnilo neba. Usamljena zvijezda zapela mu je za oko, a nije mogao okrenuti glavu kako bi pronašao mjesec. Gledao je u tu zvijezdu i pitao se koliko li je daleko. Sjetio se majke i dana kad je odlazio u vojsku. Obukla ga je kao pravog gospodina, a šešir i polovicu kruha zamotanu u bijeli svežanj uručila mu je na vratima. Cijelo vrijeme pokušavala je zadržati suze, ali bi tu i tamo koja pobjegla iz njenih modrih čiju i spuštala se niz meki obraz. Prije nego li je otvorio kapiju, zagrlila ga je čvršće nego ikada i zaplakala. „Vratit ću se brzo.“, govorio je, pokušavajući je umiriti. Prije rastanka, turnula mu je novčić u džep. Sada je želio da ga zaboravi, jer je znao da će ga čekati. Vidio je smrt i ranije, a za svoju se uvijek nadao da će biti brza, prigušena. Dok su mu suze osvježavale umiljato lice, bol ga je probijala u leđima. Nije želio skidati pogled s neba, niti zatvoriti oči. Sjetio se sada novčića, izvadio ga iz džepa na prsima, poljubio ga i pritisnuo duboko u zemlju najdublje što je mogao. Nije htio da mu ga pronađu krvnici, kad budu pretraživali tijela tražeći 24

vrjednote. Sjetio se i djevojke u pustinji… i njenih kestenjastih očiju kako mame žedne vojnike. U tom jednom pogledu one su otkrivale svu ljupkost strane djevojke i svaku slabost jadnoga muškarca. A kada Sunce zasije na nebu užarenom, podari im kristalan sjaj pa liječe uboga srca ovih prokletnika. Oči bistre krasile su lišce umotanu u blijedu maramu koje pozdravlja osuđenike nevine duše. Ispraćale su ih te neokaljane oči, a pratile ih kao strah u noćima dugim. Čuo je od jednog starca da u Angoli pronalaze smeđe dijamante, čokoladne pa bijaše siguran da ih je otuđila. Oči su nestajale iz sjećanja, nebo je postajalo tamnije, a njegovi kapci teži. Nije skidao pogled s nebesa. Udahnuo je duboko, znao je da mu je to zadnji put… U posljednjim bljeskovima svijesti promrmlja:

Samo jedno zrno pijeska, Od pustinje silne, Ostavljaš meni. Kuda koračam, čovjek je stranac, To zrno čuvam duboko, Glas tvoj, sam u ovoj Tišini.

David Bošnjak, 4.r. Srednja škola Čazma Voditeljica: Marija Tkalec, prof.

D R A M S K O-S C E N S K I R A D O V I M. Tomaš, Kad se vratim iz rata, Miran Topljak, voditeljica: Marina Šramek, prof., Gimnazija Bjelovar

A. G. Matoš, Cvijet sa raskršća (prilagodba), Ivana Božić, voditeljica Suzana Pušić, prof., Srednja škola Čazma

Marinella, Divlji konj, Morana Brljak, voditeljica: Dubravka Grganić Rožman, prof., Medicinska škola Bjelovar E. A. Poe, Gavran, Leona Verasto, voditeljica: Romana Žukina, prof., Gimnazija Daruvar J. Jorgenson: Tko si Ti?, Gorana Milovanović; voditeljica: Ana Pleskalt Holiček, prof., Medicinska škola Bjelovar

M. Atwood: Penelopeja (prilagodba), Paula Varat, voditeljica: Sanja Janković, prof., Gimnazija Daruvar Oktavijanov san (skupni rad), izvode: Emanuel Čukljaš, Gabriela Šlegl, Ana Pranjić, Meri Bengez, Gabriela Špeh, Bruno Laktaš, Milica Gvojić, Karlo

Pleskalt, Patrik Petrović, Nikola Mamić, voditeljica: Alida Sokolović, prof., Glazbena škola Vatroslava Lisinskog Bjelovar

K. Simonov, Čekaj me, Natalija Volgemut, Anabela Karla Kadežabek, Nika Goleš, Marija Martić, Iva Bakarić, voditeljica: Romana Žukina, prof.,

Gimnazija Daruvar

A. P. Čehov, Medvjed, Filip Šijić, Petra Bošnjak, voditelj: Marko Dragičević, prof., Ekonomska i birotehnička škola Bjelovar

E. Ionesco: Instrukcija (prilagodba), Nika Andričević, Neda Soldan, Lorena Horak, voditeljica Kristina Vrbicki, prof., SŠ Bartola Kašića Grubišno Polje

M. Držić, Novela od Stanca (prilagodba), Antonio Jakopović, Andrija Pavlović, Luka Štern, Matija Begić, Karla Kasalo, Frano Smrček, Mirna Kovačev, Ela Nalevka, voditeljica: Jelena Ivezić, prof., Gimnazija Bjelovar

PROSUDBENA POVJERENSTVA PROSUDBENO POVJERENSTVO ZA SCENSKI IZRAZ: 1. Ivan Đuričić, glumac, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb 2. Marin Bukvić, dramski i glumački pedagog, glumac i učitelj, Zagreb 3. Vladan Ivković, dramski pedagog, učitelj hrvatskog jezika, Daruvar

PROSUDBENO POVJERENSTVO ZA LITERARNI IZRAZ: 1. Suzana Jurić, profesorica hrvatskog jezika, učiteljica savjetnica, OŠ Rovišće 2. Đurđa Valinčić, prof. hrvatskog jezika, Obrtnička škola Bjelovar 3. Sanela Baršić, prof. hrvatskog jezika, Komercijalna i trgovačka škola Bjelovar

PROSUDBENO POVJERENSTVO ZA NOVINARSKE RADOVE: 1. Marijana Kranjec, novinarka HTV 2. Suzana Balen, novinarka HTV 3. Sani Lukić, novinar HTV

POZVANI NA DRŽAVNU RAZINU SMOTRE

Literarni rad: Uzdravlje vojnicima David Bošnjak, 4.r. voditeljica: Marija Tkalec, prof. 30

Srednja škola Čazma

Pojedinačni scenski nastup: Marinella, Divlji konj, Morana Brljak, voditeljica: Dubravka Grganić Rožman, prof., Medicinska škola Bjelovar

Skupni scenski nastup: E. Ionesco: Instrukcija (prilagodba), Nika Andričević, Neda Soldan, Lorena Horak, voditeljica Kristina Vrbicki, prof., SŠ Bartola Kašića Grubišno Polje

ČESTITAMO!