Savrseni covejk

izvršio je veliki uticaj na sudbinu našeg društva, a savršen čovjek za većinu ljudi jeste savršen čovjek kako ga vide gnostici. Prema tome neophodno je dalje objašnjenje da bi se rasvijetlio ovaj predmet.

Značajno pitanje, u gnostičkoj školi, u vezi sa savršenim čovjekom, jeste odnos čovjeka prema svome “ja”, problem koji je naravno i islamski. Učenje gnostika i sufija, kao i islamsko učenje idu u prilog borbe protiv sebičnosti i putenih, čulnih ţelja. Ali činjenica je da borba protiv svog “ja”, jeste islamsko stanovište koje su oni usvojili. Sa`di o ovome kaţe: Ti si sustanar svog vlastitog neprijatelja Zašto se mučiš boreći se sa strancima?

Ova ideja se takoĎer, nalazi u izrekama Boţijeg Poslanika, s.a.v.a., koji kaţe: “Tvoj najopasniji neprijatelj je tvoje vlastito „ja‟ koje je izmeĎu tvoje dvije strane.”

U Đulistanu, Sa´di govori o jednom mistiku koji je upitan da protumači Poslanikove riječi, na šta je on odgovorio: “Ako se ophodite ljubazno sa neprijateljem i ponudite mu ono što ţeli, on će vam postati prijatelj, ali što se budete prema svome “ja” ophodili sa više ljubaznosti, veće će biti njegovo neprijateljstvo prema vama.” A ovo ‟ja‟ je sebičnost.

Jedna vrsta sebičnosti je činiti sebe centrom svega, i sve činiti radi sebe, za svoj ţivot svagdašnji, za svoju djecu i stanovanje. Do ovog stepena ova vrsta sebičnosti nije mahana ili bolest, niti je vrlina.

Kur´an smatra da je čovjekov poloţaj iznad poloţaja ţivotinje, drugi poloţaj je na nivou ţivotinje, a treći je ispod nivoa ţivotinje. Prema tome ljudski postupci se mogu svrstati u tri grupe: 1. moral koji je iznad ţivotinjskog nivoa, 2. nemoral koji je na nivou ţivotinja, 3. anti-moral koji je ispod nivoa ţivotinja.

Ukoliko neko misli samo o sebi, kao ţivotinje ili ptice, to nije ni moral, ni nemoral. Ali ponekad misleći samo o sebi čovjek dobije mentalni poremećaj, te se njegova čovječnost stavlja u sluţbu njegove ţivotinjske prirode, koja ga vodi prema samoubistvu. Pohlepa je takva bolest koja ne poznaje granice. Kada postoji mogućnost dobročinstva i plemenitosti, čovjek se priklanja bijedi i škrtosti, što je, samo po sebi, jedna druga bolest.

Kur´an kaţe: “I onima koji su Medinu za ţivljenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti.” (Kur´an, 59:9) U ovakvom slučaju jedino njegova mentalna bolest vlada nad njime, a ne njegov intelekt, mišljenje i odlučivanje. Jer, da njegov intelekt vlada njim, on bi znao da bi ga trebao koristiti za ono u čemu leţi njegov istinski interes, zadovoljstvo i sreća. Ali njegova škrtost ga ometa i stavlja ga ispod ţivotinjskog nivoa, učinivši njegovo vladanje anti-moralnim.

Ovo nisu jedine bolesti koje ugroţavaju ljudsko biće. Ima mnogo komplikovanijih bolesti koje se nazivaju kompleksi, kao što je zavist, pri čemu čovjek zaboravlja da traţi svoju vlastitu sreću, te jedino čezne za bijedom i nesrećom drugih. Njegova sopstvena radost i sreća su za njega tričarija u poreĎenju sa njegovom ţeljom za nesrećom drugih. Takvog stanja nema ni kod jedne ţivotinje izuzev kod čovjeka. Gordost je druga vrsta bolesti koja se razvija kod osobe na takav način da i ona sama nije svjesna toga. Ponekad sopstveno „ja‟ prevari čovjeka na veoma čudan način.

Kao što Kur´an kaţe: 33