INTERVJU
LJEVICA SE MORA VRATITI DRUŠTVENOJ SOLIDARNOSTI BORIS BUDEN, FILOZOF Partija mora smoći snage da siromašnoj obitelji popravi krov koji prokišnjava, da pričuva dijete samohranoj majci dok ova traži posao, da pomogne učeniku ili učenici da poprave jedinice u školi, da barem rudimentarno pokrene alternativne obrazovne programe za one kojima je obrazovanje uskraćeno, slijedeći onaj Gramscijev dictum da su svi ljudi intelektualci. Zvuči utopijski? Ali kako je ono rekla Margaret Thatcher: there is no alternative!
toma puno dublje i historijski sudbonosnije krize, terminalne krize moderne parlamentarne demokracije, odnosno, kako se to zadnjih nekoliko decenija kao posljedica posvemašnje kulturalizacije političkog kaže, “zapadne demokracije”. Ta kriza se najprije ogleda u onome što je Peter Mair nazvao “pražnjenjem” demokracije, misleći na onaj zijev koji se otvorio između političkih elita regrutiranih iz političkih partija s jedne strane i građana, odnosno takozvanog civilnog društva, s druge. Nisu se samo oni prvi, političari, otuđili od ljudi koje predstavljaju, nego su i potonji, njihovi birači, izgubili svaku nadu u mogućnost utjecaja na politiku. Posljedica toga je da su se političke partije približile jedna drugoj, sve više smanjujući razlike između sebe, tako da su u obavljanju vlasti uglavnom slične jedna drugoj bez obzira na ideološki predznak, odnosno bez obzira na to jesu li lijeve ili desne. Na taj način nastaje neka vrsta vladajuće klase unutar koje političari, premda pripadnici različitih partija sve lakše nalaze zajednički jezik, odnosno ujedinjuju se oko svog zajedničkog interesa, koji često nema nikakve veze s interesom ljudi koji su ih izabrali. Ti ljudi, s druge strane, premda su možda glasali za te političare odnosno partije, zapravo ne sudjeluju više u njihovoj socijalnoj reprodukciji,
16
ne predstavljaju više društvenu bazu tih partija, kao što su nekad, primjerice, sindikati bili društvena baza socijaldemokracije. Mair govori o dva svijeta, svijetu građana i svijetu političara odnosno političkih partija koji se ubrzano udaljavaju jedan od drugoga. On upotrebljava termin kartelizacije politike do koje dolazi kada više nikakve smislene razlike ne dijele protagoniste na političkoj sceni premda se oni žestoko sukobljuju. To su građani Hrvatske izravno iskusili. Kolikogod je izgledalo da je samo pitanje trenutka kad će ustaše i partizani danas skoro osamdeset godina nakon rata ponovo potegnuti revolvere jedni na druge, kad dođu na vlast, u svim temeljnim pitanjima provode gotovo identičnu politiku, konkretno, Milanovićev SDP je bio isto onoliko neoliberalan koliko je HDZ socijalan. Slično je i drugdje. Marine Le Pen u Francuskoj kombinira lijevu prosocijalnu antiglobalističku politiku s najcrnjim neofašističkim rasizmom. Riječ je o posvemašnjoj ideološkoj hibridizaciji vladajućih elita, što je znak njihove historijske dekadencije, odnosno dekadencije sistema partijske demokracije. To daje za pravo Mairu da kaže da je doba partijske demokracije definitivno prošlo. Partije su, dakle, još uvijek tu, ali su one do te mjere odvojene od društvenog života, a njihova borba za vlast do te je mjere postala besmislena, da one više nisu u stanju sačuvati demokraciju u njenoj današnjoj formi. Drugim riječima, za jednu historijski partikularnu formu demokracije, konkretno za tu takozvanu partijsku demokraciju, koja se još uvijek bezrazložno smatra ultimativnom formom demokracije danas vrijedi: game over. Da u tom kontekstu, dakle u sistemu
novembar
Odmah na početku ćemo se složiti da je pitanje previše općenito, ali čini se nužno odgovoriti na njega da bismo uopće započeli razgovor o političkoj ljevici: gdje vidite lijevu poziciju danas i što je temeljno korpus njenih ideja, nakon svega što ju je snašlo prethodnih desetljeća? Boris Buden: Očigledna, globalna kriza ljevice samo je jedan od simp-
2016
RAZGOVARALI: Čedomir Višnjić i Goran Borković