Epska fantastika

običnih negdašnjih jama. Međutim, nije bilo lako naći prikladno mjesto za te široke i razgranate rovove (ili smiale, kako su ih oni zvali), pa su u ravnicama i nižim predjelima hobiti, pošto su se razmnožili, počeli graditi nastambe na zemlji. Zapravo su čak i u brdovitim krajevima i starijim naseljima, kao što su Hobbiton ili Tuckborough, ili na glavnom gradskom području Shirea, u Michel Delvingu na Bijelom humlju, sagrađene mnoge kuće od drva, opeke ili kamena. U takvim su nastambama najradije stanovali mlinari, kovači, užari i kolari i ostali obrtnici, jer čak i kad bi stanovali u rupama, hobiti su odavno bili navikli graditi pojate i radionice.

Kažu da je običaj da se grade seoske kuće i hambari nastao među stanovnicima Mlake, dolje uz Brandywine. Hobiti u tom kraju, u Istočnoj četvrti, bijahu poprilično krupni i debelih nogu, pa su nosili patuljačke čizme kad je bilo blato. Ali za njih se znalo da u njihovim žilama dobrim dijelom teče šturska krv, što se moglo vidjeti i po maljama koje su mnogima od njih rasle na obrazima. A nijedan Dlakonog ni Bljedolik nije imao ni traga od brade. Uistinu se narod u Mlaki i u Bucklandu, istočno od rijeke, gdje su se oni u novije vrijeme nastanili, većinom doselio u Shire iz južnih krajeva, i još su imali mnoga čudna imena i neobične riječi koje se nisu mogle čuti nigdje drugdje u Shireu.

Vjerojatno su graditeljsku vještinu, kao i mnoge druge, bili preuzeli od Dúnedaina.

Ali možda su je naučili i od samih vilenjaka, koji su ljudima bili učitelji u njihovoj mladosti? Jer uzvišeni vilenjaci nisu još u to vrijeme bili napustili Međuzemlje, i još su obitavali u Sivim lukama daleko na zapadu, pa i na drugim mjestima nadomak Shireu. Još su se mogle vidjeti tri vilin-kule koje su od pamtivijeka stajale na bregovima iza zapadnih granica. Nadaleko su sjale na mjesečini. Najviša je bila najdalje, stajala je sama na zelenu brijegu. Hobiti iz Zapadne četvrti tvrdili su da se s nje može vidjeti more, ali nije poznato da se ijedan hobit ikad popeo na nju. Zapravo je bilo malo hobita koji su ikad vidjeli more ili plovili po njemu, a još ih je manje bilo koji su se vratili da izvijeste ostale o tome.

Većina je hobita vrlo nepovjerljivo gledala čak i na rijeke i čamce, i nije ih bilo mnogo koji su znali plivati. Kako su godine prolazile u Shireu, sve su rjeđe i rjeđe govorili s vilenjacima, počeli su ih se pribojavati i zazirati od onih koji su s njima imali posla; a more je za njih postalo pojam straha i znak smrti pa su okrenuli glave od brda na zapadu.

Graditeljsku su vještinu zacijelo naučili od vilenjaka ili ljudi, ali su se služili njome na svoj način. Nisu ih privlačile kule. Kuće su im obično bile dugačke, niske i udobne.

Najstarije među njima bile su tek puke imitacije smiala pokrivene suhom travom ili slamom, ili čak busenjem, a zidovi im bijahu ponešto ispupčeni. To je, međutim, bilo tek u prvoj fazi nakon dolaska u Shire, a poslije su promijenili način gradnje, usavršili ga onim što su naučili od patuljaka ili što su sami otkrili. Glavna osobitost hobitskog graditeljstva ostala je sklonost okruglim prozorima, pa čak i okruglim vratima.

Kuće i rupe hobita u Shireu bijahu često velike i nastanjene velikim porodicama.

(Bilbo i Frodo Baggins bili su kao neženje iznimke, kao što su bili iznimke i u mnogo čemu drugom, primjerice u prijateljevanju s vilenjacima.) Gdjekad je više pokoljenja rođaka, kao recimo Tookovi u Velikim Smialima ili Brandybuckovi u Brandy Haliu, stanovalo zajedno u (relativnom) miru, u pradjedovskoj palači sa mnogo hodnika. Bilo kako mu drago, svi su hobiti bili rodovski organizirani i mnogo su pazili na rodbinske odnose. Crtali su dugačka i zamršena rodoslovna stabla s nebrojenim granama. Kad imate