Milan Zagorac: Noćni ekspres

dugo, dugo vremena, kao da je sva bol svijeta odjednom istekla iz njegova solarnog pleksusa.

Ona mu se nasmijala u znak da. Znao je da voli one najšarenije.

“Sad će tata, sad...” rekao je i putem tražio neki kiosk, benzinsku, shopping mall, bilo što, samo da nabavi za svoju malu taj prevrijedan sladoled.

Uskoro je vidio maleni kiosk u blizini mjesta gdje su na­ mjeravali parkirati. Platio je dnevnu parkirnu kartu, uhvatio svoju malu za ruku te su krenuli prema jednom od kioskića koji ljeti preko noći niknu uz plažu.

“Kava, sladoled”, pisalo je na ploči iznad kioska. Djeca u mokrim gaćicama nestrpljivo su čekala u redu i dodatno provjeravala ponuđene vrste sladoleda na reklamnom panou, dok su, moguće baš njihove majke, onako raskošno ljetno ispršene, čekale svoje makjate, kapučine i esprese kako bi nastavile s dnevnom dozom sunčanja i tračanja na plaži.

“Dobar dan”, pozdravi Davor gospođu za pultom. “Evo, ja ću ovaj lješnjak, a mala će...”

“Dobar dan, gospodine!” pozdravi ga prodavačica. “Da, mala će šareni, zar ne?”

Davor je počeo shvaćati. Ne, nije to bila neka njegova projekcija. Niti je to bila konfabulacija, ne, ovo nije bila deluzija. Niti je to bila neopravdana paranoja. Ruke su mu se u trenu ohladile, a lice poprimilo blijedo-zeleni ten s krupnim znojem koji se cijedio niz čelo. Ovo je bilo prepoznavanje.

“Obožavam vašu knjigu, recite mi, a kada će nastavak, zanima me što se dogodilo s glavnom junakinjom...” na­ stavi prodavačica. “Svakako bih voljela jedan primjerak s vašim potpisom...”

69