niz godina, što je vidljivo u svakodnevnim situacijama fizičkog i/ili verbalnog nasilja te govora mržnje između pripadnika naroda koji su se sukobljavali u prošlosti. Takva situacija i negativna atmosfera ne utječu dobro na proces demokratizacije društva te na razvoj tolerancije i održivog mira na području bivše Jugoslavije, na što već dulje vrijeme upozorava politika i praksa Ujedinjenih naroda. Stoga, odgojno-obrazovni sustav je, zbog svoje društvene uloge, dužan raditi na iznalaženju kvalitetnih i adekvatnih pristupa ovom problemu. U svrhu kvalitetnije rasprave o ovome problemu, postavljaju se tri moguće alternative na koje se o povijesti naroda bivše Jugoslavije u razdoblju 90-tih može podučavati u školama i ostalim odgojno-obrazovnim ustanovama: 1. Nastaviti s podučavanjem na isti način kao i do sada - dosadašnji, metodološki i sadržajno nepotpun način podučavanja ovog dijela povijesti, ne može doprinijeti uspostavi kvalitetnih i produktivnih uzajamnih odnosa susjednih zemalja s prostora bivše Jugoslavije. Ovakav pristup vodi formiranju neprijateljske i agresivne atmosfere između pripadnika različitih, uglavnom susjednih, nacija. Takvo neprijateljstvo i negativna atmosfera, naročito u gradovima gdje žive ljudi različitih nacionalnosti (npr. Vukovar), vode verbalnim i fizičkim sukobima, ali i sprečavaju mlade ljude u širenju prijateljstava, razmjeni iskustava i upoznavanju, a posljedično i prihvaćanju drugih kultura. 2. Poučavanje o ratnim zbivanjima na području bivše Jugoslavije 90-ih odvija se kroz terensku nastavu – ova metodologija podrazumijeva da učenici o ratnim zbivanjima stječu znanja na način da s nastavnikom povijesti posjećuju značajna područja ratnih zbivanja gdje se upoznaju s pojedinim ratnim događajima 90-ih godina. Spomenuta mjesta nalaze se u zemljama diljem bivše Jugoslavije. Ovim načinom poučavanja o ratnim zbivanjima umanjuje se monopolizacija i pogled na razna zbivanja samo iz jednog kuta i
[71]