književne perspektive
poetičkim strujanjima, nisu artikulirani mimetički.152 Subjektovi dojmovi o krajolicima (najviše ih je u trećem dijelu) spadaju među najdojmljivije i najpoetičnije dijelove Ex Ponta. Iako u pojedinim slučajevima doprinose stvaranju plastičnije slike o okružju u kojemu se subjekt nalazi, u tome se definitivno ne iscrpljuje njihova uloga u tekstu. Najčešće funkcioni raju kao složeni znakovi s različitim ulogama u uspostavljanju umjetničkog svijeta djela. U nekim je fragmentima pejzaž antropomorfiziran153 pa se stječe dojam da simbolički reprezentira drugog, onoga kojemu se subjekt obraća ili koji u njemu izaziva osjećaj nelagode. Slike prirode i vanjskog svijeta, nadalje, funkcioniraju i kao simbolički posrednici subjektovih impresija o pojavama što ga okružuju (npr. rijeka – „kao nepoznata vječnost“, jesenje sunce – „oganj, kratak kao uspomena pokojnika“, ognjen vjetar – „dolazi na mahove kao kucanje silnog zemljinog srca“, jesenske brazde na snijegu – „kao crna okosnica“, grob lje i crne omorike – „kao četa koja je zastala u pohodu“, umor – „kao zid od mraka, vjetra, magle“, teški krovovi – „kao krila u nekih ogromnih ptica koje su ostarile“, teret života – „kao bijel oblačak na nebu“ i sl.). Među slikama pejzaža najmanje je onih koje funkcioniraju kao kulisa/dekor. Oni su obično integrirani u fragmente u kojima je naglasak na vanjskim zbivanjima za koje bi se moglo reći da su pretežno prozne provenijencije.
Ex Ponto u dramskom kodu: publika, katarza, pisanje kao terapija U pozadini većine subjektovih melankoličnih raspoloženja i malodušnosti jest želja za komunikacijom i razumijeva njem drugih. Drugi su u Ex Pontu nazočni na posredan način, najčešće preko invokacija i obraćanja pretpostavljenim adresatima (čitateljima, budućim naraštajima, Bogu). Ona, s obzirom na način na koji su artikulirana, prizivaju ono što je pretpostavka svakog dramskog komada – publiku. Da je tomu O kakvu je tipu pejzaža u Ex Pontu riječ, objašnjava R. Vučković: „nekad je pejzaž ‘doveden’ u okvire pesnikovih ličnih drama, pokazan njihov ‘izvrnuti odsjaj’, što je čest slučaj u modernoj literaturi i umetnosti: dat je snimak unutarnjih stanja i raspoloženja, u vizualnosimboličkoj ekspresiji.“ Vučković, Radovan: Velika sinteza. O Ivi Andriću, str. 110. 152
Ne treba posebno isticati da je takvu vrstu pejzaža moguće naći u djelima hrvatskih pisaca iz tog razdoblja (npr. A. G. Matoša, D. Šimunovića, čak i U. Donadinija i dr.). 153
Npr.: „Neumoljivo krute i nepomične planine gledaju s oblačna visa.“
Andrić, Ivo: Ex Ponto Nemiri Lirika, str. 9.
89