Plamen i cvijet
25
Trčala je ulicom ne znajući kamo ide. Možda bi se mogla riješiti onoga tko je slijedi ako bi se izgubila? Ali zašto ne čuje da netko trči za njom? Tuče li joj srce tako glasno u ušima da ne čuje ništa drugo? Žustro je hodala ulicama Londona, pokraj trgovina i poslovnih zgrada, mimo veličanstvenih kuća što su se prijeteće uzdizale u tami i mimo skro mnijih kućica. Nije marila za ljude koji su se zaustavljali i gledali za njom. Uskoro joj je ponestalo snage pa se unatoč strahu zaustavila i naslonila na zid od grubo klesana kamena. Pluća su je pekla od napora pri svakom udisaju. Malo potom osjetila je slan okus u nosnicama i neugodan miris pristaništa. Podigla je glavu i otvorila oči. Gusta magla zalegla je po ka menom popločanoj cesti, tama ju je pritiskala sve više i jedva je disala. Na udaljenom uglu vidjela je upaljenu baklju i pošla prema tom jedinom svjetlu u tami. Nije se usuđivala napustiti osvijetljeni krug i opet ući u gustu tamnu noć koja ju je okruživala. Čak i da je imala hrabrosti, ne bi znala kamo poći. Nije imala nikakav osjećaj za smjer. Čula je tiho pljuskanje vode po kame nom molu i ravnomjerno škripanje jarbola te povremeno prigušene glasove, ali glasovi su dopirali iz svih smjerova i nigdje nije vidjela ni tračak svjetla. – Eno je! To je ta! Vidi je! Hajde, George. Zgrabimo je. Heather se prestrašeno trgnula i ugledala dvojicu muškaraca kako joj prilaze. Vjerojatno su bili mornari. Došli su po nju. Njih dvojica su je pra tili. Iz nekog je razloga mislila da je slijedi gospodin Hint. Noge je nisu slušale. Nije mogla bježati. Morala je čekati tu gdje je bila da dođu po nju. – Pozdrav, gospodična – obratio joj se stariji muškarac i nasmiješio se prijatelju. – Dickie, ova će se kapetanu sigurno svidjeti. Drugi je jezikom oblizao usne i spustio pogled na Heatherine grudi. – Je. Ova će mu sto posto odgovarati. Heather se tresla pod njihovim procjenjujućim pogledima, ali znala je da od tog trenutka nadalje neće imati izbora. Jedino joj preostaje biti hrabra. – Kamo me vodite? – uspjela je protisnuti. Dickie se nasmijao i gurnuo prijatelja pod rebra. – Prilično je bistra, je li? Sigurno će mu se svidjeti. Baš bih rado bio na njegovu mjestu, da si je mogu priuštiti. – Ne daleko, gospođice – odgovorio je stariji. – Na trgovački brod Fleetwood. Hajdemo. Slijedila ga je, a mlađi je hodao iza nje i nije imala nikakvu mogućnost pobjeći. Pitala se zašto je vode na brod. Sigurno je na njemu lučki čuvar. Ni je bilo važno. Život joj više nije bio važan. Bezvoljno se uspinjala mostićem
PLAMEN I CVIJET.indd 25
2.7.2014. 13:24:53