ljudi na koje je možda navikla i tako dalje, filozofirali smo i pokušavali naći opravdanje. Da, bolesna, jer bolest se nekako dotakla i gospođe Š. za koju se činilo da bolesti nikada neće ni vidjeti, i to toliko da su je liječnici tog posljednjeg ljeta jednostavno otvorili i zatvorili; odnosno, ispalo je da nisu imali što spašavati, sve je bilo zahvaćeno bolešću, a napredovanje je sprječavala jedino starost, tako smo mislili. Tada je, ubrzo, gospođa Š. završila u hospiciju. Zna se kakvo je to mjesto, ali za živo čudo, čak i tamo dobijete komadić lijepe boje, komadić ukusnog obroka i komadić osmijeha. Ipak, gospođa Š. je sve to dosta loše podnosila, bila je prilično čangrizava, išli su joj na živce i drugi pacijenti (budimo realni, ona je u odnosu na mnoge izgledala najbolje), sestre i hrana i manje-više sve što joj je moglo ići na živce. Kao da je u tom domu, tih nekoliko posljednjih mjeseci, ponovo postala ona ista, stara gospođa Š. koja opet naređuje, zahtijeva, traži i izvoljeva, opet ona stara čangrizava direktorovica kojoj možda jest odzvonilo, ali se nije tako činilo nakon kratkih susreta nekoliko puta tjedno. Punica je mjesecima vodila brigu o tom hospiciju, plaćanju računa, javljanju rodbini i sličnim stvarima koje idu u red valjda “prijateljskog povremenog druženja”. Voljela me vidjeti, znao sam to, iako ni sam ne znam zašto. Nismo mi imali neke zajedničke teme, pa ipak nisam se neodazivao na pozive kada me osobno htjela pozdraviti. U krajnoj liniji, valjda je i to dio nekog, možda neobičnog, prijateljstva. Ipak, dođe smrt po svoje i dođu i ti posljednji dani. Oporuka je već odavno bila napisana, sve je već bilo pismeno riješeno, punica je, igrom slučaja, a da toga nije bila ni svjesna, postala “izvršni organ” posljednje raspodjele, istini za volju, uz jednu simboličnu naknadu, a koja je, kako se kasnije pokazalo, ovisila o glavnim nasljednicima, te uz obavezu organizacije posljednih dana i samoga spro-
84