Dražen Jergović: Dnevnik vragolana

naše dobro. Do Gospića smo dvaput stali, ali ne zbog kvara na autu, na sreću. Prvi put da se nešto prigrize, a drugi put da se isprazne raznim tekućinama otežali mjehuri. Već od ranog jutra svašta sam popio pa sam s razlogom jedva dočekao pražnjenje u obližnjem žbunu uz glavnu prometnicu.

U centru Like skrenuli smo sporednim putem do jednog zaseoka. Tamo nas je vidno uzbuđena čekala tatina sestra, a moja tetka. Mlađoj sestrični sam uz pozdrav predao kutiju s udžbenicima za šesti i sedmi razred osnovne. Nije bila osobito oduševljena poklonom. Zato je mama bila tu da ispravi pogrešku. Maloj je pružila veliku Kraševu čokoladu s cijelim lješnjacima koju je ovoga tjedna zaradila u noćnoj smjeni. Djevojčici se raspoloženje naočigled popravilo.

Nakon ćaskanja s rodbinom i ispijanja kasnojutarnje kave, trebalo je poći dalje. Tetkin pas Medo, mješanac jazavčara i njemačkog ovčara, zalajao je na nas za oproštaj. Smiješno mi je bilo njegovo tijelo. Nogice mu kratke poput svinje, a tijelo duguljasto i prekriveno gustom zlatnožutom dlakom s potrbušne strane, dok je odozgora imao crnu. A glava kao u pravog vučjaka – Hunda iz filma Vuk samotnjak. Ukočene trokutaste uši stršile su u prostoru poput antena na našoj zgradi. Salutirao je njima kao pravi lojalni vojnik na straži.

Od Karlobaga do Prizne još smo se jednom pomokrili, ali i ćalabrknuli svaki po sladoled u kornetu. Hm, da je barem Ledo bio moj sponzor, koja bi to čast bila... Ali ne, ja sam, kao i tata, maznuo onaj s jagodom i citronom kod lokalnog slastičara, a mama je, po običaju, ubrzanim lizovima utamanila kuglice od vanilije i pistacije. Trajekt za Pag 85