Iskušaj me u sumrak
• 19
Poppy je ponovno pogledala stranca. Bio je odjeven u krasnu tamnu odjeću, krojenu s uglađenom ležernošću. Fina odjeća, ali uz nju je nosio i jednostavnu crnu kravatu bez igle, a nije bilo ni zlatnih dugmadi na njegovoj košulji ili bilo kakvih drugih ukrasa koji bi ga kvalificirali kao džentlmena od značaja. Samo običan lanac sa satom s prednje strane sivog kaputa. – Zvučite mi kao Amerikanac – rekla mu je. – Buffalo, New York – odgovorio je. – Ali već neko vrijeme živim ovdje. – Je li vas gospodin Rutledge zaposlio? – upitala je oprezno. Odgovorio joj je kimanjem glave. – Pretpostavljam da ste jedan od njegovih upravitelja? Lice mu je bilo bezizražajno. – Nešto poput toga. Počela se polako gibati prema vratima. – Onda ću vas prepustiti vašim poslovima, gospodine... – Netko će vas trebati dolično otpratiti. Poppy je razmislila o tomu. Hoće li ga zamoliti da pošalje po njezinu pratilju? Ne... gospođica Marks vjerojatno još uvijek spava. Imala je tešku noć. Gospođica Marks sklona je noćnim morama koje bi je držale u drhtavom i iscrpljenom stanju idući dan. To se nije često događalo, ali kad bi se dogodilo, Poppy i Beatrix nastojale su joj priuštiti što više odmora nakon toga. Stranac ju je pažljivo promatrao jedan trenutak. – Hoću li pozvati kućnu pomoćnicu da vas otprati? Poppyn prvi poriv bio je da se složi s tim. Ali nije htjela ovdje čekati s njim, pa čak ni nekoliko minuta. Nije imala nimalo povjerenja u njega.