M. J. Arlidge
Bili smo opljačkani. Opljačkani i odbačeni kao smeće. Otpuzala sam do zidova koji su nas okruživali i stala ih opipavati. Svuda samo hladne, tvrde pločice. Zatim sam se zabila u Sama i na trenutak ga zagrlila udišući drag i poznat miris. Tek tad nam je postalo jasno kakva nas je strahota zadesila. Nalazili smo se u nekorištenom skakačkom bazenu, zapuštenom i napuštenom bez daski za skakanje i znakova upozorenja, pa čak i bez ulaznih stuba. Sve što se dalo iskoristiti odavno je bilo uklonjeno i preostao je samo dubok i gladak prostor iz kojeg je bilo nemoguće izverati se. Je li nas to prokleto zlo slušalo kako vrištimo? Vjerojatno. Kad smo napokon odustali, zazvonio je mobitel i na trenutak smo slavodobitno zaključili kako nas netko ipak pokušava pronaći. Ali onda smo zapazili kako svijetli s dna bazena. Sam se nije mogao maknuti s mjesta pa sam ja potrčala. Zašto baš ja? Zašto to uvijek moram biti ja? – Hej, Amy...! Glas s druge strane bio je izobličen. Neljudski. Bila sam spremna preklinjati za milost, tvrditi da se dogodila užasna pogreška, ali odlučnost me iznevjerila kad sam shvatila da zna moje ime. Zanijemila sam i glas je nastavio – nemilosrdno, bez imalo emocija: – Želiš li živjeti? – Tko je to? Što ste učin... – Želiš li živjeti? Na trenutak nisam u stanju odgovoriti. Jezik mi je obamro. A onda provaljujem: – Da. – Na podu uz mobitel pronaći ćeš pištolj. U njemu je samo jedan metak – za Sama ili za tebe. To je cijena tvoje slobode. Moraš ubiti kako bi ostala živa! Želiš li živjeti, Amy? 6
ENTEN TINI_KB.indd 6
15.2.2016. 13:15:15