Hrvatsko zagorje

Page 1

H R VAT S K O Z A G O R J E : : Č A S O P I S Z A K U LT U R U : : B R O J 1 - 2 : : 2 0 1 4 .

Hrvatsko zagorje

Č A S O P I S Z A K U LT U R U BROJ 1-2 KRAPINA PROSINAC 2014. GODINA XX. ISSN 1330-6819

TEMA BROJA Prvi svjetski rat i Hrvatsko zagorje



Hrvatsko zagorje

Č A S O P I S Z A K U LT U R U BROJ 1-2 KRAPINA RUJAN 2014. GODINA XX. ISSN 1330-6819


Hrvatsko zagorje časopis za kulturu Krapinsko-zagorske županije IMPRESSUM

Kajkaviana, Donja Stubica, Golubovečka 42 T/F 049/286-463 E kajkaviana@kr.t-com.hr iban Zaba HR 342360 00011014 9160 0 I Z DAVAČ

Ines Krušelj-Vidas

Z A I Z DAVAČ A

Božidar Brezinščak Bagola, Narcisa Brezinščak, Ivan Cesarec, Vlasta Horvatić-Gmaz, Mirko Ivanjek, Alojz Jembrih, Ines Krušelj-Vidas, Ivan Lamot UREDNIŠTVO

Vlasta Horvatić-Gmaz G L AV N A I O D G O V O R N A U R E D N I C A

Ivan Cesarec ZAMJENIK GL. UREDNICE

Anamarija Grabušić i Ivan Cesarec LEKTORI

Vlasta Horvatić-Gmaz i Juraj Lukina KOREKTURA

Studio za umjetnost i dizajn Nikola Sinković, www.nikolasinkovic.com O B L I KOVA N J E I P R I P R E M A

Arkuš, Donja Stubica, 098 378 269 TISAK

600 primjeraka NAKLADA

30 kn CIJENA

Ministarstvo kulture RH i Krapinsko-zagorska županija IZLAZAK OVOG BROJA OMOGUĆILI

Fotografije na naslovnici u vlasništvu su obitelji Hellenbach (Marija Bistrica), Vere Grgac (Bistra), Jasne Balaško (Oroslavje), obitelji Cvetko (Dubrovčan) i OŠ Konjščina. Fotografija spomen-lipe u Mariji Bistrici preuzeta je iz kataloga izložbe Zagorsko lice boga rata (Gornja Stubica, 2014.), a portret domobrana S. Piljeka iz Ilustrovanog lista (Zagreb, 1917.) NASLOVNICA


Kazalo TEMA BROJA Prvi svjetski rat i Hrvatsko zagorje Filip Škiljan Molbe za državnu potporu stanovnika Hrvatskog zagorja u vrijeme Prvog svjetskog rata 5 Darko Lacković Marija Bistrica i njezini stanovnici u Prvom svjetskom ratu 1 5 Danica Pelko Prilike u školstvu na području Hrvatskog zagorja u doba Prvog svjetskog rata 3 3 Darko Lacković Humanitarni rad na stubičkom području u vrijeme Prvog svjetskog rata 4 8 Jasna Balaško Istinita priča iz Prvog svjetskog rata 5 6 Vera Grgac Stuo liet kak je počel Prvi veljiki rat 6 4 Marijan Tenšek Tragom vijesti o ratnom odlikovanju Željeznim križem zagorskim domobranima 7 6

IZ KULTURNIH ZBIVANJA Izložba Zagorsko lice boga rata | Vlatka Filipčić Maligec 8 1 Literarni dio natječaja LiDraNo 2014. Krapinsko-zagorske županije | Hrvoje Kovačević 8 7 Dan Rikarda Jorgovanića i dodjela književne nagrade 2014. | Narcisa Brezinščak 9 8

KNJIŽEVNI PRILOZI Božena Zernec | Haiku 1 0 3 Nada Mihaljević | Kaj čoveku treba; Cuckov navuk; Kruleča, vzdihajuča 1 0 6 Mirjana Mikulec | Strah 1 0 9 Višnja Hrčić | Putovanje ranim vlakom 1 1 2

PRIJEVOD Jacques Prévert Le jardin / Gartlic | prepjevao Ivica Glogoški 1 1 5


SPOMENIČKA BAŠTINA Davor Špoljar Utvrđeno prapovijesno visinsko naselje na Zašatu kod Krapinskih Toplica 1 1 7 Ivana Škiljan Arheološki nadzor na lokalitetu Samci u dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici 1 3 4 Ivan Vranješ Rudnička baština općine Konjščina 1 4 6

OBLJETNICE Narcisa Brezinščak Hrvatski arhitekt Viktor Kovačić 1 6 3 Jože Lipnik Antun Gustav Matoš i Slovenci 1 6 9

OSVRTI Mudrost i vrijeme u poeziji Marije Lamot (Marija Lamot: Mjesto gdje prestaje prostor) | Božica Pažur 1 7 3 Lirski duhovni kompendij (Mirko Ivanjek: Kad budeš prolazio) | Vlasta Horvatić-Gmaz 1 7 4 Igrokaj Mirjane Bobinec (Mirjana Bobinec: IgroKAJ: zbirka igrokaza za djecu) | Hrvoje Kovačević 1 7 6 Anđeo na cjelodnevnom dežurstvu (Vladimir Šenjug: Anđeo u službi) | Ivančica Tomorad 1 7 8 Vrsna romansirana biografija oca hrvatske moderne arhitekture (Božidar Brezinščak Bagola: U sjeni ljepote) | Davor Šalat 1 7 9 Poetika nostalgije za jučerašnjim svijetom (Stjepan Paulić: Kronike s ruba zaborava) | Željko Vegh 1 8 2 Spomenik zagorskom gastarbajterstvu (Božena Kos: Nigde doma) | Božidar Brezinščak Bagola 184 Ugođaj materinskog govora (Marija Hlebec: Tam ke luč gari) | Božidar Brezinščak Bagola 1 8 5


Tema broja

Molbe za državnu potporu stanovnika Hrvatskog zagorja u vrijeme Prvog svjetskog rata Filip Škiljan Veliki rat ušao je u Hrvatsko zagorje, ne kao sukob koji uništava sela i gradove niti kao sukob koji bi doveo teritorij Hrvatskog zagorja na prvu liniju, već na jedan drugi, vrlo podmukli način, kao sukob koji odvodi ljude daleko od njihovih kuća, a da se jedan dio njih nikada ne vrati. Siromašni zagorski seljaci, kako piše Krleža, nisu o tome ratu imali pojma. Rat se u njihova dvorišta ušetao jednoga kasnog srpanjskog dana 1914., a oni o tome nisu ništa znali. S oduševljenjem su odlazili u vojsku, ostavljali svoje mnogobrojne obitelji, svoje stare roditelje i nejaku braću i sestre na zagorskoj zemlji. Većina nije znala da će otići na dugo vrijeme i da se jedan dio njih neće vratiti. Činilo se da će rat trajati kratko, a da će uništenjem Srbije i završiti, ali onoga trena kad se uključila Rusija takve su prognoze pale u vodu. U Hrvatskom zagorju djelovala su brojna društva, pomoć se sakupljala na svakom koraku, od dječjih džeparaca za užinu u školi do većih iznosa koje su poklanjali pojedini imućni ljudi. Ipak, uz vojnike koji su se smrzavali u rovovima, najteže je bilo ženama koje su s brojnom dječicom ostajale u svojim kućama na zemlji koju nije imao tko obrađivati. Nakon odlaska mobiliziranih muškaraca u rat, mnoge su obitelji ostale bez hranitelja. Zbog toga je određeno da oni koji su ovisili o mobiliziranom vojniku imaju pravo na državnu potporu. U broju

5


Grbavi rukopisi zagorskih seljakinja, staraca i majki vojnika upućenih na front iza sebe kriju mnogo teških sudbina od kojih je manji dio sretno završio.

Hrvatskog prava od 22. kolovoza 1914. izlazi informacija o pravu na potporu obiteljima mobiliziranih. Pravo na potporu imali su zakonita žena, djeca i unučad mobiliziranih, otac, mati, djed i baka, tast i punica te braća i sestre, ali samo onda ukoliko je njihova opskrba posve ili djelomice podmirivana iz plaće ili privrede mobiliziranog.1 Krajem rata te su potpore iznosile za jednog člana obitelji koji je na frontu 36 kruna, za dva člana 60 kruna, 3 člana 80 kruna i stambena pripomoć od 10 kruna mjesečno. Za devet članova obitelji onih koji sudjeluju u Prvom svjetskom ratu dobivalo se 175 kruna i 20 kruna stambene pomoći mjesečno.2 Na taj je način država brinula o svojim vojnicima i njihovim obiteljima. Međutim, očito je bilo da su mnogi ostali zakinuti za te potpore, odnosno da potpore nisu dostajale da bi nadoknadile odsutnost nekadašnjeg hranitelja obitelji. U ovom kratkom tekstu pokušat ću se osvrnuti na fenomen molbi za pripomoć koje su bile upućivane Velikom županu Varaždinske županije, a koje su sačuvane u Hrvatskom državnom arhivu. Svaka od tih molbi krije u sebi posebnu priču i na neki način tragediju jedne obitelji. Grbavi rukopisi zagorskih seljakinja, staraca i majki vojnika upućenih na front iza sebe kriju mnogo teških sudbina od kojih je manji dio sretno završio. Uz većinu molbi možemo vidjeti i kako su one riješene, odnosno kako je preporučano njihovo rješavanje. Vidljivo je također i kako je u to vrijeme postojala određena socijalna osjetljivost prema najugroženijim slučajevima i ženama koje su ostajale same s brojnom djecom. Međutim, kada bi uz ženu bila i djeca, ta “mršava” pripomoć najčešće nije bila dovoljna. Molbe nisu podnosile samo žene i najbliži rođaci, već i muškarci koji su se nalazili na frontu ili ležali ranjeni u bolnicama. 1  Hrvatsko pravo, br. 9, 22. kolovoza 1914., str. 5. 2  Hrvatsko pravo, br. 13, 30. ožujka 1918., str. 2.

6

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Svatko od podnositelja osjećao je nepravednim činjenicu da mu je uskraćena potpora i svatko od njih je navodio dobre razloge zašto bi trebala pripasti baš njemu. Mnogi su bili raskrinkavani kao lažljivci ili kao oni koji, u najmanju ruku, prešućuju pravu istinu. Kroz molbe se vidi poniznost zagorskih i podravskih seljaka pred županijskom vlašću. Župan je taj koji određuje kome će se dati potpora, a kome neće, a kotarske i općinske vlasti daju preporuke. Dakle, mali državni činovnici su bogovi koji određuju tko će bolje, a tko lošije živjeti. To je također značilo da su seljaci morali biti u dobrim odnosima s općinskim bilježnikom ili načelnikom koji im je mogao omogućiti dobivanje potpore. U svakoj od molbi se vidi da podnositelj pokušava na svaki način dokazati da je upravo on siromašan, da ima imanje u dugovima, da je morao prodati posljednje što je imao kako bi preživio, da je sam na svijetu i na brizi ima mnogo dječice, po mogućnosti i unučadi, te da svi oko njega primaju potpore, a on je nekim čudom ne prima. I uistinu, čitajući te molbe čovjek pomisli kako se u to vijeme teško živjelo, kako su svi bili na rubu izgladnjelosti i kako se život i poimanje kvalitete života poč. 20. st. znatno razlikovalo od ovoga na poč. 21. stoljeća. U sljedećih nekoliko primjera pokušat ćemo prenijeti jedan dio tadašnjeg vremena i životnih priča koje, nažalost, možemo doznati još jedino preko arhivske građe, budući da nam živi svjedoci više nisu dostupni.

Molbe Prvi tip molbi su one koje su pisali supruzi koji su se nalazili ranjeni ili na dopustu u Varaždinu ili okolici. Oni su, pogođeni činjenicom da njihove supruge nisu dobili potpore, tražili pomoć Velikog župana. Blaž Šoštar iz Ivanca kraj Varaždina bio je poslan na Južno ratište. Ondje je proveo tri mjeseca i zadobio prostrijelnu ranu na ruci te se, kako piše u molbi Velikom županu, teško prehladio pa je završio u bolnici u Varaždinu iz koje je pisao pismo. Kod kuće “u krajnjoj bijedi i siromaštvu” imao je sina, ženu i oca starog 71 godinu. Njegova je supruga otišla u općinski ured tražeći potporu za sebe i članove obitelji zbog supruga koji je na ratištu. Međutim, iz općinskog ureda potjerali su je riječima: “Marš van, tvoj muž aktivno služi”, što je značilo da nije mobiliziran, već da služi vojni rok te njegova obitelj nije imala pravo na bilo kakvu potporu. Kako se za mišljenje tražilo kotarsku oblast u Ivancu, Šoštarova obitelj nije dobila potporu.3 Josip Ban došao je s ratišta kući u Zajezdu i doznao da je njegovoj ženi 3  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 6/1915.

7

TEMA BROJA


uskraćena državna pripomoć. Navodno se Banova obitelj nalazila na popisu onih kojima je potrebna pomoć, ali je brisana s tog popisa jer je ustanovljeno da Ban posjeduje jutro zemlje. Ban u svojem pismu Velikom županu obrazlaže da je prije rata služio kao kočijaš na imanju Halperovih u Zajezdi, a da je njegova supruga radila kao sobarica te je tada kupio zemlju koju do sada nije uspio otplatiti pa je zbog toga daje u zakup. Supruga je njegovim odlaskom ostala bez značajnog dijela primanja te sama sebe jedva prehranjuje radeći kao sobarica u dvorcu u Zajezdi. Općina Budinšćina izvješćuje da je utvrđeno kako Banu ne treba nikakva potpora budući da ima dosta zemlje i da je njegova supruga u potpunosti opskrbljena kod Halpera. 4 Adam i Andrija Pintarić iz općine Bednja dobro su se izvukli iz rata. Njih dvojica, očito braća, oboljeli su od kostobolje u rovovima u Srbiji pa su se nakon četiri mjeseca rata našli u varaždinskoj bolnici. Njihove žene Jela i Eva Pintarić, prva s dvoje, a druga s troje male djece, ostale su na nekoj lošoj zemlji nakon razdiobe zadružne zemlje tako da, prema riječima njih dvojice, ta zemlja nije bila dovoljna da prehrani niti jednu osobu. Stoga su njih dvojica zatražili za svoje obitelji što izdašniju novčanu potporu.5 Čini se da je mnogo teže bilo Andri Stipanu koji je kod kuće ostavio ženu Klaru i osmero nejake djece te još dvoje bratove djece o kojima se morao brinuti. Tvrdi također da se mora brinuti i o roditeljima starijima od osamdeset godina. Osim toga, Stipan je u kreditu od 16.000 kruna te je vlasnik oko 3 rali zemlje. Ipak, Stipan ima krčmu koju vodi njegova žena, ali od nje uopće nema nikakve koristi jer u vrijeme rata navodno nema gostiju. Klari Stipan iz Nedeljanca dodijeljena je državna potpora nakon molbe njezina supruga.6 Ni Valent Krznar iz Špičkovine i njegova supruga Agata s četvero djece nisu dobili nikakvu potporu iako imaju samo malu drvenu kućicu i 2 rali zemlje.7 I Janko Županić iz Razdrtog pokraj Tuhlja tražio je potporu za svoju suprugu iako se nalazio kao stražar na željezničkom kolodvoru u Jastrebarskom, a ne na ratištima u Galiciji ili Srbiji.8 Tko zna koliko je tužnih priča bilo poput one Antuna Blažička iz Brezja 4  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 13/1915. 5  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 25/1915. 6  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 29/1915. 7  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 52/1915. 8  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 53/1915.

8

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


u kotaru Klanjec. On piše: “...kad sam polazio u vojnu, morao sam prodati jedinu kravu sa teletom, da izplatim njeke manje dugove, radi kojih su me bili stisnuli dotični vjerovnici, te da njeku svoticu gotovine ostavim obitelji za podmirivanje svakidašnjih životnih potrepština.” Kod kuće je u siromaštvu ostavio suprugu s četvero djece i majku kojoj je trebala doživotna briga. Sada se bolestan nalazi u Zagrebu pa je napisao: “...žalostno moje stanje znatno mi otežavaju glasovi o velikoj oskudici, s kojom se kod kuće bori moja obitelj, a da joj ja ne mogu pomoći”.9 Druga vrsta molbi bile su one koje su podnašale supruge vojnika. Te molbe su vidljivo najpotresnije, ali usprkos tome često su negativno rješavane. U iznimno teškoj situaciji našla se Antonija Horvat iz Šemnice iz općine Mihovljan, majka sedmero djece između jedne i 14 godina. Ona je pisala pismo Velikom županu Varaždinske županije na čijem se području nalazilo njezino selo. Ona piše kako, doduše, ima 10 – 15 jutara zemljišta, ali kako zemljište nema tko obrađivati kada se njezin suprug nalazi na bojištu: “Odkada je moj suprug otišao na ratno polje, smućuje mi se pred očima, kad pomislim kako ću se u ovo težko doba preživjeti sa tolikom djecom, koja nisu upravo za nikakovu privredu. Sa strepnjom idem u susret najbližim danima kada vidim, da mi sve više ponestaje živežnih predmeta, a naročito kukuruza, te glavne hrane našeg Zagorja, a nikakovog vrela dohodka za nabavu živežnih sredstava. Prodam li posljednju kravicu, djeca će mi skapavati, jer je to još jedno vrelo od kuda crpim za drobnu djecu okrepu. Prodala bi i komad zemljišta, nu to ne mogu bez supruga, a tko bi danas u ovo oskudno vrieme i kupio, da i mogu prodati? Uzajmila bi novaca na muževljev posjed ali tko će danas meni bez muža uzajmiti novaca, kad je poznato, da i bolje situirani do zajma doći nemogu. A što me čeka tek u proljeće? Trebati će obraditi polje, ako hoću, da mi za budućnost donese ploda. Ali tko će meni jadnoj orati polje, a tko okopati zasadjene plodine? Mladji naraštaj pohrlio je na bojno polje, da brani kralja i dom, a kod kuće ostadoše starci, žene i djeca. (...) Kad si sve ovo predočim, stvara se za mene sirotu sa tolikom djecom užasna perspektiva – pomor – propast ...” 10 Ni molbi Bare Havoić iz Belca koja je tražila potporu za supruga i brata nije udovoljeno. Brat joj je neženja i sam stanuje, a suprug je na redovitom odsluženju vojnog roka pa Bara nije imala nikakvih prava na potporu. 9  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 62/1915. 10  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 12/1915.

9

TEMA BROJA


I stari roditelji i braća vojnika slali su molbe. Vidljivo je da su roditelji ostajali bez potpore odlaskom svojih sinova. Iako su obitelji bile mnogobrojne, pozivani su sinovi koji su bili radno aktivni i koji su nemalo puta uzdržavali stare roditelje te brinuli o zemlji. Sada su ostajali bez radne snage i često su se morali brinuti i o snahama i unucima. Obitelj Novak iz Zbilja kod Desinića piše Velikom županu kako imaju malo laporaste zemlje te kako su im dva odrasla sina na bojištu, a uz njih se moraju brinuti za još sedmero djece u dobi od 2 do 14 godina. Žale se kako su zahtjev predali, ali kako im četiri mjeseca nitko ništa nije javio u vezi rješenja toga zahtjeva, a drugi suseljani su već dobili rješenja. Budući da im je jedan od sinova bio teško ranjen, Novakima je podijeljena potpora. 11 Vrlo je tužna molba staraca iz sela Imbriovec pokraj Koprivnice koji se žale da u njihovom selu rijetko tko prima potporu. “Otac na ratištu, mati se ne može i ne smije maknuti od drobne djece, a podpore neima. Stoga smjerno molimo da bi se Vaša Presvietlost u svom djelokrugu odobrila ili na kompetentnom mjestu predlog stavila, da se sirotim ženama dade podpora, da si djeci mogu barem odijelo kupiti. Dok je otac ove djece i suprug takove žene u ratu zar da može djed sve njih uzdržavati, osobito ako imade 2 – 3 sina, koji su i njemu bili podpora, a po 5 – 10 unučah kod kuće?” Nakon pisma slijede 52 potpisa djedova, žena i broj djece. Općina Đelekovec podnijela je kotarskoj oblasti u Ludbregu potom procjenu imetka svakog od 52 potpisanih te je na temelju toga Veliki župan zaključio da su molbe neosnovane, odnosno da je stanje moliteljica vrlo povoljno. 12 Tužna molba starih roditelja Grge i Eve Blažičko iz Ravnog Brezja pokraj Kumrovca govori o okrutnosti rata prema roditeljskoj brizi i ljubavi. Od devetero njihove djece četiri sina su morala otići u rat gdje je jedan od njih i poginuo, a za dvojicu ni ne znaju jesu li živi i gdje se nalaze. Roditelji su u silnoj bijedi rasprodali alate dvojice sinova koji se nalaze u ratu, od kojih je jedan bio postolar, a drugi stolar te se boje kako će ta dvojica preživljavati ako se živi vrate iz rata. Grga završava svoju molbu rečenicom kako bi bez državne potpore “obadvoje ovako stari i nemoćni jadno propasti morali, jer niti prositi za svakdanji krušac u stanju nismo”. Kotar Klanjec je izvijestio Velikog župana da Grga Blažićko laže te da je “molitelj dosta imućan čovjek. 11  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 60/1915. 12  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 40/1915.

10

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Pred neko vrieme prodao je volove za 1.200 kruna, a o prezaduženosti nema ni govora.”13 Iz Grančara se javio i Ivan Buntak. Ivan se pobunio zbog toga što je njegov brat otišao u rat pa su mu sada na brizi ostali njegova žena i stari roditelji. Kada je supruga njegova brata Mirka Buntaka otišla tražiti potporu, načelnik joj je odgovorio da nema smisla tražiti pomoć kada za pomoć ima brata Mirkovog, Ivana. Ivan ističe svoje jadno stanje i situaciju u kojoj se mora brinuti za svojih osmero djece pa se nikako ne može brinuti i za bratovu djecu, svoje stare roditelje i bratovu suprugu. Tamošnji općinski načelnik u Zlataru demantirao je Ivanove navode i nabrojio sav Buntakov imetak te glatko odbio ovu molbu za pripomoć.14 Potresna molba jednog brata Fabe Novaka iz sela Grane kod Novog Marofa ukazuje na svu strahotu rata. Njegov brat Andro, postolar po zanimanju, koji je uzdržavao cijelu obitelj, poslan je na bojište te je kod kuće ostavio četvero malene dječice od kojih je jedno u tome trenutku imalo svega 6 mjeseci. Majka im je netom prije preminula tako da su odlaskom njihova oca u rat ostali prepušteni jadnom stricu koji, osim komada zemlje, nije imao ništa čime bi ih prehranjivao. Stoga je Fabo Novak tražio pomoć za tu djecu od Velikog župana Varaždinske županije. Molba je na svu sreću pozitivno riješena.15 U državnom aparatu događale su se i pogrješke. Tako je majci dvoje djece od tri i pet godina, Tereziji Sučec iz općine Petrijanec, uskraćena potpora usprkos tome što je živjela na gruntu od pola rali i spajala jedva kraj s krajem, a suprug joj je krvario za cara u Galiciji. Kada se potužila na to da četiri mjeseca ne prima potporu, utvrdili su da je greškom izbrisana i vratili joj pomoć.16 Slična se pogrješka dogodila i Tereziji Talan iz Štefanca čiji se suprug nalazi negdje na Sjevernom ratištu. Ona je sa šestero djece ostala “bez muške glave i gospodara sa 6.000 kruna duga”. Njoj je pomoć isprva podijeljena, da bi je onda obavijestili kako pomoć mora vratiti kao i mnoge druge žene u njezinom selu. 17 13  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 214/1915. 14  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 104/1915. 15  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 177/1915. 16  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 1376/1914. 17  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 103/1915. 11

TEMA BROJA


Iz ovih je priča vidljivo kakva je bila svakodnevica zagorskih seljaka, kako su teško živjeli i kako im je svaki novčić bio važan za preživljavanje.

Neki su ostajali zakinuti za dio potpore koja im je mnogo značila. Jedanaest žena iz Varaždina obratilo se advokatu i podnijelo zajedničku prijavu Velikom županu Varaždinske županije tražeći da im se dodijeli naknada za kolovoz, rujan i listopad 1914. budući da su njihovi supruzi u ratu od 27. srpnja 1914. Za mjesece od studenog 1914. do siječnja 1915. potpora je dodijeljena, ali za prva tri mjeseca je nisu dobile te su tražile svoja prava.18

Bilo je i onih koji su pojedine molbe raskrinkavali tvrdeći da podnositelji molbi lažu ili jednostavno prešućuju istinu. Tako je načelnik i bilježnik iz općine Križovljan Cestica prijavio da je molba Jakoba Pavlovića iz Virja neistinita. Pavlović je tražio da mu se pomogne budući da ima sedmero djece od kojih je četvero u ratu. Tvrdio je da su sinovi oženjeni i da ga oni uzdržavaju te da je sada ostao bez mogućnosti da se sam uzdržava. Načelnik, čiji je potpis nečitljiv, tvrdi da je Pavlović uzdržavao svoje sinove te da se i sada može sam uzdržavati pa mu stoga nije potrebna potpora. Ipak, da se ne bi, valjda, sasvim zamjerio Pavloviću načelnik je predložio da mu se pomogne, ali iz drugog fonda, budući da mu je izgorio dio imanja u požaru 1913., ali nikako zato što su mu sinovi u ratu.19 Bunili su se što ne dobivaju potpore i oni koji nisu bili odviše siromašni. Tako je Janko Hitrec iz Grančara pokraj Zlatara, inače član županijske skupštine, bio iznimno nezadovoljan što siromašni dobivaju potporu, a oni boljestojeći ne: “Kod moje upravne općine u Zlataru dijeli se samo medju najsiromašnije. No ovo se ne slaže sa oglasom visoke vlade od 16. kolovoza t. g. jer se tamo izrično veli da na državnu podporu imade pravo 18  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 86/1915. 19  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 138/1915.

12

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


svaka obitelj pozvanikova.” Stoga Hitrec predlaže da bi trebalo dijeliti “svima koji imadu pravo ili nitko”. Hitrec je bio toliko uporan da je tri puta pisao tražeći isplatu potpore. Nakon drugog puta bilo mu je obećano da će dobiti novac, ali mu u obećanom roku novac nije isplaćen. Također mu je postavljen uvjet da će dobiti novac, ali njegovi sinovi i snahe ne, na što je Hitrec pristao. Hitrec se treći put žalio Velikom županu očekujući da će on riješiti probleme koje mu zlatarski kotarski i općinski načelnici nisu mogli i nisu željeli riješiti. Bilo bi zanimljivo znati kako je Veliki župan riješio ovu molbu i je li odlučio čovjeku, koji je očito bio imućan, a uz to i zastupnik u županijskoj skupštini, dodijeliti novac.20 Neobična je molba Jane Pintarić iz Petrijanca pokraj Varaždina. Njezin je sin mobiliziran, a suprug joj je gradski redarstveni stražar u Varaždinu. Žena posjeduje veliko imanje sa stokom o kojem se sama, očito, ne može brinuti. Stoga, očito potajice od supruga, traži Velikog župana da joj supruga otpusti iz službe zato da se ovaj posveti radu na imanju, a ne da troši vrijeme kao redarstveni stražar.21 Međutim, pojedine su žene državnu potporu trošile u gostionicama pa su čak pjevale Nek ne bude ratu kraja / Dok podpora nama traja.22 O tome su obavještavali i pojedini čitatelji listova i novina koje su u to vrijeme izlazile u Hrvatskom zagorju. Tako je čitatelj iz Družbinca pokraj Varaždina obavijestio novine Hrvatsko pravo kako djevojke iz toga sela sjede u krčmi sa zarobljenim Rusima i pjevaju Pij moj Ruse, dragane, / sa ratišta novce šalje magare! 23 Tome je kraj došao kad je Carska Rusija izašla iz rata, odnosno kada su se vojnici počeli vraćati svojim domovima.

Zaključak Iz ovih je priča vidljivo kakva je bila svakodnevica zagorskih seljaka, kako su teško živjeli i kako im je svaki novčić bio važan za preživljavanje. Djeca, starci, žene – oni su ostali u svojim kućama bez glava obitelji nadajući se da će se muškarci vratiti. No jedan dio muškaraca nikada se nije vratio. Treba znati da su mnogi dobivali državnu potporu, ali da su usprkos tom novcu ostajali gladni. Novac nije bio velik, ali je ženama s mnogo djece i starcima 20  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 899/1914; 153/1915. 21  HDA, Varaždinska županija, Veliki župan, kutija 124, 34/1915. 22  Hrvatsko pravo, br. 30, 22. srpnja 1916., str. 3. 23  Hrvatsko pravo, br. 42, 20. listopada 1917., str. 3.

13

TEMA BROJA


bez ikakve pomoći značio spas. Zagorska sirotinja živjela je uistinu tako da su jedva krpali kraj s krajem pa nije neobično da su oni koji nisu dobivali potporu pisali očajne molbe u kojima su ponekad i preuveličavali težinu svojeg stanja da bi dobili makar nekakav novac. Zagorsko selo je uz dalmatinsko, ličko i hercegovačko zacijelo bilo najsiromašnije na prostoru današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ove molbe su, osim toga, i univerzalne – i prostorno i vremenski. Takve i slične molbe pisane su istovremeno u cijeloj Europi, ali i nakon Drugog svjetskog rata ili posljednjeg Domovinskog rata. Država je oduvijek dijelila potpore i uvijek su neki ljudi bili zakinuti, a neki su dobivali više – i oduvijek su pisane molbe zato da bi oni koji su zakinuti dobili ono što smatraju da im pripada. O tim potporama slušamo i danas, kao i o nepravdama koje su činjene. Međutim, o nepravdama i potporama koje su se dijelile nekada – u vrijeme Prvog svjetskog rata možemo doznati samo preko arhivskih izvora. Budući da je Prvi svjetski rat zapravo zaboravljeni rat koji su Hrvati, zajedno s drugim narodima Austro-Ugarske izgubili, budući da je to rat koji povjesničari nisu podrobno istraživali, segmenti koji ukazuju na tadašnju svakodnevicu kao što su ove molbe dragocjeni su prilog istraživanju toga vremena.

14

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Marija Bistrica i njezini stanovnici u Prvom svjetskom ratu Darko Lacković Iako Marija Bistrica nije bila poprište ratnih djelovanja u Prvom svjetskom ratu, ipak je se taj rat uvelike ticao. Brojni su Bistričani izravno sudjelovali u ratnim zbivanjima kao mobilizirani vojnici, mahom kao pripadnici 25. pješačke domobranske pukovnije u 42. vražjoj diviziji i 53. pješačke pukovnije zajedničke vojske u 36. pješačkoj diviziji, koji su bili u okviru XIII. zagrebačkog zbora, a koji je na početku rata potpao pod 5. austrougarsku armiju.

Brojni su Bistričani izravno sudjelovali u ratnim zbivanjima kao mobilizirani vojnici.

Tako su Bistričani vojevali na tri bojišta: srpskom, tijekom prve godine rata; istočnom, u Galiciji, Bukovini i Besarabiji; talijanskom, na rijekama Soči i Piavi. Nije dakako poznato koliko je domaćih ljudi sudjelovalo u ratu, ali je poznato da ih je poginulo ili nestalo 162, što je 15

TEMA BROJA


nemali broj s obzirom da je župa Marija Bistrica, koja se otprilike poklapala s područjem istoimene općine, 1915. brojila 10 894 stanovnika, što čini oko 1,5 posto stanovništva. Najviše je poginulih osoba iz Podgorja, njih 28, Poljanice 20, Selnice i Huma 19, Globočeca i Laza po 17, Tugonice 15, Marije Bistrice i Sušobrega po 10, te Podgrađa 6.

Srpsko bojište Na srpskom je bojištu početkom kolovoza 1914. došlo do prodora austrougarskih postrojbi preko Drine na srpski teritorij. Među njima je bila 36. divizija koja je 12. 8. prešla Drinu kod Batara i 42. divizija koja je to napravila kod Zvornika te su nastavile prema planini Cer i tako u potpunosti ispunile očekivanja Oscara Potioreka, vojnog zapovjednika Bosne i Hercegovine. No, ne zadugo, jer je u napredovanju prema Valjevu i nakon određenih uspjeha kod Loznice, Ljubovije i Krupnja slijedila protuofenziva 5 srpskih divizija te se XIII. zagrebački zbor morao povući preko Drine u Bosnu. Mjesec dana nakon prvog prelaska Drine kod Batara, ovaj put uz teške gubitke, 42. divizija 13. 9. uspijeva, ali je u planiranom prodoru prema Valjevu bila spriječena sve do sredine studenoga. Zbog vrlo teških gubitaka, 36. divizija nije uspjela prijeći Drinu. Tada 5. austrougarska armija, osim zauzimanja Valjeva, dolazi do rijeke Kolubare. No, unatoč prodoru u dubinu srpskog teritorija, opet srpska protuofenziva postiže učinak i, kako bi se spriječilo uništenje pojedinih austrougarskih zborova, naređeno je ponovno povlačenje s Kolubare, ali i prema Savi. Početkom 1916. austrougarska, zajedno s njemačkim i bugarskim snagama, poražava srpsku vojsku koja je osuđena na povlačenje preko albanskih planina na more. U siječnju kapitulira i Crna Gora.

Istočno bojište Početkom 1915. dio austrougarskih postrojbi, u kojima su se borili i Hrvati, a među njima i brojni Bistričani, premješteno je na istočno bojište. U tom području ratna situacija po snage Centralnih sila nije bila sjajna. Izgubljena je već bila Bukovina i Galicija i vrlo teško se sprječava prodor Rusa na Karpate. U okviru XIII. zbora, koji je potpao pod 7. armiju, 36. i 42. divizija imaju ključnu ulogu, vodeći bitke u Karpatima ispod grada Krakova, a na potezu od Papradskog klanca u pravcu Dukle, Ljupkova, Užačkog i Patry klanca, skroz

16

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


do Rafaelove. U proboju ruske fronte između Tarrnowa i Gorlica sudjeluje naša 42. domobranska divizija u čijem je sastavu bila i 25. domobranska pješačka pukovnija te 53. pukovnija zajedničke vojske u okviru 36. divizije. Na položaju od rijeke Prut kod Černovica pa do Dnjestra 42. divizija je pretrpjela vrlo teške gubitke u kojima su gotovo svi hrvatski niži časnici izbačeni iz stroja, a popunjavana je pričuvnicima. U tom naletu osvajane su ruske jake utvrde, Pšemišl i glavni grad Galicije Lavov, da bi polovicom godine prešle granicu i ušle u Besarabiju. Austrougarske snage uspijevaju cijelu godinu odolijevati ruskim napadima. Iako je u austrougarskoj vojsci došlo do prerasporeda vojnih postrojbi, većinski dio hrvatskih postrojbi okupljen je pod 42. domobranskom divizijom na čelu s podmaršalom Lukom Šnjarićem. U njezinom su sastavu bile 83. domobranska brigada, čiji zapovjednik je bio general Teodor Bekić, s 25. zagrebačkom, 26. karlovačkom, 27. sisačkom i 28. osječkom domobranskom pukovnijom te 72. brigada zajedničke vojske koja se sastojala od 53. zagrebačke pukovnije, od koje je jedan bataljun već bio na talijanskom bojištu, i 16. varaždinske pukovnije. U 36. diviziji sve je manje hrvatskih postrojbi. Ostala je jedino 78. osječka pješačka pukovnija u okviru 13. pješačke brigade zajedničke vojske, uz 75. mađarsku honved brigadu. Tako ustrojeni dočekali su sredinom 1916. veliku rusku Brusilovljevu ofenzivu s četiri armije, koja je u četiri smjera zahvaćala nadiranje od samoga sjevera pa do Rumunjske na jugu, gdje su se, uz besarabijsko-austrougarsku granicu, nalazile i hrvatske snage. Hrvatske postrojbe su držale desno krilo Bukovine i na taj način sprječavale ulazak Rusa na Karpate i istočnu Mađarsku. Zagrebačka 25. kojom zapovijeda Stjepan Delić, uz 26. karlovačku pukovniju, nalazila se upravo na glavnim pravcima napada koje je čuvala 42. domobranska divizija, zahvaljujući čemu je tada i dobila naziv „Vražja divizija“. Nakon ruskog prodora u dijelu Bukovine, austrougarske snage su protuofenzivom ponovno osvojile cijelu istočnu Galiciju i Bukovinu. Već početkom kolovoza 1916. ponovno se na granici s Besarabijom i istočno od Černovica nalaze i hrvatske postrojbe. Unatoč nemirima u Rusiji koji najavljuju prevrat, general Brusilov sredinom 1917. pokreće sveopću ofenzivu, a snage Centralnih sila se polako povlače. Ipak, brojne vojne pobune dovode do slabljenja ruskih snaga, a austrougarska vojska prelazi rusku granicu te početkom kolovoza zauzimaju Černovice, ali i ostala područja Galicije i Bukovine. U tim akcijama sudjeluju

17

TEMA BROJA


dakako i hrvatske postrojbe u kojima tijekom vojnih akcija pogibaju i mnogi Bistričani. Na čelu 42. domobranske divizije Luku Šnjarića zamjenjuje prijašnji zapovjednik, također podmaršal, Antun Lipošćak, istaknuti hrvatski vojskovođa koji krajem godine zapovijeda cijelom jednom armijskom grupom. Oktobarskom revolucijom i ruskim povlačenjem iz rata gasi se i istočno bojište. Nakon djelovanja 53. pješačke pukovnije u sastavu 2. armije austrougarske vojske u prostoru grada Odese dolazi do povlačenja svih postrojbi s istočnog bojišta. Tako se kompletan XIII. zbor povlači s toga bojišta na talijansko gdje ga čekaju daljnje bitke u završnici rata zajedno s, već prije upućenim, postrojbama pod zapovjedništvom Svetozara Borojevića.

Talijansko bojište Ulaskom Italije u rat 1915. na strani Antante, Austro-Ugarska povlači znatne snage s balkanskog i istočnog bojišta. Austrougarskom 5. armijom zapovijeda, s ruskog bojišta pristigli, general Svetozar Borojević. U njoj, osim već iskusnih i proslavljenih postrojbi, sudjeluju i pučkoustaške postrojbe koje se sastoje od vrlo mladih vojnika između 18 i 21 godine starosti i tzv. trećeredaša starih između 36 i 50 godina. U toj 5. armiji bilo je oko 30 posto Hrvata, među kojima tri pukovnije iz Dalmacije (22. i 23. pukovnija te 37. streljačka domobranska pukovnija), 4. bataljun 53. pješačke pukovnije i jedna karlovačka, 96. pukovnija. Talijani su tijekom 1915. poduzeli četiri ofenzive u području oko rijeke Soče, a 4. bataljun 53. pješačke pukovnije morao se povući s planine Krn uz velike gubitke i početi braniti Tolminski mostobran. Već početkom sljedeće 1916., od područja izgubljenih prethodne godine kod Tolmina i Gorice, Austro-Ugarska vraća jedan dio, što je uzrok nove talijanske proljetne ofenzive. Austro-Ugarska preraspoređuje svoje trupe prema južnom Tirolu kako bi mogle prodrijeti na jug prema dolini Veneto, u čemu postižu i znatne uspjehe. No, prebacivanjem 8. divizije i teškog topništva na rusko bojište zbog Brusilovljeve ofenzive uspjesi jenjavaju i na sočanskom bojištu počinju novi talijanski napadi, da bi ih do kraja godine bilo ukupno pet. No, Talijani također imaju malo uspjeha u tim navalama, osim 6. sočanske ofenzive kad su zauzeli okolicu Sabotina. Austrougarske postrojbe povlače se i s poznatog grebena Sv. Mihaela jer nema više takvu važnost padom Gorice i povlače se na liniju od Sv. Gabrijela do Fajtoga hriba u Kamenskoj visoravni. Naredne 1917. talijanske snage napadaju austrougarske na području rijeke Soče. Sredinom svibnja odvija se deseta ofenziva i austrougarske snage s

18

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


ruba Banjške visoravni i Krasa u vrlo kratkom vremenu odbacuju talijanske snage natrag, odakle su i krenule. No, usred ljeta Talijani započinju novu, 11. ofenzivu, ali opet nedovoljno uspješno pa je brdo Sv. Gabrijel opet obranjeno, u velikoj mjeri zaslugom pukovnika Vladimira Laxe. U 12. sočanskoj ofenzivi talijanske snage su odbačene od mjesta Bovec, obuhvatom kod Kobarida po vrlo teškom kamenom terenu, skroz na rijeku Piavu. U borbama na Kobaridu pogibaju i vojnici iz Bistrice kao pripadnici 4. bataljuna 53. pješačke pukovnije zajedničke vojske, koja se bori inače na istočnom bojištu, uz vojnike 31. zagrebačkog lovačkog bataljuna, jedne dalmatinske pukovnije i postrojbi iz Bosne i Hercegovine. Čitavom austrougarskom Sočanskom armijom zapovijedao je Svetozar Borojević, kasnije promaknut u feldmaršala. Povlačenjem austrougarskih postrojbi s istočnoga bojišta, veći dio XIII. zagrebačkog zbora dodijeljen je u Južnom Tirolu grupi armija feldmaršala Conrada von Hoetzendorfa, prijašnjeg prvog čovjeka austrougarskog vojnog zapovjedništva, inače smatranog vrhunskim vojskovođom. U završnici rata na cijelom talijanskom bojištu sredinom 1918. pokrenuta je ofenziva u dužini od nekoliko stotina kilometara. Talijanske snage uspješno odolijevaju naletima austrougarskih trupa i nakon nekoliko dana ofenziva biva obustavljena. Feldmaršal Borojević sa svojim snagama jedva zadržava jedan mostobran na rijeci Piavi. U listopadu kreće talijanska kontraofenziva, a austrougarske se trupe na izmaku snaga, bez dovoljno streljiva i s bitno narušenim moralom, suočavaju s pobunama te se zbog toga, na Borojevićevu zapovijed, povlači i njegova 6. armija.

Konac rata Nakon mirovnih pregovora početkom studenoga 1918. mnoštvo pripadnika austrougarske vojske biva zarobljenima i završavaju u zarobljeništvu. Uz one već prije zarobljene, tijekom bitaka, broj zarobljenika dostiže neslućene razmjere. Mnogi od njih nikad se nisu vratili svojim kućama, umrijevši od različitih bolesti. Radeći kao besplatna radna snaga, sudjelovali su u izgradnji krajeva u kojima su bili zarobljeni, a neki su osnovali i obitelj te trajno ostali u tom kraju. U gradu Omsku, u zapadnom Sibiru, nalazilo se mnoštvo hrvatskih zarobljenika s istočnoga bojišta, a među njima i Bistričana. Jedan od njih bio je i Mijo Ozimec koji se uspio vratiti kući i umro 1959. Povratak iz zarobljeništva često je trajao godinama, a put, najčešće pješice, bio je prepun opasnosti.

19

TEMA BROJA


Tako se nakon nekoliko godina i Antun Lacković vratio iz francuskog zarobljeništva u kojemu je imao prilike naučiti i ponešto francuskih riječi te steći i neke druge vještine.

Ženidba ratnih zarobljenika s domaćim djevojkama bio je također put u spas jer su zarobljenici bivali tom prilikom oslobađani.

Poznato je npr. da se iz Rusije u drugoj polovici 1930-ih vratio Mato Belko s obitelji koju je tamo zasnovao. Oženio se u Rostovu na Donu krajem 1917. Anastazijom Hnilicki s kojom je imao petero djece.

Ženidba ratnih zarobljenika s domaćim djevojkama bio je također put u spas jer su zarobljenici bivali tom prilikom oslobađani. Ilustrativan je slučaj Šimuna Papića iz Podgorja Bistričkoga koji je nakon zarobljivanja dospio u dubinu ruskog teritorija. Kako su ruski vojnici masovno stradavali u ratu, vlasti su odlučile ostavljenim udovicama ponuditi ratne zarobljenike koje su one i birale na, za to pripremljenim, okupljanjima. Bez ikakve romantike, zarobljenici su postrojavani na odabir prispjelim ženama i sve se odvijalo vrlo brzo. Nakon odabira, u što skorije vrijeme zaključivani su i brakovi te su tako zauvijek ostajali u tuđini. Spomenuti Šimun Papić zapeo je za oko kćeri pravoslavnoga svećenika. Nakon nekoga vremena uspio je objasniti svećeniku kako je on već oženjen i, dapače, ima i četvero djece. Srećom, naišao je na razumijevanje te obitelji koja mu je pomogla da se ukrca na transportni vlak koji je vozio do mađarske granice. Savjetovali su ga da prije puta skuplja suhi kruh kojeg je spremao u jednu vreću. Prilikom putovanja sjedio je na njoj i po noći polako uzimao iz vreće komadiće kruha koje je topio u ustima. To je bilo vrijeme velike gladi i, ako bi se otkrilo da ima nešto hrane, zasigurno bi ostao bez nje. Dolaskom do mađarske granice, zarobljenici su pušteni iz vlaka. Gladovanje je učinilo svoje na način da su iscrpljeni ljudi popasli svu travu koja se nalazila oko mjesta gdje su bili iskrcani. Šimun je put nastavio pješice preko cijele Mađarske, sve do svoje kuće, a njegove ukućane je izuzetno razveselio povratak oca i supruga za kojega su mislili da više nije među živima. 20

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Povratkom dviju najvažnijih postrojbi, zagrebačke 25. domobranske pukovnije i 53. pješačke pukovnije zajedničke vojske u Zagreb, oružani okršaji, nažalost, nisu završili. Krenuvši iz Rudolfove vojarne Ilicom prema glavnom zagrebačkom trgu, njihovi su pripadnici prosvjedovali protiv Austro-Ugarske Monarhije, ali i protiv spajanja s Kraljevinom SHS, tražeći republikansko uređenje i samostalnost za Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja blokade na križanju Frankopanske i Ilice, na njih i ostale priključene građane, na Jelačićevu trgu otvorena je vatra iz pušaka i mitraljeza s krovova i okolnih zgrada. Pri tomu je poginulo 13 (od kojih 9 vojnika), a ranjeno 17 ljudi (među kojima 10 vojnika). Kolovođe su osuđene na dugogodišnje kazne, a obje postrojbe su demobilizirane i ukinute početkom 1919. Tim činom vratili su se doma i posljednji Bistričani koji su sudjelovali u ratnim zbivanjima, a nisu negdje zaostali u povratku u domovinu.

Vojni bjegunci i zeleni kader Kao i svi, tako niti ovaj rat nije bio lišen brojnog dezertiranja. Ratne traume, tjelesna i psihička iscrpljenost, glad i loši odnosi nadređenih prema vojnicima, ali i političko-ideološki uzroci, razlozi su za mnoga napuštanja vojnih postrojbi. Nemali broj vojnih bjegunaca zabilježen je i u kotaru Donja Stubica, a među evidentiranim bjeguncima s područja Marije Bistrice u listopadu 1918. iskazani su Stanko Prugovečki, Josip Fijan i Stjepan Labaš iz Globočeca te Grga Stubičan Klemar iz Tugonice. Nakon Oktobarske revolucije bilo je pojava da su se i neki Hrvati priključili toj vojsci. Među njima je bio i Pavao Papić iz Podgorja koji je, i nakon povratka iz Rusije, širio među pukom svoj svjetonazor i aktivno djelovao. Zeleni kader predstavlja austrougarske vojnike koji su dezertirali i pri tomu se odmetnuli, nerijetko uz podršku lokalnog stanovništva, pljačkajući veleposjede i crkve. Trajalo je to svega nekoliko mjeseci, od ljeta do studenoga zadnje ratne godine. Zagorski bregi su bili znatna pomoć u skrivanju pred vlastima, ali nema pouzdanih izvora iz kojih bi se moglo utvrditi da je takvog odmetništva bilo i na bistričkom području.

Odličja kojima su odlikovani pojedini Bistričani Za različita junaštva dijelila su se pripadajuća odličja, npr. za hrabrost u borbi, požrtvovnost i za spašavanje svojih ratnih drugova. Jedno od poznatih odlikovanja zavrijedio je i Valent Kušić iz Huma,

21

TEMA BROJA


22

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


pripadnik 25. domobranske pukovnije, koji je usred bitke, kako piše Jutarnji list 13. rujna 1916., spasio mrtvo tijelo svoga sudruga Đure Dragosavljevića iz Novigrada Podravskoga, kojeg su ubili Rusi na galicijskom bojištu. Bilo je to 4. rujna 1916. negdje na ruskom bojištu. Srebrnom kolajnom za hrabrost odlikovan je i tada poznati bistrički medičar i svjećar Tomo Milošić koji je služio kao pripadnik pučkih ustaša 25. domobranske pukovnije u činu vodnika. Ubrzo nakon odluke o odlikovanju, u travnju 1915. je zarobljen i nakon nekog vremena pušten te se vratio u rodni kraj. Dva odličja zavrijedio je i Adam Lacković zvan Jadan iz Tugonice koji je u ratu dobio i čin cugsfirera (Zugsfuehrer), što bi odgovaralo današnjem desetniku ili vodniku. Odlikovan je, između ostaloga, Karlovim četnim križem, koji se dobivao za provedenih 12 tjedana na bojištu ili za sudjelovanje u najmanje jednoj bitci.

Bistrička svakodnevica i humanitarni rad Cijelo vrijeme rata domaće stanovništvo nije živjelo nimalo spokojno. Siromaštvo i glad, uz izostanak brojne muške radne snage, dodatno je opterećivalo brojne obitelji. Država se na neki način nastojala brinuti za takve obitelji. Zakonita žena, djeca i unučad te roditelji i djed i baka, tast i punica te braća i sestre mobiliziranih vojnika imali su pravo na potpore. No, potpore su davane samo ako je njihova opskrba sasvim ili djelomično podmirivana iz plaće ili privrede mobiliziranoga. U zadnjoj godini rata potpore su iznosile po jednom članu obitelji 36 kruna, za dvojicu 60 kruna, trojicu 80 kruna, uz stambenu pripomoć u iznosu od 10 kruna na mjesec. Za devetoricu članova obitelji potpora je iznosila 175 kruna i 20 kruna stambene pomoći na mjesec. Sve to ipak nije bilo dovoljno da bi zamijenilo hranitelja obitelji, a osobito za domaće mnogobrojne obitelji, kakvih je u to vrijeme na području Marije Bistrice bio nemali broj jer su, s brojnom djecom, obitelji su znale brojati i preko desetak članova. Stoga su pojedine žene pisale molbe civilnim vlastima kako bi zbog poteškoća preživljavanja njihovi muževi bili demobilizirani. Kao nadomjestak za mobilizirane vojnike, u radovima su korišteni i ratni

Lijevo: Razglednice Marija Bistrice iz vremena Prvog svjetskog rata (Zbirka Kajkaviana) 23

TEMA BROJA


zarobljenici kojih je krajem svibnja1917. na bistričkom području bilo 29, a u cijelom stubičkom kotaru ih je bilo 66. Država im je plaćala naknadu za osnovne životne troškove. Stanovništvu su, osim novčanih potpora, dijeljene i ostale potrepštine poput odjeće i obuće. Tako je zabilježeno i da su u pučkoj školi u Globočecu ratnoj siročadi i djeci poginulih vojnika, među kojima se spominju Valent Hađina, Barbara Prugovečki i Slava Kožić, podijeljeni kaputi, bluze i rupci. U Podgorju su darovani Katica Pisk i Marko Papić, a u Selnici su cipele dobili Mara Ozimec iz prvog razreda, a Stjepan Bukvić i Petar Kurešić iz drugog razreda. Osobito su bile pogođene udovice koje su ostajale same, nerijetko s mnoštvom male djece, sada bez ikakvog izgleda za povratkom hranitelja obitelji. U svrhu pružanja pomoći takvim osobama širom zemlje su nicale tzv. spomen-lipe, kakva je bila postavljena 25. srpnja 1915. i na bistričkom pijacu zahvaljujući barunu Dionizu Helenbachu. U lipu su se zabijali čavli koji su se plaćali 10 filira. Trećina se prihoda prikupljala za humanitarnu udrugu Zitin dom (predsjednica je bila Dionizova sestra Gizela Hellenbach), a dvije trećine je trebalo ići za potporu ratnih invalida bistričke općine. Tom prigodom održani su i govori i to samoga baruna Hellenbacha, idejne začetnice gospođe Josipe Klein i bistričkoga župnika Matije Penića, a prije svih govorio je i bistrički načelnik Franjo Brlečić. Do otkrivanja spomen-lipe došlo je vrlo brzo jer se već 21. srpnja na bistričkom poglavarstvu okupila nekolicina najuglednijih mještana: Dioniz Hellenbach, župnik Matija Penić sa svojim kapelanima Ivanom Mitrečićem i domaćim sinom Florijanom Papićem, umirovljeni bilježnik Josip Torić i sadašnji bilježnik Gjuro Volos, načelnik Franjo Brlečić, blagajnik Pavao Car, ljekarnik Dragan Rajman, Josipa Klein, liječnik Sužnjević, učitelj Slavoljub Sivoš, časne sestre i više domaćih gazda i trgovaca. Nakon toga sastanka prišlo se organizaciji spomenutog događaja. Pokroviteljica ove akcije je bila barunica Hellenbach, a odborom je predsjedala Josipa Klein, dok je potpredsjednik bio općinski blagajnik Pavao Car, članovi su bili svi nazočni, ali i još neki imućniji mještani.

Desno: Posveta Ratnog paviljona u Mariji Bistrici 1916. godine (izvor: Zagorsko lice rata, katalog izložbe) 24

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


25

TEMA BROJA


Financijska potpora ratnim naporima davala se i upisima ratnog zajma. Barun Dioniz Hellenbach u listopadu 1915. upisuje treći ratni zajam u iznosu od 25.000 kruna. Sljedeće godine, točnije 1. lipnja 1916. posvećen je izgrađeni Ratni paviljon uz svečane govore baruna i barunice, upravitelja stubičkoga kotara Milana Hrena i predsjednice odbora za spomenik, gospođe Josipe Klein. Ratni paviljon je trebao osigurati da lipa bude sačuvana za potomstvo i sjećanje na ratne dane. Uz sudjelovanje vlasti, mnoštva i domobranske glazbe, posveti je bio nazočan i hrvatski ban dr. Ivan Škerlec koji je, kako bilježe tadašnje novine, prisustvovao i poslijepodnevnoj pučkoj svečanosti, a uvečer i svečanoj gozbi kod župnika Matije Penića. Ratni paviljon je nakon rata srušen, a po istom je uzoru nekoliko metara dalje 1997. sagrađen novi s malim vodoskokom i to povodom dolaska Svetoga oca Ivana Pavla II. u Mariju Bistricu. Marija Hellenbach, supruga baruna Dioniza, bila je predsjednica stubičkoga kotarskog humanitarnog odbora po imenu Gospojinsko društvo za podupiranje siromašnih obitelji mobilizovanih vojnika koje se istaknulo u darivanju ranjenih i bolesnih vojnika po zagrebačkim bolnicama, ali i šivanjem odjeće u, za to jednostavno pripravljenim, šivaonicama u Donjoj Stubici i Mariji Bistrici početkom 1915. Šivaonica je organizirana u prostorijama Ane i Pavla Cara koji su dali rasvjetu i ogrjev. Među bistričkim šivačicama spominju se: Natalija Milošić, Ljubica Štopfler, Marija Buđa, Otilija Cipriš, Zlata Pšeničnik, Katica Majcen, Zora Hudek, Josipa Benci, gospođice Terezija Penić, Justa Antonić, Antonija Husinec, te seljačke djevojke i žene: Roza Košec, Milka Šćuric, Roza Ivanček, Marica i Ljubica Milošić, Tereza Pisk, Zora Šimunec, Katica Lisjak, Cila Habazin i Barica Hamin. Čitavom pothvatu pomogao je barun Dioniz Hellenbach s 50 kruna, a ostale svote su darovali pripadnici činovništva, građanstva i, posebno, prevladavajuće seljaštvo. Općinski blagajnik Pavao Car se istaknuo s najviše skupljenoga priloga u iznosu od 675 kruna i 70 filira, dok je stubički načelnik skupio 450 kruna i 78 filira, a oroslavski načelnik Dragan Gašparac je skupio 108 kruna i 24 filira. U te su se akcije uključile brojne domaće supruge imućnijih bistričkih gazda i trgovaca, poput gospođe Torić, Berger, Alexandrina Kobasić, Blaško-

26

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


vić, Meštrović, Ana Volos, Anka Car, Jakopec, Mraković, Marija Lux, Milošić, Zora Španović, Berta Rajman, Kozjak, Ana Žagar, Pisk, Papić, Muhek, Kata Vuk, Rogar. U humanitarnom podupiranju istaknuo se i bistrički župnik Matija Penić koji je došao nekoliko godina prije početka rata. Kao i diljem cijele zemlje, i poneka zvona bistričke crkve su skinuta te poslužila u ratnom doprinosu, pretaljena za proizvodnju oružja. Bistričani, iako i sami dodatno osiromašeni zbog ratnih nedaća, širokoga srca su primili jedanaestero djece iz Istre o čemu je 10. svibnja 1918. u tadašnjem Jutarnjem listu članak objavio bistrički učitelj Nikola Suzak.

Ratne žrtve po selima Marija Bistrica Buđa, Ivan, umro 1916., 42 godine Filipović, Josip, umro 1918., 26 godina Husinec, Janko, umro 1918., 22 godine Husinec, Ljubomil, umro 1915., 21 godina Mahmet, Blaž, umro 1918., 32 godine Mahmet, Stjepan, umro 1918., 30 godina Majcen, Aleksandar, umro 1915., 25 godina Milički, Josip, umro 1916., 32 godine Milošić, Pavao, umro, 34 godine Pisk Novak, Janko, nestao, rođen 1887. Tumpić, Mijo, umro 1915., 31 godina Vedrina, Blaž, nestao, rođen 1889. Globočec Babić, Ivan, umro 1914., 37 godina Babić, Ivan, umro 1915., 21 godina Babić, Juraj, umro 1917., 24 godine Babić, Stjepan, umro 1914., 33 godine Kovačić, Franjo, umro 1914., 40 godina Kožić, Franjo, umro 1917., 43 godine Kožić, Mijo, nestao, rođen 1877. Kožić, Valent, umro 1915., 29 godina Kuk, Josip, umro 1916., 18 godina Prugovečki, Petar, umro 1914., 42 godine

27

TEMA BROJA


Rogar, Andro, umro 1914., 19 godina Rogar, Ignac, umro 1915., 35 godina Rogar, Mijo, nestao, rođen 1893. Rogar, Stjepan, umro 1916., 19 godina Sambol, Juraj, umro 1914., 32 godine Vukes, Mato, nestao, rođen 1889. Vukes, Stjepan, umro 1914., 34 godine Hum Bistrički Car, Janko, umro 1918., 21 godina Glavač, Petar, umro 1914., 28 godina Habazin, Ignac, umro 1914., 30 godina Habazin, Stjepan, umro 1918., 19 godina Košec, Tomo, nestao, rođen 1874. Kranjec, Juraj, nestao, rođen 1885. Kušić, Alojz Vjekoslav, umro 1915., 27 godina Kušić, Ivan, umro 1918., 22 godine Kušić, Valent, nije se vratio iz ruskog ropstva, rođen 1880. Kušić, Stjepan, nije se vratio iz ruskog ropstva, rođen 1897. Micak, Grgur, nestao, rođen 1882. Micak, Tomo, umro 1916., 37 godina Obad, Tomo, umro 1916., 31 godina Prlić, Martin, umro 1914., 30 godina Sever, Lacko, umro 1916., 39 godina Sever, Tomo, umro 1915., 30 godina Skuliber, Alojzije, umro 1916., 19 godina Skuliber, Franjo, umro 1917., 27 godina Šćitaroci Rusan, Fabijan, umro 1915., 25 godina Šimunec, Vid, umro 1916., 35 godina Šimunec, Vjekoslav, umro 1915., 28 godina Tkalčić, Stjepan, umro 1917., 42 godine Tkalčić, Vid, umro 1916., 29 godina Laz Bistrički Ciković Mikuš, Dragutin, umro 1917., 19 godina Čukelj Joč, Tomo, umro 1915., 25 godina Dianić Beliški, Dragutin, umro 1914., 31 godina Dianić Beliški, Janko, umro 1915., 22 godine

28

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Dianić Beliški, Rok, umro 1915., 34 godine Gabud, Anton, umro 1916., 22 godine Gabud, Janko, umro 1914., 23 godine Gabud, Janko, umro 1915., 31 godina Gabud, Josip, umro 1918., 21 godina Gabud, Makso, umro 1915., 28 godina Gabud, Martin, umro 1915., 25 godina Gabud, Valent, umro 1915., 37 godina Mikuš, Blaž, umro 1917., 44 godine Mikuš, Vid, umro 1914., 35 godine Pucko, Petar, umro 1917., 40 godina Topolovec, Jakob, nestao, rođen 1878. Topolovec, Marko, umro 1915., 23 godine Topolovec, Šimun, nestao, rođen 1876. Podgorje Cipriš Hajster, Petar, umro 1917., 23 godine Cipriš, Mirko, umro 1918., 35 godina Čukman, Anton, umro 1916., 32 godine Čukman, Juraj, umro 1915., 22 godine Hunjak Belko, Janko, umro 1916., 21 godina Hunjak Cesar, Miško, umro 1914., 23 godine Hunjak Cesar, Pavao, nestao, rođen 1880. Krčelić, Mijo, umro 1915., 21 godina Ozimec, Juraj, umro 1914., 40 godina Ozimec, Pavao, umro 1915., 22 godine Ozimec, Petar, umro 1917., 41 godina Ozimec, Stjepan, umro 1915., 21 godina Ozimec, Vinko, umro 1915., 22 godine Papić, Franjo, umro 1918., 32 godine Pisk, Juraj, umro 1914., 37 godina Povalec, Gjuro, nestao, rođen 1872. Povalec, Šimun, umro 1915., 29 godina Šćuric, Martin, umro 1914., 30 godina Šiltić, Martin, umro 1916., 23 godine Škrobot, Juraj, umro 1918., 20 godina Škrobot, Šimun, umro 1916., 20 godina Štefanek Čičmak, Janko, umro 1917., 25 godina

29

TEMA BROJA


Štefanek Kefeček, Stanko, umro 1915., 26 godina Štefanek Kefeček, Stjepan, umro 1917., 21 godina Šuštić, Janko, umro 1916., 20 godina Šuštić, Juraj, umro 1915., 33 godine Vedrina, Mijo, umro 1915., 28 godina Vodopić Tremljan, Josip, umro 1918., 23 godine Podgrađe Ivanček, Mirko, umro 1918., 42 godine Ivanček, Stjepan, umro 1916., 33 godine Kišak, Mato, umro 1915., 33 godine Pezić, Franjo, nestao, rođen 1873. Pezić, Petar, umro 1917., 24 godine Poljanica Dragšić, Martin, umro 1917., 34 godine Gorički, Andrija, umro 1918., 42 godine Habazin Ležaić, Janko, nestao, rođen 1878. Habazin Ležaić, Matija, nestao, rođen 1889. Habazin Ležaić, Mirko, umro 1917., 30 godina Habazin Ležaić, Stjepan, nestao, rođen 1889. Habazin, Blaž, umro 1915., 25 godina Habazin, Marko, umro 1915., 33 godine Horvat Belec, Janko, umro 1916., 41 godina Kaić, Mijo, umro 1918., 39 godina Kukec Hren, Franjo, umro 1915., 41 godina Kukec Hren, Martin, umro 1917., 43 godine Kukec, Hren, Pavao, umro 1917., 46 godina Lacković Hubak, Ivan, umro 1918., 20 godina Lacković Sviben, Alojzije, umro 1917., 32 godine Platužić, Janko, umro 1914., 29 godina Platužić, Mijo, umro 1915., 37 godina Popek, Janko, umro 1914., 25 godina Ptiček Hercigonja, Josip, umro 1917., 18 godina Vrabec, Ivan, umro 1918., 33 godine Selnica Bukvić, Fabijan, umro 1915., 22 godine Bukvić, Vjekoslav, umro 1915., 36 godina

30

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Cavor, Vid, umro 1916., 19 godina Cavor, Jakob, umro, rođen 1883. Čigir, Šimun, umro 1916., 33 godine Drobec, Ljudevit, nestao, rođen 1874. Gajski, Andro, umro 1917., 41 godina Gajski, Marko, umro 1916., 20 godina Hanžek, Benko, nestao, rođen 1885., Jakopec, Ljubek, umro 1917., 29 godina Kreber, Marko, nestao u ratu, rođen 1882. Kurešić Kreber, Josip, umro 1915., 33 godine Kužnar Trčak, Josip, umro 1917., 18 godina Mitrečić, Pavao, nije se vratio iz rata, rođen 1885. Mitrečić, Tomo, nestao, rođen 1888. Ozimec, Stjepan, umro 1916., 44 godine Piščak, Mirko, umro 1915., 31 godina Popek, Mijo, nestao, rođen 1883. Pozaić, Blaž, umro 1916., 20 godina Pozaić, Stjepan, umro 1914., 38 godina Srebačić, Petar, umro 1917., 36 godina Srebačić, Stjepan, umro 1916., 19 godina Sušobreg Ferenčak, Vinko, umro 1917., 30 godina Habajec, Blaž, nestao, rođen 1893. Hađina, Vinko, umro 1914., 39 godina Janečić Guglač, Ivan, umro 1916., 23 godine Jelečki, Dragutin, umro 1917., 33 godine Kranželić Špoljar, Valentin, nestao, rođen 1894. Kranželić Mikov, Franjo, umro 1915., 38 godina Kranželić Špoljar, Vinko, umro 1915., 33 godine

31

TEMA BROJA


L I T E R AT U R A I I Z V O R I • • • • • • • • • •

32

Hrvatsko pravo. Varaždin: Stranka prava, 1914. – 1918. Ilustrovani list. Zagreb: Dionička tiskara u Zagrebu, 1914. – 1918. Jutarnji list. Zagreb: 1914.-1918. Buturac, Josip. Marija Bistrica 1209-1996. Povijest župe i prošteništa. Marija Bistrica: Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, 1996. Zagorsko lice boga rata, katalog izložbe, Gornja Stubica: Muzeji Hrvatskog zagorja, 2014. HDA, Unutarnji odjel Zemaljske vlade, IV B res HDA, Zagrebačka županija HDA, Zbirka matičnih knjiga Župni arhiv Marija Bistrica, matice obitelji Usmeni iskazi stanovnika Marije Bistrice o svojedobnim svjedočenjima suvremenika iz vremena Prvoga svjetskog rata

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Prilike u školstvu na području Hrvatskog zagorja u doba Prvog svjetskog rata Danica Pelko Prvi svjetski rat bio je dotada neviđeni rat s neviđenim posljedicama. Donio je strašne patnje i vojsci i civilima jer je način ratovanja bio takav da se brisala granica između fronta i pozadine. Hrvatsko zagorje bilo je, srećom, u pozadini pa je bilo pošteđeno ratnih razaranja, ali ne i patnji. Svaki rat, pa tako i Prvi svjetski rat, donosi velike promjene i turbulencije u cjelokupnom društvenom životu. Školski sustav ne može biti toga pošteđen, dapače vrlo je ranjiv s obzirom da su u njega uključena djeca. U ovom radu nastojala sam pokazati kako su se ratne prilike odrazile na školske prilike na području Hrvatskog zagorja. Zahvaljujem kolegi knjižničaru Davoru Žažaru i kolegicama knjižničarkama Martini Kovačko, Suzani Pracaić, Ines Krušelj-Vidas i Ljiljani Hajdin koji su mi pomogli u prikupljanu građe.

Školske prilike i neprilike Tek što su se u školstvu na području Hrvatskog zagorja osjetili određeni pomaci u smislu modernizacije kao posljedici donošenja Zakona ob ustroju pučkih škola i preparandija za banovanja Ivana Mažuranića (1873. – 1880.), već je počeo Veliki rat koji je poremetio stanje u školstvu. Došlo je do izrazitog nazadovanja. Kakvo je stanje nastalo početkom rata, osobito nakon uvo-

33

TEMA BROJA


34

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


đenja mobilizacije, najbolje opisuje zapis iz Spomenice za nižu pučku školu u Vrbnu 1914.: Nastao je opći jauk i plač, žene spremale svoje muževe u boj, ostajale plačući narikujući kraj puta i tude po vas dan tugovale. Sve se uzbunilo, a najvećma školska mladež, kojoj je makar tko morao na vojnu. O kakvom daljnjem radu u školi, nije bilo više ni govora.1 Naredbom Vlade 21. kolovoza 1914. br. 21997 određeno je da nastava treba početi 1. rujna, ali početak nastave je bio pod upitnikom ponajviše zbog nedostatka učitelja. Već prije rata bilo je problema s pohađanjem opetovnice jer su starija djeca pomagala kod kuće. Na području Varaždinske županije opetovnica je početkom rata bila ukinuta, ne samo radi premalog broja učitelja, već i zbog toga što su nakon odlaska očeva starija djeca bila nužno potrebna kod radova na gospodarstvima. Veliki problemi nastali su i zbog mobiliziranja učitelja čiji je broj ionako bio nedostatan. No izgleda da na području Hrvatskog zagorja nije bilo zatvaranja škola na duže vrijeme ni zbog mobiliziranja učitelja niti zbog toga što su školske zgrade bile zauzete u vojne svrhe. Događalo se da školska godina počne kasnije ili da se na kraće vrijeme prekine nastava, no kontinuitet održavanja nastave je očuvan. Tako je, primjerice, školska godina 1917./18. počela tek prvog listopada i to naredbom Kraljevske zamaljske vlade s razloga toga da može školska mladež u ovo izvanredno doba što izdašnije pripomagati kod gospodarskih radnja, koje se obavljaju - mjeseca rujna.2 Učitelji su se često žalili da je polazak djece u školu slab, iz više različitih razloga koji su uglavnom imali veze s ratom. Jedino se može reći da se nastava u opetovnici nije redovito održavala, već samo povremeno, prema tome kakve su prilike vladale u pojedinoj školi. Učitelj u Gornjoj Stubici je u Ljetopisu školske godine 1915./16. vrlo zorno opisao stanje: Valja napomenuti da su i ove kao i lanjske godine djeca nemarno polazila školu radi pomanjkanja radnih sila, i uslijed siromaštva jer neimadu, oca i braću, da bi ih mogla namiriti potrebama, jer im se hranitelji nalaze na ratištu, a djeca su još premalena, da si mogu sami što privrediti. Kao lanjske godine tako i ove su djeca doprinijela svojim malim darovima za naše hrabre junake koji obole znajući da će njihovim rođacima sigurno biti u ruke stvari predane i tako su izvršila zapovijed pomozi bližnjemu, pa će Bog i tebi. Opetovničari nijesu cijelu godinu polazili obuku uslijed banske naredbe radi pomanjkanja radnih sila, zato je naredbom započela obuka u opetovnici dne 15. studenoga do 15. ožujka. Inače 1  Spomenica za nižu pučku školu u Vrbnu, 1914. 2  Spomenica OŠ Konjščina

35

TEMA BROJA


je školska godina prošla sasvim mirno kako treba, ali radi slabog prolaza nijesu djeca uznapredovala kako bi inače, da nema tog nesretnog rata,…3 Tako su početkom rata u varaždinskoj Gimnaziji i Višoj djevojačkoj školi smještene privremene bolnice. Zgrada varaždinske Gimnazije bila je pripremljena za zbrinjavanje približno 400 osoba. Preinake su počele još prije početka školske godine 1914./1915. Tada je dužnost ravnatelja preuzeo agilni dr. Vjekoslav Pacher. On se neposredno pred rat pobrinuo za popunjavanje profesorske i učeničke knjižnice i nastavnih zbirki. Kad je gimnazijsku zgradu počela koristiti vojska, školske su zbirke iz sigurnosnih razloga pohranjene u dvorani varaždinskoga kazališta. Zbog svega toga nastava je počela tek 8. listopada 1914. u zgradi Niže djevojačke škole. Taj prostor nije bio prikladan pa je grad Gimnaziji ustupio na korištenje tri prostorije u općinskoj zgradi. Već na samom početku rata u vojnu su službu bila pozvana čak sedmorica gimnazijskih profesora kao pričuvni časnici. Jedan od njih poginuo je na samom početku rata, a dvojica su bila zarobljena i vratila se tek na kraju rata. Nastava se u Gimnaziji nastojala što bolje organizirati, iako zbirke nastavnih sredstava i pomagala nisu bile dostupne. Upravo su se tijekom Prvoga svjetskog rata, uz mladiće, u varaždinsku Gimnaziju upisale i prve djevojke, početkom rata kao izvanredne, a krajem rata i kao redovne učenice. Istovremeno s trajanjem rata varaždinska se Gimnazija transformirala u realnu gimnaziju. Posebno je pitanje u ovim teškim ratnim vremenima ono o materijalnom položaju učitelja. Očigledno je da su vlasti već prije rata ovom pitanju posvećivale premalo pažnje. Zato je 1911. hrvatsko učiteljstvo donijelo odluku o pasivnoj rezistenciji, što je značilo snižavanje količine učiteljskog rada na zakonski minimum. Odlučili su prekinuti izvanškolski rad na gospodarskim, humanitarnim i drugim područjima. To je uključivalo i prekid obavljanja orguljaške službe. Tek u lipnju 1914. vlada je predložila Hrvatskom saboru povećanje plaće učiteljima. Sabor je to jednoglasno prihvatio i bez ispravka poslao kralju na sankciju. Tako je prvog siječnja 1915. stupila na snagu sankcionirana osnova o regulaciji učiteljskih primanja. Učiteljska plaća bila je povećana za iznos od 1.700 kruna. Tek što je teškom mukom bio poboljšan, materijalni položaj učitelja se u teškim ratnim uvjetima, dok je vladala visoka inflacija, uvelike pogoršao. Istovremeno se od njih očekivao maksimalni angažman u humanitarnim i propagandnim aktivnostima te da budu oslo3  Spomenica OŠ Matije Gupca, Gornja Stubica

36

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


nac vlasti i podupiratelji austrougarske državne ideje. Pregledavajući školske spomenice utvrdila sam da su se učitelji rijetko žalili na svoj težak materijalni položaj i da su pokazali veliku brigu za vojsku i ratne stradalnike. Često su u spomenicama komentirali političku situaciju. Očito je da su se često bojali izraziti vlastiti stav ili bi se znali pokolebati pa čak istrgnuti stranice iz spomenice, bojeći se da bi njihov komentar političkih zbivanja u promijenjenim okolnostima mogao biti opasan. No u nekim su slučajevima pokazali izuzetnu hrabrost i svojim komentarima ocrtali duh vremena i raspoloženje puka. Tako učitelj u Gornjoj Stubici atentat u Sarajevu ovako komentira: Škol. god 1914./15. bude i u škol. spomenici kralju pisana, jer nam naš najbliži susjed naše domovine ”Srbin” ubije našeg nam premilostivog prestolja - nasljednika i premilu suprugu u Sarajevu. Zločinac ”Srbin”, i zato i u školi se opaža među škol. mladeži, turobnost na licima, jer su čula pripovijedati u školi i kod kuće kako su njihove visosti imale nas rado Hrvate. Naš premili car i kralj ne mogavši to pregorjeti navjesti rat zločincu ”Srbinu”,...4 Ako imamo u vidu kasnije političke promjene, pravo je čudo da se ovakav komentar zadržao u spomenici. Usprkos teškim ratnim prilikama, bilo je i svijetlih trenutaka pa i određenog napretka. Tako je usred rata otvorena željeznička pruga Zabok – Gornja Stubica. Bio je to razlog za zadovoljstvo i veselje kojeg je u to teško ratno doba bilo tako malo: Dne 18. XI. 1916. bilo je uz snježnu mećavu svečano otvorenje željeznice: Zabok – Stubica gornja. Sve oblasti i izaslanici pojedinih korporacija prisustvovali su pri dočeku vlaka u D. Stubici, dakako, da nije izostala škola sa mnogobrojnim učenicima te učiteljstvom,...Čim je unišao vlak burno je školska mladež i ostali zaorili: Živio!5

Humanitarni rad Postojale su organizacije koje su brinule o sirotinji, siročadi i udovicama tako što su skupljale novac preko škola, općina, kotareva, crkve i drugih institucija. Svi su nastojali pomoći, od djece koja su se odricala svojeg novca za školsku užinu do lokalnih bogataša koji su davali veće iznose. Usprkos svim humanitarnim akcijama, nije se moglo skupiti dovoljno da bi se pokrile osnovne potrebe stradalih obitelji. Obitelji koje su izgubile oca, brata ili sina ostale su bez hranitelja obitelji, bez novčane potpore i s emocionalnim ožiljcima koji teško zarastaju. 4  Spomenica OŠ Matije Gupca, Gornja Stubica 5  Spomenica OŠ Donja Stubica

37

TEMA BROJA


38

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Varaždinska se mladež često uključivala ili i sama organizirala brojne aktivnosti humanitarnoga karaktera. Redovito su se prikupljali dobrotvorni prilozi u različite svrhe. Obično se skupljalo povodom blagdana i to za ratnike na bojištima, ratnu siročad, ranjenike, obitelji poginulih vojnika, invalide, prehranu siromašnih učenika... I u školama se upisivao ratni zajam, dapače, sam ban je ravnateljima viših pučkih i srednjih škola uputio okružnicu u kojoj je molio da se mladež potiče na rodoljublje i sudjelovanje u toj akciji. Okružnicom Službenog lista školska je mladež bila poticana da se za potrebe vojske prikuplja ljekovito bilje. Ivanečka djeca su skupljala kupinov list i koprive, pleli su slamnate pletenice da bi prikupili novac za vojnike na ratištu. U varaždinskoj stručnoj školi bila je šivana rubenina za ranjene vojnike. Učeničko društvo Svačić tijekom ratnih godina je organiziralo koncerte s plesom za prikupljanje humanitarnih priloga. Ti su se prilozi najčešće koristili za zbrinjavanje ratnih stradalnika. Tako je u Ludbregu i Ivancu održana večera u korist slijepih vojnika. Već spomenuti gimnazijski ravnatelj dr. Vjekoslav Pacher potaknuo je osnivanje učeničke štedionice, gimnazijsko Potporno društvo je tijekom rata intenziviralo brigu za siromašne učenike u smislu besplatnog liječenja, nabave hrane, odjeće, obuće, lijekova i školskih knjiga. Ravnatelj Pacher potaknuo je organiziranje udruge skauta koji su završili tečaj prve pomoći. Oni su pomagali pri javnim službama ili pri prijenosu ranjenika. Tako su zajedno s varaždinskim sveučilištarcima pomagali prebacivati ranjenike iz željezničkih vagona u kola, a zatim su ih pratili u bolnicu. Ta je aktivnost morala biti obustavljena zbog straha od širenja zaraznih bolesti. Sveučilišna se mladež okupljala oko Akademskog ferijalnog kluba Tomislav preko kojeg je organizirala humanitarnu djelatnost, kulturno-prosvjetni rad i nacionalno-političku aktivnost koja je pridonijela velikim političkim promjenama na ovim prostorima. No može se reći da revolucionarni duh nije bio osobito na djelu u ovim krajevima. Bilo je pobuna, ali ne i većih izgreda. U stubičkom kraju je zabilježeno oskrvnjivanje židovskih grobova. Kako bi se pomoglo udovicama poginulih u ratu, u cijeloj su se zemlji postavljale spomen-lipe. Po uzoru na lipu koja je bila postavljena na Jelačićevom trgu u Zagrebu, slična je bila postavljena u Mariji Bistrici. Lipu i zgradu pored nje poklonili su baruni Hellenbach. U lipu su hodočasnici zabijali čavle

Lijevo: Komentar na političke prilike učitelja Ivana Belana u školskoj spomenici OŠ Donja Stubica 39

TEMA BROJA


koji su koštali po 10 filira i na taj način su se skupljali dobrotvorni prilozi. U Varaždinu je u svrhu potpore invalida, siročadi i udovica podignut spomenik arhitekta Kaderaveka. U njega su Varaždinci mogli zabijati čavle. Do spomenika su učitelji dovodili učenike i držali propagandne govore. Dana 20. ožujka 1916. pred 450 ivanečkih školaraca održan je ovakav govor: Draga djeco! Evo nas napokon na cilju našega puta i vaših želja, evo nas pred ratnim spomenikom grada Varaždina, za koji spremaste tako revno filir do filira, da mognete zabiti u nj svoj čavao, pa da tako i vi doprinesete svoje zrno ovoj plemenitoj i svetoj svrsi, u koju je taj spomenik i podignut.6 Često su se organizirale procesije za mir. Jedna velika je 21. svibnja 1916. išla iz Zlatara prema Mariji Bistrici. U njoj su bili vojnici koji su se tada našli na dopustu, vatrogasci, predstavnici općine i kotara, djevojačke kongregacije, učitelji i školarci te inteligencija. Kako bi se pomoglo obiteljima poginulih vojnika, odlučeno je da se vojnici novčano osiguraju. Djeci palih vojnika su se dijelile potpore. Tako je u općini Pušća djeci podijeljena obuća i odjeća. I u Globočecu kraj Marije Bistrice siromašnoj djeci i ratnoj siročadi su podijeljene bluze, kaputi i rupci. Slične su akcije poduzete i u Selnici, Krušljevom Selu, Jablanovcu, Bistri, Lepoj Vesi, Kraljevom Vrhu i ostalim školama u kotaru Stubica. Kraljevska zemaljska vlada je školske godine 1915./16. preporučila školskoj mladeži nabavu umjetničkih plaketa. Čisti prihod od raspačanih plaketa bio je namijenjen ratnim invalidima. Učenici škole u Konjščini u tu su svrhu nabavili nekoliko plaketa. U istoj su školi školske godine 1916./17. bile sabrane 62 K i 99 filira za siročad palih vojnika i 47 K i 44 filira za božićni dar vojnicima koji su već treći Božić na dalekim bojištima. Na ’dan ratne siročadi’ sabralo je ovo učiteljstvo među mladeži 107,70 K, koji novac bude putem kr. žup. oblasti u Varaždinu priveden svojoj svrsi.7 Izuzetno vrijedan primjer rada na prikupljanju sredstava za vojsku i ratne stradalnike dao je učitelj Ivan Belan koji je u Donju Stubicu došao početkom školske godine 1916./17. On je također pokazao izuzetan mar i talent u pisanju Spomenice za razliku od njegovog prethodnika koji u predratnim i prvim ratnim godinama nije ostavio nikakav zapis. Ubrzo nakon dolaska,1. 10. 1916., Belan je priredio koncert u korist ratne siročadi. Koncerat je vanredno dobro uspio, a cijela stubička inteligencija sakupila se u škol. dvorani, pa je 6  F. Škiljan: Prvi svjetski rat u Europi i Hrvatskom zagorju//Zagorsko lice boga rata, Muzeji hrvatskog zagorja: Gornja Stubica, 2014. 7  Spomenica OŠ Konjščina

40

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


unišla lijepa svota od 800 K., a odbivši različite troškove – predano je 442 K i 66 F za siročad.8 Na Badnjak 1916. predavali su se bolesnim vojnicima u lječilištu u Stubičkim Toplicama božićni darovi. Belan je za tu prigodu pripremio koncert s igrokazom Zadrugari koji je sam napisao i uvježbao s učenicima. Dana 18. veljače 1917. Belan je organizirao zabavu u korist domaće sirotinje koja se pojavila kao posljedica mobilizacije. …razvila se animirana zabavica uz zdravice u buffetu, a u plesnoj dvorani odzvanjahu glasovi slađahnog “walcera” koji se protegao do 7 h ujutro. Čista dobit bila je 1.800 K te je upotrijebljena za podupiranje ratom stradalih obitelji kotara Donja Stubica.9 Pred kraj se rata osjeća posustajanje u humanitarnim akcijama jer je entuzijazam nakon dugotrajnog i iscrpljujućeg rata splasnuo. Vidjelo se da se bliži kraj AustroUgarske i da će rat biti izgubljen. Nitko više nije imao volje ulagati u propalu stvar. Izgleda kao da su svi već navikli na bijedu oko sebe pa je sve teže bilo nešto ili nekoga pokrenuti. Neizvjesna sudbina postala je zajednička svima. Žalosti činjenica što su neki ljudi iskoristili tešku situaciju za bogaćenje, krijumčarenje i razne vrste ratnog profiterstva. Učitelj Belan bilježi: Život u Stubici bio je usprkos rata i revolucije dosta društven. Neki su se obogatili u tom ratu imenito gostioničari i krčmari, kojima je svijet (ženski) nosio novac, podignuvši ga u ime potpora za vojnike dok u samim selima su mlade snaše taj novac u ludo potrošile kupujući darove svojim draganima. Svaki je, gdje je samo mogao pravio poslove, a dakako najvećma oni, koji su vlast imali pa naručili u ime aprovizacije bud općinske, bud činovničke, a da ova nije nikad vidila te artikle (na pr. mast, kožu, porculan, kukuruz, i. t. d.) pa preprodali stalnim kriumčarima koji su dobre postotke davali. Tako se u tom malverziralo kao i u pobiranju novaca za crveni križ, invalide, i. t. d.10 To ne znači da se ovakvo ponašanje pojavilo samo u Stubici. Očito je toga bilo posvuda pa se seljaci iz Budinšćine, Svetoga Križa, Pažurovca i Belca žale da općinski djelatnici dobivenu pomoć u kukuruzu, ječmu i brašnu prodaju pučanstvu po mnogo višim cijenama od onih propisanih zakonom, a višak spremaju sebi u džep.

Prirodne nepogode Obično se kaže da nijedna nevolja ne dolazi sama, tako ni rat, nažalost, nije bio jedina nevolja koja je pogađala stanovništvo Hrvatskog zagorja. Godine 1916. Hrvatsko je zagorje zahvatila suša koja je dovela do velikog 8  Spomenica OŠ Donja Stubica 9  Spomenica OŠ Donja Stubica 10  Spomenica OŠ Donja Stubica

41

TEMA BROJA


Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


siromaštva. Pojedini kotarevi, poput klanječkog, tijekom 1916. doslovno su gladovali jer je kukuruz bio strašno skup. I na području kotara Stubica potreba za kukuruzom, ječmom, pšenicom i raži bila je veća od postojećih zaliha. Do 1917. prehrana je ušla u kritičnu fazu jer su već u svibnju te godine bile potrošene sve zalihe kukuruza. Zbog toga je uvedeno opskrbljivanje onih kojima je to bilo najpotrebnije. Polaz škole je nazadovao u mjesecu svibnju i lipnju obzirom, što djeca uistinu nijesu imala što valjano jesti.11 U cijelom Hrvatskom zagorju 1917. zbog dugotrajnog ratovanja nije bilo dovoljno muškaraca koji bi mogli obavljati poljodjelske poslove. Obrađivanje zemlje moralo se prepustiti ženama i neiskusnoj djeci. Težaka nije bilo dosta pa su postali jako skupi – počeli su tražiti dnevnicu od 10 kruna, hranu i duhan. U gradu je bilo još teže nego u selima. Zato je u Varaždinu 1916. osnovano Društvo za prehranjivanje koje je brinulo za prehranu oko stotinu djece dnevno. Društvo su dobrovoljnim prilozima financirali sami Varaždinci. Nije nedostajala samo hrana, već i sve ostalo potrebno za život: petrolej, električna energija, ugljen i drva. Učitelj u spomenici škole u Konjščini zapisuje da je naredbom Kraljevske zemaljske vlade Odjela za bogoštovlje i nastavu određeno da se s najvećom štednjom postupa pri loženju školskih prostorija. Temperatura od 15 – 16 stupnjeva R je dostatna.12 Možemo zamisliti kako su se djeca koja su bila slabo odjevena i obuvena smrzavala u ovako oskudno zagrijanim prostorijama. Na nesreću, zima je šk. god. 1916./17. bila osobito stroga i dugotrajna te je polazak djece u školu bio vrlo slab – tim većma što nijesu imala topla odijela ni obuće. U mjesecu veljači bila je dapače obuka radi osobito stroge zime na pet dana obustavljena.13 Poradi silne skupoće primjerice cipele su stajale 300 – 400 K po paru.14 I učitelj škole u Orehovici se žali da su odjevne prilike kao i obuća vrlo loše, a koliko toga još imade na zalihi vrlo je skupo a i nevaljano.15 11  Spomenica OŠ Donja Stubica 12  Spomenica OŠ Konjščina 13  Spomenica OŠ Konjščina 14  Spomenica OŠ Donja Stubica 15  Spomenica OŠ Orehovica

Lijevo: Povelja cara Franje Josipa kojom daje dozvolu za izgradnju pučke škole u Krapini 1911. godine 43

TEMA BROJA


Bolesti Neimaština i glad te slabe odjevne prilike bile su plodno tlo za širenje bolesti, i to posebno zaraznih, kao što su: kolera, dizenterija, tuberkuloza, trbušni tifus... Godine 1917. pojavila se dizenterija ili, kako ju je narod zvao, griža. Zbog loše prehrane i higijene griža je poprimila oblik pandemije na području Hrvatskog zagorja, a posebno su ugrožena bila djeca. Nažalost, mnoga su djeca preminula. Učitelj u Konjščini se žali da se pojavila među mladeži zarazna i priljepčiva bolest – griža – Disenterija – od koje bolesti bijaše umrlo četvero učenika.16 Na području Sesvetskog prigorja broj oboljelih od griže je dosegnuo više stotina. Najgore je bilo u općinama Kašina i Moravče-Belovar u kojima je mrtvih bilo preko 150 duša. Izgleda da je najgora situacija bila na području Donje Stubice. Tamo učitelj Belan bilježi da je radi griže školska godina započela tek 1. prosinca 1917. Stradalo je 302 ljudi, od čega je umrlo više od 20 učenika. Razumije se, da je bolest to većma napredovala, što je veći bio nemar seljaka. Primjerice nijedan seljak nema kraj kuće zahoda, pa svoju nuždu vrše naprosto čučeći iza štale, gdje se na hladnom zraku još jače prehladi. Zatim se čvrsto najeo jake hrane, koja mu još jače razdrla crijeva.17 Dizenterija je poprimila oblik pandemije na području Hrvatskog zagorja i prouzročila veliki gubitak stanovništva, no španjolska gripa koja je 1918. i prvih mjeseci 1919. poharala cijeli svijet imala je strašnije posljedice. Ova gripa smatra se najtežom i najopasnijom pandemijom modernog doba i po broju oboljelih najopsežnijom zarazom u dosadašnjoj hrvatskoj povijesti. Proširila se iz američke vojne baze u Kansasu u travnju 1918., a u Europu su je prenijeli američki vojnici. U svijetu je od te pošasti umrlo između 20 i 40 milijuna ljudi – više od broja poginulih u ratu. Dovoljno je reći da je, primjerice, u župi Kašina do kraja 1918. od španjolske gripe preminulo 115 osoba. U Zagrebu se broj umrlih u drugom tjednu prosinca 1918. penje na 264 osobe. Učitelji u zagorskim školama se žale na loše zdravstveno stanje učenika: Zdravstveno stanje školske mladeži bilo je u početku školske godine nepovoljno. Među mladeži ove škole pojavila se zarazna bolest tzv. španjolska groznica. Uslijed ove zaraze morala se obuka obustaviti na 14 dana. Dvojica učenika podlegoše od te bolesti preselivši se u Viječnost. Ovdašnja učiteljica Marija Kolibaš – također obolje od te bolesti. Uslijed otpisa kr. župan. oblasti u Varaždinu zamjenjivao je je u obuci ravn. učitelj – obučavavši izmjenično – poludnevno 16  Spomenica OŠ Konjščina 17  Spomenica OŠ Donja Stubica

44

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


sve razrede.18 Učitelj Belan je u spomenici škole u Donjoj Stubici vrlo detaljno opisao problem: U mjesecu listopadu, studenom i prosincu harala je u ovom kraju užasna epidemička bolest pod imenom ”Španjolska influenza”. U početku je počinjala glava boljeti zatim jaki kašalj hripavac. Nakon 3 – 4 dana obično se svaki jači odhrvao. Tko je imao ikakvu griješku na srcu ili pljućima - otišao je pod ledinu. Tako je određeno bilo da se sve škole zatvore. Na ovoj školi nije se to provelo – mada je cijela škola obolila, kao i učiteljstvo. Ovomjesni učitelj imao je najprije influenzu, a nakon 4 dana pretvorila se u upalu pluća koju je jedva prebolio. Školske mladeži je umrlo 15, a ljudi preko 200.19

Migracije Ratna siročad iz posebno pasivnih i siromašnih krajeva, koja je još bila i pogođena glađu, tijekom Prvoga svjetskog rata selila se u sjeverne hrvatske županije gdje je hrane bilo nešto više. U jesen 1917. u sjeverni dio Hrvatske iz južnih krajeva stižu vijesti da narod jede koru, šumsko lišće i travu, a djeca umiru od gladi. Radi toga mnoga su djeca privremeno bila smještena kod obitelji u Varaždinu i okolici. Očigledno je da su djeca bila smještena i u drugim većim mjestima u Zagorju. Učitelj Belan u Donjoj Stubici također je zabilježio migraciju djece s juga na sjever. Glad se javlja u Lici i Dalmaciji, Istri, da je grozota. U naše krajeve dolaze sirotna djeca na prehranu u imućnije kuće, gdje ih njeguju naši ljudi jer su krv krvi naše, pa tako dadoše djeci bijedne braće utočište.20 Učitelj Nikola Suzak iz Marije Bistrice je o prihvatu djece iz Istre napisao članak u Jutarnjem listu. Iz članka saznajemo da je jedanaestero istarske djece bilo smješteno na području općine Marija Bistrica, a još petero djece bilo je smješteno na području kotara Stubica, i to u Brezju. U većini slučajeva ljudi su pokazivali empatiju prema stradalima u ratu, ali bilo je i suprotnih primjera. Mađarski službenici na željeznicama u Hrvatskoj vrlo su se osorno odnosili prema zagorskim ženama koje su ostale bez hranitelja obitelji i odlazile u Varaždin na sajam po žito i druge namirnice.

Zaključak Iako daleko od crta bojišnice, iako nimalo ne spadajući u ratnu mašineriju, škole u Zagorju su za vrijeme Velikog rata vodile svoj mali rat za opstanak i što bolju kvalitetu rada. Rat se uvukao u sve pore života pa tako i školstvo. 18  Spomenica OŠ Konjščina 19  Spomenica OŠ Donja Stubica 20  Spomenica OŠ Donja Stubica

45

TEMA BROJA


42

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Učitelji su se snalazili kako su znali i umjeli u političkim prevratima, mobilizacijama, teškoj materijalnoj situaciji i uvjetima u kojima je škola bila na marginama interesa. Snalazeći se u situaciji kad su učenici neredovito dolazili u školu jer su umjesto očeva koji su otišli u rat obrađivali zemlju, kad su učenici u školu dolazili gladni i slabo obučeni i obuveni, često i bolesni, a, nažalost, nije bilo rijetko da školska djeca umiru, učitelji su nalazili snage za humanitarni rad. Rat je obilježio sve segmente školskog života, pa čak i nastavni program. Primjerice, od 3. listopada 1914. ukida se ćirilica u školama s katoličkom većinom. Usprkos svim nevoljama, nastava se uglavnom održavala redovito, rezultati poučavanja su zbog svega navedenog ipak bili slabi i radi neredovitog polaska nastave. No ipak se mora priznati da je školstvo pokazalo otpornost i prilagodljivost prilikama te osjetljivost prema najugroženijima. L I T E R AT U R A • Aralica, Tomislav i Fofić, Damir. Sesvete i Sesvetsko prigorje u Prvom svjetskom ratu 1914. – 1918., Sesvete: Muzej Prigorja, 2014. • Cuvaj, Antun. Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije XI., Zagreb: Kr. hrv. slav. dalm. zem. vlada, Odjel za bogoštovlje i nastavu, 1910. – 1913. • Jagić, Suzana. Prilike u školstvu kotara Ivanec u vrijeme Prvoga svjetskog rata// Varaždin i sjeverozapadna Hrvatska u Velikom ratu 1914. - 1918.: zbornik radova sa znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanim u Varaždinu 3. i 4. srpnja 2014., Zagreb – Varaždin: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Varaždinu, 2014. • Narod u nevolji: Veliki rat na varaždinskom području, Katalog izložbe, Varaždin: Gradski muzej Varaždin, 2014. • Škiljan, Filip. Prvi svjetski rat u Europi i Hrvatskom zagorju // Zagorsko lice boga rata: u Europi – Prvi svjetski rat, Gornja Stubica: Muzeji Hrvatskog zagorja, Muzej seljačkih buna, 2014.

IZVORI • • • • • •

Spomenica OŠ Donja Stubica Spomenica OŠ Konjščina Spomenica OŠ “Ljudevit Gaj”, Krapina Spomenica OŠ Matije Gupca, Gornja Stubica Spomenica OŠ Orehovica Spomenica OŠ Tuhelj 47

TEMA BROJA


Humanitarni rad na stubičkom području u vrijeme Prvog svjetskog rata Darko Lacković

Humanitarni su rad povjesničari i drugi istraživači uvijek slabo istraživali iako bi bez tih aktivnosti ratne rane bile još mnogo teže.

Stubički kotar i sama Donja Stubica, kao kotarsko sjedište, bilo je uvelike uključeno u zbivanja koja su u vezi s Prvim svjetskim ratom. Brojni Stubičanci su se borili širom Monarhije za njezine interese, od kojih je bilo i mnogo poginulih, umrlih od ranjavanja ili bolesti, ali i nestalih na bojištima i zarobljeništvu te najviše onih koji su ratne traume donijeli povratkom u svoje domove. Humanitarni su rad, koji je sastavnica svakog ratnog zbivanja, povjesničari i drugi istraživači uvijek slabo istraživali, iako bi bez tih aktivnosti ratne rane bile još mnogo teže. U ovom istraživanju autor se vodio željom da istraži izrav-

48

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


nu uključenost pojedinih osoba koje su živjele na spomenutom području. Najveći doprinos u takvom radu svakako vidi u identifikaciji stvarnih osoba koje navodi njihovim imenom i prezimenom, a koje su nesebično pomagale u prevladavanju ratnih teškoća.

Osnivanje kotarskoga humanitarnog društva U Stubici je krajem 1914. osnovan kotarski humanitarni odbor pod nazivom Gospojinsko društvo za podupiranje siromašnih obitelji mobilizovanih vojnika koji se istaknuo u darivanju ranjenih i bolesnih vojnika po zagrebačkim bolnicama, ali i šivanjem odjeće u za to jednostavno pripravljenim šivaonicama u Donjoj Stubici i Mariji Bistrici početkom 1915. Predsjednica odbora je postala barunica Marija Hellenbach rođ. Dessewfi, supruga baruna Dioniza Hellenbacha. Odbor je tijekom svojega postojanja proveo više većih humanitarnih akcija. Tako je za Božić 1914. darivano šestotinjak ranjenika po zagrebačkim bolnicama. Svakom ranjeniku se poklonilo 10 cigareta, 2 džepna rupčića, 2 razglednice i par svježih kobasica te jedna jabuka. Pripremljeno je također 125 boca ukuhanog voća, 31 boca šljivovice, 17 boca malinovog soka, 24 boce vina i boca ruma, 6 boca konjaka, 32 paketića čaja, 2.000 jabuka, suhog mesa i suhih šljiva. Cijelom akcijom rukovodio je odborski tajnik Milan Steiner, a darovi koji su nabavljeni novcem upakirale su članice toga odbora u šestotinjak omota ukrašenih jelovom grančicom. Svi ostali darovi u 17 sanduka dopremljeni su na Štefanje i razdijeljeni pod vodstvom računarskoga savjetnika Mavre Spitzera, grofice Valerije Oršić, Seline Steiner i Zore Senečić te tajnika Milana Steinera. U četiri zagrebačke bolnice podijeljeno je darova za 240 ranjenika u pričuvnoj bolnici br. 3 u Topničkoj vojarni, 170 ranjenika u domobranskoj bolnici, 100 ranjenika u pričuvnoj bolnici koja je bila smještena u školi na Kaptolu, i konačno, 90 ranjenika u pričuvoj bolnici koja se smjestila također u školi, na Laščinskoj cesti. Za ovu akciju uslijedila je odmah zahvalnica zapovjedništva doknadnog bataljuna 25. domobranske pješačke pukovnije u kojoj su se borili brojni Stubičanci. Zanimljivo je da iz te zahvalnice možemo raspoznati koja je inače bila životna uloga spomenutih žena i čije su zapravo to bile supruge. Tako se spominju: poštarica Ivka Fuerst, supruga gruntovničara Anića; Serafina Fuchs, supruga ravnatelja; Zora Senečić, supruga javnoga bilježnika; Liza Cuzlik; Marija Boroša; Ema Weiss, supruga trgovca; poštarska otpremnica Ljubica Pocrnić; Marija i Ljubica Nešpor; Dragica Rendulić, supruga načel49

TEMA BROJA


nika; Franca Medić; Marija Maenner; Ana Kučaš, supruga načelnika; Zvonko Rendulić, učenik pučke škole te pučka škola pod vodstvom učiteljice Zore Šintić, ali i pučka škola iz Bistre. Za Božić naredne 1915. stubička kotarska oblast je za slijepe vojnike od svojih stanovnika skupila 221 krunu i 29 filira i taj novac darovala Društvu svetoga Vida. Od stubičkih žena spominjane su sljedeće gospođe: Arnšek, Blažić, Boroša, Fuchs, Fuerst, Haraminčić, Janson, Kasumović, Kućaš, Klein, Klasnić, Klarić, pl. Labaš, Richtarić, Repar, Senečić, Steiner, Sudar, Semelmajer, Schoenwald, Tučkar, Turk, Vlaisavljević, Weiss, Vuđan, Vukadinović, Poljak, Temš, Knežević, Krušelj, Ana i Apolonija Žirovčić. Od muških spominju se: Gjuro, Marko i Petar Hanžek, Franjo i Gjuro pl. Labaš, Janko pl. Labaš, pl. Ožegović, Peštaj, Čulek, Bukvić, Bedrava, Fajdić, Glivar i Bubanko te vlastelinstvo u Golubovcu. Gore: Barun Dioniz Hellenbach sa suprugom Marijom i djecom oko 1904. (izvor: foto album obitelji Hellenbach) 50

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Među oroslavskim žiteljima spominju se Valerija Oršić, Vilma Majdić, Berta Waltersdorf, Gašparac, Drempetić, Gmaz, Šimunić i Grubina, dok se iz Gornje Stubice spominje Ivan Ciglar. Upravama bolnica sve darovano stavljeno je na raspolaganje kako bi oni to ravnopravno i pravedno raspodijelili, dok je grofica Valerija Oršić dodatno darovala 1.000 cigareta, 10 boca kompota i 35 kruna za nabavku duhana. Do početka 1915. Gospojinski odbor skupio je ukupno 6.650 kruna za obitelji siromašnih vojnika, a i dalje se skupljaju milodari. Zatim su članice Odbora, ali i djevojčice pučke škole od vune napravile razne tople odjevne predmete za vojnike, u čemu ih je podupirala učiteljica Zora Šintić. Učenice su napravile 52 kape, 13 pari koljenica, 58 pari rukavica. U Lepoj Vesi je sličnu akciju vodila učiteljica Katarina Martinčić. Prikupljeno je i dosta platna (1.650 metara) za potrebe izrade različitih plahti u zagrebačkim bolnicama. U siječnju su započele s radom i šivaonice u Stubici i Mariji Bistrici. Na otvorenje šivaonice u Donjoj Stubici došla je i pokroviteljica grofica Valerija Oršić s odbornicom Vilmom Majdić, ali i cijeli Odbor te kotarski upravitelj Milan Hren, općinski načelnik Ivan Kućaš te tajnik odbora Milan Steiner, koji je tom prilikom održao i prigodni motivacijski govor. Šivanje je trajalo 10 dana, pod vodstvom krojenja i šivanja Ivane Blažić, Helene Janson, Zore Senečić, Seline Steiner, Slave pl. Labaš, Serafine Fuchs, Eme Weiss, Katarine Klein, Zore Kasumović, Ivke Fuerst, Milke Hren i Ane Andjer. Od pribavljenoga platna sašiveno je po 300 košulja i gaća, oko 400 komada zavoja i više kilograma šarpije. U šivanju su se okušale Ivka i Ruža Semelmajer, Micika Steinberger, Ivka Kantoci, Kristina Repar, Katica Anić, Mica Hanžek, Zora Bubanko, Mimica Struk, Anka Remeta, Olga Blažić, Eugenija Poljak, Dragica Weiss, Milka Bivol, Anka Kraševac, Mica Zmajilović, Micika Klasnić, Draga Šipek, Slava Zimić i Kata Peštaj. Svemu tomu su pripomogli i Ferdinand Klein te općinsko poglavarstvo. Slična akcija uslijedila je u listopadu 1915. kad je Odbor za skrb mobilizovanih vojnika inicirao izradu 620 vreća za pijesak te ih je poslao na bojanje Gostioničarskom savezu koji ih je trebao proslijediti na ratište. Kotarski upravitelj Milan Hren tom je prilikom prikupio i svotu od 115 kruna i 50 filira koje je dodijelio istom društvu.

51

TEMA BROJA


Zitin dom Hrvatsko gospojinsko društvo građanskog doma za nemoćne hrvatske vojnike ili Hrv. Zitin dom prvo je društvo koje je osnovano za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Imali su zamisao da izgrade dom koji bi bio namijenjen svim vojnicima austrougarske vojske potpuno nesposobnima za rad, a bez obitelji i doma. Unatoč tomu što je na Ksaverskoj cesti u Zagrebu kupljeno jedno imanje, do izgradnje doma nikada nije došlo, a svršetkom rata, u novoj državi, pitanje invalida pokušavalo se što više umanjiti. Predsjednica toga udruženja bila je također iz roda bistričkoga plemstva – Hellenbachovih, barunica Gizela Hellenbach, sestra baruna Dioniza Hellenbacha. Tijekom rata ovo je društvo bilo uključeno u brojne humanitarne aktivnosti na čelu sa svojom predsjednicom, najčešće na području Zagreba, ali je novčana sredstva prikupljalo i izvan Zagreba pa tako i na području stubičkoga kotara.

Gore lijevo: Slikar Viktor Šipek (Stubičke Toplice, 1896. – Zagreb, 1969.) Gore desno: Barunica Gizela Hellenbach (izvor: foto album obitelji Hellenbach) 52

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Doprinose za udrugu Zitin dom u novcu i robi dali su brojni Stubičanci. Zabilježeno je da su to u Stubici učinili Juraj Hanžek s 40 kruna, a Marko Hanžek, dr. M. Novosel i dr. Dragutin Senečić, dr. Mirko Dovranić i Stubička štediona s 20 kruna. Deset kruna su udijelili Petar Hanžek, Selima Steiner i Bogdan Drenovac. Ivka Fuerst, Pajo Tallan, Herman Žirovčić, Ferdinand Klein, Eugen Poljak, Ivan Kučaš, Vjekoslav Labaš, Mirko Kasumović, Leo Fuchs i Marija Boroša s 5 kruna. Četiri krune su dali dr. Adalbert Jurak i Dinko Slažić. Vjekoslav Jurak i Josip Haraminčić dali su 3 krune. Milan Hren, Milka Hren, Leopold Klasnić, Petar Skušić, Vjekoslav Vuđan, Stjepan Rihtarić, Ana Rihtarić, Ivan Ježić, Franjo Domitrek, dr. Eugen Chylak, Magda Rojko, N. Vlaisavljević sa suprugom donirali su po 2 krune. Po jednu krunu dali su Draga Sudar, Ana Semelmajer, N. Garapić, Šandor Hikec, Mirko pl. Ožegović, Hinko Schoenwald, Gjuro Repar i Mile Vukadinović.

Gore lijevo: Barun Dioniz Hellenbach (oko 1911.) Gore desno: Mons. dr. Mirko Dovranić, župnik u Donjoj Stubici od 1913. do 1937. 53

TEMA BROJA


Otkrivanje spomen-lipe u Stubičkim Toplicama Tijekom 1915. širom zemlje su se postavljale spomen-lipe. Nakon otkrivanja u Zagrebu i obližnjoj Mariji Bistrici, na blagdan Velike Gospe otkrivena je spomen-lipa i u Stubičkim Toplicama. Svrha postavljanja toga stabla, koje je dio slavenskoga naslijeđa, jest upravo u humanitarnoj ulozi. U deblo se zakucavaju čavlići koji se kupuju po određenoj cijeni i na taj način bi trebali poticajno djelovati na stanovništvo, da ih se što više istakne u toj humanitarnoj nakani. Prikupljeni se novac uplaćuje u humanitarne svrhe kao pomoć ranjenim vojnicima, ali njihovim siromašnim obiteljima. Na navedeni dan povodom otvorenja priređena je velika zabava. Od najuglednijih osoba pojavili su se: grofica Valerija Oršić, barun Vladimir Nikolić Podrinski sa svojim kćerima, barunica Ada Vranyczany, grof Kulmer mlađi, kotarski predstojnik Dill, javni bilježnik dr. Senečić, veterinar Steiner, stubički kotarski, ali i općinski službenici i iz susjednih općina. Gore: Razglednica Viktora Šipeka s motivom Stubičkih Toplica iz 1914. (Zbirka Kajkaviana) 54

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Spomen-lipu je posvetio domaći stubički župnik Mirko Dovranić. Nakon njegovoga posvećenja počelo se sa zabijanjem kupljenih čavlića. No tu nije bio kraj cjelokupne ceremonije, već je ona nastavljena uz prigodnu zabavu koja se održavala na kupalištu, pred kojim je bilo postavljeno pet paviljona u kojima su se prodavale različite stvari. Nije izostala niti umjetnička nota pa je tako mladi domaći umjetnik Viktor Šipek izložio nekoliko akvarela i razglednica stubičkoga kraja. Ponuđenim radovima nisu odoljeli poznati odličnici pa je tri slike kupila grofica Valerija Oršić, a nekoliko su radova kupili barun Vladimir Nikolić, supruga trgovca Weissa, veterinar Steiner, ali i mnogi drugi. Sva stabla su bila okićena hrvatskim trobojnicama od papira koje su načinila školska djeca. Uz upaljenu rasvjetu, vojna glazba je svirala cijelu noć, a red su čuvali domaći vatrogasci. Na kraju cijeloga programa izbrojana je sasvim pristojna svota od 1.500 kruna. Svemu tomu svoj poseban doprinos su dali i inženjer Grahor, koji je bio upravitelj kupališta Kaiser, ali i slikar Viktor Šipek, čija su se umjetnička djela prodavala u humanitarne svrhe. Ne treba zaboraviti niti brojne stubičke gospođe i djevojke koje su se međusobno natjecale u svojim kreacijama.

Zaključak Prvi svjetski rat je u hrvatskoj historiografiji vrlo slabo istražen. Još je manje istražena zavičajna povijest koja bi bila u vezi s tim, do tada najvećim ratnim događajem u ljudskoj povijesti. Stubički kotar, zbog blizine Zagreba, bio je zahvaćen raznim aktivnostima koje su pridonosile prevladavanju ratnih napora. Tako je i Stubica sa svojom bližom okolicom vrlo marljivo sudjelovala u opisanim akcijama. Prava je vrijednost u identifikaciji žitelja toga kraja koji su nesebično davali i trudili se prevladati sve izazove koje situacije poput ratnih nose sa sobom. I Z V O R I I L I T E R AT U R A • • • •

Hrvatsko pravo. Varaždin: Stranka prava, 1914. – 1918. Ilustrovani list. Zagreb: Dionička tiskara u Zagrebu, 1914. – 1918. Jutarnji list. Zagreb: 1914. – 1918. Zagorsko lice boga rata, katalog izložbe, Gornja Stubica: Muzeji Hrvatskog zagorja, 2014. • HDA, Unutarnji odjel Zemaljske vlade, IV B res • HDA, Zagrebačka županija 55

TEMA BROJA


Istinita priča iz Prvoga svjetskog rata Jasna Balaško Povijest često zaboravlja ljude i događaje koji se ne nalaze na glavnoj pozornici povijesnih zbivanja. Male i sekundarne teme kao što je obitelj, pojedinac, osjećaji i vlastiti doživljaji u većem su dijelu nevažne za povijest u cjelini. Ne treba tome prigovarati jer povijest ne može obuhvatiti svaku pojedinačnu sudbinu ili događaj. Službeno pisanje i učenje zadržava se na globalno važnim temama. Zahvaljujući časopisima, lokalnim entuzijastima ili civilnim udrugama, pojedinačne povijesti ljudi i mjesta ipak se bilježe. Da vrijeme i zaborav ne bi učinili svoje i mali ljudi ostali zaboravljeni, potrebno je zapisati njihove sudbine. Povjesničari, književnici i slikari često nam predočuju crtice iz života vojnika (njihove patnje na bojištima, ranjavanja, pogibije ili povratak kući) kroz svoja znanstvena, književna ili slikarska djela. Ipak, mnoge priče iz vojničkoga života često ostaju nepoznate ili manje poznate javnosti. Jednu takvu imali su Franjo Balaško (1881. – 1963.) i njegova supruga Matilda (1889. – 1961.) iz Zaboka.

Desno: Franjo Balaško u vojnoj uniformi (izvor: obitelj Balaško) 56

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


57

TEMA BROJA


58

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


….. Franjo je dočekao početak Prvoga svjetskog rata kao 33-godišnji obiteljski čovjek koji je s troje djece (Anđelom, Dragutinom, Zlatom) i suprugom Matildom živio na Balaškovom brijegu u Zaboku. Obitelj je razumjela nedaću koja je nailazila 1914., sa zebnjom očekivala početak mobilizacije i odlazak muških članova obitelji na front. Živjeli su u zajednici s još dva Franjina brata, i dok je Franjina obitelj uglavnom živjela od prihoda s vlastite zemlje, druga dvojica braće radila su na željeznici, odnosno na pošti. Franjo je također bio zaposlen na pošti u Zagrebu, a vojska ga je mobilizirala kao telegrafista. Nitko u obitelji ne sjeća se točno datuma kad je Franjo napustio Zabok i vojnim transportom otišao najprije za Budimpeštu, a kasnije za Galiciju. Iz tog vremena postoje samo njegove dvije fotografije: jedna u svečanoj uniformi, koja je snimljena vjerojatno početkom rata u Budimpešti, a druga snimljena u terenskoj uniformi 1918. na nepoznatoj lokaciji, koju je poslao kući da ga pamte ako pogine. Obitelj u Zaboku nosila se s ratom kako je nabolje mogla. Matilda je s ostalim ženama u obitelji osiguravala kakav-takav život svojoj djeci. Najteže trenutke proživjeli su između 1916. i 1918. Glad je bila česta gošća za obiteljskim stolom. Nije bila rijetkost da se kruh radio od kore drveta, žira ili strugotina s već oguljenih klipova kukuruza. Snahe bi najstariju djecu vodile u ured Hrvatskog radiše, nadajući se poslu koji će donijeti dodatnu zaradu. U doba najveće gladi i neimaštine 1917. pročulo se da franjevci nude najsiromašnijim obiteljima mogućnost da svoju djecu pošalju u udomiteljske obitelji ne bi li se spasili od gladi, no Matilda i ostale snahe nisu htjele ni jedno dijete odvojiti od sebe. Radije su same, iako vrlo teško, skrbile za njih; osim toga – blizina svakog djeteta značila je utjehu. Djeca su pomagala (koliko su mogla) na zemlji, a cijela obitelj je u sklopu crkve ili škole skupljala pomoć za vojnike na ratištu i za obitelji poginulih vojnika. Matilda je humanitarnoj akciji “Dadoh zlato za željezo” 1914. darovala svoj vjenčani prsten, a zauzvrat je dobila željezni s upisanim sloganom akcije. Isto su učinile i mnoge druge žene u Hrvatskoj. Misleći na svoje muževe i vjerujući da im tako pomažu, odrekle su se zlatnog prstenja – to su ionako bili samo simboli njihove povezanosti. Ona prava povezanost nije nikada nestala. Lijevo: Matilda Balaško (izvor: obitelj Balaško) 59

TEMA BROJA


Franjo je kao narednik u austrougarskoj vojsci prošao galicijsko ratište kao pripadnik zagrebačke 25. domobranske pješačke pukovnije. Osjetivši svu silinu rata na karpatskome ratištu gdje je izginulo mnogo austrougarskih vojnika i preživjevši višemjesečni udar ruskoga generala Alekseja Brusilova 1916., austrougarska se vojska povukla. Za svakoga preživjelog vojnika bili su to najteži dani provedeni na ratištu. Pokapali su se mrtvi, a živi nisu znali hoće li dočekati novi dan. Vladao je vječni strah da će biti uhvaćeni i odvedeni u rusko zarobljeništvo. Vojska se povlačila u unutrašnjost, prema zapadu. Većina poginulih suboraca pokopana je kod sela Glibvike i Sadžavi, a preživjeli su organizirali život u pozadini. Vladao je metež, glad i strah. Vojnici su raspoređeni u improvizirane barake i kuće lokalnih obitelji. Narednici su pokušavali napraviti liste poginulih i preživjelih, a oni kojima se nije znala sudbina, vodili su se kao zarobljeni. Nastojao se održati moral vojske koja je, očito, gubila rat. Radeći u pozadini, Franjo je nastavio svoj posao telegrafista. Svakodnevno je obavljao sve vojničke dužnosti: slanje i primanje izvještaja, prihvat ranjenih i bolesnih te organizacija transporta. Kao narednik bio je smješten u privatnoj kući. U ratom zahvaćenoj zemlji vojnici i civili proživljavaju iste strahove i dileme: strah od umiranja i strah od smrti u samoći – strah od ostajanja ili bježanja (ali kamo?). Strah! Strah od smrti koja će ih zauvijek razdvojiti od žene i djece kod kuće, strah da će poginuti, a njihova će se tijela naći u zajedničkoj grobnici bezimenih junaka ili razbacana po blatnjavim poljima Galicije; strah od zaborava i nestajanja tragova o njihovu postojanju koje će izbrisati suludi rat koji nisu htjeli. Vojska na rubu poraza ponekad pronalazi utjehu u bijegu od stvarnosti kroz piće; netko sklizne u ludilo, očaj ili dezerterstvo. Netko će strahove zatomljivati u sebi sve dok ga ne izlude i satru. Franjo je bio drugačiji. Isprva se borio protiv stvarnosti; gubio je tlo pod nogama dok nije prigrlio svoju sudbinu i nastojao se nositi s njom. Bilo je trenutaka u kojima je razmišljao kako se neće živ vratiti kući. Nastojao se prilagoditi. Stanujući u kući jedne Poljakinje, s vremenom je u njoj pronašao utjehu i spas od ludila i (samo) uništenja. Želja za životom nagnala ga je pronaći drugu obitelj. Bez laži, bez pretvaranja i skrivenih namjera, Franjo nije nikada tajio činjenicu da kod Desno: Lidija, Franjina kći iz Poljske (izvor: obitelj Balaško) 60

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


61

TEMA BROJA


kuće ima obitelj, zato nije ni počinio bigamiju nego ratnički preljub. Više od godinu dana dijelio je život s Ljudmilom, Poljakinjom iz Galicije. Život u pozadini ratišta odvijao se u neizvjesnosti i napetosti. Raspadom redova austrougarske vojske nastao je opći metež i nesnalaženje. Hrvati u selu skinuli su uniforme i u očekivanju neizvjesne budućnosti nastavili život radeći i brinući se za svoje obitelji. Razne vojske prolazile su njihovim selom Glibvikom. Nitko nije obraćao pozornost jesu li uniforme ruske, srpske ili njemačke. Svaka je vojska tražila i uzimala isto. Jedni su odnijeli vrijedne predmete iz kuće, drugi su odveli kravu, a treći poharali zalihe hrane. Kad bi na obzoru primijetili da dolazi vojska, seljani se nisu više pitali koja vojska ide – jer sve su bile iste. Bilo je još Hrvata u selu; neki su pristupali srpskim postrojbama i, promijenivši stranu, odlazili s pobjedničkim postrojbama u nadi da će tako brže stići kući. Ipak, selo je živjelo i preživjelo ratne dane. Neki hrvatski vojnici tamo su ostali zauvijek, ali ne i Franjo. Tijekom 1918., kad ni cenzura tiska ni lažne glasine s bojišta nisu više bile važne, svima je postalo jasno kakva je sudbina Austro–Ugarske i da je kraj. Franjo se morao oprostiti sa svojom poljskom obitelji s kojom je preživio najstrašnije razdoblje svog života i bez koje se nikada ne bi vratio kući. Bilo je to doba strahova i boli, ali i najsretnije doba – jer je ostao živ. Ljudmila je razumjela; znala je da ni ona ne bi preživjela da nije bilo Franje koji je brinuo i skrbio za nju cijelo vrijeme zajedničkoga života. Ispratila ga je na jedan od transporta za Budimpeštu, iz koje je bivši vojnik krenuo kući u Zabok, k svojoj obitelji. Franjina obitelj nije mu zamjerila preljub. Matilda i njegove starije kćeri nikad nisu pokazivale ljubomoru ili mržnju prema poljskoj obitelji. Znale su za nju, ali nisu rado o tome govorile. Franjo je dio svoje galicijske obitelji ponovno sreo nakon Drugoga svjetskog rata 1948. Nepoznati Poljak ušetao je u glavnu poštu u Zagrebu i počeo se raspitivati za gospodina, službenika Franju iz Zaboka. Franjo je radio na pošti u Jurišićevoj, ali 40-ih godina 20. stoljeća već je bio u mirovini. No na pošti je u to vrijeme radio njegov nećak Josip pa su službenici kojima se Poljak obratio potražili njega i predstavili ga neznancu. Poljak je Joži pokazao dvije fotografije koje je donio sa sobom: jedna je fotografija prikazivala Franju u vojnoj uniformi. Tu je davne 1918. poklonio drugoj supruzi, a na poleđini je bilo napisano njegovo ime, a druga fotografija je bila slika mlade žene, Franjine kćeri Lidije. Mladi Poljak bio je Lidijin suprug. Kao poljski 62

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Židov uputio se za Palestinu, a po želji svoje supruge Lidije, stao je u Zagrebu ne bi li pronašao njezina oca. Joža je nakon radnog vremena krenuo iz Jurišićeve zajedno s Poljakom na vlak za Zabok i doveo mladića na Balaškov brijeg. Franjo ga je ugostio, poželio je dobrodošlicu zetu, a cijela se obitelj skupila i pozdravila Poljaka. Susret se pretvorio u slavlje; nečija gitara našla se pri ruci pa se čak i zapjevalo. Bio je to nevjerojatan trenutak ushićenja, sjećanja, radosti i tuge. Sve se stopilo u kovitlac emocija koje su preplavile okupljene. Franji su kroz glavu prolazile slike rovova, blata, zime, buha u sivim dekama, telegrafa, komandi, dvorišta i putova u selu, topline Ljudmilina krila, lica susjeda iz Glibvika. Te 1948. u Zaboku se slavilo ujedinjenje njegovih dviju obitelji. Poljak nije dugo ostao u Hrvatskoj jer je žurio dalje u Palestinu, gdje je namjeravao zasnovati dom za sebe i Lidiju. Bio je zadovoljan što je pronašao njezina oca, ali ona ga sama nikad nije upoznala. Franjo nikad nije skrivao istinu od svoje žene Matilde, a istovremeno nije lagao ni drugoj ženi o sebi ili obitelji koja ga je čekala u Zaboku. Njegova kći u Poljskoj nosila je njegovo prezime i znala je tko joj je otac. Nije bilo tajni ni skrivenih motiva, samo potreba za nježnošću, zaštitom od usamljenosti, gladi i smrti. Ni Matilda ni Ljudmila nikad nisu zamjerile Franji njegovu drugu obitelj. Iako se dvije žene nisu nikada srele, bile su zahvalne jedna drugoj što su bile uz čovjeka kojeg su obje voljele, čovjeka koji je zahvaljujući jednoj i drugoj preživio i vratio se kući, pritom ne niječući ni jednu obitelj – ni onu u Hrvatskoj, ni onu u Galiciji.

63

TEMA BROJA


Stuo liet kak je počel Prvi vejliki rat Vera Grgac Ove lete je stou liet kak je počel Vejliki sviecki rat. Mi v hiže pri Biškupcu več skoram pedeset liet imamo sliku z Prvega rata. Kak i sama pamtim, a to je više od puol stuoletja, gledim tou sliku. Sliku je ma mama donesla ze Zagreba od familije Plemenčić. Oni su imali hižu v Crnčićeve vulice, blizu cirkve sv. Jeronima, pak kad su starci pomrli, hižu su prodali, a rezdelili sê koj je bile pokretne. Tak je moju mamu dopala slika, s tiem više koj je mama čude pout čula o našega dede Mikulice ratnem putovajnu. Reprodukcija je to vejlika 38x48 cm, a pod sliku je pisale: Tiroler Standschützer in I. Weltkrieg… ili tak nekak, nou bile se zdrobile stekle i ounda smo odrezali žouti papier i deli čisti nuovi… Sa sreča da se liepe vidi potpis slikara – Hubert von Zwickle1. Kak vidite, na slike su baš takvi soldati, znal je reči muoj deda, kak je i on bil i negvi kameradi. Poviedal je deda da su se oni pri sakem respelu, kapielice, krejpoutašu i cirkve reskrili (zvadili kape z glave), poklonili se i Bogu pomolili. 1  Hubert von Zwickle (Salzburg, 1875. – Beč, 1947.), austrijski slikar i grafičar. Studirao je na bečkoj Školi primijenjenih umjetnosti, bavio se i oblikovanjem pokućstva, mozaikom i ilustriranjem knjiga. (op. ured.)

Desne: Reprodukcija slike Huberta von Zwicklea 64

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


65

TEMA BROJA


Vrnemo se nazopet kak je rat počel. Zapisane je da je povod ratu bil atentat na AU nadvojvodu Franca Ferdinanda i negvu ženu Sofiju, 28. lipna 1914. v Sarajevu. Avstrija je Srbije poslala ultimatum da bouju ubojice soudili v Beču, a kak ovi niesu zate šteli ni čujti, Avstrija je 28. srpna objavila rat. Dva dane prie tega (26. srpna) narejena je mobilizacija za sê narode v Monarhije, pak tak i za Hrvate. Prisilne su unovačeni sî mouški v starosti od 18 do 50 liet. Na frontu su skupa poslani z iste hiže i otec i sin. Hiže su ostale prazne, tu i tam teri starec, žene i maleduobna deca. Bili su to dani i lieta pouni souzi, touge, zdvojnosti, nesmile i dešperacije… Sprva se mislile da bou rat fletne gotof, nou krv je sê više tekla i ratu se nie videle kraja. Veliju da je 1915. leta mrl Sveti Otec Papa Pio X. od touge koj nie mogel zastanoviti tulike prelievanje krvi. Lete dan poklam tega (1916.) mrl je i Kajzer Franc Jožef I. Istega leta vuojne ministarstve je naredile da se sem cirkvam zemeju zvoni, a da se ostavi same jene, nou fletne je poslana druga naredba i zeli su sâ zvona, prelejali je v topofske kugle s teremi su vubijali. Ounda je 1917. leta zavladala vejlika glad budouči da se sê respoložive pošilale na frontu. V štacune se nie mogle skoram niš kupiti, a nie bile niti penez, pak su ounda po cajtu uvedene aprovizacije s teremi su ravnale opčine i na malu meru su delili živež, tek tulike da se jedvice mogle preživeti. Aprovizacije su delili opčinari, ali su najprve nadelili sebe, tak bistrajnski kroničar piše da su aprovizacije pokrali domači opčinari, a da se oni ki su se vrnuli s fronte ne vladaju bogzna kak…, a da se nekteri ističeju kakti bezverci – komunisti. Naš plebanuš Lipovščak2 bil je kupil par pout grahorice i delil ludem koj su s tega pekli kruh. Ma majka3 mi je poviedala da su koruzu mleli z batulki koj bi se više namlele i od tega su pekli kruh. Mislim da je rekla da su to zvali tropine4?! Znala je majka reči da su tak bili gladni da bi bili drieve jeli (majka je imala 15 liet kad je rat počel, a doživela je 96.) i zate nigdar nie dala ni droftinicu kruha hititi, a če bi kemu kruhek opal naklu, moural ga je zdiči, spuhnouti, kušnuti i dale jesti! Iste to lete (1917.) su v Rusije vubili cara Nikolu II., a vlast su prevzeli 2  Josip Lipovščak, župnik na Bistri od 1889. do 1924. 3  Majka u značenju baka (lok. Bistra). 4 Tropine – suhi mljeveni trop pomiješan s brašnom i pečen.

66

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


komunisti (majka je govorila antikristi). Rat je bil gotov 1918. leta i nazaj su vejliki delili sviet. Avstrija je zgubila rat, a takaj i Hrvacka, Talijani su nam mam zeli Istru, puol Dalmacije i otoke… Nejgde sam prečitala da je v ratu bile 36 državi, da je potrošene 200 milijardi dolaru, da je mobilizierane 65 milijonu ludi, da je zginule 8,5 milijonu (potoučene), da je rajnene bile 21 milijon ludi, a zaroblene i nestale 8 milijonu. Sê skupa vubijene, rajnene i zgublene 37,5 milijonu ludi… Dragi Bogek, kulike touge, nesmile, jada i glada! I tak jošče jene zlo nie prešle, došle je druge. Združili smo se ze Slovenci i Srbijanci v nuovu državu i nazopet sê sponuova. Hrvati su bili poslani na mnuoge bojišnice: v Galiciju, Šleziju, na Soču, na Solunski front… Mnuogi se niesu vrnuli, ali je za sakega nestalega na opčinu i na faru došla osmrtnica da bi se zapisale v knige i dale na znajne i ravnajne rodbine. Čude Bistranu ostavile je kosti v strajnskem svietu za Presvietlega Kajzera. Bistrani su bili največ resporejeni v: ----

Zagrebačku 25. domobransku pješadijsku pukovniju K.u.k. infanterijsku regimentu br. 53 Kr. Ug. domobransku pješadijsku pukovniju br. 33.

V naše farne knige (župa sv. Nikole biskupa Bistra) v Matice (Stanje dušah – Status animarum) krej sakega imena onega ki je ostal ili zginul dopisane je da i de je to bile, vuz priležeči Izvadak iz imenika u ratu palih i u povodu rata preminulih hrv. – slav. pripadnika ‘’te i te’’ kraljevske regimente. Saki izvadek je službene potvrjen z štemplinem Zemaljske vlade – Odio za bogoštovlje i nastavu. Vuz ovakve štampane Izvadke, našla sam z rouku pisane Potvrde. Na jedne piše da je taj i taj – slavne zginul na polju časti. Nekteri su se vrnuli dimuo: pri nas v Novake Bistrajnske vrnul se 1921. leta Nikola Gjurin-Mikulajs, rojen 1891. On je bil šest liet zaroblen v RusiNa idućim stranicama: Lieve: Deda Nikola Grgac – Mikulica (oko 1960.) Desne gore: Diedin kojn Lisko Desne dole: Zafalu su Cvetkovi zbavili pri Majke Buože Bistričke de su se i slikali: soldat Joške, čača Martin i žena mu Antonija (Tonka). / Joško Cvetko (sedi z desnega kraja) i negov nadrejeni časnik, Čeh po porieklu. Slikali su se buogzna de, nejgde v Galicije! 67

TEMA BROJA


68

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


69

TEMA BROJA


je i od tam je donesel krivovierstve, tak su ounda pri nas govorili za sakega ki je bil druge vere od naše. Mikulajs je bil duobri čovieček, zgledal je kak Mičurin, imal je male očalice na nuosu i znal je ciepiti sadje. Mi jošče denes imamo stare jabuke i ruške f trnacu ke je on ciepil. A koj se tiče krivovierstva, Mikulajs i negva familija prešli su na adventizam, i jošče denes je tak. Vrnul se i muoj deda Mikulica – Nikola Grgac (1885. – 1969.); on je bil v Galicije. Bil je resporejen vu Zagrebačke 25. domobranske pješačke pukovnije. Dome je ostala majka i četiri komadi dece, diedini starci i vejliki grunt. Deda je bil na švarum linije5 i na fletne je vušel dimuo. Putuval je največ pešice i več na prtulet 1916. bil je dome. Pokle tega deda i majka su imali još truoje dece, muoj tata se rodil meseca siečna 1918., a pokle se rodile još dvuoje dece. Veruval je deda da mu same dragi Buog i Majkica Buoža Bistrička moreju pomoči da se živ vrne dimuo! Tak je i bile. Deda je vušel s fronte, douge je klamil po sakejake gudura pešice, a kak drugač, jerbo bi ga bili vlovili i nazaj poslali ili pak zaprli… Tak je putuval više od mesec dan. Na zajdnem je, ali se nemrem zmisliti koj je rekel de je to bile, mislim da v Hungarije, de je od nekakvega duobrega čoveka, teremu se je smilil kad je povedal kak je dome i de je sê bil, dobil kojna i na kojnu je deda dojahal na Bistru. Znal je reči da nie niš razmel koj mu je taj čovek govoril, a jednak tak zasigurne taj čovek nie dedu niš razmel. Nou sejene su se dopomenouli, imali su jen i drugi obitel i decu, i veruvali su v Boga. Tak je deda dobil kojna, ne pamtim koj je rekel je li temu čoveku dal kakov penez ili je same rekel od srca fala! Kojna je ounda na Bistre male duoj imal, same vlastelin Carion (negva čer se s piesi vojzila v kočije po Bistre), a kojne je imal i naš plebanuš Lipovščak i moj deda Mikulica! Deda je pokle bil kojnski mašietar. Deda je vušel brez puške, ali je v tuorbe donesel bajonietu i plosku. Plosku je deda imal naviek obiešenu na remenu kad je kosil; nejgda je vujne imal vine, nejgda vodu. Z bajonietu je osmikaval blate z cipelu i obrezaval cimu z repe i korejna. Bajoneta je bila zateknena pod čriep na kroveku spred pelnice. Ž nou je znal očistiti blatne škorne, potem je del sušit na krušnu peč, ounda skiefal z ribaču kiefu i namazal z vazelinem da nebi prepuščali vodu. Ocvetejne škorne v tere je hodil same k meše i na kotar v Stoubicu, deda je biksal s kuplenem biksem, a ounda zglancal z vounenem cajnkem tak da su se svietili kak špiglin. Saku zimu, da je bile cajta za spominek, deda nam je poviedal de je sê bil. 5  streljački vod

70

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Saku zimu! Točne sam več znala kak bou po redu zbrajal sela i grade. Bila sam mala pucica, niesam zapisala… Denes mi je žal! Poviedal mi je muoj drugi deda, Franc Biškupčev (1900. – 1974.), kak su na opčinu, a takaj i k plebanušu dohajali listi z glasi tere je s prodikalnice plebanuš čital i dal ludem na znajne i ravnajne. Največ su dohajale smrtovnice, tu i tam tera slikica. Naš pak opčinski pisar več pout je pisal preponiznu molbenicu Negvemu Veličanstvu, da bi se očinski smiluvali i dali dopuščejne koj bi se otec smeli vrnouti domuov na grunt, k žene, sušičave matere i gladne, gole, bose i grižave dece. Tak i tak na fronte je najstareši i srejdni sin, stopram jim se obrnoule devetnejste i dvajsetprve lete. Buogzna doklam su te molbenice došle, jesu li od opčinskega pisara bile otposlane na Kralevsku kotarsku oblast Nadleštvu za rat i je li je duoj to prečital? Odgovorjene nie bile nigdar! Z našega sela v ratu su ostali, niesu se nigdar vrnuli6: 1. 2. 3. 4. 5.

Heric, Franjo (21.3.1889. – 1916.), ostal na bojišnice Kolaković, Josip (25.5.1885. – ?), nestal Car, Stjepan (25.9.1889. – ?), nestal na ruske bojišnice Grgac, Rok (9.7.1866. – 1914.), nestal v ruskem zarobleništvu Grgac, Janko (2.7.1876. – 22.10.1916.), brat od Roka, zginul na ruskem ratištu 6. Grgac, Stjepan (31.5.1884. – 22.2.1916.), zginul na ratištu v Galicije 7. Musija, Štefan (23.9.1884. – ?), ostal na ratištu 8. Žagmešter, Štefan (1.11.1882. – 1917./18.), na povratku z bojišnice prešel je ne zna se kam 9. Biškupec, Josip (2.12.1879. – ?), ostal na bojišnice 10. Zorc, Franjo (20.10.1891. – 1914.), pal na bojišnice 11. Kurjan, Ivan (20.7.1879. – ?), nestal 12. Car, Nikola (20.6.1867. – 28.1.1917.), zginul na ratištu 13. Car, Stjepan (23.4.1875. – 31.12.1918.), zginul na ratištu 14. Bertak, Jakob (30.11.1886. – ?), nestal na bojištu 15. Družak, Ivan (6.6.1894. – 11.7.1917.), mrl v buolnice v Moskve 16. Družak, Rok (23.4.1874. – ?), nestal v Amerike 17. Flegar, Ivan (6.4.1884. – 20.5.1915.), mrl na bojištu 18. Špoljar, Franjo (23.12.1892. – 1918.), nestal na bojištu 19. Car, Petar (12.9.1881. – ?), mrl v Amerike 6  Podatki prepisani z farne knige Status animarum kak je zapisal plebanuš Josip Lipovščak.

71

TEMA BROJA


72

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


20. Špoljar, Stjepan (4.3.1892. – ?), nestal 21. Puzjak, Petar (25.12.1891. – ?), nestal, 1922. bil je v Mađarske… 22. Sedak, Petar (9.3.1893. – ?), nestal na bojištu. Prie par liet, kad sam išla v Klajnec, navrnula sam se v Dubrovčanu k familije Cvetko.7 Grunt familije Cvetko je zmed dvie ceste i vuz rieku – vodu Horvacku. Obr stare ceste je ciela reber brega, a vuz samu cestu mam sam zagledala starinske drevene respele okuol terega su cvele ruožice. Bile mi je odma čudne kak to da je respele krej ceste, a nigde blizu nie križajne. Respela su največ tam de se križaju pouti. Nou ounda sam videla da spod respetega Jezuša neke piše: v drievu je zdoubene V slavu Božju podigel C. Martin 1921. leta. Pokle su mi povedali da je Martin bil pradeda i da je respele napravil kad mu se z rata srečne, živ i zdrav vrnul sin Joške. Vuz Joška, Martin je z ženou Jagicu imal još dvie čeri, Veroniku i Malčiku. Joške je bil več prie rata ožejnen z Antoniju (Tonku) i imali su dejčeka, a pokle još četiri komade dece. Dopale mi se respele, a jednak tak i svedočanstve zafale Bogu koj se vrnul sin. Temu je prešle skoram stuo liet. Respele diendenes stoji, Cvetki se skrbiju zajnega, okuol respela cveteju ruožice i igraju se pucice Paula i Ema. Kad pucice – použice zrasteju, bouju znale da je pra-pradedek Joške bil poslan v Galiciju i da se živ i zdrav vrnul domuov (da nie bile tak, denes ne bi bile ni jene pucice), da je nihov pra-pra-pradedek Martin veruval v Boga i bil mu zafalen, a zafalu i zagovor je zbavil pri Majke Buože Bistričke kam su se išli pokloiniti kad se Joške vrnul z rata. Pucice jošče nejdeju škuolu, jena ima šest, a druga tri lieta, več sega znaju, furt neke spitavaju dedeka i babicu, čujem da znaju Boga moliti i popievati, a spred respela znaju znamen križa napraviti. Koj moremo, bili smo pod istu krunu, bili smo Evropa, je li ze svou vuolu ili ne! Denes je tak sejene. Več doug čas nie Joška, mrl je i negov sin Slavek 7  Mladen Cvetko je muoj šulkoliega, skupa smo v Zagrebu študierali.

Lieve: V naše farne knige (Župa sv. Nikole biskupa Bistra) v Matice, Stanje dušah – Status animarum krej sakega imena onega ki je ostal ili zginul dopisane je da i de je to bile, vuz priležeči Izvadak iz imenika u ratu palih i u povodu rata preminulih hrv. – slav. pripadnika ''te i te'' kraljevske regimente. Saki izvadek je službene potvrjen z štemplinem Zemaljske vlade – Odio za bogoštovlje i nastavu. / Vuz ovakve štampane Izvadke našla sam z rouku pisane Potvrde. Na jedne piše da je Janko Solenički 18. lipnja 1918. slavne zginul na polju časti. 73

TEMA BROJA


74

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


(Miroslav), a nouk Mladen z ženou i decou i svemi noukami čuvaju spomen slikice. Tak je ostal spomen i slikica (str. 69, dole) tera je ovekoviečila krigskamerade s kriglini i cigaretlinami v rouka, kriglini i kape su v zraku, cigaretlin v tuoze na stolu i v rouka zmed prstu. De su se slikali, nie poznate, poklam su se još jen cajt dopisavali… IZVORI • • • • •

Stanje dušah – Status animarum, Župa sv. Nikole biskupa, Bistra Memorabilije obitelji Grgac i Biškupec, Novaki Bistranski, Bistra Memorabilije obitelji Cvetko, Dubrovčan, Veliko Trgovišće Danica 2014., Književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 2013. Leksikon JLZ, A – Ž, Zagreb, 1974.

Lieve: V slavu Božju podigel C. Martin 1921. leta, sele Dubrovčan – opčina Vejlike Trgovišče. 75

TEMA BROJA


Tragom vijesti o ratnom odlikovanju Željeznim križem zagorskim domobranima Marijan Tenšek Početak Prvog svjetskog rata Hrvatska je dočekala kao dio Austro-Ugarske Monarhije. Brojni Hrvati sudjelovali su kao pripadnici postrojbi Monarhije u zajedničkoj carskoj-kraljevskoj vojsci u austrijskim landverima, u mađarskim honvedima i u hrvatskom domobranstvu. Povijest kaže da je neposredan povod za početak rata bio atentat na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. lipnja 1914. u Sarajevu kojega je izvršio Gavrilo Princip. Već nakon mjesec dana, krajem srpnja, diljem Monarhije provodila se mobilizacija stanovništva. Vojnici i časnici ispraćani su na prvu liniju bojišnice u pravom svečanom ratničkom raspoloženju i oduševljenju za rat. Kod svakog odlaska vlaka na kolodvorima su se uz suze rastanka zbivali dirljivi oproštaji s rodbinom i znancima. Uz hrvatske trobojke glazba je svirala vojničke koračnice i Lijepu našu. Sve je bilo okićeno cvijećem. Zanosni govori i pozdravi praćeni su junačkim klicanjima domovini i kralju Njegovom Veličanstvu Franji Josipu I. Svi su se nadali pobjedi i brzom završetku rata. Pravo lice rata još je bilo nevidljivo. Desno: Domobran S. Piljek, Ilustrovani list, br. 34, 1917. 76

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


83

TEMA BROJA


Početak Velikog rata nije mimoišao ni malo zagorsko selo Ciglenicu pokraj Svetog Križa Začretja. Ljeto godine 1914. ničim se nije razlikovalo od ranijih dugih, vrućih ljeta, a lipanjski sarajevski atentat nije poremetio miran život stanovnika Ciglenice sve do opće mobilizacije koja je uslijedila krajem srpnja te iste godine. Poziv za mobilizaciju dobio je i Slavko Piljek iz Ciglenice Zagorske, sin Filipa, rođen 2. rujna 1890., tada već oženjeni otac šestoro djece. Slavko je kao pekar bio raspoređen u intendantsku jedinicu 25. zagrebačke domobranske pješačke pukovnije. Pukovnija je iste 1914. bila uključena u 42. domobransku pješačku diviziju, poznatiju kao Vražja divizija. Taj naziv dobila je zbog svojih podviga i hrabrosti na istočnom bojištu. U njezinom sastavu bile su još 26. karlovačka, 27. sisačka i 28. osječka pukovnija. Svoj ratni put 25. domobranska pješačka pukovnija započela je na srbijanskom ratištu. Pukovnija se posebno istakla u žestokim borbama na Drinskoj fronti. U 25. domobranskoj pukovniji služili su još i Vlatko Maček, kasniji vođa HSS-a i Josip Broz. Pukovnija je sudjelovala u bitkama na Ceru, Kolubari i u Srijemu. Tijekom 1915. hrvatski domobrani borili su se u Bukovini, 1916. u Galiciji, a 1918. su bili prebačeni na talijansko bojište. Umjesto brze i lake pobjede, obiteljima su s bojišnica stizali telegrami s obavijestima o smrti njihovih najmilijih. Nezaobilazna rečenica je bila: Na bojnom polju za Domovinu junački poginuo. U Zagreb, Varaždin, Krapinu i druga mjesta slijevale su se kolone ranjenika, zarobljenika i izgladnjelih ljudi. Mnoge su škole pretvarane u bolnice. Zagrebački ILUSTROVANI LIST u 34. broju od 25. kolovoza 1917. na 704. stranici pod velikim naslovom Odlikovana momčad c. i kr. divizijske pekare br. 42. donosi tekst o vojnim odlikovanjima hrvatskih domobrana. Na 15 fotografija prikazani su vojnici koji su odlikovani za svoj dugotrajni i uspješni rad pred neprijateljem željeznim križem za zasluge na vrpci kolajne za hrabrost. Gotovo svi su se nalazili od početka rata kod c. i kr. divizijske pekare br. 42 na bojnom polju. Odlikovanje je dobio i naš Slavko Piljek iz Ciglenice Zagorske. Uz Slavka odlikovano je još sedam Zagoraca: Stjepan Kramarić iz Bednje, Josip Boršić iz Zagorskih Sela, Stjepan Cimić iz Hrašćine, Marko Knez iz Cvetlina, Gašpar Babić iz Ivanca i Vilim Bunjčec iz Velikog Trgovišća. Slavko Piljek iz rata se vratio živ. Gotovo da nije govorio o nedaćama i

78

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


TEMA BROJA


strahotama koje je vidio i proživio. Nije se dičio svojim vojnim odlikovanjem, Željeznim križem. A i taj se križ tijekom vremena negdje zagubio. U braku sa suprugom Marijom rođ. Peroš (1882. - 1946.). rođeno je čak trinaestoro djece: Katarina (1908.), Dragutin (1909.), Marija (1910.), Stjepan (1911.), Franciska (1913.), Frančeska (1914.), Ružica (1915.), Franjo (1916.), Branko (1919.), Slavko (1921.), Božidar (1923.), Ljudevit (1925.) i Anđela (1928.). Slavko je umro u svom domu 29. travnja 1953. Za razliku od Slavka, mnogobrojni njegovi ratni drugovi nisu se vratili svojim kućama i najmilijima. Nesretni hrvatski vojnici našli su svoj mir u ruskoj i talijanskoj zemlji, u dalekoj Galiciji i Bukovini. U masovnoj klaonici Velikog rata položili su svoje živote u slavu Habsburške Monarhije. Proteklo vrijeme izblijedjelo je njihova imena. Prvi svjetski rat trajao je od 28. VII. 1914. do 11. XI. 1918. godine. Sveukupno vojnih i civilnih žrtava na obje strane bilo je oko 17 milijuna mrtvih, a više od 21 milijun ranjenih. Nakon rata Europom je vladala epidemija gripe koja je odnijela još 20 milijuna života. L I T E R AT U R A • Ilustrovani list, Zagreb, 1917., br. 34., god. IV. • Status animarum, Župa Uzvišenja Svetoga Križa, Sveti Križ Začretje • Zagorsko lice boga rata, Muzeji Hrvatskog zagorja, Muzej seljačkih buna, Gornja Stubica, 2014. • Narod u nevolji, Veliki rat na varaždinskom području, Gradski muzej Varaždin, Varaždin, 2014. • A.D. 1914. Zapisi o ratu, Državni arhiv u Varaždinu, Varaždin, 2014. • Hrvatski leksikon, II. svezak, L-Ž, Naklada leksikon d.o.o., Zagreb, 1997. • Ante Nazor, Zoran Ladić: Povijest Hrvata, Ilustrirana kronologija, Multigraf d.o.o., Zagreb, 2003. • Hrvatska, Europa, Svijet, Kronologija, Novi liber, uredio Ivo Goldstein, Zagreb, 2002.

80

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Iz kulturnih zbivanja

Izložba Zagorsko lice boga rata Istraživanje Prvog svjetskog rata, koji se u europskoj historiografiji nerijetko naziva i Veliki rat, ostalo je tijekom trajanja Jugoslavije u sjeni istraživanja Narodno-oslobodilačke borbe. U Hrvatskoj su se stručnjaci ovom temom osobito nerado bavili, s obzirom da je Hrvatska u ratu sudjelovala na strani poraženih. Navedeno, ali i nesumnjiva važnost Prvog svjetskog rata za cijelo područje Hrvatske, uključujući i činjenicu da nakon rata Hrvatska izlazi iz jedne državne tvorevine – višestoljetne Austro-Ugarske Monarhije i ulazi u novostvorenu državu južnih Slavena, daje izučavanju ove teme posebnu težinu. Stogodišnjica izbijanja Prvog svjetskog rata bila je poticaj da se Veliki rat nađe u središtu istraživanja. Tijekom 2014. brojne su muzejske i arhivske ustanove odlučile organizirati izložbe na ovu temu, održava se niz znanstvenih i stručnih skupova te okruglih stolova, izašlo je više knjiga, digitalizira se građa, istražuju groblja, postavljaju spomen-ploče. U Muzeju seljačkih buna Gornja Stubica povodom ove velike obljetnice organizirana je izložba Zagorsko lice boga rata. Autorica idejne koncepcije izložbe bila je muzejska savjetnica Goranka Horjan, koja je zamislila izložbu koja bi kroz perspektivu mikrogeografskog područja Hrvatskog zagorja progovorila o globalnoj perspektivi svjetskog sukoba. Izložba, otvorena od 26. travnja do 30. lipnja 2014. u Galeriji Muzeja seljačkih buna, putem više od 300 izložaka dala je povijesni pregled zbivanja, kao i priče o pojedinim sudionicima ratnog vihora. Većina izložaka bila je iz privatnih kolekcija i po prvi put su bili izloženi javnosti zahvaljujući dugogo-

81


78

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


dišnjoj suradnji Muzeja s istaknutim poznavateljem hrvatske vojne povijesti Tomislavom Aralicom, koji je, uz predmete iz svoje zbirke, omogućio i izlaganje iz privatnih zbirki Borne Barca i Berislava Pervana te napisao opširne kataloške jedinice za izložene predmete. Svoje predmete za izložbu posudili su i Ivan Cesarec, Saša Dmitrović, Drago Kozina, Jerko Peštaj i Siniša Žnidarec. Izloženi su bili i predmeti iz Hrvatskog povijesnog muzeja, Gradskog muzeja Varaždin te Dvora Veliki Tabor i Muzeja seljačkih buna. Sastavni dio izložbe bila je i projekcija na kojoj je bilo moguće vidjeti veliki broj fotografija nastalih u ratu. Izložba koja govori o ratu najčešće prije svega pokazuje oružje pa je tako bilo i u ovom slučaju. Na izložbi je bilo moguće vidjeti i vatreno i hladno oružje, a u katalogu se mogu naći brojne zanimljivosti o pojedinim modelima oružja. Bitan dio ratovanja bila je i vojna oprema, a s nekim su predmetima povezane i osobne priče. Rat je uvijek i vrijeme za dodjelu različitih odlikovanja koja nisu uvijek govorila o pozitivnom ishodu za njihove nositelje. Medalje ujedno pokazuju da je i na ovom području nedostajalo pravde: obični vojnici za zasluge dobivaju priznanja koja ne samo da su od lošijih materijala, već su i lošije izrađivana. Na izložbi je bilo moguće vidjeti i dijelove odora koje su nosili vojnici te različite dodatke koji su predstavljali oznake postrojbi. Osobita zanimljivost izložbe bila je kolekcija značaka s vojnih kapa kroz koje se moglo dobiti uvid u hrvatske postrojbe. I kape i oznake najavile su i stvaranje nove države pa se tako na izložbi moglo vidjeti i kapu tanjuraču vojske Narodnog vijeća Države SHS. Izložene ratne dopisnice govore o životu na frontu: mole se paprike i čvarci, šalju se kušleci, javlja se o dopustu. Razni kipovi, albumi, vaze i drugi predmeti služili su, prije svega, za prikupljanje sredstava za stradale vojnike. Na litografiji Portreti osoba zaslužnih u Svjetskom ratu susreli smo i Gizelu barunicu Hellenbach, predsjednicu udruge Hrv. Zitin dom, iznimno aktivnu u humanitarnom i društvenom životu tadašnje Hrvatske. Zitin dom prvo je društvo osnovano u Zagrebu za vrijeme Prvog svjetskog rata, a cilj mu je bio gradnja doma za veterane koji su radno

Lijevo gore: Augustin Cesarec (Benkovec, Petrovsko kraj Krapine) nakon ranjavanja 1917. na dopustu sa suprugom Veronikom (priv. vlasništvo Ivana Cesarca) / Filip Horvatić iz Ljubešćice (kotar Novi Marof ), poginuo na srpskom bojištu 1914. (priv. vlasništvo V. Horvatić-Gmaz) Lijevo dolje: Postav izložbe Zagorsko lice boga rata 83

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A


80

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


nesposobni, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Do izgradnje nije došlo iako je Zitin dom tijekom rata organizirao zaista raznovrsne akcije za prikupljanje sredstava. Kroz pisanje tiska, ali još više kroz karikature, izložba je pokazala kako se mijenjalo raspoloženje stanovništva. Tisak dobro pokazuje promjene ne samo raspoloženja, nego i okruženja. Na području Hrvatskog zagorja nisu se vodile ratne operacije, no to ne znači da se nisu osjetile posljedice rata. Prije svega, naravno, muško stanovništvo podlijegalo je mobilizaciji. U početku, narod pozdravlja rat, svečano ispraća svoje vojnike i kliče caru. Na početku rata u Zagrebu i Zagorju nije se uočavalo da rat stvara neke posebne probleme. Prigodni događaji su se slavili raskošno kao i uvijek, a kazališta, koncerti i kina bila su puna posjetitelja, kao i kavane i gostionice. U tisku se malo piše o stanju izvan velikih gradova, ali se može zaključiti da je do prvih obavijesti o smrti i pojave prvih ratnih zarobljenika sve teklo uobičajeno pa se ni dame nisu odricale raskoši u odijevanju. Osim toga, očekivalo se da će rat brzo biti gotov. No redarstvene mjere zabranjuju okupljanje ljudi na ulicama i besposličarenje, a kasnije se uvodi i stroži policijski sat. Društveni život bio je obilježen dobrotvornim akcijama izdavanja prigodnih predmeta te kulturnozabavnim i sportskim priredbama. Ipak, prvi ranjenici u Varaždinu se pojavljuju vrlo brzo. Stanovništvo prikuplja novac i materijal za potrebe Crvenoga križa, a prikuplja se i nakit za stradale – daje se zlato u zamjenu za željezo. No, ljeti 1916. građani su se već pomalo zasitili i materijalno iscrpili. Kako je rat odmicao sve više se javljaju priče o ratnim zarobljenicima, gladi i neimaštini, a gotovo svakodnevne su i vijesti o samoubojstvima. Izložene novinske vijesti i karikature pokazale su te mijene kroz ratne godine. Uz izložbu je izdan opširan katalog s tekstovima Goranke Horjan, Kierana Burnsa, Filipa Škiljana, Vlaste Horvatić-Gmaz i Nadice Jagarčec. Goranka Horjan piše o svojoj koncepciji izložbe i poveznicama između stanja u Europi prije sto godina i danas te donosi neke obiteljske ratne priče. Kieran Burns daje europsku perspektivu izložbi i piše o sjećanju na rat u različitim zemljama. Tekst Vlaste Horvatić-Gmaz govori o odjecima rata u literaturi – o ratnoj prozi, ali i prozi nastaloj u ratu vezanoj uz Hrvatsko zagorje, bilo temom ili pak porijeklom autora. Osim Krleže, javljaju se tu i potomak grofovske obitelji, novinar i publicist Juraj Oršić Slavetički, Boris Kiš Šaulovečki, još jedan pripadnik stare plemićke obitelji, Viktor Kralj, ali i Pavle Gregorić, poznatiji nam možda iz Drugog rata te Milka Pogačić, koja piše iz pozicije humanitarke i pedagoginje. Tekst završava osvrtom na suvremeni roman Viktora Pucka. 85

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A


Opsežan povijesni prikaz daje dr. sc. Filip Škiljan. U prvom dijelu teksta upoznaje nas s globalnom slikom: atentatom na prijestolonasljednika Ferdinanda, početkom rata, ulaskom pojedinih zemalja u rat, stanjem na ratištima i raspadom Austro-Ugarske Monarhije te ratnom bilancom. Drugi dio povijesnog prikaza govori o Hrvatskom zagorju u ratu: pisanju o atentatu, ranjenicima, poginulima i nestalima, posljedicama rata, odlikovanjima, pomoći ratnicima na ratištu, ratnim zajmovima i zarobljenicima, evakuircima, prisutnosti rata u svakodnevici, gladi i neimaštini, rekvizicijama, bolestima i dezertiranju. Tekst završava smrću jedne i rađanjem druge države te najtežim posljedicama rata – ljudskim gubicima. U tekstu naslovljenom Tragovi Prvog svjetskog rata u opusu Đure Prejca Nadica Jagarčec obnavlja sjećanje na Desinićanina koji je svojim glazbenim djelovanjem unio malo vedrine u ratne dane u kojima nastaje i njegova poznata pjesma Vu plavem trnaci. Pišući kataloške jedinice za izložene predmete iz privatnih zbirki, Tomislav Aralica obradio je oružje i različite druge predmete vezane uz vojsku. Dobrim poznavanjem teme i donošenjem zanimljivih detalja, Aralica nam približava sliku rata iz perspektive vojne povijesti. Posebnu vrijednost katalogu daju mnogobrojne ilustracije. Izložba Zagorsko lice boga rata svakako nije dala sve odgovore na pitanja o sudbini Hrvatskog zagorja u ratu, ali je dobar početak jedne neispričane priče. Upiti koji su stizali tijekom trajanja izložbe pokazuju da postoje brojna neodgovorena pitanja o sudbini ljudi toga vremena na koja i mi možemo pomoći pronaći odgovore.

Vlatka Filipčić Maligec

86

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Literarni dio natječaja LiDraNo 2014. Krapinsko-zagorske županije Na ovogodišnji literarni dio natječaja LiDraNo na razini Krapinsko-zagorske županije pristiglo je pregršt sjajnih radova tako da je prosudbeno povjerenstvo (Vlasta Horvatić Gmaz i Hrvoje Kovačević) imalo uistinu težak zadatak odabrati najbolje. Krenimo od osnovnih škola. Tematski, stilski i izričajno radovi su bili raznoliki. Mladi su se autori bavili zavičajem, vlastitom svakodnevicom, promišljanjem života, odnosima s bližnjima, posebno trećom generacijom, prirodom u svim elementima utjecaja na naše živote, socijalnom i egzistencijalnom tematikom. Većina je radova pisana na standardu, no ni dijalekt nije zapostavljen pa se slobodno može reći kako u okvirima Krapinsko-zagorske županije LiDraNo ima značajnu ulogu u očuvanju jezične tradicije. Preživite ako znate (Mateja Lisak, 8. razred OŠ Marija Bistrica, mentorica: Melita Petriš Banovec) priča je koja se bavi poveznicom iskonskih zakona i ovih naših, svakodnevnih. Tema je vječna, a zaključak blizak svim tinejdžerima – želim biti sokol, želim biti predator. Ne želim biti plijen. U tome nema ništa loše. Dapače, to svi želimo, ali većina nas ne nalazi način da to prizna. Život piše priče (Amalija Petric, 8. razred, ista škola, ista mentorica) briljantna je priča. Autorica uspijeva oslikati vlastiti život s nekoliko brzih, snažnih poteza kistom, bez gorčine, bez porote koja bi donosila sud; naizgled ravnodušno, a opet tako da se čitatelj dugo ne može oporaviti od onoga što ga je snašlo. Amaliju ne zanima mišljenje nas odraslih, ona samo iznosi literarno savršeno oblikovane činjenice. Mi odrasli smo ti koji se moramo zamisliti. 87

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A


Ima, ima riječi koje se ne mogu izgovoriti (Kaja Javorić, 7. razred OŠ Hum na Sutli, mentorica: Ivana Novak) mudra je pjesma o komunikaciji. Tema je to vječna i suvremena. Nakon što je pročita, čitatelj poželi porazgovarati s nekim s kim već dugo nije. Budi kiša sve što u nama drijema (Noa Jagečić, 7. razred OŠ Oroslavje, mentorica: Vesnica Kantoci) prekrasan je primjer ambijentalne poezije. Posve je prirodno zaspati čitajući tu pjesmu, pogotovo ako vani pada kiša. V bakine hiže (Monika Brčić, 8. razred OŠ Lobor) jedini je uradak među onima koji “idu dalje” pisan na dijalektu. I možda najkvalitetniji. Monika ni u jednoj rečenici ne spominje kako voli svoju baku. Svoju nam ljubav pokazuje opisujući naizgled nevažne pojedinosti, nudi nam mozaik koji moramo složiti u prekrasnu toplu jesenje večernju sliku. A bakica nas na kraju nagradi time što zaspi. Blago njoj što ima takvu unuku. E, sada prelazimo na srednjoškolske radove. A među njima ima doista sjajnih. Bio sam u povjerenstvima koja su se bavila uradcima renomiranih književnika, a neki od ovih radova u toj bi konkurenciji prošli bez problema. Na žalost, mogli smo odabrati samo dva. Ta je zima bila duga i hladna (Sandra Petreković, 1. razred SŠ Zlatar, mentorica: Martina Sviben) prvi je od njih. Nakon intrigantnog naslova, odmah u prve dvije rečenice autorica demonstrira nadarenost koja joj omogućuje briljantnu lakoću pisanja. A tema je izuzetno teška. Djevojčica je nestala, ne znamo što joj se dogodilo, autorica se time i ne bavi, nego je usredotočena na osjećaj krivnje koja izjeda prijateljicu žrtve zato što je nije pričekala nakon škole da se skupa vraćaju doma. Pri tome dubinu tragedije uspijeva prikazati suptilno opisujući raspoloženje glavne junakinje. Upravo je nevjerojatno da je autorica tek prvi razred srednje škole. Djed (Lea Hlad, 4. razred SŠ Oroslavje, mentorica: Karmela Šafarik-Todorović) je priča o tome kako voljeni djed postaje starac. Autorica to opisuje bez patetike, baveći se naizgled usputnim pojedinostima, a opet snažno i uvjerljivo. Te pritom istovremeno progovara o vlastitom odrastanju, zrelo, promišljeno, pismeno, postižući slojevitost u okviru kartice teksta. Moram spomenuti i prekrasnu ljubavnu pjesmu Te maglovite noći (Iva Sviben, 2. razred SŠ Zlatar, mentorica Ivančica Tomorad) koja se poetičnom zrelošću može uklopiti u bilo koju smotru poezije recentne produkcije u nas,

88

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


te priču koja analitički promišlja našu svakodnevicu, Svijet s tisuću lica (Josip Čekolj, 1. razred Gimnazije Antuna Gustava Matoša, Zabok, mentorica Nikolina Tuđa Svečak). Dakle, radovi pristigli na ovogodišnji LiDraNo dokazuju kako u našoj županiji ima literarno izuzetno nadarene djece. Neki od njihovih radova idu na državno natjecanje, od sveg srca im želim da se i na toj razini nametnu, no mislim da bi bilo jednako lijepo kada bi svi dobili priliku za objavljivanje i u medijima kako bi svoje umijeće predstavili široj javnosti. Hrvatsko Zagorje tome daje svoj doprinos.

Hrvoje Kovačević

Mateja Lisak, 8. razred OŠ Marija Bistrica Mentorica: Melita Petriš Banovec

Preživite, ako znate! Nebo plavo, samoća maglovita. Leti sokol u potrazi za sobom. Srebrno mu perje sjaji na suncu dok prema visini hita. Crne oči u širokom spektru tlo vide, a srce tuče kao bubnjar po svom instrumentu. Ubojit um smišlja nove spletke, sprema se za lov. Crna duša ravna poput slavonske ravnice, leži tamo u njemu. Kao magla siva. On živi smrt. Ugledao ga je. Slastan plijen što se kreće. Poletio je, uhvatio ga i ubio. Sokol je ulovio miša. Promatrah ga tako začuđena tom veličanstvenošću i zgrožena okrutnošću. Tako izvanredno, a opet okrutno biće. Podsjeća me, dok ga tako gledam, na ljude. Na izvanredne, a okrutne. Na veličanstvene i sposobne, a ravnodušne. Viđam ih svakog dana. Nije ih lako uočiti. Svi su oni nasmiješeni ljudi koji te pozdrave i nastave dalje. A unutra, u njima, skriva se nešto puno gore. Tuga, bol, ogorčenost, ljutnja, ravnodušnost. Sve to ljudi dobro sakrivaju. Kao zmija noge. Prilagode se, kao kameleoni. Uklope se u prostor misleći da su nezamijećeni. I onda recite da ljudi nisu kao životinje! Nisu. Puno su gori.

89

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A


A sokol? I on je tu negdje, čeka svoj plijen. Svi mi imamo sokola. Ili nam donosi plijen, ili mi to postanemo. Gledam tako u tu životinju i razmišljam. Gdje li je moj sokol? Možda ga nema, no to ne bi imalo smisla, zar ne? Da, nema ga, no doći će. A ja? Ja ću ga čekati.

Amalija Petric, 8. razred OŠ Marija Bistrica Mentorica: Melita Petriš Banovec

Život piše priče Ja sam Amalija. O životu malo znam, ali znam da piše priče. Evo jedne. Rođena sam u Petrovoj bolnici u Zagrebu, 28. siječnja 2000. Bila sam teška 3600 g i nisam imala kose sve do svoje prve godine. Svi su mi se radovali, a pogotovo, ne biste vjerovali, moja sestra Veronika. Pripremili su veliko slavlje koje je pokvarila policija dolazivši čak tri puta. Pretpostavljam da je u zapisniku pisalo “remećenje javnog reda i mira”. Do svoje treće godine živjela sam u Podgorju, u blizini bake. Imala sam pse Vučka, Lorda i Majku (kuja se zvala Majka jer je imala četiri mala štenca). Imala sam i puno mačaka, barske kornjače koje smo našli na travnatom dijelu dvorišta, te pastrve koje su živjele u bazenu iskopanom u zemlji. Kada sam navršila tri godine, preselili smo se u Mariju Bistricu. Veronika se odmah sprijateljila sa susjedom Anjom, a ona nas je upoznala s ostalim društvom. Igrali smo svakakve igre, skakali po blatu, igrali se lovice i graničara. Godinu dana kasnije, točno do mene, doselila se jedna djevojčica. Imale smo zajedničko dvorište pa je bilo suđeno da se jednom sretnemo i upoznamo. Ona je bila vani i pisala je po betonu, igrala je igru školice. Nisam htjela da bude sama. Izašla sam van iz kuće i pridružila joj se. Rekla je da se zove Tamara. I ja sam se predstavila njoj. Pozvale smo Veroniku i počele se družiti. Prijateljstvo je rođeno. Sjećam se da nam je njen tata zimi radio tobogane od snijega, a ljeti smo zajedno skakale po dvorištu, hodale po cesti u gaćama i izmišljale razne igre. Imale smo četiri godine i bile smo bezbrižne. U toj dobi sve je tako lako. 90

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Jedne večeri, kada mi je bilo šest godina, mama, tata, sestra i ja zajedno smo gledali televiziju. Odjednom je tata ustao i krenuo prema vratima. Veronika i ja uplašeno smo ga pitale kamo ide, a mama je rekla da više nećemo živjeti skupa. Bila sam šokirana i zbunjena. Suze su mi navrle na oči, pokušala sam ih zaustaviti, ali nisam mogla. To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu i nikada ga neću zaboraviti. Iste sam godine krenula u školu i upoznala još mnogo prijatelja. U drugom smo se razredu Tamara i ja počele družiti s Marijom i bile smo nerazdvojne, a u trećem razredu nam se pridružila i Darija. U toj dobi više ništa nije lako, ali uz prijatelje sve se lakše podnosi. Ja to znam. Jednoga dana, na vrata je došao čovjek po imenu Miroslav i mama je rekla da je to njezin novi dečko. Odmah smo ga prihvatile i jako smo se zbližili. To je bilo razdoblje u kojem se dugo nisam čula s tatom i njegovom stranom obitelji. Svaki vikend išle smo u Sisak kod Mire. On ima kćer Valentinu i sina Renata. Tamo nam je bilo stvarno lijepo, osjećale smo se kao kod kuće. Početkom petog razreda išle smo s tatom na Kalvariju i saznale smo da je njegova cura Suzana trudna. Nisam znala što kazati, što osjećati… Ipak, bila sam sretna jer obožavam malu djecu. Tako se 12. studenog 2011. godine rodila djevojčica Janica, moja sestra. Pri kraju šestog razreda mama i Miro su prekinuli. Koliko god sam ga voljela, nekako mi je bilo drago što su prekinuli jer sam htjela biti malo kod kuće s prijateljima. Tada je moja mama počela redovito moliti, ići u crkvu i čitati Bibliju. Božja riječ toliko ju je nadahnula da je jednoga dana nazvala tatu i rekla mu da mu je sve oprostila. Počeli su normalno komunicirati. Sada se ponašaju kao prijatelji. Tata nekada dođe k nama, a nekada mi k njemu. Mama se odnosi prema Janici kao da je ona njezino dijete. Znam da moji roditelji više nikada neće biti zajedno, ali tako je možda i bolje. Sada barem razgovaraju kao prijatelji i zajedno idemo u šoping. Janica me zove seka Amajija, Veroniku seka Jonika, a mamu teta Žema. Uživamo kad smo zajedno i radujemo se danima provedenim skupa. Shvaćam da sam u dobi kad sve izgleda teško, ali zapravo nije. Život sam piše priče. Pitanje je samo hoćemo li biti jedini lik u priči ili ćemo dopustiti i sporednim (ne manje važnim) likovima da zauzmu svoje mjesto. Uz prijatelje i obitelj, sve izgleda lakše i sretnije. Ja to znam.

91

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A


Kaja Javorić, 7. razred OŠ Viktora Kovačića, Hum na Sutli Mentorica: Ivana Novak

Ima, ima riječi koje se ne mogu izgovoriti Ima, ima riječi raznih: Lijepih, tužnih, praznih… Riječi grube mogu biti, Nekoga usrećiti ili rastužiti. Riječi su čudne i jasne, Ponekad su tihe, ponekad glasne. I teške riječi biti mogu; Bolne – ko kad slomiš nogu. Ima, ima riječi koje Se ne mogu izgovoriti Jer od previše riječi Možeš se umoriti. Ali kad ponestane riječi, Prepusti se sreći I tišinama plovi Dok te zvuk ne ulovi.

92

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Noa Jagečić, 7. razred OŠ Oroslavje Mentorica: Vesnica Kantoci

Budi kiša sve što u nama drijema Dok pljušti kiša, Sve drugo se stiša, Tijelo brzo se smiri I tada se lakše žmiri Zadovoljno slušam njen šum… Ljubav u meni probudile su kapi kiše… I želju za poljupcem I čežnju za pogledom I strepnju… I nemir… Osmijeh i ljubav u kapima kiše… Pssst, o tome ipak moram malo tiše…

Sandra Petreković, 1. razred SŠ Zlatar Mentorica: Martina Sviben

Ta je zima bila duga i hladna… Da… izuzetno duga i hladna. Okrutna, negostoljubiva zima. Od onih kojima se ne raduješ. Tek je svitalo kad je Kristina krenula u školu. Vjetrom nošene snježne pahulje padale su po njenom blijedom licu i gustoj kosi. Obrazi su je pekli od hladnoće. Nespretno je navukla rukavice i ugurala ruke u džepove. Možda i nije bilo toliko hladno. Možda ju je samo prolazila jeza. Nije ni čudo kad mora sama kilometrima hodati po mraku. Znala je da će se uskoro razdaniti, no nije joj bilo svejedno, iako su se Mjesečeve zrake odbijale od snježnog

93

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A


pokrivača i mogla je bez problema uočavati stvari oko sebe. Ali baš zbog toga, sve je bilo nekako još jezivije. Prestala je razmišljati o tome i osluškivala je potmuli, daleki, prijeteći šum vjetra. Sjetila se zašto voli zimu. Uspjelo joj je i kada je konačno zaboravila na strah, spazila je i prigušene naznake sunca. Nije imala mnogo prijatelja. U stvari, družila se samo s Marinom koja je bila vedra i pričljiva. Pomalo djetinjasta. Čak i naporna. Kristini to smeta. Voli biti u društvu starijih. Nije tipična školarka koja bi se najradije ispisala iz škole i ostatak života provela promatrajući s prijateljicama “zgodne” dečke. Jako je voljela školu, čitanje, učenje, otkrivanje novih stvari. Željela je puno toga postići u životu. Studirati medicinu ili pravo, napisati knjigu, puno volontirati i pomagati ljudima. Svakako je željela znati što drugi ne znaju! Nije imala zajedničkih tema sa svojim vršnjacima. Jednostavno joj nije bilo mjesto tu gdje je. Živjela je u malenom gradiću gdje svatko svakoga poznaje. Siguran kraj. Ljudi nisu zabrinuti jer se dotad ništa loše nije dogodilo. I baš toga dana Kristina je bila loše volje i nije joj se dalo čekati Marinu, iako su se dogovorile da će zajedno ići kući. Marina se boji mraka. A sad još i te popodnevne aktivnost zbog pripreme priredbe. Ujutro nastava, popodne opet drmbanje u školi. Neće, baš neće, čekati Marinu. Dosadila joj je njezina brbljavost. Uopće joj se nije dalo petnaest minuta slušati o nekom tamo dečku koji ima duboke plave oči i jamice u obrazima, a jakna mu savršeno stoji. I ne razumije čega se Marina toliko boji. Pa kuća joj je udaljena svega kilometar od škole, a ona mora po mrklom mraku pješačiti sat vremena. Odlučila je krenuti dok još nije mrak. Činilo joj se da se vrijeme mijenja, premda je bilo hladno i snježno. Zahladilo je kao nikad do tad. Čudno i neobjašnjivo. Ili je to samo nešto u njoj. Odnekud se pojavio strah koji ju je potpuno preplavio. Počela se tresti. Znala je da nešto nije u redu. Potrčala je. Kući je došla crvena i zadihana. Otac i majka su bili previše udubljeni u gledanje vijesti pa nisu to ni primijetili. Bilo je već kasno pa je legla u krevet, ali dugo nije mogla zaspati. Sanjala je Marinu kako je doziva u pomoć. Opet njezine noćne more. Dugo je čekala zvuk budilice i kad je konačno zazvonila, ustala je, spremila se i krenula u školu. Još je bilo mračno. Bez mjesečine. Znala je put već napamet, a i slijedila je tragove u snijegu. Osjećala se umorno i zabrinuto. Ili samo umorno. Udubila se u misli i nije ni primijetila kuda hoda ni koliki je put prešla.

94

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


... Kristina nije plakala. Nije mogla. Što se dogodilo s Marinom nitko nije znao. Kristina se mjesecima nije oporavila. Slabo je jela i spavala, rijetko je dolazila u školu, pokvarila je ocjene. Više nikad nije bila ona ista. Sebe je okrivila za Marininu smrt i nikad si nije oprostila. Ta je zima bila duga i hladna, a srca nekih ljudi zauvijek je okovala ledom.

Lea Hlad, 4. razred SŠ Oroslavje Mentorica:Karmela Šafarik-Todorović

Djed Nekada sam trčala livadama bez briga i stresa, a jedini moj strah bio je mrak ili babaroga… Nekada je Božić imao potpuno drugačiji miris, a snijeg je ostavljao poseban trag na mojim promočenim čizmicama… Nekada je čokolada bila slasnija, polica s knjigama mnogo viša, crtani filmovi zanimljiviji, a mamine cipele prevelike… Danas mi je soba premalena, kolači debljaju, blagdani su vrijeme pospremanja, snijeg je premokar, a sve su mi knjige nadohvat ruke. Ja sam odrasla, a On je ostario. Danas je moj najveći strah – izgubiti Njega. Djed i ja bili smo najbolji prijatelji, učitelj i naučnik, nerazdvojni, zaljubljenici u prirodu. Cijele dane provodili bismo zajedno, gdje god bi bio on, pojavila bih se i ja – njegova sjena. Voljela sam gledati kako popravlja potrgane i pokvarene predmete, čvrstim i odlučnim korakom prelazi preko dvorišta, snažnim rukama zamahuje sjekirom. Vidio je sve, razumio sve, znao sve, bio je nepogrešiv i nepobjediv. Uz njega sam učila mnogo o životinjama i poljoprivredi, a svaki dan bio je ispunjen igrom i smijehom. Dao bi mi da nahranim svinje, mazim zečeve i dajem sol kozama, gledajući me blagim pogledom odobravanja. Moj djed oduvijek se doimao čvrstim čovjekom, namrgođena čela, gustih

95

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A


crnih obrva i dubokog tamnog pogleda. Ponekad bi rekao i nešto što nije htio, a ponos bi ga spriječio u priznanju da je pogriješio, ali u njegovom srcu bujala je ljubav koja nadmašuje najviše planine i najdublja mora. Zajedno smo kosili travu, vozili traktor te svaki dan gledali sapunicu u podne (ja sam čitala prijevod naglas). Bio je najbolja teta u vrtiću i moj najdraži prijatelj. Primio bi me za ruke i vrtio, vrtio dok mi se ne bi zavrtjelo u glavi, a dvorište je odzvanjalo mojim smijehom. Sada sam odrasla, a on je ostario. Nikad ne posustaje i nikad se ne predaje. Poput velikog hrasta usred oluje. Oči mu i dalje svjetlucaju mudrim mladalačkim sjajem. Kosa mu je danas potpuno bijela, poput pahulja snijega koje su me nekad toliko veselile, dokaz njegova sedamdesetdvogodišnjeg životnog iskustva. Jedino što ga odaje njegov je nesiguran hod, uvijek oslonjen na nešto. Ne volim ga gledati takvog, znajući kakav je bio prije, ali isto tako znam da me njegova ljubav nikad nije napustila iako sam je možda s vremenom zapostavila. Jedan je od ljudi koji su me postavili na noge i nikada neću zaboraviti naše bezbrižne trenutke. Djede, znaj da te puno volim. Za mene ćeš uvijek biti najveći i najsnažniji čovjek na svijetu!

Iva Sviben, 2. razred SŠ Zlatar Mentorica: Ivančica Tomorad

Te maglovite noći te maglovite noći dahom smo oblikovali u čeznutljive poglede prešućene riječi i sve je bilo kako treba biti; hladna zemlja tamno nebo i tamo neki tuđi ljudi 96

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


a ja ću stvarnost opet tražiti u crno bijelim fotografijama davno otisnutim riječima i usamljenim kolodvorima jer drugačije ne mogu jer drugačije nema smisla negdje u potkrovlju moje glave sasvim priseban stojiš kao upitnik i smišljaš način kako mi napakostiti kroz sljedeću pjesmu kao kad u mraku tražim prste ruku nagađam tvoj broj, rod, način, lice i vid reci da nismo pogriješili i cijelo vrijeme bili na pogrešnom putu za pogrešan grad reci da nismo pogriješili kad smo vjerovali u neku veličajnu misao zažmirila sam udahnula zvukom nemirna vjetra te pomislila na jedno tvoje “nemoj biti tužna” danas, promatrajući nebo, pitam se… tko će mi, umjesto tebe, pričati o kiši?

97

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A


Dan Rikarda Jorgovanića i dodjela književne nagrade 2014. Narodna knjižnica Hum na Sutli organizator je književne manifestacije Dan Rikarda Jorgovanića koja se svake godine održava u mjesecu travnju u Humu na Sutli. Književna se manifestacija održava od 2007. kao dio programa kulturnih aktivnosti Knjižnice, a posvećena je imenu i djelu hrvatskoga književnika Rikarda Fliedera Jorgovanića (11. travnja 1853. – 24. listopada 1880.) rođenog u Malom Taboru u Humu na Sutli. Organizaciji te manifestacije cilj je njegovanje i sjećanje na ime i djelo jednog iz plejade znamenitih i zaslužnih Zagoraca, književnika Rikarda Jorgovanića čije je stvaralaštvo u hrvatskoj književnosti sedamdesetih godina 19. st., iako je trajalo kratko, ostavilo neizbrisiv trag. ...U kontekstu hrvatske književnosti sedamdesetih godina u kojima je stvaralac nazočan, Jorgovaniću pripada jedna od vrhunskih pozicija. Iako tek na pragu punog stvaralačkog zamaha, on u svom djelu ujedinjuje tradiciju s uspješnim traženjima novog razapet između regionalnog i univerzalnog. Kao pjesnik romantik (jedan od prvih u nas!) ali nerijetko i s nekonvencionalnim romantičarskim rekvizitima, kao pripovjedač među začetnicima realističkog, analitičkog pristupa socijalnoj tematici te vjesnik moderne pripovjedačke motivike, kao feljtonista nimalo lošiji od Šenoe – Jorgovanić je u jednom složenom razdoblju hrvatske književnosti koja je tek, zahvaljujući ponajprije Šenoi, počela ostvarivati svoj kanon, pridonio i svoj kamičak u taj mozaik. Što nije bio još

Desno gore: Dodjela nagrade Ivanu Cesarcu 2009. Desno dolje: Dodjela nagrade Rikard Jorgovanić Rajku Furešu 2010. 98

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


84

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A


uspješniji kriva je prerana smrt, i to u trenutku kad se, čini se, definitivno počeo opredjeljivati za narativnu prozu sa svim obilježjima realističke poetike.1 Na Dan Rikarda Jorgovanića dodjeljuje se Književna nagrada Rikard Jorgovanić za najbolji autorski rad. Za nagradu mogu konkurirati sve vrste književnih djela autora koji su porijeklom iz Hrvatskoga zagorja, autora koji žive i stvaraju na području Hrvatskoga zagorja, autora koji svojim radom daju izniman doprinos u promoviranju književnih vrijednosti Hrvatskoga zagorja ili autora koji u svojim djelima promoviraju i druge vrijednosti Hrvatskoga zagorja.2 Nagradu u obliku Povelje i novčanog iznosa dodjeljuju Općina Hum na Sutli i Hrvatsko zagorsko književno društvo od 2008. Dosadašnji dobitnici nagrade jesu: -- 2008. Božidar Petrač za priređivanje knjige R. Jorgovanića Feljtoni, HZKD, Klanjec, 2008. -- 2009. Ivan Cesarec: Dramsko – scenski rad Ivana Mikloušića (1767. – 1833.) u kontekstu starije kajkavske drame, HZKD, Klanjec 2008. -- 2010. Rajko Fureš: Rieč domača, Zabok, 2009. -- 2011. Vladimir Poljanec - posthumno -- 2012. Hrvoje Ivančić: Dunavski blues, Zagreb, 2011. -- 2013. Božidar Brezinščak Bagola za knjigu Humske popeifke, Hum na Sutli – Varaždinske Toplice, 2013. Ove su godine bili nominirani sljedeći književni uradci: -- Marija Hlebec: Tamke luč gari, HZKD, Klanjec, 2014. (poezija) -- Stjepan Paulić: Kronike s ruba zaborava, HZKD, Klanjec, 2014. (zbirka pripovijedaka) -- Vladimir Podgajski: Snubi me Kaj, HD Zvonec, Krapina, 2013. (poezija) 1  Šicel, M. Rikard Jorgovanić: Izbor iz djela. Vinkovci, 1999. str. 11-12. 2  Pravilnik o dodjeli književne nagrade Rikard Jorgovanić, 2007.

Desno gore: Dodjela nagrade Rikard Jorgovanić Božidaru Brezinščaku Bagoli 2013. (desno Zvonko Jutriša, načelik općine Hum na Sutli) / Dodjela nagrade Ivanu Hercegu 2014. Desno dolje: Književni susret u Humu na Sutli 21. svibnja 2014. s pjesnikom Ivanom Hercegom (u sredni) te književnim kritičarima Ervinom Jahićem (lijevo) i Davorom Šalatom (desno). 100

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


82

I Z K U LT U R N I H Z B I VA N J A


-- Snježana Šoštarko: Kritike staromodne persone, vl. nakl., Krapinske Toplice, 2013. (poezija) -- Ivan Herceg: Kad će doći Babilon, HDP, Zagreb, 2013. (poezija) Povjerenstvo koje su činili Božidar Brezinščak Bagola, Narcisa Brezinščak, Ivan Cesarec, Ivan Lamot i Mira Korbar Nagradu Rikard Jorgovanić dodijelilo je Ivanu Hercegu za zbirku poezije Kad će doći Babilon. Ivan Herceg, pjesnik, prozaik i urednik, rođen je 1970. u Krapini. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost i južnoslavenske filologije. Živi u Zagrebu i radi kao redaktor u Jutarnjem listu. Izvršni je urednik u časopisu Poezija, urednik u Biblioteci Poezije i suorganizator festivala Stih u regiji (SUR). Uvršten je u preglede, panorame i antologije suvremenoga hrvatskog pjesništva. Pjesme su mu prevođene na poljski, mađarski, makedonski, slovenski, bugarski, rumunjski, španjolski, kineski i engleski jezik. Sudjelovao je, među ostalim, na sljedećim pjesničkim festivalima: Trnovski terceti, Ljubljana, 2008.; Poetry International, Rotterdam, 2009.; Wavesofpoetry, Varšava, 2009.; Curtea de Argespoetrynights, Bukurešt i Curtea de Arges, 2011.; Beijing Poetry Festival, Peking, 2011.; Chapbook Festival, New York, 2012. i Maintenant Croatia, London, 2012.3 Ovogodišnja je manifestacija Dan Rikarda Jorgovanića održana 24. travnja 2014. Nazočne je u ime Općine Hum na Sutli pozdravio načelnik Zvonko Jutriša, a u ime Krapinsko-zagorske županije nazočne je pozdravio Ivan Lamot, pročelnik za kulturu. O dodjeli nagrade i nagrađenom autoru govorio je Božidar Brezinščak Bagola, predsjednik Hrvatskozagorskog književnog društva. Nagrada je uručena Ivanu Hercegu 21. svibnja 2014. na književnom susretu koji je organiziran u prostorima Narodne knjižnice Hum na Sutli. Stvaralaštvo Ivana Hercega predstavili su književni kritičari Davor Šalat i Ervin Jahić. U glazbenom programu nastupala je renomirana kantautorica Nina Romić.

Narcisa Brezinščak 3  http://www.hrvatskodrustvopisaca.hr, 15. listopada 2014.

102

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Književni prilozi

Božena Zernec 1

5

Na šparhetu Fučka i tanca čajnik Na dvorišču kos.

Posluhni! Kak veselo čekeče žalosna vrba!

2

6

Zapuhani cug. Vugibljeju se h stran i trde stene.

Ziblje raca na mehkom oblaku svoje racice.

3

7

Zafučkal veter. Prijele se h kolovoz biele rubače.

Stal je dež. Zul je škornje dečec. Tanca po oblaku.

Bleščeče sounce hiče za souboj tenje po tlem.

8

Smiče se tenja h sencu svojih vejah maček za njom.

4 Klaruš na kamenu – štemprli bielega slaka na zelenoj žnorici.

103

Spram souncu spresekana z kmicom rastegnula se štreka.

9 Korica kruha. Leti perje po luftu. Kak kričiju!


10

17

Cvete širom otprti oblok. Diši lipov čaj.

Voz z listinom pelja jesen v štalu. Diši na sneg.

11

18

Zvrača se v dišečem oblaku – pečeju slivu.

Komaj žvegla žveglica lepljiva od medice.

12

19

Prostira stolnjak, razvlači testo mamek. Nahajcana peč.

Pehaju rashincane škornjice h saku mlaku.

13

20

Lajeju črni fleki na žnori. Zameteni park.

Potok z gore steklo raskala hustu na pol.

14

21

Biela cesta rievlje v stran kapelicu. Drhščeju hižice.

Nad trsjem z neba visi lampaš – dedekova klet.

15

23

Srakino pero zateknul suhi repuh. Prhnul bi k souncu.

Z mesečinom zagrnuta stezica sili k zvezdami.

16

24

Od juga na sever otpiraju se rouže. Putuje pretulet.

Kak je veseli nahereni škrlak mojega pajdaša.

104

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Tumačenje: 1: 3. nagrada u kategoriji kajkavsko narječje 6. kloštranski haiku susreti, Kloštar Ivanić, 2008. 2: 3. nagrada u kategoriji kajkavsko narječje 10. haiku dan Dubravko Ivančan, Krapina, 2008. 3: pohvala za ciklus kajkavsko narječje 7. kloštranski haiku susreti, Kloštar Ivanić, 2009. 4: pohvala za ciklus kajkavsko narječje 9. kloštranski haiku susreti, Kloštar Ivanić, 2011. 16: 3. nagrada u kategoriji kajkavsko narječje 10. kloštranski haiku susreti, Kloštar Ivanić, 2012. http://www.thehaikufoundation.org/resources/haiku-registry http://www. Wordhaiku.net

105

KNJIŽEVNI PRILOZI


Nada Mihaljević

Kaj čoveku treba Hrga kruha i suhoga sira, trdi žganec i par glavic luka, vode za jen dan (zutra buju več pri potuoku), visoki škornji če bi na kaču stal, debela surka da bi na nje spal. V brieg treba pomalu hoditi (ne sme bez sape ostati) i nič ne govoriti (a kaj se i ima povedati?), dok žmehke treba delati. Klampaju sekire, žajgaju piljaki, rušiju se bukve, hrasti, grabriči se od jutra ranoga pa dok se ne skmiči. Još ih bu trebale spiliti, skalati, na kuola nakladati i se to još jenput i još jenput… Kruh, sir i skuknjeni žganci i mrzla voda s potoka… A kaj više čoveku treba?! Do mira Božjega i blagoslova z neba! rekel je moj deda dok se je v goru otpravljal, z babicu se pri lese pozdravljal. Teden za tednom, lete za letom rušil je bukve, hraste, grabriče… kaj zbilja čoveku treba – denes več ne zna nišče!

106

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Cuckov navuk Dešč curi i musiče se hude, ziblje se kitje staruga oreha. Po najže maček roganti, a veter z fierungom vehra. Gazdarica srdite vrata zapira: – Kam bi pak štel iti, ki ti vrag ne da mira? Pri kuominu se v suhem moreš greti, da prestane cureti boljše se strpeti. – Rajši bi da ne muoram vujti (krej nje se je itak teške osmeknuti), a dok je prešla škornje zujti, nekak mi se je potrefile zmeknuti. Pak duoj bi takvu priliku pustil? Čez vuličku tak vesele voda brboče… Na rajzanje sem se baš nahrustil, a ona me zaprieti oče! – Ti bedasti cucek! – se na me zazdrla. Kaj se kuse v selu ti muoraš naganjati? Vucibatina pesja! – vudrila me špotati, a nazajdnjem je lesu širom otprla. I nije me briga če bum zutra zmuštran, spešan i moker, zmazan i skuštran. Podvitega repa, al mi nebu žal! Kak znaš da si opče živel če ni jenoga vugliča nigdar nisi poscal?

107

KNJIŽEVNI PRILOZI


Kruleča, vzdihajuča F pondeljek su jeli zamaščene žgance, f tork kisielu repu, krumpier i trgance. F sriedu je bila kuruzna zlievanka, suha kak hrastova kora. F četrtek je deda počel vzdihavati i po tenijeru bažulj premetavati. F petek su ga gutila jajca z melju, f subotu je dobil par čvrčkof f kisielem zelju i mam počel spitavati babicu kaj bu za nedelju: – Bi morti zutra kakvu piščenku spekla? – Škoda piščenke – je babica nate rekla. Ta bi još kakve jajce mogla znesti… za zutra sem mislila korenje zamesti. – Zameteno korenje v nedelju? – nahrustil se deda. – Pa kaj? Im nije saki dan trieba na se zube jesti!

108

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Mirjana Mikulec

Strah Eugen je lijepo ime, starinsko, uglađeno, pomalo tajanstveno. Uz to ime odgovara stara građanska obitelj (možda obrtnici austrijskih korijena koji u nekom primorskom gradiću imaju radnju s cehovskom oznakom, recimo cipele, iznad ulaza). Eugen je zgodan mladić, zaposlen u državnoj službi. Nosi dugu rudlavu kosu do ramena i susretljivo priča sa ženama na šalteru. Jer uglavnom žene dolaze rješavati probleme. Njima je odmah jasno da su naletjele na nekoga tko nije tipičan primjer činovnika: gleda ih kao da ih razumije i kao da će svakako nastojati pomoći. Kao da u njima vidi nešto posebno, jedinstveno. Nasluša se u svom poslu svakojakih priča. Kaže da je svoj broj mobitela dao samo trima ženama: jednoj trudnici koju je muž ostavio s neotplaćenim kreditom za stan (nije mu jasno kakvi su to ljudi), jednoj rastavljenoj ženi koja se rasplakala jer nije navikla sama rješavati probleme, a muž je otišao s drugom i još jednoj, pomalo smušenoj gospođi (s kojom se odlučio poigrati). Tada mu je postalo jasno da su žene tašte i slabe na laskanje, pa je odlučio napraviti istraživanje sa ženama svih dobi, u što većem broju, koje će moći i osobno upoznati, a zadatak istraživanja bio bi odgovoriti ima li neosvojivih. Malo-pomalo istraživanje mu je postalo načinom života. Jedva je čekao da stigne doma i sjedne pred ekran ili mobitelom počne voditi duge razgovore. Igra bi započinjala ovako: uspaničenoj ženi ponudio bi pomoć i uzeo broj mobitela. Pričekao bi neko vrijeme, a onda nazvao blagim glasom u kojem se osjećalo mnogo prikrivenog i obećavajućeg, ispričavši se ako smeta. Gospođa bi znala biti kruta pa ne bi reagirala kako bi očekivao. Tada bi pisao simpatične poruke: “Ni znao nisam da sam tako strašan, pa se dolazi kada sam na pauzi… A mišljah da sam sasvim pristojan… i pričekah kraj dugog vikenda za javljanje.” Na sramežljive pokušaje otpora postarijih žena odgovarao bi: “Ti si u najboljim godinama”, a na pitanja otkud to, odgovarao bi: “Pao sam u napast”, ili “Mora postojati ono nešto”. Kada je bio siguran u svoj dobar dojam, pitao bi: “Smijem li te nazvati”, a kada bi razgovor krenuo u dobrom smjeru, pred spavanje bi poslao poruku:“Samo da znaš, netko misli na tebe… (i ne samo sada, nekako mi cijeli dan kroz misli prolaziš)… Pusa za noć snenu i 109

KNJIŽEVNI PRILOZI


laku…” Nije uvijek išlo od prve: “Plaši te što sam zgodan i ugodan? Nisam znao da to su osobine likova iz noćnih mora… Da te nazovem?” “Znači preplaših te ipak? A zašto ti nisi dobar izbor?... I nisam ja baš pas da na svaku naskočim.” Pa tko ne bi popustio, osobito žena koja je sama, već dugo sama i neprimijećena... Već su bile zaboravile kako srce može skočiti u grlo u očekivanju… i kako je slatko tajanstveno se nasmiješiti frizerki kad te pita da li je frizura za neku posebnu priliku…. i kako koža može biti podatna poslije pedikera, masera, mirisnih kupki… Kad se na ulice spusti sumrak, one krenu na dogovoreni sastanak, sa strepnjom i uzbuđenjem, spremne još jednom se prepustiti. I čekaju, sigurne da će doći. Petnaest minuta, pola sata, ne zovu jer sigurno vozi, čekaju. On ne dolazi, niti šalje poruke, niti se javlja. Poruku: “Ovo nisam očekivala. Poučno je”, sigurno neće pročitati. Započinje duga, nemirna i sumnjičava noć u promišljanju, na koga su se to namjerile. On za to vrijeme uredno bilježi statistiku, koju, međutim, nikada ne okončava jer ne namjerava završiti istraživanje. Samo slaže njihove fotografije u svoju arhivu i sve se više udaljava od svakodnevnog života oko sebe. Njegovi su se vršnjaci svi poženili, neki već i rastali, ionako nema društva. Život mu je udobno uređen roditeljskom brigom, a ova zanimacija posve ugodna i neopterećujuća. Ponekad je teško okončati ono što je započeto. Poruke stižu i onda kada misli da je već gotovo… “Moram ti priznati da mi nedostaje razgovor s tobom i ne mogu vjerovati da sam te izmislila (a jesam). Odakle se u tvom karakteru pojavila takva grubost da ne dođeš na dogovoreni sastanak? Vjerujem da nećeš odgovoriti, ali ja sam morala ovo napisati. Zapravo bi ovo moglo biti pismo Nepoznatom.” “Čitam ovu poruku i postajem svjestan kakvo sam čudovište. Bojim se susreta s tobom, ali jača je želja da te vidim.” “Jako mi je drago da si se javio. Kao da se odjednom rasvijetlila crna rupa u koju sam poslala svoje riječi. Ne moraš doći, može sve ostati isto, glavno je da znam da si stvaran.” “Vidimo se sutra. Sigurno ću doći. Još se nikada nisam ovako ludo ponašao. Samo se znojim i neprekidno mislim na tebe.” 110

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


“Halo, ja sam. Na žalost, nisam mogao doći… Nisam se javljao jer sam mislio da ću moći…” “Halo, drago mi je što si se javio. I bolje je da je tako. Ali javi se ponekad. Tvoj glas, tvoja zrelost, način na koji razgovaraš, sve mi to nedostaje. Čekat ću te.” “Ali svakako ću doći drugi put… Moram te vidjeti…” Eugen preko ljeta ode na more, u dobro uređene obiteljske apartmane. Pomaže u poslu i razmišlja kako je vrijeme da se oženi i postane obiteljski čovjek. Uredan život, redovni i zdravi obroci, što još može očekivati... i tko mu može zamjeriti malu tajnu. Slike žena čuva u svojoj arhivi i u svom sjećanju. Zgodne su, prave žene koje ga gledaju željnim očima. Možda će se jednoga dana usuditi dotaći ih. Kad se samo ne bi bojao… što ako ni one nisu onakve kakvima ih je zamišljao… (Pohvalnica Hrvatskog sabora kulture za prozno stvaralaštvo, Zagreb 2013.)

111

KNJIŽEVNI PRILOZI


Višnja Hrčić

Putovanje ranim vlakom “Rano jutro, pola šest, svakog dana putuje moja Milena...”, pjevali su Novi Fosili osamdesetih godina. Ali nije bilo pola šest, bila su četiri sata ujutro tog ponedjeljka kad sam ja prvi put putovala ranim vlakom od Donje Stubice do Zagreba. Ušla sam u vagon, a u nos mi je udario miris prljavštine i ustaljena duhanskog dima. Pogledom sam potražila slobodno mjesto i zakoračila prema sjedalima lijevo od vrata. Desno su sjedila trojica muškaraca i ja sam osjetila kako su se tri para očiju zaustavila na meni. Jer ja se nikako nisam uklapala među ostale putnike koji su sjedili i uglavnom drijemali. Osim što sam bila jedina žena u vagonu, nosila sam srednje velik crni kofer od prave kože (istini za volju, posuđen od kolegice, ali to na njemu nije pisalo) jer sam putovala na odmor; na sebi sam imala snježno bijelu sportsku jaknu i u četiri sata ujutro bila sam kompletno našminkana. Kofer sam stavila iznad sjedala, otvorila prozor desetak centimetara kako bi u tu plinsku komoru ušlo malo svježeg, jutarnjeg zraka i sjela do prozora. Nismo prešli ni petsto metara kad je jedan od muškaraca s desne strane ustao, bez riječi došao do prozora, usput nagazivši na moje nove cipele od brušene kože, i zatvorivši ga, vratio se na svoje mjesto. Nisam to komentirala. Veselila sam se odmoru i nisam htjela kvariti njegov početak, ali sam mislila kako je suputnik mogao reći da mu smeta otvoren prozor i ja bih ga sama zatvorila. Ovakvim postupkom svakako mi je htio dati do znanja čiji je to vlak, tko se u njemu svaki dan vozi i čija nepisana pravila tu vrijede. Prije Stubičkih Toplica u vagon je ušao kondukter i odmah krenuo prema meni jer ja sam bila nova putnica. Zatražila sam kartu do Zagreba. “Vraćate se kući s vikenda?” nije mogao, a da ne upita dok je pisao kartu. “Ne”, kratko sam odgovorila, znajući da time ne udovoljavam njegovoj znatiželji, ali nije uslijedilo novo pitanje. U Oroslavju su u vagon ušli novi putnici. Dva muškarca sjela su desno od vrata i započela razgovor s onom trojicom. Očito su svakodnevno putovali ranim vlakom i poznavali se. Dvojac koji je ušao u Oroslavju zapalio je cigarete, što je samo povećalo ionako nepodnošljivu koncentraciju nikotina u zraku. Prije Hum Luga u vagon je ušao čovjek s kožnom torbom, koja je vidjela i bo112

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


lje dane, bacio pogled u mom smjeru i okrenuo se prema muškarcima s desne strane. U torbi je imao tri boce žestokog pića, a iz džepa je izvadio čašu od pola decilitra. Nije mi trebao mikroskop da bih se uvjerila u svu onu prljavštinu koja se nakupila na čaši. Tada sam shvatila da se radi o vagonskom prodavaču, koji prolazi vlakom i putnicima nudi alkohol. Dvojica su uzela piće, ispila ga na eks, iz iste čaše, pouzdajući se u onu narodnu vodu za nikim, vino za nekim, a rakiju za svakim, platila kovanicama, a prodavač je vratio čašu u džep i produžio dalje. Imao je on očigledno stalne abonente i znao je gdje se treba zaustaviti. Vlak je milio dalje, putnici su ulazili na usputnim postajama, a kondukter je prolazio vagonom i pitao tko ima novi. Zabok je ostao iza nas kad je u vagon ušao drugi prodavač alkohola i okrenuo se prema putnicima desno od mene. Jedan od dvojice koja su ušla u Oroslavju, ponovno je kupio piće i iskapio ga bez predaha. I ovaj je prodavač bacio samo letimičan pogled u mom smjeru i produžio dalje. Tad sam se stvarno počela osjećati k’o bijela vrana u tom vlaku. Negdje poslije Kupljenova razgovor s desne strane je utihnuo. Moji su suputnici pozaspali. Nije meni smetao njihov razgovor, nego to što su pušili. Dok spavaju, barem neće pušiti, a ja sam se usudila ponovno malo otvoriti prozor. Promatrajući ta umorna, ispijena lica, pitala sam se koliko sati su spavali prethodne noći, koliko godina tako svakodnevno putuju ranim vlakom, gdje rade i kakav je njihov radni učinak. Pa jedan je popio decilitar žestokog pića u manje od pola sata na prazan želudac, jer ne vjerujem da je stavio ujutro nešto u usta, osim cigarete, a sudeći prema njegovu nosu, to sigurno nije bilo sve za taj dan. Poslije Zaprešića kondukter je ponovno ušao u vagon i kako nije bilo novih putnika sjeo je na sjedalo nasuprot mene. Nije mogao, a da me ne upita kamo putujem, dok je palio cigaretu. Više bi me dojmilo da je pitao smije li zapušiti. U toj borbi s mirisom duhanskoga dima, moj je parfem definitivno izgubio bitku. Do Glavnoga kolodvora bit ću k’o podimljena šunka, bila je usporedba koja mi se nametala. Da udovoljim kondukterovoj znatiželji, koja ga je, činilo mi se, mučila još od Stubice, odgovorila sam kako u Zagrebu nastavljam putovanje poslovnim vlakom za Rijeku. Nakon toga on mi je počeo davati niz korisnih informacija. Pogledao je u vozni red i rekao kad točno naš vlak dolazi u Zagreb i u koliko polazi poslovni za Rijeku. Kao da sam krenula na put bez osnovnih saznanja. Pa zato sam i putovala ranim vlakom kako bih stigla na vrijeme za prelazak. Osim toga, izvijestio me je na kojoj ću blagajni moći kupiti kartu, a karta mi je v džepu zajedno s rezervacijom bila već dva tjedna, te da vlak stoji na prvom peronu. Spomenuo je da i on često radi na 113

KNJIŽEVNI PRILOZI


relaciji Zagreb-Rijeka i baš mu je bilo žao što taj dan ima zaduženje na nekoj drugoj liniji. Napokon smo se, uz razgovor, domogli Zagreba. Nevjerojatno kako u situaciji kad žena nosi lagan kofer ili putnu torbu, muškarce u njezinoj blizini uhvati kavalirština, a kad se muči sa stvarno teškom prtljagom niti jedan joj neće priskočiti u pomoć. Tako je i taj kondukter skinuo moj kofer, koji nije bio ni velik ni težak, i ponio ga otprativši me do vlaka za Rijeku. Iz ručne torbice izvadila sam rezervaciju i krenula prema određenom vagonu. Popela sam se na vlak, on mi je dodao kofer, zaželio sretan put i otišao niz peron. Ja sam potražila svoje mjesto i ušla u kupe za nepušače. Putovanje poslovnim vlakom – e, to je neka sasvim druga priča.

114

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Prijevod

Jacques Prévert

(Neuilly-sur-Seine, 1900. – Omonville-la-Petite, 1977.)

Le jardin Des milliers et des miliers d’années Ne sauraient suffire Pour dire La petit seconde d’éternité Où tu m’as embrassé Où j t’ ai embrassée Un matin dans la lumière de l’hiver Au parc Montsouris à Paris A Paris Sur la terre La terre qui est un astre.

Paroles, Paris, 1946.

Gartlic Jezero, jezero let Ne bi bilo preveč Za povedati Tej vekivečni čas Gda si ti mene kušnula Gda sem jaz tebe kušnul Svetlečega zimskega jutra Vu parku Montsouris h Parizu H Parizu Na zemli Zemli ki je zvezda.

115

Prepjevao Ivica Glogoški



Spomenička baština

Utvrđeno prapovijesno visinsko naselje na Zašatu kod Krapinskih Toplica Davor Špoljar Sažetak Članak donosi prikaz rezultata arheološkog nadzora prilikom uređenja okoliša kapele sv. Marije Magdalene kod Krapinskih Toplica, provođenog između 30. lipnja i 19. srpnja 2014. Radovima su otkriveni pokretni arheološki nalazi, a prvenstveno je riječ o fragmentima prapovijesnoga keramičkog posuđa. U radu su također prikazani rezultati dosadašnjih istraživanja provođenih na ovoj lokaciji zajedno s pronađenim arheološkim nalazima te naseobinskim strukturama. Dosadašnja arheološka otkrića svjedoče o postojanju visinskog prapovijesnog naselja utvrđenog zemljanim bedemom. Prema pronađenim nalazima, naselje je smješteno u razdoblje kasnog brončanog doba, odnosno u vrijeme između 1000. i 800. g. pr. Kr. Ključne riječi: Krapinske Toplice – Zašat, prapovijest, utvrđeno visinsko naselje

Geografske karakteristike Općina Krapinske Toplice nalazi se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, odnosno u zapadnom dijelu Krapinsko-zagorske županije1 te graniči s gradom Pregradom na sjeveru, gradom Krapinom na sjeveroistoku, općinom Tuhelj na zapadu, općinom Sveti Križ Začretje na istoku te gradom Zabokom i općinom Veliko Trgovišće na jugu2. Površina općine iznosi 49 km². Najviši vrh općine Krapinske Toplice je Fučkarov brijeg, a nalazi se na nadmorskoj visini od 1  Crkvenčić i sur. 1974. 2  Jakovčić 2003, 153.

117


320,7 m, sjeveroistočno od kapele sv. Marije Magdalene i mauzoleja Jakoba Badla na brijegu Zašatu (282 m)3. Sljedećih nekoliko najviših vrhova općine nalazi se također u blizini naselja Krapinske Toplice, a riječ je o Smudakovom brijegu na Škrniku (311,97 m), Makekovom brijegu na Kozari (307,7 m) te Poljaku iznad Krapinskih Toplica (281 m)4.

Hidrološke karakteristike Najveći vodotok općine Krapinske Toplice je potok Kosteljina koji većim dijelom svog donjeg toka, između Benkovog (159,2 m) i Jalšja (145 m), teče kroz teritorij općine, u smjeru sjever/sjeverozapad – jug/jugoistok. Kosteljina izvire sjeverno od Kunagore i Kostelskoga gorja, iz triju izvora, kod Prišlina, Lastina i Taborskog na nadmorskoj visini od oko 300 m, koji ujedno čine vododjelnicu porječja Kosteljine i Sutle. Ušće potoka Kosteljine i Horvatske nalazi se u prostranom polju podno brijega s crkvom sv. Jurja na Jezeru, kod naselja Klanječko Jezero, na nadmorskoj visini od 141,7 m. Kosteljina blago meandrira čitavim svojim tokom, iako je zbog regulacije korita meandriranje danas znatno blaže, nego što je bio slučaj u prošlosti5. Regulacija korita utjecala je i na njegovo produbljivanje, veću protočnost te snižavanje razine podzemnih voda u okolnom tlu. Ostaci nekadašnjih meandara (kajk. tunjki) Kosteljine još su vidljivi na nekoliko lokacija, iako se konstantno zasipavaju zemljom te smanjuju. Veći pritok Kosteljine na području općine je potok Svedružica koja se u Čretu ulijeva u Kosteljinu kao njen lijevi pritok, a izvire na južnim obroncima Prigorja. Od manjih lijevih pritoka Kosteljine još valja izdvojiti potok Topličinu koji izvire u podnožju Hršak brega te se kod naselja Krapinske Toplice ulijeva u Kosteljinu. Nešto južnije nalazi se potok Krka koji izvire podno brijega Karluha na području naselja Gornje Vino, a ulijeva se u Kosteljinu kod Vrtnjakovca. Od ostalih vodotoka koji nisu dio sliva Kosteljine treba izdvojiti potok Erpenjšicu koji izvire na području naselja Gorjakovo, na teritoriju grada Pregrade, a ulijeva se u Horvatsku oko 1 km zapadnije od ušća Kosteljine. Kao i Kosteljina, Erpenjšica je također lijevi pritok Horvatske. 3  Bancalari 1871, 19-21. 4  www.geoportal.dgu.hr (Pristup: 07.08.2014.) 5  Valentić, M., Horbec, I., Jukić, I. 2005. 232-233, Sekcija 11.

118

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Hidrološka posebnost Krapinskih Toplica su izvori termalno-mineralne vode koji se nalaze u samom naselju Krapinske Toplice. Riječ je o nekoliko izvora, a prema položaju uz potok Topličinu dijele se na donje i gornje6. Donja vrela nalaze se neposredno ispod župne crkve u Toplicama, a gornja oko 300 m sjevernije uz potok Topličinu. Vrela Krapinskih toplica smještena su na rasjedu na kojem se nalaze i vrela Tuheljskih, Šemničkih te Sutinskih toplica.

Geološke i pedološke karakteristike Geološku osnovu najvećeg dijela općine Krapinske Toplice čini brežuljkasti reljef koji je nastao u tercijaru (Sl.1)7. Niži brežuljci nastali su u donjem pliocenu te se sastoje od smeđeg i smeđe-sivog kremenog pijeska, pješčenjaka te pjeskovitih lapora s proslojcima gline i ugljena. Debljina tih slojeva iznosi između 100 i 450 m. Viši brežuljci građeni su od mekanog, glinovitog i pjeskovitog lapora sive boje s pojedinim lećama pijeska i pješčenjaka, a debljine su 200 – 500 m.8 Doline potoka Kosteljine, Erpenjšice, Svedružice, Topličine i Krke kvartarnog su postanka te su građene od pjeskovite gline, čija debljina iznosi oko 30 m.

Kapela sv. Marije Magdalene Kapela sv. Marije Magdalene nalazi se na brijegu Zašat9, a ne na brdu Strmec, kako se ponekad pogrješno navodi u literaturi10, jugoistočno od središta naselja Krapinske Toplice (Sl.2). Postojeća kapela sagrađena je 1874. na mjestu na kojem se ranije nalazila drvena kapela (spomenuta u prvoj kanonskoj vizitaciji 1639.). Zidanu kapelu dao je podići toplički župnik Ivan Rukavina, iako se u ostavštini Gustava pl. Ožegovića navodi da je on, zajedno sa svojom ženom Ivanom rođ. Paszthory, podigao kapelu. Posmrtni ostaci Ožegovića nalaze se u prostoriji pokraj sakristije. Objekt je nepravilnog tlocrta (izduženi pravokutnik koji prelazi u izduženo trostrano svetište), a zajedno s rasporedom prozora te ostalim elementima arhitekture svjedoči da je riječ o pučkome ostvarenju koje nema arhitektonsku, već samo crkveno-povijesnu vrijednost. Zidovi i krovište nalikuju na pučku stambenu arhitekturu, dok zvonik 6  Bancalari 1871, 26. 7  Osnovna geološka karta SFRJ, List Rogatec, M=1:100000. 8  www.webgis.hgi-cgs.hr (Pristup: 07.08.2014.) 9  Bancalari 1871, 19-21. 10  Premerl 2008, 377.

119

SPOMENIČKA BAŠTINA


128

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


nad ulazom, obučen u lim, jedini upućuje na sakralnu funkciju građevine (Sl.3).11 Na sl. 2 vidimo isječak katastarskog plana brijega Zašat s ucrtanom kapelom sv. Marije Magdalene iz razdoblja 2. vojne izmjere Austro-Ugarske Monarhije (1865. – 1869.)12

Dosadašnji arheološki nalazi kod kapele sv. Marije Magdalene Prvi arheološki nalazi otkriveni su sredinom 90-ih godina 20. st. prilikom obnove kapele sv. Marije Magdalene, a o nalazima je Josip Kolesarić, dr. vet. med., tada izvijestio Ivančicu Pavišić iz Instituta za arheologiju u Zagrebu. Na južnoj strani platoa na kojem se nalazi kapela sv. Marije Magdalene, na nadmorskoj visini od 282 m, prilikom građevinskih radova na obnovi kapele skinut je humusni sloj do dubine između 30 i 55 cm ispod kojeg je otkriven arheološki kulturni sloj. Bila je riječ o podnici prapovijesnog nadzemnog objekta napravljenoj od nabijene sivosmeđe gline i djelomično zaglađene površine, bez vidljivih tragova zapečenja. Na podnici su uočeni komadići ugljena te ulomci kućnog lijepa koji su se rasprostirali unutar iskopa po cijeloj površini prapovijesnog objekta. Dimenzije objekta iznosile su otprilike 2,80 x 3,80 m. Uz zapadni rub iskopa podnica se sve više gubila i nestajala u padini brijega. U kulturnom sloju su na podnici pronađeni i fragmenti keramičkog posuđa, kameni artefakt, keramički pršljenovi te životinjske kosti. Na komadima kućnog lijepa vidjeli su se otisci kolaca i šiblja. Izvan podnice, na udaljenosti od oko 50 cm, pronađen je tamni obris u spaljenoj površini gara, vjerojatno od vatrišta dimenzija 70 x 75 cm. Vatrište nije imalo tragove kamenog vijenca, već se nalazilo na prirodnoj stijeni, na laporu kraj kojeg su pronađeni ulomci keramike te šljake. Uz južni rub objekta pronađeni su obrisi jame dimenzija 35 x 40 cm sa zapunom u kojoj su bili vidljivi pepeo, ugljen i kućni lijep. Riječ je o ostatcima jame koja je pripadala otkrivenom 11  Premerl 2008, 377. 12  www.croatia.arcanum.hu (Pristup: 07.08.2014.)

Lijevo gore: Sl.1 Isječak geološke karte s prikazom područja općine Krapinske Toplice Lijevo dolje: Sl. 2 Isječak katastarskog plana brijega Zašat s ucrtanom kapelom sv. Marije Magdalene 121

SPOMENIČKA BAŠTINA


nadzemnom objektu s podnicom, a kojem se nisu mogle odrediti konačne dimenzije.13 Među keramičkim posuđem uglavnom su prevladavale posude debljih stijenki, napravljene od slabo pročišćene gline s primjesama sitnog šljunka i organskih tvari, no pronađeno je i posuđe finije izrade te posude s poliranom i dekoriranom vanjskom površinom. Boja keramičkog posuđa je jednolična na vanjskoj i unutarnjoj površini, a radilo se o posuđu smeđe, sive i crne boje. Među posuđem debljih stijenki najčešći su lonci (konični lonci, trbušasti lonci, lonci S profilacije i lonci uzdignutog i izvučenog ruba), no pronađen je i ulomak ručke od pekve, fragmenti zdjela te trakasta ručka koja nadvisuje rub vrča. Od preostalih keramičkih nalaza pronađena su dva pršljena, tj. utega s rupama za provlačenje konopca za tkanje.14 Nalazi s prapovijesnog naselja na Zašatu iznad Krapinskih Toplica mogu se, na temelju analogija sa srodnim predmetima s drugih nalazišta u susjednim područjima, datirati u kasno brončano doba, odnosno u period mlađe faze kulture polja sa žarama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a što bi odgovaralo vremenu između 1000. i 800. g. pr. Kr. Arheološke nalaze sa Zašata i pripadajuće im analogije opisala je i objavila dr. sc. Ivančica Pavišić u svojoj doktorskoj disertaciji, a otkriveni arheološki nalazi su pohranjeni kod obitelji pok. g. Kolesarića.15

Stručni arheološki nadzor na uređenju okoliša kapele sv. Marije Magdalene Građevinski radovi na uređenju okoliša kapele sv. Marije Magdalene na brijegu Zašat kod Krapinskih Toplica započeli su 30. lipnja, a trajali su do 19. srpnja 2014. Dozvola za izvođenje radova te za obavljanje stručnog arheološkog nadzora ishođena je od Konzervatorskog odjela u Krapini. Radove su sufinancirali Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Općina Krapinske 13  Pavišić 2011, 217-218. 14  Pavišić 2011, 218-222. T.XXIX-XXXI. 15  Pavišić 2011, 223; usmeno priopćenje.

Desno gore: Sl. 3 Pogled na pročelje i vanjski dio sakristije kapele sv. Marije Magdalene sa zapada za vrijeme radova na uređenju okoliša (foto: Davor Špoljar) Desno dolje: Sl. 4 Pogled na iskop za popločenje te kanal za odvodnju oborinskih voda na jugoistočnom dijelu platoa kapele sv. Marije Magdalene (foto: Davor Špoljar) 122

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


131

SPOMENIČKA BAŠTINA


Toplice. Radovi su obuhvaćali iskop zemlje uz zgradu kapele u dubinu od oko 50 cm te postavljanje hidroizolacijske mreže i plastičnih cijevi za odvodnju oborinskih voda s krova kapele. Izvođač radova bila je tvrtka GRAĐ. MEHANIZACIJA – TRANSPORT „DARIO“ iz Vrtnjakovca kod Krapinskih Toplica. Tom je prigodom u širinu od oko 70 cm iskopan jarak oko kapele te 4 kraka kanala za odvodnju oborinskih voda (Sl. 4). Prije samog iskopa uklonjeno je popločenje i sloj sitnog šljunka koji su postavljeni 1997. Na prostoru ispred ulaza u kapelu također je uklonjeno popločenje te sloj sitnog šljunka, a iskopan je i kanal za postavljanje elektroenergetskog voda.

Lokacija arheoloških nalaza br. 1 – jugoistočni ugao platoa kapele Arheološkim nadzorom pronađeno je nekoliko fragmenata keramičkog posuđa (Sl.5) u iskopanoj zemlji na jugoistočnom uglu platoa na kojem se nalazi kapela (k.č. 289/28). Fragmenti su pronađeni u rastresitoj zemlji tamnosmeđe boje koja se na pojedinim mjestima na platou pojavljuje u debljini između 10 i 20 cm te se ponekad fizički ne razlikuje od humusa. Osim na jugoistočnom uglu, ovaj sloj je još najizrazitiji na sjeverozapadnom i jugozapadnom uglu platoa, dok ga neposredno uz zidove kapele nije bilo moguće zamijetiti. Stratigrafiju slojeva na platou kod kapele sv. Magdalene čine dva sloja, i to humusni sloj koji na nekim mjestima sadrži i arheološke nalaze i ljudske kosti te zdravica, odnosno sterilni sloj sastavljen od pijeska i pješčenjaka. Osim keramičkog posuđa te par sitnih komadića kućnog lijepa, u zemlji se nalazilo i nešto sitnog riječnog kamenja – oblutaka, koji su vjerojatno sekundarno deponirani na ovu lokaciju, a uz kamenje je pronađeno i nekoliko manjih fragmenata ljudskih kostiju te fragmenti stare cigle i crijepa. Uz oblutke manjih dimenzija u zemlji je bilo i nekoliko pločastih komada pješčenjaka. Na temelju nalaza može se zaključiti da je vjerojatno riječ o sloju koji je mnogobrojnim građevinskim radovima nekoliko puta premiješan. Komadi keramičkog posuđa izrađeni su rukom (Sl.5), a na temelju analogija možemo zaključiti da je riječ o prapovijesnom keramičkom posuđu, najvjerojatnije iz kasnog brončanog doba. Desno gore: Sl. 5 Izbor fragmenata prapovijesnoga keramičkog posuđa s lokacije br. 1 kod kapele sv. Marije Magdalene na Zašatu (foto: Davor Špoljar) Desno dolje: Sl. 6 Izbor fragmenata prapovijesnoga keramičkog posuđa s lokacije br. 2 kod kapele sv. Marije Magdalene na Zašatu (foto: Davor Špoljar) 124

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


125

SPOMENIČKA BAŠTINA


Lokacija arheoloških nalaza br. 2 – profil sjeverozapadnog ugla platoa kapele Veći broj fragmenata prapovijesnoga keramičkog posuđa (Sl.6) te komad kućnog lijepa pronađeni su u profilu sjeverozapadnog ugla obronka uzvišenja na kojem se nalazi kapela (k.č. 289/28), poviše pristupne makadamske ceste iz Krapinskih Toplica (k.č. 1551). U profilu je pronađeno i nekoliko kostiju, najvjerojatnije ljudskih, međutim bez vidljivog obrazca pojavljivanja ili međusobnog odnosa u smislu grobnih struktura. Pojava arheoloških nalaza u profilu uzvišenja bila je očekivana s obzirom da su prvi arheološki nalazi tijekom 1990-ih pronađeni upravo na zapadnoj strani uzvišenja, tijekom gradnje pristupne ceste do kapele16.

Lokacija arheoloških nalaza br. 3 – južne padine platoa kapele – vinogradi S obzirom da cijeli vršni dio brijega Zašat, počevši od platoa s kapelom na istoku do platoa s mauzolejom na zapadu nije većih dimenzija (oko 2.300 m²), a sjeverne padine brijega zbog svoje strmine nisu mogle biti naseljene u prapovijesti, pretpostavljali smo da bi bilo potrebno provesti arheološki terenski pregled parcela na zapadnim i južnim, vršnim padinama brijega, kako bismo pokušali što preciznije definirati granicu rasprostiranja arheoloških nalaza te odrediti površinu ovog arheološkog nalazišta. Stanje vegetacije na terenu tijekom srpnja nije omogućavalo pregled svih parcela, stoga smo se usmjerili na parcelu koja je nedavno rigolana (k.č. 289/29) te na određenim mjestima raslinje još uvijek nije u potpunosti prekrilo tlo. Riječ je o parceli na kojoj se nekad nalazio vinograd, a sada, nakon rigolanja, polako zarasta u korov. Arheološkim rekognosciranjem prikupljeno je nekoliko desetaka fragmenata isključivo prapovijesne keramike (Sl.7, Sl.8, Sl.9), komadi kućnog lijepa te podnice nadzemnih kuća ili peći (Sl.10), kameni predmet u obliku motike, te veći fragment okrugloga keramičkog predmeta s rupom u sredini (Sl.11). Od fragmenata keramičkog posuđa prikupljeni 16  Pavišić 2011, 217.

Desno gore: Sl. 7 Ukrašeni središnji dijelovi prapovijesnih keramičkih posuda s lokacije br. 3 kod kapele sv. Marije Magdalene na Zašatu (foto: Davor Špoljar) Desno dolje: Sl. 8 Rubovi prapovijesnih keramičkih posuda s lokacije br. 3 kod kapele sv. Marije Magdalene na Zašatu (foto: Davor Špoljar) 126

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


135

SPOMENIČKA BAŠTINA


128

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


129

SPOMENIČKA BAŠTINA


su dijelovi finog, ali i grubog posuđa, ukrašeni plastičnom trakom s otiscima prstiju, plastičnim rebrom ili plastičnim izdancima (Sl.7). Malobrojni fragmenti imaju vanjsku površinu posude poliranu do visokog sjaja. Na jednom od središnjih dijelova prapovijesnoga keramičkog posuđa vidljive su naslage na unutrašnjoj stijenci (Sl.9), a moglo bi se raditi o ostacima hrane ili pića. Kemijskom analizom uzorka bilo bi potrebno utvrditi o kakvim tvarima je riječ, odnosno radi li se možda o tragovima životinjskih ili biljnih masti. Od tipova je riječ o loncima, zdjelama s uvučenim rubom, pliticama, vrčevima itd. (Sl.8). Na temelju analogija s nalazima s najvažnijih istovremenih arheoloških nalazišta na području Zagorja (Krapina – Stari grad17, Lobor – Majka Božja Gorska18, Donja Stubica –Kamenjak19, Bojačno – Špičak20 itd.), riječ je o nalazima koji se mogu kronološki opredijeliti u kasno brončano doba, odnosno u razdoblje mlađe faze kulture polja sa žarama (1000. – 800. g. pr. Kr.). Količina, gustoća pojavljivanja i varijetet prikupljenih arheoloških nalaza ukazuju na postojanje prapovijesnih objekata na južnim padinama brijega Zašat na kojima se danas nalaze vinogradi.

Zaključak Na temelju prikupljenih arheoloških nalaza zaključujemo da se na brijegu Zašat iznad Krapinskih Toplica nalazi arheološko nalazište, preciznije ostaci utvrđenog visinskog prapovijesnog naselja. Naselje se, osim na vrhu brijega, protezalo i uzduž južnih i zapadnih padina brijega koje su danas uglavnom 17  Tomičić 1999, 50-55. Sl. 7, Sl. 9.; Tkalčec 2012. 18  Filipec 2008, 58. 19  Pavišić 2007, 15-16. 20  Pavišić 2011.

Na prethodnim stranicama: Lijevo gore: Sl. 9 Središnji dio prapovijesne keramičke posude s naslagama na unutrašnjoj stijenci s lokacije br. 3 kod kapele sv. Marije Magdalene na Zašatu (foto: Davor Špoljar) Lijevo dolje: Sl. 10 Dijelovi podnica kuća i dijelovi peći s lokacije br. 3 kod kapele sv. Marije Magdalene na Zašatu (foto: Davor Špoljar) Desno: Sl. 11 Fragment okrugloga keramičkog predmeta s rupom (uteg ili dio ognjišta) s lokacije br. 3 kod kapele sv. Marije Magdalene na Zašatu (foto: Davor Špoljar) 130

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


prekrivene vinogradima. Naselje je na najnižoj točki na južnoj i zapadnoj strani okruživala zemljana palisada odnosno bedem, iz čega se zaključuje da je naselje bilo utvrđeno. Prema konfiguraciji naselja kojim dominiraju dva vrha, plato s kapelom sv. Marije Magdalene na istoku te mauzolej Jakoba Badla na zapadu, zaključujemo da je u slučaju ovog naselja riječ o tipu koji se naziva dvojna gradina. Površina naselja iznosi približno 1 ha. Prema repertoaru nalaza, utvrđeno visinsko naselje na Zašatu može se preliminarno opredijeliti u kasno brončano doba, odnosno u razdoblje mlađe faze kulture polja sa žarama, što vremenski odgovara razdoblju između 1000. i 800. g. pr. Kr. Uz dosad otkriveno visinsko naselje na položaju Kamenjak kod Stubičkih Toplica21 te moguće naselje kod kapele sv. Križa blizu Tuheljskih Toplica22, ovo bi bilo već treće prapovijesno visinsko naselje na području Zagorja koje se nalazi u neposrednoj blizini termalnih vrela. Buduća arheološka istraživanja trebala bi utvrditi postoje li prapovijesni arheološki nalazi uz sama termalna vrela na području Zagorja, kao što je to utvrđeno u slučaju vrela u Varaždinskim Toplicama i okolici.23 Arheološki nalazi koji su pronađeni tijekom provođenja stručnog arheološkog nadzora na uređenju okoliša kapele sv. Marije Magdalene bit će privremeno pohranjeni u Općini Krapinske Toplice. S obzirom da se uz prapovijesna naselja obično u blizini nalaze i pripadajuće nekropole odnosno groblja, a u slučaju ovog razdoblja trebalo bi se raditi o nekropoli ravnih žarnih grobova, u budućnosti bi trebalo uz pomoć nedestruktivnih metoda arheoloških istraživanja utvrditi lokaciju mogućega groblja. Ovo arheološko nalazište zbog stanja oštećenosti, izgrađenosti područja te neposredne blizine mauzoleja i kapele nije adekvatno za prezentaciju u vidu arheološkog parka in situ, no zbog izuzetnog pogleda na velik dio Zagorja i stalnih posjetitelja iz obližnjega kupališta i lječilišta u Krapinskim Toplicama, valjalo bi ga barem prikladno označiti edukativnom tablom s osnovnim podacima i grafičkim prilozima o arheološim nalazima i nalazištu. 21  Pavišić 2007, 15-16. 22  Pavišić 2011, 145. Prilikom osobnog obilaska potencijalnog arheološkog nalazišta kod kapele sv. Križa blizu Tuheljskih Toplica autor teksta nije zabilježio postojanje površinskih arheoloških nalaza, no I. Pavišić navodi da su na lokalitetu tijekom 1990-ih prikupljeni fragmenti keramičkog posuđa kojima se do danas izgubio trag. 23  Filipan 2005, 25.

131

SPOMENIČKA BAŠTINA


Buduća arheološka istraživanja trebala bi dati odgovore na pitanja o infrastrukturi naselja, izgledu i međusobnom rasporedu nadzemnih objekata te detaljima gradnje bedema. Osim prikupljanja novih pokretnih arheoloških nalaza, uzimanjem uzoraka ugljena, keramike, kostiju i drveta, trebalo bi uz pomoć metoda apsolutnog datiranja pokušati odrediti početak, trajanje i završetak naseljavanja ove prapovijesne zajednice u Krapinskim Toplicama.

L I T E R AT U R A • BANCALARI, D. Krapinske Toplice, njihova topla vrela i kupelji. Zagreb 1871. • CRKVENČIĆ, I., DUGAČKI, Z., JELEN, I., KURTEK, P., MALIĆ, A., ŠAŠEK, M. Geografija SR Hrvatske. knjiga 2. Zagreb 1974. 175. • FILIPAN, B. Varaždinske Toplice i naselja: traganje za izvorima. Varaždinske Toplice 2005. 25. Gore: Sl. 12 Satelitski snimak naselja Krapinske Toplice s označenom površinom utvrđenog visinskog prapovijesnog naselja na Zašatu (autor: Davor Špoljar), izvor: http://www.geoportal.dgu.hr (pristup: 7. 8. 2014.) 132

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


• FILIPEC, K. Arheološko-povijesni vodič po svetištu Majke Božje Gorske u Loboru. Zagreb 2008. 58. • JAKOVČIĆ, M. Turizam Krapinskih Toplica – sadašnje stanje i mogućnosti razvoja. Geoadria Vol. 8/1. Zadar 2003. 149-60. • KOLESARIĆ, J. Krapinske Toplice i njihova topla vrela. Hrvatsko zagorje br. 2. God. VI. Krapina 2000. 36-42. • KOLESARIĆ, J. Krapinske Toplice i njihova topla vrela. Krapinske Toplice 2012. • PAVIŠIĆ, I. Arheološka svjedočanstva o prošlosti Stubice i okolice. Hrvatsko zagorje br. 3-4. God. XIII. Krapina 2007. 8-24. • PAVIŠIĆ, I. Naseljenost sjeverozapadne Hrvatske u kasnom brončanom dobu s posebnim osvrtom na keramiku kulture polja sa žarama. Neobjavljena doktorska disertacija. Sveučilište u Zagrebu. Zagreb 2011. 217-223. T.XXIX.-XXXI. • PREMERL., D. Kapela Sv. Marije Magdalene. U: Krapinsko-zagorska županija. Umjetnička topografija Hrvatske. Knjiga 4. Zagreb 2008. 377-378. • TKALČEC, T. Arheološko blago Starog grada Krapine. Katalog izložbe. Krapina 2012. • TOMIČIĆ, Ž. Panonski periplus. Arheološka topografija kontinentalne Hrvatske. Zagreb 1999. • VALENTIĆ, M., HORBEC, I., JUKIĆ, I. Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća. Varaždinska županija. Zagreb 2005. 232-233, Sekcija 11.

IZVORI • • • •

www.geoportal.dgu.hr (Pristup: 7. 8. 2014.) www.webgis.hgi-cgs.hr (Pristup: 7. 8. 2014.) www.croatia.arcanum.hu (Pristup: 7. 8. 2014.) Osnovna geološka karta SFRJ, List Rogatec, M=1:100000

133

SPOMENIČKA BAŠTINA


Arheološki nadzor na lokalitetu Samci u dvorcu Oršić u Gornjoj Stubici Ivana Škiljan U našoj potrazi za minulim vremenima često se nedoumice iz prošlosti lakše mogu dokučiti koristeći se saznanjima dobivenim arheološkim istraživanjima. Tako se, primjerice, obilazeći Muzej seljačkih buna, poneki posjetitelj može upitati kako je izgledao život na brdu Samci prije izgradnje današnjeg baroknog zdanja te je li uopće postojao dvorac Oršić prije Oršića? Dakako, kako bi se odgovorilo na ovu tako jednostavnu i kratko izrečenu misao, potrebne su godine terenskog istraživačkog rada koje tijekom pisanja ovog teksta u potpunosti nedostaju. Međutim, prilikom iskopa probnih sondi za izradu troškovnika planiranog projekta drenaže dvorca Oršić pokušalo se iz segmentarnih i dimenzijama skromnih iskopa izvući što više podataka koji bi mogli pružiti naznake života na posjedu koji se u povjesnim izvorima naziva Samci. Stoga je izvršen neophodan arheološki nadzor iskopa otvorenih sondi1.

1  Sonde su otvorene prema smjernicama projektanta prof. dr. Željka Pekovića (Omega Inženjering d.o.o.), a arheološki nadzor vršili su Muzeji Hrvatskog zagorja. Radovi su financirani vlastitim sredstvima Muzeja Hrvatskog zagorja u trajanju 13. – 21. prosinca 2011., odnosno 16. – 25. siječnja 2012. Uz muzejske djelatnice, voditeljicu istraživanja I. Škiljan i preparatoricu za keramiku A. Brlobuš, u nadzoru su sudjelovali studenti arheologije T. Karavidović i M. Mađerić te radnici tvrtke Ingrad d.o.o.

Desno: Položaj sondi 1, 2, 3 i 4, te otkrivenog ZIDA 2 u odnosu na tlocrt baroknog zdanja, s pretpostavljenim položajem zgrada vidljivih na katastarskom planu iz 1861. godine 134

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


SPOMENIČKA BAŠTINA


Povijest istraživanja i povijesni podatci o utvrdi Samci Srednjovjekovna utvrda Gornja Stubica na brdu Samci prvi se put kao castrum spominje 1476. kad se nalazi u posjedu Doroteje i njezina sina Ivana Hennyngha od Susedgrada2. Posjed Zancka (Samci) spominje se u ispravi iz 1342., prilikom obiteljske razdiobe posjeda Arlandijeve loze roda Aka (prema Čičko 2004, 16, u CD, XI, 4-5). U literaturi često spominjana razdioba posjeda između potomaka gornjostubičke i donjostubičke grane Arlandija završava 1485. kada Heningovci prepuštaju gornjostubičke dijelove posjeda sitnim plemićkim obiteljima Ljupša, Raškaj i Petra od Brokunove gore, potomcima Jelene i Lucije Gornjostubičke (Čičko 2004, 17, 19). Poznatiji vlasnici posjeda Samci su od 1543. Ambroz i Stjepan Gregorijanec, a zatim od 1574. posjedom gospodare Petričevići. U 17. stoljeću vlasnikom postaje Ivan Franjo Oršić te će utvrda, kao i barokni dvorac sagrađen 1756., djelomično inkorporiran u srednjovjekovnu građevinu, ostati u vlasništvu obitelji Oršić do 1924. Vršeći tipološku analizu utvrde s obzirom na poznatu katastarsku snimku iz 1861. iz koje se jasno iščitava tlocrt nekadašnje utvrde i baroknog dvorca s danas porušenim gospodarskim zgradama, kao i s obzirom na vidljive elemente ranije građevine uklopljene u građevinske strukture baroknog dvorca, a uzimajući u obzir i poznate fotografije danas nestalih ostataka dvorca s početka 20. stoljeća, K. Regan zaključuje kako se utvrda Samci tipološki može svrstati u red utvrđenih kurija – manjih obrambenih građevina koje je podizalo niže plemstvo tijekom čitava 15. i 16. stoljeća (Regan, 2011, 37-45). Spomenuti autor iznio je hipotetsku rekonstrukciju utvrđene kurije Samci u obliku “dvokatne obrambene građevine čiji su zidovi u tlocrtu opisivali pravokutnik ili trapez” (ibidem, 44), za koju pretpostavlja3 kako je sagrađena tijekom druge polovine 14. stoljeća kao ladanjska rezidencija Nikole IV. od roda Arlandija te da su je između 1476. i 1482. utvrdili Doroteja i Ivan Hennyngh, a da pritom ne isključuje mogućnost kako je spomenutoj kuriji 2  Prema Regan 2011, 37: Jakov Stipišić i Miljen Šamšalović, Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije, Zbornik Historijskog instituta JAZU, Zagreb, 1959. – 63., br. 2-5, iz 1960., 618, Isprava 2 817, u kojoj se spominje “…castri Zomzedwar ac Superioriois et Inferioris Zthwbyczae…”. 3  Istu pretpostavku isključivo s obzirom na povijesne izvore iznosi i autor B. Čičko (Čičko 2004, 17-18).

Desno: Položaj na kojem je otvorena sonda 1 tijekom radova 70-tih godina (Fototeka MSB) 136

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


SPOMENIČKA BAŠTINA


mogla prethoditi neka starija obrambena građevina opasana obrambenim jarcima (ibidem, 43-44). Probna arheološka istraživanja lokaliteta započeli su Muzeji Hrvatskog zagorja4 još tijekom 2007. i 2008. i to na sjevernom vanjskom obrambenom zidu dvorca Oršić. Spomenuti obrambeni zid, čiji su ostatci bili vidljivi prije samog istraživanja, proteže se u smjeru istok-zapad te je istražen u dužini od 36 m (Pavlaković 2011, 141)5. Iako je otkrivena arhitektura u neposrednoj vezi s arhitektonskim sklopom baroknog zdanja, voditeljica istraživanja ne isključuje mogućnost izgradnje vanjskog obrambenog zida još u srednjem vijeku (ibidem, 144).

Zahvati na lokalitetu prilikom temeljenja spomenika i Muzeja seljačkoj buni u Gornjoj Stubici 1973. Inkorporiranost baroknog zdanja u literaturi je vrlo jasno konstatirana (Obad-Šćitaroci 1991, 78-82, Regan 2004, 29-38), kao i pretpostavka kako se sjeverni zid plemićkoga grada, očuvan još početkom 20. stoljeća u punoj visini, naslanjao na južno krilo baroknoga dvorca, koje je prema autoru Reganu služilo kao “komunikacijska spojnica srednjovjekovnoga plemićkog grada i baroknoga dvorca” (Regan 2004, 32). Kako su sjeverni zid srednjovjekovne utvrde Oršići uklopili u svoje barokno zdanje, dvorac predstavlja zanimljivo rješenje u baroknoj profanoj arhitekturi, budući da su ostatci kaštela zatvarali unutrašnje dvorište novosagrađenog dvorca6 (Filipčić Maligec 2004, 42). Osim sačuvanih fotografija koje ukazuju na još postojeće ostatke sjevernog krila dvorca (v. u tekstu Regan 2004, 34, Čičko 2004, 16), katastarski snimak istočno od spomenute građevine bilježi i dvije, danas nepostojeće zgrade, i nestali produžetak zapadnoga krila dvorca prema jugu. U dvorcu je od 1924. djelovala gornjostubička seljačka zadruga, a nakon 1945. i osnovna škola te se vrlo vjerojatno može očekivati kako su određene preinake na kompleksu mogle biti vršene i tijekom navedenog razdoblja. Međutim, opsežniji radovi 4  Pod stručnim vodstvom arheologinje Ide Pavlaković. 5  Uz obrambeni zid otkriveni su i dijelovi arhitekture koja se nadovezuje na njega – ostatci prostorije (poprečni zid) koja je u određenom trenutku doživjela prenamjenu (uočene su kasnije pregradnje odvodnih cijevi i stubišta) (Pavlaković 2011, 143), o čemu svjedoče i pokretni novovjekovni arheološki nalazi – uporabna keramika i staklo te brojni pećnjaci koji su činili jednu jednostavnu novovjekovnu kaljevu peć kakva je mogla biti u uporabi u 19. stoljeću. 6  “Tlocrt dvorca u obliku je slova L , a s kaštelom je zatvarao unutrašnje dvorište” (Filipčić Maligec 2004, 42).

138

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


na lokalitetu dokumentirani su od 1970. kada započinju pripreme za obnovu dvorca i otvorenje Muzeja seljačkih buna koje je uslijedilo tri godine kasnije. Iz teksta autora J. Mataića, prvog ravnatelja Muzeja, pod naslovom Utemeljenje spomenika i Muzeja seljačkoj buni u Gornjoj Stubici sastavljenog za Vijesti muzealaca, a čiji se rukopis čuva u Muzeju, doznajemo kako je program proslave i obilježavanja 400-godišnjice Seljačke bune, između ostalog, podrazumijevao i “obnovu, rekonstrukciju, restauraciju i dovodjenje u izvorno stanje dvorca Oršić iz 18. stoljeća u Samcima u Gornjoj Stubici” (str. 2). Mataić dalje zaključuje: “Krajnji desni trakt objekta djelovao je poput razvaline – napuklih već iskrivljenih zidova što su prijetili da se svakog časa sruše” (str. 3). Kako bi se uredio perivoj i pripremio teren za postavljanje Spomenika Matiji Gupcu i Seljačkoj buni kipara A. Augustinčića, čitavo središnje uzvišenje pretrpilo je velike zahvate: “Istovremeno na terenu odvijala se složena faza pripremnih i građevinskih radova. Tokom 1971. i 1972. pripremao se cijeli teren za spomen obilježje.” U spomenute radove uključile su se inžinjerske jedinice JNA, uz čiju pomoć je iskopano preko 6 000 m³ zemlje, koristeći “zahuktane bagere, kašikere, utovarivače i druge strojeve” (str. 5). Pregledom projektne dokumentacije iz perioda 1969. – 1973. koja je pohranjena u Muzeju seljačkih buna, kao i sačuvanih fotografija, sasvim je izvjesno kako su zahvati izvršeni do 1973., prije svega izgradnja ceste i Spomenika, uvelike promijenili originalnu konfiguraciju terena uzvišenja koje danas tumačimo višeslojnim arheološkim lokalitetom na kojem svaki zahvat nužno podrazumijeva arheološki nadzor. Autor Mataić napominje kako su “prije restauracije dvorca izvršena odgovarajuća istraživanja, sondiranja terena uz objekat, djelomično skidanje zidnih žbuka” (str. 6). Međutim, pojedini trošni dijelovi dvorca naprosto su uklonjeni, a prilikom izgradnje terase dvorca svi su vidljivi ostatci ranijeg zdanja srušeni te prekriveni zemljom, odnosno terasa je nivelirana kako bi bila “pogodna za turiste”. Ipak, ostavljen je jedan ugao kojeg Regan tumači “bazom snažnog potpornjaka” na nekadašnjem spoju sjevernog i istočnog obrambenog zida (Regan 2011, 40), a koji je pod vodstvom Muzeja Hrvatskog zagorja stručno konzerviran 2010.

Rezultati arheološkog nadzora 2012. Sonde 2, 3, i 4 s recentnim kulturnim slojevima iskopane su na zapadnoj i južnoj strani zapadnoga krila dvorca, prije dolaska arheologa na teren. Kako bi se izvršio stručni nadzor, prostor cijelog lokaliteta podijeljen je u mrežu

139

SPOMENIČKA BAŠTINA


kvadranata dimenzija 5 x 5 m7. Već prilikom prvih dana radova u sondi 1 otvorenoj na južnoj strani južnog istaka zapadnoga krila dvorca, ispod razine današnje hodne površine, pronađeni su otvori podrumske prostorije. S obzirom na navedeno otkriće te kako bi se mogli predvidjeti troškovi buduće planirane hidroizolacije dvorca, ali i eventualnih budućih arheoloških istraživanja, sjeverni dio sonde 1 istražen je do razine zdravice. Naime, u južnom dijelu sonde otkrivena je vodovodna cijev koja je i dalje u funkciji. Prema tome, na južnom dijelu sonde nije se moglo nastaviti s istraživanjima. Uz sam južni zid istaka zapadnoga krila dvorca otkriveni su ostaci zapunjenog podrumskog prozora koji s druge strane gleda u prostor ispod površine zemlje, također ispunjen otpadnim građevinskim materijalom (prozor se nije otvarao, ali vidljivi su manji otvori u zidu koji svjedoče o prisutnosti otpadnoga građevinskog materijala). Sloj šute8, odnosno sloj građevinskog otpadnog materijala, sastava opeka, kamenja – sporadično većih, a uglavnom manjih dimenzija (promjera cca 20 cm), zatim pijeska – nastavljao se u dubinu od preko 2 m. Spomenuti sloj očigledno je nastao niveliranjem terena iz 70-ih godina. Istraživanjem dokumentacije pripremnih radova za otvorenje Muzeja seljačkih buna na zanimljivoj fotografiji pohranjenj u Fototeci Muzeja seljačkih buna jasno se uočava stanje na mjestu otvorene sonde 1 prije i poslije zahvata 70-ih. Naime, radnici na fotografiji stoje u podrumskim prostorijama na čije se otvore naišlo, a koje su ispunjene otpadnim građevinskim materijalom, dakle, na mjestu današnjeg sanitarnog čvora. Teren u pozadini, na mjestu današnje sonde 1, već je djelomično niveliran. Međutim, zanimljiva je okrugla tlocrtna dispozicija koja se nazire nešto dalje. Je li riječ o tada otkrivenim, i naravno zatrpanim, temeljima okrugle tvorevine (možda kule?) vidljive na katastarskom planu iz 1861.? Planovi projektne dokumentacije ne otkrivaju ništa u tom smislu. Ipak, jasno je na koji je način tada rekonstruiran kratki istak zapadnoga krila dvorca koji se nekoć naslanjao na stariju utvrdu. Na dubini koja odgovara visini svodova sačuvanog vinskog podruma Muzeja konačno su otkriveni arheološki zanimljiviji slojevi. Ispod sloja otpadno7  Sonda 1 zauzela je kvadrant E/7-8, sonda 2 kvadrant F-G/4-5, sonda 3 kvadrant L/5-6, te sonda 4 kvadrantu C-7. 8  SJ (stratigrafska jedinica) 2.

Desno gore : Probna sonda 1 otvorena na južnoj strani južnog istaka zapadnog krila dvorca (foto T. Karavidović) / Sonda 1, SJ 10, 14 (foto T. Karavidović) Desno dolje: Sonda 5, ostaci temelja kamenog zida (foto I. Škiljan) 140

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


170

SPOMENIČKA BAŠTINA


ga građevinskog materijala9 uočen je kulturni sloj od kompaktne nabijene ilovače s primjesama žbuke i otpadnoga građevinskog materijala10 ispod kojeg su pronađeni ostatci arhitekture – temelji zida11, a proteže se u pravcu sjeverjug. Zid se sastoji od dva reda kamenja vezanih žbukom – možda predstavlja ostatak srednjovjekovnih struktura. Ispod žutog sloja ilovače, djelomično pomiješanog s gornjim slojevima šute, otkrivena je žbuka – podnica12, a ispod nje žuta nabijena ilovača13. U blizini zida otkrivena je zapuna i ukop rupe za stup14. Sloj žute nabijene ilovače se zbog sporadičnih primjesa gara, mrvljene opeke i žbuke može tretirati kao predzdravica. Naime, nismo mogli istražiti spomenuti sloj zbog opasnosti urušavanja cijeloga profila, već je napravljen probni rov dimenzija 1x2 m uz istočni rub sonde, u dvije radne dubine. Nisu uočene nikakve promjene u strukturi sloja te je cijela sonda prekrivena geotekstilom i zatrpana. U sondama 2, 3 i 4 dokumentirana je zatečena situacija. Na fotografijama iz Fototeke MHZ vidljivo je kako su zahvati 70-ih vršeni i na položajima otvorenih sondi. Zid od tri reda opeke vezanih žbukom, a presječen šahtom, na jugozapadnom uglu zapadnoga krila dvorca u sondi 3 dobio je oznaku SJ 7. U sondama 3 i 4 uočeni su poprilično recentni kulturni slojevi – žuto-smeđi sloj sa sporadičnim primjesama mrvljene opeke i šljunka (ispod humusa)15 koji se nalazi iznad žute kompaktne ilovače16, u koju je ukopan zid17. U sondi 2 uočeni su zidovi vezani opekom18, naknadno djelomično prekriveni betonom. Kao što se razaznaje na prethodnim fotografijama stanja spomenutog položaja uz dvorac prije radova 70-ih, oni predstavljaju ostatke zida iz vremena funkcioniranja “pučke škole” u dvorcu. Nakon novogodišnje stanke, a također prema smjernicama projektanta, nastavljeni su radovi kako bi se otvorila sonda 5 (kvadrant C-7, dim. 2x3 m) 9  SJ 2 10  SJ 8. 11  SJ 10. 12  SJ 13. 13  SJ 17. 14  SJ 15/16. 15  SJ 5. 16  SJ 6. 17  SJ 7. 18  SJ 3. Sloj 4 je žuti sloj koji ispunjava ugao na zidovima SJ 3 – možda ostatak naknadnog žbukanja i ponovne uporabe zidova SJ 3 u svrhu odvodnog sustava.

142

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


na mjestu gdje se očekuje jugozapadna kula nekadašnje utvrde Samci. Ispod sloja humusa dokumentiran je otpadni građevni materijal istog sastava utvrđenog u sondi 1 i ostatci temelja pretpostavljenog srednjovjekovnog zida19. Otkriveni zid je istog sastava kao i vidljivi ostatci nekadašnje utvrde u dvorištu dvorca, izrađen od lomljenog vapnenca obilno zalivenog žbukom. Zid Z-2 je iskopan tek na dubinu od 80 cm od razine humusa isključivo sa svrhom utvrđivanja njegove tlocrtne dispozicje, u smjeru danas postavljene ograde s posađenim grmljem. Naime, nastavlja se ispod spomenute ograde u pravcu sjevera, prema današnjem sanitarnom čvoru ugostiteljskog objekta smještenog unutar prizemnih prostorija dvorca. Otkrivena tlocrtna dispozicija ima oblik kvadrata koji okvirno odgovara tlocrtu kule s pojačanim kontraforom na jugozapadnom uglu pretpostavljene kvadratne uže jezgre utvrde Samci, kao što je to naznačeno na građevini ucrtanoj na katastarskom planu iz 1861. Dakle, možemo pretpostaviti kako smo djelomično utvrdili osnovnu tlocrtnu dispoziciju jugozapadne kule uže jezgre utvrde Samci, manjih dimenzija kvadratnog tlocrta. Svakako bi se probna sonda 5 koja zapravo obuhvaća zidine i unutrašnjost kvadratnog istaka smještenog na jugozapadnom uglu srednjovjekovne građevine trebala istražiti do razine zdravice. Jedino u tom slučaju može se planirati troškovnik eventualnih arheoloških istraživanja cijele terase dvorca Oršić. Međutim, zbog nedostatka financijskih sredstava sve otkrivene arheološke strukture, kao i spomenuti zid, detaljno su snimljeni totalnom stanicom. Dakle, otvoreni dio zida nije niti približno iskopan do kraja, a sudeći prema dubini otpadnoga građevinskog materijala (sloja SJ 2 u sondi 1), može se očekivati kako spomenuti sloj ide još 2 m u dubinu. Sonda 5 nije se zatrpala zemljom, već se zid prekrio geotekstilom kako bi ostavila mogućnost nastavka istraživanja sonde 5. Izuzev jednostavnih ulomaka novovjekovnih keramičkih posuda ukrašenih urezanim valovnicama i apliciranom plastičnom trakom koji se okvirno mogu datirati u 16. stoljeće, a pronađeni su u sloju žute nabijene ilovače u sondi 1 (SJ 8), svi ostali pokretni arheološki nalazi potječu iz sloja otpadnoga građevinskog materijala (SJ 2) te stoga nemaju svoj originalni arheološki kontekst, već su nađeni ispremiješani s recentnim nalazima iz vremena djelovanja “pučke škole”. Navedeni nalazi su fragmentarni i uglavnom potječu iz vremena življenja u dvorcu Oršić. Naime, riječ je o fragmentiranim ostatcima staklenih baroknih posuda (stope i dna čaša te otvori boca) i nekoliko ulomaka baroknih kaljevih peći. Ipak, pronađen je i vrlo sitan ulomak ma19  SJ 18.

143

SPOMENIČKA BAŠTINA


jolike, nekoliko ulomaka srednjovjekovne i novovjekovne keramike te nalaz renesansnog pećnjaka s motivom arkade i križa koji u potpunosti odgovara nalazima pećnjaka s motivom raspetoga Krista datiranog u drugu polovicu 16. stoljeća, pronađenog na utvrdi Donja Stubica. Vrlo je očita pretpostavka kako su se vlasnici gornjostubičke i donjostubičke utvrde opskrbili sličnim kaljevim pećima. Dimenzije motiva na sačuvanom ulomku iz Gornje Stubice identične su ulomcima pećnjaka s prikazom raspetog Isusa Krista iz Donje Stubice.

Zaključak Ostatci kamene arhitekture, ali i vrlo skromni pokretni nalazi, u prvom redu ostatak renesansnog pećnjaka i ulomak majolike, zasigurno ukazuju kako bi, unatoč dosta opsežnim radovima tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća na lokalitetu, nastavak istraživanja mogao donijeti sačuvane kulturne slojeve i konkretnije spoznaje o izgledu nekadašnje utvrde ili kaštela Samci. Cilj svih provedenih istraživanja Muzeja svakako je pružanje brojnih informacija o minuloj zagorskoj svakodnevnici koji se, nakon znanstvene obrade, predstavljaju putem publikacija stručnoj javnosti, ali i uz pomoć organiziranih izložaba posjetiteljima Muzeja seljačkih buna. Utvrde Gornja Stubica (Samci) i Donja Stubica predstavljaju najznačajnije srednjovjekovne utvrde na sjevernim obroncima Medvednice. Stoga Muzej u suradnji s Gradom Donja Stubica još od 2008. provodi zaštitna istraživanja na susjednoj utvrdi Donja Stubica, a brojni otkriveni nalazi i dobivene informacije već su djelomično predstavljene u stalnom postavu Muzeja. Ako se osiguraju sredstva za eventualne buduće zahvate sanacije dvorca Oršić, a prema smjernicama projektanta, svakako je nužno predvidjeti i istraživanje utvrde Samci, odnosno prezentaciju konzerviranih starijih dijelova arhitekture na samom lokalitetu. Zasigurno će svaka dobivena informacija upotpuniti zanimljivu priču o zagorskom srednjovjekovlju. I Z V O R I I L I T E R AT U R A • Čičko, B., Gornjostubički kraj u prošlosti, Hrvatsko zagorje, Časopis za kulturu, 2004., br. 1-2., 7-28. • Čičko, B., Stubica u srednjem vijeku, Osam stoljeća Stubice, Donja Stubica, 2009., 43-57. • Filipčić Maligec, V., Obitelj Oršić i Hrvatsko zagorje, Hrvatsko zagorje, Časopis za kulturu, 2004., br. 1-2., 39-55. 144

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


• Mataić, J., Utemeljenje spomenika i Muzeja seljačkoj buni u Gornjoj Stubici, rukopis iz 1973. sastavljen za Vijesti muzealaca, dokumentacija MHZ. • Pavlaković, I., Rezultati arheoloških istraživanja na lokalitetu dvorac Oršić u Gornjoj Stubici – vanjski obrambeni zid, Osamsto godina pisanoga spomena Stubice (1209. – 2009.), zbornik radova, Donja Stubica 2011., 141-145. • Regan, K., Plemićki grad Samci u Gornjoj Stubici, Hrvatsko zagorje, Časopis za kulturu, 2004., br. 1-2, 29-38. • Regan, K., Stubičke utvrde i njihovi gospodari, Osamsto godina pisanoga spomena Stubice (1209. – 2009.), zbornik radova, Donja Stubica, 2011., 27-49. • Stipišić J., Šamšalović M., Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije, Zbornik Historijskog instituta JAZU, Zagreb, 1959. – 63., br. 2-3.

145

SPOMENIČKA BAŠTINA


Rudnička baština općine Konjščina Ivan Vranješ Sažetak Rudnička baština konjščinskoga kraja rasprostrta je na području bivših ugljenokopa konjščinskoga ugljenosnog sloja, a obuhvaća objekte rudnika Peščeno, Donja Batina, Poljanica, Konjščina, Husinec, Zajezda i Gornja Konjščina, dok širi ugljenosni sloj obuhvaća područje od Zaboka do Novog Marofa i Vrbova. Danas još postoje separacije u Krapina Selu (Peščeno) i Donjoj Batini, rudnički objekti Staro Peščeno i Gornja Konjščina te ostatci infrastrukture. Ostatci objekata i infrastrukture ugljenokopa svjedoci su vremena u kojem su nastajale gospodarske i socijalne promjene, što je obilježilo gospodarski prosperitet, društveni i povijesni identitet kraja. Iako zapušteni i u propadanju, rudarski objekti i infrastruktura ugljenokopa mogu se smatrati industrijskom kulturnom baštinom lokalne zajednice. Promišljenim projektom o rudarskoj kulturnoj baštini moglo bi se pridonijeti turističkoj ponudi na ovome području, ali i očuvanju rudarske baštine. Ključne riječi: rudarska baština, Peščeno, Donja Batina, Gornja Konjščina, Konjščina, Poljanica, Husinec, Maretič, Zajezda.

Utemeljenost razmatranja rudarske baštine Svijest o tome da industrijski objekti i primjena tehnike u industrijskoj proizvodnji i eksploataciji sirovine pripadaju kulturnoj baštini nije novijega datuma, o čemu svjedoči osnivanje prvoga tehničkog muzeja u Parizu 1794. Gotovo 200 godina nakon prvoga tehničkog muzeja, Vijeće Europe 1984. Desno: Popis obveznika lukna župe Konjščina iz 1888. godine 146

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


143

SPOMENIČKA BAŠTINA


prihvaća pojam industrijska baština kao svjedočanstvo vremena, gospodarskoga razvoja i socijalnoga napretka. Industrijska i tehnička baština kao dio kulturne baštine općenito obuhvaća: -- objekte kao svjedočanstva industrijske proizvodnje -- objekte za proizvodnju energije -- rudnike -- promet i infrastrukturu -- pokretne spomenike tehničke baštine. Uvažavajući takvu odrednicu industrijske baštine, ugljenokope konjščinskoga kraja može se promatrati kao kulturnu baštinu od značenja za lokalnu sredinu u kontekstu njezina socijalnog, gospodarskog i kulturnog razvoja. U Planu prostornog uređenja općine Konjščina neki od objekata rudničke baštine naznačeni su kao objekti koje bi trebalo zaštiti (kurija Valoni i upravna zgrada rudnika u Gornjoj Konjščini).1 Sastavnice rudarske baštine konjščinskoga kraja čine rudarske jame, rudarski objekti i infrastruktura, školstvo, industrija, promjene u stambenoj gradnji, izgledu naselja, promjene prirodnih vizura kao i promjene u strukturi stanovništva. Situacijski prikaz jama konjščinskih rudnika iz 1958. (Situacija rudarskih jama u ugljenosnome bazenu Konjščina 1958.) 2 može se koristiti kao polazište za uvid u sadašnje stanje jama, lociranje objekata i infrastrukture rudarske baštine, utvrđivanje njihova stanja i promjene vizura prostora uvjetovane rudarskom djelatnošću. Nekoliko desetljeća eksploatacija ugljena bila je osnova za proizvodnju električne energije: -- 1920. elektrana u Gornjoj Konjščini -- 1926. elektrana u Peščenom -- 1954. TE Jertovec. 1  PPUO Konjščina, UIH, Zagreb, 2002., arhiva općine Konjščina 2  Spomenica Termoelektrana Jertovec - Konjščina, ZEPH, Zagreb, 1958., str. 20.

Desno gore: Kolektiv tvornice rasvjetnih tjela Plastika Konjščina 1965. Desno dolje: Rudari konjščinskih ugljenokopa 148

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


145

SPOMENIČKA BAŠTINA


Energetska osnova omogućit će da se prestankom rada rudnika šezdesetih godina 20. st. razvije metalna industrija i proizvodnja rasvjetnih tjela: - ARMKO Konjščina, proizvodnja željezne armature - TPK Konjščina, ljevaonica i proizvodnja parnih kotlova - ZAGORJE, proizvodnja rasvjetnih tijela. Industrijski razvoj nakon ukidanja rudnika utjecat će na nove društvene i gospodarske odnose, kao i na socijalnu strukturu stanovništva, te unaprijediti društveni život, a u srednjoškolskome obrazovanju profilirati zanimanja potrebna novoj strukturi gospodarstva.3

Rudarski objekti danas Industrijski razvoj i rudarstvo dali su svoj prinos u graditeljstvu koje ima odlike vremena u kojemu je nastalo. Rudarski objekti prilagođeni su potrebama i gospodarskim mogućnostima, pri čemu je u prvome planu bila funkcionalnost objekta i što jeftinija eksploatacija ugljena, dok se estetska i kreativna graditeljska komponenta svodila na jednostavnost i skromnost pa i na improvizaciju. Napušteni rudnički objekti propadaju, ali još su uvijek svjedoci vremena rudarske djelatnosti. Možemo ih smatrati materijalnim spomenicima rudarske baštine koja je ugrađena u kulturno-povijesni identitet konjščinskoga kraja. Od objekata Konjščinskih ugljenokopa danas još postoje: -- separacija Krapina Selo (rudnik Peščeno/Maretič/Gornja Konjščina) -- zgrada Rudarske industrijske škole Peščeno -- objekti na ulazu u rudnik Staro Peščeno -- ruina separacije i kolodvora Donja Batina -- vila (kurija) upravitelja rudnikaValoni/Loon -- upravna zgrada u Gornjoj Konjščini -- Dom kulture u Konjščini (kolokvijalno rudnička zgrada). Dvadesetih godina 20. st. izgrađena je rudarska kolonija u Gornjoj Konjščini, a kompleks su činile drvene barake, zidana upravna zgrada, zgrada električne centrale, briketarnica i zgrada za obuku rudara. 3  Srednja škola Konjščina, monografija, Konjščina, 2007.

Desno dolje: Stara rudarska škola danas (Peščeno) 150

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


147

SPOMENIČKA BAŠTINA


Upravna zgrada rudnika Gornja Konjščina ima u tlocrtu oblik slova U, a vrijedan je objekt koji je također zapušten i propada.4 Kurija Valoni, koju je dao izgraditi vlasnik rudnika Gornja Konjščina (danas vlasništvo Priščan), propada, ali još uvijek čini sklad krajolika i objekta, te svjedoči o vremenu rudarske aktivnosti i stilu gradnje obiteljskoga objekta s početka 20. st. Betonska platforma ispred kurije služila je za “trezinu” koju je upravitelj rudnika koristio za putovanje do upravne zgrade, što upućuje na postojanje rudarske pruge na tome potezu.

Graditeljstvo i urbanističke tendencije Početkom druge polovice 20. st. u okviru zadovoljavanja potreba zaposlenika rudnika i mještana, izgrađen je Društveni dom (kolokvijalno rudarska zgrada). Zgrada ima kinodvoranu, restoran, terasu, društvene i uredske prostorije. Tlocrt zgrade u obliku je slova L, ima prizemlje i dva kata, a dvorana je do visine drugoga kata. Pročelje zgrade čini vertikalni stakleni zid na početku pročelja, od kojega se horizontalno proteže uski “balkon” po cijeloj dužini koji vizualno odvaja etaže objekta. Gusti niz prozora na pročelju naglašuje geometrijsku estetiku vertikalnim i horizontalnim elementima. Terasa u prizemlju produžuje objekt u zeleni okoliš niskoga grmlja, dok stabla breza potpomažu vertikalu zgrade i pridonose njezinoj geometrijskoj estetici. Objekt se već nekoliko godina ne koristi, ne održava i propada. Djelomično je zapušten, a dugogodišnji sudski proces o utvrđivanju vlasništva traje od 1991. Ovaj se objekt smatra, u estetskom, funkcionalnom i graditeljskom smislu, jednim od boljih građevinskih rješenja s odmakom od socrealističkoga tipa gradnje. Također dolazi do promjena u arhitekturi obiteljskih kuća, a time i građevinskoga urbanog prostora. Naime, izgradnja induvidualnih stambenih objekata sve se više locira uz ceste u dolini. Drvene hiže prepuštaju mjesto zidanim kućama (ciglenicama), što upućuje i na potrebu vrjednovanja tradicijske drvene arhitekture ovoga područja, posebno u prirodno očuvanom ambijentu izvornih vizura i pejsaža, koji obilježavaju iskonski izgled prirodnoga prostora (zaselak Jantolek u Sušobregu, selo Brlekovo). 4  PPUO Konjščina , UIH, Zagreb, 2002.

Desno gore: Rudnik Zajezda pedesetih godina 20. stoljeća Desno dolje: Članak Tomislava Stunića u Večernjem listu 1960. godine 152

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


SPOMENIČKA BAŠTINA


Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Vrhunac je urbanoga graditeljstva vezanog uz rudarstvo i industrijski razvoj te opći prosperitet Urbanistički plan izgradnje Konjščine (kolokvijalno kolonije, naselje), koji je 1952. u Parizu dobio drugu nagradu za mala urbana naselja. Ovaj urbanistički plan naglašava socijalno i prirodno zdravo okruženje koje osigurava potrebe čovjeka u vremenu i prostoru, djeluje na njega mijenjajući navike, kulturu stanovanja i socijalne odnose. Arhitektura, čovjek i okoliš uspješno stoje u pomirljivom i skladnom odnosu. Parkovna arhitektura naselju daje posebnu vizuru jer se u estetskome i doživljajnome smislu međusobno potpomažu i ne ostavljaju posjetitelja ravnodušnim. Park ima povijesnu i graditeljsku važnost za urbani identitet naselja i njegovo je održavanje od posebna značenja. Induvidualni stambeni objekti (visokoprizemnice i katnice) okruženi stablima, ukrasnim grmovima, malim vrtovima i cvjetnjacima, upotpunjuju estetski izgled naselja, a izgrađeni su u maniri izgradnje privatnih stambenih objekata sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st. Iako građevinski objekti djeluju jednoobrazno, u zelenome okolišu doživljaj se jednoobraznosti gubi raznolikošću drveća i ukrasnih grmova te cvjetnih nasada. Stambene zgrade smještene u zeleni okoliš (park) imaju od jednoga do četiri kata. I danas se zadržalo kolokvijalno ime pojedinih zgrada: penzionerska, rudarska, općinska itd. To svjedoči kako su stambene zgrade bile namijenjene radnicima i stručnim kadrovima pojedinih tvrtki, ali i o socijalnoj strukturi stanovnika naselja. Privatizacijom stambenih zgrada došlo je do djelomične nestručne promjene izvorna izgleda pročelja (promjena prozora, zatvaranje balkona…), što narušava njihov prvotni izgled.

Izgradnja infrastrukture Rudarska djelatnost i uz nju vezan industrijski razvoj, prije svega u metalnoj industriji i proizvodnji električne energije, zahtijevali su izgradnju odgovarajuće infrastrukture. Željeznička pruga izgrađena 1886. služi kao glavni infrastrukturni objekt važan za rudarstvo, prijevoz putnika i roba te transporta ugljena. Koncesija za prugu povjerena je Mirku pl. Josipoviću za godišnji paušal od 240.000

Lijevo gore: Dr. Cenkić, župnik u Konjščini i biskup, izgradnja škole u Gornjoj Konjščini Lijevo dolje: Brana na rijeci Krapini 155

SPOMENIČKA BAŠTINA


forinti, a po ugovoru s Direkcijom kraljevskih ugarskih državnih željeznica. Za izgradnju se osniva Dioničko društvo Čakovečko-zagrebačke (zagorske) željeznice. Željeznica je od 1895. pod upravom u Szombathelyju sve do osnivanja Države SHS 1918. Službeni su jezici na željeznici mađarski i njemački. Hrvatskih zaposlenika je malo, a odnos mađarskih zaposlenika prema korisnicima bio je grub i omalovažavajući, kao i u cijeloj Hrvatskoj, što će dovesti do pobune protiv mađarizacije 1903.5 Kolodvorska zgrada izvorno je izgrađena u stilu ugarskoga projekta gradnje kolodvorskih zgrada tipičnih za projekte Direkcije kraljevskih ugarskih državnih željeznica. Objekt je prema podjeli u kategorije iz skupine II. kategorije, tj. kolodvorska zgrada s prenoćištem za uposlenike, poslovnim prostorom, posebnim robnim skladištem i čuvarnicama na ulazu u kolodvor te manjim stambenim objektom za čuvara pruge. Zgrada kolodvora oštećena je u 2. svjetskom ratu, a obnovljena je 1946. Prilikom obnove promijenjen je izgled krovišta, te raspored i namjena prostora. Prema situaciji rudarskih jama iz 1958., industrijski kolosijeci spajani su na glavnu željezničku prugu Varaždin - Zagreb. Za potrebe rudnika i prijevoz osoba na prugu je spojen pružni odvojak za Donju Batinu, čiji su ostatci vidljivi južno od ceste Konjščina – Zlatar Bistrica pa sve do ulaska u kolodvor. Sjeverno od ceste vidljivi su dijelovi trase, nasipi, usjeci i mostovi. Kraći industrijski kolosijeci za rudnike Husinec i Peščeno također su spojeni na glavnu prugu. Danas je vidljiv samo nasip kolosijeka koji se izdiže u dolini, presijeca ju i čini posebnu vizuru (nasip će biti razgrađen za potrebe nasipanja industrijske zone u Konjščini). Kolosijek za rudnik Poljanicu demontiran je, a nasip je iskorišten za lokalnu makadamsku cestu od željezničke postaje Donji Lipovec prema Poljanici. Polovicom 20. st. izgrađen je industrijski kolosijek za TE Jertovec i industrijsku zonu Peščeno (metalna industrija). Kolosijek za Peščeno koristile su tvrtke TPK i ARMKO. Prugu danas koristi samo tvrtka ARMKO. Industrijska pruga TE Jertovec koristila se za dovoz lignita, a danas se prugom doprema mazut koji se koristi u slučaju nedostatka plina. 5  Ljiljana Dobrovšak, Zaposlenici na željeznicama u Hrvatskoj 1903. godine, ČSP, br. 2, Zagreb, 2008., str. 309-700.

156

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Povećanje transporta ugljena uvjetovalo je povećanje broja industrijskih kolosijeka na konjščinskome kolodvoru. Tako danas postoje dva javna i šest industrijskih kolosijeka. Industrijske pruge koje su u uporabi (ARMKO Peščeno, TE Jertovec) kao i industrijski kolosijeci u željezničkoj stanici danas se tek nužno održavaju, a promet roba je neznatan. Rudnici i željeznica koristili su telegrafske garniture (telegrafski poslovni vod 40-250: Zagreb – Kotoriba), zatim telefonsku vezu i poslije 2. svjetskog rata ŽAT centrale i 12-kanalni VF uređaj, što je uz poštanski ured bio početak razvoja telekomunikacijske infrastrukture u konjščinskome kraju.6

Promjene u okolišu Kroz sedamdeset godina rudarstva izgradnja infrastrukture, rudarskih objekata, proizvodnja električne energije kao i stambena izgradnja doveli su do intervencije u prostoru, što je djelomično utjecalo na promjenu izgleda okoliša. Regulacijom vodotoka, kojima je ovaj prostor iznimno bogat (rijeka Krapina, potoci Batina, Selnica, Žitomjerka, Jertovečki potok i potok Peščeno), spriječeno je plavljenje kotline, a rijeka Krapina ostala je bez svojih meandara. Rijeka Krapina tipična je nizinska rijeka i do regulacije imala je sve karakteristike koje iz toga proizlaze – vijugav tok i plavljenje okolna prostora. Slivno joj je područje asimetrično. Pritoci s lijeve strane sezonski su manje aktivni – potoci s brežuljaka Medvednice, dok su pritoci s planine Ivanščice mnogo aktivniji. Netaknuta prirodna vizura sačuvala se uz gornji tok potoka Batina i Selnica, uglavnom na rubnome brežuljkastom dijelu kotline. Utonućem rudarskih jama i površinskoga kopa Konjščine uz akumulaciju površinskih voda i manje izvore nastalo je jezero Bajeri s bogatom biocenozom, koja je zapravo flora i fauna područja uz rijeku Krapinu prije njezine regulacije te je vrijedna zaštite. Proces truljenja vodenog bilja (šaš, trska i sl.) ubrzan je tako da jezero postaje sve pliće s dubokim slojem mulja, što uvjetuje nastanak manjih i većih “biljnih otoka”. Taj proces vodi nestanku jezera. Otpadne vode iz kanalizacijskoga sustava, koje se puštaju u Krapinu i donji dio potoka Selnice, za sada znatnije ne ugrožavaju čistoću vode, a smanjenju onečišćenja pridonijelo je i 6  Sto godina željezničke pruge Zaprešić – Varaždin – Krapina, RO ŽP Varaždin, 1986.

157

SPOMENIČKA BAŠTINA


Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


zatvaranje industrijskih pogona (Tvornica parnih kotlova, Mesna industrija Sljeme, Zagorje – proizvodnja rasvjetnih tijela). Akumulacijsko jezero TE Jertovec s ustavom na Krapini prije ušća Selnice, regulacija toka rijeke Krapine i donjeg toka gotovo svih potoka promijenila je iskonsku sliku tog dijela krajolika stvarajući novu vizuru obilježenu ljudskim zahvatima u prirodni okoliš.

Rudarska tradicija Rudarstvo ima svoju specifičnu tradiciju. Ona se odražava prije svega kroz pozdrav: Sretno! Pozdrav izražava nadu rudara da se blago pred njima otvori i istovremeno ostvari želja da na kraju smjene zdravi i zadovoljni izađu na danje svjetlo, što je sukladno i zeleno-crnoj boji zastave. Zaštitni su znak rudara dlijeto i čekić. Rudari imaju svoju radnu i svečanu odoru za koju je austrijski car Ferdinand I. 1837. propisao pravilnik s veoma detaljnim uputama. Mlađi studenti rudarstva brucoši i “stare bajte” kao i njihovi profesori, nose svečane odore prilikom izvedbe rituala skok preko kože.7 Rudarski svetac zaštitnik koji ih štiti od nepoćudnih sila je sv. Barbara. Na području ugljenosna područja konjščinskih ugljenokopa dvije su kapele posvećene sv. Barbari: u Vrbovu i Bedekovčini. Rudari imaju svoju himnu i zakletvu uz koje prisežu rudarskome staležu i izvode skok preko kože (nekad skok preko šahta). Sve su to elementi bogate rudarske baštine koji su obilježavali rudarski stalež kroz generacije, utjecali na društveni život, ne samo rudara nego i šire zajednice. Život rudara i rudarska djelatnost nerijetko su tema literarnih djela, pa i Biblije: “Da, srebro ima svoja nalazišta, a zlato mjesto gdje se pročišćava. Ruda željezna iz zemlje se vadi, a iz rudače rastaljene bakar. Ljudi u tami postavljaju granice i kopaju do najvećih dubina za kamenom u mraku zakopanim.”(Job 28;1 – 10, Pohvala rudarenju).8 Mnogo je pjesama, anegdota, pošalica i priča vezanih uz rudarstvo i rudarski život. Život rudara zagorskoga kraja opisao je Josip Topić u zbirci Priče ispod lapora .9 Rudari su međusobno bili snažno povezani. Povezivao ih 7  Dr. sc. Jerko Nuić, Uvod u rudarstvo, Zagreb, 2010., vlastita naklada, str. 11. 8  Biblija, Stvarnost, Zagreb, 1969., str. 601. 9  Josip Topić, Priče ispod lapora, Pregrada, Art tisak, Zabok, 1999.

Lijevo gore: Kolodvorska zgrada Donja Batina danas Lijevo dolje: Ostaci pruge u Donju Batinu 159

SPOMENIČKA BAŠTINA


Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


je rad u jamama pod zemljom koji je mogao ugroziti njihove živote. Prozivnica je bila prije ulaska i poslije ulaska u jamu, a značajne uspjehe proslavili bi pečenom puricom i vinom. U pamćenju su ostale rane jutarnje slike odlaska rudara na posao kad se u tami s brježuljka prema rudnicima spuštala kolona rudara s upaljenim rudarskim karabit-lampama (Prema pripovijedanju V. Cvetka, Peščeno, 2011.). Snaga zajedništva posebno je dolazila do izražaja kad su bila ugrožena prava rudara i njihova zaštita na radu.10 Kroz godine, nakon ukidanja ugljenokopa, sjećanje na rudarsku prošlost ostalo je samo u pričama ili pokojem prigodnom članku. Svijest o tome da su rudnici temeljni identitet nove Konjščine porasla je kroz društvene mreže. Rezultat toga je prvo obilježavanje Dana rudara 1. ožujka 2014. Ispred rudarske zgrade, danas doma kulture, postavljen je rudarski vagonet koji uz spomen-ploču poginulim rudarima u antifašističkoj borbi svjedoči i podsjeća na rudarsku prošlost mjesta.

Zaključak S obzirom na to da je valorizacija rudničke baštine kao dijela industrijske baštine zahtijeva istraživanje i dokumentiranje s raznih gledišta kako bi ju se moglo predstaviti, a zatim i nuditi rješenja, svakako je važna suradnja raznih struka te uvid u arhive u kojima je pohranjena dokumentacija o ugljenokopima. Važno je kroz takav rad i rad na terenu utjecati na formiranje mišljenja zajednice o važnosti rudničke baštine, koja je velikim dijelom definirala njihovo okruženje i identitet u kulturno-povijesnom i socijalnom kontekstu. Sigurno je da će prezentacija vrijednosti rudničke baštine kroz tisak, stručne članke i izložbe ponuditi odgovarajuća rješenja za njezino predstavljanje u kontekstu mogućega prinosa gospodarstvu i turističkoj ponudi konjščinskoga kraja. 10  Ivan Vranješ, Štrajkovi rudara u ugljenokopima Konjščina 1909. – 1937., , Hrvatsko zagorje, časopis za kulturu, br. 3-4, godina XVI., Krapina, 2010., str. 187-199.

Lijevo gore: Rudarski kruh ima sedam kora Lijevo dolje: Obilježavanje Dana rudara 1. ožujka 2014. ispred rudarske zgrade (danas Društveni dom) 161

SPOMENIČKA BAŠTINA


IZVORI • Slavko Vujec, Rudarstvo u Hrvatskoj, Rudarsko-geološko naftni zbornik, Vol 8, str.11 – 17, Zagreb, 1996. • Berislav Šebečić, Rudarski poduzetnici u Hrvatskoj od sredine XIX. do sredine XX. stoljeća, Rudarsko-geološko naftni zbornik,Vol 8, str.139 – 174, Zagreb, 1996. • Sabina Salamon, Industrijska baština u Rijeci, Kvartal, IV – 2, 2007. • 100 godina željezničke pruge Zaprešić – Varaždin – Čakovec – Zabok – Krapina, str. 52 – 54, SOUR ŽTP Zagreb, RO ŽP Varaždin, Varaždin, 1986. • Srednja škola Konjščina, monografija, Konjščina, 2007. • Termoelektrana Jertovec-Konjščina, spomenica, ZEPH, Zagreb, 1958. • TehnischesDenkmal, dostupno na: http://www.baufachinformation.de/ denkmalpflege.jsp?md • Rudarsko-murski put, dostupno na: Portal grada Mursko Središte • Od uglja do kulture, dostupno na: http://ceppei.ba/bos/index. php?viev=article&catid... • Park prirode Medvednica, dostupno na: http://www.pp-medvednica.hr • Ljiljana Dobrovšak, Zaposlenici na željeznicama u Hrvatskoj 1903., ČSP, br. 2, 309 –700, Zagreb, 2008. • Prostorni plan uređenja općine Konjščina, PPUO, UIH , Zagreb, 2002. (arhiva općine Konjščina) • H. W. Janson, Istorija umetnosti, VIII. prošireno izdanje, Prosveta, Beograd, 1969. • dr. sc. Jerko Nuić, Uvod u rudarstvo, Zagreb, 2010., vlastita naklada • Biblija, Job, Stvarnost, Zagreb, 1969. • Ivan Vranješ, Štrajkovi rudara u ugljenokopima Konjščina 1909. – 1937., Hrvatsko zagorje, časopis za kulturu, god. XVI., br. 3 – 4, Krapina, 2010. • Foto, Željko Đurin, Jelovec, Konjščina, 2011. – 2012. • Foto, Ivan Vranješ, privatna arhiva, Konjščina, 2011. • Foto iz privatnih izvora (N. Čizmek,V. Sović, D. Roksandić, M. Bjedov), objavljeno na: Facebook stranica Konjščina (hors cyti)

162

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Obljetnice

Hrvatski arhitekt Viktor Kovačić

Uz 140. obljetnicu rođenja i 90. obljetnicu smrti Narcisa Brezinščak Viktor Kovačić rođen je 28. srpnja 1874. u Ločen-dolu1 kraj Rogaške Slatine. Po majci Mariji Žolger je Slovenac, po ocu Antonu Kovačiću Hrvat iz mjesta Prišlin u Humu na Sutli. Godine 1880. upisuje osnovnu školu u Grazu, a od 1889. do 1891. pohađa prvi i drugi tečaj Obrtne škole – graditeljsko obrtničkog odjela. Dolaskom u Zagreb 1891. mladi građevinski praktikant Kovačić počinje raditi u atelijeru Kune Waidmanna, zatim u atelijeru Gjure Carneluttija na čiju preporuku ubrzo odlazi u atelijer Hermana Bollèa, tada vodećeg arhitekta u Zagrebu gdje je proveo pet godina. Godine 1896. na raspisanom natječaju za mlade umjetnike “mađarske državljane” za stipendiju na Carskoj i kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Beču najboljim je proglašen projekt Viktora Kovačića na temelju čega dobiva stipendiju za iduće tri godine te je šest semestara završio na Specijalnoj školi za arhitekturu kod Otta Wagnera. Otto Wagner je u vrijeme Kovačićeva dolaska već odbacio eklekticizam i prihvatio novi arhitektonski izraz koji se temeljio na formuli funkcija – materijal – konstrukcija. Novi stil u arhitekturi određuju jednostavnost, naglašena kubičnost osnovnog volumena i strukturalizam kao novi element fasadne plastike. Wagner kao osnivač bečke arhitektonske škole i njegov pedagoški i teoretski rad imao je presudni utjecaj na generacije arhitekata među kojima su bili Viktor Kovačić i Janez Plečnik. Na prijelazu stoljeća Zagreb se urbanistički oblikuje na temelju definirane urbane matrice iz 1887. čija je osnova Lenucijeva potkova. Iako se još uvijek 1  Krsni list Viktora Kovačića, Muzej grada Zagreba - Stan Viktora Kovačića

163


kasni historizam pojavljuje u nekim arhitektonskim sklopovima, nova se secesija bez većih stresova ugrađuje u urbano zadani sustav donoseći nove vrijednosti cjelovitom urbanitetu2. Dolaskom u Zagreb 1899. mladi Viktor Kovačić, osebujna karaktera i nemirna duha odmah započinje javno istupati kao predstavnik “mladih” u odnosu na stare ( Bollé, Kršnjavi), odnosno “modernista” naspram “tradicionalista”. Aktivno se kao jedini arhitekt uključuje u izdavanje časopisa Život koji je u to vrijeme predstavljao novo stremljenje prema kojem jedina granica umjetničkog stvaranje može biti umjetnikova individualnost3. U svom programskom članku Moderna arhitektura postavlja načela moderne i avangardne arhitekture između dva rata. Kovačić u prvi plan stavlja funkcionalnost građevine, poštivanje građevinskog materijala i konstrukcije te nadasve estetski moment arhitekture, jer prema Kovačiću: “arhitektura je umjetnost i kao takva mora biti individualizirana i suvremena”. 2  Premerl, Tomislav: Zagreb, grad moderne arhitekture: stoljeće zagrebačke arhitekture. Zagreb: 2003. Durieux, str. 10. 3  Arhitekt Viktor Kovačić: Život i djelo. Ur. M. Begović, Zagreb: HAZU, Hrvatski muzej arhitekture, 2003. str. 100.

Gore: Viktor Kovačić, crtež Ljube Babića 164

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


“Moderna arhitektura zahtijeva logičnost i praktičnost. Logično da građevina bude prema materijalu i konstrukciji komponirana – a praktično da zaista odgovara potrebama radi kojih je građena, i millieu-u”4. Međutim, Kovačić smatra da se ne treba odustati od upotrebe i razrade elemenata prošlih stilova: “Time se ne zabacuju naprečac svi stilovi – dapače elementi pojedinih stilova, ukoliko se dadu organički upotrebiti zacijelo će se naći u kompoziciji mjesta”5. Taj međusobni sklad tradicije i modernog određivat će većinu njegovih ostvarenja. Godine 1902. – 1904. projektira stambenu zgradu dr. Oskara Kornitzera u Gundulićevoj 22 te pregradnju prizemlja i nadogradnju kata stambene zgrade dr. Eugena Winklera u Preradovićevoj 14. Godine 1905. osniva Klub hrvatskih arhitekata, a članovi Kluba uz Kovačića bili su Edo Schön, Vjekoslav Bastl, Stjepan Podhorsky, Hugo Ehrlich i Ćiril Metod Iveković. Te je godine pokupio prve nagrade na natječaju za regulaciju zagrebačkog Tomislavovog trga preko puta Glavnog kolodvora te na beogradskom natječaju za zgradu Rossije Foncijer (danas hotel Moskva) na Terazijama. Iduće godine gradi dvojni objekt u Masarykovoj 21 – 23 na čijim se fasadama još nazire duh secesije. Umjesto honorara Kovačić dobiva na doživotno korištenje mansardu u Masarykovoj 21 koja je svojedobno bila ocijenjena kao najukusniji stan u Zagrebu.6 Godine 1906. javno kritizira ideju rušenja Bakačeve kule na Kaptolu (koju je zastupao Iso Kršnjavi), nakon čijeg se rušenja uvidjelo kolika je šteta nanesena tom dijelu urbanog prostora. Nakon dvije godine raspisan je javni natječaj za regulaciju Kaptola na kojem sudjeluje i Kovačić. Njegov plan pod motom “Atrium ecclesiae – forum populi” dobio je prvu nagradu, a proglašen je najboljim, ne samo zbog Kovačićeva inzistiranja na potrebama modernog života, nego i zbog brige za što većim očuvanjem postojećih prilika7. Krajem 1908. raspisuje se natječaj za crkvu sv. Blaža, gdje je ponovno Kovačićev projekt prvonagrađen i nekoliko godina kasnije započinje izgradnja crkve. U prostornom sklopu crkve sv. Blaža 1910. – 1913. dolazi do izražaja Ko4  Viktor Kovačić: Moderna arhitektura, Život, Zagreb, 1900., br I., str. 26-28. 5  isto, str. 27. 6  U potkrovlju zgrade u Masarykovoj 21 danas je otvoren muzejski postav MGZ – Stan Viktora Kovačića. 7  Lasić, Lea: Kritička literatura o Viktoru Kovačiću 1897.- 2001. Klanjec. HZKD, 2004., str. 18.

165

OBLJETNICE


vačićevo moderno shvaćanje prostora gdje stvara skladnu arhitektonsko-prostornu kompoziciju vrhunskog dometa. Crkva sv. Blaža jedan je od ključnih ranijih radova Viktora Kovačića. Građena kao građevina središnjeg tlocrta, s istaknutim krakovima križa i kupolom u križištu, ona svojim historicističkim duhom znači svršetak jednog vremena i početak novih stremljenja u nas. U grupiranju masa možemo naći romaniku, i Ravennu, u nekim detaljima odsjaj monumentalnosti O. Wagnera i harmoničnosti sjeverne Italije, no, u cjelini, ona po svom osjećaju za mjeru i vrednovanje materijala što ih je tom crkvom Kovačić unio u zagrebačke prostore znači novu vrijednost hrvatske arhitekture. Koliko god nas može smetati njezin eklekticizam (u nešto prenesenom značenju), toliko nas mora oduševiti sposobnost prostornog izražavanja i poimanja oblikovanja one opne što formira arhitekturu kao dio prostora, odsustvo ornamenta, čiste plohe koje se razlikuju jedino u igri materijala idući od rube rustike, preko različito obrađene žbuke do opeke zvonika, glaziranog zelenila vrha tornja i zelenila bakra na kupoli, vrijednosti su koje u tom vremenu znače daleki pogled unaprijed8. Razdoblje 1910. – 1915. je stvaralački najplodnije Kovačićevo razdoblje. Gradi vile: vila Frangeš, Rokov perivoj 2; vila Vrbanić, Kovačićeva ulica 2; vila Čepulić, Jurjevska 63 a, nadogradnja jednokatne kuće Breyer na Tuškancu 17; jednokatna vila Kulmer u Novom Vinodolskom. Kovačićeve vile krasi skladna arhitektonska kompozicija, dinamična, ali funkcionalna unutrašnjost i skladno srastanje s okolinom. Kod stambenih višekatnica koje nastaju u tom vremenu, primjerice kod trokatne kuće Lustig na uglu Kumičićeve i Mihanovićeve, ponovno vidimo Kovačićevu funkcionalnost i jasnoću prostora, a jednokatnica Frank na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice prototip je suvremene stambene kuće gdje se poštuje zahtjev iskrenosti materijala i konstrukcije, a zahtjev investitora da zgrada bude oblikovana kao renesansna palača, Kovačić je ispoštovao kroz eleganciju proporcija pa je svojedobno ova zgrada držana “najljepšom u Zagrebu”. Oko 1913. radi na opsežnim pregradnjama: stambena dvokatnica bana i pisca Nikole Tomašića, Hebrangova 17 – 19; zatim barokna palača Kušević na uglu Ćirilometodske 3 gdje radi zajedno s arhitektom Ehrlichom. U ovom razdoblju radi i neke manje radove kao što su grobnica obitelji Frank (Mirogoj), mauzolej Etiènne de Piennesa u Vrbovcu te regulacija Svačićeva trga. 8  Maroević, Ivo: O Zagrebu usput i s razlogom, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2007. str. 123-124. 166

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


U Brezovici Kovačić radi rekonstrukciju reprezentativne dvorane nadbiskupskog dvora Bauer te zahvate na dvorcu Turković u Kutjevu. Projekt Mađarske željezničke škole u Branimirovoj ulici iz 1916. ostao je neizveden, a nekoliko godina kasnije uređuje prostorije bivše kavane “Klub”, polukat Ilice 13. Godine 1919./20. Kovačić gradi drvenu vilu, kuću Fröhlich u Bosanskoj ulici 54, koja je stilski bliska tradicijskom graditeljstvu središnje Hrvatske pa se Kovačić u potpunosti opredijelio za tradicionalne materijale – drvo, kamen i opeku. Žarko Domljan smatra da je Kovačić “zapravo bio prvi naš arhitekt koji je svjesno pokušao – a to će nastaviti tek arhitekti zemljaškoga kruga – u urbanu kulturu uvesti jedan regionalni građevni oblik, stvorivši od pučke brvnare tip otmjene građanske vile”9. Nažalost, o bezočnoj devastaciji (“sanacije i rekonstrukcije, te dogradnje”) znamenite drvene vile u Bosanskoj ulici, o vandalskom činu kojim je hrvatska arhitektura šaptom izgubila još samo jedan u nizu vrijednih spomenika arhitekture 20. st opširno je pisao Krešimir Galović10. Posebnost Kovačićeva stila dolazi do izražaja i u Palači Slavex (1920.). Peterokatna stambena zgrada na Svačićevu trgu 13 pokazuje ljepotu linije i oblika koji teže estetskom i tehničkom savršenstvu. Od godine 1920. do 1924. Viktor Kovačić profesor je na Visokoj tehničkoj školi gdje predaje Arhitektonske kompozicije i drži vježbe iz Perspektivnog crtanja . Na kraju njegova stvaralačkog, ali i životnog puta nastala je velebna zgrada Palača burze (1923. – 1927. ) koja nosi sve poznate kvalitete Kovačićeve arhitekture: praktičnost, logiku materijala, racionalnu konstrukciju, profinjeno odvaganu vanjštinu11. Na ovom objektu Kovačić kombinira klasične arhitektonske oblike (stupovlje jonskih kapitela) na jednostavnom kubusu zgrade čija reprezentativnost definira urbano tkivo novoga gradskog predjela. Završetak zgrade nije doživio. Umire 21. listopada 1924. od nefritisa u sanatoriju u Klaićevoj ulici, a pokopan je 23. listopada u sjevernim arkadama Mirogoja u počasnom grobu grada Zagreba. 9  Domljan, Žarko: Viktor Kovačić (2) Petnaest dana, 1974,. br. 4/5. 10  Galović, Krešimir, u: Vijenac - novine Matice hrvatske za književnost, umjetnost i znanost, br. 284 11  Viktor Kovačić – život i djelo, str 118. 167

OBLJETNICE


“S Viktorom Kovačićem gubi ne samo građevna umjetnost, nego i naša likovna umjetnost jednog od svojih najvećih predstavnika”, napisao je u nekrologu Vladimir Lunaček12. Godine 1925. u Parizu na međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti Viktoru Kovačiću posmrtno je dodijeljen Grand – prix. Vrijednost Kovačića kao arhitekta je višeznačna. Njegova djela nose duh novog modernog vremena kojeg je skladno povezao s tradicijskim elementima u novi estetski doživljaj. Poseban je njegov osjećaj za urbanističke sklopove u postojećem prostoru gdje arhitektura postaje dio urbanog prostora, a pri izgradnji novog prostora uspijevao je postići ravnotežu da novo i staro žive zajedno novom vrijednošću. Obilježavajući 140. godinu rođenja i 90. obljetnicu smrti, u Humu na Sutli, Kovačićevoj zavičajnoj općini, predstavljena je knjiga Božidara Brezinščaka Bagole U sjeni ljepote, romansirana biografija hrvatskog arhitekta Viktora Kovačića.13

12  Lunaček, Vladimir: Viktor Kovačić i njegovo umjetničko djelo, Obzor, Zagreb, god. LXV/1924., br. 289, str 1-3. 13  Knjiga je tiskana u nakladnoj kući Alfa, Zagreb, 2014.

168

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Antun Gustav Matoš i Slovenci Uz 100-tu obljetnicu smrti Jože Lipnik Književnik hrvatske moderne Antun Gustav Matoš u slovenskim kulturnim krugovima dosta je poznat i prevođen. No, valja naglasiti da je interes za poznavanje i čitanje pisaca s područja bivše Jugoslavije poslije osamostaljivanja Slovenije mnogo manji. Osvrnut ćemo se na dvije relacije: Matoš općenito u slovenskoj javnosti i Matoš u slovenskim školama. U računalnom dobu nije teško pronaći što se piše i što se o bilo kojem piscu ili bilo kojem čovjeku nalazi u knjižnicama. Izabrali smo jednostavan put: što se o Matošu može naći u knjižnici Filozofskoga fakulteta u Mariboru i što se nalazi u knjižnicama u Rogaškoj Slatini i Rogatcu. Mnogo zahtjevnije je istraživanje Matoša u slovenskim školskim knjigama. Knjižnica u Rogaškoj Slatini i njen odjel u Rogatcu imaju po jednu knjigu prevedenih Matoševih pjesama, i to ne samostalnu knjigu o Matošu, nego knjigu Hrvaška moderna (1983.), u kojoj su prevedene Matoševe i Vidrićeve pjesme i proza. Prevedenih je 45 Matoševih tekstova kratke proze i pjesama. Knjižnica Filozofskoga fakulteta u Mariboru ima više Matoševih radova i zapisa o Matošu. Uz Hrvatsku modernu tu su još Matoševe priče Preste, sveže preste (1973.), Izabrane pjesme (1996.), Pripovijetke i eseji (1964.), Sabrana djela, svezak 3. (1955.), Izabrane pjesme (1962.), Eseji (1965.) te knjiga o Matošu autora Tode Čolaka. Filozofski fakultet u Mariboru, prije toga Pedagoški fakultet, a još prije Pedagoška akademija, imao je u sastavu slavistike od samog početka studij

169

OBLJETNICE


srbohrvaščine. Poslije osamostaljivanja naših država ostao je samo lektorat hrvatskoga jezika, a danas, nažalost, ne postoji više ni on. Zanimljivo je kako se obrazovne strukture u Sloveniji odnose prema književnostima stranih jezika. Za vrijeme Jugoslavije u osnovnim školama, a donekle i u srednjima, postojao je školski predmet Srbohrvaščina (Srpskohrvatski). Tako se predmet zvao, bez ikakvih pretenzija da je riječ o dvama jezicima ili da jedan jezik ima neku prednost pred drugim. Srpskohrvatski je bio dugo vremena predmet u šestom, sedmom i osmom razredu osnovne škole. Kasnije se reducirao na šesti razred i fakultativno (po izboru) ostao u sedmom i osmom razredu. Jedno vrijeme nije se smjela davati negativna ocjena iz tog predmeta. Poslije osamostaljivanja slovenske države taj je predmet izbačen iz programa za osnovne škole. Stručna literatura koja se upotrebljavala u školama i na fakultetima bavila se i Antunom Gustavom Matošem. Tu valja u prvom redu spomenuti knjigu Miroslava Ravbara Pregled hrvatske, srbske in makedonske književnosti iz 1958. Opsežan stručni popis Matoševih djela nalazi se na stranicama od 277. do 281. Matoš je predstavljen kao odličan pisac hrvatske moderne: Bio je bio fanatik Umjetnosti. Htio je biti artist, estet, odbacivao je svaku tendenciju i utilitarizam... Borio se za dovršen oblik i među prvima je pisao analize o stilu. Objedinjavao je tradiciju i modernost, svakom svom djelu davao je osobnu notu. Gotovo identičan zapis i crtež o A. G. Matošu nalazimo u knjizi Miroslava Ravbara i Stanka Janeža iz 1960. pod naslovom Pregled jugoslovanskih književnosti (str. 329 – 333). Pedagoška akademija u Mariboru izdala je za potrebe studija srpskohrvatskog jezika knjigu Janeza Rotara Književnost narodov Jugoslavije. U drugom svesku te knjige nalazi se opsežan zapis o Matošu (str. 380 – 389). Sažeto je navedeno sve što je Matoš radio i objavljivao. Nadalje, detaljno je opisano kulturno i političko stanje koje je Matoš zatekao u Hrvatskoj kad se vratio iz Francuske i kako se sa zatečenim stanjem nije slagao. Autor ga uspoređuje sa slovenskim piscem Ivanom Cankarom. U takvom politikantski naelektriziranom ozračju nije bilo važno š t o se piše, nego t k o piše i g d j e objavljuje. Sukladno tradiciji svake nerazvijene građanske civilizacije i u Hrvatskoj je književnost u prvom desetljeću 20. stoljeća bila sredstvo više-manje talentiranih pojedinaca koji su pomoću njega pribavljali

170

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


sebi značajniju društvenu poziciju za osobno afirmiranje i ostvarivanje svoje političke karijere. Karakteristično za sve polemike između starih i mladih jest to da su bile površne i uglavnom deklarativne. Stoga nije nimalo čudno što je i kriterij moderne i njenih predstavnika vrlo brzo postao stranački plitak kao kod starih. O specifičnom književnom izričaju, o umjetničkoj fakturi te o pojedinačnim književnicima pisalo se u vrijeme moderne, baš kao i prije nje, tek sporadično, kao o manje važnoj stvari. Tako se pisalo i o A. G. Matošu, iako se kod njega radilo o ključnim pitanjima koja su utjecala na brži ili sporiji razvoj nacionalne književnosti. Matoš je imao posve drukčije mišljenje o književnoj publicistici, kritici, publici i općenito kulturnim prilikama. Matoš artist zahtijeva od pjesnika i pisca ono što je po njemu i općenito nužno, a to je ukus i stil. Matoš se nije pojavio s estetskim kriterijima deklarativno i zakonodavno, kao što su to činili kritičari prije njega, već je ta načela praktički izvodio svjesnom analizom pojedinih književnika, i u tome je svakako prednjačio među Hrvatima. Zastupati i izvoditi estetski kriterij u književnosti, u kojoj su stranački kriteriji prevladavali desetljećima, značilo je voditi tešku bitku protiv kompaktne većine. Biti modernist i oštro kritizirati predstavnike hrvatske moderne, biti tradicionalist i vrlo kritički govoriti o hrvatskoj književnoj baštini, biti organizirani pravaš, a ne donositi prosudbe o pravaškoj književnosti kao jedino ispravnoj hrvatskoj književnosti – to znači govoriti matoševski, to znači na konkretnim suvremenim literarnim primjerima neprikosnoveno pisati o muzikalnosti stiha, o izrazu, dubljoj ljepoti i sugestivnosti riječi i pjesničkih slika, to znači ne priznavati ‘dobre stare običaje’ hrvatske književne kritike, to znači – naposljetku – osuditi sebe na osamljenost i izdvojenost. Samo čovjek koji se poslije višegodišnje emigracije vrati u svoju zemlju može biti tako naivan da ne osjeti svih opasnosti svog stvaranja, samo je takav čovjek u stanju ustrajavati u svakodnevnoj osrednjosti javnog i kulturnog života. Da je doista tako, potvrđuju nam slična sudbina i slična stajališta Ivana Cankarja prema slovenskoj kulturi, prema dolini šentflorjanskoj. (str. 383) Na kraju dugog zapisa stoji da je Matoš najznačajniji umjetnik i kritičar hrvatske moderne. Unatoč raznim nedosljednostima i manjkavostima Matoš kao umjetnik zauzima visoko mjesto i predstavlja cjelovito razdoblje hrvatske moderne. Svjesno i rigorozno progonio je kao kritičar svaki diletantizam; protivio se svim programima i formalističkim usmjerenjima koji su bili pogubni za umjetnost. Po takvim osobinama Matoš je dan-danas itekako aktualan. (str. 389) Iako se o Matošu dosta pisalo, njega gotovo da i nema u školskim udžbe171

OBLJETNICE


nicima. Nažalost, nismo bili u stanju provjeravati starije čitanke, ali u novijima Matoša naprosto nema. Nalazimo ga u udžbenicima autorice Mile Vlašić Gvozdić Srbohrvatska vadnica (1972.) i Slovensko berilo za tretji razred srednjih šol (1977.). Kasnije od južnoslavenskih autora u srednjim školama nalazimo samo četiri imena, a to su: Ivo Andrić, Marin Držić, Miroslav Krleža i Borisav Stanković. Ta se imena nalaze na popisu za polaganje mature pa su opisana u knjizi Leksikon domačih in tujih književnikov – priročnik za maturo. Nažalost, u Leksikonu (priručniku za maturu) od hrvatskih se književnika traži poznavanje samo Krleže i Držića, a o Matošu ni riječi. L I T E R AT U R A • Čolak, Tode (1955): Antun Gustav Matoš. Beograd. Rad. • Hrvaška moderna (1983); Vidrić, Matoš. Uredil Radoslav Dabo. Ljubljana. Mladinska knjiga. • Lipnik, Jože (1995): Leksikon domačih in tujih književnikov; priročnik za maturante. Maribor. Založba Obzorja. • Matoš, Antun Gustav; Mažuranić, Fran (1973): Preste, svaža preste , kratka proza. Ljubljana. Partizanska knjiga i dr. • Matoš, A. G. (1996): Izabrane pjesme. Zagreb. Matica hrvatska. • Matoš, A. G. (1964): Pripovijetke i eseji. Zagreb. Matica hrvatska. • Matoš, A. G. (1955): Sabrana djela. Zagreb. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. • Matoš, A. G. (1962): Izabrane pjesme. Zagreb. Matica hrvatska. • Matoš, A. G. (1965): Eseji. Beograd. Nolit. • Ravbar, Miroslav (1958): Pregled hrvatske, srbske in makedonske književnosti. Maribor. Založba Obzorja. • Ravbar, Miroslav – Janež, Stanko (1960): Pregled jugoslovanskih književnosti. Maribor, Založba Obzorja. • Slovensko berilo za tretji razred srednjih šol (1977). Ljubljana. Državna založba Slovenije. • Vlašić-Gvozdić, Mila (1972): Srbohrvatska vadnica v slovenskih osnovnih šolah. Ljubljana. Mladinska knjiga.

172

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Osvrti MUDROST I VRIJEME U POEZIJI MARIJE LAMOT

Marija Lamot: Mjesto gdje prestaje prostor, Hrvatsko društvo pisaca, Biblioteka poezije [5. kolo, knj. 24.], Zagreb, 2012. Uzdajući se u naklonost i poznavanje postmodernističke poetske probranosti Marije Lamot, dopustimo si pristanak na provokacijsku zavodljivost naslovne odrednice autoričine šeste zbirke. Taj naslov kao filozofijska jednadžba, definicija, natuknica... – Mjesto gdje prestaje prostor – spontano nas nuka na dopunu njene filozofičnosti: tamo gdje ‘prestaje prostor’ započinje, ili jest – vrijeme, univerzum, stvaralačko oblikovateljski čin – parafrazirano prema autorici, “održavanje cjelovitosti”, ponovno ‘prostor’ tvorbe, novotvorbe. Mjesto gdje prestaje prostor napučuju mudrost i vrijeme. Književni su analitičari (Ivan Herceg, na primjer, jedan od urednika zbirke i poetske biblioteke h,d,p,-a, ocijenivši šestu knjigu Marije Lamot kao “potvrdu autoričine spisateljske zrelosti”) istaknuli među ostalim taj neprestano izmjenjivi joj postupak duhovne igrivosti “erosa i tanatosa – raskorak između konačnosti zemlje i beskonačnosti svemira”. Dijalektička ideja razgraničavanja i cijelosti istodobno, rekli bismo, preoblikovanja – prijenosa značenja s mudrosnom i simbolskom protegom - obilato je poduprta isto takvim obiljem antologijskih pjesama u sva tri ciklusa nove zbirke, i to već naslovno (Kad izlazim u svijet, Konac kojim sam sašivena, Sa svoga ruba, Izvor svršetka, ispod površine...), a ponekad autoreferentno i posvetno: “Gdje počinje psihologija, prestaje monumentalnost” – G. Lukacs (u pjesmi Sve činim kako mi govore). Kreativnim rastom sa svakom novom knjigom, Lamotičina stihozbirka Mjesto gdje prestaje prostor pronosi visoku razinu poetičkih konstanti iz prethodnih joj pet: Zrcala začuđena suncem (1993.), Vrijeme radosti sni-

173

jega (1998.), Priprema za obiteljsku fotografiju (2001.), Mrazove sestrice (2005.) i Neprestano stvarima mijenjam imena (2008.). U dosadašnjem književnokritičkom obzorju ocijenjeno je kako Lamotova – diskretnom, a nesmiljenom autoselektivnošću, sinteznom i filozofijskom dominantom te inovativnom sintagmom u dubinskom rečeničnom ustroju – otvara vršne svjetove hrvatske pjesničke postmoderne dosegnute u tipološkim poetičkim naznakama Slavka Mihalića, Anke Žagar, Danijela Dragojevića, Delimira Rešickog, Nikice Petraka, Željka Kneževića, Božice Jelušić... Takva ocjena, bez obzira na osobnu autoričinu samozatajnost, zaslužuje i primjeren, dostojanstveniji antologijski obzir spram autoričina pjesničkog opusa! A taj poetski opus – ne skrivajući inspirativna polazišta dnevno-(raz)govornog diskursa i stvarnosne tjeskobe, kao svojevrsna pjesmovna (auto)biografija, egzistencija podignuta, osovljena književnim tekstom - osvaja vrhunskim stilizacijskim rezultatom, filozofijskim diskursom i pripadnošću kanonima pjesničke postmoderne. Uz naglašene neoegzistencijalističke označnice (npr., u pjesmi “Spavam s nepoznatim ljudima, brod”: Odlažem teret iscrpljenih dana./ Upozoravam: brod nas napušta./ Spavam s nepoznatim ljudima./ Pucketaju kosti, koža, zašiljene rečenice... // U točki kretanja koje nije kretanje,/ već beskonačno mirovanje,/ brod klizi uz vjetar u otvoren nemir beskraja./ Zemlja – abortirani dio svemira/ morem oplakuje utrobu što ju je odbacila.//) nova zbirka Marije Lamot i neoekspresioni-


stički je označena (naslovno: Izrasline daha, staklenke uma; Neisplakani pepeo; Satovi okrenuti leđima) – slijedeći spontanu stihovnu jednadžu ekspresionističke poetike lirskog joj subjekta iz prethodne zbirke (“Neprestano stvarima mijenjam imena”): (...) Izokrenuta stvarnost/ uvjet je istinske umjetnosti (...). Idući svjetopoglednim tragom zbirke Mjesto gdje prestaje prostor, iščitavamo: dvostruka negacija mjesnosti u naslovu otvara jedan jedini prostor duha, umjetničkog oblikovanja – “svladavanja svijeta pisanjem” (Z. Mrkonjić, o P. Handkeu, uz knjigu Živjeti bez poezije, 1979., str. 151), podupiranja Svijeta tekstom. Najbolje je “svladavanje” zbilje, a i poželjna joj negacija, njeno uvođenje u tekst. Dekonstrukcija povijesnosti u toj

zbirci najizrazitija je upravo pripadajućim joj sintagmatskim okaminama dnevno-razgovornih frazema (“snimke minulih događaja”; “ponuđena rješenja”; “samo odabrani”...”bit će u stanju snositi nove moralne odgovornosti”; “a mi ćemo ih podržati”...). Vrijednosne, filozofijske kategorije poezije Marije Lamot – vrijeme, povijest, identitet (bića i teksta) – određuju je kao poeziju identiteta, naglašene poetike otvorenih prostora, raskućivanja tjeskobe, tematizacije jezika (sve sadržajno naznačene već uvodnom pjesmom Kad izlazim u svijet). Nagađamo, prema Lamotovoj, gospodariti Svijetom znači gospodariti Tekstom.

Božica Pažur

LIRSKI DUHOVNI KOMPENDIJ

Mirko Ivanjek: Kad budeš prolazio; meditativni tekst Mirko Ivanjek; likovni tekst Vladimir Pavlinić, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013. Knjiga “Kad budeš prolazio” zajedničko je djelo dvojice dugogodišnjih prijatelja koji su to svoje prijateljstvo pretočili u kreativni umjetnički projekt. Iako prebivaju u međusobno udaljenim mjestima (slikar, novinar i prevoditelj Vlado Pavlinić1 živi, naime, u Londonu, a prozaik Mirko Ivanjek2 u 1 Vladimir Pavlinić (Dubrovčan kraj Velikog Trgovišća, 1929.) završava klasičnu gimnaziju i studij teologije u Zagrebu, a slikarstvo studira kod profesora i velikoga hrvatskog slikara Zlatka Šulentića. Od 1963. do 1973. uređivao je Glas Koncila, no 1974. odlazi iz domovine u London, gdje radi u uredništvu Nove Hrvatske, a potom pokreće i uređuje novine Poruka slobodne Hrvatske. Od 1990. do 2000. iznova radi u Hrvatskoj na različitim izdavačkim projektima, radi za Ministarstvo informiranja, uređuje TV- program za dijasporu, u Hini vodi novinarsku radionicu. Autor je knjige Stil i jezik novinara (2001.) Posljednjih godina stalni je suradnik časopisa Kana, gdje piše kolumnu “Iz drugog kuta”. 2  Mirko Ivanjek, (Krapinske Toplice, 1950.) diplomirani kroatista i bibliotekar, 2004. objavljuje pripovjednu

174

Brdovečkom Prigorju pokraj Zaprešića), svoj su umjetnički senzibilitet, literarni i likovni, uspjeli dobro uskladiti, a rezultat tog napora je pomalo neobična knjiga naslovljena kao istovrijedni meditativni i likovni tekst dvojice autora. Prozni opus Mirka Ivanjeka karakterizira starozavjetni književni diskurs i teološko-fiprozu Vrata u nakladi Kršćanske sadašnjosti, potom 2006. zbirku priča Čuvari blaga, u nakladi Hrvatskozagorskoga književnog društva i s pogovorom Seada Begovića. Godine 2009. ponovno mu u nakladi Kršćanske sadašnjosti u biblioteci “Zrno” izlazi roman Put svjetlosti. Osim ove ukoričene proze, u periodici objavljuje priče za djecu i odrasle, male dramske forme namijenjene djeci i poeziju. Nekoliko je puta nagrađen na književnom natječaju “Stjepan Kranjčić” u Križevcima. Mirko Ivanjek vrstan je poznavatelj starije kajkavske književnosti, o kojoj objavljuje stručne članke, ali njegovi su interesi polivalentni pa se nerijetko okreće općim kulturološkim temama.

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


lozofijska pitanja. Primjerice Put svjetlosti iz 2009. u formi parabole tematizira život Isusov kakav je mogao biti i kakav bi bio njegov dolazak na zemlju danas. Samo naizgled ponirući u drevne svjetove i civilizacije, Ivanjek progovara o suvremenosti i svu raskoš svog poznavanja prošlosti biblijskih i evanđeoskih tema poput drevne Mnemozine pretače u književno pismo originalna i samosvojna stila, no sa stanovitom dozom hermetičnosti. Svojim literarnim odabirom svjesno se priklanja marginalnoj književnoj poziciji u odnosu na visokotiražne, visokoproduktivne, a onda dakako i visoko čitane autore koji se ne libe najprizemnijih trikova književnoga zanata kako bi zainteresirali ponajprije nezahtjevno suvremeno čitateljstvo. Naprotiv, Mirkov je književni diskurs do krajnjih granica u suglasju s njegovim osobnim duhovnim i životnim opredjeljenjima. Koristeći biblijske pouke, kroz vlastitu literarnu optiku tematizira vječna pitanja ljudske etike, a taj povijesni okvir samo je mimikrija za pisanje o gorkoj suvremenosti jer vjera je onaj spiritus movens od koje sve počinje i u kojoj sve završava. No potraga za Bogom i Božjim nije jednostavna, tegoban je to put u kojem nema varanja ni sebe, a onda ni drugih. Mirko Ivanjek svoj književni angažman doživljava kao stanovito poslanje, a njegovi široki interesi i poznavanje merituma stvari daju njegovu djelu višeslojnost i traže značajniji čitateljski angažman što znači da nedostatno poznavanje staro i novozavjetne tematike i općenito povijesnih činjenica čitatelju otežava kvalitetniju recepciju Mirkovih tekstova. Međutim, u proznim Ivanjekovim tekstovima proviruje nepatvorena lirika koja autorovo pripovijedanje ublažava kako ne bi prešlo u propovijedanje. Upravo ta lirska autorova strana na najraskošniji način izlazi na vidjelo u knjizi “Kad budeš prolazio” iako ju je autor skromno unaslovio kao meditativne zapise. Ona se nastavlja na bogatu hrvatsku

175

tradiciju duhovne lirike (da spomenemo samo Kranjčevića, Šopa, Kornera, Gjarmatija, Kuparea, Sidu Košutić, do naših suvremenika, velikog lirika Ivana Goluba te mlađih poput Drage Štambuka i nama najbliže Marije Lamot). Uvodni esej knjizi iz pera Krste Cviića3, ugledna hrvatskog i britanskog novinara katoličkog svjetonazora koji, na žalost, nije doživio izlazak knjige (umire u Londonu 2010.), također naglašava Ivanjekovo uklapanje u tradiciju hrvatske meditativne lirike. Cviić u eseju dojmljivo evocira prvi susret s autorom u okružju punom knjiga negdje sredinom devedesetih godina u Stubičkom Golubovcu, gdje je u to vrijeme Ivanjek bio voditelj depozitorija Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Prva meditacija “Molitva” problemska je introdukcija u poetski sadržaj ciklusa, a i sam naslov na stanoviti način nosi određene asocijacije. U toj se pjesmi autor ograđuje od sterilne formalne pobožnosti (koje podsjećaju na inventar epske narodne poezije koji se sastoji od formula i formulaičkih izraza). Autoru je potrebna istinska Božja blizina, bliskost s Bogom koji će poput kvasca u kruhu biti umiješan u njegov dan. Autor je svjestan vlastite nemoći no ponizno iščekuje Božju prisutnost, ali i kaže: Koliko put bi bilo bolje da sam umjesto određenog broja molitava oponašao cvrkut ptica. Da, one još nisu ispraznile sadržaj svog glasanja. Mirkov poetski iskaz nije šopovski reduciran, on meandrira, ne bježi od metafore, ali i ironizira vlastitu poziciju vjernika i sitnih ljudskih slabosti. Ovo je poezija neprekinutog dijaloga između ljudskog i Božjeg, izme3  Krsto (Christopher) Cviić (Nova Gradiška 1930. – London, 2010.) diplomirao je anglistiku u Zagrebu i magistrirao povijest u Oxfordu. Urednik na BBC-u, urednik časopisa The World Today, član Kraljevskog instituta za međunarodna pitanja u Londonu. Komentator uglednog tjednika The Economist i suradnik brojnih listova i časopisa. Objavio je knjige Prepravljanje Balkana (1993. ) i Pogled izvana (1994.). Dugogodišnji je bliski prijatelj Vlade Pavlinića.

OSVRTI


đu grješnog i ispravnog, između onog što jest i onog što bi trebalo biti. To je poezija detekcija bolne i sumorne stvarnosti u kojoj čovjek ni ne primijeti da je sunca i vedrine oko njega nestalo, ni širine horizonta više nema. U pjesmi “Ocu” autor se poput nemoćnog djeteta obraća Bogu i kaže: Sve mi je od Tebe/ i kažu da sam Ti nalik/ i zapis tvoj u knjizi i u srcu to kaže,/ pa kako da s čežnjom ne očekujem dan/ kada ću te konačno sresti i upoznati/ tvoje drago lice, Bože! Tankoćutni lirski zapis je i “Ime Isusovo” u kojem se obraća Mariji s pitanjem kojim je imenom tepala svom novorođenom sinu pjevajući mu uspavanku. U “Badnjem odijelu” pak postavlja pitanje hoće li ujutro nakon Badnjaka sve biti tako jednostavno kao ove bijele badnje noći pa da na sebe navučemo bijeli kaput i krenemo ususret Bogu? Osobno držim da je najsnažnija pjesma “Zaogrnut Tvojim pogledom” koja počinje dojmljivim, pomalo bolnim zazivom: Kako bi bilo dobro svući sa sebe staro olinjalo sukno svijeta, ovisnički oklop koji ranjava duh. U Epilogu, pak, autor kaže da postoje trenu-

ci milosti koje prepoznajemo po osjećaju čežnje za uzvišenim i nadahnućem mudrosti. Sigurna sam da je stvarajući ovaj lirski duhovni kompendij, Mirko bio dotaknut Božjom milošću i nadahnućem, a mi kao čitatelji moramo mu biti zahvalni što je imao snage te trenutke pretočiti u zapise otisnute na finom bijelom papiru poput raskošne književne gozbe urešene likovnim darovima slikara Vladimira Pavlinića. Ova će nas knjiga potaknuti na razmišljanje, u mnogo čemu će nas poučiti o životu pred kojim stojimo bez respekta, no puni duboke skepse, ali istovremeno pružit će nam i estetski užitak koji je svojstven samo istinski umjetničkim ostvarajima. Meditativni zapisi u knjizi “Kad budeš prolazio” otkrivaju nam mnogo o onome što znamo i što smo spoznali, ali možda u većoj mjeri i ono što ne znamo. Jer kao što Hoerlderlin na jednom mjestu sumorno detektira čovjeka: Znamen smo; bez značenja, bez boli smo i jezik gotovo izgubismo u tuđini.

Vlasta Horvatić-Gmaz

IGROKAJ MIRJANE BOBINEC

Mirjana Bobinec: IgroKAJ : zbirka igrokaza za djecu, Partenon, Zlatar, 2014. Kao što je u recenziji objavljenoj u ovoj knjizi spomenula naša ugledna spisateljica Željka Horvat-Vukelja, učitelji se često žale da nemaju dovoljno tekstova za potrebe školskih priredbi. Mirjana Bobinec u zbirci IgroKAJ nudi trinaest potpuno opremljenih tekstova, s popisom svih rekvizita, opisom kostimografije i minutažom. I još su k tome priložene fotografije njenih predstava. Sama autorica napominje kako su igrokazi nastali u suradnji s djecom i to se tijekom čitanja osjeti. Zapleti i dramatizacija očito

176

korespondiraju s dječjim načinom razmišljanja te su stoga upravo idealni za spomenutu namjenu. Ipak, sasvim je očito kako je Mirjana Bobinec u njima ostvarila snažan autorski angažman te postigla slojevitost koja se očekuje od suvremene književnosti za djecu. U svakom igrokazu postoji nekoliko razina. Tako, na primjer, u igrokazu Sousede mi odrasli zapažamo da su se susjede posvađale dok su se bavile vrtom, dok se njihovi muževi koji ih mire i prekoravaju bave druženjem uz kupicu vina. U tekstu Ekologija pak nalazimo

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


upozorenje kako ekološki uzgoj iziskuje daleko više napora od onoga koji uključuje pesticide (dječje oduševljenje ekologijom splasne kada shvate da bi se u tom slučaju morali mnogo više družiti s motikom). Igrokaz Ideme v Evropu donosi nam dvojbe kojima smo se bavili prilikom ulaska u Europsku uniju (tekst je i dalje aktualan). Djeca se u spomenutim, a i svim ostalim igrokazima bave temama koje ih zaokupljaju – odnosima unutar obitelji, škole i među vršnjacima, prvim ljubavima, enigmama suprotnog spola. Pedagoški pak djelatnici u njima nalaze ilustraciju onoga što podučavaju u okviru nastavnoga gradiva. Svakako je pozitivno to što u igrokazima nema nepotrebnog moraliziranja niti naglašenih poučaka. Autorica je predstave nastojala smjestiti u što manje minuta kako bi održala punu pozornost mlade publike, a i izvođača. I to djeluje uvjerljivo. Možda je tek u igrokazu Naj me prepuvedati trebala reći kakvu je to nepodopštinu Jurica izveo u školi (i zbog koje ga sestra ucjenjuje) jer sam kao čitatelj postao znatiželjan, a vjerujem da je isti slučaj i s onima koji će se naći ispred pozornice. U pogovoru autorica spominje važnost upotrebe i očuvanja zavičajnoga govora (od trinaest igrokaza, devet ih je pisano na kajkavskom dijalektu). To je nesumnjivo važan element pri valorizaciji njene knjige, no mislim da je još važnije spomenuti kako se u tekstovima opisuju i poslovi koje danas sve rjeđe nalazimo i u seoskim domaćinstvima – pravljenje maslaca (meni je blizu pedeset, a za to sam samo čuo, nisam vidio kako se to radi), izrada metli, brušenje alata. Pri tome treba naglasiti kako takav pristup nipošto ne djeluje kao pokušaj da se svidi, nego je jednostavno odraz nastojanja da tekstovi djeluju životno.

likova ne pada na pamet spremiti ih u starački dom). Međugeneracijska solidarnost, poštivanje starijih na stranicama ove knjige dolazi do punog izražaja, ali bez patetike. Starci su kao i svi ostali likovi – životni. Osim vrlina imaju i mane. Književnošću za djecu ozbiljno se bavim dvadesetak godina. Ne pamtim da sam se ikada prije susreo sa štivom koje je doista ruralno. Kako televizija i internet snažno utječu i na život u seoskim domaćinstvima, cjelokupna je današnja književnost za djecu urbana, bez obzira gdje je smještena radnja. Kako Mirjana Bobinec u svojim tekstovima s lakoćom ostvaruje suvremenost, njena je knjiga nesumnjivo osvježenje. Knjiga je i lijepa, u vizualnom smislu. Osobno sam protiv ubacivanja fotografija, no u ovom je slučaju nakladnik (Partenon d.o.o. Zlatar) to uspio ostvariti bez narušavanja estetike i na tome mu čestitam. Nedostaje mi jedino podatak o ilustratoru (svaki je igrokaz ilustriran, ilustracije se grafički besprijekorno uklapaju u cijeli projekt), barem ime i prezime, iako je običaj da se doda i njegov životopis. Mogli su se navesti i autori fotografija. Naklada je petsto primjeraka. Iskreno se nadam da je to tek prvo izdanje, da će ih biti još jer mislim da bi knjigu trebala imati svaka učiteljica razredne nastave i svaka voditeljica dramske skupine u školama Hrvatskog zagorja, a i mnogo šire.

Hrvoje Kovačević

Kroz nekoliko tekstova provlači se i odnos prema trećoj generaciji (nikome od

177

OSVRTI


ANĐEO NA CJELODNEVNOM DEŽURSTVU

Vladimir Šenjug: Anđeo u službi, Kajkaviana, Donja Stubica, 2014. Iz ljekarne Vladimira Šenjuga stigao je novi lijek; u izdanju Kajkaviane (Donja Stubica, 2014.), u likovnoj interpretaciji Jurice Šenjuga s recenzijom Mirka Ivanjeka; sedma autorova pjesnička zbirka naslovljena Anđeo u službi. Anđelek Vladimira Šenjuga uvijek je zaposlen, uvijek je u službi, ne poznaje ni vikend ni svetak. Vladimir Šenjug jednostavno mora govoriti, mora prigovoriti životu, želi govoriti o svemu što ga tišti, a progovara svojim pjesmama. Bile one kajkavske ili na književnom jeziku, uvijek je to jezik normalan, svakodnevni, razgovorni, i tim će živim jezikom Vladimir Šenjug skresati u brk svakome ono što ga ide, pa i životu samomu. Gleda svijet oko sebe i sve ga se direktno tiče, vrlo je osjetljiv i reagira odmah i u afektu, iskren je i ne bira riječi. Pomalo je buntovan, često srdito diže glas protiv glupoga, nepravednoga, sebičnoga u životu. I taj anđeo poezije zato nikako nije u mirovini, nego svojim britkim jezikom komentira svijet oko sebe iz umirovljeničke perspektive, s iskustvom svojih zrelih godina, ali i dalje jednako oštro, bez popuštanja i bez opraštanja. Zašto? Vladimir Šenjug odgovara na ovo pitanje stihovima: Ak pesma nie liek/ A kaj pak onda je/…Ne da je pesma liek/ Ona je ciela apoteka (Ak pesma nie liek). Prvi naslov u pjesničkoj zbirci Anđeo u službi reći će Trebao bih… Kako nam to svima zvuči poznato i blisko. Ma baš je kul/ Imati svoje/ JA/ A druge pustiti/ Da žive/ Da i njima sunce/ SJA. U svijetu u kojem je imperativ biti mlad i biti kul, ovo je odlična pjesma o generacijskom jazu. Baš mi je kul. Tek u rijetkim trenucima sumnje (Če kaj velim) i razočaranja u svijetu koji ne cijeni savjet starijih i mudrijih, na trenutak donosi odluku da je bolje prespavati, pa reći, ali u zadnjem je stihu opet svoj kakva ga poznaje-

178

mo: Odluka je opala/ Če bu opstala. Svejedno savjetuje mlađe o uređenju života: Zate si najdi para pak se skrasi/ I z njim si podielji se svoje križe (Na jeni trasi). Želi razborito stariti, savjetuje: oprosti. Ima i recept za rješavanje društvene krize u krležijanskoj pjesmi Nit je bile ( Triebale se bu puosla prijeti/ I jene znati da same sluoga/ More speljati kula na brieg). Ali Šenjug još uvijek vjeruje V jeden nuovi sviet. Zgubljeni… druga je cjelina u zbirci Anđeo u službi. Tu je i naslovna pjesma Anđeo u službi koja atmosferom podsjeća na Nikolu Šopa i njegova Isusa koji čita novine; pjesnik i anđeo obojica su jako zaposleni u misiji spašavanja svijeta od njega samoga. U pjesmi Dok igra traje odriče se kolektivne odgovornosti i reći će hamletovsku strofu: Stvari i djela/ Imaju svoju težinu/ Te moraju imati/ Svog autora /I svoje ime. I stihom Domovina moja drijema opisuje tu situaciju letargije i beznađa u „truloj državi“; navikli smo se na Guspuočinu, a vuši nam v žrvi meljeju. Šenjug će jednostavno reći: ja sam pjesnik i moram govoriti i Neću biti glista. A među mnogim ljudskim profilima koje portretira u svojim pjesmama, meni su najmiliji Svetoznalci (Svetoznalci/Luftbrenzeri / Pizdojalci/ Kaj bi sviet/ Da vas nema/ Vsehnula bi/ Saka tema). Pomalo prepoznajem u tom opisu… nema veze koga. I uglavnom je pjesnik već umoran (Umoran sam/ Od uzaludnih riječi) i izgubljen (Zgubili sme se prijatelj/ Zgubili sme se… Poštenoga sreča nigdar neče/ Od naviek dober kojnj/ Za lošega vlieče) od toga Življejnja (Življejnje je kak debele črieve/ Jemput pune, jemput prazne/ Šuplje kak črvive drieve/ I pune parazite razne). To je Šenjug najbolji i najjači. Nježni Šenjug, pažljiv i sjetan, skriva se u muzikalnim stihovima pjesama žala za mladošću (Kam je se prešle) i pjesmama posveće-

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


nima dragim osobama (Katica, Vltava dalje teče). Onaj iz trećega bloka Dopusti tišini… nije nam tako blizak, a u cijelom je bloku meni najbolja pjesma Stari dečke (Se te išče se te luče/ a ti si sliep kak sliepi miš) u kojoj je pjesnik opet onaj direktni, pomalo grubi, bolno istinit (kažu naši mladi: brutalno istinit) i iskren, onaj čiji pjesnički govor kao da čita naše misli, misli koje se ne usuđujemo reći. Ali postoji jedna sličica, kao obećanje, kao sjećanje na djetinjstvo, zaustavljena slika, oaza u kojoj kak da je se tebe čakale/ I kak da je se ubrnjene k tebe. A gdje je to mjesto? Tu gde sem se rodil, tu je idealizirani svijet bez zloće i pakosti, u čiju se sigurnost želimo skloniti zauvijek.

svoja raspoloženja i svoj život i jednim i drugim svojim jezikom, onim kojim je govorio na poslu i onim kojim govori doma, a to je jezik isti, oštar i iskren, i kad nas njime oplete, pocrvenimo i pogledamo ustranu, ali znamo da je istina. Jednom je davno jedan političar, mi se stariji dobro sjećamo, izjavio ( a nije to učinio) da će reći „popu pop, a bobu bob“. Vladimir Šenjug upravo se tako izražava. On i njegov anđeo na stalnom su dežurstvu nad našim manama, grijesima, slabostima, pomažu savjetima i bdiju nad onim čistim i dobrim koje je još ostalo u nama. I zato ga čitamo i slušamo, i vjerujemo mu jer… Ne da je pesma liek/ Ona je ciela apoteka.

Vladimir Šenjug tako, kroničarski, bilježi

Ivančica Tomorad

VRSNA ROMANSIRANA BIOGRAFIJA OCA HRVATSKE MODERNE ARHITEKTURE Božidar Brezinščak Bagola: U sjeni ljepote, Alfa, Zagreb, 2014. Božidar Brezinščak Bagola, plodan autor mnogih knjiga različitih žanrova, vrlo je siguran upravo u žanrovskome profiliranju pojedinog svojeg djela. To se osobito dobro vidi u njegovoj novoj knjizi pod naslovom U sjeni ljepote, a koju je – baš žanrovski – podnaslovio kao “romansiranu biografiju Viktora Kovačića, hrvatskog arhitekta”. To je, uistinu, romansirana biografija kojoj se pod odrednicom “romansirana” zapravo podrazumijevaju sva ona životna nadopunjavanja suhih biografskih i stručnih podataka o velikom arhitektu, inače Bagolinu suzavičajniku iz kraja oko Huma na Sutli. Pod odrednicom “biografija” ta se knjiga opravdano karakterizira kao štivo čvrsto utemeljeno na stvarnim činjenicama koje ni u jednome trenutku ne bivaju žrtvovane zarad neke moguće romaneskne, literarne samovolje. Upravo zbog neraskidive ravnoteže i isprepletenosti bio-

179

grafije i romansiranosti, knjiga U sjeni ljepote doista i nije roman u pravome smislu riječi premda je istina i to da je granice i karakter te najvažnije pripovjedačke vrste vrlo teško precizno odrediti. No, Bagolina knjiga svoju osobitost, dinamiku i zanimljivost baš i zadobiva u priči o stvarnoj ljudskoj sudbini koja se, koliko god intrigantna bila, nikad posve ne podvrgava romanesknoj fiktivnosti. Toj je knjizi, dakle, konstitutivna provjerljiva zbilja, nenamještenost i nepredvidivost jednoga života, njegov otisak u biografičnosti, ali i sva ona nutarnja i vanjska proživljenost, subjektivnost, koje daju romansirani pogled i imanentnu logiku jedne ljudske i umjetničke sudbine. U takvoj dinamičnoj strukturi knjiga U sjeni ljepote složenija je od kakve knjige u kojoj bi se samo ispričao razvoj nečijeg života s

OSVRTI


isključivim oslonom na glavne događaje i njihovo šturo navođenje. Bagolina, naime, knjiga, kako bi na potpuniji način evocirala Viktora Kovačića kao umjetnika i kao osobu, kombinira različite književne diskurse kao što su opisno pripovijedanje, vješto uživljavanje u psihološka stanja, mikroesejističnost, dijaloge, historiografske opaske, udubljivanje u stručne probleme arhitekture i graditeljstva, navođenje tuđih tekstova, najčešće programatskih za spomenuta područja. Sve se to, dakako, uklapa u temeljnu kompozicijsku strukturu knjige koja je pravocrtna i kronološki ustrojena naracija o Kovačićevu životu, i to još od njegovih hrvatsko-slovenskih obiteljskih korijena i rođenja 1874. u Ločen Dolu kraj Rogaške Slatine u kući majčinih roditelja, sve do Kovačićeve smrti u Zagrebu 1924. i epiloškim zbivanjima u vezi s tim velikim hrvatskim arhitektom nakon njegove smrti. No, složenost knjige U sjeni ljepote ne očituje se samo u raznim perspektivama i dimenzijama kojima se osvjetljava osobnost glavnoga lika, već se odnos subjektivnog i objektivnog (romansiranog i biografičnog) prenosi i na odnos između osobnog i društvenog, tj. Viktora Kovačića i vremena u kojima je živio. To je, uistinu, jedan od najzanimljivijih aspekata knjige jer nismo svjedoci samo romansirane biografije hrvatskog arhitekta, već i romansirane biografije prijelomnih društvenih i umjetničkih razdoblja od kraja 19. stoljeća, preko fin de sieclea, u cijeloj Austro-Ugarskoj, a tako i u Hrvatskoj, obilježenog pojavom moderne filozofije, arhitekture, slikarstva, književnosti i glazbe, zatim nervoznog pa kataklizmičnog vremena uoči i tijekom Prvog svjetskog rata te poslijeratnog razdoblja obilježenog dubokom promjenom političke, kulturne i umjetničke klime ulaskom Hrvatske u jugoslavenski, zapravo balkanski okvir. Iznimna dinamičnost, progresija Bagoline knjige ipak se u prvome redu temelji na intenzivnome razvoju životnoga puta samoga

180

Viktora Kovačića. On je od djeteta siromašne obitelji s rubnoga područja Hrvatske i Slovenije, koje je bilo prepušteno skrbnicima nakon što je vrlo brzo ostalo bez oca i hranitelja, u svega nekoliko desetljeća postao arhitekt školovan kod vodećih hrvatskih i europskih arhitekta toga vremena, zatim, praktički, otac moderne hrvatske arhitekture i, napokon, sveučilišni profesor na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu. Sve se to – u stvarnim životom motiviranoj Bagolinoj vizuri – događa zbog Kovačiću usađene genijalnosti. Ona je, poduprta i prihvaćanjem filozofskih ideja o iznimnosti osobne sudbine i potrebi njezina ostvarenja, neprestance i razmjerno brzo i u teškim uvjetima pronalazila načine za svoje što potpunije očitovanje. Tako možemo pratiti uistinu respektabilan razvoj Kovačićevog naukovanja, studiranja i graditeljskoarhitektonske karijere kod vodećeg graditelja toga doba u Hrvatskoj Hermanna Bolléa te nekih od doista najvažnijih protagonista (srednjo)europske moderne arhitekture kao što su Otto Wagner i Adolf Loos. Zapravo, tijekom studija u Beču Kovačić se zatekao u samome središtu modernističkih zbivanja, bio je i sam vrlo aktivan u srcu bečke moderne koja se očitovala ne samo u arhitekturi, nego i u književnosti, slikarstvu, glazbi, filozofiji. Bio je to jedan od onih ne odveć čestih trenutaka kad je neki hrvatski umjetnik bio u potpunoj sinkroniji s najnovijim i najrelevantnijim strujanjima u europskoj umjetnosti. Sve to samo po sebi, međutim, ne bi imalo prijelomnu povijesnoumjetničku važnost za hrvatsku arhitekturu da Kovačić nije spomenute bečke modernističke proboje donio u Hrvatsku i promišljeno ih prilagodio njezinome duhu. Tako je, po svojemu načinu mišljenja i djelovanja, po svome članku s prijelaza stoljeća Moderna arhitektura, koji se prometnuo u manifest hrvatske moderne arhitekture, ali i po mnogim svojim izvedenim i neizvedenim projektima, zapravo postao ocem naše moderne arhitek-

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


ture, kako ga se opravdano običava nazivati. Spomenuta dinamika i zanimljivost knjige, oslonjena na dinamiku Kovačićeva života, dodatno se pak intenzivira osebujnim načinom Bagolina pripovijedanja. Njime se neprestance kombiniraju stvarni ljudi, mjesta i vremena s Kovačićevim nutarnjim proživljajima, razmišljanjima i motivacijama, koji se odnose na njegov profesionalni život, ali i na onaj osobni, intimni. Zato je knjiga U sjeni ljepote intrigantna za čitatelja koji biva uvučen u nutrinu i vanjštinu uistinu zanimljive Kovačićeve osobnosti i njegove sudbine s intenzivnim profesionalnim razvojem, osebujnom osobnom filozofijom, nekonvencionalnim i snažnim domoljubnim osjećajem, suradnjom, ali i sukobljavanjima s kolegama i malograđanštinom tadašnjeg Zagreba te romantičnim, no često kratkotrajnim ili neostvarenim ljubavnim avanturama. Uz spomenute kompozicijske i sadržajne aspekte Bagoline knjige, zanimljiva je i njezina stilska razina. Autor je, naime, vrlo promišljen u upotrebi stilskih sredstava i načinu pripovijedanja. U prvome redu, oslanja se na razmjerno jednostavan, ekonomičan, ali vrlo precizan narativni stil. Riječ je o sintaksi hotimice svedenoj na bitno, na pažljivo, razmjerno kratko i jednostavno davanje informacija, opisivanje i komentiranje, na izbjegavanje ikakve obavijesne redundancije, što zapravo dinamizira tekst i posve ga oslobađa značenjsko-izraznog praznog hoda. Bagola takav stil nastoji zadržati čak i kad se upušta u Kovačićeva filozofska i teoretska umovanja ili ljubavne trenutke intenzivne emotivnosti. Autor time zapravo ostaje svjestan žanra unutar kojeg piše pa iz romansirane biografičnosti ne prelazi u romanesknu sklonost da se neku biografiju u potpunosti literarizira.

vrsnu i oglednu romansiranobiografsku knjigu, nego da je od nje nastojao napraviti neko nategnuto pseudoromaneskno štivo. Ovako smo, nakon uspjele i nagrađivane knjige Sanje Lovrenčić U potrazi za Ivanom, koja je vrlo bliska žanru romansirane biografije, dobili još jednu uspjelu knjigu toga tipa. I to knjigu kojoj izrazita biografičnost nipošto ne priječi pripadnost umjetničkoj prozi i ne onemogućuje joj dostizanje visoke estetske vrijednosti. Takva je pak vrijednost, kao i iznimna zanimljivost za čitatelja, u Bagolinu novom djelu prvenstveno postignuta korištenjem najboljih karakteristika i mogućnosti žanra kojim je pisana, a to su zanimljivost sadržaja, dinamični i pravocrtni razvoj fabule, izmjenjivanje i preplitanje raznih životnih dimenzija (osobne i društvene, unutarnje i vanjske, profesionalne i intimne), kombiniranje stvarnosnih činjenica i romansiranih pasaža te, napokon, jednostavan i precizan stil koji daje intenzivnu dinamiku i sugestivnu izražajnost cijeloj knjizi, objavljenoj o 140. obljetnici rođenja i 90. obljetnici smrti Viktora Kovačića.

Davor Šalat

No, uistinu je daleko bolje da je Bagola – svojom kompozicijskom, sadržajnom i stilskom dosljednošću i vještinom – napisao

181

OSVRTI


POETIKA NOSTALGIJE ZA JUČERAŠNJIM SVIJETOM

Stjepan Paulić: Kronike s ruba zaborava, Hrvatskozagorsko književno društvo, Biblioteka HZKD Književnost, Klanjec, 2014. Premda knjiga Kronike s ruba zaborava nije knjiga autorovih uspomena na pojedine ljude i događaje iz vlastitoga života, Stjepan Paulić u “Proslovu” svoju zbirku pripovijedaka i priča posvećuje upravo uspomenama, pitajući se, ako se skrivamo od uspomena, ne znači li to da ne želimo priznati kako je nekada bilo ljepše i mirnije živjeti nego danas? Zašto ne biti nostalgičan? – pita sebe i čitatelje svoje knjige Paulić, i u tome je pitanju pravi izazov za čitatelja Kronike s ruba zaborava. Jer, da bi ušao u svijet Paulićeve knjige, čitatelju nema druge nego napustiti nemirne, neurotične ritmove današnjega svijeta i svoje otkucaje srca prilagoditi mirnom ritmu nekadašnjeg svijeta, mirnom ritmu Paulićevog pripovijedanja. Čitanje Paulićeve knjige traži onu pozornost i sabranost koju je današnji čovjek, koji je neurotičan i, što je još gore, koji nije voljan prihvatiti svoju neurotičnost, zagubio, i stoga je poziv na čitanje Kronike s ruba zaborava zapravo poziv na prisjećanje kako postoji neka druga mogućnost, mogućnost drugačijeg života, mirnog i sabranog, života koji je protkan prijateljevanjima, života koji ne nalazi svoj smisao u nadmetanju s drugim čovjekom, a na nadmetanju “oslobođenom” svih pravila temelji se današnji svijet, nego nalazi svoj smisao u pomaganju bližnjemu, pomaganju koji je zapravo istinski pokretač života, pomaganju koje donosi mir u čovjekovo srce. Današnji čovjek zaboravio je da postoji drugačija mogućnost života. Tako je Paulićeva nostalgija za nekadašnjim svijetom zapravo nostalgija za drugim, zaboravljenim mogućnostima života, a autorovo zazivanje uspomena u predgovoru istinski je poziv čitatelju da se, pomoću uspomena na nekadašnji život, prisjeti kako postoje neke druge mogućnosti koje možemo osvijestiti jedino prisjećanjem na nekadašnji miran

182

život proveden u društvu s prijateljima i okrenut bližnjemu. Naslov knjige pripovijedaka autora Stjepana Paulića Kronika s ruba zaborava naznačuje likove iz svih devet pripovijedaka i priča – riječ je ovdje o tzv. običnim ljudima, ni po čemu posebnima. Povezuje ih potraga za srećom te prostor i vrijeme u kojemu se odvijaju njihovi životi, a to su, većinom, Zagreb i Hrvatsko zagorje u doba između dva svjetska rata. Već s toga vidika, dakle teme života zaboravljenih “malih” ljudi u Zagrebu između dva rata, Paulićeve su pripovijesti zanimljive – pripovijetke su to Martin Bartolić, Bijeli karanfil i Pazikuća. Posebno bih izdvojio dobro naznačenu atmosferu Zagreba između dva rata u Bijelom karanfilu i Martinu Bartoliću. U pripovijetki Bijeli karanfil nalazimo još jednu odliku Paulićevog pripovijedanja, poetičnost prisutnu u metaforički vrlo slikovitom prikazu zaljubljenosti junaka priče, Andrije, u Sofiju Heller. Podrobni opisi interijera i eksterijera u Paulićevim pripovijestima, posebno u najopsežnijoj pripovijetki Udovica Jana Grbarova, ne služe samo oslikavanju prostora kojim se kreću likovi, kao i oslikavanju njihovih trenutnih psihičkih stanja, nego oslikavaju jednu od temeljnih odlika svih Paulićevih likova. Jer, makar oni voljeli sanjariti o sreći i ljepšem životu, oni su itekako uronjeni u stvarnost, pomno motre stvarni prostor u kojemu sada žive, usredotočeni su na svijet i ljude oko sebe i pribrani su te se hrabro suočavaju sa životom i svojim udesima, koji put vrlo nesretnim. U tom je smislu ilustrativna Udovica Jana Grbarova s izvanredno dobrim opisima kurije te parka i vrtova koji je okružuju, a upravo takvi podrobni opisi pojavljuju se u pripovijedanju onda kada glavni likovi razmišljaju o svojim životima i o drugim ljudima. Izvrsni opisi

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


interijera i eksterijera u Paulićevim pričama još se bolje razumiju ako se ima na umu da je Paulić zanimljiv slikar i još bolji kipar (materijal: kamen i drvo). Glavni likovi Paulićevih pripovijetki su katolički vjernici, bez obzira jesu li oni grofovi ili sluškinje, i okrenutost prema bližnjemu koju kao vjernici pokazuju. Onaj su pokretač u naraciji koji njihove živote vodi prema unutarnjem miru i ispunjenju, prema smislu života, a živote drugih ljudi koje susreću, prema sreći i spasu od bijede i nevolja. Paulić je uspio svoje likove učiniti životnima, ne samo u opisima samih likova i opisima njihovih proživljavanja stvarnosti, nego i u vrlo dobro vođenim dijalozima, posebno u priči Nedjeljni ručak gospodina Ferdinanda. U knjizi Kronika s ruba zaborava nalazimo nekadašnji česti motiv u hrvatskoj novelistici, a to je suprotstavljenost selo/grad, u smislu dobro/zlo, primjerice u pripovijesti Martin Bartolić koja govori o školovanju siromašnog seoskog djeteta u Zagrebu. Kao katolik Paulić ipak prevladava takve sheme jer se glavni likovi njegovih pripovijedaka ne vode za površnim i prolaznim uspjehom u životu, nego nastoje ostaviti što više lijepih tragova u srcima drugih ljudi. Priča Martin Bartolić pokazuje kako Paulić izvrsno zna uvoditi nove likove u fabulu, kako zna pripovijedati.

svu Gustlovu buntovničku energiju, svu Matoševu ogorčenost, oštrinu Matoševog duha. Stjepan Paulić zbirkom pripovijedaka Kronika s ruba zaborava pokazuje se kao iskusan pripovjedač, kako u dužim, tako i u kraćim pričama. Likovi su životni, njihovi su postupci uvjerljivo motivirani, svi opisi i dijalozi u funkciji su pripovijedanja. Stoga smatram da je knjiga Kronika s ruba zaborava bila i te kako vrijedna za objavljivanje, da će zanimati mnoge čitatelje, pogotovo one koji još uvijek umiju pribrano i mirno čitati knjige. Jer Paulićeva knjiga poziv je na pribrano i pomno čitanje, i pribrano življenje. Na kraju valja naglasiti kako je knjiga Kronike s ruba zaborava ilustrirana s nekoliko Paulićevih slika koje će, osim teksta Paulićevih pripovijedaka i priča, oplemeniti čitateljevu dušu.

Željko Vegh

U opisivanju života svojih likova u Zagrebu autor je vrlo dojmljivo ocrtao tešku svakodnevicu koju njegovi likovi moraju živjeti, stvarni život u kojem mogu ostvariti svoju malu sreću, osim pomoću bližnjih, i velikom upornošću, poput Andrije u Bijelom karanfilu. Priča Još jednom na Montmantre, najkraći tekst u zbirci, izvrsna je priča, među ponajboljima Paulićevim. Na svega dvije tri stranice uspio je autor dati cijelog Matoša,

183

OSVRTI


SPOMENIK ZAGORSKOM GASTARBAJTERSTVU Božena Kos: Nigde doma, Partenon, Zlatar, 2014. Knjiga Božene Kos Nigde doma predstavlja književni spomenik jednom ne tako davnom, a pomalo već zaboravljenom razdoblju zagorskoga gastarbajterstva, spomenik pisan na izvornoj zlatarskoj kajkavštini, što mu daje posebnu draž i toplinu. Autorica je brižna njegovateljica svoga materinskoga govora, a prije dvadesetak godina odlučila je zapisivati legende svojih Zlatarščana. Svojim pripovijetkama oduševila je urednika Hrvatskozagorskog književnog društva u Klanjcu, pokojnog Vladimira Poljanca, koji ju je natjerao na priređivanje i izdavanje knjige Sake dele dojde na videle 2008. U proteklih šest godina radila je na novom rukopisu i, evo, podarila nam novu knjigu, kako sama kaže, knjigu “priča koje sam živjela i s kojima sam živjela”. To su priče o gastarbajterstvu. Pojam “gastarbajter” nastao je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme komunističke vladavine, a odnosio se na građane privremeno zaposlene u inozemstvu. U novije vrijeme, poslije Domovinskog rata, u nas se udomaćila riječ “dijaspora” koja ima mnogo šire značenje od pojma “gastarbajter”. Dijaspora se odnosi na sve Hrvate u drugim zemljama, osim Bosne i Hercegovine, dok se gastarbajterstvo odnosilo samo na ljude koji su potražili posao u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj, koji su u tim zemljama po cijele dane crnčili ne bi li se što prije domogli nešto novaca, kupili auto, izgradili novu kuću u svom zavičaju i vratili se pod stare dane doma kao malo imućniji mještani. Knjiga Nigde doma počinje potresnim prizorom razigrane djece, brata i sestrice, koji su dan poslije Nove godine 1970. po čudnom ponašanju starijih ukućana naslutili da im je u bolnici umrla mama. Šteta što taj prizor nije popraćen temeljitijim opisom tragičnog doživljaja, koji nagoviješta bolnu

184

neizvjesnost, ali i svojevrsnu toplinu autoričina gastarbajterskog samoprepoznavanja i pametnog osmišljavanja svakodnevnog života. Isto vrijedi za kratku humoresku pod naslovom Kufer za Njemačku u kojoj se muškarac, glava sirotinjske obitelji, na željezničkoj stanici, gledajući kako žene ispraćaju svoje muževe, predomislio i odustao od gastarbajterstva, ali je pritom zaboravio na stanici svoj prenatrpani kofer. I tu je možda trebalo malo detaljnije opisati unutarnju muku. Gastarbajterske radosti i muke autorica nam vrlo živahno opisuje u priči Auslenderska tuorba u kojoj je, kad je tata došao iz Njemačke, bilo svega i svačega, od čokolade, kave, božićnih ukrasa i prskalica, do novog bešteka i pivskih krigli s poklopcima, a kad se opet vraćao u Njemačku, torba se punila svinjskim pečenjem, domaćim grahom, bocama vina i rakije. No, u djeci je ta prenatrpana torba ostavljala veliku prazninu: “Gli tak žaluosne i prazne kak tatekuva ponucana auslenderska tuorba, svedočili sme i mi gda sme čez plač mahali, a i tatek teri nam se na silu smejal čez zahukanu zadnju šajbu autobusa teri je bil vse daljši, vse menjši …” U središnjoj priči Nigde doma, po kojoj je knjiga dobila naslov, autorica pokušava autobiografski uvjerljivo prikazati svu složenost gastarbajterskog života i osjećanja tijekom dužeg životnog razdoblja. Putuje u kombiju s ostalim gastarbajterima, doživljava autoput kao “štrasu bez duše” i prisjeća se svoje prve pričesti, vožnje na biciklu, kako je pala s bicikla na makadamskoj cesti te joj se lakat rascvao u crvenu ružu, kako je drugo jutro krenula autobusom do Zagreba, a onda vlakom za Njemačku. Dvadeset godina kasnije vozi se autoputom, što samo po sebi znači veliku promjenu na bolje, ali i sada se vozi na privremeni posao u gostionici svog ujaka u

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4


Münchenu. Detaljnim opisivanjem gastarbajterskih rupa za stanovanje autorica želi naglasiti da se “v Švabije nie živele, tam se je same delale”. Nju kao gastarbajtericu, koja se nikad nije odrekla svog Zagorja i neizmjerne ljubavi prema zagorskim bregima, najviše su razočarale neke gastarbajterice koje ne samo da su “pobrale švapske rieči”, nego su “čistam obrnule svuoj liepi zagorski govor, tak koj su ud sieh naruduv s teri su gore delale pobrale rieči tere su im se činile bolj gospuodske ud njihuvih i svoj domači govor miešale z bosanskem, srpskem i dalmatinskem”. Ništa manje nisu joj išli na živce ni školovaniji gastarbajteri, koji su dobro govorili njemački i počeli se sramiti svog jezika, htjeli su da ih Švabe prihvate kao svoje, “al su na kraju bili ni vrit ni mime, nit naši, nit njihuvi”. Život gastarbajtera najtoplije je opisan u priči E moja Vita, koja obiluje šalama i pošalicama te smiješnim dogodovštinama u ulici sa seks-šopovima, na minhenskom Oktoberfestu, na skijalištu, u tramvaju itd. Tužna prisjećanja na teške gastarbajterske godine i dane autorica obasjava svojim prirođenim

humorom i do suza nas nasmijava pripovijedanjem o njemačkim čačkalicama, “luopati pubirači”, “uzračenim šlapama”, o betonskom stupu koji je udario u auto, a ne auto u njega, o fliperu i peseku, o “ribljoj duhi”, o susretu na Mariji Bistrici, te kojekakvim nesmotrenostima i nesporazumima. Knjiga završava pričom I koj ve, u kojoj autorica nije više gastarbajterica. Sada je ugledna gospođa koju prijateljica podsjeća na tridesetu godišnjicu mature. Mnoge od svojih prijateljica vjerojatno ne bi prepoznala, zato ih traži na internetskim stranicama, traži ih na fejsu i na kraju se ispostavlja da ih je zamijenila, da su to neke druge puce s istim imenima. Tako priče o gastarbajaterstvu završavaju pričom o fejsanju, što je možda još gori oblik otuđivanja, koji povlači za sobom žalosnu spoznaju da u našim sredinama ima sve više starih i mladih koji vise na internetu i nisu “nigde doma”.

Božidar Brezinščak Bagola

UGOĐAJ MATERINSKOGA GOVORA

Marija Hlebec: Tam ke luč gari, HZKD, Klanjec 2014. Marija Hlebec obradovala nas je svojom prvom samostalnom zbirkom kajkavske poezije pisanom na materinskom govoru sela Hromec nedaleko Krapine. Priređivač i lektor mr. sc. Ivan Cesarec popratio je knjigu iscrpnim fonološkim uputama u vezi promjena, ispadanja i zamjene pojedinačnih samoglasnika i suglasnika, čime je materinski idiom autoričine kajkavštine postao jezično utemeljen i prepoznatljiv. Ispod svake pjesme nalazi se rječnik za lakše razumijevanje pojedinih stihova. Zbirka sadrži osamdesetak pjesama

185

podijeljenih u pet ciklusa: Duojdi vun i fticu pasluhni; Nigdar mi neju detinstve hkrali; Najrajši bi pred briege pastavila stražu; Z istim su kuoncem nam serca zašita; Med zviezdemi skrita. U prvom ciklusu pjesnikinja nas poziva da izađemo iz svoje svakodnevne skučenosti, da se otvorimo ljepotama prirode, da doživimo kako “sunčece ablaku opravu suši, a dežek suncu ličeke hmiva”, da čujemo kako “vesele papievaju šarkaste ftice”, da osjetimo “čisti zvirek, kaj čez listje žubori”.

OSVRTI


Ciklus Nigdar mi neju detinstve hkrali vraća nas u djetinjstvo, podsjeća na jutra koja su “negda s kuosci papievala, negda je babica h kašaru froštikel jim dievala”. Iza zatvorenih očiju pjesnikinja često vidi “smehek tatin, kaj lice mu krasi… i mamine drage ruke, kak da mi denes još češe lasi”. Sjećanje na djetinjstvo neiscrpno je vrelo životne radosti i nadahnuća. U ciklusu Najrajši bi pred briege pastavila stražu želi se pjesnički odužiti Hrvatskom zagorju pjesmama Zagorje tebi, Tu je moj zemalski raj, Akuolu Krapine briegi sediju, Papiefka za Krapinu, Trakoščan, Žurmaniečki klaruš i Zagorski cug. Ciklus Z istim su kuoncem nam serca zašita posvećen je svim dragim bićima, srodnim dušama. Razmišljanjem o sebi pjesnikinja širi vedrinu oko sebe, na pomalo zavodljiv način pomaže čitatelju da se podigne iz gliba svakodnevnih sitnica, jala i nevolja. Ja sem ti nekak duša čist obična, negda dobra kak kruh, negda kamenu slična. Gda me nemir goni, kaj vuogej sem gareča i kuham nutre vu duši kak vulkan kipeča.

ljaj na kućnom pragu, radosna šaputanja na klupi ispod breze. U ciklusu Med zviezdemi skrita Marija Hlebec nam razotkriva svoju metafizičku dimenziju. Iskrena i čvrsta vjera nadahnula je pjesme Buožja ruka, Cvietnica, Majki Buožji Jeruzalemski, Naj Buožič traje čez ciele liete, Ozeri se Buože na saku obitelj. Sve pjesme iz tog ciklusa dočaravaju čitatelju stvarno doživljene ugođaje. Pored obitelji i poezije važno mjesto u autoričinu životu zauzima i fotografija. Sudjelovala je na izložbi Šuma okom šumara te bila nagrađena i pohvaljena za svoje fotografske uratke. Stoga je sasvim razumljivo da su autoričinim izvrsnim fotografijama popraćeni pojedini ciklusi u ovoj odlično priređenoj, a nadam se i rado čitanoj pjesničkoj zbirci. Promocija je održana u prepunoj glazbenoj dvorani Srednje škole Krapina 20. veljače 2014. Tam ke luč gari osamnaesta je knjiga iz biblioteke “Književnost” u izdanju Hrvatskozagorskoga književnog društva. Odabrane stihove kazivao je glumac Adam Končić, a u prigodnom programu nastupile su Viline te Gordana Ivanjek.

Božidar Brezinščak Bagola

Negda sem ti vruča, kaj sunce žareča, svietim oko sebe kak zviezda svekleča. Znam biti i friška, vedra kaj mladienka i mlada i vesela kak zlata rumenka. Posebno valja istaknuti pjesmu Tam ke luč gari po kojoj je naslovljena cijela zbirka. U njoj pjesnikinja zagovara veselu stranu života, toplo ognjište obiteljskog doma, zagr-

186

Č A S O P I S Z A K U L T U R U HRVATSKO ZAGORJE 1 - 2 / 2 0 1 4




POPIS SURADNIKA • Jasna Balaško, prof. (Oroslavje) – povjesničarka, istraživačica lokalne povijesti • Božidar Brezinščak Bagola, prof. (Hum na Sutli) – prozaik, pjesnik, esejist i prevoditelj • Narcisa Brezinščak, prof. (Krapina) – povjesničarka umjetnosti i publicistica, ravnateljica Narodne knjižnice u Humu na Sutli • Mr. sc. Darko Lacković (Marija Bistrica) – rodoslovni istraživač i istraživač lokalne povijesti • Vlatka Filipčić Maligec, prof. – povjesničarka i viši kustos u Muzejima Hrvatskog zagorja Gornja Stubica • Mr. sc. Ivica Glogoški, dipl. ing. građ. (Zagreb) – pjesnik i prevoditelj • Vera Grgac (Bistra) – kajkavska pjesnikinja i prozaistica, istraživačica lokalne povijesti • Vlasta Horvatić-Gmaz, prof. – gl. urednica časopisa i publicistica • Višnja Hrčić (Donja Stubica) – prozaistica • Hrvoje Kovačević (Stubičke Toplice) – prozaik, dramatičar i spisatelj za djecu • Prof. dr. sc. Jože Lipnik (Maribor) – povjesničar književnosti, sveučilišni profesor, pjesnik i publicist • Nada Mihaljević (Kraljev Vrh) – spisateljica za djecu, prozaistica i pjesnikinja; knjižničar u NSK Zagreb • Mirjana Mikulec (Oroslavje) – pjesnikinja i prozaistica; dipl. ekonomistica • dr. sc. Božica Pažur (Zagreb) – pjesnikinja, esejistica i znanstvenica; gl. urednica časopisa Kaj • Danica Pelko, prof. (Oroslavje) – povjesničarka i publicistica; knjižničar u OŠ Donja Stubica • Davor Šalat (Zagreb) – pjesnik, esejist, književni krtičar i prevoditelj; novinar i urednik na Hrvatskom radiju – Radiju Sljeme • Dr. sc. Filip Škiljan (Donja Stubica) – povjesničar, znanstveni suradnik u Institutu za migracije i narodnosti, Zagreb • Ivana Škiljan, prof. (Donja Stubica) – kustos arheolog u MZH Dvor Veliki Tabor • Davor Špoljar, mag. archeol. (Krapinske Toplice) – doktorand na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani • Marijan Tenšek, ing. (Sv. Križ Začretje) – nakladnik i publicist; istraživač kulturne povijesti Hrvatskog zagorja • Ivančica Tomorad, prof. (Marija Bistrica) – urednica i publicistica, profesorica hrvatskog jezika u SŠ Zlatar • Željko Vegh, prof. (Zagreb) – knjižničar, publicist i kulturolog: voditelj zbirke Rara u Gradskoj knjižnici, Zagreb, Starčevićev trg 6 • Ivan Vranješ (Konjščina) – publicist, istraživač lokalne povijesti • Božena Zernec (Krapina) – pjesnikinja i likovna umjetnica


ISSN 1330-6819

K A J K AV I A N A 9

771330 681009


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.