Mihovil glasilo za vjeru i kulturu Šibenske biskupije - Uskrs 2016 by Ured za medije i kulturu Šibenske biskupije

MIHOVIL

GLASILO ŠIBENSKE BISKUPIJE BR. 25,26(12,13), GODINA XXI (2016.)

Uskrsnu Isus doista!

MIHOVIL

iz sadržaja:

Glasilo Šibenske biskupije ZA VJERU I KULTURU DVObroj 25,26 (12,13)

• Izdaje Biskupski ordinarijat Šibenik; Biskupa Jeronima Milete 2a 22000 Šibenik • Za izdavača mons. Ante Ivas

Glavni i odgovorni urednik: don Stipe Perkov

TEHNIČKI UREDNIK:

03 04

Petar Alfirević, dipl. ing

UREDNIŠTVO: don Stipe Perkov, Petar Alfirević, Ivo Kronja, Franko Čeko, Ivica Poljičak, Drago Marguš, mr don Ante Skračić, Branko Lovrić Caparin, Željko Krnčević,don Dominik Škevin Ivan Ugrin

Suradnici: Joško Čelar, Petar Gardijan, Branimir Zmijanović, don Darko Poljak, Edo Juraga

Grafičko oblikovanje: branko Lovrić Caparin Petar Alfirević, dipl. ing.

ISSN:

1330-9730

TISAK:

Print Centar Šibenik

NAKLADA:

06 14 30 74 84 88

1300 komada

ADRESA UREDNIŠTVA: Biskupa Jerolima MIlete 2a, 22000 Šibenik www.sibenska-biskupija.hr mihovil@sibenska-biskupija.hr 022/311-389 Glasnik Mihovil uzdržava se

dobrovoljnim prilozima čitatelja.

ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŠIBENIK HR6524110061100020530 na naslovnici: Uskrsli Krist na inicijalu cistercitskog lekcionara iz Mainza 1260. g.

VAZMENI HVALOSPJEV UVODNIK don Stipe Perkov ŠTO TRAŽITE ŽIVOGA MEĐU MRTVIMA

TEOLOŠKA MISAO

don Dominik Škevin: Božanski hvalospjev životu bez kraja

OBIČAJI

don Vergilijo Bilić USKRSNI OBIČAJI PRIOBALNIH I OTOČNIH ŽUPA ŠIBENSKE BISKUPIJE

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Ivo Kronja

ŠIBENSKI MUČENICI

don Stipe Perkov: PRIMOŠTENSKI ŽUPNIK DON IVO ŠARIĆ, MUČENIK (1915. – 1944.)

CRKVA I DRUŠTVO

Ivan Ugrin: svake 24 sekunde u svijetu pobaci se jedno dijete

RAZGOVOR

dr. Željko Burić, gradonačelnik Šibenika

RODOSLOVLJE

Ante Vukšić: Gdje su nestale najstarije hrvatske matice?

124

OSVRT

128

PRIRODA

Branko Lovrić Caparin: Život u vremenu karnevala

dr. sc. Drago Marguš: Značajni krajobraz „Rijeka Krčić“

VAZMENI HVALOSPJEV

N U

ek usklikne sad nebesko mnoštvo Anđela, nek uskliknu službenici Božji, i s pobjede tolikog Kralja neka jekne trublja spasenja. Nek se raduje zemlja, tolikim obasjana blijeskom, i rasvijetljena sjajem vječnoga Kralja neka osjeti da je nestalo po čitavom svijetu mraka. istinu je dostojno i pravedno nevidljivoga Boga Oca svemogućeg i Sina njegova jedinorođenoga, Gospodina našega Isusa Krista svim zanosom srca i duše iz svega glasa veličati. On je za nas vječnome Ocu Adamov dug platio i zadužnicu naših grijeha otkupio svojom krvlju. Ovo su naime vazmeni blagdani, kad se onaj pravi Jaganjac kolje, čijom se krvlju posvećuju pragovi vjernika. Ovo je noć kad si nekoć naše oce, sinove Izraelove, izveo iz Egipta i kroz More Crveno po suhu proveo. Ovo je, dakle, noć, kad je svjetlo ognjenoga stupa raspršilo tamu grijeha. Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima. O, divne li pažnje Božje prema nama. O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao. O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvoga i tolikoga Otkupitelja imati. va uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, radost tužnima. Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje. Noć je to koja nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje. I zato, u milosnoj ovoj noći primi, sveti Oče, našu večernju žrtvu hvale: od pčelinjeg rada noćas ti Crkva, po rukama službenika, kao blagdanski poklon prinosi ovu svijeću. olimo te, dakle, Gospodine, da ova svijeća, posvećena na čast tvoga imena, neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći. I primljena na ugodni miris, svjetlima nebeskim neka se pridruži. Plamen njezin zatekla Danica, ona Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakome čovjeku, te živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

ŠTO TRAŽITE ŽIVOGA

MEĐU MRTVIMA?!

PIŠE: don Stipe Perkov, urednik

roljeće budi prirodu i toj je Božji zakon koji poštuju sva živa bića. Nakon zime (smrti) granulo je sunce čijoj se životnoj snazi ne mogu oduprijeti biljni sokovi iz kojih buja zelenilo, cvjetovi i na kraju plodovi. Svi mi to znamo i prihvaćamo kao normalni pri-

rodni proces. Volimo proljeće jer volimo život. U duhovnoj sferi, a po tome i ljudskom životu, imamo sličan proces: smrt i život. Smrt po grijehu od prvog do osobnog i život po Suncu Isusu Kristu, Sinu Božjemu, koji prošavši smrt (zimu) koju su nam nametnuli ljudi (Adam i Eva), on kao novi Adam donio je ljudskom rodu proljeće života i povratak u Zemaljski vrt, tj. u Božje kraljevstvo „ te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu“ Otk 21, 5-7). Vječno proljeće! Upravo taj vječno-vremenski proces po Isusu Kristu uključuje Uskrs koji je duhovno-tjele-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

sno proljeće, Uskrs je život koji uklanja zimu grijeha – vječnu smrt, ne tiče se samo Novog Adama, već svakoga od ljudi jer je to Bog učinio za sve koji se opredijele za Život i koji osjećaju vječnu težnju za životom: Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, uskrsnu! (Lk 50. 52 – 53) Grob! Ljudsko iskustvo ne može i ne ide dalje groba, jer je jači privid smrti nego istina života, jači je od težnje za zagrobnim životom: Tko se od mrtvih vratio? Smrt i Grob su postali točka na „i“ ljudskom životu i krajnjoj ljudskoj nadi, čime je čovjek do kraja ogoljen i doveden do apsurda, gore nego Adam pod smokvinim li-

UVODNIK stom. Zašto sam se onda rodio, čemu uopće život? Tako je kad se gleda samo s pojavne strane a isključi vjera, Božja objava i Uskrsli iz ljudske misli i života uopće. Može se djelomično i proljeće zaustaviti, obezvrijediti, ako drveću pokidamo pupoljke ili ako ga polijemo otrovom. To mnogi rade s Uskrsom i svojim uskrsnućem odakle i posljedice: sve je sivo i crno, život bez nade, na kraju u porazu umjesto u pobjedi. Crkva naviješta uskrsnuće kao radost i pobjedu nad smrću što je temeljna vjerska istina: Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera – upozorava Apostol. Da Krist nije uskrsnuo i odvalio teški nadgrobni kamen sumnje i nevjere, po čemu bi on bio Bog, što bi čovječanstvu donio i ostvario? U uskrsnuću se pokazao kao Životvorac, Mesija i Spasitelj, bez uskrsnuća, što ga ostvari kao Prvorođenac za sve koji u njega vjeruju i nisu svoj život polili otrovom nevjere, njega bi se moglo promatrati kao i druge mislioce, reformatore ili revolucionare ovoga svijeta. Ali ne! Bog je po njemu, svome Sinu, učinio nadzemaljsko djelo, Božje djelo, iz ljubavi i milosrđa prema smrtnicima da bi po Uskrsu postali besmrtnici. O nedokučiva li zanosa ljubavi, da roba otkupiš sina si predao. O sretne li krivice takvog i tolikog Otkupitelja imati – što je himna Božjeg milosrđa prema čovjeku. Šibenik i šibenska Crkva ove godine u Godini Božjeg milosrđa obilježavaju 950. obljetnicu prvog spomena grada Šibenika, što se ne može zaobići ni prigodom ovogodišnjeg Uskrsa. Ljudsko spasenje je počelo Božićem, Božjim utjelovljenjem; upravo na Božić

uz nazočnost brojnih biskupa, benediktinke Čike i hrvatskog kralja Krešimira, u njegovoj darovnici na Božić spominje se Šibenik, međutim nije se stalo s time, jer je Božić prerastao u Uskrs, kao što bi grad Šibenik od prvog spomena trebao prerasti u izgrađeni grad, Božji „grad na gori“, Castrum-Stijenu na kojoj se nije stalo već nastaje, gradi živi grad u kojem su, ili bi trebali biti, Božić i Uskrs, duša i srce, kako to simbolično katedrala i posvješćuje. Što bi Šibenčanin bio bez duše? Bezdušan čovjek. Takav čovjek ne bi bio mogao sagraditi i obraniti grad Šibenik, ne bi mogao iznjedriti šibenske velikane, humaniste, da ih ne spominjem, što bi bilo sa šibenskom kulturom, civilizacijom, velebnim spomenicima arhitekture, skulpture, literature i vjere? Sve izvire iz Božića i Uskrsa, ma što mi mislili ili drugačije zvali, Šibenik je od samog svog početka, spomena, što mu kazuje i krsni list, Krešimirov grad, utemeljen na Božiću i u svom stalnom rastu upućen na Uskrs-Život, zato je Šibenik Božićno-uskrsni grad, uvijek usmjeren na rast i vječnost kakvu mu je darovao Krist, i to je njegova prava i istinska darovnica. Hoće li se to čuti prigo-

dom ovogodišnje 950. obljetnice njegovog prvog spomena na hrvatskoj obali Jadranskoga mora?! Može li se reći da se današnji Šibenik u perspektivi vječnosti, makar kao trenutak, temelji na spomenutoj darovnici? Ne vjerujem da ju je zanijekao, možda ju je samo stavio u pitanje, kao što se dogodilo i apostolu Tomi: Ne vjerujem dok ne stavim svoj prst u mjesto čavala… Međutim kad je Uskrsli stao pred njega i pokazao mu mjesto čavala i bok razvaljen vojnikovim kopljem, Toma je pao na koljena posvjedočivši vjeru: Gospodin moj i Bog moj! Nevjerni Toma postao je gorljivi vjernik Kristova uskrsnuća, Njegova i svoga. Ima takvih nevjernika-vjernika, sumnjivih Toma u gradu kojima Krist poručuje. Blaženi koji ne vide a vjeruju. (Iv 20, 30) Puno je važnije i dalekosežnije povjerovati nego vidjeti. U Godini Božjeg milosrđa i o 950. obljetnici prvog spomena grada Šibenika a povodom najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, koji bitno uključuje i Božić, temelju Krešimirove i Kristove darovnice svim čitateljima „Mihovila“ čestitam sretan Uskrs, pun proljeća, vjere i vječnosti - u životu! Urednik

Božić je prerastao u Uskrs, kao što bi grad Šibenik od prvog spomena trebao prerasti u izgrađeni grad,, Božji „grad na gori“, Castrum na stijeni

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

USKRS

Božanski hvalospjev životu bez kraja Veličina Uskrsa

PIŠE: don Dominik Škevin 6

U VAZMENOM BDIJENJU Crkva ushićeno pjeva pred uskrsnom svijećom, simbolom živoga uskrsloga Krista među nama: ''ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao,… noć u kojoj se nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje, noć u kojoj Krist ništi grijehe, pere krivice i nevinost vraća palima, a radost tužnima,… dokida mr-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

žnju, uspostavlja slogu i sagiba vlasti.'' U ovim je riječima sadržano sve lijepo što nam se dogodilo Isusovim uskrsnućem. Ujedno i sve lijepo za čim ljudsko srce teži: raskinuti okove smrti i ući u vječni besmrtni život, zar nije želja svakog ljudskog srca, spojiti nebo sa zemljom i ovo zemaljsko uključiti u ono nebesko, osloboditi se grijeha i krivnje za njih, izbrisati svaku suzu, jer jauka i boli više neće biti, ukloniti mržnju, i nasilje. Kakve samo vrijednosti i kolike želje i žudnje čovječjeg srca! U Isusovu uskrsnuću sve se ovo dogodilo. Hvalospjev poziva na slavlje, klicanje od sreće zbog ovog divnog događaja, koji slavimo, a koji se stvarno dogodio. Njegovi učinci su među nama i s nama i u nama. Mi danas i svaka ljudska jedinka može se uključiti u ova zbivanja i učiniti ih svojima. Prethodni dramatični događaji Ovoj divnoj stvarnosti prethodili su dramatični događaji. A snaga te dramatičnosti je u činjenici da je Isusovu uskrsnuću prethodilo njegovo odbačenje od strane vjerskih i civilnih vlasti Izraelskoga naroda, zbunjeni narod, zbunjeni apostoli, uhićenje, osuda, mučenje, sama preteška smrt na križu i više nego skroman ukop. A ipak iza svih tih događaja Pilatu dolaze glavari vjerski i civilni i od njega traže da stavi stražu na njegov grob. Pilat se morao uistinu smijati slušajući ih kako govore: ''Gospodaru, sjetismo se da je onaj varalica za života rekao da će treći dan uskrsnuti. Do-

IZ ŽIVOTA TEOLOŠKA BISKUPIJE MISAO pusti dakle da čuvamo grob kroz 3 dana, jer bi mogli doći njegovi učenici i uzeti tijelo i poslije reći narodu: uskrsnuo je od mrtvih. I ova bi prijevara bila gora od prve.'' (Mt 27,6364). Isusovi protivnici misle na njegovo uskrsnuće i računaju s njim. Rekli bismo, ušao im je ''šušak'' u glavu Isusovom najavom svoga uskrsnuća. Pilat je iznerviran svim događajima pustio neka čuvaju grob, a da ni on ni oni nisu ni slutili kako su zapravo na Isusov grob stavili svjedoke njegova uskrsnuća, kako se kasnije ustanovilo. Straža se sastojala od rimskih vojnika. Četvorica njih su se izmjenjivala 4 puta preko noći. U svakoj smjeni po 4. Pobožne žene uzele su na sebe brigu za Isusovo mrtvo tijelo. Ljudi koji su s njima prisustvovali ukopu stavili su veliki kamen na vrata groba. I pošli kući, kao da ni one ni apostoli nisu mislili na uskrsnuće. Prazan grob Prva dodirna točka s Isusovim uskrsnućem bio je Isusov prazni grob. Taj prazni grob bio je veliki izazov kako za Isusove protivnike tako i za apostole i Isusove prijatelje. Jer i oni su se najprije susreli s praznim Isusovim grobom. U zoru trećega dana, tj. rano u nedjelju 3 žene, Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma kupile miomirisa da odu pomazati Isusovo tijelo. I pitaju se: ''Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih? Pogledaju, a ono kamen otkotrljan. Bijaše veoma velik. I ušavši u grob ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi s desna. I preplaše

se (Mk 16,1-5). Bio je to anđeo. On im reče ''ne bojte se nego idite njegovim učenicima i Petru i reknite im da će ga vidjeti.'' Marija Magdalena je prva otišla javiti apostolima da je grob otvoren i prazan. Petar i Ivan od apostola pođu vidjeti i nađu kako im je rečeno i u grobu platno u koje je Isusovo tijelo bilo umotano a složeno na jednom mjestu i ručnik kojim je bila omotana Isusova glava. Sv. Ivan kaže da je vidio i povjerovao. Marija Magdalena se sama vratila na grob, susrela je Isusa i misleći da je vrtlar zamolila ga da joj dade Isusovo tijelo, da će se ona pobrinuti za njega. Kad joj Isus kaže ''Marija!“ pozna ga po glasu i baci se na koljena pred njim. Isus joj reče neka ide javiti apostolima da ga je vidjela i da će ga vidjeti i oni. Dok je Marija Magdalena otišla javiti apostolima da je grob prazan Isus se javio Mariji Jakovljevoj i Salomi i rekao im da jave apostolima i da će ga

vidjeti u Galileji. Nitko nije vidio kako je Isus uskrsnuo od mrtvih, ni straža, ni žene, ni Petar ni Ivan. Ali u zoru trećega dna od osude i smrti, u trenutku uskrsnuća Isusova: ''gle nastade žestok potres, jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe'' (Mt 28,2-4). Osjetili stražari pomicanje tla pod nogama, svjetlo iz groba, grob otvoren, kamen maknut s vrata groba, anđela gdje sjedi na kamenu i koliko su ih noge nosile sjuriše se niz brdo do svoje baze i svojih nadređenih. U jednom dahu sve su im ispričali. Tako su vijest o uskrsnuću starješine dobili među prvima i to od svjedoka u koje nisu mogli sumnjati, od stražara. Znali su da je ta vijest istinita. Ali trebalo ju je zaustaviti. I odlučili su da se vojnicima dobro plati neka pronesu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

TEOLOŠKA MISAO

Emaus vijest kako su Isusovi učenici po noći došli dok su oni spavali i odnijeli njegovo tijelo. Kupili su protuvijest misleći da će tim istinu onemogućiti u širenju. Bože mili, u širenju laži ništa se ne mijenja. Stalno iste metode. Sprega između laži i novca. Izgleda da laž ne može naći bolji put za širenje nego taj. Vojnici su od starješina primili novac i pričali svugdje kako su Isusovi učenici po noći došli dok su oni spavali i odnijeli njegovo tijelo. Ta laž je ostala još dugo, ''sve do naših dana'', zapisao nam je sv. Matej (Mt,28, 11-15) Laž stražara dokaz je za Uskrsnuće Isusovo. Ako su oni spavali, kako su mogli znati da su apostoli došli po noći i da su baš oni uzeli njegovo tijelo, a ako nisu spavali kako se nisu protivili apostolima kad su uzimali njegovo tijelo. Zato su i bili postavljeni da čuvaju grob. Njihova laž je proturječje u sebi. Strah Isusovih neprijatelja da bi mogao uskrsnuti bio je na mjestu. I upravo to čega su se bojali dogodilo se, te su njihovi stražari postali prvi svjedoci uskrsnuća. U momentu kada je anđeo odvaljivao kamen s groba, u prve trenutke novoga dana 8

narod je bio iznenađen i uznemiren. Nešto se dogodilo. U veliki petak isto tako tresla se zemlja kad je Isus na križu ispustio duh, a Krist žrtvovao svoj život. Sve se to sada ponavlja. To je činjenica koja potresa svijet u Jeruzalemu. Vijest se širila velikom brzinom. Svi su tražili istinu. Pitali se gdje je Isus, gdje je njegovo tijelo, što se s njime dogodilo. Susreti apostola s Uskrslim (Ukazanja Uskrsnuloga) Nakon otkrića praznoga groba, uskrsli Isus se susretao s učenicima. Rekli bismo dozirano i prema nekom svom planu. Uvečer istoga dana kada se Isus ukazao Mariji Magdaleni, ukazao se i učenicima koji su se u strahu pred Židovima zatvorili u jednu sobu. Evanđelje opisuje dva ukazanja apostolima. Prvi na sam dan uskrsnuća, a drugi osam dana poslije. Kod prvog apostol Toma nije bio prisutan, dok je kod drugog on jedna od središnjih figura. Oba ukazanja veoma su slična. Oba se događaju prvog dana u tjednu, oba puta su vrata zaključana, oba puta Isus upućuje pozdrav mira, oba puta im skreće pozornost na svoje rane. I svi ti detalji imaju teološko značenje. Uskrsnuće se dogodilo prvog dana u tjednu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

Ulazak kroz zatvorena vrata pokazuje preobraženu narav Isusova tijela, koje ne podliježe materijalnim zaprekama ni fizičkim zakonima. Slučaj apostola Tome je nešto posebno, ali opet tako obično. Htio se uvjeriti u Isusovo uskrsnuće tako da će ga ne samo vidjeti nego i dodirnuti i staviti svoju ruku u njegov probodeni bok. I u našim glavama je često misao: vjerujem samo ono što vidim, opipam, osjetilima dotaknem. U Tominu slučaju vjera dolazi nakon što je čuo Isusove riječi koje su njemu osobno bile upućene. I čini se da je to slučaj s mnogima. Tek kad čovjek osobno, u svojoj nutrini čuje glas upućen njemu osobno, tek tada dolazi do vjere. Toma je bio sretnik jer mu je riječi uputio sam Isus. Mi, ljudi današnjeg vremena moramo se zadovoljiti činjenicom da nam riječ Božja dolazi preko apostolskih nasljednika. Istog dana dvojica učenika odlaze svojim kućama u Emaus. Razočarani potpuno svim što se dogodilo s Isusom, napuštaju Jeruzalem i slomljeni vraćaju se svom starom životu. Nema u njima ni trunka nade. Mučeni svojim mislima nisu ni primijetili kako im se približio neznanac, koji pođe s njima. Na njegovo pitanje o čemu to pričaju među sobom, oni mu ispripovjede svoju muku. Ono o Isusu Nazarećaninu. I tada im neznanac poče tumačiti Pisma. ''Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu (Lk 34,27).'' Neznančeva tumačenja Pisma otvarala su im novi svijet, novi smisao svega što je bilo zapisano. Nešto takovo još nisu nikada čuli. Neko ne-

IZ ŽIVOTA TEOLOŠKA BISKUPIJE MISAO poznato veselje ušlo je u njih. Ono s Isusom nije se sve tek tako dogodilo, već po nacrtu, po Božjem nacrtu, sve je bilo predviđeno, sve odobreno, naviješteno, zapisano. Isus je išao putem kojim je morao proći. Naoko to je bio put poraza, a zapravo je koračao putem pobjede i slave. A njima je gorjelo srce dok im je putem govorio, dok im je otkrivao Pisma. Bio je to početak prepoznavanja, jer ''dok su bili za stolom, on uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju (Lk 24,30-32).'' Posve oduševljeni pohitali su natrag u Jeruzalem i u jednom dahu ispričali jedanaestorici i ostalima s njima sabranima, što su doživjeli. Isus se ukazao učenicima i na Tiberijadskom jezeru, gdje su bili Petar, Toma, Nataniel iz Kane Galilejske, Zebedejevi i još dva njegova učenika. Lovili su ribu, ali nisu ništa ulovili. Kada je već svanulo, pojavio se Isus i nakon što su ponovno bacili mreže, nisu ih mogli izvući, koliko je puno bilo ribe. Nakon doručka, Isus je Petra učinio svojim namjesnikom i dao mu prvenstvo u služenju i navijestio mu da će njegova smrt proslaviti Boga. (Iv 21, 1–19). Četrdeseti dan nakon uskrsnuća, Krist je uzašao na nebo i nje se više vidljivo javljao apostolima. No oni su se već potpuno uvjerili u njegovo uskrsnuće. Ta vjera rađala se i rasla postupno, ne odjednom, nego sukladno činjenicama s kojima su se susretali tako da nema ni malo sumnje da se sve dogodilo kako su uzvjerovali. Za nas je to

vrlo značajno, jer svjedoci takvoga profila su sigurni svjedoci i naše vjerovanje na njihov riječ je posve sigurno. Prije uzašašća najavio im je silazak Duha Svetoga što se i dogodilo na Pedesetnicu.

Nevjerni Toma

Svjedoci Uskrsloga Učenici su nakon Isusove smrti na križu bili jako preplašeni, a nakon susreta s uskrslim Isusom, posebno iza silaska Duha Svetoga gorljivo su naviještali Evanđelje svim s kime su se god susretali. Evanđelisti različito opisuju Isusovo ukazanje učenicima. Očito im nije bilo toliko stalo do preciznog opisa događaja, koliko do simboličnog izražavanja onoga u što vjeruju. Petar zajedno s jedanaestoricom apostola bez ikakva straha, pun svjedočanskog žara, spreman na svaku patnju pripovijeda o Uskrslome i njegovu uskrsnuću. Ne samo da svjedoče što su vidjeli i čuli i doživjeli, nego slušateljima dozivaju u pamet i njihovu krivnju u smrti Isusovoj pa im kažu „vi ga po rukama bezakonika razapeste i pogubiste'' (Dj 2,23). K tome im još tumače Sveto Pismo kako je već prorok David za njega prorekao da će Isus uskrsnuti kad je rekao: ''Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu života, ispuniti me radošću lica svo-

ga'' (Dj 2,27-28). Navještaj Isusovog uskrsnuća od strane Petra i ostalih apostola uznemirio je Veliko vijeće, glavare, starješine i pismoznance, koji se čudom čude što apostoli koji su donedavna bili u sjeni, uplašeni i kao da ne postoje, odjednom postaju neustrašivi, spremni podnijeti mučeništvo i svjedoče da je Isus uskrsnuo i da živi. Dok je Isus bio živ samo su njega držali svojim protivnikom. Na apostole se nisu ni obazirali, ali sada iza njegove smrti naglo se proširio broj ljudi koje smatraju svojim protivnicima. Više nije samo On. Tu su apostoli i njihovi sljedbenici i svi koji su mu povjerovali, tako da su se glavari svećenički i starješine narodne našle u daleko težem položaju nego dok je Isus bio živ, prije smaknuća. Apostoli tvrde da su sve to proroci davno prije najavili i da je tako trebalo biti. A oni glavari su u krivu što to ne vjeruju, što se tome protive. Nastala je velika rasprava među vodećim Židovima, pitajući se: Što ćemo s tim ljudima? (Dj 4,15). Vijest o Isusovom uskrsnuću toliko se proširila i uvjerila mnoge da bi bilo ne-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

TEOLOŠKA MISAO uputno upotrijebiti bilo kakvu silu protiv njih. Jedino što im je preostalo bilo je da im zabrane govoriti o Isusu. To su i učinili. Petar se nije dao ušutkati, štoviše, pita ih: “Sudite, je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo” (Dj 4,1920). Petrovo svjedočenje Isusova uskrsnuća temelji se na vlastitom iskustvu ''vidjesmo i čusmo''. Sv. Petar ističe da je on jedan od odabranih svjedoka koji je s njime živim iza uskrsnuća jeo i pio. Petar to čini prema nalogu koji je primio od Krista Gospodina. Petar ukratko sažima povijest spasenja. U Isusu iz Nazareta Bog se uprisutnio među ljudima na do tada nikad viđeni način. On je preuzeo odgovornost za grijehe svijeta i te grijehe u svojoj smrti usmrtio, da svakom grješniku pruži mogućnost spasenja. Posebno je dirljivo svjedočanstvo susreta s Uskrslim sv. Pavla, o kojemu govori u prvom pismu Korinćanima: …''Krist umrije za grijehe naše po Pismima, bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima, ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom s ukaza braći kojih bijaše više od pet stotina zajedno, većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Naposlijetku kao nedonoščetu ukaza se i meni''(1 Kor. 15,3-8). Uskrsnuo je za nas Isus se svojim uskrsnućem nije vratio u stari život, ovovremeni život, nego je otpočeo novi, kojeg dotada ni 10

jedno ljudsko biće nije doživjelo. Sve je to, rekli smo, za nas. Radi sebe nije trebao ni umrijeti ni uskrsnuti. Njegovo uskrsnuće nije trebalo njemu nego nama, jer je tako jedino mogao biti pobjednik smrti i osiguravatelj vječnoga života. Samo je tako mogao učiniti da se ovo smrtno obuče u besmrtno i ovo raspadljivo u neraspadljivo… Kristova smrt i uskrsnuće temeljni su događaji koji do kraja daju smisao ljudskom životu i cijeloj povijesti čovječanstva. Bez Isusova uskrsnuća, koje jamči vječnu budućnost svake ljudske osobe i svih pravih stvorenih vrijednosti, posljednju bi riječ i u cijelom razvoju svemira imala smrt, a svako bi se ljudsko zauzimanje pretvaralo u više ili manje bogatu i plemenitu ali uvijek bezizlaznu avanturu. Za čovjeka koji se ne može odreći svog smisla ni vrijednosti svoga rada, kao i za Boga koji se javlja kao čovjekoljubac, uskrsnuće je unatoč svim nejasnoćama jedino pravo rješenje. Kristovo uskrsnuće početak je novoga svijeta i zalog je našeg uskrsnuća koje se već sada ostvaruje dok se s mukom i naporom opiremo zlu i grijehu, a koje će se u punini očitovati kad se Krist jasno objavi svijetu na kraju vremena. Svaka proslava Uskrsa poziva nas na istinsku radost i poručuje nam da zbilju uskrslog Krista širimo oko sebe pobjeđujući smrt, unoseći u svijet pouzdanje, vjeru i nadu. "Uzdignimo se k njemu koji je našu ljudskost uzeo u tijelo svoje slave, i ugledajmo se u svemu u njegovu poniznost i strpljivost, da mu se možemo pridružiti u njegovu uskrsnu-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

ću" (sv. Leon Veliki). - To je zapravo novo stvaranje čovjeka. - U biti vraćanje na ono stanje koje je prethodilo grijehu: samo sada iza grijeha kroz smrt, što nije bilo u planu Božjemu, jer je smrt posljedica grijeha. Uskrsnuće u sebi uključuje 2 stvari, smrt i novi život. Zato nema uskrsne nedjelje bez velikog petka. Mi bi rado Uskrs bez velikog petka. To nije moguće. U stanje novoga stvaranja ulazi se kroz smrt. Taj novi život u kome je Isus ovo smrtno obukao u besmrtnost, a ovo propadljivo u nepropadljivo, Isus je ostvario i darovao nama. Živjeti uskrsnuće Uskrsnuće Isusovo je stvarnost koja mijenja svakoga tko u nj povjeruje, stvarno i istinito. A ta vjera je novi život, novi pogled na život, život za ono gore i s onim gore, kako kaže sv. Pavao. Još više svu stvarnost koju živimo i kojom smo okruženi gledamo iz perspektive novoga života. Na izvan sve ostaje isto. I dalje svatko od nas radi svoj posao, svoj poziv, ali novim duhom, novim uvjerenjima. Jer taj život nosi svoja nova mjerila i svoje nove vrijednosti. Usvojiti i mjerila i vrijednosti znači živjeti uskrsnuće i po uskrsnuću kako su to radili i apostoli kada su se uvjerili u činjenicu uskrsnuća. Sv. Pavao se silno trudi da nas upozori na tu novost i očekuje od nas da hodimo u novosti života. Ta novost života dogodila se u nama kao duhovna stvarnost u našemu krštenju. Zato smo u uskrsnom bdijenju kao vrhuncu priprave za

slavljenje uskrsnuća obnovili svoja krsna obećanja, jer je ono temelj na kojemu počiva svaki plod Kristova uskrsnuća u nama i s nama. I uvijek u sebi treba nositi tu radost novoga života. Slaviti Uskrs u punini njegove objave znači neprekidno pjevati hvalospjev božanskom životu bez kraja. Slaviti ga u zanosu radosti poput žena koje su se vratile s porukom: Uskrsnuo je! To je radost Petra i Ivana, radost poput radosti dvojice učenika koji su sreli Uskrsnuloga u Emausu. Ako ti srce ''gori'' uskrsnom radošću, onda znaj da ti je Gospodin blizu, tu uz tebe, uskrsnuli i proslavljeni. ''Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim hljebovima čistoće i istine. ''Žrtvovan je Krist, Pasha naša! Zato svetkujmo u Gospodinu! Aleluja!'' (1 Kor.5, 7b-8a). To onda znači da se krštenici ne bi smjeli poistovjećivati načinom života s onima koji ne vjeruju, koji žive isključivo za postojeće vrijeme, jer kršćani su činom krštenja napustili prijašnji isprazni način življenja i usmjerili se prema kvalitetnijem, duhovnijem, čovjekolikijem i bogolikijem stupnju življenja kroz vjeru, nadu i evanđeosku ljubav u vremenu, dok se Krist ponovno ne pojavi u slavi te vjernike uvede u puninu života. Za nas kršćane nakon Uskrsa svijet izgleda sasvim drugačije nego prije njega. Svijet nije više samo suzna dolina, mjesto gdje smo bačeni i borimo se za goli opstanak. Njegovim uskrsnućem ova zemlja postaje mjesto priprave za

Nebo, a mi pripravnici za život u zajedništvu i vječnoj sreći s Ocem i Sinom i D u h o m S v e t i m kroz svu vječnost. O toj promjeni u nama nadahnutoj uskrsnućem Gospodinovim rado govori sv. Pavao svojim vjernicima i nama posebno ovih svetih dana. Uzašašće Pavao koji je i sam doživio susret s uskrslim i potpuno promijenio svoj život, postao novi drukčiji čovjek, vrlo dobro zna što govori kad i nas poziva da suuskrsnemo s Kristom i da se potpuno okrenemo od ovozemaljskog prema nebeskom sa središtem koje je uskrsli Krist. Kod sv. Pavla to je išlo tako daleko da je mogao za sebe reći u poslanici Solunjanima: ''Živim ne više ja, nego u meni živi Krist. A što sada živim u tijelu u vjeri živim u Sina Božjega, koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.'' (Gal 2,20) Ovaj zorni primjer sv. Pavla pokazuje nam koji je smisao njegova poziva da suuskrsnemo s Kristom. Pavao još nadodaje da to još znači tražiti ono što je gore, to jest ono što je Božje,

od Boga dolazi i k njemu vodi. To znači živjeti Uskrsnuće. Naravno reći ćemo, to je sveti Pavao, daleko smo mi od toga. Istina, to je Božji dar njemu. Nama je sigurno dao drugačiji dar. Ali primjer sv. Pavla i njegov poziv upućen nama putokaz nam je i nadahnuće u kom smjeru usmjeriti svoj život da budemo suuskrsnuli s Kristom. Živjeti Uskrsnuće znači svjesno i svim snagama svoga bića graditi Božje kraljevstvo za zemlji u sebi i oko sebe. Svim čitateljima Mihovila želim blagoslovljen Uskrs ispunjen uskrsnom i svetom radošću. Na dobro vam došlo Uskrsnuće Gospodinovo!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

BISKUPOVA PROPOVIJED „I viče sjajan anđeo: nek pjesme grobne svrše se, tugovat, plakat prestajte, (Krist) zatirač smrti, uskrsnu!“

ako danas Uskrsni anđeo poručuje Crkvi i svemu svijetu. Braćo i sestre, svima vama, vašim obiteljima, vama, drage redovnice, cijeloj našoj biskupiji šibenskoj, prenosim istu anđeosku uskrsnu poruku. Aleluja! A sve je počelo suzom: Isusovom suzom (djetinjom) u štali u Betlehemu. Onom suzom u kojoj svaki smrtni čovjek dolazi na ovaj svijet, ali i odlazi s njega… I Isusov odlazak s ove zemlje započeo je u suzama, (plačem) nad Jeruzalemom prije svečanog ulaza na Cvjetnicu. („O, kad bi barem danas upoznao što ti je za mir!“, Lk19, 41, govorio je Isus gledajući pred sobom svoj Grad.) I pod križem i grobom njegovim tekle su suze materinske, prijateljske, vjerničke.., pokajničke… A Isusu je nada sve bilo stalo da obriše te zlokobne suze s ljudskoga lica i života… Suze nad našim ljudskim nemoćima da se ostvarimo kao ljudi, da se radujemo svome tijelu i duši i duhu.., da budemo zadovoljni, sretni.., da budemo u miru sa sobom, s Bogom. Da obriše suze naših ljudskih granica, koje nas često zatvaraju u muku nemoći pred našim čežnjama za ljubavlju, za Istinom, za pravdom i pravednošću, za razumijevanjem… Suze pred silinom strasti koje je teško nadvladati, koje nas često zarobe, odvedu u krivom smjeru života, u grijeh,

Propovijed mons. Ante Ivasa, biskupa Šibenskog za Uskrs 2015. godine

Uđimo u Kristov grob i „vidimo i povjerujemo“ u propast, u nemir, u smrt, u grob…. Mnogo je danas suza ljudskih… To je smisao i ovogodišnjeg Isusova dolaska k nama… da nas okupi oko sebe, da nam otvori sav svoj život, svoje ljudstvo i božanstvo, zemlju i nebo u sebi i vječnost Očevu, koju je On došao otvoriti svim ljudima, vječnost u „kojoj svake suza s ljudskog lica nestaje!“ Jer, to ne može nitko na ovom svijetu: nitko od ljudi, bili oni najmoćniji ili najmudriji. I ništa od stvari i bogatstva ovoga svijeta, jer samo je jedan bogat - Bog otac i stvoritelj, početak, svršetak i svrha svega na ovom svijetu i svemiru: „Bog bogat životom, ljubavlju i milosrđem!“ „Nemirno je srce naše dok ne počine u Njemu!“ On otire svaku suzu s naših očiju. Zato je Isus i ovih velikih i svetih dana želio i želi da ga susretnemo s granama masline, jer je On mir naš! Da ga susretnemo za stolom njegove svečane posljednje životne

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

večere za kojom je „svom dušom cijeloga života čeznuo“. Želio nam je pokazati kako je uvijek spreman oprati naše umorne noge i duše, i obogatiti naš život svojim „tijelom i krvlju“, unatoč svih Judinih izdaja i Petrovih opiranja: „Meni nećeš oprati noge, nikada!“ Želio je da ga susretnemo zajedno s majkom Marijom na njegovom križu, jer kako kaže pjesnik : „Na njemu je mnogo tajni ispisano Krvlju iz ruku, iz nogu i iz boka. Um ih riješit ne zna - tek poljubac, poklon i suza što padne iz skrušena oka.“ Isus je želio da ga susretnemo položenoga u grob, na mjestu odakle ne može dalje ni jedan ljudski smrtnik. Doveo nas je evo i ovoga jutra, ovoga dana, uvijek novog svitanja i uvijek novoga dana. Doveo nas je da zajedno s njime, s majkom našom Marijom, zajedno sa braćom i sestrama u vjeri, sa svim ljudima, sa zemljom i nebom slavimo, sla-

BISKUPOVA IZ ŽIVOTA PROPOVIJED BISKUPIJE vimo, da slavimo Uskrs! Da nam On izbriše suze! Da sve u nama zaigra od slavlja uskrsnog, slavlja čudesnog „života u izobilju!“ I vjerna Marija Magdalena je onoga „prvoga dana u tjednu, rano ujutro, još za mraka došla na grob razmišljajući tko će joj dignuti ogromni kamen s groba, ali je (sa zaprepaštenjem) opazila da je kamen s groba dignut. U nevjerici, Marija trči, bježi od groba. Ne zna što se dogodilo. Uzeli su ga, ukrali, ne zna gdje su ga stavili! Ne može povjerovati u uskrsnuće. U gradu sveopća zbrka, pomutnja. Jedni trijumfiraju nad njegovom smrću i grobom. Konačno smo ga sredili! Stražari groba tvrde: učenici su ga ukrali iz groba, a pričaju da je živ. A učenici se u strahu zatvorili, šute. Neki bježe iz grada, razočarani, sve su im nade pokopane. I danas, uskrsni događaj zbunjuje. Neki uporno viču: Bog je mrtav! Isus Krist, uskrsnuće je kršćanska priča pretvorena u mit, u prevaru. Ima i danas nevjernih Toma, razočaranih vjernika i bjegunaca. A u našem svijetu je nažalost sve više grobova i kopača (stravičnih) grobnih jama. Najstrašnije su one u rodilištima svijeta (i u mnogim našim rodilištima) i na sve većim i ubojitijim bojišnicama svijeta. Sve je više širitelja sve opakije (ne)kulture smrti, mržnje, netrpeljivosti, korupcije, trgovine ljudima, djecom i ženama, i to u ime pogubnih ideologija, gramzljivosti, dobiti i fanatizma svake vrste. Sve je više ubojica u sukobima, u katastrofama, u nesrećama diljem svijeta. Sv. Otac Papa Franjo i ovih dana sa žalošću upozorava na be-

šćutnost zapadne kulture koja nezainteresirano gleda na masovna mučenja i ubojstva na desetke i stotine tisuća kršćana diljem svijeta. Uskrsno nam Evanđelje poručuje: ne bježimo od Kristova groba i onoga što se u njemu dogodilo! To nije mit, ni utvara, ni prevara! „Dođimo, trčimo s Petrom i Ivanom! Sagnimo se ponizno, uđimo u Kristov grob. U njemu je Uskrsli Isus Krist, Božja poruka da nas jedino On može i hoće osloboditi svih povoja i ubrusa smrti i obrisati sve suze, jer nas je „ljubio do kraja“, do beskraja! Susret s njime i život po njegovom primjeru „njemu na spomen“, život u ljubavi koja se daje, služi i žrtvuje, to je jedini izlaz iz umiranja, groba i smrti u život. „Tko vjeruje u me ako i umre živjet će“, govorio je Isus svojim učenicima. To je središnja poruka Uskrsa! Uđimo u Kristov grob i „vidimo i povjerujemo“ da je Isus Krist Božji odgovor da je život jači od smrti! Da smo u Isusu Uskrslom bogati mnogo više nego što sami vjerujemo! Da je naš život i naša duša puno ljepša nego što možemo zamisliti! Da naš život ima mnogo više mogućnosti da bude plodniji, ljepši i sretniji! Uskrs je himan Bogu i njegovoj ljubavi, ali i čovjeku i zemlji. Jer, sve je Uskrsom spašeno. Uskrs je kao sjaj otvorenih vrata koja vode iz nepravde svijeta i poziv da slijedimo taj sjaj svjetla, da ga pokazujemo drugima, vjerujući da to nije sanjarija, nego stvarno svjetlo, stvarni izlaz. „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim“, poziva

nas sv. Pavao. Uskrsli Gospodin nam evo dolazi. Pridružio nam se i ovoga Uskrsa.., i putuje s nama. Pokazuje nam svoje ruke i bok, kao i nevjernom Tomi. „Ne budi nevjeran, nego vjeran!“. On sjeda s nama za stol (za naše oltare) da s nama lomi Riječ i Kruh, da nas njegova prisutnost hrani i jača i raduje. On nas „šalje u naše obitelji, gradove i sela, po svem svijetu, živjeti i propovijedati Evanđelje života, Istine, Ljubavi, Pravde i Mira. Da ova zemlja i naš narod hrvatski bude blagoslovljen životom. Sretan vam Uskrs, draga braćo i sestre, uskrsnici! „Mir vama“ drage naše obitelji, nositeljice života. Mir Uskrsni vama koji nosite teške križeve života, bolesti, siromaštva i godina, Crkve i naroda, grada, županije i domovine! Sretan Uskrs vama, našoj djeci i mladima, vama odgojiteljima i učiteljima… Mir vama, ovogodišnjim katekumenima, mladencima, krizmanicima. Neka nam se svima srce napuni uskrsnom radošću, da možemo nositi i nadvladati sva iskušenja i tegobe života. Da s Uskrslim idemo naprijed, da svi hrabro prihvatimo i izvršavamo svoje životne obveze i zadaće! Da budemo pobjednici. Gospa je naša s nama, i svi sveci i mučenici našega hrvatskog naroda. Oni su naši svjedoci Kristove Uskrsne pobjede. Na dobro vam došlo Isusovo uskrsnuće. Aleluja! Sretan vam i blagoslovljen Uskrs. Amen.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

OBIČAJI

USKRSNI OBIČAJI PRIOBALNIH I OT Kako smo mogli pročitati u ovogodišnjem božićnom broju “Mihovila”, božićni običaji odvijali su se u crkvi i obiteljskim kućama počevši od svete Katarine (25. studenoga), pa uključivo do samoga Bogojavljenja (Sveta Tri Kralja). Uskrsni običaji počinju s pokladama ili karnevalom, odnosno Pepelnicom, zatim slijede marčeni petci, potom Cvjetna nedjelja pa Veliki tjedan, sam Uskrs, sveti Marko, prosni dani, da bi završili svetkovinom Spasova.

PIŠE: don Vergilijo Bilić, umirovljeni svećenik

POKLADE ILI KARNEVAL Sjećam se još kao ministrant u Betini da je blagopokojni župnik Antić imao propovijed u nedjelju pred pokladni utorak ili karneval. Ta propovijed je, otprilike, glasila ovako: “U Europi bio je običaj da kad mladić ili djevojka prelazi iz maloljetnosti u punoljetnost, dan prije prelaza, kao zadnji dan maloljetnosti, dozvoljava im se činiti kojekakve gluposti. Navečer kad se izmore, legnu na pripravljeno mjesto i tu dolaze prijatelji, rodbina i znanci koji donose darove, a kućedomaćin priprema sve-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

čanu večeru i vjeruje se da će te noći doći Veliki duh, koji će dotičnog mladića ili djevojku pretvoriti u punoljetnu osobu. Sutradan njemu ili njoj se ne smije ništa prigovarati što su jučer činili, nego ih susretati s poštovanjem. Sad su oni punoljetni jer navršavaju 21. godinu života.” Od nedjelja što su se nekoć nazivale Sedamdesetnica, Šezdesetnica i Pedesetnica, Crkva bi počela pripremati svoje vjernike na korizmenu pokoru. Tada bi po našim župama u jedanaest sati navečer zvonila zvona koja su najavljivala početak korizme, a time i strogi post i nemrs. ČISTA SRIJEDA - PEPELNICA Prije svete mise pripremio bi se pepeo od spaljenih maslinovih grančica od prošlogodišnje Cvjetne nedjelje, blagoslovio bi se taj pepeo i vjernicima bi se posipala glava u znak pokore. Istoga dana poslije podne bi se čitala Pokladova oporuka na obali, što je kome ostavio. Poklada bi potom spalili kao ”krivca” za sve negativnosti što su se dogodile kroz prošlu godinu.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE OBIČAJI

TOČNIH ŽUPA ŠIBENSKE BISKUPIJE MARČENI PETCI ILI PETCI OŽUJKA U sve korizmene nedjelje održavala se poslijepodnevna pobožnost Put križa uz blagoslov s Presvetim i pjevanjem pokorničkog napjeva “Pomiluj me Bože”(Psalam 50.) Kroz korizmu strogo se pazilo na jelo te se obično jeo bob, koji put riba, a meso nikada od poklada do Uskrsa. U korizmene petke ujutro bila bi pjevana sveta misa, a navečer povečernica s korizmenim napjevima. Iza povečernice je bila procesija oko crkve uz pjevanje također 50. psalma ”Pomiluj me, Bože“ uz pripjev: “Pomiluj me, Bože,/ jer sve grihe moje/pomrsiti može/milosrđe tvoje.” Iza procesije slijedio je blagoslov s Presvetim i pjevanje pred izloženim Svetim Otajstvom “U Gospodina mučenje“. Uz ove pobožnosti u sve marčene petke ujutro bio je blagoslov polja. Jednog petka, kad bi dozvoljavalo vrijeme, išla bi procesija na Modrave brodovima. Glavni brod obično bi bio onaj u kojem je bio Križ, svećenik, pjevači i ministranti. Nitko nije smio pretjecati glavni brod. On je morao biti

prvi. Župnik susjednog Murtera došao bi do Velike Luke i završetak u Žorne, a betinski župnik od Žorna do Prosike i to se strogo poštivalo. U ostale marčene petke blagoslov bi bio ispred betinskih kuća do Bristine i natrag. Ako bi bila bura ili jugo pa se ne bi moglo ići na Modrave, onda bi blagoslov polja bio oko crkve. CVJETNA NEDJELJA Povijesni događaj Cvjetne nedjelje: Isus svečano ulazi u Jeruzalem, židovska djeca dočekuju ga s granjem maslina i palma, a stariji prostiru haljine po putu uz klicanje: “Hosana (Živio) Sinu Davidovu, blagoslovljen koji dolazi u Ime

Gospodnje...” Već je od starine običaj da se dolazi u crkvu s granama maslina i palma. Kod nas su se natjecali čija će grana masline biti veća. Sjećam se kao ministrant da je oko crkve izgledalo kao prava šuma. Blagoslovljene grančice bi se izrezale sa stabala maslina ovisno o tome koliko koja obitelj ima u polju stabala maslina. Nakon blagoslova grančica, išla bi procesija oko crkve. Prije su bili duži obredi kad se govorila tzv. “misa secca” ili “suha misa”. Polovica pjevača ostala bi u crkvi, a polovica bi išla u procesiju. Pred povratak procesije u crkvu, zatvorila bi se glavna vrata, a pjevači bi pred zatvorenim vratima pjevali hvalospjev:

Procesija s Presvetim, ophod oko crkve

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

OBIČAJI “Slava, čast i hvala ti,...” . Pjevači pak koji su ostali u crkvi pjevali bi pripjev. Nakon otpjevanog hvalospjeva svećenik bi križem tri puta udario u vrata, a sakristan bi otvorio. Iza toga je slijedila sveta misa za vrijeme koje bi se pjevala Muka uvijek po Mateju. Sve skupa bi to znalo trajati dva i pol do tri sata. Iza svete mise bi se izložilo Sveto Otajstvo na četrdesetsatno klanjanje. U Veliki ponedjeljak i utorak u šest sati ujutro izložilo bi se Sveto Otajstvo i bilo bi izloženo cijeli dan, a navečer bi klanjanja. ČETRDESETSATNO KLANJANJE

koji bi napravili sudac, prokurator i sakristan pojedinih bratovština. Svaki brat ili sestra dotične bratovštine dužan je klanjati se jedan sat. Čak i svijeće dotične bratovštine gorjele bi na oltaru za vrijeme njihova klanjanja. Raspored bi otprilike bio ovakav: 1. Bratovština Sv. Ante, kao najstarija bratovština, imala je dužnost klanjati se na Cvjetnu nedjelju čitavo poslijepodne. 2. Bratovština Svetog Sakramenta je bila najbrojnija pa je čitavi Veliki ponedjeljak bio određen za klanjanje članova te bratovštine.

Božji grob na bočnom oltaru

Kako je gore rečeno, na Cvjetnu nedjelju iza glavne mise izložilo bi se Sveto Otajstvo na četrdesetsatno klanjanje. Oltar je bio izvanredno okićen sa poljskim cvjećem. Za vrijeme službe Božje na oltaru bi gorjelo dvanaest svijeća, a preko dana bi ostalo upaljeno samo njih šest. Svi članovi bratovština bili su dužni klanjati se u određeno vrijeme. Tko ne bi došao, slijedila bi za kaznu litra ulja. Opravdano je bilo samo bolest, sudska parnica i koji su taj dan bili odsutni. Ujutro pri izlaganju svećenik bi zapjevao “Svet... i ništa više. Trebalo se je klanjati na dva koljena. Navečer je bio završetak klanjanja. Počelo bi se sa psalmom 50. ”Pomiluj me Bože ili noviji prijevod:”Smiluj se meni, Bože…” Slijedila bi euharistijska propovijed kao priprava za uskrsnu ispovijed i pričest. Klanjanje pred Presvetim odvijalo se po ovom rasporedu 16

3. Bratovština Sv. Križa se klanjala na Veliki utorak od jutra do podne. 4. Bratovština Sv. Josipa klanjala se na Veliki utorak od podne do večeri. 5. Bratovština Gospe Karmelske klanjala se na Veliku srijeda od jutra do 10 sati. Tada se, otprilike, navršavalo četrdeset sati klanjanja i bude procesija s Presvetim oko crkve za vrijeme koje se pjeva “Usta moja, uzdižite...” Staje se na četiri mjesta i svećenik započne: “Blagoslovio nas Bog!“ Pjevači nastave: ”Bog naš, blagoslovio nas Bog i

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE OBIČAJI bojali se njega svi krajevi zemlje.” Kad se dođe u crkvu, završi se obred blagoslovom. Iza svega sakristani crkve počinju praviti “Božji grob“. BOŽJI GROB Za vrijeme Antićeva župnikovanja “Božji grob” pravio se uvijek na glavnom oltaru, što uopće nije bilo u skladu s liturgijom, jer u pravilniku piše da mjesto pohrane treba biti na pokrajnom oltaru. Bilo je četiri reda svijeća sa strane i još šest u donjem redu, ukupno trideset svijeća. Na vrhu je dominirao sprovodni križ bez raspela sa bijelom trakom u obliku slova “M”. Na podnožju oltara bio je drveni grob u koji bi se na Veliki četvrtak iza svete mise položio kip mrtvoga Isusa. BARABAN Običaj je bio da se na Veliku srijedu, Veliki četvrtak i Veliki petak navečer oko šest sati pjeva jutarnja i pohvala prethodnog dana. Tako je na Veliku srijedu anticipirana jutarnja i pohvala Velikog četvrtka. Na Veliki četvrtak navečer jutarnja

i pohvale Velikog petka, a na Veliki petak navečer anticipirana jutarnja i pohvale Velike subote. To se zvao baraban. Kako se imalo ispjevati svaku večer petnaest psalama, na oltaru je gorjelo petnaest voštanih svijeća. Po završetku jednoga psalma ugasila bi se jedna svijeća, a na završetku zadnjega psalma ne bi se ugasila svijeća, nego guruća iznijela u sakristiju. Tada bi u crkvi bio polumrak i svaki bi vjernik šibom od masline tukao bi po klupi. Ali kasnije kad su momci počeli donositi drška od metle i - što je bilo još gore – čavle i čekić pa bi starijim ljudima koji bi bili ogrnuti kabanicama, kabanicu zabili čavlom za klupu, onda je župnik Antić to zabranio. USKRSNO ILI TRODNEVLJE

VAZMENO

Sve do Drugog vatikanskog koncila obredi i mise Uskrsnog trodnevlja obavljali su se prije podne, jer je tada vrijedila uzrečica: “Kasno je poslije podne na misu”. U sveto Uskrsno trodnevlje spadali su Veliki četvrtak, Veliki petak i Velika subota. Međutim da-

Čuvari Božjeg groba u liturgiji Velikog tjedna

nas Uskrsno vrijeme čine Veliki petak, Velika subota i Uskrs, koji kao i sve ostale svetkovine počinju s večernjom. Veliki četvrtak također počinje večernjom, iako ne spada u Uskrsno trodnevlje. VELIKI ČETVRTAK ILI ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE Sveta misa Večere Gospodnje počinjala bi prijepodne u 10 sati. Povijesni događaj ovoga dana jest kako je Isus na Posljednjoj večeri ustanovio Presvetu Euharistiju, pretvarajući Kruh u svoje Tijelo, a vino u svoju Krv. Da to ne postane povijesni događaj jedne večeri, Isus je dao tu ovlast svojim apostolima te ustanovio svećenički red. Tako da ono što se dogodilo na Zadnjoj večeri, događa se svakog dana na našim oltarim, da svaki svećenik valjano zaređen izgovarajući riječi pretvorbe pretvara kruh u Tijelo Kristovo, a vino u Krv Kristovu. I već tu počinje trpljenje - žrtva Kristova nekrvna. Stoga je od starine običaj da u svakoj crkvi toga dana bude samo jedna sveta misa, a svi svećenici, ako ih tu bude, dužni su se pričestiti. Pošto na Veliki petak radi krvne žrtve Isusove na križu ne smije biti sveta misa, svećenik na misi Velikog četvrtka posvećuje dvije velike svete Hostije, od kojih se jedna nakon mise u svečanoj procesiji pohrani na oltaru u narodu zvanom “Božji grob“. Po dalmatinskim crkvama posvećivale bi se tri velike svete Hostije i ova treća bi služila za svečanu procesiju Velikog petka. U Betini na ovoj svetoj misi bili su dužni

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

OBIČAJI

bajke.

tru-

Uskrsli Krist na glavnom oltaru prisustvovati svi članovi Bratovštine Svetog Sakramenta, koji su imali u rukama goruću svijeću i svi bi se pričestili. Na večer Velikog četvrtka pjevao bi se baraban, a zatim Gospin plač. To je duga pjesma u osmercu, u stvari ispjevano Evanđelje po Ivanu s umetkom Gospinih riječi kojima oplakuje svoga mrtva Sina. Postoje dva Gospina Plača: ”Poslušajte, braćo mila” i “Vrime dojde jur budući“. Iza mise ogolili bi se oltari, a zvona bi zamijenile čegrtaljke ili 18

VELIKI PETAK, PETAK MUKE I SMRTI GOSPODNJE Prije podne od obreda Velikog petka održalo bi se otkrivanje križa i klanjanje. Čitavo poslije podne ostavio bi se križ vjernicima da se dođu klanjati kako tko može i kada tko može. Na Veliki petak smio se pričestiti samo svećenik koji vodi obred i nitko više. Sveta pričest bila je dozvoljena i teškim bolesnicima kao i popudbina.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

Poslije podne na Veliki petak bilo bi svečano i tada bi dolazili na bogoslužje i oni koji rijetko dolaze u crkvu. Počelo bi se pjevanjem barabana i Gospinog plača. Propovijed je bila karakteristična za Veliki Petak jer bi obvezno trajala sat vremena, a onda bi krenula procesija s Presvetim kroz mjesto. U procesiji bi se nosili svi križevi, baldahin nad svećenikom koji je nosio Sveto Otajstvo ovijeno u ljubičastu gazu. Svi članovi pojedinih bratovština išli su u pocesiju s gorućim svijećama, velikim torcima i feralima. Kad je u Šibeniku biskup Banić zabranio nositi Sveto Otajstvo u procesiji, svećenik je nosio samo križ bez baldahina. Dok se u nekim mjestima za vrijeme procesije pjevao 50. psalam “Smiluj se meni, Bože…“, u Betini se pjevao “Puče moj…“. Kad bi se procesija vratila u crkvu, tada bi svećenik stao na oltaru okrenut prema narodu, prije sa Svetim Otajstvom, a poslije s glavnim križem, a pjevači bi pjevali psalam 135. ”Ispovi’te se...” ili “Priznajte....” dok bi vjernici odgovarali iza svakog retka: “Jer je uvijeke milosrđe njegovo!“ U narodu je bilo izreka za Veliki petak: “Koliko tko popije vina taj dan, toliko će u njemu biti krvi“, pa bi vjernici male vjere ili nikakve došli pijani u crkvu i pravili bi nerede. VELIKA SUBOTA - TREĆI DAN USKRSNOG TRODNEVLJA Ovo je radni dan. Većina vjernika bi išli u polje i sobom ponijeli u tikvama ili bočicama čiste vode i kad bi u polju čuli da su prozvonila zvona, tad bi

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE OBIČAJI se napili vode i umili lice. To je možda uspomena na krštenje jer se u svetoj Uskrsnoj noći dijelio sakrament krštenja. U devet sati navečer počeo bi obred pred crkvom blagoslovom vatre, a onda bi u crkvi slijedio blagoslov Uskrsne svijeće, dvanaest čitanja iz Staroga Zavjeta, blagoslov vode, skraćena litanije i napokon sveta misa. Svugdje je bio običaj da kad zazvone zvona, mnogi se umivaju u crkvi i izvan crkve. U Betini je bio običaj da bi majke koje su imale bebe pri prsima u času početka zvonjenja puste dijete na pod da učini barem dva koraka kako bi kad odraste pravilno hodalo. Na Veliku subotu smio se pričestiti samo svećenik na oltaru i nitko više. Dozvoljavala bi se pričest izvan mise samo kao popudbina. STRAŽARI BOŽJEG GROBA U mnogim našim župama bio je lijep običaj čuvanje “Božjeg groba”. Nekad se to čuvalo s pravim puškama i u mornarskoj odjeći, a u zadnje vrijeme stražari su obučeni u odore rimskih vojnika s kacigom na glavi i drvenim kopljem u ruci, a sabljom o pojasu. Stražari bi nastupili na Veliki četvrtak iza pričesti i sa svećenikom bi pratili Sveto Otajstvo do “Božjeg groba”. U nekim mjestima bili bi stražari ili žudije, kako su ih zvali u nekim mjestima, i danju i noću na dužnosti, a u večini slučajeva samo za vrijeme službe Božje. Na Veliki petak u procesiji išli bi uz baldahin. Na Veliku subotu na “Slava Bogu na visini...” stražari bi popadali i pobjegli

Pogled na polje sa zvonika betinske crkve iz crkve. U Betini bi to bilo na Uskrs ujutro za vrijeme posebnog obreda Uskrsnuća. GLUHA NEDJELJA PRIJE CVJETNICE Gluha nedjelja je karakteristična po tome što se tada pokrivaju oltari, slike i križevi po crkvi. Oltarne slike su se otkrivale na Veliku subotu uz hvalospjev: “Slava Bogu na visini...“ tako da su se zastori povlačili konopčićima. Križevi po crkvi su se otkrivali na Veliki petak iza otkrića glavnog križa koji se nosio u procesiji. U Betini stoji izreka: ”Po kakvom se vremenu oltari pokrivaju, po tom se vremenu i otkrivaju.“ SVETKOVINA KRISTOVA USKRSNUĆA Na Uskrs ujutro u Betini je posebni obred Uskrsnuća i to ovako: Sve se spremi za procesiju oko crkve. Stražari Božjeg groba su na stražarskom mjestu. Dolazi sveće-

nik, otvara Svetohranište i zazvone zvona, a stražari popadaju. Svećenik uzme Sveto Otajstvos oltara pohrane i odnese ga u svetohraništu na glavnom oltaru. Iza toga slijedi kratka Uskrsna jutarnja, a iza mise je blagoslov jela. Sakristani nakon blagoslova kupe od vjernika mali slatki kruh zvani bubak, jaja i drugo kao poklon župniku. Od toga svećenik uzima za sebe koliko hoće, ostalo sakristani, stražari Božjega groba, ministranti, a što ostane daje se siromašnim obiteljima. BLAGOSLOV POLJA 1. Zaljubljeni dan: Zima je već prošla, kiša i snijeg su minuli, zemlja je izbacila svoje plodove, a treba i nebo da dade svoj blagoslov. Zato po našim otočkim i primorskim župama gdje je zemlja škrta od starine je običaj da se blagoslivlja polje. Tako je u Betini 24. travnja prvi blagoslov polja iza Uskrsa. Procesija uz pjevanje litanija Svih svetih ide po selu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

OBIČAJI

Najstarija fotografija Betine

Betinsko brodogradilište

Gradnja mula u Betini nešto kraćim putem nego za Tijelovo. Prvo Evanđelje kod Paškvalinove kuće, drugo na ulazu u Dolac, treće pri Jablanu, a četvrto pred glavnim vratima crkve. 2. Sveti Marko (25.travnja): Tog dana je obavezni blago20

slov polja kao i na Spasovo. Ako je nevrijeme, kiša ili svetkovina onda je blagoslov u samoj crkvi. Ako je toga dana Uskrs, kao što je to bilo 1945. godine, onda se blagoslov polja prenese na Uskrsni ponedjeljak.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

U Betini bi procesija išla prema groblju na Gradini, često uz more. U Gradini bi bila sveta misa od Prosnih dana, a potom bi blagoslov polja započeo procesijom preko brda Gradina. Dva evanđelja bi bila na brdu Gradina, treće na početku naselja Zdrače, četvrto na Jablanu i sve skupa bi završilo u crkvi. Uvijek bi se pjevale litanije Svih svetih. 3. Prosni dani (Ponedjeljak, utorak i srijeda pred svetkovinom Uzašašća ili Spasova. Ovi dani su se zvali “ragaciuni“ od latinske riječi rogationi, a hrvatski prosni dani. Toga dana procesija bi išla od župske crkve prema Paškvalinovoj kući. Tu bi bilo prvo evanđelje, zatim na raskrižju između Dolca i Prpuza drugo evanđelja. Onda bi procesija krenula poljskim putem prema Zdračama te bi na cesti koja kreće prema Murteru bilo treće evanđelja, a kod Dodine kuće četvrto evanđelje. Putem bi se pjevale litanije Svih svetih i sve bi završilo prema Jablanu do same crkve. 4. Veliki križi ili samo Križi je karakterističan naziv za Spasovo ili svetkovinu Uzašašća Gospodnjega u Betini i Murteru. Po svim drugim mjestima zvalo se samo Križi. Kad sam još kao ministrant pitao zašto se taj blagdan zove Veliki Križi i čemu te procesije, dobio sam odgovor: ”Isus uzlazi na nebo pa neka naše molitve ponese sa sobom da dobijemo Blagoslov od Boga Oca“. Ova procesija bi išla praćena crkvenim barjacima za razliku od gore navedenih blagoslova gdje bi išao samo veliki križ ili srednji križ s Raspetim. Na svakom barjaku okićeni križ s vijencem i vrpcama ra-

zličite boje, zvane kurdelice. U procesiji su se nosile uskrsna svijeća i ponoćna uskrsna svijeća s drvenim stalkom i tri svijeće na vrhu. Ministranti bi nosili kadionicu, lađica za tamjan, blagoslovljenu vodu i mali križ. Putem bi se pjevale litanije Svih svetih, a prije svakog zaziva u Betini bi se dodalo: ”Usliši, usliši, Gospodine, molbe naše, Gospodine, pomiluj, Kriste, pomiluj, Gospodine, pomiluj nas! Na to bi narod odgovarao “Moli za nas!” Prvo evanđelje bi bilo kod križa blizu Mošnjine kuće, drugo na raskrižju prema Plitkoj vali, treće kod Bristine na raskrižju prema Murteru, a četvrto na Prpuzi. Peto evanđelje se čitalo na obali i tu bi bio blagoslov brodova. Potom bi procesija put Vrh sela kroz Miševu ulicu došla do crkve, gdje bi po običaju slijedila sveta misa. Ako bi bila kiša, onda bi se blagoslov polja odgodio za sljedeću nedjelju pored crkve. Crkveni barjak bi nosila dvojica koja bi se mijenjala, a njima bi sudac dotične bratovštine toga dana dao po litru vina da ponesu kući. TIJELOVO – BOŽJI BLAGDAN BRAŠANČEVO MALI KRIŽ Kako opisuju tri Evanđelja Matej, 26, 26-30, Marko, 14,22-25, i Luka,2 2,19-20, te sv. Pavao u I. Korinćanima, 11,23-25, na Posljednjoj večeri Isus je pretvorio Kruh u svoje Tijelo, a vino u svoju Krv. Ovo je značajni događaj, temelj naše vjere, ali kako se ovo dogodilo uoči Isusove muke i smrti, nije se moglo dati oduška i svečano proslaviti ovaj

Betina i danas čuva tradiciju drvenih brodova blagdan na Veliki četvrtak te je zato je Sveta Crkva 1264. godine uvela ovaj blagdan. U Betini je uz ovaj blagdan vezana svečana euharistijska procesija kroz selo. U procesiju se ide sa svečanim barjacima, torcima (dumplirima) i feralima. Sve bratovštine nose svoje voštane svijeće, tako da svaki brat ili sestra koji ne nose barjake, moraju nositi goruću svijeću u rukama. Muška školska djeca nose ručne voštane svijeće okićene cvijećem, a ženska školska djeca obučena u bjelinu s vijencem oko glave i bijeli velom nose košare s laticama raznovrsnog poljskog cvijeća. Za vrijeme procesije pjevači pjevaju “Usta moja, uzdižite”, “0 jezici, hvalu dajte“ i “Hvali Sion Spasitelja“. Procesija se prvi puta zaustavlja pored oltara na Paskićevoj ulici. Najprije se pjeva Evanđelje po Ivanu(6,1-15), zatim slijedi zaklinjanje i molitva, a završava se blagoslovom s Presvetim. Drugi oltar je na obali. Pjeva se Evanđelje po Ivanu (6,51-54), slijedi zaklinjanje, molitva i blagoslov. Treći oltar je na Jablanu. Pjeva se Evanđelje po Ivanu

(6,55-58), zatim ponovno zaklinjanje, molitva i blagoslov s Presvetim. Četvrti oltar je na Trčinoj ulici gdje se pjeva Evanđelje po Luki (22,8,20), zatim slijedi zaklinjanje i na koncu blagoslov uz molitvu. Nakon blagoslova svećenik zapjeva ”Tebe Boga hvalimo”i krene procesija kroz Miševu ulicu u crkvu i tu obred završi s blagoslovom s Presvetim.

Don Vergilijo Bilić jedan od brojnih svećenika Betinjana

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

950 GODINA ŠIBENIKA

Obilježavanje velikog jubileja 950. godina od prvog spomena Šibenika ući će u svaku šibensku kuću

PIŠE: prof. dr. sc. Ivica Poljičak

Šibenik ove godine slavi 950. godinu od prvog spomena grada. O tomu je već višestruko pisano i još će se pisati tijekom jubilarne 2016. godine. Nakon što je 950. obljetnica dobila svoj vizualni identitet, što svim korisnicima koji se uključuju u obilježavanje velikog jubileja jamči prepoznatljivost, napravljen je još jedan iznimno važan korak. Riječ je o izradi plakata u čijem se središtu nalazi isprava velikog hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., u kojoj se spominje ime Šibenika, na latinskom jeziku: „in Sibeniquo“.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

To je najstariji pronađeni sačuvani pisani dokument u kojem se navodi ime našeg grada. Stoga je sasvim razumljivo da je jedna od važnijih zadaća obilježavanja 950. obljetnice od prvog spomena Šibenika bila snažno promoviranje Krešimirove isprave. Plakat je predstavljen u Noći muzeja u šibenskom gradskom muzeju i odmah je naišao na nepodijeljene pohvale.

950 IZ GODINA ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIKA Šibenčanima je znano zbog čega se njihov grad zove Krešimirovim gradom, a nakon ove godine, učestalim ponavljanjem, to će postati poznato i velikom dijelu Hrvatske. Radi toga je iznimno

značajno što više isticati Krešimirovu ispravu u kojoj se spominje da je izdana u Šibeniku na Božić 1066. godine. Uz plakat o kojem govorimo, vrlo brzo se nametnulo pitanje kako dalje popularizirati Krešimirovu ispravu. Predložena su dva nači-

na, na čemu se upravo radi, pa možemo samo naznačiti o čemu je riječ. Prvi način odnosi se na izradu mogućeg suvenira u obliku pergamene, ili u nekom drugom obliku koji bi bio dostupan brojnim građanima i znatno doprinio širenju Krešimirove isprave. Drugi način ima karakter trajnog sjećanja na 950. obljetnicu, a odnosi se na izradu odljeva isprave, koji bi se postavio uz spomenik Petru Krešimiru IV. ili na neko drugo mjesto u staroj gradskoj jezgri. O umjetničkom rješenju i prigodnoj lokaciji u šibenskoj jezgri upravo se razgovara i nadamo se uspješnom rješenju. Svečanost otkrivanja odljeva isprave bila bi u samoj završnici proslave, na Badnjak 2016. godine, a na sam Božić 2016. godine očekujemo izravan televizijski prijenos božićne mise iz šibenske katedrale svetog Jakova, kada je izvrsna prigoda da se još jednom cijela hrvatska javnost upozna s 950. obljetnicom Šibenika i

istakne povezanost Božića i Krešimirova grada. Ključna poruka je jasna i učestalo je ponavljamo: svi smo pozvani uključiti se u obilježavanje velikog jubileja „950 godina od prvog spomena Šibenika“. Evo nekoliko jako dobrih primjera kako su se tijekom veljače neke institucije, udruge i pojedinci uključili u obilježavanje jubileja: Pod naslovom „Poštom kroz povijest Šibenika“ šibenska Katolička osnovna škola postavila je u školskom predvorju izložbu Frane Fantulina. Od biskupa mons. Ante Ivasa doznali smo jednu zanimljivost koja nam je dala povoda i poveznicu na obljetnicu. Naime, biskup mons. Ivas nam je pokazao prigodnu dopisnicu, izrađenu povodom proglašenja svetim Šibenčanina svetog Nikole Tavelića. Na njoj je datum 21. lipnja 1970. godine te pečat Vatikana. Dodatnu joj vrijednost daju potpisi biskupa koji su nazočili domovinskoj svečanosti u Šibeniku 20. ruj-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

950 GODINA ŠIBENIKA

Prigodna dopisnica, izrađenu povodom proglašenja svetim Šibenčanina Nikole Tavelića. Dopisnicu je u ime Društva filatelista i numizmatičara Šibenik izradio Mate Milišić, skupio potpise svih biskupa te u Vatikanu je pečatirao na iste godine, a među njima je na samo vrhu prepoznatljiv potpis zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića. Nadamo se da će upravo u jubilarnoj godini za Šibenik u prostoru nekadašnje crkvice svetog Mihovila, uz samostan svetog Frane biti postavljen stalni izložbeni postav o prvom kanoniziranom hrvatskom svecu. Šibenčanima je značajan zavičajno i nacionalno, što se izvrsno uklapa u priču o Šibeniku kao izvorno najstarijem hrvatskom gradu na istočnoj obali Jadrana. Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“ 17. veljače proslavila je svoj dan, što je opet bio dobar povod za uključivanje u obilježavanje šibenskog jubileja. Tada je postavljena likovna izložba djece iz gradskih vrtića Maslina i Smilje „I ja sam 950“, a svečanost su pjesmom uveličala djeca iz zbora „Cvrčak“. Istog su dana u Knjižnici predstavljeni prigodni poštanski žig i dvije dopisnice izrađeni u povodu 150. obljetnice Narodne slavjanske čitaonice, utemeljene 1866. godine. Autor dopisnica je Pe-

tar Čičin-Šain a poštanskoga žiga dr. sc. Ante Kalogjera. Predstavljanje su organizirali Društvo filatelista i numizmatičara Šibenik i Knjižnica. Društvo šibenskih filatelista već je najavilo i izradu spomen dopisnice i pečata u rujnu za 950. obljetnicu, a tada će biti predstavljena i prigodna marka koju povodom obljetnice tiska Hrvatska pošta. Povodom 950. obljetnice od prvog spomena Šibenika i 150. godišnjice osnutka Narodne slavjanske čitaonice u Šibeniku, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić” raspisala je

nagradni natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču na temu Krešimirova grada. Natječaj ima naslov KuŠIn, a tema je Šibenik, najstariji samorodni hrvatski grad na Jadranu. Naveden je dio aktivnosti i događaja tijekom veljače kojima je zajednički nazivnik obilježavanje velikog jubileja „950 godina od prvog spomena Šibenika“. Kako je već prethodno najavljeno posebice će biti svečano uoči i na samog Svetog Mihovila, dan grada Šibenika te uoči Božića 2016. godine.

Ravnatelj Gradske knjižnice Vilijam Lakić i predsjednik DFN Šibenik Petar Čičin-Šain

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

950 IZ GODINA ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIKA Shvaćajući važnost obilježavanja 900. obljetnice prvog spomena Šibenika, vrednujući kroz to zalaganje i marljivi rad generacija vjekovnu borbu za slobodu, vjeru i samosvijest šibenska je Crkva u tim, za nju izuzetno teškim okolnostima kroz pet dana simboličkim manifestacijama nastojala dostojanstveno i odlučno naglasiti važnost vjerskog utjecaja na život Šibenika.

Sudionici liturgijskog slavlja: nadbiskup Franić, biskup Arnerić, kardinal Šeper, biskup Čule i biskup Bezmalinović.

900. obljetnicu spomena grada Šibenika proslavila je i Šibenska biskupija PRIPREMIO: Franko Čeko, prof FOTOGRAFIJE: sebenico.net

rad Šibenik je izvorno hrvatski grad za razliku od susjednih gradova na obali, koji imaju drukčiji izvor nastajanja. Prvi spomen Šibenika se veže za darovnicu kojom je hrvatski kralj Petar Krešimir IV. podario posjede svojoj sestri opatici Čiki. Povelja koju spominjemo datirana je i uručena opatici samostana sv. Marije u Zadru na Božić, 25. prosinca 1066. godine, na utvrdi sv. Mihovila. Svečanom činu predaje darovnice uz kralja Petra Krešimira prisustvovali su ondašnji hrvatski biskupi. Tako je započela pisana povijest Šibenika koji gradom postaje 1298. godine Bulom pape Bonifacija VIII., a zalaganjem knezova bribirskih Šubića. To

su povijesni datumi kojima se ponosimo, te ih nastojimo generacijama posvjestiti i svečano proslaviti. U tom je duhu organizirana proslava 900. obljetnice prvog pisanog spomena Šibenika, 1966. godine u vremenu u kojem se pokušavalo zatrti i zamagliti izvorno značenje ozračja, duge tradicije i uljudbe grada i njegova okruženja, u kojoj su se njegovi žitelji vjernici s ponosom prisjećali brojnih generacija sugrađana koji su marno gradili njegovu povijest. Dakako, potrebno je istaknuti, zalaganjem kulturno osvještenih pojedinaca na čelima institucija grada organizirana je proslava koja je nastojala minorizirati ulogu crkve i vjernika u dugoj povijesti našeg grada.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

950 GODINA ŠIBENIKA Tek deset godina nakon obilježavanja proslave izišao je zbornik radova ponajviše zaslugom pojedinaca i naravno bez djela crkvene proslave. Crkva je sa svojim vjernicima imala što obilježavati i ponositi se s proteklom poviješću,

ona bila nedjeljivo protkana nacionalnim i vjerskim zanosom i postignućima. Potrebno se samo prisjetiti uloge koju su u razvoju pisane riječi, školstva, znanosti, graditeljstva i uljudbe imali poznati Šibenčani, redom biskupi, re-

jer je 26

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

dovnice, redovnici, svećenici i vjernici. Ponosimo se poznatom „ Šibenskom molitvom“, i nizom postignuća koji su obilježili dugu, burnu, kulturno i vjerski bogatu šibensku povijest. Prvog dana obilježavanja

950 IZ GODINA ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIKA obljetnice, 25. rujna 1966. godine organizirano je hodočašće Majci Božjoj u zavjetnoj Zvonimirovoj crkvi u Biskupiji kod Knina. Zavjetna crkva sv. Marije sagrađena je uz ostatke bivše katedrale što ju je 1089. godine podigao hrvat-

ski

Zvonimir. Hodočašćem zavjetnoj crkvi koje je odazivajući se pozivu šibenskog biskupa mons. Josipa Arnerića predvodio kardinal dr. Franjo Šeper uz pratnju splitskog nadbiskupa i metropolite dr. Frane Franića te drugih bi-

skupa, željelo se osvijestiti povezanost Šibenika i izvorišta hrvatske državnosti i crkvenosti u njegovoj neposrednoj blizini. Moramo napomenuti da je zavjetna crkva s. Marije koju je kao zavjetni dar izgradio hrvatski narod, sagrađe-

kralj MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

950 GODINA ŠIBENIKA

Kardinal Šeper propovijeda u Biskupiji kod Knina na prema nacrtima umjetnika Ivana Meštrovića, domaćeg sina ovog kraja, oslikana freskama poznatog slikara Joze Kljakovića, te svečano blagoslovljena obredom koji je predvodio kardinal Alojzije Stepinac, osvetnički i divljački devastirana od domaćih četnika u Drugom svjetskom ratu. Neposredno je pred obilježavanje 900. godišnjice obnovljena, svjedočeći neuništivost duha i vjere. Ovom prigodom je kardinal Franjo Šeper citirao riječi svog prethodnika kardinala Stepinca, što ih je on izrekao na posveti tek izgrađene crkve 1938. godine: „ Zavjetna crkva jest spomen vjere naših djedova. Ona je spomen naše stare slave, ali i putokaz sretnijoj budućnosti.“ Drugi dan obilježavanja 900. obljetnice, 26. rujna 1966. godine bilo je svečano otvaranje Dijecezanskog muzeja s 28

izlošcima crkvene umjetnosti i kulture u crkvi sv. Barbare. Za tu je svečanu prigodu crkva sv. Barbare obnovljena i prilagođena za izlaganje vrijedne crkvene baštine. U obnovi crkve i odabiru izložaka uz Biskupski ordinarjat veliki su doprinos dali ondašnji direktor šibenskog gradskog muzeja, prof. Slavo Grubišić, te profesori Dumančić i Dujmović. Svečanom otvaranju Dijecezanskog muzeja uz kardinala Franju Šepera, mons. Josipa Arnerića i gostujućih biskupa nazočili su ondašnji predsjednik SO Šibenik Jakov Grubišić, Josip Ninić, Joško Bujas, Slavo Grubišić, Frano Dujmović i Ivo Livaković. U katedrali sv. Jakova navečer toga dana propovjednik o. Mijo Škvorc, D.I. održao je propovijed na temu „Šibenik i njegovi grješnici“ . Treći dan obilježavanja pro-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

tekao je u pohodu kardinala Franje Šepera, biskupa domaćina i gostujućih biskupa mauzoleju Ivana Meštrovića u Otavicama kod Drniša. Pohodom mauzoleju tog velikog hrvatskog umjetnika izražena je zahvalnost velikanu koji je zadužio hrvatski narod, posebno svojim umjetničkim djelima, svjedočeći duboku kršćansku ukorijenjenost svog hrvatskog naroda. Nakon posjeta i odavanja dužne zahvalnosti uspomeni na velikog umjetnika i rodoljuba u istom su sastavu pošli na Visovac u istoimeni franjevački samostan iskazujući zahvalnost franjevcima koji su s tog otočića na rijeci Krki stoljećima širili vjeru i hrvatsku kulturu. Iste večeri je na groblju sv. Ane šibenski biskup slavio spomen- misu za sve pokojne Šibenčane kroz dugih devet stoljeća njegove povijesti. Također je navečer u katedrali sv. Jakova pater Škvorc propovijedao na temu „Šibenik i njegovi sveci“, posebno istaknuvši tada još uvijek blaženog o. Nikolu Tavelića kojeg je kanonizacija bila pri samom kraju, te šibensku mučenicu Zorku Škaricu, redovnice i redovnike i kršćanske vjernike. Četvrti dan proslave, 28. rujna 1966. godine obilježen je simboličkim odlaskom šibenskog puka predvođenog svojim duhovnim pastirima na tvrđavu sv. Mihovila. Citiramo izvješće koje nadahnuto oslikava veličanstveni trenutak naše povijesti: „Poslije 900 godina dolaze današnji Šibenčani da na tom svetom i historijskom mjestu počaste uspomenu na Krešimira i da pod vedrim nebom izreknu Trojedinom Bogu svoj srdačni i kršćanski „hva-

950 IZ GODINA ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIKA la!“. Šibenski je biskup zapjevao zahvalu Bogu „Tebe Boga hvalimo“ u šibenskom pučkom koralnom napjevu. Himan zahvale je završio riječima: „ U Tebe se Gospodine ufam i ne ću se postidjeti navijeke.“ Drugi dio svečanosti odvijao se je istog dana navečer u dvorištu biskupske palače. U nazočnosti kardinala Šepera, gostujućih biskupa i natiskanog vjerničkog puka šibenski biskup mons. Josip Arnerić otkrio je spomen ploču okitivši je lovorovim vijencem i hrvatskom zastavom. Na spomen ploči je urezan lik sv. Mihovila, zaštitnika grada i biskupije, između dvaju povjesnih godišnjica: 1066. i 1966. godine. Natpis na spomen ploči podno sv. Mihovila glasi: „MENE NE ŠTITE NI VISOKE ZIDINE NI MORE KOJE ME S OBJE STRANE OKRUŽUJE, MENE ČINI SIGURNIM U SVAKO DOBA ZAŠTITA MOGA GOSPODARA ČIJU SLIKU UKLESANU VIDIŠ U OVOM MRAMORU ( to je natpis s gradskih zidina ) U SPOMEN 900. GODIŠNJICE HRVATSKOG KREŠIMIROVA GRADA ŠIBENIKA OVU PLOČU PODIŽE NAROD I SVEĆENSTVO SA SVOJIM BISKUPOM.“ Zasluge za izradu spomen ploče i prikupljanje potrebnih sredstava pripadaju šibenčaninu o. Eugenu Zaninoviću. Iste večeri je održana veličanstvena procesija u kojoj je uz kardinala Šepera i veliki broj nadbiskupa i biskupa te preko stotinu svećenika i redovnika te biskupa domaćina svečano ušlo u prepunu katedralu, te je uslijedio pozdrav kardinalu od predstavnika svećenstva i vjernika. I ove je večeri tijekom sv. Mise

Vrličani na slavlju u Biskupiji kod Knina propovijed održao pater Mijo Škvorc na temu: Šibenik i njegova budućnost. Peti, glavni dan proslave, 29. rujna 1966., blagdan sv. Mihovila arhanđela – zaštitnika Grada i Biskupije u 10 sati započeo je veličanstvenom procesijom, uz kardinala Franju Šepera i biskupa domaćina u procesiji je sudjelovalo još petnaestak nadbiskupa i biskupa te veliki broj svećenika i redovnika. Propovjedao je ondašnji skopski biskup dr. Franjo Smiljan Čekada. Nakon svečanog misnog slavlja u biskupskoj dvorani održan je prijem u čast uzoritog kardinala dr. Franje Šepera. Pokušati ćemo nabrojiti uvažene goste s tog prijema: uz nadbiskupe i biskupe prijemu je nazočio dalmatinski pravoslavni episkop dr. Stefan Boca, svećenici, redovnice i redovnici, predsjednik RKZVO prof.Cvrlje, predsjednik SO Šibenik, Jakov Grubišić, direktor šibenske gimnazije, prof. Ivo Livaković, predstavnici građana: radnici, težaci, liječnici, pravnici i profesori. Slavlje je završeno svečanom večernjom koncelebracijom u katedrali sv. Jakova koju je predvodio i propovijedao uzo-

riti kardinal dr. Franjo Šeper. Uz osvrt na petodnevna svečana događanja prigodom obilježavanja 900. obljetnice prvog pisanog spomena Šibenika, važno je istaknuti da je osim kurtoaznog susretanja crkvenih i gradskih uglednika izostala stvarna zajednička suradnja u vrednovanju i obilježavanju proteklih devet stoljeća šibenske povijesti. Mnogo je značajnih Šibenčana nepravedno zaobiđeno iz čisto ideoloških razloga, kao i zanemareno važnih postignuća koja su obilježila vjerski život Šibenika i Šibenčana kroz devetstoljetno razdoblje. Ideološka netrpeljivost i isključivost poput neprozirnog zastora je zastrla objektivni pogled na postignuća koja su nam prethodne generacije svojim marljivim radom i znanjem ostavila. Svijesni tih propusta i nepravda, pripremajući se za 950. obljetnicu koja je pred nama, u sasvim drugim, povoljnijim i demokratskim prilikama vjerujemo da će na kvalitetniji i neposredniji način grad Šibenik i njegova Crkva međusobno surađivati u pripremi obilježavanja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Šibenik: “Osvijetlimo put do jaslica”

Radujte se narodi U Katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku održana je 16. prosinca tradicionalna priredba "Osvijetlimo put do jaslica" u organizaciji Katehetskog ureda. Svoju radost sudjelovanjem velikoga broja djece u pozdravu je izrazila s. Jakica Vuco, predstojnica Katehetskog ureda, a šibenski biskup Ante Ivas sve je pozvao na pjevanje pjesme "Radujte se narodi", istaknuvši kako su stručnjaci upravo naše pjesme božićne tematike proglasili najljepšima. Kako su OŠ Ivana Duknovića iz Marine i PŠ Vrsine iznenada otkazale svoje sudjelovanje zbog smrti svoje učenice koja je dugo bolovala, biskup je predvodio molitvu za nju i njezinu obitelj. 30

Program su otvorila djeca DV Brat sunce iz Primoštena plesnom točkom Božić dolazi, a u rasplesanom ritmu nastavila su djeca DV Anđeli pjesmom Isus u jutro. Pjesmom Marijin sin zbor OŠ Vidici potaknuo je na promišljanje o otajstvu Božića, a igrokazom Isusu za rođendan učenici prvog razreda izrazili su svoju spremnost u darivanju Novorođenoga koja ide do odricanja školske torbe i knjiga što je izazvalo smijeh cijele publike. Koji je Lijek za srce u poučnom igrokazu predstavili su učenici OŠ Tina Ujevića, dok su učenici OŠ Braće Radić Bračević iz PŠ Donje Ogorje ukazali na važnost svjetlosti i kako je se može širiti u svakod-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

nevnim susretima, glazbeno darujući i pjesme Jingle Bells i Narodi nam se. Kako otkriti što je sreća pokazali su učenici OŠ Meterize igrokazom Podijeli sreću, a o važnosti solidarnosti i pomoći bližnjemu u potrebi govorili su učenici OŠ Vrpolje igrokazom Božić bake Marte. Kako se ispravno pripremiti i dočekati Božić u igrokazu Betlehem, putovanje moga srca i pjesmom Tiha noć pokazali su učenici OŠ Jurja Šižgorića. Program su zatvorile rasplesane male zvjezdice Katoličke osnovne škole pjesmom Joy to the word. tekst i foto: s. Mandica Starčević

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Uz program “Djeca pjevaju Adventu” u katedralu stiglo Betelehemsko svijetlo Već sada tradicionalni predbožićni program „Djeca pjevaju Adventu“ u sklopu kojeg je u Šibenik stiglo Betlehemsko svijetlo održan je u četvrtak 17. prosinca u katedrali svetog Jakova. U katedrali se uz brojne vjernike okupilo oko tristotinjak djece koja su pjesmom uveličala Došašće u gradu Šibeniku. Nastupili su dječji župni pjevački zborovi iz župa: Katedrala, Gospa van grada, Šubićevac, Gradac, Vodice, Baldekin, Skradin, Murter i Primošten. Na kraju programa u katedralu stiglo je Betlehemsko svijetlo koje je primio šibenski biskup Ante Ivas. Svijetlo je donio vjeroučitelj i predstavnik izviđača Šibenske biskupije Ivan Skočić. Primajući Betlehemsko svijetlo

biskup Ivas naglasio je katolički skauti već dugi niz godina po Europi pronose Betlehemsko svijetlo. Mi danas dijelimo ovo svijetlo. Betlehemsko svijetlo svijetlo je mira, poručio je biskup Ante Ivas. Mladi su ga prije par dana donijeli i u Sabor , upravo da i tamo donese pro-

svjetljenje. Pastiri su u Betlehemskom svijetlu vidjeli da je Bog postao čovjek. Vidjeli su da su bogati jer im se Bog dao. Mi smo primili Kristovo svijetlo na krštenju i budimo tog svjesni, poručio je biskup Ivas.

Prigodni božićni program DV Brat Sunce

Radosno iščekivanje Božića IZVOR: sibenskefranjevke.hr U ponedjeljak 21. prosinca, djeca našega vrtića Brat sunce u Šibeniku izvela su prigodni božićni program u velikoj samostanskoj dvorani kuće matice u Šibeniku. U uvodnom dijelu programa, ravnateljica vrtića s. Anita Krajač pozdravila je sve nazočne. Program je moderirao tata Zoran Slavica a nastupila su djeca sa svojim izvedbama plesa, recitacija, pjesme te glumom kojom su djeca uprizorila događaj Božićne noći. Dječjim izvedbama

pridružila se mama Nera Gojanović Kljajić uz klavirsku pratnju prof. Gordane Pavić. Program je uzveličao i muški vokalni sastav „Pivači sv. Jakova“. Po završetku programa djeca su dobila skromne božićne darove. Radosno i veselo ozračje nastavljeno je i nakon završetka programa u druženju uz prigodnu zakusku i tortu za koju se pobrinula mama Katarina. Tekst: S. Jozepka Vukančić Foto: Marieta Krečak, s. Jozepka Vukančić

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

U Šibeniku i Gospine zvjezdice iz Gradca pjevaju adventu IZVOR: franjevci-split.hr U katedrali Sv. Jakova u Šibeniku, u četvrtak 17. prosinca 2015., održan je tradicionalni adventski koncert pod nazivom Djeca pjevaju adventu. Na koncertu, koji je dio manifestacije Otvorite vrata Božiću, sudjelovalo je devet dječjih crkvenih zborova sa područja Šibenske biskupije. Program su sačinjavale adventske i marijanske pjesme koje su, proizašle iz iskrenih dječjih srdaca, oduševljenje i radost podarili dupkom ispunjenom svetištu. Jedan od sudionika ovoga koncerta bio je i Zbor mladih Gospine zvjezdice iz Gradca kod Drniša. Uz vodstvo prof. Jelena Prpa te solo izvedbe Mateje Vidović i Ane Marije Jukica predstavili su se pjesmom Kao Marija i lurdskom himnom Sred te se pećine. Gospine zvjezdice trenutno broje 22 pjevačice (djevojčice i djevojke od prvog razreda osnovne škole do završnih razreda srednje škole), a kroz njihove redove prošle su 32

(u desetak godina djelovanja) mnoge generacije školske djece ove župe. Posebnu pozornost upravo ovome zboru na samome koncertu poklonio je šibenski biskup mons. Ante Ivas. Nakon njihovog nastupa biskup je pozdravio mlade pjevače koji su te večeri, uz pratnju svog župnika fra Joze Jukića, prešli najdulji put da bi uz ostale izvođače zapjevali u katedrali. Upoznao je također i sve prisutne sa tragičnom sudbinom gradačke župne crkve koja je u Domovinskom ratu bila do temelja srušena, a čija je obnova donijela nova arheološka otkrića koja su dovela do osnivanja crkvenog muzeja. Crkva Porođenja Marijina danas obnovljena ponosno stoji povrh Petrova polja, a činjenica da zbor mladih okuplja više od dvadeset pjevača dok cijela područna osnovna škola broji tek šezdesetak učenika, znak je da župa punim plućima živi. Na ovom tradicionalnom koncertu nastupilo je preko 200 malih

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

pjevača koji su svojim iskrenim dječjim radosnim osmijehom i pjesmom otvorili vrata Božiću. Uz navedene Gospine zvjezdice iz Gradca, na koncertu su sudjelovali zborovi iz šibenskih župa (Župa sv. Jakova - Grad, Župa sv. Ante - Šubićevac, Župa Porođenja BDM - Varoš, Župa Srca Isusova - Baldekin), te predstavnici Murtera (Župa sv. Mihovila), Skradina (Župa Rođenja BDM), Vodica (Župa Našašća sv. Križa) i Primoštena (Župa sv. Jurja). Na kraju programa u katedralu je uneseno Betlehemsko svjetlo, simbol mira i ljubavi, koje je, nakon prikladnih biskupovih riječi i molitve, svatko mogao i doslovno i u svom srcu ponijeti u vlastiti dom. Katedralom se pronijelo: „Svjetlo Božje daru lijepi, siđi s Božjeg krila dol'. Um prosvijetli, volju krijepi, liječi duše tešku bol. Jači u nas vjeru svetu, koju Isus donije svijetu, svaki da to djeluje, što u srcu vjeruje.“

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Božićni susret biskupa Ante Ivasa i vjeroučitelja IZVOR: katehetski-si.com.hr Susret šibenskog biskupa Ante Ivasa sa vjeroučiteljima, vjeroučiteljicama i odgojiteljicama u vjeri održao se u subotu 19. prosinca u dvorani Biskupske palače u Šibeniku. Izražavajući radost radi susreta, predstojnica Katehetskog ureda s. Jakica vuco je poželjela svima da ovaj Božić bude još jedna prigoda za veće približavanje Kristu i život u Kristu. Neka u ovoj godini uspije svaki napor koji usmjerimo dobru bližnjega, svako djelo neka bude izričaj milosrđa na koje nas Crkva u Godini milosrđa poziva i zahvala Bogu za ljubav kojom nas svakodnevno krijepi rekla je s. Jakica Vuco. Nakon otpjevane božićne pjesme Veselje ti navješćujem, otac Biskup je simboličkim zadržavanjem pored vrata želio naglasiti kako smo pozvani biti vrata na koja i kroz koja će Krist ući u živote i srca djece i mladih kojima smo poslani. Ako budete htjeli, naći ćete način kako to ostvariti, rekao je otac Biskup. Budite ponosni na svoje poslanje i onda kada

Budite vrata kroz koja će Krist ući u srca djece ste marginalizirani i kada vas se pokušava omalovažiti ili preskočiti. Svijet treba vjeroučitelje i svjedoke, a vi to jeste! U nedavnom istraživanju vrijednosti kod mladih u kojima su sudjelovali srednjoškolci iz našeg Grada, vidljivo je da su tradicijske i kršćanske vrednote nešto što mladi cijene i podržavaju. Iako to možda nekima ne odgovara i trude

se kako bi „popravili“ tu i takvu sliku, ne možemo se oteti dojmu da nas vesele rezultati, a sigurno i vi u tom imate zasluge… Na kraju susreta otac Biskup je podijelio vjeroučiteljima papinu encikliku Laudato si i rekao kako je bitno založiti se, pročitati i proživjeti papine naputke. U ovoj godini se slavi i 950 obljetnica prvog spomena grada Šibenika, pa je Biskup povezao nekoliko zanimljivosti s dokumentima koji o tom govore. U radosnom čestitanju zahvalio je otac Biskup za rad svakog pojedinca i zaključio susret željom da budemo „vratari“ s puno ljubavi, takta i milosrđa za sve i pozvao na molitvu za njega i Biskupiju. Susret je završio radosnom božićnom pjesmom iz 50-ak grla okupljenih vjeroučitelja i odgojiteljica!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Susret biskupa Ivasa sa ravnateljima osnovnih i srednjih škola, i dječjih vrtića

Vaša je odgovornost velika pred našim narodom Božićni susret šibenskog biskupa Ante Ivasa sa ravnateljima osnovnih i srednjih škola, te dječjih vrtića upriličen je u ponedjeljak 21. prosinca u dvorani biskupske palče u Šibeniku. Susret je započeo prigodnim nastupom Dječjeg katedralnog zbora koji je izveo dvije božićne pjesme. Zborom je ravnala prof. Jelena Mikulandra. Riječi pozdrava uputila je predstojnica Katehetskog ureda Šibenske biskupije s. Jakica Vuco. “Božić je vrijeme i blagdan kada najbolje i najljepše iz sebe darujemo drugima. Rođenje Betlehemskog Djeteta - malenog i siromašnog, tolikim je ljudima kroz vjekove donosilo radost i mir u srca i živote. Želimo međusobno podijeliti tu radost i izreći je jedni drugima, da svjetlo, ljubav i mir ne bi izgubili ni snagu ni sjaj! Hvala vam za vaša nastojanja i otvorenost prilikom bilo kakvih relacija kada smo upućeni jedni 34

na druge. Vjerujem da će se sve tako dobro nastaviti i dalje!”, poručila je predstojnica s. Jakica Vuco. Biskupa je u ime ravnatelja pozdravio ravnatelj OŠ Brodarica Emil Božikov. Riječi pozdrava uputila je i pročelnica Upravnog odjela za prosvjetu, znanost, kulturu i šport Dijana Ercegović. Šibenski biskup Ante Ivas ravnateljima predstavio je encikliku pape Franje “Laudato si”. Papa u enciklici govori da su naša zemlja i svijet jako ugroženi. U ljudima su se ispremještale vrednote. Kao

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

da sve više idemo prema kulturi smrti. Problem zemlje je problem čovjeka, poručio je biskup Ivas ravnateljima. Ako je iko odgovoran za vrednote i red vrednota u čovjeku onda je to obitelj, pa ste onda vi dragi ravnatelji i učitelji. Vaša je odgovornost velika pred našim narodom. Želim da pred očima imate cjelovitost ljudske osobe. Božić je blagdan ljudske osobe. Božićem je čovječanstvo dobilo veliku vijest mira i sklada, kazao je biskup Ivas.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE BISKUP ANTE IVAS PREDVODIO POLNOĆKU U KATEDRALI

Božić donosi svjetlost

Misu polnoćku u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Uz biskupa koncelebrirao je katedralni župnik don Krešimir Mateša i umirovljeni svečenik don Ivo Babačić. U homiliji biskup je naglasio kako Crkva u evanđeoskoj poruci da se Isus rodio u noći prepoznala Božju poruka da s oni koji su tami uvode u svijetlo Božjeg života. Ljudi našeg vremena sve više žive u tami, ustvrdio je biskup Ivas. Božić donosi Božju svijetlost. To je tajna i snaga Božića. Grad Šibenik božićni je grad nemojmo izdati to svijetlo, pozvo je šibenćane biskup Ivas. Slavlje ponoćke u katedrali svetog Jakova tradicionalno je okupilo velik broj vjernika. Pune su bile i ostale crkve na području cijele Šibenske biskupije. Kako naglašavaju župnici diljem biskupije vjernici su se temeljito pripremali za svetkovinu Božića. Ispovijedi su bile brojne što govori da slavlje Božića čini jednu od središnjih točki u životu vjernika katolika.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Svečano božićno misno slavlje u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Uz biskupa koncelebrirao je župnik i kanonik katedrale svetog Jakova don Krešimir Mateša, te biskupov tajnik don Roko Glasnović i umirovljeni svećenik don Ivo Babačić. Misno slavlje animirao je mješoviti zbor katedrale svetog Jakova uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića Caparina. „Bog je više puta i na više načina govorio ocima po prorocima; konačno u ove božićne dane, progovorio nam je u Sinu svome Isusu Kristu.” Tako nam poručuje sveti Pavao u pismu koje smo i mi danas na ovoj Božićnoj Misi slušali. Važno nam je čuti tu poruku i na ovaj Božić, pred početak nove godine u kojoj ćemo se s ponosom sjećati 950. obljetnice onog značajnog događaja, kad je naš veliki hrvatski kralj Petar Krešimir IV. sa svojom kraljevskom pratnjom, vojskom i brodovljem, sa svim biskupima svoga kraljevstva i uz stražu na tvrđavi sv. Mihovila: 36

biskup ante ivas predvodio božično slavlje:

danas našem gradu i narodu treba nove Božje hrabrosti i snage da njeguje kulturu života, koja podržava obitelj i rađanje novih naraštaja „in diae nativitatis lesu Christina dan rođenja Isusa Krista, u Šibeniku, 1066.” slavio Božić. I to je dao napisati u buli koja se danas čuva u starom benediktinskom samostanu sv. Marije u Zadru. To je prvi spomen imena ovoga našega grada. Stoga s pravom smijemo reći da je Šibenik Božićni grad. Božićni Božji dar na tisućljetnom stablu našega naroda hrvatskoga, i loze ovoga puka Šibenskoga... I tako sve do nas, koji evo i danas sla-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

vimo isto božićno slavlje i isto Božićno svjetlo i slušamo istu Božićnu poruku i pjevamo iste raspjevane božićne pjesme”, kazao je u homiliji šibenski biskup Ante Ivas. Ukazao je kako je Božićno slavlje, svjetlo i poruka duboko i neizbrisivo utkano u dušu naše povijesti, u svekoliku životnu tradiciju te bogatu i plodnu kršćansku kulturu našega grada i naroda. Smijemo li to zaboraviti ili zanemariti?, zapitao je biskup. Božić, onaj

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

o kome nam danas govore biblijska čitanja: prorok Izaija, apostol Pavao, sv. Ivan evanđelista.., i Božić povijesti našega naroda i grada, ne govore ni o igračkama ispod bora, još manje o božićnim čarolijama, niti nam pričaju božićne bajke. Govore nam o čudesnoj istini Božića: da se Bog doista rodio na zemlji i postao čovjek, stanovnik ove naše zemlje, pravi čovjek kao svi mi. I to samo zato da bismo u Njemu, s Njime i po Njemu bili više ljudi na sliku Očevu, jer je Bog stvorio čovjek „na sliku i priliku svoju. I bi veoma dobro”, piše sveta Knjiga. lzvorni Božić nam govori da je Bog u Isusu postao naš brat i sestra, naša majka i otac, naš prijatelj i suputnik kroz sve radosti i žalosti, ushite, razočaranja i neuspjehe, kroz križ i Kalvariju, kroz bol, muku, umiranje i smrt. Da nam je Bog u Isusu progovorio ljudskim jezikom, ali, evanđeoskim, drugačijim i razumljivijim od svih ljudskih jezika, jer je to jezik čiste ljubavi koja je sišla da služi, ljubav koja je milosrdna, koja

oprašta, koja nas traži kad se izgubimo u bespučima života, ljubav koja se dariva potpuno, do kraja.., samo zato da bismo mi ljudi živjeli u miru i „izobilju života”, da bi se Bog Otac u nama proslavio. Prva i najveća Božićna želja je bila i ostala: „Slava Bogu na visini a mir ljudima na zemlji, miljenicima njegovim!” Eto taj Božić stoji na početku nove ljudske i svjetske povijesti. Od njegova rodenja svijet broji svoje godine, jer je Bog došao ususret čovjeku koji sam nije mogao odoljeti silama zla i smrti. Otvorio nam je širom vrata i sve izvore života. Ne kao lijepu bajku ili obmanu, kako bi danas neki htjeli, nego kao uvijek novu stvarnost, kao novu mogućnost i novu nadu za svakoga čovjeka i za sav svijet.: „Onima koji ga primiše i koji uzvjeruju podade moć da postanu djeca Božja.” Ovaj svijet može biti bolji i sretniji, to nije više obična prazna fraza ni obećanje ljudsko, koje nude ljudi od tzv. moći i mudrosti zemaljske.., a koja se svaki put pokazuje kao nemoć

pa i kobna prevara... Iza njega stoji On, Bog i čovjek Isus Krist, cijelim svojim životom, svojom žrtvom na križu na kojem uvijek drži raširene ruke i otvoreno probodeno srce. Iza njega stoji njegovo uskrsnuće, veličanstvena novost života koju nitko osim Boga ne može ni obećati a kamoli dati, kako je On to učinio, poručio je biskup Ivas. I naš grad broji svoje godine i stoljeca, i gradi svoju povijest i kulturu, kako stoji u kraljevskoj buli: „Ab incarnationis”, od utjelovljenja Gospodnjega 1066. Tada je Božić i nama širom otvorio vrata Božjega života. Ovaj je grad, uz zaštitu sv. Mihovila, s povjerenjem Božiću otvorio sva vrata svojih zidina i kula, svojih illica i kuća, sve prostore svoga života, da zajedeno s Njime, nadahnut Njegovom Riječju, gradi svekoliku kulturu svoga osobnoga, obiteljskog i društvenog života. Vjerovao je da je mudro graditi na čvrstom, na stijeni Riječi Božje, kako reče Isus, naglasio je biskup Ivas. Istaknuo je kako su tri

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

su velike poruke i zadaće koje možemo iščitati iz kraljevskog Božićnog krsnog lista našega grada. To je na prvom mjestu poštivanje i podržavanje Obitelji kao roditeljice i odgojiteljice života, najvećeg Božjeg dara i blagoslova grada i naroda. Snagom obitelji, koje su s vjerom u Boga bile otvorene životu, ovaj je grad odolijevao svim prijetnjama smrti.., kakvih je bilo u povijesti ovoga grada. To je potom trajna borba ovoga grada da očuva istinsku slobodu i građana i grada. Za kraljevsku slobodu, o kojoj piše kralj Krešimir, ovaj je grad mnogo puta u svojoj povijesti spremano podnosio i najveće žrtve. To je potom zajedništvo ljudi ovoga grada. Upravo je ova Katedrala sv. Jakova najljepši i grandiozni spomenik snazi zajedništva vjere i života svih stanovnika, puka i plemstva, svećenstva i redovništva... Ovaj je grad, vjeran svojoj hrvatskoj kršćanskoj tradiciji pokazao snagu zajedništva u domovinskom ratu, napose u slavnom rujanskom podvigu kad je „Ijubav i zajedništvo pobijedilo čelik.” I danas našem gradu i narodu treba nove Božje hrabrosti i 38

snage da njeguje kulturu života, koja podržava obitelj i rađanje novih naraštaja, da ne bi, Bože sačuvaj, prevladala kulturu smrti koja vrlo opasno kuca na naša vrata, pa broj umirućih sve više premašuje broj novorođenih. I danas našem gradu i narodu treba snage da brani dragocjeni Božji dar slobode, da se odupre novim silama koje sve više prijete i zarobljuju naše duše i naša srca, napose naše djece i mladih generacija. I danas, treba našem gradu i narodu istinskog zajedništva i solidarnosti da nas ne obuzme, kako kaže papa Franjo kultura međusobnoga odbacivanja u kojoj se sve više ljudi nalaze napuštenima i očajnima, u kojoj naš svijet postaje sve nemilosrdniji i okrutniji pa je zato sve

manje mira u ljudskim srcima i dušama i u čitavom svijetu, kazao je okupljenim vjernicima biskup Ivas. Stoga našem gradu i cijeloj njegovoj povijesti koju nam i danas simbolično predstavlja naša „gradska straža”. Svima vama i svemu puku naše biskupije šibenske: svoj djeci, mladima, odraslima i ostarijelima.., svim našim obiteljima, majkama i očevima, bakama i djedovima, odgojiteljima, učiteljima, svima koji su izabrani da se brinu za svekolike potreba naroda.., i onima koji su poslani da se brinu za njegove duhovne potrebe... Napose svima osiromašenima, napuštenima, bolesnima i nemoćnima, onima na „periferijama života”, kako običava reći papa Franjo, želim i molim, i nazivam svima: „Na dobro vam došlo Porođenje Isukrstovo!”, zaključio je biskup Ante Ivas čestitavši Božić vjernicima cijele biskupije. Nakon misnog slavlja prema starom šibenskom običaju brojni vjernici u dvorani biskupske palaće biskupu Anti Ivasu osobno su četitali i zaželjeli sve najbolje prigodom Božića.

Tradicionalno Božićno čestitanje

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE BOŽIĆ U GRADCU I ČAVOGLAVAMA

IZVOR: franjevci-split.hr

U adventskom i božićnom vremenu mnoge župe poprišta su prigodnih koncertnih događanja. U pripravi za božićno slavlje te u samom božićnom vremenu u crkvi Porođenja Marijina u Gradcu te u crkvi Hrvatskih mučenika u Čavoglavama bilo je iznimno svečano. Na blagdan svetoga Stjepana, 26. prosinca 2015. godine, u Gradcu su nakon jutarnje svete mise prigodni božićni koncert za svoje župljane izvele Gospine zvjezdice. Ovim već tradicionalnim nastupom, zbor mladih župe Porođenja Marijina sa voditeljicom prof. Jelenom Prpa zaokružio je niz ovogodišnjih uspješnih nastupa. Predstavili su se nizom božićnih pjesama uz solo izvedbe Ane Marije Jukica, Gabrijele Marijanović i Kristine Kunčević. Prepuna crkva nagradila je trud mladih pjevačica toplim pljeskom, a župnik fra Jozo Jukić je svima zahvalio na trudu, posebno roditeljima koji potiču vlastitu djecu na ovu plemenitu aktivnost. U nedjelju 22. prosinca 2015. u crkvi Hrvatskih mučenika u Čavoglavama Gospine zvjez-

JASLICE NAPRAVLJENE OD KIPIĆA PRONAĐENIH U RUŠEVINAMA CRKVE UNIŠTENE U DOMOVINSKOM RATU

dice su, uz Gradski pjevački zbor „Neuma“ iz Drniša, održale Adventski koncert. Uz program kojim su se predstavile na nedavnom koncertu dječjih zborova u šibenskoj katedrali, izvele su i odgovarajući adventski repertoar. Svojom pje-

smom i entuzijazmom (uz solo izvedbe Mateje Vidović i već navedenih solistica) izmamile su osmijehe na lica i toplinu u srcu svih prisutnih glazbenih poklonika. Prepuna crkva je također pljeskom pozdravila i Gradski pjevački zbor „Neu-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ma“ iz Drniša, čiji rad već poznaje sa prethodnog nastupa u Čavoglavama. Uz vodstvo prof. Jelene Prpa, Neuma se predstavila nizom adventskih i božićnih skladbi, a posebno je za izdvojiti „Uspavanku malom Isusu“ autora Krste Odaka (tekst Aleksa Kokić) čijom se izvedbom Neuma priključila obilježavanju pedesete godišnjice smrti ovog slavnog hrvatskog skladatelja rođenog u Siveriću. Na kraju samoga koncerta prisutnima su se obratili domaćin župnik župe Kljaci fra Ilija Mikulić te gradački župnik fra Jozo Jukić, koji su prigodnim duhovnim nagovorom svima prisutnima približili duh samoga Božića. Božić je ove godine u župi Gradac obilježen posebnošću božićnih jaslica. Naime, crkvu krasi prikaz Isusovog rođenja kojeg čine kipići pronađeni u ruševinama iste crkve unište-

ne u Domovinskom ratu. Dobrotom i plemenitošću francuskog vojnika Erica Legranda, koji je tijekom ratnih godina u mirovnoj misiji UN-a boravio na ovome području, predratni kipići Isusa, Marije, Josipa, kralja i ovčice, ovog su ljeta vraćene na svoje ognjište. Gospodin Legrand ih je davnih devedestih pronašao u

ruševinama crkve i sačuvao ih odnijevši ih u svoj francuski dom. Želju da jaslice vrati tamo gdje i pripadaju ispunio je svojim nedavnim posjetom Gradcu gdje je vrlo srdačno primljen. Povratak starih božićnih jaslica svjedočanstvo je nade i pravi simbol ponovnog Isusovog rođenja.

Božićni prijem u samostanu sv. frane IZVOR: svetiste-sibenik.hr Božićni prijem za brojne dobrotvore, prijatelje i suradnike te podupiratelje samostana sv. Frane i Svetišta sv. Nikole Tavilića, održan je 29. prosinca u samostanskoj dvorani. Sudionike ovoga skupa pozdravio je i izrekao zahvalu gvardijana fra Ivana Bradarića koji je nazočne podsjetio na važnije događaje tijekom protekle godine. Govoreći o duhovnim, kulturnim i materijalnim postignućima tijekom 2015. godine, fra Ivan je posebno istaknuo važnost ljudi: “Ono posebno čemu smo Bogu zahvalni tijekom protekle godine jesu ljudi. Ljudi i dobri odnosi. Upoznali smo vas, dragi prijatelji, i 40

ZAHVALA NA POVJERENJU I SURADNJI još puno dobrih ljudi željnih da nam pruže ruku prijateljstva i podrške. Hvala vam što ste u nama prepoznali osobe od povjerenja i dobre suradnje“.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

Vokalni kvartet “A vista” izveo je nekoliko božićnih pjesama, a za sve sudionike bio je priređen ukusni domjenak.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Pjevači betlehemske zvijezde iz župe Presvetog Srca Isusova

ANĐELI DOBROTE IZVOR: mok.hr Jutros u 9:30 poletjeli su šibenski anđeli dobrote, djeca iz župe Presvetog Srca Isusova, koja pod imenom „Pjevači betlehemske zvijezde“ posjećuju domove svojih župljana, pjevaju domaćinima tradicionalne blagdanske pjesme i prikupljaju pomoć za školovanje svojih siromašnih i gladnih vršnjaka u Africi. Ove će godine „Pjevači betlehemske zvijezde“ posjetiti gotovo 500 obitelji u župi Presvetog Srca Isusova koje su pristale primiti ih i sudjelovati u ovoj lijepoj plemenitoj humanitarnoj akciji. Do sada su „Pjevači Betlehemske zvijezde“ prikupili veliku i dragocjenu pomoć za školovanju blizu 150 svojih afričkih vršnjaka. Ove se godine, kao i prošle, za sudjelovanje u ovoj misiji prijavilo sedamdesetak djevojčica i dječaka, ali je odaziv obitelji veći pa se očekuje da će i pomoć biti izdašnija. Iako se župa Presvetog Srca Isusova ne ističe po bogatstvu svojih župljana oni su u Hrvatskoj u samom vrhu u humanitarnom djelovanju. Zahvaljujući njihovim novčanim darovima ova župa školuje siromašnu djecu u Africi, koja bez te pomoći nikad ne bi naučili ni čitati ni pisati. Školovanje osmoškolca u Misijskim krajevima godišnje košta 100 eura, a srednjoškolca 150. „Pomažući svojim gladnim i siromašnim vršnjacima naša djeca čine dobro djelo, ali istovremeno obogaćuju sama sebe, svoje obitelji i cijelu našu zajednicu, - kazao nam je župnika župe Presvetog Srca Isusova don Tomislav Puljić, - Najveća vrijednost cijelog ovog projekta je što se naša djeca odgajaju u duhu dobrote, altruizma i elementarne ljudske solidarnosti. To

što uče kako je dobro činiti dobro ne može se mjeriti materijalnim vrijednostima, a činjenica da u ovoj misiji sudjeluju s radošću i veseljem svemu daje jednu duboku ljudsku i duhovnu dimenziju. Radostan sam i ponosan na sve moje pjevače Betlehemske zvijezde i na sve moje župljane koji će im danas i sutra otvoriti vrata svojih domova i svoja srca.“ Oni su su zbor župe Presvetog srca Isusova koju predvodi don Tomislav Puljić. To su djeca osnovnih škola koja pripadaju toj župi i svojom će pjesmom ući u domove oko 500 obitelji koje su se prijavile da bi pustile djecu u kuće i donirale novčani prilog za pomoć djeci u Africi, poglavito za njihovo školovanje. “Školovanje djece za osnovne škole u Africi košta oko 100 eura. To je mali novac u usporedbi s onim na što ga mi na sjevernoj polutci potrošimo. Pa toliko mjesečno potrošimo za običnu kavu, a nekome može značiti život”, rekao je don Tomislav Puljić. Pjesma Pjevača Betlehemske zvijezde osim što prikuplja vrijedne donacije uvijek u srce dirne one u čijim domovima djeca pjevaju. A djeca iz župe Presvetog srca Isusova svjesna koje su razlike između njih i njihovih vršnjaka u Africi. “Mi ovdje imamo sve, a uvijek tražimo još. Tamo djeca nemaju gotovo ništa i trebamo im svi pomoći da žive i školuju se baš kako mi to radimo ovdje”, rekla je djevojčica Nola Lozić. “Pjevači betlehemske zvijezde” obitelji u župi Presvetog Srca Isusova posjećivat će danas i sutra tijekom cijelog dana prema dogovorenom rasporedu i terminima no u akciju se može uključiti svatko tko želi pomoći djeci Afrike što su mnogi Šibenčani već učinili uoči Božića.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE u Labinu proslavljen sv. Silvestar U četvrtak, 31. prosinca 2015., proslavljen je sv. Silvestar u Labinu. Slavlje je započelo pjevanjem litanija i procesijom oko crkve i groblja. Kip sv. Silvestra nosili su vjernici iz Labina. Euharistijsko slavlje predvodio je fra Ante Branko Periša, profesor na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju s pravom javnosti, uz sudjelovanje župnika fra Ante Vugdelije i oko sto vjernika. Pjevanje je predvodila i svirala Sara Veraja. U propovijedi fra Branko je, na temelju različitih propovijedanja koja su zapisana, ukratko prikazao život, događaje i vrijeme pape Silvestra. Započeo je propovijed kako je papa Silvestar vodio Crkvu 8005 dana i kroz to vrijeme poticao na obraćenje i kršćanski život. Za njegova vremena Crkva je dobila slobodu. Koristeći događaje koji su vezani za život pape Silvestra naglasio je kako je moguće da pojedine „zmije otrovnice“ iz našega života nestane ako slijedimo primjer kršćana koji poste i vrše pokoru. Prema jednoj legendi papa Silvestar je oživio vola, a fra Branko je istakao kako je to primjer da se nikada ne predajemo kao kršćani i uvijek svjedočimo vjeru u Isusa Krista. Na kraju je posjetio vjernike kako od dana pape Silvestra u crkvi molimo vjerovanje kojim je obranio Kristovo božanstvo. Na završetku euharistijskog slavlja bio je blagoslov s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Župnik fra Ante Vugdelija zahvalio je fra Anti Branku Periši, zboru i svim sudionicima 42

slavlja. Himnom „Tebe Boga hvalimo“ župnik je predvodio zahvalu Bogu na svim dobročinstvima kroz proteklu godinu. Proslava sv. Silvestra

nastavljena je u staroj školi prigodnim domjenkom, pjesmom i druženjem.

papa koji je bio na čelu Crkve 8005 dana

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Misu zahvalnicu na Silvestrovo u četvrtak 31. prosinca u katedrali svetog Jakova predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. Svečanim “Tebe Boga hvalimo” zahvalio je Gospodinu za sve dobro u Šibenskoj biskupiji u 2015. godini. Živa Crkva Kristova na zemlji, pa tako i Crkva u Šibenskoj biskupiji zahvaljuje Bogu Ocu i pridružuje se zahvali Crkve koja je na nebesima. Večeras smo svi u velikom zahvalnom zajedništvu, poručio je u biskup Ivas u homilji. Zahvalio je brojna dobra koje Crkva primila u protekloj godini. Zahvalio je za redovnike i redovnice i Godinu posvećenoga života, za župnike koji djeluju u biskupiji, za vjeroučitelje i molitve koje su se iz Šibenske biskupije dizale.

ZAHVALA ZA 2015. GODINU

Biskup je zahvalio za obitelji, za dar života i za krštenja djece u obiteljima sa pet i jedanaestero djece, te za sve rodilje. Spomenuo se u zahvali i otvorenja crkve Gospe

od hrvatskog krsnog saveza u Kninu, početka obnove grkokatoličkog hrama u Kričkama, pohoda apostolskog nuncija Alessandra D’Errica i brojnih drugih događaja.

Najznačajnija vjerska slavlja u 2015. godini:

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Misno slavlje na svetkovinu Bogorodice Marije predvodio Na svetkovinu Bogorodice Marije, Novu godinu i Dan mira, u petak 1. siječnja misno slavlje u katedrali svetog Jakova predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. U koncelebraciji je bio biskupov tajnik don Roko glasnović i katedralni župnik don Krešimir Mateša. “Katolička crkva, kako čitamo u našem katoličkom kalendaru, svaku Novu Godinu započinje upravo svetkovinom Svete Marije Bogorodice, žene i majke koja je „blagoslovljena medu ženama”. To je zato jer svakoj Novoj godini i svim ljudima na zemlji, želi, zaziva i moli, prije i iznad svega, onaj isti blagoslov kojim je Bog blagoslovio Mariju i Josipa i svetu Obitelj. Taj Božji blagoslov zemlji i ljudima je Isus Krist sin Božji, koji je čovjekom postao i nastanio se medu nama. On je na zemlji bio Božja ljubav i Božji mir i Božji blagoslov. Bez tog Božjeg blagoslova ne može na zemlji biti ni mira ni blagostanja o kojemu sanja i za kojim žudi svako ljudsko biće i svi narodi svijeta... To je ono što se krije u dnu novogodišnje čestitke, kad jedni drugima kažemo i poželimo: „Sretna ti i blagoslovljena!”, poručio je u homilji biskup Ante Ivas. Naglasio je kako mu je drago da je upravo Marije čuva prvi spomen na početke života grada Šibenika koji na Božić 2016. godina slavi 950. godina od svog prvog spomena. “Drago nam je, jer vjerujemo da je baš ona, Gospa naša, čuvala, vodila i kao majka vjekovima, sve do danas bdjela nad ovim 44

Sretna vam i blagoslovljena gradom, ustrajno odgajala i poučavala ovaj narod, kako živjeti u Božjem blagoslovu. Kako s Božjim blagoslovom graditi svoje zajedništvo i svekoliko svoje materijalno i duhovno blagostanje i kulturu svoga osobnoga, obiteljskog i narodnoga života. Znamo da je s unutrašnje strane gradskih bedemima, tamo blizu lika sv. Mihovila, bila stara ikona Gospe, koja je prenesena u Katedralu i postavljena na ovaj veliki oltar. Tu svetu ikonu su naši pređi zvali „Gospa od plača!”, jer je, kako nam poručuje stara legenda, Gospa plakala i u suzama nas je i plačem upozoravala da se Boga i njegovog blagoslova

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

nikad ne odričemo, da ga ne zanemarimo ili zaboravimo. Članovi stare Gospine bratovštine podigli su usred grada, prije 4 stoljeća staru prekrasnu Crkvu posvećenu Gospi od milosrda. I nazvali je „Novu Crkva”. Gospa je uvijek nova, lijepa, nepotrošiva majka i najveći blagoslov svoga puka. I kad se ovaj grad širio izvan bedema, htio je da ga Gospa majčinski štiti i svojim Sinom blagoslivlja. O tome nam svjedoči crkva „Gospe vanka grada”, pa Gospina crkva u Crnici. Gospa od Pomišljaja u Bilicama. Gospa od zdravlja u Dubravi... I iznad šibenskog Donjeg polja, iznad truda, znoja i žuljeva šibenskog te-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

predvodio je biskup Ivas

Čestitari kod biskupa

blagoslovljena Nova godina! žaka stajala je i stoji čudotvorna Gospa vrpoljačka, Vrpolje je i do danas najstarije Gospino svetište u našoj biskupiji i vjekovima mjesto hodočašća, susreta i slavlja, molitve i zavjeta brojnih hodočasnika, svih uzrasta i životnih stanja. Eto i zato danas započinjemo ovu Novu godinu blagoslovom koji nam Bog šalje po zagovoru i molitvi naše majke”, kazao je biskup Ante Ivas. Već po 49. put na današnji dan, prvi od godine Crkva slavi i „Svjetski dan mira.” I ove godine je papa Franjo uputio svoju poruku mira svim ljudima svijeta, napose državnicima i moćnicima, koji bi htjeli, često puta silom rata i nasi-

ljem kapitala, u svojim rukama i moćima, držati one nježne i osjetljive niti mira u svijetu, kazao je biskup Ivas koji je u kratkim crtama predstavio papinu poruku za Svjetski dan mira. Pridružujemo se danas svetom Ocu i molimo Boga da u našoj domovini Hrvatskoj ne bude bešćutnosti i ravnodušnosti, suprotstavljanja i svađa. Da u našoj domovini ne bude pakao kako je, na žalost i zaprepaštenje, najavio jedan političar, nego što više zajedništva, zauzetosti za opće dobro svih, solidarnosti sa onima koji su potrebni naše pomoći i potpore, duhovne i

materijalne. Da bi ova Nova Godina bila blagoslovljena za sve ljude, obitelji, djecu i mlade, zdrave i bolesne. S tim željama sjedinjen i ja svima vama u našem gradu i biskupiji šibenskoj, molim, želim i kličem: Sretna vam i blagoslovljena Nova godina!, čestitao je Novu godinu vjernicima biskup Ante Ivas. Nakon misnog slavlja katedralni župnik don Krešimir Mateša pozvao je sve prisutne vjernike prema starom običaju u dvoranu biskupske palače gdje je upriličeno čestitanje i druženje biskupa Ivasa i vjernika.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE STATISTIKA ŽUPE VODICE ZA 2015.g. IZVOR: zupa-vodice.hr

ŽIVE JASLICE U KNINU IZVOR: franjevci-split.hr Petu godinu za redom, a prvi put ispred crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu su postavljene žive božićne jaslice. Dvije godine ranije žive jaslice su postavljene na glavnom gradskom trgu u Kninu, a kako je ove godine 4. kolovoza posvećena zavjetna crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta dobili smo priliku sagraditi jaslice na puno većem prostoru ispred Gospine crkve. U desetak dana postavljena je ograda, od masivnih bukovih trupaca sagrađena je štalica, iskopan je ‘’potočić’’ preko kojeg prelazi most, bunar te ognjište pored kojeg se griju pastiri. Tu scenografiju Betlehema 26. i 27. prosinca oživila je kninska FRAMA odjevena u uvjerljive kostime iz tog doba uprizorujući Mariju, Josipa i pastire koji su došli pozdraviti malog Isusa. 46

Posebno oduševljenje kod kninskih vjernika pogotovo najmlađih koji su jaslice pohodili u velikom broju izazvale su naravno domaće životinje bez kojih jaslice ne mogu, a bili su tu magarac, razne egzotične kokoši, ovce s janjadi te zečica s deset zečića koje su maleni mogli pomaziti i igrati se s njima, a u potoku su plivale tri pastrve s Krčića, naravno najviše zanimanja je bilo za jahanje tovara koji je to strpljivo podnosio. Zvučnu kulisu cijelo vrijeme od 14 do 16 sati davao je uz posebno nadahnuće kninski VIS David, a prigodne tekstove je čitao kninski vjeroučitelj Dragan Miličević. Uprizorenje živih jaslica u Kninu koje je i ove godine organizirala je župa, a moglo ih se pogledati i 10. siječnja 2016. godine u istom vremenu od 14 do 16 sati.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

Na početku ove godine donosimo statistiku Župe Vodice za 2015. godinu. Napominjemo da u našoj statistici postoje tri glavne kategorije: Stanje u matičnim knjigama, ukupno u župi i ukupno svi koje smo uspjeli registrirati u protekloj godini. Ono što bi željeli istaknuti vezano uz staitstiku 2015. godine jest nastavak trenda iz 2013. i 2014. godine, veliki broj sprovoda i smrti. Zabrinjava činjenica da je u protekle tri godine broj sprovoda veći od 70 što je nesrazmjerno s prosjekom sprovoda u zadnjih dvadesetak godina u kojima je u prosjeku bio oko 50. (2013./72; 2014./76 i 2015/70. umrlih u župi) Smanjio se i broj krštenja, tj. u zadnje tri godine realno u župi je veći broj umrlih nego rođenih: 2013. -12; 2014. -30 i 2015.-19, ukupno -61. Broj sklopljenjih crkvenih ženidbi - vjenčanja je u padanju i za polovinu je manji od prosjeka proteklih godina. Ovdje bi trebalo spomenuti da je registriran i ne mali broj obitelji i pojedinaca koji su odselili iz naše župe i grada u druge djelove naše domovine i izvan nje. (podatke ćemo nastojati evidentirati) Na kraju, i nadalje pozivamo sve naše župljane i sugrađane za pomoć i suradnju kako bi i na dalje mogli u našoj župi voditi precizno stanje i podatke o župljanima i građanima Vodica. Molimo sve da svaku promjenu stanja koja se tiče rođenja, sakramenata, smrti, sprovoda i drugih promjena prijave u naš župni ured kako bi to mogli evidentirati.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: svetipetar.wordpress.com Kako drugačije nego s oduševljenjem pisati o prvom molitvenom susretu za jedinstvo kršćana u župi sv. Petra u Šibeniku. Predivan je osjećaj doživjeti zajedničku molitvu članova pentekosne, pravoslavne i katoličke crkve. Slijedeći smjernice Ekumenskog koordinacijskog odbora crkava u Hrvatskoj (EKOCUH) i Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog (www.hbk.hr) i u našoj župi je održan molitveni susret za jedinstvo kršćana. Na blagdan Obraćanje sv. Pavla, 25. siječnja 2016., s početkom u 18.45 sati održan je molitveni susret na kojem su sudjelovali članovi pentekosne, pravoslavne i katoličke crkve s prebivalištem u šibenskoj gradskoj četvrti Vidici koja se poklapa s granicama katoličke župe sv. Petra u Šibeniku. Ovogodišnje molitvene tekstove pripremili su vjernici kršćani iz Latvije. Stoga je i na platnu u našoj crkvi bila prikazana najstarija krstionica u Latviji koja datira iz 12. stoljeća, vremena velikog evangelizatora Latvije, svetog Meinharda. Izvorno smještena u katedrali u Ikšķileu, danas stoji u samom središtu luteranske katedrale u Rigi, glavnome gradu. Ovu krstionicu možemo po važnosti za Latvijce usporediti s našom hrvatskom Višeslavovom krstionicom. Na samome početku molitvenog susreta u procesiji su pred oltar prineseni lekcionar, blagoslovljena sol i uskrsna svijeća. Potom su vjernici kroz nekoliko informacija bili upo-

EKUMENSKI SUSRET NA VIDICIMA

Katolici, pravoslavci i pentekostalci u zajedničkoj molitvi znati s poviješću kršćanstva u Latviji, te su uslijedile molitve zaziva Duha Svetoga, pokajnički čin i molitva pomirenja, a u službi čitanja su vjernici čuli Isusove riječi kojima ih poziva da budu “sol zemlje i svijetlo svijeta”. U propovijedi nakon evanđelja čuli smo tumačenje profesora Zečevića koji objašnjava kako je svaki kršćanin u izvornom smislu riječi pravoslavac jer živi pravu vjeru u Isusa Krista, ujedno je i evangelik jer nasljeduje evanđelje – radosnu vijest o Isusu Kristu, ali je i katolik jer pripada sveobuhvatnoj Crkvi koja je po cijelom svijetu. “Stoga, jer sam katolik, nikada neću pristati ne biti istovremeno i pravoslavac (pravovjerac) i evangelik, jer samo uz sva tri svojstva jesam kršćanin.” Potom nam je vjernica Bugarske pravoslavne crkve na bugarskom jeziku predmolilia molitvu Vjerovanja, a na kraju molitve vjernika čuli smo na makedonskom jeziku molitvu Očenaša. Znak poslanja da

budemo sol zemlje i svijetlo svijeta bio je molitveni trenutak u kojem je svaki vjernik mogao stupiti pred oltar kako bi u zrnu soli osjetio njegov okus, a s malom voštanom svijećom upaljenom na uskrsnoj svijeći postao svijetlo koje treba nositi u tamu ovoga svijeta. Dok su vjernici pristupali mjestu paljenja svojih svijeća jednu molitvenu pjesmu zapjevala nam je članica Pentekosne crkve. Znakom mira i otpusnim blagoslovom završili smo ovo molitveno druženje na kojem se okupilo 50-tak vjernika. Zahvaljujemo se VIS Audentesu i Agnus Dei koji su svojim pjevanjem i sviranjem pratili susret, te jedno veliko hvala svima vjernicima koji su sudjelovali na ovom nesvakidašnjem molitvenom susretu. Cijelioviti tekst ovogodišnje molitve za jedinstvo kršćana možete pronaći ovdje: karmel.hr fra Ivan Penava, župnik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

ŽUPA BALDEKIN TRADICIONALNO U JANKOLOVICI

ŽIVE JASLICE U KOMUNI IZVOR: srce-isusovo.hr O blagdanu Bogojavljanja hodočastili smo u zajednicu Cenacolo u Jankolovici kod Biograda na moru Ni kiša nas nije spriječila da za blagdan Bogojavljanja hodočastimo u zajednicu Cenacolo koja se nalazi u mjestašcu Jankolovica kod Biograda na moru. Kako to već biva na našim hodočasničkim putevima do krajnjeg odredišta imali smo nekoliko usputnih postaja na kojima smo se napojili povijesnim i duhovnim spoznajama. Za ona duhovna bio je zadužen naš župnik don Tomislav Puljić koji je, kiši unatoč, i brojnim hodočasnicima među kojima su prevladavala djeca i mladi, spretno kormilario i usmjeravao nas na najvažnije činjenice iz života kršćanina, na bitne odrednice blagdana Bogojavljanja koji je u nas poznatiji kao blagdan Tri kralja, te o zlu koje se zove-droga. 48

Među mladim hodočasnicima bili su i sve popularniji pjevači Betlehemske zvijezde čiji su pohodi kućama na Baldekinu postali tradicionalni i sve prihvaćeniji. Sav novac koji se dobije zahvaljujući mladim pjevačima namjenjen je školovanju djece u siromašnim krajevima Afrike. Nagrada za naše pjevače bio je i ovaj poludnevni hodočasnićki put koji se slobodno može nazvati i „sat povijesti“ i „sat milosrđa i dobrote“. „Sat povijesti“ jer smo na prvoj postaji u Skradinu slušali kratki povijesni prikaz Skradina, nekadašnje antičke Scardone, a potom i na povijesnu ulogu crkve Porođenja Blažene Djevice Marije koja je u zadnjem ratu-Domovinskom ranjena neprijateljskim projektilima, a do danas nije u cijelosti obnovljena. Kakve je rane zadobila skradinska crkva don Gabrijel nam je pokazao na fotografijama izloženim na

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

ulazu u crkvu. Slijedeća postaja bila je 14 kilometara udaljena Bribirska glavica koja se smjestila na 300 metara nadmorske visine, a sa njezinih najviših kota pogled seže sve do udaljenih otoka Visa, Kornata... Nas je kiša omela u razgledavanju impresivnih ostataka spomeničkog kompleksa nekadašnje Varvarije do čijih smo debelih kamenih zidina stigli autobusom zahvaljujući spretnosti našeg vozača koji se odlučio na vožnju uzbrdicom i zavojitom cestom na čemu smo mu bili itekako zahvalni jer je kiša u to vrijeme pojačala. Poput srdelica stisnuli smo se ispod nastrešnice Gunjačine kuće i sa pažnjom slušali kratku ali burnu i važnu povijest ovog arheološkog područja iz usta prof. Marka Menđušića. Život je najprije započeo u podnožju Bribirske glavice, uz manju rječicu Bribirčicu i potok Otres da bi se u kasnijim stoljećima preselio na uzvisinu koja je svojim geografskim položajem pružala donekle sigurno utočište njegovim stanarima koji su se mijenjali ovisno o povijesnim (ne)prilikama. Sustav rimskih fontana i danas pruža lijepu sliku kao i ostaci graskih vrata, srednjevjekovnih kula, fontana, crkava, ostale povijesne arhitekture...Na sjevernom dijelu Bribirske glavice smjestila se crkva sa visokim zvonikom. Na Bribirskoj glavici nalaze se i ostaci brojnih grobova, a u Marunovoj kući izloženi su vrijedni ovdje otkopani artefakti koji svjedoče o bujnom životu nekadašnjih stanara među kojima su bili i slavni Šubići za čije je vladavine ovo pod-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ručje doživjelo procvat. Prof. Menđušić podsjetio nas je na značaj fra Luje Maruna koji je daleke 1910. zakopao prvu lopatu nakon čega su uslijedile brojne istraživačke arheološke etape. Unatoč naporima arheologa Bribirska glavica koju neki popularno nazivaju Hrvatskom Trojom ili Hrvatskom Mikenom do danas nije u cijelosti istražena niti je u javnosti dobila status kakav ona po svemu zaslužuje. Put smo nastavili prema našem konačnom odredištuzajednici Cenacolo čiji stanari-štićenici upravo na blagdan Bogojavljanja priređuju spektakularni prikaz Živih jaslica. Nismo ni izišli iz autobusa, a kiša je prestala pa smo narednih sat-dva uistinu uživali u gostoprimstvu privremenih stanara ove kuće koji su nas najprije orkijepili toplim čajem i keksima, a potom se brzinski presvukli kako bi smo svi zajedno uživali u oživljenim davnim vremenima kada su trojica mudraca krenula na daleki put tražeći Isusa, odnosno iščekujući njegovo slavno rođenje. U Živim jaslicama tako je uprizoren nekadašnji život, a to znači da su i naša gradska djeca mogla vidjeti domaće životinje koje, inače žive na imanjima Cenacola, potom staje za stoku, jednostavne nastambe, gotovo zaboravljene uporabne predmete... Velikim vatrometom označen je Isusov dolazak na svijet kojeg su tri mudraca, tri kralja, prepoznala po zvijezdi koja im je pokazivala pravi put. Sa velikim padnjevima prepunim mini piceta naši su nas susretljivi domaćini ponovo gostili zahvaljujući nam na dolasku čime smo uveliča-

li i njihovu predstavu za koju su se dugo pripremali i izveli je majstorski, onako od srca kako se to i očekuje od mladih koji su u svojim najtežim životnim trenucima odlučili potražiti i pronaći Boga. Upravo je vjera ta koja im spašava živote. Vjera je njihova jedina terapija kojom iz sebe istjeruju zlo- ovisnost kojoj su se odali iz najrazličitijih razloga. Razorili su svoje živote, ali i živote svojih obitelji, zajednice. Sada su, srećom na pravom putu i tome se iskreno vesele u što smo se i sami uvjerili. Dok nas je nutkao da posegnemo za još kojim komadom slasnih toplih piceta uspostavili smo dijalog sa susretljivima mladićem. Prijateljice Angelinu i Radu zanimalo je koliko je dugo ovdje, od kuda je došao, kako mu je... Tek nakon 5-6 minuta zanimljivog kazivanja otkrile smo da se radi o mladiću strancu kojeg je životni nepredvidivi put doveo u Hrvatsku, u zajednicu Cenacolo koju je osnovala časna sestra Elvira u talijanskom gradiću Cuneo u Pijamontu, a zajednica se potom širila i tako stigla i u našu zemlju. Mladić je Ukrajinac i u Hrvatskoj je tek godinu dana, a hrvatski priča kao da se ovdje rodio. Na naše pohvale za vrsno poznavanje našeg jezika on će nama da je to dovoljno vremena da se savlada neki strani jezik s čime se ja baš i ne slažem. Priča nam o svakodnevici, ranom ustajanju, molitvama, radu na imanju, druženju, pisanju izvješća na talijanskom jeziku, zahvalnosti na prilici koju su on i ostala sedamnaestorica dobila u zajednici. Pred njima je još dug put do konačnog

izliječenja od ovisnosti koja ih je zarobila i zaprijetila totalnim uništenjem, ali oni su danas na pravom mjestu pa vjerujemo da će se svojim kućama i obiteljima vratiti kao izliječeni ljudi koji u srcima nose novu vrijednost- Isusa. Koliko je u životu ovisnika značajna uloga roditelja i cijele obitelji govorio nam je u autobusu i naš svećenik Puljić koji posebno ističe ulogu roditelja koji, inače, kako to već obično biva, zadnji priznaju i prihvaćaju da im je dijete ovisnik. Na taj način zapravo ne priznaju ni svoju krivicu. Kad roditelj prepozna da se njegovom djetetu dogodilo zlo i potraži pomoć, prilika da se iziđe iz tame u svjetlo je već tu. Obitelj je, najvažnija u životu čovjeka pa tako i u životu osobe koja u jednom dijelu svog mladanačkog života poklekne ne imajući snage da se sama uspravi. Zato je obitelj tu da ga podrži, a važnu ulogu ima i cijela zajednica koja je, inače sklona stigmatiziranju, odbijanju i okretanju leđa takvim osobama. Našim poludnevnim posjetom, eto i nas osamdesetak hodočasnjika iz župe Baldekin i Bilice, pokazali smo im da nisu sami, da smo sa njima na njihovom tegobnom putu izlaska iz tame i da ih u tome svesrdno podržavamo. Što se tiče materijalne pomoći tu nismo baš moćni, ali kupnjom suvenira koje su oni osmislili i izradili vlastitim rukama donekle smo se zahvalili na gostoprimstvu kakvo se, inače rijetko gdje viđa. Neka je Bog sa njima na njihovom tegobnom putu do konačnog svjetla! Jadranka Klisović

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Novogodišnje primanje javnih djelatnika u župi i četvrti Vidici

IZVOR: svetipetar.wordpress.com Draga braćo i sestre, dragi suradnici na Vidicima, Ovim domjenkom želim zahvaliti svima vama suradnicima u našoj župi sv. Petra na sudjelovanju i pomaganju oko mnogih zajedničkih događanja. Kroz proteklu 2015. godinu dogodilo se mnogo toga lijepoga i želimo se na početku ove godine još jednom osvrnuti barem na neke važnije događaje. Mogu slobodno reći da je za mene početak protekle godine bilo zvonjenje crkvenog zvona u ponoć tjedan dana prije Božića 2014. Za mene je taj običaj Proslave u šibenskom kraju bio nešto novo i nisam morao dugo čekati da me počnu zvati susjedi pitajući je li zvono pokvareno pa tako dugo zvoni u sred noći. Ne, zvono nije bilo pokvareno nego se i naša župa priključila slavlju Proslave i najave Božića. Odmah na početku godine smo ustanovili Župno ekonomsko vijeće i Župno pastoralno 50

vijeće u koja su ušli izabrani članovi naše župe. Ovim putem svima Vama, članovima ovih vijeća zahvaljujem na dosadašnjem zajedničkom radu i mnogim ostvarenim planovima. Župno pastoralno vijeće u pravilu predstavlja raznolikost vjernika unutar župne zajednice i mjesto je na kojem se mogu izmjenjivati nove ideje koje će unaprijediti i duhovni i društveni život župe. Već u veljači protekle godine zatekla nas je i prva tužna vijest, a to je smrt prijašnjeg župnika fra Nikole Jurete. On je prvo dvije godine bio kapelan, a potom jedanaest godina od 1995. do 2006. godine župnik ove župe. U njegovo vrijeme je podignuta crkva sv. Petra i bogoslužje se preselilo iz kapele u nju. S jednim autobusom smo se uputili u njegove rodne Vinkovce gdje je bio sprovod. Bog mu dao pokoj duši i neka mu je laka hrvatska zemlja. U korizmi smo po prvi puta organizirali veliki križni put od kapele sv. Mare do crkve sv. Petra. Bila je ovo još jedna od zamisli koje je želio ostvariti još prijašnji župnik fra Niko-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

la, ali evo u naše dane smo uspjeli. Posebno se zahvaljujem policijskim službenicima koji su nam pomogli u ostvarenju ovog događaja. Uskoro nakon toga po ulicama Vidika smo po prvi puta proslavili Tijelovsku procesiju s četiri postaje u dvorištima obitelji Nakić, Badžim, Šupe i Grguričin. Hvala svima na trudu oko ove proslave. Nakon svečanih proslava krizme i prve pričesti u svibnju, došao je na red i zaštitnik naše župe sv. Petar. Drago mi je što smo oko ostvarenja ove proslave imali izvrsnu suradnju s tek novoizabranim Vijećem gradske četvrti Vidici u čije ime je s nama surađivao predsjednik Vijeća g. Marijo Baić. U Vijeće gradske četvrti je izabrano i nekoliko aktivnih članova iz naše župe na čemu im čestitam i želim ih puno uspjeha u radu. Na blagdan sv. Petra smo proslavili svečanu večernju svetu misu i potom slavlje nastavili uz koncert duhovne glazbe naših župnih zborova, a vrhunac je bio nastup klape Mirakul iz Vrpolja. Hvala našim voditeljima zborova gđi. Veroniki Paić i g. Martinu Radoševiću. U kolovoz je bila svetkovina Velike Gospe čije su slavlje u vrpoljskom svetištu uzveličali i naši mladi zborovi. Nakon ljetnog zatišja bez velikih događanja u župi ujesen smo ušli smo u novu pastoralnu godinu koju smo započeli s našim godišnjim pastoralnim planom koji smo predstavili u lijepo tiskanoj knjižici. Započela je i župna kateheza u kojoj smo pokušali naše mlade krizmanike – učenike osmih razreda uključiti u župne aktivnosti tako da ih se veliki broj priklju-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE čio našem župnom Caritasu i zato zahvaljujem gđi. Aniti Vukelić predsjednici Caritasa i svim članovima koji su ih primili i koji su cijelu jesen pripremali se za božićno vrijeme kada nastojimo intenzivnije pomoći najpotrebnijim u našoj župi. Naš župni zbor je ove godine obogaćen novim muškim glasovima koji su se priključili kako bi izvođenje liturgijskih pjesmama bilo zaokruženije i još svečanije. Zahvaljujemo im se na tom trudu i angažmanu. I upravo je za nam ostala proslava Božića i priprema kroz zornice u došašću. Zahvaljujem se svima koji su se žrtvovali i svojim ranijim ustajanjem ujutro, pa čak i pjevanjem i sviranjem uljepšavali naše došašće. Hvala svima koji su sudjelovali oko uređenja crkve za Božić, a posebno novim volonterima koji su se priključili čišćenju crkve. Tu posebno moram zahvaliti sakristanki gđi. Milki Škugor koja je tijekom cijele godine na raspolaganju oko brige za misna slavlja, uređenje oltara i oltarnika kao i oko čistoće u crkvi. Njoj su u tome pomagale i njezine suradnice g. Erminija i g. Biserka. Od srca im hvala na svem trudu u ovoj godini. Zajedništvo Do sada sam govorio o raznim aktivnostima unutar naše župne zajednice sv. Petra na Vidicima. No, svi se ovi događaji ne bi mogli ostvariti bez onih malih i skoro nevidljivih ljudi koji djeluju u našoj gradskoj četvrti Vidici i čine naš život uređenijim, zdravijim i ljepšim. Tu ponajprije mislim na naše čistače ulice, poštare, patronažnu sestru, pa i prodavačice u pekari i trgovinama. Svi

vi sudjelujete u životu naše četvrti na neprimjetan način, ali svojim djelovanjem ostavljate velike posljedice. Vaš jedan zamah metlom ili osmjeh djetetu u trgovini primjer je našim mladim učenicima kako se marljivošću i radom može puno postići i zapravo zajedno sa školom sudjelujete u odgoju djece. Jer djeca upijaju i oponašaju ono što vide, a kada vide vaš dobar primjer i toplu riječ to mijenja i njihov život. Zato vam od srca hvala za svaki pozitivan primjer koji ste dali našim vjernicima. Zahvaljujem se i svim djelatnicima u javnim službama naše župe: predstavniku policije g. Krniću, našim ambulantnim doktoricama Brkić i Zoričić, stomatologinjama gđa. Stošić i gđa. Brajković-Slavica, voditeljici vjeronaučne grupe u vrtiću gđi. Sanji Lelaz, ravnatelju škole g. Relji i ravnatelju Cvjetnog doma g. Niniću. Svi mi zajedno zapravo služimo istim ljudima samo s različitog aspekta svojeg djelovanja. Stoga mi je želja da ovakvi susreti poput božićnog domjenka budu prigoda da se međusobno bolje upoznamo i poboljšamo svoju suradnju.

Crkva je uvijek bila mjesto povezivanja različitih mišljenja i ideja, mjesto pluralizma na dobrobit svakog čovjeka. Stoga želim da i naša župa sv. Petra bude mjesto povezivanja institucija i ljudi u našoj gradskoj četvrti Vidici i da zajedničkim i koordiniranim djelovanjem utječemo na boljitak naših vjernika i svih sugrađana dobre volje. Zato mi je drago što su s nama ovdje i predstavnici političkih stranaka naše četvrti i grada, predstavnici Gradskog vijeća Vidici s g. Baićem i što je s nama gradonačelnik Šibenika g. Burić. Još jednom vam se svima zahvaljujem kao župnik što ste aktivni vjernici i angažirani u javnom životu, a posredno se zahvaljujem i na svemu onomu čime ste pomogli našim vjernicima i sugrađanima u ovoj 2015. godini. Želim Vama svima, vašim obiteljima i suradnicima čestit Božić i blagoslovljenu Novu Godinu. Nakon župnika, prigodnim riječima svim okupljenima obratili su se i g. Marijo Baić, predsjednik Gradske četvrti Vidici i g. Željko Burić, gradonačelnik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE U Šibenskoj katedrali proslavljena svetkovina Bogojavljenja

Sveti dan Božića bio je i ostat će zauvijek dan mira Na svetkovinu Bogojavljenja središnje euharistijsko slavlje u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. “Sveti dan Božića bio je i ostat će zauvijek dan mira: „Slava Bogu na visini a mir ljudima na zemlji dobre volje.” Bog je u Isusu postao čovjek i došao na zemlju s Božjom porukom i Božjim darom mira svim ljudima dobre volje. U Isusu Kristu Bog je svim ljudima ponudio pomirenje i uspostavu sklada čovjeka s Bogom, koji je s grijehom narušen. Taj dar mira na zemlji prvi su prihvatili i primili ga u svoj život i u život svoje obitelji, Marija i Josip. Cijeli život svete Obitelji bio je ispunjen Božjim mirom, koji je iz njih zračio i širio se na ljude s kojima su živjeli i dijelili svoj život i sve životne okolnosti. Sav njihov život uvijek je i u svemu bio u najdubljem skladu s Bogom, 52

s njegovom Riječju, s njegovom ljubavlju, sa njegovom svetom voljom” kazao je u homilji šibenski biskup Ante Ivas. Ukazao je kako su i Betlehemski pastiri su čuli istu poruku mira i „obradovali se radošću veoma velikom”. “Oni koji su u ljudskim očima bili nevažni i na ljudskoj skali vrijednosti pri samom dnu, na samu vijest da se Isus rodio, povjerovali su da su oni u Božjim očima važni. Da su vrijedni Božje ljubavi koja se eto, spustila do njih, do njihove štale, staje, slame i blaga... A još više, povjerovali su, da je Bog pokucao na vrata njihova srca. Zato su potrčali, vidjeli i poklonili mu se. Po prvi put u životu iskusili su da Bog do njih drži, da su oni miljenici njegovi. Da im se on objavio. U tome su prepoznali sami sebe i svoje ljudsko dostojanstvo. I napu-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

nili se radošću i mirom o kojemu više nisu mogli šutjeti. „Svima pripovijedahu što im se dogodilo.” Taj doživljaj radosti i mira betlehemskih pastira oživi svake godine u ove Božićne dane kao Božićna radost i pjesma i razliježe se zemljom kao trajna Božja želja i poruka i dar mira. Najveći Božji dar svim ljudima dobre volje”. Vjerujem da smo se i svi mi ove godine prepoznali u Mariji i Josipu u pastirima Betlehemskim. Da smo čuli i primili tu poruku i dar Betlehemskog mira. I zbog toga se radovali, kazao je biskup koji je naglasio kako i danas ima ljudi koji nisu „dobre volje” niti su spremni čuti pa ni prihvatiti tu pravu Božićnu poruku i Božji dar mira “Zapravo, u svakom se čovjeku dogode mučna vremena pomanjkanja ili čak odsutnosti „dobre volje”. Na žalost ima ljudi koji nemaju

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE dobre volje čak ni prihvatiti povijesnu istinu Isusova rođenja i života na ovoj našoj zemlji. A još manje, nemaju „dobre volje” prihvatiti činjenicu Božjega utjelovljenja i učovječenja, i rodenja, nauka i djela njegova među nama. Napose njegovo uskrsnuće. Eto, pred tu nas istinu i iskustvo i činjenicu danas stavlja ovaj blagdan Bogojavljenja”. “Tri mudra čovjeka sa istoka vidješe gdje izlazi zvijezda nekog njima do tad nepoznatog kralja. Nošeni neodoljivom željom i dobrom voljom da ga nadu, dadoše se na dalek put slijedeći svjetlo kraljevske zvijezde. Tražeći tako, dolaze u grad Jeruzalem. Raspituju se ulicama: „Gdje je taj novorodeni kralj, dođosmo mu se pokloniti?” I tada se dogodi nešto strašno. Evandelista Marko piše u svom Evandelju: „Kad to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime.” Isus je donio mir ljudima i svijetu, ali je mnoge uznemirio. One koji nisu imali „dobre volje” da prihvate njegovu Riječ i njegov mir. Koji nisu imali volje uskladiti svom život s Božjim životom.” Bog stalno dolazi i donosi mir u ljudima i među ljudima, naglasio je biskup. Dolazi uspostaviti poremećeni sklad čovjeka s Bogom, sklad medu ljudima i narodima. Zbog toga se odriče veličine i moći, bogatstva i gospodstva. Postaje malo, neznatno, siromašno dijete... Rodio se u štali na poljanama, tiho, u noći i nemoći ljudskoj. Svakome na dohvat srca i mudrosti. A na samu vijest da se rodio

Bog na zemlji: „uznemiri se Herod i sav Jeruzalem s njime”. Užasnula ga je ta vijest. Ta on se umislio bogom... I umjesto da se pridruži mudracima, i pastirima, životu, Bogu koji se stavlja na raspolaganje, on se okreće užasu nasilja, ubojstva nevine dječice... Herod iz svoga nemira ulazi u strahotu I mnogi tako nakon Heroda. Mudraci su ustrajali ići za svjetlošću zvijezde, ponizno, s dobrom voljom da ga nađu. Bog takve nagrađuje „radošću veoma velikom”. Daje im milost i dar vjere, najveće moguće životno svjetlo. Daje im da „ugledaju dijete s Marijom majkom

njegovom.” Daje im snage da „padnu ničice i da mu se poklone i da mu prinesu darove, zlato, tamjan i smirnu!” U tom susretu i poklonu najveći je mir i uzdignuće čovjeka. Jedino Bog može sve naše „jeruzalemske nemire” i uznemirenosti nadvladati „betlehemskim mirom”. I daje nam snag se ne da vraćamo Herodu i njegovim uznemirenostima. I pokazuje nam uvijek novi, Božji Put, Istinu i Život, sigurni Put u našu zemlju, zaključio je homiliju biskup Ante Ivas.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE BOG SE ČOVIKON UČINI

Koncert božićnih skladbi „Bog se čovikon učini“ održan je na svetkovinu Bogojavljenja 6. siječnja u katedrali svetog Jakova. Na koncertu su nastupili zborovi župa: Knin, Dubrava, Tisno, Katedrala, Primošten, Ljubitovica, te Vis Audentes i Agnus Dei iz župe Vidici. Koncertom je završila manifestacija „Otvorite vrata Božiću 2015.“ Na koncertu su izvođeni Božićni tradicionalni napjevi, a jednako tako i skladbe novijeg

datuma. Desetu godinu za redom u katedralnoj župi sv. Jakova priređen je program kojemu je nakana bila upotpuniti ozračje svečanog iščekivanja, kako mnogi kažu, najradosnijeg blagdana u godini, ali još više ukazati na značenje Božića u srcima svih naših vjernika, kazala je voditeljica Mješovitog zbora katedrale sv. Jakova, prof. Jelena Mikulandra. Istaknula je kako ove godine na programu je bilo za svakoga ponešto. Izdvojila je

dolazak Betlehemskog svijetla i nastup preko tristo djece tom prigodom. Bogu hvala za još jedan Božić, poručio je u prigodnom obraćanju šibenski biskup Ante Ivas. Naglasio je kako je Božić najljepše raspjevao dušu Hrvatskog naroda. Nazočnim vjernicima i pjevačima rastumačio je ovogodišnje katedrale jaslice koje predstavljaju Hrvatski božić. U njima se nalazi Gospin pralik iz Biskupije, Višeslavova krstionica, Bašćanska ploča, te bl. Alojzije Stepinac. Drago mi je što smo doživjeli radost Božića i što je naša katedrala otvorila vrata od Božića i simbolično ugostila cijelu Biskupiju, kazao je biskup koji je na poseban način pozdravio pjevače i Ljubitovice koji su svojom izvedbom ostavili poseban dojam na publiku.

BLAGOSLOV UČENIKA, DJELATNIKA I PROSTORA KATOLIČKE OSNOVNE ŠKOLE

IZVOR: os-katolicka-si.skole.hr Prvog dana drugog obrazovnog razdoblja okupili smo se u holu naše škole kako bi kao školska zajednica primili blagoslov učenika, djelatnika i prostora škole. Službu riječi je predvodio don Roko Glasnović, biskupijski povjerenik za pastoral obitelji. Na početku slavlja don Roko je podsjetio okupljene zašto nam treba blagoslov i koliko nam je potrebna Božja ljubav u obavljanju svakodnevnih zadataka, učenju i odnosu prema bližnjem. Don Roko je iskoristio geslo škole „ Zaveslaj na pučinu “ i pozvao učenike „ da uzmu u ruke jedno veslo, a učitelji i ostali djelatnici drugo veslo i na taj način uspješno, uz Božji blagoslov zaveslamo u novu građansku godinu i kroz drugo obrazovno razdoblje.“ 54

Iako je božićno vrijeme iza nas obred blagoslova smo završili pjesmom „ Radujte se narodi “ i u tom duhu učenici i djelatnici su krenuli u nove radne pobjede. Po završetku obreda don Roko je obišao svaku učionicu i radnu prostoriju i u nju unio miris tamjana, te blagoslovio novoizrađeni lift za učenike s invaliditetom. Antonija Mamužić, učiteljica

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: sibenskefranjevke.hr Šezdesetak djevojaka sedmih i osmih razreda osnovne škole te srednje škole iz cijele Šibenske biskupije sudjelovalo je na duhovnoj obnovi u subotu 23. siječnja u kući Matici u Šibeniku. Susret je, vođen zajedničkim tematskim usmjerenjem cijele Crkve nadahnute Božjim milosrđem, bio naslovljen „Milosrđe mi je milo… (Mt 9,13)” te je započeo u 10,00 sati molitvom krunice Božjem milosrđu u samostanskoj kapeli. Nakon molitve, a prije početka druženja djevojke su izvukle ime jedne od sudionica, koju su pratile molitvom i uključile u nakane tijekom dana, ne otkrivajući njezino ime do samog kraja susreta. Međusobno predstavljanje uključilo je i igru u kojoj su s obzirom na boju koju etiketa djevojke nosi oblikovale odnos i pozdrav prema istoj. Vrlo su brzo povučene paralele s karakteristikama ljudskih donosa u društvu koje često nemilorsdno isključuje i marginalizira ili je blagonaklono temeljem sasvim površnih kvaliteta ljudi. Uvod u temu milosrđa zahtijevao je kratki osvrt na izvanredni jubilej otvoren u Crkvi te na milosti koje svakom vjerniku on nosi. Sestre su progovorile o milosrđu, ne samo kao o Božjoj dobroti proizišloj iz Njegovog osjećaja za čovjeka, nego kao i o Njegovoj intencionalnoj dobroti prema čovjeku, u kojoj uvijek vjeran ostaje. Stoga, čovjekovo milosrđe nahranjeno na izvoru Božjeg milosrđa nije puko suosjećanje, praštanje ili samilost, nego intencionalna dobrota

SUSRET DJEVOJAKA ŠIBENSKE BISKUPIJE

Milosrđe mi je milo proizišla iz nutarnjeg zahtjeva vjernosti. Starozavjetno Božje milosrđe očitovano u pomoći bijednima, izvođenju iz ropstva i pobjedi nad ljudskom nemoći, vrhunac doseže u milosrđu Isusa Krista, koji jest samo milosrđe. Milosrđe kakvo je Isus objavio ljudima postaje njegov zahtjev življenja ljudi: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan” (Lk 6,36).Načini kojima Gospodin svojim milosrđem zahvaća u ljudske živote, prikazani su kroz različite životne priče ljudi, poznatih ili anonimnih. U nekima od ekraniziranih priča prepoznat je jasni zahvat Božje milosrdne intervencije, dok je u nekima Bog ostao anoniman, neprepoznat, čak nazvan pukom srećom. Oni otvoreni Božjem djelovanju prepoznaju kako im je Bog milostivo sačuvao život, drugima pak, kojima je još neotkriveno Božje milosrđe slične čudesne stvari i pojave nazivaju srećom. U ovom je dijelu susreta uočeno kako je djevojkama, lakše prepoznati Božji intervent u nečijoj životnoj tragediji ili križu nego li u običnim, svakodnevnim i nespektakularnim stvarima. Razmišljanje nad biblijskim slikama u kojima Isus čini ču-

desne stvari ljudima, iznjedrilo je zaključke kako su Njegovi učenici, jednako kao i vjernici danas, skloni u Isusovim djelima gledati samo čudesnost i spektakularnost događaja, ne videći Isusovu najvažniju poruku kako sav spektakl i čuda postaju moguća i obična ukoliko mu se čojvek potpuno povjeri i preda. Ukoliko čovjek posjeduje milosrđe i iz njega djeluje, postaje bogolik, a ukoliko ga nema ne sliči više ni na čovjeka. Aktualizirajući taj Isusov zahtjev milosrđa, djevojke su osmišljavajući kraj predloženim pričama, izrađivale dom dotičnih likova kojeg su kasnije ugradile u „Grad milosrđa”. Nakon prilike za ispovijed i očitovanja imena djevojke za koju su molile, sudionice su se zaputile u katedralu sv. Jakova kako bi prošle kroz Sveta vrata milosrđa za Šibensku biskupiju i dobile potpuni oprost. Nakon cjelodnevnog razmišljanja o Božjem milosrđu i govora o životu u Njemu, susrele su se s Njim skrivenim u otajstvu presvete Euharistije. Zajedničko slavlje označilo je i rastanak, uz planove za neki novi, što skoriji ponovni susret.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE U šibenskoj gradskoj župi Varoš u četvrtak 14. siječnja prema starom katoličkom kalendaru proslavljen je blagdan Imena Isusova. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi Gospe van grada predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. „Zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki jezik neka prizna: Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca.”, citirao je biskup Ante Ivas u uvodnom djelu homilije svetog Pavla. Naglasio je kako se Pavao obratio povjerovao i progledao. Dao se poučiti i krstiti. I onda je krenuo na cijelo životno putovanje, sve do mučeničke smrti u Rimu. Od progonitelja Pavao je postao najgorljiviji apostol, propovjednik i raznositelj Imena Isus medu ljude i narode. Propovijedao je, poučavao, pisao i slao poslanice. Svjedočio je da je u imenu Isus na zemlji zasjalo istinito i neugasivo Božje svjetlo, koje rasvjetljuje sve ljude i narode. Da bi u tom Imenu mogli vidjeti i upoznati, i prepoznati da smo svi djeca Božja. Da smo svi u tom Imenu, krštenjem postali prava braća i sestre. Da smo svi u lmenu Isus pozvani živjeti „po Božju”, tj. po Božjem zakonu. Zakonu koji je iznad svih ljudskih zakona. U imenu IsusBog nam je pokazao ljubav do kraja, kazao je biskup Ivas. Ukazao je kako je čudno i strašno da taj zakon ljubavi, pa ni ta riječ ljubav nema više mjesta ni u zakonima čak i u obiteljskim zakonima, ni u ustavima država Ujedinjene Europe, tzv. zapadnog svijeta, koji se vjekovima zvao 56

Biskup Ivas predvodio misno slavlje za blagdan Imena

Svijetom se širi sve veće i mučnije ropstvo naročito ono duševno

kršćanski. Mnogima smeta križ, jer je to najveći Isusov znak ljubavi Božje i neprestani Božji poziv na ljubav. Ljubav se naprotiv obezvrjeduje na sve moguće načine. Svodi se tek na osjećaj, suosjećanje, na solidarnost, humanizam, na tjelesnost, seksualnost. Zato se ljubav tako lako „prodaje i kupuje i troši i zloupotrebljava”. U mnogim parlamentima svijeta izglasavaju se i „legaliziraju” zakoni po kojima se mogu ubiti začeta, živa i nerođena djece. Ili zakoni ubojstva starih i nemoćnih tzv. eutanazija. Niječe im se pravo na život koji je najveći dar Božje ljubavi. Obezvrjeđuje se i izruguje, nesebična i trajna bračna i obiteljska vjernost, majčinska i očinska ljubav. A obitelj je najsvetija slika Božje ljubavi na zemlji i izvor života. Gospodari i vladari tzv. „novoga poretka” pišu takve zakone, paragrafe i propisuju sankcije za neposlušne. Tobo-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

že sve u ime novih „sloboda i ljudskih prava”. A uz to sve više gomilaju zastrašujuća oružja svake vrste. Drže sastanke o miru, slobodi i blagostanju. Nažalost, sve veći broj ljudi i naroda žive sa sve većim okusom razočaranja, gorčine i nemira. Svijetom se širi sve veće i mučnije ropstvo, naročito ono duševno. Sve je više straha i nesreća, koje zahvaćaju i naše vrijeme, poručio je biskup Ivas. Ovih Božićnih dana smo zahvalno pjevali: „Isus mu ime Otac da, da nas otkupi posla ga”! Ali smo potom i obećali: „Isuse, mileni, Bože moj, srce ti dajem da sam tvoj!” Ne bi smjeli zaboraviti to obećanje. Isus je na križu širom otvorio vrata svoga milosrdnoga srca. S tih otvorenih vrata ove godine, koja je u cijeloj Crkvi proglašena kao „Godina milosrđa”, Isusova nas milosrdna ljubav poziva: „Uđite, načinila sam vama put...” mi smo, kao

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

mena Isusova

ropstvo,

PROSLAVA IMENA ISUSOVA U ČVRLJEVU IZVOR: franjevci-split.hr

i sve biskupije, mjesne Crkve diljem svijeta, na poziv svetoga Oca Pape Franje svečano otvorili „Godinu milosrđa”, otvarajući „sveta vrata” naše Katedrale. Učinili smo to zato da nas ona podsjećaju na otvorena Vrata Božjega milosrđa, kroz koja nas Bog ove godine na poseban poziva, ne samo proći, nego iskreno i duboko ući, uroniti u Božje milosrdno srce. Pa da Milosrdni Otac, po Imenu i Srcu Isusovu, oprosti naše grijehe, ispravi naša lutanja i zablude, otvori naše duhovne oči.., kao sv. Pavlu... Da naše srce učini po Srcu svome, kako molimo u Zlatnoj krunici: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome” Da mi kršćani u našem narodu i gradu budemo svjedoci, nositelji i darovatelji Božjega milosrda, u Imenu Isusovu, zaključio je biskup Ante Ivas.

U nedjelju, 17. siječnja 2016., u župi Čvrljevo proslavljeno je Ime Isusovo kojem je posvećena i župna crkva. Svečanu sv. misu predslavio je magistar bogoslova u Splitu na Trsteniku i profesor na KBF-u fra Ivica Jurić. U koncelebraciji je bio župnik fra Ante Jurić Talaja. Svetkovina Imena Isusova u Čvrljevu je na prvu nedjelju poslije 14. siječnja, datuma na koji je ova svetkovina padala prije reforme liturgijskog kalendara. Misno slavlje započelo je u 11 sati procesijom oko župne crkve, a pjevanje na misi animirali su bogoslovi pod vodstvom fra Frane Bosnića. Fra Ivica je u propovijedi naglasio da se Marija zauzima za nas kao što se zauzela za mladence u Kani Galilejskoj kada su se našli pred velikim problemom.„Marija nam je iz evanđelja pružila primjer. Nije bilo potrebno da netko od obitelji ili rodbine zamoli pomoć od Marije – ona je sama vidjela i zauzela se za mladence. Čak je i mimo plana nagovorila svoga Sina da nešto učini“, kazao je fra Ivica. Ispričao je također Ezopovu basnu o mravima i cvrčku koji predstavljaju ljude radoholičare, kapitaliste, odnosno ljude dokone umjetnike, filozofe. Premda se nameće prvi tip ljudi kao pozitivan, fra Ivica je naglasio da „trebamo, s jedne strane puno raditi ali i nikada ne zaboraviti da nije sve u radu i da smo svi mi dar: mi drugima i drugi nama. Mi ne živimo samo da bismo radili, nego radimo da bismo živjeli.“ Pred kraj mise župnik fra Ante čestitao je svima okupljenima svetkovinu Imena Isusova i zahvalio propovjedniku fra Ivici na poticajnim riječima. Slavlje se potom nastavilo za bratskim stolom u župnoj kući uz radosnu pjesmu gdje je bogoslove i okolne župnike srdačno primio župnik fra Ante koji ovoj župi vjerno služi već 13 godina. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE MISA ZA POGINULE BRANITELJE U ŠKOLSKOJ KAPELI SV. MIHOVILA

Zahvalnost za darovanu slobodu IZVOR: os-katolicka-si.skole.hr Zahvalnost za darovanu slobodu poginulim braniteljima 113. brigade u našoj školskoj kapeli sv. Mihovila izražavamo svakog zadnjeg petka u mjesecu sv. Misom i molitvom. Želja je to o. biskupa Ante Ivasa koju nam je ostavio u trajno nasljedstvo od osnutka naše škole. Ponekad nam se pri-

druži poneki roditelj učenika, ponekad poneki član obitelji branitelja... Ali svima nama je zadnji petak u mjesecu važan. Ovog petka, 29. siječnja pridružili su nam se župljani katedralne župe sv Jakova iz Šibenika. Župnik don Krešimir Mateša predslavio je sv. Misu, pridružilo se i nekoliko odraslih vjernika, a pjevanje je animirao dječji katedralni zbor pod ravnanjem voditeljice Je-

lene Mikulandre. Župnik je posebno približio djeci odlomak Poslanice sv. Pavla u kojem sv. Pavao govori kako nitko ne živi samo sebi. Povezao je to sa žrtvom kojom su branitelji položili svoje živote za slobodu Domovine i svih nas. Nakon sv. Mise gosti su obišli prostore škole i ostali u kraćem druženju s nama. s. Mandica Starčević

Molitveni završetak Godine redovnika IZVOR: svetipetar.wordpress.com U susjednoj župi sv. Nikole biskupa u Mandalini, u nedjelju 31. siječnja 2016., održan je završni molitveni susret Šibenske biskupije u Godini redovnika. Pedesetak redovnika i redovnica dočekao je p. Paul Karim redovnik spiritanac, a molitvu je predvodio šibenski biskup mons. Ante Ivas. Na molitvi su sudjelovali i naši vjernici iz župe sv. Petra u Šibeniku. Svim redovnicima i redovnicama čestitamo na njihovom životnom odabiru i molimo Božji blagoslov u njihovom radu! 58

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: os-katolicka-si.skole.hr Katolička osnovna škola u Šibeniku obilježavanju 950. godišnjice od prvog spomena grada Šibenika pridružila se izložbom “S poštom kroz povijest Šibenika” koja je otvorena 5. veljače 2016. Izložene eksponate je cijeloživotnim marom prikupio i pripremio Frane Antulov Fantulin. Izložena su pisma s prvim pečatima poštanskog ureda Šibenik, fotografije željezničke pošte, prikaz poštanke kočije, formati pisama koji prate razvoj pošte, knjige s poštanskim odredbama, fotografije i obilježja poštara nekada i danas, te prvi telefonski aparati u Šibeniku. Ravnateljica Katoličke osnovne škole s. Mandica Starčević, prigodom otvaranja izložbe naglasila kako je ova izložba prilika promatrati na jednom mjestu nastanak, opstanak i razvoj poštanske priče u Šibeniku i okolici. Zahvalila je Filatelističkom društvu i Muzeju grada Šibenika na svesrdnoj pomoći u postavljanju izložbe, a nadasve autoru i njegovoj obitelji. U kratkom dijalogu s učenicima šibenski biskup Ante Ivas ukazao je na etimologiju pojmova pošta i telefon te na povijesne činjenice o nastanku Šibenika. Pozvao je učenike da svojim načinom života budu najljepša čestitka gradu za ovu važnu obljetnicu. Ujedno je Školi darovao nekoliko važnih dopisnica: dopisnicu s likom sv. Nikole Tavelića poslanu iz Vatikana

Katolička osnovna škola obilježava 950. obljetnicu Šibenika

S poštom kroz povijest Šibenika

na datum njegova proglašenja svetim, kao i dopisnicu koju su na dan Prve proslave sv. NikoleTavelića u Šibeniku potpisali tada svi nazočni biskupi, dopisnicu o 30. obljetnici proglašenja sv. Nikole te o 700. obljetnici Šibenske biskupije. Izložbu je otvorio dr. sc. Ivica Poljičak, predsjednik Gradskog vijeća grada Šibenika i koordinator proslave, zahvalivši o. biskupu na novim informacijama o sv. NIkoli Taveliću. Istaknuo je kako

vidimo koliko je bogata naša povijest u koju su često bezimeni ljudi utkali svoje darove i život. Potaknuo je učenike da budu srce Grada danas i u budućnosti. Na otvorenju su uz učenike i djelatnike škole nazočili i Nikica Penđer dogradonačelnik grada Šibenika, Diana Dulibić tajnica grada Šibenika, don Krešimir Mateša katedralni župnik, Denis Fantulin sin autora izložbe i djelatnici Muzeja grada Šibenika.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŽUPA BALDEKIN HODOČASTILA U DUBROVNIK

ŠIBENČANI NA SLAVLJU SVETOG VLAHE

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZVOR: srce-isusovo.hr Dok je grad još spavao dubokim snom, više od stotinu hodočasnika sa Baldekina, te iz Mandaline i Zablaća, krenuli su put Dubrovnika prema kojemu su te srijede, 3. Dubrovnik je slavio svog nebeskog zaštitnika svetog Vlaha, mučenika koji je živio na početku četvrtog stoljeća i zadužio nas svojim primjerom vjerničkog života i odanosti svojoj vjeri. Za svoju je vjeru položio život, a njegova odrubljena glava kasnije je, 1020.g., kao relikvija, donešena u Dubrovnik koji je i ove godine veličanstveno obilježio 1700. obljetnicu mučeničke smrti svog Parca, te još jedan značajan datum iz povijesti ovog grada nekada-Grada Republike. Riječ je o 600toj obljetnici dubrovačkog zakona po kojemu je prestala trgovina robljem. Ako se zna da je jedna Englesa koja se hvali demokracijom, trgovinu robljem zabranila 391. godinu nakon Dubrovnika, a Amerika čak 450 godina kasnije, onda je razvidno koliko je bivša Dubrovačka Republika prednjačila u mnogim civilizacijskim dosezima. Vožnja prema Dubrovniku, tom srednjevjerovnom biseru, danas jednom od najpoznatijih turističkih odredišta u svijetu, bila je prilika da se podrobnije upoznamo sa prošlošću ovog grada, posebice njegova Parca kojem se svake godine, dan nakon Svjećnice (Kandelore), pokloni više tisuća vjernika i pučana. Don Tomislav Puljić ponovo se pokazao izvrsnim poznavateljem povijesnih (ne)prilika u to davno doba, ali i ovih aktualnijih koji su grad-biser

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE u čijoj kamenoj ljepoti uživaju milijuni turista iz cijeloga svijeta, učinili da grad postaje sve pustiji. Nekadašnje kamene palače danas zjape (polu) prazne, a njihovi se vlasnici u njima pojave tek tjedan dana u godini. Osim „sata povijesti“ u autobusu se i molilo, ali i pjevalo na što nas je posebno nadahnuo mandalinsko-zablački župnik Karim Paul. U Hrvatsku je iz dalekog Siera Leone došao prije nekih sedam godina, a hrvatski danas govori kao da se ovdje rodio. Nema te dalmatinske pisme koju ne zna otpjevati u cijelosti u čemu mu nitko od nas nije mogao parirati. Pjevale su se i duhovnne pjesme, kako i doliči jednom hodočasničkom putu. Brzo smo se našli ispred zidina koje dominiraju starim gradom i kroz vrata od Pila prošetali jednom od najpoznatijih ulica na svijetu-Stradunom pa sve do katedrale ispred koje se održavala svečana misa koju je uz koncelebraciju stotinjak svećenika predvodio Vinko kardinal Puljić. Svečanom misnom slavlju nazočila je i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, a domaćin fešte mons. Mate Uzinić pozdravio je brojne goste iz zemlje i svijeta, predstavnike drugih vjerskih zajednica, brojne skupine vjernika iz cijele zemlje, te iz Gradišća, BH... Spominjući se važnog datuma iz daleke prošlosti ovog grada i ukidanja trgovine robljem, kardinal Puljić upozorio je na opasnosti modernih oblika ropstva u današnjem svijetu. Ujedno je upozorio i na opasnosti koje prijete od ravnodušnosti koju iskazujemo u izgradnji mira. Zloupo-

rabe Boga i svetaca u ostvarenju pojedinih ciljeva nazvao je- blastfemijom. Tu su, dodao je, i opasnosti koje prijete od ovisnosti o alkoholu, drogi, kocki i modernim tehnologijama što sve doprinosi širenju kriminala, nasilništva, pljački, a posljedično sve te opasnosti nagrizaju društvo u cjelini. -Djecu učimo uživanju, a ne življenju- zavapio je kardinal. Nakon svečane koncelebracije na oltar su se prinosili darovi nakon čega je središtem grada krenula veličanstvena povorka u kojoj su se nosile moći svetog Vlaha-dragocjena relikvija svečeve glave. Impresivnu procesiju uveličale su svojim nastupom brojne udruge među kojima je bila i daleko poznata Šibenska straža, a svoj doprinos fešti dale su i žene iz šibenske udruge Šuštine, Vodički čuvari Kristova groba, poznati Trombonijeri te brojne druge atraktivne skupine iz Gradišća, Sa Ilidže, iz Janjeva, Trebinja... Šibenski vjernici nosili su u procesiji zastavu s likom svog nebeskog zaštitnika-svetog Mihovila. Upoređujući šibensku sa ovom dubrovačkom procesijom svoju svojoj smo dali ocjenu više i to zbog čitanja svetih stihova i duhovne glazbe koja ju prati. Našeg svećenika Pola, kako ga nazivaju Mandalinjani, svuda su pratile bljeskalice fotoaparata i kamere. Kako i ne bi kada je na glavi ponosno nosio staru šibensku narodnu kapu koja mu je baš nekako dobro „sjela“. Kad je već tako on je u poklonjenoj mu pažnji uistinu uživao darujući sve prekrasnim iskrenim osmjehom. A tek kad pusti glasa svi se oko njega sjate i slušaju s pažnjom kako

pjeva „Krist na žalu“ ili „ Oj šibenska pismo mila, sve si bila i sve jesi...“ Ja sam Dalmatinac i Šibenčanin, pojašnjavao je nazočnima ne zaboravljajući dodati da je nekoliko godina prije bio i ponosni Šokac. Kiša koja je počela padati pred sami kraj procesije mnoge je natjerala na vrata od Pila, a neke bome i na kamene bedeme sa kojih se pruža veličanstveni pogled na obližnje otoke. „Šibenčani u osvajanju dubrovačkih zidina“-glasno smo prokomentirali penjanje desetak žena sa Baldekina koje su nas ugledale i sa te visine, iz „ptičje perspektive“ i zamolile za fotku svog pentrajućeg „pothvata“. Vraćajući se kući svratili smo u Neum, najprije na okrijepu, a potom smo nakratko posjetili tamošnju crkvu u kojoj nam je svećenik govorio o prošlosti ovog kraja, ali i o novim prilikama u kojima je sagrađena i ova velebna crkva, uglavnom zahvaljujući donacijama. Molitva Krunice, pjesma i eto kraja još jednog ugodnog hodočasničkog puta na kojem smo slavili mučenika Vlaha. Do nekog novog susreta lijepi pozdrav.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE STEPINČEVO U ŽUPI SRIMA

I Stepinca su kao i Krista osudili ‘u ime naroda’ Stepinčevo u Šibenskoj biskupiji proslavljeno je u utorak 9. veljače, u župi Blaženog Alojzija Stepinca - Srima. Svečano misno slavlje predvodio je šibenski biskup Ante Ivas, uz kojeg su koncelebrirali između ostalih župnik domaćin don Anto Pavlović i generalni vikar šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić. Na misnom slavlju sudjelovao je i velik broj hodočasnika i štovatelja blaženog Alojzija Stepinca. - Danas se spominjemo i slavimo čovjeka, svećenika, biskupa, vjernog Kristova apostola našega blaženika i sveca Alojzija Viktora Stepinca. On je na herojski, mučenički i na svjedočki način cijeloga svoga života učio i slijedio, i naviještao, riječju i djelom, Božju logiku života: evanđeosku logiku pšenično62

ga zrna, koje tek onda kad u zemlji umre, kad se sasvim daruje ljubavlju i milosrđem drugima, donosi nove obilate plodove, novi život. Ta Kristova škola nije nikome pa tako ni našem blaženiku bila laka. Ali On je vrlo rano počeo učiti i učio je i vježbao cijeloga života tu temeljnu lekciju Isusove škole koja glasi : „Tko me želi slijediti (i učiti od mene) neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzima križ svoj i neka ide za mnom!” Njegovo djetinjstvo i mladost a potom cijeli njegov život, sve do smrti, bilo je obilježeno željom da uči i vrši taj Kristov zadatak zadan svim njegovim učenicima „Neka bude onako, kako Bog to hoće” stoje na početku, a „Fiat voluntas tua, budi volja tvoja”, stoji na kraju njegova zemaljskog života - poručio je

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

biskup Ivas. U nastavku homilije prikazao je život blaženog Alojzija. Znamo da nije lako u danima i godinama mladenačkoga zrenja i životnog opredjeljenja prepoznati ni slijediti volju Božju. Ali je Alojzije imao sreću koju danas mnogi mladi više nemaju. Imao je veliku podršku svojih roditelja. Alojzije je rado sudjelovao u životu svoje župne zajednice, u slavljima, molitvama i hodočašćima. Zahvaljujući upravo tom obiteljskom i župnom kršćanskom odgoju u vjeri i molitvi, nakon mnogih traženja pa i lutanja, od škole, vojske, ratišta, zarobljeništva, povratka kući, razmišljanja o vlastitoj obitelji, mladi je Alojzije, nakon dugog razmišljanja i molitve, konačno jasno otkrio da je Božja volja da on bude njegov sveće-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE nik. Tu svoju odluku pripisao je majčinoj molitvi, koja mu nikada nije rekla da ona moli baš na tu nakanu, nego tek nakon svećeničkog ređenja. „Velika je moć majčine molitve i blagoslova”, rekao je kasnije Alojzije u jednom nagovoru kršćanskim majkama. To je njegova trajna poruka svim kršćanskim majkama i očevima, da molitvom odgajaju i prate svoju djecu - naglasio je biskup Ante Ivas. Ukazao je i na prve biskupske godine Alojzija Stepinca. Stepinac je tada pomagao siromašne obitelji. - Obilazio je zapuštena radnička predgrađa i bio neposredni očevidac bijede, profiterstva, nemorala i svakakvih nevolja. Karitas zagrebačke nadbiskupije koga je osnovao još 1931. godine zdušno je poticao da širi duh djelotvorne ljubavi prema bližnjemu. Osnivao je pučke kuhinje i molio župnike da po župama provedu sabirne akcije prikupljanja hrane za potrebite - . Ljubav prema bližnjemu i milosrđe, osobito prema stradalnicima Drugog svjetskog rata, jedna je od najprepoznatljivijih značajki njegove biskupske službe. Njegovim zauzimanjem pružana je pomoć tisućama Židova, Srba, Slovenaca, Poljaka i Roma, za što postoji mnoštvo pisanih dokumenata, priznanja i zahvala, kazao je biskup Ivas govoreći o djelovanju blaženog Alojzija u Drugom svjetkom ratu. O poratnim godinama biskup Ivas je kazao kao vrhunac krvavog komunističkog progona i zatiranja svega hrvatskog i katoličkog u hrvatskom narodu bio je „montirani komunistički proces nadbiskupu

Stepincu, 18. rujna 1946. godine, kojega je sav slobodni svijet tada nazvao „sramotnim”, a papa Pio XII. „prežalosnim procesom!” - Kardinal je osuđen „na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, u zatvoru u Lepoglavi”. Stepinac je tada izjavio: „Proglasili su me zločincem. Ali, na Božjem sudu vidjet će se, da imena ratnih zločinaca drugačije glase, nego na „narodnim sudovima”. I mene su kao i Krista osudili ‘u ime naroda’, ali glavno da nisam osuđen u ime Presvetoga Trojstva za izdaju Crkve.” Često je govorio da je njegova osuda zapravo osuda hrvatskog naroda i njegove želje da živi u svojoj neovisnoj državi - , kazao je biskup Ante Ivas. - ,,In te Domine speravi” u tebe sam se Gospodine uzdao, bilo je njegovo biskupsko geslo. Uzdajući se u Gospodina, u njegovu ljubav i milosrđe, živio je, djelovao, nosio svoj križ i križ cijeloga hrvatskoga naroda i njegove Crkve. Pao je poput pšeničnog zrna u zemlju Hrvatsku, i donio nam svima obilate plodove, da se njima hranimo i od njih živimo. Uđimo u sveto korizmeno vrijeme, vrijeme molitve, pokore, djela milosrđa

tjelesnih i duhovnih, vrijeme svete Ispovijedi i obraćenja Gospodinu, koji i danas nosi naš križ, križ našega naroda i svijeta. Uđimo kroz Sveta vrata milosrđa u našoj Katedrali kada vas župnici pozovu. Uđimo sa našim Blaženim Alojzijem koji nam je cijelim svojim životom svjedočio neizmjernu snagu Božjega milosrđa i ljubavi, da bi Gospodin sve nas, naše obitelji, našu domovinu i njezine vođe izveo iz sjena smrtnih koje prijete našem svijetu i narodu i uveo nas u svjetlo života. Blaženi Alojzije je preminuo sa upaljenom svijećom kandelorom u ruci i za sve nas postao Viktor, tj. pobjednik. Moli za nas blaženi Alojzije - , zaključio je homiliju biskup Ante Ivas. Na kraju slavlja vjernicima se obratio župnik Srime don Anto Pavlović koji je biskupu Ivasu zahvalio na riječima poticaja i na zajedništvu. Preko misnog slavlja pjevao je zbor župe Našašća svetog Križa iz Vodica, a svečanost je završila ljubljenjem svečevih relikvija. Vjernici Srime za blagdan blaženog Alojzija stepinca pripremali su se trodnevnicom koju je predvodio generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PEPELNICA U ŠIBENSKOJ KATEDRALI

nema ljudske slabosti koju Gospodin ne može ozdraviti Misno slavlje na Pepelnicu u srijedu 10. veljače, u katedrali svetog Jakova u Šibeniku predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. U prvom dijelu homilije biskup Ivas predstavio je korizmenu poruku pape Franje. Vjernike je pozvao na nasljedovanje papinih riječi. Potom je ukazao kako u Korizmu ulazimo obredom pepeljanja. To znači da se prepoznajemo poniznim slugama Gospodnjim. Evanđelje nam je živa Božja poruka da nema ljudske slabosti koju Gospodin ne može ozdraviti. On uzima na sebe sve naše grijehe i nosi sve naše križeve i nepravde. On je došao i ostao sa nama zauvijek da mu doista povjerujemo i živimo u zajedništvu sa njime. To je njegova Radosna vijest života u izobilju. Večeras sve vas i cijelu našu biskupiju pozivam da revnije i zauzetije sudjeluje u životu Crkve, župe i biskupije. Sudjelujmo u nedjeljnoj misi, u slavlju sakramenta ispovijedi, sudjelujmo u zajedničkim molitvama križnog puta i korizmenim pobožnostima, pozvao je vjernike biskup Ante Ivas. Sudjelujmo u dobrotvornim akcijama. Naučimo ove godine činiti sedam djela tjelesnih i duhovnih djela milosrđa. Htio bih da to bude svima zadatak ove korizme, poručio je između ostalog biskup Ante Ivas. 64

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE SVJETSKI DAN BOLESNIKA PROSLAVLJEN U OPĆOJ BOLNICI ŠIBENIK

Marija je majka milosrđa Svjetski dan bolesnika i blagdan Gospe Lurdske u Općoj bolnici Šibenik proslavljen je u četvrtak 11. veljače. Misno slavlje u bolničkoj kapeli svetog Josipa. u koncelebraciji sa bolničkim kapelanom fra Matom Topićem predvodio generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić. Okupljenim vjernicima i bolničkom

osoblju mons. Malkić predstavio je poruku pape Franje upućenu povodom Svjetskog dana bolesnika. Marija je majka milosrđa. To pokazuje svima koji se molitvom utječu njezinom majčinskom zagovoru. Lurd je mjesto gdje mnogi nalaze utjehu u milosrđu koje nam Marija

posreduje. Marija se u Lurdu predstavila kao bezgrešno začeće. U bolnicama vidimo koliko je ljudski život krhak i slab. Ta ljudska tjelesna nemoć treba nam otkriti jednu drugu nemoć. To je duhovna nemoć koju zapadamo kad nas uhvati bolest grijeha, poručio je između ostalog mons. Mlakić.

Hrvatski iseljenici prikupili 12.400 australskih dolara za obnovu Šibenske katedrale

U Hrvatskoj katoličkoj misiji sveti Leopold Bogdan Mandić koja se nalazi Suneshineu, predgrađu Melbournea u Australiji , u nedjelju 31. siječnja organizirana je donacijska večera. Inicijativom župnika vlč. Josipa Vranješa i hrvatskog iseljenika Ive Paića prikupljala su se sredstva za obnovu katedrale svetog Jakova. Hrvatski iseljenici tom prigodom prikupili su 12400 australskih dolara. Sredstva su priku-

pljena od prodaje slika i grafika poznatog emigranta i slikara Charlesa Bilicha. Tom gestom Hrvati u Australiji pokazali su kako je iseljena Hrvatska spreman je uvijek pomoći u očuvanju baštine u Domovini. Na prikupljenim sredstvima koja će biti utrošena na radove obnove unutrašnjosti katedrale, donatorima je zahvalio generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Redovita mjesečna rekolekcija svećenika Šibenske biskupije održana je u srijedu 17. veljače u zgradi Sjemeništa u Šibeniku. Na temu „Svećenik – vjerni služitelj sakramenta pomirenja“ govorio je redoviti profesor na KBF – u u Splitu dr. don Ante Mateljan. U izlaganju dr. Mateljan temu rekolekcije obradio je govoreći o teološkom i praktičnom vidu sakramenata pomirenja. Osvrnuvši se na sve bitne elemente sakramenta istaknuo je kako je za ispovijed ključno kajanje koje je izraz unutarnje promjene koja je odgovor na Božji poticaj na obraćenje. O skrušenosti i kajanju ovisi istinitost obraćenja, poručio je dr. Mateljan. Ispovijed treba biti cjelovita i uključivati sve grijehe – one teške i smrtne, a jednako tako male i lake. Pravo obraćenje dovršuje se zadovoljštinom za grijehe, poboljšanjem života i naknadom štete. Pokora

REDOVITA MJESEČNA REKOLEKCIJA U VELJAČI

Svećenik – vjerni služitelj sakramenta pomirenja za grešnika treba biti spasonosna i primjerena, odnosno prikladna i korisna kazao je dr. Mateljan. Istkanuo je kako ona treba odgovarati težini i naravi grijeha, te može biti: molitva, milostinja, djela milosrđa, usluga bližnjemu, namjerno odricanje, žrtva ili str-

pljivo podnošenje križa. Cilj pokore suobličenje je Kristu. Učinak sakramenta pokore je sakramentalna milost, istinsko duhovno uskrsnuće, vraćena milost i dostojanstvo, djece Božje, poručio je između ostalog dr. Ante Mateljan.

NATJECANJE IZ VJEROUNAKA U KATOLIČKOJ OSNOVNOJ ŠKOLI Vjeronaučna olimpijada za učenike osnovnih škola i natjecanje iz vjeronauka za učenike srednjih škola Šibenske biskupuije održani su u petak 19. veljače u Katoličkoj osnovnoj školi Šibeniku. Nastupilo je dvanaest ekipa u kategoriji osnovnih te šest ekipa u kategoriji srednjih škola. Tema ovogodišnjeg natjecanja bila je “Brak i obitelj u Božjem naumu”. Među osnovnim školama najboljom se pokazala ekipa OŠ Vrpolje mentorice Rosande Vukičević, dok je u srednjoškolskoj konkurenciji još jednom pobjedu odnijela ekipa SŠ Lovre Montija iz Kni-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE na pod koju je vodio mentor Marijo Preden. Natjjecanje je započelo prigodnim programom koji su priredili učenici Katoličke osnovne škole. Uslijedili su pozdravni govori ravnateljice katoličke osnovne škole s. Mandice Starčevoć, predstojnice Katehetskog ureda Šibenske biskupije s. Jakice Vuco, te šibenskog biskupa Ante Ivasa. Prvi dio natjecanja sastojao se od pisanog testa

kojeg su učenici rješavali pojedinačno. U vremenu između prvog i drugog kruga natjecatelji su imali priliku okrijepiti se i ‘razbiti brigu’ uz pomoć kreativnih animatora šibenske biskupije. U drugom dijelu natjecatelji su iskazali momčadski duh igrajući ‘tombolu’, a pet prvoplasiranih ekipa iz svake kategorije pristupilo je trećem krugu – ‘milijunaku’. Napeta bitka u duhu zajedništva i poštivanja protivnika iznjedrila je

nove-stare pobjednike u objema kategorijama. Svečanim proglašenjem pobjednika te dodjelom priznanja i nagrada najboljima, natjecanje je privedeno kraju. Pobjednicima su upućene najbolje želje za predstojeće državno natjecanje, a svim ostalim sudionicima čestitke i zahvala na poštenom sudjelovanju.

KRIŽNI PUT REDOVNICA I REDOVNIKA ŠIBENSKE BISKUPIJE Križni put redovnica i redovnika Šibenske biskupije održan je u nedjelju 28. veljače u crkvi svetog Ante u Danilo Kraljicama. Pobožnost je uz velik broj vjernika župe Danilo predvodio šibenski biskup Ante Ivas. Pobožnost je trebala biti održana na otvorenom međutim zbog lošeg vremena bila je u crkvi. Križni put važna je pobožnost. Kako god bio težak životni križ mi vjernici znamo da je Gospodin sa nama na našem križnom putu. Isusa se najbolje može susresti u postajama križnog puta. Tim više što nas križni put dovodi do oltara, poručio je biskup Ante Ivas. Put križa koji ćemo moliti posvećen je duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa. Danas ćemo na ovom Križnom putu razmišljati o milosrđu . Kad bi smo intenzivnije slijedili Isusa u milosrđu ne bi bilo negativnih stvari u našoj Domovini i svijetu. Molimo da nas Gospodin prosvijetli kako bi u križu, muci i u dobru koje učinimo drugima, znamo prepoznati da svijet može biti bolji i da je Bog sa nama.

Gospodin je sa nama na našem križnom putu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE BOGAT PROGRAM U ŠIBENSKOJ KATEDRALI

24 sata za Gospodina Molitvena inicijativa „24 sata za Gospodina“ u katedrali svetog Jakova u Šibeniku započela je u petak, 4. ožujka pobožnošću križnog puta. Pobožnost je predvodio katedralni župnik don Krešimir Mateša, koji je u nastavku predvodio misno slavlje, pjevano Povečerje i euharistijsko klanjanje. U subotu 5. ožujka u katedrali svetog Jakova bio je bogat program u koji su bili uključene razne skupine vjernika. U jutarnjim satima više stotina mladih, ovogodišnjih krizmanika, u katedrali su u prigodnom susretu sa šibenskim biskupom Antom Ivasom kroz pokorničko bogoslužje, križni put i razmišljanje o Božjem milosrđu ušli su sadržajnije u misterije kršćanske vjere. Biskup Ivas mladima je ukazao kako su oni biskupija šibenska, izdanak bogate povijesti biskupije. Istaknuo je kako Crkva raste po sakramnetu Svete potvrde. Bog vas potvrđuje da vi budete njegova Crkva. Potom je naglasio kako je inicijativa „24 sata za Gospodina“ iznimno važna za Crkvu. Danas milijuni mladih mole i mi nismo sami. Poklonimo ovaj susret Gospodinu, poručio je biskup Ivas. U nastavku okupljenim krizmanicima učenici Katoličke osnovne škole iz Šibenika izveli su prigodni igrokaz na temu evanđeoske prispodobe o milosrdnom ocu, a biskup Ivas im je i rastumačio prispodobu. U nastavku inicijative „24 sata za Gospodina“ 68

u katedrali svetog Jakova bilo je upriličeno pokorničko bogoslužje, euharistijsko klanjanje, krunica i misno slavlje kojim je zaključena inicijativa „24 sata za Gospodina“.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE U VODICAMA OBILJEŽEN TJEDAN SOLIDARNOSTI I ZAJEDNIŠTVA S CRKVOM U BIH Hrvati U Domovini i Hrvati u Bosni i Hercegovini SU jedno i neraskidivo su povezani IZVOR: zupa-vodice.hr Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, obilježen je u Vodicama. U subotu 27. veljače u Kulturnom centru izvedena je predstava Majčina suza koju su izveli članovi dramske sekcije Hrvatskog kulturnog društva Napredak iz Knina. U nedjelju 28. veljače je u vodič-

koj župnoj crkvi Našašća svetog Križa misna slavlja predvodio svećenik Banjalučke biskupije vlč. Davor Klečina. Vjernicima Vodica vlč. Davor Klečina predstavio je život Crkve i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Naglasio je kako su Hrvati i Domovini i Hrvati u Bosni i Hercegovini jedno i neraskidivo su povezani. Tjedan solidarnosti dobra je prigoda za

vjernike u Hrvatskoj da uvide sve sa čim se susreću vjernici i Crkva u Bosni i Hercegovini. U Vodice se, za vrijeme Domovinskog rata, doselio velik broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Župnik don Franjo Glasnović naglasio je kako su Vodice dobar primjer uključivanja doseljenih vjernika u život grada i župne zajednice.

Knin: Duhovna obnova na temu “Krist Otkupitelj” IZVOR: franjevci-split.hr U našoj se župi od 1. do 4. ožujka održala duhovna obnova na temu „Krist Otkupitelj“ koju je predvodio fra Ivan Matić iz samoborskog „Tabora“. Svaki dan od 17 sati je slijedio program koji se sastojao od duhovnog nagovora, krunice, mise i klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Vjernici su također imali priliku i za osobni razgovor s voditeljem. Teme o kojima se govorilo su bile o neizmjernoj i neshvatljivoj ljubavi koju Gospodin ima za sve nas, o potrebi čovjeka za Bogom jer što god čovjek krene graditi bez Boga, to je kao da je na pijesku gradio, srušit će se. O oproštenju jer kako kaže, ako nisi oprostio onda si ti taj koji nisi u miru s Gospodinom i tebe to muči. O važnosti sakramenta svete ispovijedi, a posebno euharistije preko koje smo jedno s Isusom, pre-

ko koje mi postajemo kako je to fra Ivan rekao hodajući tabernakul. Ova je duhovna obnova bila priprava za otvaranje naših srdaca milosrđu Božjem i iščekivanju Kristova Uskrsnuća. Puna crkva kroz ova četiri dana je dokaz da samo Gospodin može obnoviti i ispuniti naša srca i da na njegovom izvoru nikada nećemo ostati žedni.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Predstavljena zbirka duhovne poezije Mirjane Rak

DOĐI K OCU Zbirka duhovne poezije - posthumno, prva i posljednja zbirka duhovnih pjesama“ autorice Mirjane Rak predstavljena je u subotu 5. ožujka u samostanu sestara Franjevki od Bezgrešne u Šibeniku. Mirjana Rak preminula je 20. rujna 2012., nakon duge borbe s multiplom sklerozom, bolešću koja joj je fizički uzela sve, a ostavila veliku i duboku vjeru. Zbirku „Dođi k Ocu“ predstavili su: župnik župe Presvetog Srca Isusova – Baldekin don Tomislav Puljić, vjernice Gordana Ležaja i Nada Balov. Svi oni osobno su poznavli Mirjanu Rak i za ovozemnog života bili su joj pomoć i potpora. Na predstavljanju zbirke Mirjane Rak bio je i šibenski biskup Ante Ivas. Istaknuo je kako je u Mirjani uvijek vidio radost i o toj radosti sam uvijek govorio mladima i krizmanicima, kazao je biskup. Naglasio je kako je Mirjanu bolest oplemenila. U svojoj bolesti oko sebe je stvorila jedan krug ljudi na koje je prenosila snažnu vjeru i radost. Mirjana je u svom životu pronašla Krista. Zahvaljem mirjani što je ona na mene učinila snažan utjecaj i što sam mladima mogao prenostiti iskustvo njezine vjere. Bilježnica Mirjane Rak, s pjesmama nastalima od rujna 2006. do listopada 2007., podi-

jeljena je u objavljenoj zbirci na četiri ciklusa pjesama: »Vapaji duše moje«, »Obrati se, čovječe«, »Srce Marijino« i »Korijeni«. Svaka pjesma je skrušeno obraćanje Bogu u trpljenju, bez trunke uobičajene ljudske osude zbog teškoga zdravstvenoga stanja.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE IZVOR: Volim Šibenik Sestre benediktinke u samostanu sv. Luce u Šibeniku, jednom od osam takvih samostana u Hrvatskoj, najčešće se opisuju kao zaštitnice povijesti Šibenika ili duša Šibenika, kako ih je nazvao šibenski biskup monsignor Ante Ivas. Iza zidova svog gotovo pet stoljeća starog samostana samozatajne sestre benediktinke skromno žive, mole se i rade, što je osnovni postulat njihovog reda, istodobno čineći neizmjernu opću korist - nenametljivo ali čvrsto štite i promiču šibensku povijesnu baštinu i ukazuju na njezinu bezvremensku vrijednosti. One su, suvremenim jezikom rečeno, brend. Jedna od njih, časna Fortunata, rođena kao Rosa Spahija, slovi kao njihova glasnogovornica. Značajno je pridonijela upućivanju javnosti u višestoljetnu misiju šibenskih benediktinki. Ta vesela, okretna i neposredna žena širokog osmijeha osvaja na prvi pogled i ruši sve naše predrasude o časnim sestrama kao skrušenim, ukočenim i bogobojaznim sugovornicima koji bježe od iznošenja stavova. Ona je žena koja je izabrala put potpunog uranjanja u svijet Božje molitve, ali se ne susteže izravno izjasniti o društvenim i političkim temama, pa i o položaju žena u crkvi i društvu. Jednako tako prihvaća i modernu tehnologiju pa joj nije strano ni računalo ni elektro-

SESTRE BENEDIKTINKE ZAŠTITNICE POVIJESTI ŠIBENIKA

Vodi nas ljubav prema ovom gradU i njegovoj baštini nička pošta kao suvremeno sredstvo komuniciranja. Časna Fortunata u neposrednom, neslužbenom razgovoru govori zvonkim, gotovo djevojačkim glasom koji se ipak, kada smo počeli službeno razgovarati, pretvorio gotovo u šapat. Odgovarajući na pitanja uglavnom ne govori u prvom licu jednine nego množine, u ime svih sestara iz samostana.

samostanu samo jedanaest, ali ste snažne i prodorne po onomu što radite! Točno. Ima nas jedanaest, ali ja se ne brinem puno zbog brojeva. Samostan svete Luce do sada je tri puta padao na malo redovnica pa se taj broj opet dizao. Ovaj je samostan jednom već ostao na jednoj sestri, a jednom na dvije i ponovno je stao na noge. Uvjerena sam da će tako biti i sada.

Prema mojim saznanjima niste brojne. Ima vas sada u

Želite reći da postoji interes mladih djevojaka da se

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE priključe vašem redu i da postoji mogućnost da ga pomladite jer ste Vi sada sa šezdeset godina jedna od mlađih časna? Ne znam koliko je točno mladih zainteresirano za ulazak u naš red. Jasno mi je da vlada gluhoća prema ovom duhovnom zvanju i da se mladima danas nudi sve i svašta te da im se teško tome oduprijeti. Najvažniji je poziv u duši, a mladi se danas ogluše. No poslije im, s godinama, taj poziv dođe do duše i odluče se za ulazak u naš red. Morate znati da se kod nas mogu zarediti i udovice i nešto starije djevojke, ne moraju to biti samo mlade djevojke. To se događa. Moramo imati razumijevanja za današnje djevojke. Većina njih se želi školovati, završiti studij, a prije su dolazile u samostan nakon osnovne škole. Djevojka koja to želi može s nama provesti petnaestak dana, proći jednu vrstu monaškog iskustva i vidjeti odgovara li joj to ili ne. Kod nas u Šibeniku toga još nema puno, ali ima u drugim našim benediktinskim samostanima: u Zadru, na Rabu i Cresu. Ne zovu vas bez razloga zaštitnicama šibenske baštine. Osnovali ste sakralnu zbirku u svom samostanu. Inicirale ste i na svojim leđima gotovo iznijele projekt njegove obnove. Što vam je bio motiv? Goni nas ljubav prema šibenskoj Gorici i prema ovome

Samostanska krojačnica

Časna sestra “kaparica” gradu. Goričani su tvrdoglavi ljudi, a mi živimo s tim svitom pa smo upile njihovu tvrdoglavost. Želimo sačuvati svoj samostan i pokazati kulturno blago koje imamo. Želimo pridonijeti oživljavanju Gorice i staroga grada. Mi nosimo zavjet siromaštva i nije nas briga kako je nama, ali ova vrjednota i ova kultura ne smije i dalje propadati! Žao nam je jedino što UNESCO-ova zaštita nije obuhvatila cijelu staru šibensku jezgru jer ovdje nema kuće koja nije spomenik. Kad su nas posjetili arhitekti i gra-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

đevinari iz Kölna, kazali su nam da imamo sreću zbog mjesta gdje živimo i da ovakve očuvanosti nema više nigdje. Danas je teško obnoviti malu obiteljsku kuću s nekoliko soba, a vi ste se upustile u zahtjevan projekt obnove tog derutnog kompleksa kuća i uspjele! Što je bilo presudno? Već sam kazala da nas vodi ljubav prema ovom gradi i njegovoj kulturnoj baštini jer kul-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Ugledni gosti u samostanu

Časna majka Fortunata s mladima tura je srce jedne nacije. Mi smo to inicirale, a onda smo dobile podršku prijatelja pa su se postupno uključili država i grad. Puno nam je pomogla crkva zahvaljujući upravo ocu biskupu, pa smo dobile i donacije od naših benediktinaca iz Austrije. Obnovljeni su crkva i dio kuće u kojoj živimo, prizemlje u kojem je smještena zbirka. Još smo u dugovima, ali ih polako vraćamo. Izvođači radova imali su i imaju razumijevanja, čekaju da im platimo. Nadamo se i ove godine pomoći Ministarstva,

a kad otplatimo ovu prvu fazu idemo dalje, komad po komad samostana. Imate li svoj stav o mladim djevojkama i o mladima danas? Svako se dijete rodi nedužno, neiskvareno. U Svetom pismu Isus nam govori: -Tko sablazni jedno od najmanjih, bilo bi mu bolje da objesi o vrat mlinski kamen. Majka Luiđa, nekadašnja Časna majka Opatica našeg samostana govorila je: -Odgojena ženska mladež znači zdravu naciju. Važno je

da se djeca pravilno odgajaju. Kada to krene nizbrdo, događaju se ružne stvari i to vidimo svugdje oko sebe. Puno je devijantnog ponašanja među našim mladima. Obitelj je najvažnija, ali, ne zavaravajmo se, i svi mi drugi smo suodgovorni, pa i škola, ma koliko je danas teško nastavnicama i profesorima. Žene ne moraju agresivnim i poročnim ponašanjem dokazivati i pokazivati ravnopravnost s muškarcima. Prije nekoliko godina prolazila sam našom Goricom s jednom redovnicom iz Njemačke i kad smo se spuštale prema Docu, primijetile smo u Kvartiru četiri-pet momaka koji su išli za nama. Međusobno su se zafrkavali. Kad smo iz bute izašle na slar, naišle smo na tri cure od najviše sedamnaest godina da sjede na skalama. Oko njih su bile prazne boce i na njima se vidjelo da su pijane. Ali ono što je mene, najprije kao ženu pa tek onda kao časnu, zaboljelo je da je svaki od tih momaka svaku od njih, dok su prolazili, udario nogom po leđima. Moja susestra časna i ja smo uzdahnula i u istom trenu rekle: - Gdje je mladost danas došla?! Zaista me to povrijedilo u duši i srcu, prvenstveno kao ženu. Pitam se kako će te mlade cure sutra odgajati svoju djeci. Znaju mi reći da je i prije bilo toga. Bilo je možda, ali ne toliko i na takav način. Takve mlade cure morale bi same razmisliti da takav život šteti njihovom zdravlju i da će možda sutra posljedice osjećati i ispaštati njihova nedužna djeca!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

ŠIBENSKI MUČENICI

PRIMOŠTENSKI ŽUP

SLU

Ubili ga četnici u U zanosu proslave 150. obljetnice Gospe od Loreta odlučio sam 1986. iz anonimnosti i zaborava vratiti u sjećanje primoštenskog župnika don Ivu Šarića, kojeg je ubio četnik, Kaštelanin Miro Stude, čije je mrtvo tijelo iz broda bacio četnik Radoslav Rakić u more između Primoštena i Zablaća. Zašto je trebalo toliko dugo čekati poslije njegove mučeničke smrti da ga se primoštenskim vjernicima vrati u sjećanje i da mu odaju zasluženu počast, meni nije bilo jasno. Na dan njegove smrti i njegov rođendan, 2. VI. 1986. organizirao sam spomen misu za pok. Ivu Šarića u prhovskoj crkvi koju je predvodio prečasni don Srećko Pavić. O don Ivi je govorio njegov školski kolega don Vjekoslav Kurent, a kao svjedok don Slavko Mikelin. Za ovu prigodu zagrebački umjetnik Jozo Vila napravio je Don Ivin portret koji je bio istaknut uz prezbiterij crkve sv. Jurja kako bi ga mogli vidjeti svi nazočni vjernici koji su ispunili crkvu do posljednjeg mjesta. Osim portreta uz ovaj spomen tiskao sam i posebni broj „Vjere u kamenu“, posvećen don Ivi, gdje sam detaljno opisao život, rad i ubojstvo požrtvovnog župnika s nekoliko svjedočanstava iz sjećanja primoštenskih vjernika. Napisao sam prigodnu pjesmu njemu u spomen kao moj rukovet cvijeća, jer ga nisam mogao staviti na njegov grob pošto je njegovo ubijeno tijelo bačeno bez traga u more. Poslije ovog prvog javnog sjećanja i spomen mise svake iduće godine služila se misa na dan njegova umorstva u crkvi sv. Jurja u Prhovu. Tek uspostavom hrvatske demokratske i slobodne Hrvatske, kad su se orju74

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

ŠIBENSKI MUČENICI

PNIK DON IVO ŠARIĆ, MUČENIK (1915. – 1944.)

U GA BOŽJI ?

u motornom čamcu, a tijelo mu bacili u more naši barem prividno povukli, podignut mu je spomenik 1991. ispred crkve sv. Roka u Primošten Selu. Nekoliko godina kasnije potrudio sam se pronaći sudske spise u Šibenskom sudu, zahvaljujući službenici u Sudu Mariji Jurković, iz kojih sam doznao, što se prije nije znalo ili se skrivalo, što se događalo s don Ivom Šarićem u noći između 1. i 2. lipnja 1944. Veći dio sam već to objavio u „Vjeri u kamenu“, sada nastavljam u „Mihovilu“ kako bi se širi krug vjernika upoznao sa žrtvom don Ive Šarića ne bi li po njihovim molitvama i pritiskom ljubavi postao šibenski sluga Božji, zajedno s dvojicom njegovih kolega Jurčevom i Juričevom, također mučenima i ubijenima od strane njemačko-četničke čete „Konrad“, stacionirane u Zablaću. Don Ivo Šarić rođen je 2. VI. 1915. u Hrvacama kod Sinja u obitelji Stipe i Ive, njihovo treće od devetoro djece. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Sinju, filozofiju i teologiju u Šibeniku, za svećenika ga je zaredio u Šibeniku šibenski biskup Mileta 3. srpnja 1938. godine. Prva mu je pastoralna služba bila u Murteru, gdje je služio kao kapelan kod župnika don Rafaela Benamati, ubrzo je bio premješten u Primošten gdje je nastavio kapelansku službu kod župnika don Ive Grgureva, zatim kod Grge Roglića kojeg je zamijenio 1944. god. u župničkoj službi u ratnim okolnostima, kad je župa razjedinjena između Seljara i Stanara: u Selu je vojska, najprije talijanska, pri kraju rata njemačka, a na Stanovima su se slobodno kretali i nametali svoju vlast komunisti i partizani. Don Ivo kao župnik i Stanara i Seljara, među fašistima i komunistima morao se vješto snalaziti kako se ne bi nikome ozbiljnije zamjerio. Četnici su povremeno, najčešće po noći upadali u kuće njegovih župljana, koje su pljačkali, palili i ukućane zlostavljali.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

ŠIBENSKI MUČENICI Što kažu svjedoci očevidci Dvadeset dana prije nego su ga ubili, tj. 22. svibnja 1944. godine na otočiću Dvanjke kod Krapnja četnici su masakrirali 9 Primoštenaca i 2 svećenika šibenske biskupije, don Antu Juričeva i don Ivana Jurčeva, prijatelje don Ive Šarića, što ga je strašno potreslo, o čemu izvješćuje šibenskog biskupa Miletu, imenujući ubojice pravim imenom: Preuzvišeni, zastor, koji je skrivao sudbinu naših dvaju svećenika don Ante Juričeva i don Ivana Jurčeva – pao je. Dok Vam ovo pišem suze mi dolaze na oči, jer Vam, možda, prvi moram javiti da ova dva divna svećenika ne žive više među nama. Oni su postali žrtve podmuklog napadaja najkrvoločnijih zvijeri - četnika. Dvije nove dragocjene žrtve povećale su broj naših mučenika za vjeru i domovinu. U daljnjem tekstu dugog pisma don Ivo opisuje u detalje što se s njima događalo i kako su ih mučk i i krvoločno mučili pa ubili. To će biti povod i za ubojstvo župnika don Ive Šarića, sigurno su dočuli kako se don Ive zanima i alarmira nadležne da rasvijetle masakr na Dvanjkama. Četnici su najvjerojatnije došli i do pisma što ga je don Ive poslao biskupu, možda na stolu dok su mu pretresali ured, možemo pretpostaviti što su odlučili kad su pročitali (ili doznali) kako ih je okarakterizirao („krvoločnim zvijerima“), i njemu je moralo biti do kraja sumnjivo kad u ponoć, poslije ubojstva dvojice njegovih kolega, netko lupa na njegova vrata, a tek kad ih je ugle76

dao. Poslušajmo svjedoke, u prvom redu don Slavka Mikelina, koji je te kobne noći spavao u župnoj kući kod don Ive zajedno s don Ivinim bratom Petrom: Dana 1. VI. 1944. oko 7 sati navečer uputio sam se prema stanu don Ive, pošto sam prethodno večerao kod kuće, don Ivu sam sreo na Rudini te smo se skupa uputili u njegov stan. U kući je bio tada don Ivin brat Petar Šarić. Oni su večeravali i cijelo vrijeme smo ćaskali. Oko 9 i po pošli smo u krevet spavati. Ja sam spavao s bratom pokojnika u jednoj sobi, dok je u drugoj sobi spav a o don Ive, dijelio nas je samo munjegin. Mene je najednom usred spavanja probudila neka lupa pa s a m pomislio da d o n I v e razbija garbit koji se upotrebljavao za rasvjetu. Mi smo ubrzo čuli i neke glasove, ali se nismo Petar i ja dizali već smo dalje ostali u postelji. Pretpostavljali smo da se radi o običnoj premetačini kakva se desila petnaestak dana prije. Tada, tj. natrag petnaestak dana spavao je kod nas jedan, po svoj prilici, neki njemački istražitelj koji je nosio čizme i vojničke hlače, dok mu je gornja roba bila civilna. On je zamijenio samo za dvije noći jednog njemačkog oficira, ekonoma, koji je stalno stanovao u župnoj kući. Kroz to vrijeme dok je ovaj dektetiv stanovao kod nas, izvršena je premetačina kod don Ivana. Oni su bili pretražili svu kuću

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

ŠIBENSKI MUČENICI potanko, dok mi nismo bili u kući, tako da je došla jedna mala tražiti ključeve od stola, jer da Njemci pretražuju kuću. Kad su iz kuhinje došli na kat, bilo je otprilike pola sata po ponoć između 1. i 2. lipnja, ušli su odmah u don Ivinu sobu. Čuli smo da unutra otvaraju njegov veliki pisaći stol, te da sve miješaju i ujedno kako don Ive odgovara njemački na njihova pitanja. Ništa nisam razumio. Neko su vrijeme još pretraživali po sobi, pa je zatim don Ive došao u našu sobu da uzme svoj kufer koji je bio pod krevetom njegova brata. Brat ga je upitao zašto mu treba kufer, na što je odgovorio da mora ići s njima. Kroz to vrijeme dok je on bio u našoj sobi došao je za njim jedan vojnik, koji je pretraživao po sobi, a kako u našoj sobi nije bilo svjetla, već je samo dopirala iz don Ivine, nisam mogao prepoznati kakvu nosi uniformu. Mi smo se prepali što župnik mora otići s njima, te smo se digli. Dok smo se oblačili don Ivan je uzeo kufer i čuli smo da govori njima na njemački može li uzeti knjiga za čitanje što sam i ja razumio. Kad su izašli iz naše sobe s njima smo se uputili i mi. Tada smo vidjeli 4 vojnika koji su bili obučeni u njemačke uniforme. Kad su silazili niz stepenice, zadnji vojnik koji je, izgleda, sve predvodio a bio je bez bljuze ( u košulji), rekao nam je na njemačkom da se mi dvojica vratimo i da idemo spavati, na što smo

Kapelan don Ivo Šarić sa sjemeništarcima

mi odgovorili da moramo zatvoriti vrata. Jedan od vojnika nosio je svežanj papira kojeg su sigurno uzeli iz don Ivina pisaćeg stola, dok je drugi vojnik nosio don Ivanov kufer. U kuhinji je don Ivan uzeo svoj brevijar te se pozdravio s nama pruživši nam ruku i mi smo ga pitali kamo ide, on je odgovorio da ne zna. Na njemu se vidjelo da je prestrašen i blijed. Jedan mu je predvoditelj pokazao prstom na vrata da izlazi. Zatim su otišli i mi smo zatvorili vrata. Svjedok Nižić Ante iz Primoštena svjedoči da je vidio kako vode don Ivu Šarića iz pravca Župne kuće do broda s kojim su došli u Primošten: Dana 1. VI. 1944. tj. u noći između prvog i drugog lipnja bili smo odreOtkrivanje spomenika don Ivi Šariću 1991. godine đeni sa strane njemačke u Primoštenu komande u Primoštenu, ja i još trojica, Gašperov Stipe pok Jure, Špiro Bakotić Antin, Mikelin-Opara Josip pok. Ante da prevozimo cement iz Marine za njemačku vojsku u Primoštenu. Kao kapetan imenovan je Makelja Ante MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

ŠIBENSKI MUČENICI pok. Ante koji je za istu svrhu imao nas predvoditi u lađi Šubašića sa 6 ljudi. Bilo je naređeno da se svi nađemo u 7 sati navečer u kući Gaćina Mate pok. Paška gdje smo došli ja i četvorica gore navedenih. Tu sam ostao do 8 sati, kad sam bio određen da čuvam 3 broda koja su služila za prijevoz cementa. Ja sam kroz čitavo vrijeme od 8 sati navečer pa do 3 ujutro stajao u brodu koji je vlasništvo Huljev Josipa pok. Jakova s reg. brojem 41. Na tornju crkve tuklo je 10 (22) sati kad sam čuo gdje dolazi jedan motor sa sjevera. Motor je bio veličine oko 5 metara i u njemu su bila 4 čovjeka. Kad je brod pristao uz obalu, sva četvorica su iskočila iz broda i rekli na hrvatskom jeziku „evo nas“! Točno znam kako su bili obučeni, jedan od njih je nosio kratki kožnati kaput. Ja sam se nalazio u ribarskom brodu udaljen od njih nekih 30 metara, iako mi nije bilo ništa sumnjivo, iz radoznalosti naćulio sam uši ne bi li čuo koju riječ iz njihova razgovora. Tada je ovaj u kožnom kaputu prišao njemačkom stražaru na obali, koji je počeo stražariti od 8 sati, s njim je razgovarao na njemački. Čuo sam da je ovaj u kožnom kaputu rekao „kurat“ a nisam mogao uhvatiti prijašnje riječi, jer su govorili njemački. Sva četvorica pošla su zatim prema Rudini i zamakli za kuću Makelja

Jerka pok. Ivana, tada su mi nestali iz vida. Meni je ipak bilo nešto sumnjivo kada sam čuo riječ „kurat“, jer je izgledalo da traže popa po njihovom propitivanju. Ja sam i dalje ostao u brodu te kroz 3 do 4 sata nisam nikoga vidio. Prošlo je dakle oko 3 do 4 sata kad sam najednom ugledao uz sam ugao kuće vlasništva gore rečenog Makelje 5 ljudi. Kad su mi došli bliže na jedno 20 metara, vidim među ona 4 ranije i don Ivana Šarića, plače, plakao je na sav glas, tako da su i drugi mogli čuti, jer je bila noćna tišina. Čim su ušli s njime u motor, odmah su se uputili i pošli prema sjeveru od Primoštena odakle su bili i došli. Nešto prije 3 sata poslije ponoći, upravo kad smo se trebali uputiti po cement, prišao mi je isti njemački stražar i rekao „kleine kurat!“ i nadodao znakovima ruku da je potopljen nedaleko Primoštena. Mi smo poslije jedan sat od odlaska motora otišli u Marinu po cement. Drugo mi nije ništa poznato o ovom slučaju. Nižić Ante pok. Roka. MIRO STUDE, ČETNIK IZ KAŠTEL ŠTAFILIĆA UBIO JE DON IVU ŠARIĆA Pratimo zločince regrutirane iz redova ORJUNA odreda iz naših krajeva, jedan od njih je četnik Marin Franić Augustinov iz Kaštela, Hrvat, katolik, četnik četničke komande popa Dujića, te pripadnik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

ŠIBENSKI MUČENICI Splitske četničke čete u sastavu zloglasne njemačke policijske čete u Zablaću pod nazivom „Konrad“ na čijem je čelu bio Nijemac Konrad, sastavljena od Nijemaca i četnika, vršio ratne zločine kao pomagač i suučesnik u masovnim ubojstvima, svjedoči: One večeri 1. lipnja 1944. pozvali su me Friz i Grbac da upalim motorni čamac i nakon što je sam to učinio u isti su se ukrcali Rider, Rakić Radoslav i Miro Stude, te nakon jednog sata vožnje stigli smo u Primošten. Iz motornog čamca su se iskrcali Rider, Rakić i Stude a ja sam ostao u čamcu. Nakon dosta vremena ona su trojica dovela sa sobom jednoga popa a Rider je nosio kufer. Istim motorom uputili smo se natrag tako da je motornim čamcem upravljao Rider a do njega sam sjedio ja dok su prema provi stajali Rakić i Stude a pop je između njih bio šćućuren, kad u jednom trenutku odjeknu hitac i ja sam odmah vidio kako je Rakić uhvatio popa i bacio ga u more. Nisam vidio da je Stude Miro pucao na popa ali držim da je to on učinio zato što su mu hlače bile krvave i što Rakić ne bi bio u stanju da u istom momentu baci tijelo u more kad bi imao pištolj u ruci. Četnik Rakić Radoslav iz Zablaća odgovarao je pred sudom kao suučesnik u zločinu hapšenja i pljačke i kao suučesnik u zločinu ubojstva time što je dao pomoć da do zločina dođe i bacio u more lješ don Ivana Šarića.

OPTUŽNICA Optužnicu protiv zločinačke njemačko-četničke čete „Konrad“ stacionirane u Zablaću podiglo je 1946. Javno tužilaštvo okruga Šibenik, Krivično odjeljenje ( KO 420/46 – E 161 / 46, dana 24. IV. 1946. godine) OKRUŽNOM NARODNOM SUDU, ŠIBENIK OPTUŽNICA po javnom tužitelju Petru Rončeviću tužila je šestoricu četnika među kojima su ubojice don Ive Šarića: Rider, Franić, Rakić i Stude. Trojici je suđeno u odsutnosti jer su pri samom kraju rata pobjegli u strane zemlje, dok se Marinu Franiću sudilo u nazočnosti, zato ću prenijeti tužbu protiv njega, jer je on priznao zločin ubojstva, optužnica protiv njega glasi: Najteži slučaj optuženika Franića Marina nedvojbeno predstavlja djelo pod F dispozitiva. U ovom djelu je jedan od pomagača u izvršenju smišljenog svirepog zločina ubojstva župnika u Primoštenu don Ive Šarića. Optuženik što se tiče ovoga djela prikazuje događaj na način kao da se sve dogodilo mimo njegova znanja i volje, bez ikakvog njegovog znanja i volje, bez ikakvog njegovog sudioništva. On bi navodno odnosne večeri bio pozvat da upali motor, te pošao s ostalima u Primošten, a da nije znao kuda ide i kojom namjerom. U Primoštenu bi kod motora ostao da čeka te se tu iznenađuje kad u motor ostali dovode odnosnog župnika. Odjednom na povratku, na moru bez ikakvog znanja u lađi, dok je on sjedio na krmi, bio se na pramcu dogodio zločin, a da se o tome ni riječi nije progovorilo. Nije potrebno naročito isticati da je to skoro nevjerojatno, jer da je uopće nemoguće da se baš na takav način taj zločin izvrši. Osim toga dokazi koji vrh toga postoje donekle opovrgavaju taj njegov iskaz. Iz priloženih elaborata Okružne komisije za utvrđivanje ratnih zločina tj. prijave vrhu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

djelo dokazano kao što je utuženo u dispozitivu. PRESUDA „U IME NARODA“

toga slučaja oca ubijenog don Ive Šarića Stjepanovog, kao i iskaz odnosnih svjedoka Šarić Petra, Slavka Mikelina te naročito svjedoka Ante Nižića, nedvojbeno proizlazi da su sva četvorica koji su odnosne večeri stigli sa motorom Primošten izišli iz njega, te poslije nekog vremena sva četvorica sproveli u motor don Ivu Šarića. Prema tome otpada tvrdnja optuženika da on nije učestvovao u hapšenju don Ive Šarića, već naprotiv potpuno je dokazano da je on ušao u kuću, tamo izvršio hapšenje i pljačku. Što se tiče samog izvršenja ubojstva don Ive Šarića, isključeno je da bi to ubojstvo moglo biti izvršeno kao što on to prikazuje. Nemoguće je vjerovati, da se ubojstvo jednog čovjeka odigrava u jednom brodu, a da se o tome ne progovara niti jedne riječi. Je li moguće da bi se Radoslav Rakić i Miro Stude bili odlučili da to izvrše a da za to nijesu imali dozvolu ni odobrenje od Nijemca Ridera koji je u konkretnom slučaju bio njihov pretpostavljeni. Suviše takvo ubojstvo iziskuje radnje koje nije moguće izvršiti na način kao što to prikazuje optuženi Franić. Treba dakle pretpostaviti da je optuženi Franić u tom zločinu uzeo od nekog učešća, pa iako ne neposredni učesnik, a ono barem kao aktivni pomagač, i da je prema tome i ovo

Okružni Narodni sud u Šibenku u vijeću sastavljenom od predsjednika Okružnog suda Šurića Frana i članova prisuditelja Panjkote Stjepana I Višnjića Stjepana sa zapisničarom Vuković Marijom u kaznenoj prijavi protiv Draškovića, Bilića, Franića, Ljubenkova, Gogoševića Penovića i Katinca radi djela po čl. 3. t. 3 i 4 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, po prijedlogu Javnog Tužioca da optuženici budu priznati krivim i kažnjeni u smislu optužnice i prijedloga stavljenih na raspravi p r e s u d i o j e : Optuženik ad 3, Franić Marin ( Sud mu je naveo 6 kaznenih djela) ja izdvajam ono u svezi ubojstva don Ive Šarića: što je u noći od 1. na 2./6 1944. u lađi na moru između Primoštena i Zablaća u društvu sa dvojicom četnika te grupe iz Zablaća i to Stude Mirom i Rakićem Radoslavom, a pod komandom njemačkog podoficira Ridera, učestvovao kao pomagač u lišenju života don Ive Šarića župnika u Primoštenu, a kao neposredni izvršilac u pljački njegovog crkvenog novca u iznosu kuna 249.000 i lira 40.000, jednog zlatnog sata sa lancem, jednog dolara u zlatu, nekih drugih predmeta i nešto rublja, i to na način da je sa gore imenovanom trojicom u noći otišao u Primošten, gdje je upao u kuću imenovanog župnika, pa ga iza kako su mu oduzeli spomenuti novac i stvari, sproveo sa ostalim u motorni čamac, u kojem su za vrijeme vožnje njega ubili na-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

ŠIBENSKI MUČENICI vodno jednim revolverskim hitcem opaljenim od Stude Mira, te ga zatim bacili u more, dakle što je učesnik sudjelovao u vršenju ratnog zločina ubojstva i izvršilac pljačke. …. Bivaju stoga osuđeni i to po optužnici Drašković Aldo, Bilić Danijel, Franić Marin, Ljubenkov Aleksandar na kaznu smrti strijeljanjem, na konfiskaciju cjelokupne imovine i na trajan gubitak političkih i građanskih prava. Žalbe osuđenih na smrt strijeljanjem Osuđeni zločinci četnici žalili su se najprije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Ivaković Stjepan kao predsjednika vijeća , te Krovinović Valentino i Rahorović Ivan zapisničar. Vrhovni sud je odbio njihove žalbe – NE UVAŽUJE SE! i čime se potvrdila prvostupanjska presuda: „kazna smrt strijeljanjem“. Optuženi Franić Marin pobija prvostepenu presudu, ali Vrhovni sud je potvrđuje:“Prvostepeni sud je dovoljno obrazložio zašto je proglasio optuženog Franića krivim zbog djela pod a i f 1 – 5 dispozitiva

prvostepene presude, pa usvajajući te razloge i ovaj sud nije n mogao uvažiti žalbu optuženoga Franića zbog tih djela. Optuženi četnik Marin Franić zajedno sa zločinačkom družinom žalili su se zadnjoj instanci koja ih je mogla amnestirati i pomilovati a to je Prezidijum Narodne Skupštine FNRJ, Br. 17814/46, 2. decembra 1946. god., Beograd, koji im je odgovorio: „Na osnovu člana 1 Zakona o davanju amnestija i pomilovanja, čl.3 i 7 Zakona u Prezidijumu Narodne Skupštine FNRJ i čl. 12 Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i poslovanju Prezidijuma Narodne Skupštine FNRJ – Pretsedništvo Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ na sednici svojoj od 2. decembra 1946. godine donelo je sledeću o d l u k u Da se molbe za pomilovanje Franića Marina i družine osuđenih na smrtnu kaznu strijeljanjem izvršenom presudom Okružnog narodnog suda u Šibeniku br, Stup 28/46 – 52 od 2 augusta 1946 godine, NE UVAŽE. Smrt fašizmu – Sloboda narodu ! Sekretar, M. Peruničić, v. r. M: P: Pretsetnik, Dr. I. Ribar, v.r. Točnost prepisa ovjerava Kancelarija Okružnog narodnog suda – Šibenik dna 12. prosinca 1946. / Županović Mijo. Je li izvršena presuda Okružnog suda u Šibeniku nakon odbijenih žalbi navedenih četnika, nisam mogao doznati. Osuđeni su na smrt strijeljanjem zbog više kaznenih djela, jedan od njih je i ubojstvo kolege don Ive Šarića. Ubili su ga neprijatelji katoličke Crkve jer je bio svećenik i domoljub, što je razvidno iz njegova svećeničkog života i pisma koje je uputio biskupu Mileti nakon ubojstva don Ante Juričeva i don Ivana Jurčeva. Ako je svećenik don Miroslav Bulešić, žrtva komunističke Partije, mogao biti proglašen blaženim,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

ŠIBENSKI MUČENICI zašto ne bi četnička žrtva don Ivo Šarić, mučenik, mogao biti proglašen barem Slugom Božjim, kasnije i blaženim zajedno sa njegovim ubijenim kolegama Jurčevim i Juričevim. Šibenski je biskup na potezu. Iz „Vjere u kamenu“ br. 2, 1986. god. koja je cijela posvećena don Ivi Šariću prigodom njegova rođendana i ubojstva 2. VI. 1986. godine. S j e ć a n j a ... Jere Skorin: Viđao sam se s pokojnikom skoro svaki dan. Don Ive je bio vjernik, svećenik, Hrvat, ali se nije politički izjašnjavao. Svi Primoštenci osjećaju ljubav i zahvalnost prema don Ivi Šariću, možda bi ih bilo 5 – 6 koji bi bili protiv, ali samo zato jer je bio svećenik. Druge „krivice“ nije imao. Ive Gracin: Desetak dana prije smrti rekao je don Ive u skupini ljudi: „Kad četnici dođu u neko selo, najprije odvedu svećenika. Ako mene nestane, znate tko me je odveo.“ Znači da je znao što mu se sprema, ali se svejedno nije povukao, sakrio, nego je do kraja služio svojim župljanima i uz rizik vlastite smrti. Ante Matošin: Don Ive nije zaslužio samo spomenik, on je svojim životom i mučeničkom smrću zaslužio da ga se posveti. Zorka Babačić: Svi su ga voljeli , svima je pomagao osobito u ratu. Ubili su ga četnici i evo na žalost od većine je zaboravljen. Jura Prgin: Volio je sve, a posebno djecu. Često se s njima igrao. Njegov se grob ne zna, bio je dobar, veseljak, dobro je pjevao i svirao. 82

Iz Razgovora s don Slavkom Mikelinom: Strahote ratnih okolnosti dovele su don Ivu u situaciju u kojoj je mogao pokazati do koje je mjere spreman žrtvovati se za druge i pokazao je to do heroizma. Kao kapetan koji kada brod tone, napušta ga zadnji, ili poput vojnika koji ne bježi sa straže iako mu je život u opasnosti, don Ive je ostao uz nas kada nam je bilo najteže čime je nadmašio ljudsku hrabrost… Prilike su bile abnormalne: rat, okupacija, nesigurnost i oskudica. U sjećanju mi je cijeli niz uspomena u kojima se očitovao kao plemeniti čovjek i dobar svećenik. Od svih župnika i uopće svećenika koji su utjecali na moju formaciju i razvoj moga svećeničkog poziva, don Ive je jedan od najznačajnijih. - On i župnik don Grgo Roglić izbavili su veliki broj Primoštenaca od tragične smrti 16. XI. 1942. kad su ih talijanski vojnici postrojili za strijeljanje. Također su noću išli od kuće do kuće, riskirajući svoje živote, da upozore mještane na pogibelj koja sutra prijeti Primoštenu, što im je u tajnosti povjerio karabinjer Desiderio. - Ujutro poslije noći kada je don Ive odveden otišao sam u salu Katoličkog doma, gdje se privremeno služila misa, jer je crkva bila oštećena od bombardiranja da obavijestim one koji su čekali don Ivu da služi misu za one koji vrše Prve petke. Kad su čuli žalosnu vijest počeli su plakati i zazivati Isusa i Gospu za spas odvedenog župnika, vjerojatno već i mrtvog. Nakon toga pošao sam u komandu njemačke vojske koja je bila smještena u Zakejinoj

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

kući da prijavim što se noćas dogodilo. Njemački oficir mi je ironično odgovorio. „Da ga možda nisu Englezi s brodom negdje odveli?“ Prigovorio sam mu: „Kako to možete reći pošto su Vaše straže oko cijeloga Primoštena?!“ - Da, veliki je propust što se Primoštenci nisu desetljećima javno sjećali svoga župnika, pa niti misom na dan njegove smrti, što je neshvatljivo. To je najveći propust nas svećenika Primoštenaca, što se mora što prije ispraviti. Treba se dogovoriti što učiniti kako bi se izrazila zahvalnost župniku don Ivi Šariću i da se ovjekovječi uspomena na župnika-mučenika za svoj narod. On je primjer nama svećenicima i vjernicima. Narod to treba znati i pamtiti. Siguran sam da će vjernici Primoštena to pozdraviti i podržati. Iz pisma primoštenskog župnika don Grge Roglića: - Po rasulu Jugoslavije 1941. Biskup mi je javio da mi šalje kao kapelana don Ivu Šarića. Moje veselje je bilo bez granice, jer sam ga poznavao kao čovjeka plemenita srca i profinjena duha, spremna na sve žrtve i nesposobna da baci na bilo koga krivi pogled, utjelovljena dobrota i muzikalnost. - Ja sam slučajno ostao na životu zahvaljujući jednom pismu don Ive Šarića u kojem mi javlja da se ne vraćam iz Šibenika u Primošten jer da sam ov-

Spomenik don Ivi Šariću, rad akademskog kipara Aleksandra Ale Guberine

dje proglašen „narodnim neprijateljem“. - Kad sam doznao za mučeničku smrt don Ive , nisam moga ni plakati ni moliti. Osjećao sam se kao kamen koji ne može razumjeti što se to s njim dogodilo. Don Ive je imao dušu djeteta koje ne zna za zlo i koji može u punom jeku oluje zaspati i sanjati o anđelima. Don Ive je za mene bio uvijek jedan odrasli anđeo. PRIPREMIO: don STIPE PERKOV

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

CRKVA I DRUŠTVO

svake 24 sekunde u svijetu pobaci se jedno dijete U

PIŠE: Ivan Ugrin, novinar

stavni sud Republike Hrvatske uskoro bi na dnevni red mogao staviti Zakon o pobačaju. Riječ je o Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, čiju je ocjenu ustavnosti tražila Udruga “Hrvatski pokret za život i obitelj” sa svojom čelnicom Ružicom Čavar još 1991. godine. Ustavni sud to pitanje tek sada, nakon 25 godina, stavlja na dnevni red i najavljuje raspravu. Pobačaj je pitanje koje već duže vrijeme stvara velike ideološke podjele diljem svijeta. Feministkinje i slični pokreti gorljivo se bore za svoje tobožnje pravo na izbor, kao da je riječ tek o nakupinama stanica u njihovu tijelu, dok su s druge strane pro-life zastupnici, koji zagovaraju pravo na život, jer svako začeto dijete ima neosporivo pravo da bude rođeno i živi svoj život. Žalosno je da se uopće dovodi u pitanje

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

pravo na život, međutim, nažalost, zbog ljudske sebičnosti i oholosti pragmatično se podilazi pobačaju koji je po mom mišljenju ubijanje nevinih, netom začetih ljudskih bića, koja nisu sposobna obraniti se od onih koji im oduzimaju život. I što je još najtragičnije od svega, pobačaj se koristi i kao industrijska roba, o čemu smo mogli svjedočiti u posljednje vrijeme na slučaju američke organizacije za planiranje obitelji Planned Parenthood Association of America, koja se uključila u ilegalnu trgovinu dijelova tijela abortiranih beba. Također, treba primijetiti kako se odjednom pojavio jedan novi Zika virus, te je zbog toga propaganda protiv rađanja djece ovih dana u zamahu diljem svijeta, a trudnice su u strahu i očajne jer ih se sustavno upozorava da su im djeca u opasnosti. Plod medijski napuhanog Zika virusa je povećan broj abortusa, zahtjeva za abortus, i to osobito

CRKVA I DRUŠTVO u zemljama Južne Amerike u kojima je pobačaj zabranjen. U vrijeme i ove korizme u Hrvatskoj je nastavljena molitvena inicijativa ‘40 dana za život’. Tim povodom podršku i ohrabrenje zadarskim moliteljima dolaskom u Zadar izrazila je i Marija Kulazo Šošić, koordinatorica te inicijative u Splitu. Na susretu s moliteljima u dvorani sjemeništa Zmajević u Zadru, upozorila je kako se u svijetu godišnje pobaci 43 milijuna djece, odnosno, svake 24 sekunde u svijetu pobaci se jedno dijete. To su tri grada veličine New Yorka. Taj podatak poznat je temeljem učinjenih kirurških zahvata, a ako se u obzir uzmu abortivna sredstva i ilegalni pobačaji, broj pobačaja je veći. Šošić je istaknula i da je u deset godina provođenja te kampanje u svijetu spašeno 11 000 djece od pobačaja. Inicijativa se provodi u 579 gradova u trideset država svijeta, i dosad je uključila 650 000 volontera. Plodovi akcije su i da su 64 klinike Planned parenthooda zatvorene, 127 djelatnika je dalo otkaz ne želeći više činiti pobačaj.

Inicijativa je počela u korizmi 2013. godine u Zagrebu, te nakon šest, pa deset gradova sudionika ova posljednja kampanja uključuje molitvu u dvadeset i jednom gradu u Hrvatskoj ispred bolnica (zadnji uključeni grad je Bjelovar), a dosad je bdjelo više od šest tisuća molitelja. Šošić je izrazila zadovoljstvo činjenicom da je svaki petnaesti grad u svijetu koji sudjeluje u inicijativi iz Hrvatske. Svjetski voditelj ‘40 dana za život’, David Bereit, koji je u jesen 2015. posjetio Hrvatsku, rekao je da je Hrvatska najbrže rastuća inicijativa u svijetu. “Kad je Bereit za svog pohoda Hrvatskoj bio u Splitu, rekao nam je ‘Hrvati, vi ste svjetlo Europe’. Na karti svijeta su svijetleće zastavice označile gradove sudionike. Zanimljivo je bilo da su u Španjolskoj bile dvije zastavice, u Velikoj Britaniji tri, a Hrvatska je cijela svijetlila sa zastavicama kao znak gradova koji sudjeluju u kampanji”, rekla je Šošić. Istaknula je i kako je upravo na poticaj primjerom iz Hrvatske, a na prijedlog Hrvatske katoličke misije u Münchenu,

kampanja ove korizme počela i ispred klinike u Münchenu, gdje se dnevno pobaci od 18 do 25 djece. Uz kliniku u Stuttgartu, to je najveća klinika za pobačaje u Njemačkoj gdje se godišnje izvrši između 5000 i 6000 pobačaja. “S Bogom, žrtvom, postom i molitvom sve je moguće. Ispred bolnica molitelji su živi svjedoci. Nerođeni nas trebaju. Transparenti koje imaju molitelji ispred bolnica su poruke milosrđa. Ovo je veliki blagoslov za našu zemlju”, istaknula je Šošić, dodavši da se u Hrvatskoj, prema statistici, godišnje pobaci oko 10 000 djece. Kad se tome dodaju ilegalno učinjeni pobačaji i oni abortivnim sredstvima, dođe se do broja između trideset i četrdeset tisuća pobačenih. Što inače o pobačaju govori Katolička crkva, koja se istinski zalaže za ljudski život od naravnog začeća do prirodne smrti? Katekizam Katoličke crkve kaže da ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog trenutka postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život. Potkrepljuje se to izvacima iz Biblije, Starog zavjeta: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih” (Jr 1,5). “Kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, tkan u dubini zemlje.” (Ps 139,15). Nadalje, navodi Katekizam kako dijete ima pravo na život od samog začeća. Izravni pobačaj, bilo da je željen kao cilj, bilo kao sredstvo je “sramotna” praksa, teško protivna ćudore-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

CRKVA I DRUŠTVO đu. Crkva taj prijestup protiv ljudskog života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja. Kanon 1398. Crkvenog zakonika je izričit: Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno. Budući da se prema ljudskom zametku od samog začeća treba ponašati kao prema osobi, treba ga štititi u njegovoj cjelovitosti, njegovati i liječiti kao svako drugo ljudsko biće. Od boraca protiv pobačaja izdvojio bih posebno blaženu Majku Tereziju, koja je, kad je primala Nobelovu nagradu za mir u Oslu 10. prosinca 1979. izrekla i ovo: “Najveći uništavač mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu stoji: ‘Čak i kad bi majka mogla zaboraviti svoje dijete, ja ga neću zaboraviti.’ Ali danas se ubija milijune nerođene djece, a mi na to ne kaže-

mo ništa.” Slično je govorila na Međunarodnom molitvenom doručku koji se održava u Washingtonu svakog prvog četvrtka u veljači u organizaciji američkog Kongresa. Na njemu sudjeluju vodeći ljudi iz društvenog, političkog i poslovnog svijeta. Uz redoviti govor američkog predsjednika svake godine se poziva i jednog gostujućeg govornika. Majka Terezija je bila pozvana kao govornik i održala govor 3. veljače 1994. Ovaj govor protiv abortusa održala je pred Billom Clintonom, zagovarateljem pobačaja. “Osjećam da je danas najveći rušitelj mira pobačaj, jer je to rat protiv djeteta, izravno ubojstvo nevinog djeteta, ubojstvo od strane same majke. I ako prihvatimo da majka može ubiti čak i vlastito dijete, kako možemo reći drugim ljudima da ne smiju ubijati jedni druge? Kako uvjeriti ženu da ne pobaci? Kao i uvijek, moramo uvjeravati s ljubavlju i podsjetiti se kako ljubav znači biti voljan davati se do boli. Isus je dao

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

i svoj život iz ljubavi prema nama. Dakle, majci koja razmišlja o pobačaju, treba pomoći zavoljeti, to jest da se u ljubavi koja ljubi do boli odrekne svojih planova, svog slobodnog vremena, da poštuje život svog djeteta. Otac tog djeteta, tko god on bio, mora se također odreći svega i ljubiti do boli.Odlučujući se za pobačaj, majke se ne uče ljubiti, nego čak ubijaju vlastito dijete kako bi riješile svoje probleme. I pobačajem se očevima pokazuje da ne moraju preuzeti odgovornost za dijete koje su donijeli na svijet. Taj muškarac će vjerojatno izložiti druge žene istoj nevolji. Dakle, pobačaj samo dovodi do više pobačaja. Svaka zemlja koja prihvaća pobačaj ne poučava svoje stanovnike voljeti, nego korištenju bilo kojeg nasilja kako bi dobili ono što žele. To je razlog zašto je najveći razarač ljubavi i mira pobačaj... Bog nas je pozvao da ljubimo i budemo ljubljeni, ne samo sada, u ovom životu, nego zauvijek. Bog nas nikada ne može zaboraviti. Sjećam kada se teško razboljelo jedno dijete koje smo dali na posvajanje. Ponudila sam roditeljima da nam vrate to dijete. No otac obitelji mi je rekao: ‘Majko Terezijo, najprije uzmite moj život, a onda uzmite dijete.’ Reći ću vam nešto lijepo. Posvojenje je naš način borbe protiv pobačaja – pomažemo majkama i omogućavamo im dati njihovo dijete na posvajanje. Tako je spašeno na tisuće života. Poslali smo obavijest u klinike, bolnice i policijske postaje: ‘Molim vas, nemojte uništiti dijete; mi ćemo uzeti dijete. Stoga uvijek imamo nekog tko će reći majkama: ‘Dođite,

CRKVA I DRUŠTVO mi ćemo se pobrinuti za vas, pronaći ćemo dom za vaše dijete.’ Imamo veliki interes parova koji ne mogu imati dijete – ali nikada ne dajemo dijete paru koji je sam sebe onemogućio za to. Isus je rekao: ‘Svatko tko primi dijete u moje ime, prima mene.’ Usvajanjem djeteta, ovi parovi primaju Isusa, ali par koji pobaci svoje dijete, odbija primiti Isusa.” Papa Frane je na pitanje o načinima borbe protiv epidemije zike u zrakoplovu na povratku u Rim s apostolskog putovanja u Meksiko rekao novinarima da je pobačaj zločin, a kontracepcija je manje zlo. On je kategorički odbacio da bi pobačaj mogao biti dopušten za trudnice zaražene zikom koje strahuju da bi mogle roditi dijete s mikrocefalijom, javlja Reuters. “Pobačaj nije manje zlo. To je zločin. To je ubijanje jedne osobe kako bi se spasila druga. To je ono što mafija čini”, rekao je papa Frane govoreći strastveno protiv takve prakse. “To je zločin. To je apsolutno zlo”. Umjesto zaključka, evo dio iz teksta novinarke Nikoline Nakić “Kada je to zločin ubojstva postao ljudsko pravo?”, zbog čega je bila prijavljena Hrvatskom novinarskom društvu: “Abortus NIKADA nije rješenje. On donosi smrt, on donosi krivnju, on donosi žive rane koje se gnoje cijelog života i nikad ne cijele, jer ne mogu zacijeliti – jer najteže je oprostiti sebi... Abortus nije pravo, ne želim ga kao pravo i duboko se gnušam činjenice da postoje žene koje ga zovu ‘ženskim pravom’“.

dr. sc. Stjepan Šterc, demograf

Porazne brojke alarm za uzbunu Hrvatska se nalazi među 11 zemalja svijeta koje bi do 2050. godine mogle izgubiti više od 15 posto stanovništva. U 2015. u Hrvatska je imala 4,2 milijuna stanovnika, od čega su gotovo 2,2 milijuna žene. Predviđa se da bi Hrvatska 2030. mogla pasti na 3,97 milijuna stanovnika, 2050. na 3,55 milijuna, a 2100. na svega 2,61 milijun. Hrvatska će tako do 2050. izgubiti 686.000 tisuća stanovnika, tj. 16,2 posto. Uz starenje stanovništva 2050. godine ovim će tempom Hrvatska ostati na 46,9 posto stanovnika starijih od 60 godina. Da je zaista vrijeme da se nešto ozbiljno pokrene pokazuju i najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku koji su i više nego alarmantni. Naime, u prošloj je godini rođeno najmanje djece otkad postoji statistika. U 2015. je rođeno samo 38.142 djece, što je 1.454 rođenih manje nego godinu prije. Umrlih je pak, bilo 17.500 više nego rođenih. Dakle, Hrvatska je prošle godine imala 4.210.700 stanovnika, što je 27.700 stanovnika manje nego 2014. godine. Stanovništvo Hrvatske već se od kraja 60-ih godina prošlog stoljeća reprodukcijski ne obnavlja jer od tada žene rađaju prosječno manje od dva djeteta u svojoj fertilnoj dobi. Od 1991. do danas imamo konstantni prirodni pad stanovništva. Ne treba biti vrhunski matematičar da se shvati da Hrvatska izumire. Uz drastičan pad nataliteta, staro stanovništvo, financijsku i socijalnu nesigurnost te masovno iseljavanje 'trbuhom za kruhom' alarmantna predviđanja postat će hrvatska stvarnost. Hrvatski demografi već godinama upozoravaju da je pad nataliteta gorući problem i da nema vremena za čekanje. O tome, jasno je svima, ovisi budućnost cijelog naroda. IZVOR: dnevnik.hr MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

RAZGOVOR

SRETAN USKRS SVIM MOJIM SUGRAĐANIMA dr. Željko Burić, gradonačelnik Šibenika RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov

Sretan Vam Uskrs gradonačelniče, kako ćete ga proslaviti?

retan Uskrs i Vama i svim Vašim čitateljicama i čitateljima. Uskrs ću proslaviti, rekao bih, i obiteljski i „radno“. Naravno da je ovaj obiteljski ugođaj najvećeg kršćanskog blagdana nemjerljiv, jer ćemo se okupiti u molitvi i uz obiteljsku trpezu; život koji danas živimo nas „melje“ i rijetki su trenutci obiteljskog zajedništva koje nam, svakako Uskrs donosi. „Radno“ ću, kao gradonačelnik, pozdraviti građane, turiste i goste našega grada na Uskršnjem doručku na otvorenom, kojeg tradicionalno organizira Turistička zajednica grada Šibenika. Prolječe i Uskrs se podudaraju, potiču život, optimizam i aktivnosti. Osjećate li tu energiju nakon „zimskog sna“? ako ga je bilo? Proljeće budi optimizam, iako sam ja optimist po prirodi bez obzira na godišnje doba. Vrijeme je to kada se, 88

Naravno da se deklariram kao katolik i to kao praktični vjernik Neupitno je da ljudski život počinje od začeča Tko ne vjeruje u Uskrsnuće i trajni život nije vjernik Svjedoci smo pokušaja ubacivanja kukavičjeg jaja nakon kišnog i hladnog vremena, intenziviraju komunalni radovi, priprema se infrastruktura za turističku sezonu. Pored toga, svakim danom, kako se bližimo ljetu, sve je više turista u gradu što se posebice vidi u staroj jezgri. Gradonačelnik je na čelu gradske političke, a biskup duhovne vlasti. Kakva je suradnja u Šibeniku između tih dviju vlasti?

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

S Biskupom imam, rekao bih, dvostruku suradnju, ukoliko se može tako definirati; naime, kao Željko Burić sam vjernik i odlazim s obitelji na mise i tu se očituje ta naša suradnja na „privatnoj“ razini. Kao gradonačelnik svih građana Šibenika, s Ocem biskupom surađujem kroz protokolarna događanja: obilježavanje blagdana sv. Mihovila, u prigodi Božića, no s predstavnicima Biskupije suradnja uvijek postoji i u poslovima koji

RAZGOVOR se tiču revitalizacije stare gradske jezgre s obzirom da je Biskupija vlasnik velikog broja palača, zgrada, crkvi, samostana koji su veliki kulturno-povijesni i turistički potencijal ovoga grada. Katoličku vjeru ispovjedate javno, a dio društva u kojem živimo ne podržava neke važne vrijednosti kao što su ljudski život, od začeča do prirodne smrti, braka između muškarca i žene, obitelj... Imate li dvojbu što se tiče vjerskih vrijednosti i nekih „pomodnih teza“? Naravno da se deklariram kao katolik i to kao praktični vjernik, a vjera i crkva su naša tradicija i naša povijest. U ovim teškim trenutcima našeg društva kada se zaboravljaju osnovne vrijednosti, naravno da crkva mora o tome jasno iznijeti svoj stav. Što se konkretnih odgovora tiče, za mene je neupitno da život počinje od začeća , da je brak zajednica muškarca i žene i da sam jasno za vjeronauk u školama, jer kroz njega se ne uči samo povijest vjere nego i svoga naroda.

Da, Uskrs je pobijedio grijeh, a time smrt i grob. Osjeća li se ista pobjeda i u Šibeniku? Šibenik baštini toliko svog povijesnog i nacionalnog bogatstva da nikada nije niti bio u grobu, pitanje je samo sposobnosti i rada onih koji su dobili povjerenje građana da upravljaju gradom; da li su dovoljno sposobni i spremni iskoristiti sva ta bogatstva, a mislim da dijelim mišljenje većine sugrađana da je, u zadnje dvije-tri godine, Šibenik je konačno pronašao svoj put. Ovaj grad i puk pritišču kao grobni kamen. Nezaposlenost, puno više umrlih nego rođenih, odlazak mladih iz Šibenika, nerješena sudbina TLM-a, jedno letargično ozračje...? Nažalost, na gospodarske uvjete i poslovno okruženje lokalna vlast može vrlo malo utjecati, ali može i mora stvarati pretpostavke kako za gospodarstvenike, tako i za mlade ljude. Upravo svjedočimo otvaranju

sveučilišnih studija, jačanju veleučilišnih programa, valoriziranju naše povijesne i nacionalne baštine…sve su to novootvorena radnja mjesta koja garantiraju obiteljsku egzistenciju, a time i ono što je najvažnije-školovati i uzdržavati vlastitu djecu. Što se TLM-a tiče, stav mene osobno i Gradske uprave u cjelini, jest da se proizvodnja mora nastaviti pod svaku cijenu, jer za takvu proizvodnju postoji tržište, a Šibenik ima i kvalificiranu radnu snagu. Nažalost, kao gradonačelnik imam o tome samo informaciju iz medija, no i takve informacije bude vjeru u uspješnu transformaciju TLM-a. Šibenik se nalazi između dva velika grada Splita i Zadra, prisvajuju li mu u poslijednje vrijeme neke ustanove i urede? Šibenski političar izazvan takvim ponašanjem izjavio je: Neću dozvoliti da Šibenik postane naselje!“ Ima li u tome istine? Šibenik nikada nije bio naselje, nego grad čiju 950 obljetnicu slavimo upravo

Verujem u „Uskrsnuće tijela“ – temeljna je kršćanska istina. Vjerujete li u Uskrsnuće i nastavak života poslije smrti na Uskrsli način? Pa mislim da je odgovor na ovakvo pitanje za svakog vjernika, bez dvojbe, jer onaj tko ne vjeruje u uskrsnuće i trajni život nije vjernik. S Biskupom imam, rekao bih, dvostruku suradnju. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

RAZGOVOR ove godine; nažalost, svjedoci smo pokušaja ubacivanja „kukavičjeg jaja“ kroz formulu teritorijalnog ustroja, a pravi problem je visoka centraliziranost države u kojoj lokalna i regionalna samouprava raspolaže s vrlo malo sredstava, te postaje upitno osnovno funkcioniranje, a to je razvoj lokalne sredine. Kako je u vodstvu vaše stranke, podržavaju li Vaše projekte i hoćete li se kandiditati za još jedan mandat? Osobno ne osjećam nikakve probleme u svojoj stranci, a eventualno drugi mandat mogu osporiti samo građani. Imamo novu vladu Republike Hrvatske, ali u njoj nema nikoga iz Šibensko – kninske županije. Je li to hendikep za Grad i Županiju?

Hodajući kolegij u Ražinama Da, u pravu ste da nema šibenskih ljudi u novoj Vladi usprkos činjenici iznimno dobrih izbornih rezultata i na lokalnoj i na parlamentarnoj razini, ali to je, nažalost, zato što su, posebice na lokalnoj razini, prevladali kriteriji interesnog lobiranja, a ne stvarnih rezultata. Na Medulićevom trgu prije 3 godine u tijeku kampanje govorili ste o revitalizaciji stare gradske jezgre. Što ste do sada uradili i što je sve u planu? Da, uložili smo mnogo truda u revitalizaciju šibenske jezgre kroz najnižu stopu spomeničke rente, najniži koeficijent komunalne naknade, bili smo pravi partneri privatnom investitoru u obnovi palače Marenzi, pred početkom je obnova palača Divnić, izrada projekta obnove palače Rossini, partneri smo Biskupiji u obnovi palače Galbiani, pred početkom je gradnja hotela –anexa hotela Krka, a krajem godine se nadamo konačnom početku gradnje Poljane kao središnjeg trga

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

ali i kao komunalnog objekta uz izgradnju garaže koja će biti snažan poticaj u razvoju stare gradske jezgre. Uredili smo i dva poduzetnička inkubatora u samom središtu grada….. Katedrala je duša Grada Šibenika, ne samo za vjernike i sve građane, turiste, umjetnike i dobrodošle posjetitelje. Je li se ona dovoljno cjeni i vrednuje? Pa naravno, o katedrali ne možete ništa reći što već nije izrečeno, a radi se o UNESCOvom zaštićenom spomeniku koji , između ostalog, zahtijeva i ulaganja u svrhu zaštite što grad, naravno, sa svim drugim partnerima i čini. Obnavljate povijesne tvrđave koje bi dodatno trebale obogatiti šibenskui turističku i ukupnu ponudu. Je li u ovoj obnovi sačuvana njihova izvornost? Sama činjenica da je višedesetljetni san svih generacija Šibenčana o obnovi tvrđava konačno konkretiziran

RAZGOVOR dovoljno govori o uspješnosti obnove naših tvrđava; da ponovim: obnovljena tvrđava s. Mihovila, obnovljena tvrđava Barone, aplicirana za obnovu tvrđava sv. Ivana, a moram napomenuti da je sve učinjeno sukladno konzervatorskim smjernicama i uskoj i dobroj suradnji s konzervatorima i Društvom za očuvanje šibenske baštine Jurja Dalmatinac. Pod vašom upravom, kao ravnatelj Opće bolnice Šibenik, gotovo ste iz temleja obnovili sve odjele. Kakva bi trebala biti nova opća bolnica? Ima prijedloga da bi trebala biti više tržišna, oktvorena zdravstvenom turizmu, kao i strancima iz drugih država. Ona bi, navodno zarađivala i nebi ovisila o socijalnom i HZZO-u? Opća bolnica Šibensko-kninske županije jest gotovo u cijelosti obnovljena na što sam jako ponosan, ali je isto tako činjenica da se, s obzirom na stručni potencijal i na rezultate koje ima u svom radu, nužno nameće potreba gradnje potpuno nove bolnice ali ne zbog neuređenosti nego zbog skučenosti prostora koji ispod standarda RH i EU. Obnovom odjela i rezultatima je jasno pokazano koliki je njezin značaj i uloga i za domicilno stanovništvo a i za turistički razvoj grada (zdravstveni turizam). Financijski rezultati svake zdravstvene ustanove pa i bolnice nisu nikada bili jasni kriteriji osim ako ne bi služili u političke svrhe. Svr-

ha postojanja zdravstvenih ustanova nije profitabilno poslovanje nego obavljanje javne funkcije pružanja zdravstvenih usluga po model zdravstvene i socijalne solidarnosti na kojima je baziran sustav zdravstva u RH. Nikakvo spajanja i pripajanja ne dolaze u obzir, a to se da naravno zaključiti iz gore navedenog.

benika, najstarijeg izvorno hrvatskoga grada i cijela godina je u tom znaku.

Je li se odustalo od izgradnje nove Opće bolnice u Šibeniku?

Ne bih govorio o vizionarima, ma tko oni jesu ili nisu, ali onaj tko ima odgovornost za vođenje grada mora znati što je konačni cilj, kako do njega doći i nakon četiri godine izvući papir obećanog i izvršenog.

O bolnici i sustavu zdravstva u Hrvatskoj bi se mogla napisati cijela knjiga ali ovdje je dovoljno kazati da je interes grada i svih građana županije gradnja nove bolnice na lokaciji vojarne Bribirskih knezova, jer dosadašnji stručni i znanstveni rad to opravdava. Šibenik slavi 950. obljetnicu prvog spomena. Koliko grad sudjeluje u toj proslavi? Naravno da smo iznimno ponosni na 950.g prvog pisanog spomena Grada Ši-

Grad Šibenik, ne da sudjeluje, nego je i nositelj niza projekata velike obljetnice. U stoljetnoj povijesti Šibenika svijetli trag ostavili su vizionari i svako vrijeme ih ima. Ima li ih današnji Šibenik?

Na kraju ovog razgovora – Vaša, gradonačelnikova Uskrsna poruka Vašim građanima. Sretan Uskrs svim mojim sugrađanima, uz vjeru i optimizam u budućnost Šibenika u koju ja iskreno vjerujem, a mislim da i većina građana dijeli to moje mišljenje.

Sastanak Festivalskog vijeća

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE

Msgr. SREĆKO PAVIĆ, NEPRIJA

PIŠE: mr. don Ante Skračić

odio se u Tisnomu 26. 09.1900. Za svećenika je zaređen 1924. Prva služba bila mu je župni pomoćnik u Vodicama. 1926. - 1929. župnik Šepurine. 1929. - 1930. župnik Brbinja i Savra (Dugi otok). Od 1930. - l934. župnik Primoštena. U to vrijeme sagradio je župni stan i organizirao križare. 1934. - 1936. župnik u Solinama (Dugi otok). Neko vrijeme posluživao je Veli Rat. 1936. - 1945. župnik Zlarina. Nabavio je nove orgulje. Formirao limenu glazbu. U Zla92

rinu je proživio II. svjetski rat. Posebno je pomagao ljudima koji su bili u talijanskom logoru. Nakon kapitulacije Italije, spasio je Zlarin od Nijemaca. Doživio je bombardiranje Zlarina. Četnici su mu bili poručili da će mu oderati kožu. 1945. - 1948. župnik Filip-Jakova. 1948. - 1960. župnik Katedrale u Šibeniku. Osim službe u katedrali rado je eskurirao župe, koje su tada bile bez svećenika: Žirje, Kaprije, Raslina, Zablaće, Vrpolje. To je često puta bilo povezano s velikim neugodnostima. Tako su ga jednom izbacili iz broda kad je polazio u Žirje. Napali su ga kad se vraćao iz Zablaća. U Raslini su mu činili mnoge neprilike. Na primjer, kad je prekrivao kuću da se u nju može useliti novi župnik „napredni elementi“ preko noći bi rušili zid, što ga je on danju gradio. Ipak, to ništa nije slomilo njegovu odlučnu volju. Uz to je polazio i na župe na kojima su se pojavile momentalne teškoće. Kroz to vrijeme brinuo se i za bolesnike u bolnici u Šibeniku. Ni to nije bilo bez teškoća. Nekada ga ne bi puštali na odjel. Jednom se tako snašao pa unišao kroz prozor. U vrijeme krize za Trst biskup Ćiril Banić bio je potjeran iz Šibenika (4. rujna 1953.), a don Srećko je bio njegov generalni vikar. Tako je - uz ostale svoje poslove - upravljao Biskupijom do Biskupova povratka u Šibenik (15. ožujka 1954.). To je bilo vrijeme velikih iskuše-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

nja. "Narodna vlast" tražila je od njega da dopusti svećenicima stupiti u Udruženje, ali je on energično odbio. UDBA se poslužila i zamkom. Poslala je k njemu delegaciju naivnih vjernika s molbom da dopusti svećenicima odlazak na Skupštinu Udruženja. Don Srećko ni njima nije popustio.

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE BISKUPIJE

ATELJ BR.1 1957. godine Sudac za prekršaje osudio ga je na 15 dana zatvora ili 12 000 Dinara globe pod optužbom da je 21. studenoga u propovijedi govorio protiv civilnoga braka. Pojedini vjernici bili su spremni skupiti novac da se može platiti globa. Međutim, don Srećko se odlučio na zatvor. 1960. - 1969. župnik u župi Šibenik-Dolac. Primao đake na stanovanje. Sve je učinio da im sačuva vjeru. 1969. službeno je umirovljen. 1977. preuzima upravu župe Zlarin (upravlja iz Šibenika). 1984. proslavio je u Katedrali dijamantni jubilej. Umro 09. 04. 1988. Pokopan u Tisnomu. Don Srećko nije bio osuđivan na velike kazne. To ne znači da nije stalno bio uznemiravan. UDBA je budno pratila njegov rad. Dok je bio župnik Katedrale u Šibeniku, župna kuća bila je zauzeta. Don Srećko tražio susret s Predsjednikom Općine u želji da mu se kuća vrati. Predsjednik mu je odgovorio: "Kako mi Vama možemo dati kuću, kad ste Vi naš neprijatelj br. 1." Njegov život bio je pun malih zgoda i nezgoda. Iz svega je vidljiva njegova volja da Bogu služi čitavim svojim bićem. Poradi njegova bogatog svećeničkoga života, papa Ivan Pavao II. imenovao ga je Monsinjorom, a Biskup Prepozitom Stolnoga kaptola. 1984. proslavio je u Katedrali svoj zlatni jubilej. Osjetilo se da ga fizičke sile polako

Evo kako je teklo jedno ispitivanje: “... Od njih šestorice, svaki je postavljao pitanje. Na kraju im je don Srećko rekao da im više neće odgovarati. Jedan mu je ponudio čašu vode. Odgovorio je : “Ne!” Oni su mu na to rekli: “Mislite da ćemo Vas otrovati?”. Don Srećko se digao s fotelje i zapitao ih: “Gospodo, jesam li uhapšen? Ako jesam, vodite me u ćeliju. Ako nisam, idem kući”. Rekli su mu: “Izvolite poći, ali sutra ćete opet ovamo.” Odgovorio im je: “Ne dolazim, osim ako me dovedete”. P. BEZINA, Šibenska biskupija kroz dva rata, Šibenik 1998, 109. napuštaju. Umro je 9. travnja 1988. u Šibeniku, a pokopan u Tisnomu. Obavljajući svećenički službu (u župama koje su bile bez stalnoga svećenika) don Srećko je puno puta doživio neugodnosti. Međutim, bilo je i lijepih doživljaja. Tako Prva pričest u Raslini 1958. (priložena fototgrafija). I u Žirju bio je jedan lijepi doživljaj. Don Srećko je u reverendi prolazio kroz selo, a jedan dječak je za njim trčao, uhvatio ga za reverendu i vikao: „Pope, krsti me! Neću te pustiti dok me ne krstiš“. Don Srećko mu je rekao da mora pitati majku (otac je bio odsutan, na brodu). Dječak je otrčao kući, dobio pristanak od majke, a don Srećko ga je krstio. Pogotovo mu je bila utjeha što je mnoge bolesnike pred smrt sklonio da se izmire s Bogom. Životna opredjeljenja U prvom dijelu našega prikaza naveli smo različite datume koji su odredili život don Srećka. Međutim, ima životnih stavova, upravo životnih opredjeljenja koji se ne mogu odrediti

datumima. Takvi stavovi naprosto određuju život. Pokušat ću navesti neke od njih Bio je veoma komunikativan. Njegovo poznanstvo i povezanost s ljudima omogućile su mu da prodre u pojedina mjesta u kojima nije bilo svećenika. To je omogućilo da se kasnije u tim župama razvije normalni vjerski život. Bio je dobar pjevač. Ta okolnost doprinijela je ljepoti bogoslužja koje bi predvodio. Nacionalno je bio izrazito svjestan. Hrvatska mu je bila u srcu. Dočekao je uspostavu slobodne Hrvatske, ali i „porođajne boli slobode“. Na sebi je štedio, ali ako se negdje popravljala crkva prema svojim mogućnostima rado je pomagao. Bio je pobožan. Misa, Časoslov, krunica bile su njegove dnevne obveze, ali i duhovne radosti. Prvi je nabavljao tehnička pomagala za vjeronauk. Bila je izreka da mu je aparat za projekcije bio na ugljen. Sve u svemu: Ljubio je Krista, slušao je Crkvu, služio je svom narodu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

OBLJETNICA

KAKO SU NAS UBIJALI Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada neće moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima.

IZVOR: hrvatski-fokus.hr

ana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati. 1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl,

OBLJETNICA 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje. Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak

koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega, kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji

Narod i vojska u povlačenju

viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama. Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po

OBLJETNICA nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega sve ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano: »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati

od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca

Razvojačena hrvatska vojska na “Križnom putu”

napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara. Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku

OBLJETNICA dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik, partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«. Javni tužitelj je Crnogorac, pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv

novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik počne riječima kako ga je sram braniti nas, hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »ne«. Osa-

Mjesec svibanj, najljepši mjesec u Hrvatskoj. Mjesec svibanj, najstrašniji mjesec u Bleiburgu.

mnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?

RODOSLOVLJE

Gdje su

nestale najstarije

PIŠE: Ante Vukšić

eć smo prije pisali o najstarijim (glagolskim) matičnim knjigama župe Mandalina u biltenu Rider 2011, br. 19, str. 16-18, koji je izdala župa sv. Danijela u Danilu. Ova župa je ogranak Mandalinske (i) dijele zajedničku sudbinu još i prije njenog osnivanja 1544. god. U međuvremenu došlo je do bitnih spoznaja oko mučne sudbine mandalinskih matica koje nam daju nadu da one nisu uništene i da se još uvijek mogu pronaći. Matična knjiga ili matica doslovni je prijevod latinske riječi matricula koji susrećemo u srednjem vijeku a razvila se iz riječi matrix koja označuje ženskog roditelja, maticu , majku. Sve knjige su bile u upotrijebi kroz povijest crkve u crkvene svrhe , pored liturgijskih, dolazile su pod općenitim imenom libri ecclesiastici - crkvene knjige. Tu su se ubrajali popisi crkvenih slavlja , popisi ekskomuniciranih oso-

Matična knjiga rođenih Gradske župe Šibenik, 1581 ba , popisi dobara , inventura i drugo. Pod ovim imenom crkvenih knjiga razumijevali su se i popisi krštenih i vjenčanih i umrlih vjernika. Na pojam “crkvenih knjiga” počeo se vremenom koristiti i u užem smislu , i odnosio se na popise najvažnijih crkvenih čina što su ih mjerodavni svećenici obavljali za članove crkve. Pod pojmom crkvenih knjiga počelo se shvaćati poglavito crkvene matice. Prvi put izraz Kirchenbuchs (njem. Kirch-crkva , a Buchs-knjiga) dolazi u Njemačkoj godine 1522. za knjigu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

vjenčanih u Zwickau. S obzirom da je duhovnu službu na najmanjoj crkvenoj jedinici-župi vršio i vrši župnik , knjige su se počele označavati imenom libri parochiales. Župske knjige svojim popisima i pojedinačnim zapisima dragocjeni su i nezamjenjivi izvor upoznavanja strukture stanovništva. Tragove o popisima stanovništva (osoba i obitelji) nalazimo već u pretkršćansko doba kod kulturnih naroda(Kineza , Egipćana , Židova , Rimljana , ...). Ovdje pak valja istaknuti okrutni Herodov popis iz 6. g. pr. Kr. , Krvavi popis iz 1066. godine , Wilhelma Osvajača u Engleskoj itd. Ako je pod poganskih naroda bio razlog da se popisuju osobe, tim je više razloga imala crkva voditi popise svojih vjernika. Najsvečaniji i najznačajniji trenutak u životu s kršćanskog gledišta je čin krštenja. Prve vijesti o postojanju matičnih knjiga javljaju se u 3. st. poslije Krista. Rimski car Justinijan je u 6. st. (527. - 565. god.) u Noveli 74 naredio da se u crkvenim arhivima imaju čuvati akti (spisi) o obavljenom vjenčanju. O maticama u srednjem vijeku govore posebne razne dijecezanske sinode 15. st. Opći popis za čitavu katoličku crkvu donio je veliki Tridentski sabor 1545. - 1563.god.; a sabor je dopunjen Rimskim ritualom (Rituale Romanum) iz 1614. god. Crkva uvodi matične knjige da bi imala točnu evidenciju o svojim vjernicima i to u prvom redu zbog stroge zabrane žendibene veze među

RODOSLOVLJE

najstarije hrvatske matice? bližim rođacima iste krvne linije (tzv. Egzogamija - zabrana ženidbi djevojkama istog plemena, roda), te je u maticama vjenčanih , krštenih i umrlih od osobite važnosti bila obiteljska povijest. Od tada (Sabora) svi župnici su morali imati matične knjige, uredno ih voditi po uputama i kao službene knjige brižno čuvati. Osim u Francuskoj, Italiji , itd... i u našim krajevima vodile su se župne matice prije Tridentskog koncila: Umag 1483. god. U Hvarskoj biskupiji u Hvaru vodi se najstarija matica rođenih i krštenih, 1516. god., Trogir 1576. Sve su to matice pisane latinskim. U Šibenskoj biskupiji, također prije spomenutog koncila, u župi Mandalina vode se knjige od 1544. god., ali pisane glagoljicom. Te matice ujedno su i najstarije hrvatske glagoljske matice. Glagoljskim maticama slijedi Zadar 1560. god., Olib 1565. god. Najstarije mandalinske glagoljske matice, koliko se zna , u svim službenim institucijama vode se kao zapaljene i uništene u Drugom svjetskom ratu (ili prije), sve na temelju zaključivanja bez prethodnih provjeravanja i pretraživanja. Na zahtjev JAZU(danas HAZU) iz Zadra i Zagreba, u svrhu proučavanja i analiza, ali i otimanja glagoljskih matica, Biskupijski Ordinarijat u Šibeniku 27. 8. 1954. pod br. 455 poslao im je sljedeći tekst: “Prema izvještajima svećenika koji sada poslužuju Mandalinu i Marinu, sve matične knjige su stradale u

Pogled na Šibenik iz Mandaline, krajem 19. stoljeća

Fotografija Mandaline, početkom 20. stoljeća

ratnim (1941-1945) godinama ...”. Dijecezanski list Šibenske biskupije u Šematizmu iz 1928. god. za Mandalinu piše: “Župa Mandalina je osnovana 1544. godine, ukinuta , i opet osno-

vana 1678. god. od biskupa Joannes-a Callegari-a. Sve župske knjige sačuvane su od osnutka”. Ovdje su danas potrebni ispravci! Pretražujući gradske matice, usprkos brutalnom i surovom Kandijskom

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

RODOSLOVLJE Župna crkva u Mandalini tridesetih godina 20. stoljeća

ratu(1645. -1669.) u Dalmaciji, župa Mandalina opet je osnovana, barem 14 godina prije ili 1664., a to vidimo iz sljedećeg upisa (ima ih više) u Gradskoj matici (Liber baptizatorum): Die 28. julyi 1664. Jacobus Marich, filius legitimus Luce Marich ex villa Magdalena Bapts f. me Nicolaum Ruxich Parochum dicta ville in Eccla eiusdem. D. Hieronimus Capogroso et Joanna r. g. Petri Dadich patrini fuere.

100

ŽUPNICI MANDALINE I DANILA “Premda biskupijski šibenski Schematismus od godine 1909. god. kaže “Habet libr. canonicus institutione parochie - 1678. god., tadanji župnik Mandaline 1921. god. (na moje molbe i molbe drugih svećenika, da mi izvadi imenik svih župnika - od najdavnijih do danas , nisam bio sretan to imati. O. Biloniću koga sam zamolio da podje, i glavom ispiše iz matice te župe , nije vidio starijih matica od godine 1826. ; te je od ove godine poslao mi imena 18

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

župnika. I to fratara od godine 1826. - 1861. od tada su na župi svećenici. Ja sam neke župnike stare našao u Acta Capitol. R. u Makarskoj koje ovdje navodim...” Fra Petar Bačić je ušao u album “Znameniti i zaslužni Hrvati”. To sve govori o njemu i njegovim djelima. Već ovdje uočavamo da matične knjige nisu mogle biti zapaljene. Don Krsto Stošić je najbolji poznavatelj Šibenske crkvene i opće povijesti , zaštitnik arhivskog gradiva. On za mandalinske matice u svom kapitalnom djelu “Sela Šibenskog kotara” iz 1941. god., str 38 piše: “Starije župske knjige su se izgubile a novije su od 1827.god.” On prema potrebi pomaže i vrši obrede u mandalinskoj župi (npr. 1. 11. 1924., 1. 12. 1934.) i točno zaključuje da su mandalinske matice zagubljene prije velikog požara stare župne crkve 15. 6. 1939.god. Nova crkva je sagrađena ali i ona je srušena i zapaljena u teškom Savezničkom bombardiranju Šibenika, i same Mandaline, 13. 12. 1943. godine. Tog istog dana u Šibeniku se dogodio, u jednom danu, u jednom trenu besprimjerno okrutni obiteljski holokaust obitelji MARIČIĆ. Od bačenih bombi smrtno su stradali: Maričić Roko, 37 god Živka, žena Maričić Roka Maričić Radmila(15) Paško (43) Luka(12) Anka (33), udova pok.Šime Niko(8) Ante (15) Ksenija(2)

RODOSLOVLJE Mate(40) Milka(37),žena Mate M. Tih dana poginuli su iz župe Varoš-Šibenik slijedeći: -16.11.1943. - Perković Ivanka (39 g.) Roditelji: Perković Joso i Mrndže Pera Uzrok smrti: poginuo od engleskih bombi -29.12.1943. - Petrović Bare (11 g.), Bilice Roditelji: Petrović Ante i Mikulandra Darinka Uzrok smrti: poginula od bombi. -17.11.1943. - Perković Vjera (2 g.) Roditelji: Perković Jakov i Perković Ivanka Uzrok smrti: poginula od bombi. -29.12.1943. - Petrović Blaž (10 g.), Bilice Roditelji: Petrović Ante i Mikulandra Darinka Uzrok smrti: poginuo od engleskih bombi. -3.12.1943. - Tomislav Ivo Vuković (11 g.) Roditelji: Mate Vuković i Nediljka Žaja Uzrok smrti: ubijen iz strojnice iz engleskog aviona.

stro-Ugarske nakon prvog svjetskog rata u Šibeniku vlast je preuzelo Narodno vijeće, a nekoliko dana iza toga, 6. 11. 1918. god. u Šibenik dolaze talijanski brodovi. Okupatori preuzimaju vlast. Počinje opći teror nad civilnim stanovništvom i svećenstvom u obliku progona, interniranja. Don Krsto Stošić za to doba piše : “Okupatori pomalo preuzeše vlast u svoje ruke , ugnjetavanje naroda postalo je svaki dan veće i nestalo je svake slobode. Svećenstvo nije napustilo svoj narod u njegovoj nevolji, nego se borilo za Božja i narodna prava te mu je prednjačilo u rodoljublju. Time je sebi osvjetlalo lice i ostavilo trajnu uspomenu. Sjajan primjer svećenstva ističe se osobito ako se uzme u obzir da su progonstva bila vrlo brojna a Šibenska biskupija od nekih sto tisuća katolika ima samo 54 župskih mjesta svjetovnih svećenika i franjevaca Provincije presvetog Otkupitelja. Pokušaji da okupatorska vlast privuče domaće svećenstvo, milom ili silom u svrhu izrođenja naroda potpuno su ostali

bezuspješni. Ističem pak da pišem posve objektivno, potpuno istinito a činjenice su po sebi najbolji dokazi. Doći će novi naraštaji,pa neka se znade, da je katoličko svećenstvo u Šibenskoj biskupiji u doba teške narodne kušnje izvršilo svoj plemeniti zadatak braneći vjeru i dom.” U vrijeme Talijanske okupacije u Mandalini župsku službu, sa prekidima, obavljali su fra Pajo Mišura , don Grgo Tambača , svećenici Nikola Plančić i Josip Krnić. Vojni kapelan talijanske vojske, Cesare Tosti iz Ancone obavljao je bez dopuštenja crkvene vlasti župsku službu u Mandalini gdje nije bilo našeg redovitog svećenika, obilazio je bolesnike, iako nije znao naš jezik. Župni stan u Mandalini već 16. prosinca 1918. godine zauzeli su vojnici. Slično je bilo sa župnim stanom u Kijevu gdje je na službi bio fra Bono Šarić, vojnici su zauzeli župski stan a neki oficir je bilježio upise rođenja,smrti i vjenčanja dok nije silom vojničkom postavljen za župnika kapelan don Ivan Moderiano.

Ratna luka u uvali Sv. Petra u Mandalini oko 1908.

-29.12.1943. - Petrović Senka (7 g.) Roditelji: Petrović Ante i Mikulandra Darinka Uzrok smrti: poginula od engleskih bombi.

Nestanak starih matica izravno je vezan uz Talijansku okupaciju. Poslije sloma AuMIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

101

RODOSLOVLJE Na župi Prgomet nasilno je vojska provalila u ž. stan i uništila mnoge matične knjige. U mjesecu ožujku 1919 god. Talijani su u čitavoj Dalmaciji tražili od župnika da im dostave popise svih knjiga i svezaka u arhivima. Župnici su to odbili uraditi iz straha da im ne bi oduzeli neki važni dokument. U tom barbarskom divljanju talijanski vojnici, gdje god su boravili, uništili su mnoge arhive u župskim kućama. Evo još jednog dokumenta koji je dokaz vandalskih postupaka talijanskih vojnika, a čuva se u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) u Zagrebu u fondu Narodno vijeće, kut. br. 4 . Dokument je izdan u Šibeniku 4. 12. 1918. god. :

Gsp ! Petar Lodolo , vojni komesar Kako ste bili usmeno obavješteni od potpisanoga donosim Vam do znanja tužbu župnika Konjevrata vlč. dr. Paje Mišure glede postupaka talijanskih vojnika prema njemu i prema onom pučanstvu, to je da su isti njega silili da im izruči uredovne župske knjige, koje su na koncu silom i odnili, da je bio vrijeđan: “Ridicolo!” i da mu je bilo zaprijećeno da će ga zatvoriti. Među pučanstovm agitiraju, s hranom, upotrebljujuć u tu svrhu jednu poznatu bludnicu. Predsjednik općine: Stojić v. r.

Popis stanovništva Mandaline iz 1732. godine

102

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

Iz svega izloženoga vidljivo je da zagubljene mandalinske matične knjige treba pokušati tražiti u talijanskim vojnim ili nekim drugim arhivima u Italiji. U ovom slučaju izgubili smo dokumente nakon gotovo 400 g. , koji se inače u arhivskoj praksi nalaze i otkrivaju nakon toliko godina. Primjer je najstarija matica župe Varoš-Šibenik koju je poslije 350 g. pronašao prof. Ante Šupuk. Možda je ista sudbina namijenjena mandalinskim maticama.

RODOSLOVLJE Rijetko sačuvani Popis stanovništva župe Mandalina od 1. ožujka 1732. g. Popis je izvršio župnik Luka iz Vgorca Broj članova obitelji 1.Arambassa Giorgio Vukssich 20 2.Rade Michich 10 3.Pietro Michich 6 4.Zuanne Braicouich 4 5.Michele Braicouich 7 6.Giuseppe Begich 19 7.Michele Jurcouich 4 8.Pietro Jurcouich 6 9.Boxe Jurcouich 5 10. Giuseppe Jurcouich 5 11.Luca Bacouich 9 12.Marian Klarich 9 13.Nicolo Klarich 6 14.Antonio Bergnich 2 15.Francesco Bergnich 4 16.Simon Karlouich 10 17.Giacomo Marich 7 18.Mattio Bralich 8 19.Zuane Xixcouich 10 20.Giorgio Baraccouich 6 21.Andrea Baraccouich 6 22.Marco Baraccouich 6 23.Zuanne Dadich 7 24.Mattio Samaluk 17 25.Elia Suglie 8 26.Mattio Garbessich 6 27.Giorgio Garbessich 6 28.Bartolo Garbessich 8 29.Vid:ua Tomaso Garbessich 2 30.Lorenzo Mercoeuich 7 31.Zuane Marcoueich 9 32.Marco Marcouinouich 8 33.Antonio Marcouionovich 7 34.Pietro Marcouinouich 8 35.Michele Piglich 2 36.Zuane Marcouinouich 8 37.Doimo Golbach(?) 1 38.Doimo Piglich 11 39.Antonio Jurcouich 7 40.Zuanne Missurich 6 41.Marta Missurich 3 42.Giacomo Muxich 16 43.Piero Grandes 16 44.Matio Karlouich 7

45.Nicola Sancouich 46.Simon Sancouich 47.Nicolo Cerglien 48.Stefano Ercegh 49.Zuanne Ercegh 50.Luca Cerglen 51.Zuanne Cerglen 52.Simon Cerglen 53.Antonio Cerglen 54.Andrea Percouich 55.Doimo Percouich 56.Marco Pastrouich 57.Zuanne Radivaz 58.Nicolo Mandich 59.Antonio Pupauaz 60.Nicolo Mi...olich 61.Giorgio Mi.olich 62.Michele Drezga 63.Zuanne Obuchina 64.Giuseppe Milissich 65.Gregorio Jurcouich 66.Nicolo Mercouich 67.Marco Jurcouich 68.Lorenzo Radivaz 69.Simon Oggnien 70.Mattio Vukssich 71.Zuanne Vukssich 72.Marco Radivaz 73.Stefano Radivaz 74.Pietro Marcoevich 75.Lorenzo(?) Varnizza 76.Mattio Gargich 77.Boxo Gargich 78.Pietro Bilich 79.Bartolo Spaija 80.Luca Juraga 81.Antonio Grubissich 82.Zuanne Millisich 83.Georgio Millisich 84.Mattio Marich 85.Tomas Miagleuich 86.Antonio Cellich 87.Boxo Cellich 88.Gregorio Buglieuich 89.Marco Aras

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

6 4 8 13 11 6 4 7 8 21 12 4 4 3 10 2 13 8 11 3 3 3 3 7 4 6 6 5 5 21 13 4 4 2 10 6 9 9 7 9 5 7 8 5 11 103

POVIJEST

Istina o Jasenovcu

PRIPREMIO: Branimir Zmijanović

asenovački logor, kao i sam pojam Jasenovca, predugo i prebolno utkivan je u svijest našeg naroda, i možemo reći, predstavlja možda i najveću kontroverzu suvremene povijesti hrvatskog naroda. „Službena“ istina koja je služila kao poluga vladanja nad upokorenim Hrvatskim narodom, nametala je osjećaj kolektivne krivnje, nabacivanjem nevjerojatnim brojkama koje su se od milijuna i nešto „stabilizirale“ na brojci od sedamsto tisuća pobijenih ljudi, konačno, ali tek nakon stvaranja slobodne i neovisne demokratske Republike Hrvatske i „korekcija“ dolazi do broja stradalih koji je današnja brojka sačinjena po JUSP Jasenovac poimeničnom popisu žrtava. Od iznimne je važnosti poticati istraživanje stvarnih podataka i stvarnih događaja vezanih za logor Jasenovac, te je također, važno, mitomanskoj teatralnosti i lažima istočnjaka i nostalgičara za „boljim i crvenijim vremenima“ suprotstaviti znanstveno istraživačkim putem dobivenu istinu. U ovom broju Mihovila razgovaramo s Igorom Vukićem, novinarom iz Zagreba, uz patera Vladimira Horvata, Blanku Matković i Stipu Pilića, jednim od autora knjige „Jasenovački logor – istraživanja“ izdane u nakladi „Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac“ koja manirom povijesnog romana i ozbiljnošću znanstveno istraživačkog rada, stvara podlogu za zaključke o prešućivanoj i zabranjivanoj istini i stvarnoj prirodi radnog logora Jasenovac. 104

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

Knjiga „Jasenovački logori – Istraživanja„ koje ste i Vi autor uz Vladimira Horvata, Blanku Matković i Stipu Pilića, jasno je, temelji se na znanstvenom istraživanju i arhivsko dokumentiranje ne ostavlja prostora za osporavanje nalaza i zaključaka o nastanku, funkciji, konačno, naravi logora Jasenovac. Koliko dugo radite na znanstvenom istraživanju Jasenovca? Događaje u jasenovačkom logoru intenzivno istražujem posljednjih pet godina. No, odavno, još od malih nogu susreo sam se s tom temom u obitelji. Moj otac Nedeljko, tada dječak od četiri godine, baka Vukosava, prabaka Stoja i pra-

POVIJEST djed Stanko Vukić, dovedeni su u logor nakon bitke na Kozari u ljeto 1942. godine. Na Kozari su se nalazili u velikoj partizanskoj skupini, nakon što su početkom 1941. izbjegli iz svojeg sela Donja Gradina, smještenog točno nasuprot jasenovačkog logora. Iz sela su otišli poslije vatrenog okršaja skupine partizana i jasenovačke ustaške posade, koji se održao zadnjih dana 1941. godine. U partizanima je bio i moj djed Milan, a on je tada na Kozari i poginuo. Njemačko-domobransko-ustaške snage povele su moje rođa-

ke kao i druge zarobljenike prema jasenovačkom logoru i drugim sabirnim centrima (Dubica, Prijedor, Mlaka i Jablanac kod Jasenovca, itd.). Odatle su ih preseljavali u Slavoniju ili slali na rad u Njemačku. Moji su preko Lipika stigli u selo Pakračka Poljana te raspoređeni na smještaj kod stanovnika, uglavnom Čeha i Hrvata. Ondje su moj otac i baka ostali i poslije rata, tako da sam i ja tu išao u osnovnu školu. Često smo odlazili kod rodbine u Gradinu, a sa školom smo redovito posjećivali muzej u Jasenovcu.

Gradnja nasipa i odteretnog kanala Zahod, tzv. latrina, s natpisom Pazi na čistoću

Što su vam vaši govorili o Jasenovcu i u kojem kontekstu? Istini za volju, nisu su se baš odmicali od dotadašnje službene verzije, o tome da je to bio logor smrti u koji su dovođeni Srbi radi likvidacije. A prema njihovoj priči oni su se izvukli jer im je pomogao neki ustaša kojeg su poznavali prije rata. No to je isto bio mali, obiteljski mit. Kasnije sam istraživanjem ustanovio kako slučaj moje obitelji uopće nije iznimka i da za odlazak dalje iz logora nije bila potrebna nikakva protekcija. Nakon bitke na Kozari zarobljeno je i u logore i sabirne centre odvedeno 9000 muškaraca i 23 000 žena i djece. Oko 2400 muškaraca poslano je brodovima, rijekom Savom, u zemunski logor, a 5000 izravno vlakom u Treći Reich. Djeca do 14 godina poslana su u dječje domove i prihvatilišta u Sisku, Jastrebarskom, Gornjoj Rijeci kod Križevaca i drugdje. Uz pomoć Karitasa ta su djeca zbrinjavana u hrvatskim obiteljima koja su ih rado prihvaćala i pomagala. U Slavoniju je, prema jednom izvještaju hrvatskih vlasti, stiglo oko 10 000 Kozarčana. Ali nije neobično da o tih nekoliko dana koliko su proveli u Jasenovcu moji rođaci nisu mnogo govorili. Sve do sada nije se moglo pročitati i ni što su o logoru govorili zatočenici koji su tamo proveli godinu ili dvije. Je li konačno došlo vrijeme za preispitivanje „službenih istina“ o naravi logora Jasenovac, pa u konačnici i NDH?

POVIJEST koja je bitno iskrivljena poslijeratnom komunističkom „pobjedničkom historiografijom“. Više puta ste javno kazali kako nikako nije pitanje amnestiranja zločina, kojih je nedvojbeno bilo, no daju li Vam podaci kojima raspolažete dovoljno za tvrdnju da se ne radi o logoru smrti, dakle je li u Jasenovcu bilo masovnih likvidacija?

Proizvodnja gašenog vapna Žetva na logorskoj ekonomiji Vjerujem da je upravo sada došlo vrijeme da se o tome raspravlja mirno i utemeljeno na autentičnim povijesnim izvorima. Do 1990. se nije moglo, iz poznatih razloga. I poslije su zbog Domovinskog rata i međunarodnih okolnosti ta istraživanja bila otežana. Sad imamo svoju samostalnu državu, s demokratskim ustrojem. Nažalost, nije još ostalo mnogo živih bivših zatočenika,

106

ali ima dosta njihovih izjava, memoara, zapisa iz poratnih saslušavanja. U kombinaciji s dokumentima kojih ima po arhivima i onima koji su već objavljeni, moći će se prilično dobro rekonstruirati događaji iz logora. Kaže se da povijest pišu pobjednici. Pa ako je pobijedila demokracija, red je da i ona napiše svoju. To posebice vrijedi za povijest iz razdoblja Drugog svjetskog rata,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

Na temelju mojeg istraživanja mogu reći da je logor u Jasenovcu od 1941. do 1945. bio radni logor, odnosno mjesto internacije protivnika Nezavisne Države Hrvatske te uz njih skupine Židova koji su bili izuzeti od deportacija u Njemačku. Preseljenjem u njemačke logore bila je obuhvaćena većina židovske zajednice u dijelu NDH pod njemačkim utjecajem. Ističem da u Jasenovac nitko nije doveden, a pogotovo ne ubijen samo zato što bi bio Srbin ili pravoslavac. Na internetskoj stranici našeg Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac (www.drustvojasenovac.wordpress.com) objavili smo dugačak članak koji objašnjava ovu tvrdnju pa zainteresirane upućujem da ga ondje pročitaju. Da nije bilo masovnih ubojstava – u smislu brojeva koji govore o desecima tisuća mrtvih – potvrđuje i mali broj posmrtnih ostataka, oko 400, pronađen na logorskom području u poslijeratnim ekshumacijama. A ni bivši zatočenici ih uglavnom ne spominju – osim nekih, čija su svjedočenja upitne vjerodostojnosti pa ih je relativno lako osporiti.

POVIJEST Disciplina u logoru održavala se prijetnjom da će biti strijeljano 10 ili 20 zatočenika ako netko od njih pobjegne. Budući da je bjegova bilo, u nekoliko slučajeva bile su provedene i takve kaznene mjere. U dva slučaja zatočenici su bili obješeni (trojica zbog širenja lažnih i alarmantnih vijesti, a devetorica zbog skrivanja zaliha hrane i sumnje da pripremaju pobunu). Određen broj logoraša umro je od raznih bolesti (tifus, dizenterija, upala pluća...). Ali ni tih smrti nije bilo mnogo: provodile su se mjere dezinfekcije i suzbijanja epidemija. Postojala je ambulanta u logoru i dobro opremljena bolnica u Jasenovcu, gdje su zatočeni liječnici liječili i zatočenike, i mještane i ustaše iz posade. Kad govorimo o zločinima, možemo se složiti da je zao čin već dovođenje nekoga u logor zbog nacionalne ili vjerske pripadnosti. To se odnosi na Židove i Rome. Međutim, kod interniranja ljudi koji aktivno surađuju sa snagama koje napadaju državu, stvari stoje malo drukčije. Posebice u ratno doba. U to su vrijeme i SAD i Velika Britanija organizirale logore za pripadnike država s kojima su bile u ratu. Čak su ih preventivno internirali, bez obzira na ponašanje. A u jasenovačkom logoru ste imali Hrvate, Srbe, Muslimane, internirane jer su se udruživali u ilegalne skupine i bacali letke, organizirali atentate, slali ljude, lijekove, novac i oružje partizanima. Među zatočenicima je bilo i zarobljenih partizana, čak i nekih dovedenih iz relativno daleke bitke na Sutjesci.

Može li se na temelju podataka o broju baraka, vremenu kada je logor bio izvan funkcije, zatim na temelju podataka o proizvodnim pogonima, proizvodnji, broju angažiranih zatvorenika u radu, dati nekakva kvantifikacija dinamike Jasenovca: propulzija zatvorenika, broj puštenih – oslobođenih, onih koji su odslužili kaznu, je li vođena evidencija o broju strijeljanih i drugo. U jasenovačkom logoru bilo je šest stambenih baraka u kojima je moglo stati do 200 ljudi. Dio zatočenika spavao je i u brojnim radionicama. Tako se može procijeniti da je u logoru odjednom moglo biti oko 1500 do 2000 ljudi. Zatočenici su iz logora često odlazili na rad u Njemačku, koja je stalno tražila novu radnu snagu. Potkraj rata iz logora je u Njemačku vlakovima poslan kontingent od više stotina zatočenika. Prije odlaska pregledali su ih liječnici, bili su fotografirani i dobili su putovnice i radne ugovore. Gotovo svi su preživjeli jer su tvornice u koje su poslani zauzeli Rusi i Amerikanci. Dokumenti koje su dobili mogu se pronaći u arhivima, a o svojem vremenu koje su proveli u Jasenovcu prije odlaska u Njemačku uglavnom su šutjeli. Naime, dobrovoljan rad za okupatora mogao je donijeti optužbu za ratni zločin pa su ljudi za svaki slučaj izbjegavali govoriti o bilo kakvom radu (u Jasenovcu ili Njemačkoj) da se ne bi izložili neugodnostima. Podaci o puštanjima iz ustaških sabirnih logora također postoje. Od travnja 1944. do travnja 1945. iz Jasenovca,

Stare Gradiške i Lepoglave pušteno je prema sačuvanim popisima više od 1600 zatočenika. Puštani su u skupnim amnestijama odlukom poglavnika Ante Pavelića povodom blagdana: 10. travnja, 13. lipnja (Antunovo), 14. srpnja (Pavelićev rođendan), za Božić, itd. Ni oni se nisu baš hvalili da ih je, eto, na slobodu pustio – Poglavnik. Prema izjavi ustaše Ilije Barbarića iz knjige „NDH je bilo pravo ime“, na povlačenju iz Zagreba spaljena je kartoteka jasenovačkog logora s 18 000 imena. Od toga su, tvrdi Barbarić, oko 10 000 bili partizani s Kozare koji su samo prošli kroz logor odlazeći u Njemačku, a u Jasenovcu su bili tek evidentirani. To bi značilo da je kroz logor prošlo oko 8000 zatočenika. Sve to treba još dodatno istraživati. Dijelovi kartoteke ipak su sačuvani jer su se kopije dokumenata slale na više adresa, kao što je to red u dobro uređenoj državnoj administraciji. A uprava NDH je to i bila. Tako je, uz ostalo, sačuvan i jedan zapisnik o strijeljanju zatočenika zbog organizacije bijega i napada na stražare. Bilo je to 5. veljače 1942. Nakon kratke istrage određeno je strijeljanje petnaest logoraša. Izvršenju kazne uz predstavnike logorske uprave prisustvovali su i predstavnici mjesnih vlasti. Smrt osuđenih utvrdio je logorski liječnik. Koliko vremena je djelovao logor u Jasenovcu? Do kada je mogao neometano djelovati, obzirom na blizinu partizanskih jedinica? Logor je bio u funkciji od ko-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

107

POVIJEST lovoza 1941. godine do 22. travnja 1945. godine. Dakle, oko 1300 dana. Partizanske postrojbe prolazile su u blizini logora, tako da se 1943. zapodjela bitka kod Krapja sela udaljenog 6 kilometara zapadno od logora. U bitki s partizanskom postrojbom koja se prebacivala preko Save na Banovinu sudjelovali su i ustaše iz jasenovačke posade. Na kraju rata, nakon bije-

ga jednog dijela zatočenika, posada se s preostalim zatočenicima seli prema zapadu – prema Sisku i Zagrebu, odnosno, Celju. Koliko puta je bombardiran od strane saveznika, je li bilo partizanskih napada na logor? U studenom 1944. na logor je palo nekoliko bombi iz ame-

ričkih zrakoplova koji su gađali obližnje mostove na Savi i rijeci Strug. Izravan napad dogodio se na Veliki petak, 30. ožujka 1945. Pogođena je zgrada zapovjedništva i brojni tvornički objekti. Poginulo je pedesetak zatočenika. Među njima i neki koji su se trebali uputiti kući jer su pomilovani u povodu 10. travnja. Je li postojala mogućnost da se zatvorenicima dostavljaju paketi od obitelji? U jesen 1941. godine pakete s hranom i odjećom u logor dostavlja Židovska bogoštovna općina iz Osijeka. U proljeće 1942. svi zatočenici dobivaju pravo pisati svojim obiteljima i tražiti da im se dostavljaju paketi s hranom, lijekovima i odjećom. Židovska zajednica dostavljala je pakete svojim članovima dvaput mjesečno. Po njihovim podacima ukupno su poslali oko 56 000 paketa. Već iz toga se vidi da je u logoru cijelo vrijeme bilo skupina od oko 700-800 Židova. Njihova imena mogu se pratiti kroz cijelo vrijeme postojanja logora na sačuvanim popisima zatočenika u pojedinim radionicama – krojačnici, kožari, stolariji i slično. Koje i kakve djelatnosti su se obavljale u logoru? U knjizi nalazimo da su zatvorenici imali organiziranu glazbu i druge zabavne djelatnosti?

Logorska kuhinja Logorska pekara

Glazbeni orkestar organiziran je 1942., a njime je ravnao Natko Devčić, predratni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ugledni muzikolog i skladatelj, a u logor dove-

POVIJEST den kao komunistički aktivist. Kad je pušten i kad je otišao u partizane, vodio je orkestar ZAVNOH-a. Umro je u Zagrebu 1998. godine. Nakon njega orkestar preuzima Erih Samlaić. Kazalištem je upravljao Slavko Goldschmidt, odvjetnik iz Zagreba, koji je u logor doveden kao Židov. Od 1943. u logoru se igrao nogomet i odbojka. Logorsko prvenstvo igrale su momčadi pojedinih radionica. Od Božića 1942. redovito se održavaju vjerski obredi. Logorski katolički svećenik zvao se Zvonimir Brekalo, koji je umro potkraj 1944. od tifusa. Zamijenio ga je Zvonimir Lipovac, koji je u Jasenovac došao sa službe u Staroj Gradiški. Za muslimanske vjernike obrede je svakog drugog petka održavao imam Tahir Vojniković. Osim velikih građevinskih radova u samom logoru (nova električna centrala, garaže za automehaničarske radionice, zgrade za krojače, obućare i druge obrtnike), zatočenici su izlazili i na vanjske radove, na polja na bosanskoj strani Save te u mjesto Jasenovac. Postavljali su električnu mrežu, telefonske vodove i slično. U logoru je postojala obrtna škola koju su pohađali dječaci od 12 do 15 godina, uglavnom iz okolnih mjesta. Učitelji i mentori bili su im zatočenici-stručni majstori. Učili su za električare, limare, automehaničare, brijače, i slično. U Glasu Koncila je 2013. godine objavljen razgovor s jednim od tih učenika, Zvonkom Pajurom iz Jasenovca. I on se čudio kako se do sada nije pisalo o toj školi, o čijem postojanju su znali svi mještani Jasenovca i okolnih mjesta.

Kuriozitet je da je otac prof. Žarka Puhovskog bio u logoru i da je pušten? Je li on to kada komentirao? U logorima Stara Gradiška i Jasenovac bili su otac Žarka Puhovskog, Božidar, i stric Đuro. Obojica su bili povezani s komunističkim pokretom. Stric Đuro bio je jedan od voditelja logorskog kazališta. Zanimljivo je da se kazalištem bavio i cijeli život poslije rata. Đuro i Božidar Puhovski pušteni su u amnestijama 1944. godine. Žarko Puhovski nije previše istraživao kako im je bilo u logorsko doba, ali ni sami logoraši nisu o tome željeli govoriti. Za sada nisam primijetio da bi prof. Puhovski bio među onima koji bi glasno osporavali naša istraživanja. Malo je javnih glasila, političkih ili dnevnih novina koje objavljuju nalaze o Jasenovcu, no, kako reagira znanstvena javnost, a osobito kako na Vaša istraživanja reagiraju odgovorne osobe JUSP Jasenovac ili stručnjaci te teme kao što je Slavko Goldstein? Uglavnom šute i izbjegavaju raspravu. To je ipak bolje nego da nas napadaju. Mi smo cijelo vrijeme spremni za dijalog s njima. Čak smo posjetili muzej u Jasenovcu i darovali im pet naših knjiga kako bismo potaknuli razgovor o njezinu sadržaju. Za sada, sve je prošlo bez odgovora. Jeste li se susretali sa smetnjama, osporavanjima u radu i u čemu su se očitovala?

Osim ponekog negativnog komentara u dnevnim novinama, nije bilo značajnijeg osporavanja. Ne opovrgavaju se činjenice koje iznosimo, već se tu i tamo poneko suprotstavi njihovim interpretacijama. Činjenice koje iznosimo utemeljene su na autentičnim dokumentima pa ih i nije lako opovrgavati. Zato nas nastoje prešutjeti. To nas, naravno, rastužuje, jer bismo rado po cijele dane raspravljali o tome što smo pronašli, jer mislimo da tako možemo pomoći da se rasvijetle mnoge kontroverze iz naše novije povijesti. Koji su izvori i koja je metodologija temeljem koje je formiran poimenični popis žrtava, pri tome se posebno misli na to koliko su vjerodostojni podaci koji proizlaze iz popisa kartica i izvora u poimeničnom popisu žrtava? Pojedinačni popis od 83 000 imena koji je objavio muzej u Jasenovcu temelji se na popisu žrtava rata iz 1964. godine koji je radio tadašnji Savezni zavod za statistiku. Popis je trebalo napraviti radi pregovora o ratnim reparacijama sa SR Njemačkom. Stoga su i popisivači dobili upute da moraju prikupiti što više imena. Tako su se tu našli i ljudi koji su samo prošli kroz Jasenovac a stradali negdje drugdje, zatim oni koji su poginuli ili umrli na nekom drugom mjestu a Jasenovac nisu ni vidjeli. Postoje indicije da su neka imena jednostavno izmišljena. Poznato je da se kao službeni podatak o broju stradalih nominalno izražava

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

109

POVIJEST brojkom od ukupno 83 145 žrtava. No, poznato je također da su te brojke ozbiljno dovedene u pitanje budući se pojavilo nekoliko inačica popisa, pa se tako govori o tzv. „kloniranim“ imenima, dakle, fantomskim, nepostojećim osobama? Možete li kazati nešto o metodologiji kojom su se ustanovile te nepravilnosti i kako to tumačite. Popis je dostupan na internetskim stranicama Spomen područja u Jasenovcu (JUSP Jasenovac) pa se može pretraživati i uspoređivati s drugim popisima. Naši suradnici su računalno pretraživali mnoge baze podataka pa su našli identična imena na popisima zatočenika u njemačkim logorima. Mnoge s popisa su našli i među živima nakon rata. Na popisu ima nekih koji su stradali od ruke četnika pa i partizana na kraju rata. Na popisu je najviše srpskih imena, oko 50 000, a to je nelogično zato što je vrh NDH već početkom 1942. krenuo u normalizaciju odnosa sa srpskim pravoslavnim stanovništvom. Osnovala se Hrvatska pravoslavna crkva, u Vladu NDH imenovan je predstavnik pravoslavnih (dr. Savo Besarović). Sklapaju se sporazumi s četničkim skupinama u Bosni i drugdje o nenapadanju, itd. U tom smislu znakovito je djelovanje velikog župana Davida Sinčića u Kninu, koji je pozivao pravoslavne stanovnike kućama, jamčio im sigurnost i posao i uvjeravao da su izjednačeni po pravima s ostalim stanovnicima. Kako bi uopće u takvoj situaciji bilo moguće dovući toliku masu 110

naroda u jedan relativno mali logor i ondje ga likvidirati? I to još noževima i maljevima? Kad se malo to pogleda, vidi se da je jugoslavenska komunistička propaganda bila jako prozirna. Ali je iza sebe imala jak represivni aparat i njihove se tvrdnje, ma kako apsurdne bile, nisu smjele javno dovoditi u pitanje. Sigurno je da su Slavko Goldstein, SPC, Nataša Jovičić, i drugi stručnjaci i zastupnici službenih podataka JUSP Jasenovac upoznati s Vašim radom, kao i brojnim radovima na temu Jasenovca kojima se dovode u ozbiljnu sumnju njihovi nalazi, pa Vas pitam jesu li Vas ikada izazvali na javnu diskusiju ili našli potrebnim osporiti Vaše zaključke i tvrdnje? Mislite li da su spremni, primjerice na znanstvenom simpoziju, braniti teze JUSP Jasenovac? Kao i u mnogi drugim segmentima hrvatskog društva, i oni najradije raspravljaju samo s istomišljenicima. Nekoliko puta pokušavali smo dogovoriti razgovor s Vesnom Teršelič, voditeljicom Documente, udruge koja se navodno bavi suočavanjem s prošlošću. Nakon neuspjela dogovora putem elektronske pošte, čak sam osobno došao na jedan skup kako bismo se upoznali i dogovorili barem sastanak. Ali ništa od toga. Je li neka državna institucija financijski pomogla ili pomaže u radu istraživanja Jasenovca? Ako ne, kako to tumačite?

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

Do sada nismo dobili nikakvu pomoć, ali istini za volju, nismo je ni tražili. Imali smo teškoća pri upisu društva u registar udruga. Grad Zagreb nam je prvo odbio upis pa smo upisani nakon žalbe koju smo uputili Ministarstvu uprave. Svjesni smo da se bavimo osjetljivom temom, ali već to prihvaćanje žalbe još u vrijeme Vlade Zorana Milanovića potvrđuje da ipak živimo u društvu koje polako stvara mogućnosti za raspravu i o najosjetljivijim povijesnim, ali i drugim temama. Možete li komentirati stav da je u Jasenovcu ubijeno 1,4 milijuna Srba (dakle, radi se o tvrdnji da je samo Srba stradalo 1,4 milijuna) i da tu tezu zastupa Jovan Ćulibrk, episkop Pakračko-slavonski. Nisam vidio tu njegovu tvrdnju, a čini mi se da je ranije spominjao neke brojke od 90 do 100 tisuća. Episkop Jovan je međutim dao jednu izjavu koja ohrabruje. Govoreći o slučaju bl. Alojzija Stepinca rekao je da Srpska pravoslavna crkva ne smije pristati na ocjene koje je o nadbiskupu izrekla komunistička vlast. Možemo zaključiti da i episkop smatra da Stepinca, a valjda onda i sve druge ljude i događaje iz povijesti, treba razmotriti u trijeznoj i temeljitoj raspravi, zasnovanoj na autentičnim povijesnim izvorima. Ako je to episkop imao na umu, brzo ćemo se složiti i oko jasenovačkog logora. Zašto nitko iz establišmenta velikih „istinoljubaca“ ,

POVIJEST nevladinih i civilnih udruga i tome slično, npr. Vesna Pusić, Zoran Pusić, i drugi koji su itekako dobro financirani novcem državnog proračuna, ne reagira na očite neistine SPC-a, ili, primjerice ministra Vulina koji i danas iznosi neistine, ne samo o Jasenovcu, već i drugim lokacijama navodnih stratišta? Nekim ljudima nije lako izaći iz mentalne matrice koju su stekli dugogodišnjim školovanjem u socijalističko-komunističko doba. Primijetio sam da je često upravo odličnim đacima teško prihvatiti drukčije informacije od onih koje su upili tijekom školovanja. Pomalo ih razumijem. Da je meni netko prije pet-šest godina rekao ovo što ja sada govorim, malo bih ga čudno pogledao. Jedino što bih dodao: u redu, daj mi da pročitam što si napisao pa ću razmisliti o tome. A ovi ne žele niti čitati. Naime, ti isti „istinoljupci“ i veliki branitelji demokracije, vrlo su spremno prihvatili lažne teze i tvrdnje o blaženom kardinalu Stepin-

cu, i nisu se osobito bunili kada je nametnuta mješovita komisija zajedno s SPCom o kanonizaciji blaženog Stepinca. Kada se govori o Jasenovcu, sasvim sigurno blaženi Stepinac se može o tom kontekstu spomenuti prvenstveno kao vrlo pozitivna osoba. Ta tvrdnja je dokaziva i dosta je pisano o tome, osobito iz pera Juraja Batelje. Jeste li naišli na arhivsku građu koja upućuje na navedeno? Stepinac je i u ideji i u praksi uvijek zastupao čvrsto stajalište o neotuđivim pravima svake osobe, bez obzira na porijeklo, vjeru i naciju. Propovijedi o jednakosti ljudskih prava izgovarao je javno, usred rata, kao malo tko u cijeloj Europi. Stoga je ponekad i dolazio u nesporazume s državnim vlastima. Uz ostalo, Stepinac se zalagao za čovječno postupanje sa zatočenicima pa su i vjerski obredi u jasenovački logor uvedeni na njegovu pobudu. Smetala mu je određena arbitrarnost u određivanju koga će se poslati u logor (bio je to upravno-policijski, a ne pravi sudski postupak), a nije

Julius Schmidlin izaslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa (s desne strane)

pristajao ni na uvjeravanja da se u internaciji Židova i Roma moralo pristati na njemački pritisak, kao danak samostalnosti države. Iako je podržavao Nezavisnu Državu Hrvatsku i cijelo vrijeme njezina postojanja održavao dobre odnose s vlastima, u pitanju autonomije osobe bio je nepopustljiv. Zato je i bio protivnik komunizma, njemačkog nacizma ili talijanskog fašizma. U svemu tome Alojzije Stepinac svakom dobronamjernom čovjeku treba biti uzor. Možete li kazati što o trenutnoj arhivskoj legislativi. Možete li pregledavati i koje arhive? Što je s arhivama tajnih službi? Što je s arhivom NDH? Ta se arhiva nalazi u Beogradu. Može li se do nje i kako? U hrvatskim arhivima ima mnogo dokumenata koji se odnose na razdoblje Drugog svjetskog rata. Dokumenti u Hrvatskom državnom arhivu, regionalnim arhivima i muzejima dostupni su svakome, po jednostavnoj proceduri. Već su i oni dovoljni da se približimo realnoj slici događaja iz tog razdoblja. Dokumenti iz beogradskih arhiva sigurno mogu upotpuniti tu sliku. Nadajmo se da će se približavanjem Srbije europskim integracijama olakšati i pristup tim dokumentima. Ali ne treba očekivati čuda. Mi već i sada možemo na temelju dostupne građe rekonstruirati što se stvarno događalo u Jasenovcu i drugdje u NDH. Samo treba vremena, znanja i volje. A i nešto novca...

SJEĆANJA

MOJA SJEĆANJA NA KATEDRALNI ZBOR

PIŠE: Dušica Radočaj, rođ. Lovrić - Caparin

Zovem se Dušica Radočaj rođ. Lovrić-Caparin, rođena u Rogoznici 1933 godine. Moj otac Nikola Lovrić-Caparin bio je orguljaš u rogozničkoj crkvi, a ja sam već kao dijete uz njega pjevala i svirala. Moja omiljena pjesma u to doba bila je: Rajska djevo kraljice Hrvata. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Rogoznicu je došao mladi svećenik sa svojom majkom, don Veljko Jadronja, u službi kapelana. On je preuzeo orguljaško mjesto moga oca, koji je u to doba bio odsutan. Mladi kapelan je uspješno vodio naš zbor. To je bilo negdje oko 1943. godine kad sam imala 10 godina

i bila sam jedna od najmlađih njegovih pjevačica. Za vrijeme evakuacije Rogoznice, 1944. godine, naša obitelj, pritisnuta partizanskim terorom seli u Šibenik, pa tu ostadosmo do danas. Kad je don Veljko Jadronja 1946. godine preuzeo vodstvo šibenskog katedralnog zbora po odlasku, svećenika i orguljaša Slovenaca Zupanca i Horvata, započinje nova era katedralnog zbora. Zbor je bio mješovit i prilično velik. U tenorima je pjevao i moj otac Nikola Lovrić-Caparin, a potom i ja u sopranima. Obitelj je stanovala u neposrednoj blizini crkve sv. Frane,

TJELOVO U SUDSKOM ARHIVU

itajući Glasilo Šibenske biskupije “Mihovil”, br. 24, jako me obradovao članak “90 godina katedralnog zbora. Sjetila sam se tih davnih godina kad sam i ja bila mlada sudionica divnog katedralnog zbora sv. Jakova, pa sam odlučila poslati vam svoja sjećanja.

112

Sjećam se onih nemilih dana komunizma dok sam kao činovnica radila na Kotarskom sudu u Šibeniku kad su se slavila crkvena slavlja u katedrali radnim danima. Nitko od pjevača nije se usudio poći u crkvu. Moja šefica ostavinskog odjela gđica Kruna pitala me je da li se i ja bojim, naravno da sam odgovorila negativno. I ona me pred drugima činovnicima zataji rekavši da sam u arhivu i slažem stare spise, a ja trkom prije jedanaest sati u katedralu. Za orguljama je sjedio don Veljko žalostan ne nadajuć se svojim pjevačima. Ali eto mene. Pjevala sam sama koralnu misu De Angelis s kanonicima u koru, a bilo je Tijelovo. Za posvećenja odpjevala sam meni najdražu pjesmu Panis Angelicus od Cesara Francka. Na završetku mise don Veljko se razbarušio po orguljama na veliku radost vjernika, a mene je trkom niz stepenice zaustavio prečasni kanonik Pijani i s oduševljenjem zahvalio na pjevanju i neustrašivosti. Na poslu nitko me nije tražio, i ja sam eto iz arhive došla noseći pod pazuhom veliki broj skradinskih spisa. Gospođica Kruna bila je sva sretna i vesela što nam je uspio pothvat te smo nastavile dalje s kancelarjiskim radom. Puno je puta bilo takvih scena.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

SJEĆANJA

SV. JAKOVA I DON VELJKA JADRONJU pa sam se uključila i u zbor fra Nikole Pasinija. Oduvijek je bilo pjevačkog rivaliteta i trke između te dvije crkve sv. Jakova i sv. Frane. U Šibeniku sam pohađala gimnaziju i muzičku školu. U Muzičkoj glavni predmet bio mi je solo pjevanje kod profesora Bruna Belamarića i profesorice Lucner koja me je iz dramskog soprana prebacila u koloraturni sopran i tako sam pjevala na školskim produkcijama muzičke škole u ši-

Mladi kapelan don Veljko

Don Veljkove molitve, don Veljkov rukopis

KUĆNI PRIJATELJ U našoj obitelji se muziciralo u svako doba dana,što pjevanja,što sviranja, glazbe na pretek. Radi toga don Veljko nam je dao jedan harmonijum da bi mogli vježbati. Po cijeli dan je bio funkciji. Susjedi su se bunili:”Je li dosta te glazbe?”.A i našoj materi bi išlo na živce kad bi ja upjevavala glas i vježbala vokalize. Znala bi reći: ”Od zuba se krivila (zavijala) kćerce!”. Skoro svaki drugi dan don Veljko je navraćao kod nas u kuću na kavu ili kolače (volio je palačinke) iza ručka. Znao je donijeti magnetofon te bi reproducirao radijske snimke ozbiljne glazbe. Sjećam se s koliko je rafiniranosti ukazivao na različitosti pjevačke interpretacije primjerice Marije Calass i Renate Tebaldi. O tome su raspravljali on i naš otac favorizirajući svaki svog ljubimca. Rasprave su bile žučne. Kad smo već kod rasprava don Veljko se rado sjećao jednog njihovog sukoba. Naime, nakon višegodišnjeg pjevanja u katedralnom zboru naš se otac jedne godine odlučio povući iz zbora. Don Veljko ga je nagovarao da ne odustaje. Kako je svake godine za svoj imendan o sv. Josipu don Veljko dobivao više torti za dar jednu bi redovito poslao nama. Naš otac je za uzvrat redovito poslao don Veljku i biskupu Baniću paket konzervirane ribe o Velikom petku. Te godine kad je otac odustao od pjevanja navodeći da mu glas više nije dobar don Veljko vrati poklon s primjedbom: “Više bi volio da ste mi ostali pjevati nego ovu ribu!” Otac je bio uvrijeđen. Torta koju je don Veljko poslao prije toga na blagdan sv. Josipa bila je već slasno pojedena. Zato otac hitno naruči u slastičarnici “Marušić” tortu na kojoj je dao napisati: “Na ljutu ranu, ljutu travu!” Torta je na Uskrs bila na biskupovu stolu Veljko je to primio s humorom i porukom:”Torta nije bila ljuta, nego slatka!” To je don Veljko! Imao je smisla za humor. Njih dvojica su sa smijehom o tom kasnije pričali. Don Veljko je bio zadovoljan jer su sinovi zamijenili oca u tenorima. I u tužnim trenucima obitelji sudjelovao je don Veljko. Kad je ratne 1945. godine umrla naša devetogodišnja sestra Julijana sam don Veljko ju je sprovodio na groblje sv. Ane, dok je otac proživljavao teške dane “Križnog puta” i logora. Sprovodio je i oca 1979. i mamu 1990. godine. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

113

SJEĆANJA benskom kazalištu. Katedralni zbor sv. Jakova imao je prvenstvo što se tiče

mog pjevanja u tom teškom komunističkom vremenu. Nije falilo udbaške špijunaže niti

Susret u Rimu Bilo je to početkom svibnja 1993. godine u Bondorfu u Njemačkoj. Upravo smo zaključali kuću i sjedali u automobil da bi krenuli u Italiju Bili smo pozvani na krizmu sestrinom sinu u San Benedetto. Ali nas zaustavi poštar i uruči pismo. Odmah sam prepoznala don Veljkov rukopis. Piše iz Rima da će za koji dan slaviti “Zlatnu misu” u kapeli časnih sestara kod kojih je bio smješten kao izbjeglica u Rimu. Naš itinerar smo promijenili. Iz San Benedetta smo rano ujutro prije četiri sata krenuli put Rima da bi mogli prispjeti na don Veljkovu misu. U dva automobila bilo nas je osmero: Dušica, moj muž Natko i sin Ante, brat Julije i kći Anzula, sestra Rahela i muž Ezio, te kći Elizabeta. Sve rodbina od kojih smo troje bili članovi katedralnog zbora. Don Veljko je upravo izlazio na oltar. Sav se razgalio vidjevši nas. Preko mise smo zapjevali:”O dični sveti Jakove…”Plakao je cijelu misu. Ručali smo zajedno kod časnih sestara Neke od njih su ranije služile u Šibeniku te su nas prepoznale.Za stolom je bio i ravnatelj “Zavoda svetog Jeronima“ u Rimu Sjedio je do mene. Pričala sam mu što je don Veljko značio za nas Šibenčane. Saznavši da toliko cijenimo našeg don Veljka slijedeću nedjelju je organizirao da don Veljko služi svečanu misu u crkvi sv. Jeronima kao službenu “zlatnu misu”. Glas Koncila je to prenio, iako je njegova “zlatna misa” bila ona u kapeli,jer ju je don Veljko sam tako tretirao. Don Veljko mi se povjerio:” Nisam više mogao podnositi bombardiranje u Šibeniku pa me je biskup Badurina poslao u Rim i omogućio mi smještaj ovdje:” Bili smo sretni što smo tom skromnom svećeniku bar malo uzveličali njegovo slavlje. Našom prisutnošću približili smo mu Šibenik, grad kojeg je volio i katedralu za koju je živio.

Dušica Radočaj na ručku s don Veljkom u Rimu 114

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

budnog oka susjeda. Činjenica je da se zbor nije smio sastajati izvan crkvenih prostora da bi vježbao, jer je vlast svako okupljanje u drugim zatvorenim prostorima okarakterizirala kao ilegalnu protudržavnu aktivnost. To je dovoljan primjer kako je svako angažiranje u Crkvi u to doba bilo opasno za vjernika. Zato smo se za probe pjevanja sastajali u katedrali, u poluruševnoj crkvi sv. Barbare, u Novoj crkvi, a kasnije i u katedralnoj biskupskoj dvorani. Pod vodstvom don Veljka Jadronje katedralni zbor sv. Jakova bio je vrlo uspješan. Redovito smo vježbali i dolazili na probe iako su uvjeti ponekad bili nemogući. S vremena na vrijeme iznenadio bi nas školski prijatelj don Veljka, a brat gđe. Mirjane Belamarić, profesor glazbe, kasnije akademik Lovro Županović, koji bi rado preuzeo vodstvo zbora i s vještom dirigentskom palicom dirigirao svoje kompozicije koje je za naš zbor skladao. Bilo je to divno doba savršenog muziciranja i virtuoznosti dvoje prijatelja na svečanim slavljima u šibenskoj katedrali sv. Jakova. Tada je naš zbor doživljavao vrhunac svoje slave i radosti. Don Veljko Jadronja ne samo da je bio skroman vrijedan i pobožan, nego je bio i veliki maestro, te je na svoje pjevače djelovao da budu zaljubljenici u glazbi i kulturi crkvenog pjevanja. Bio je izvrstan interpetator čuvenih majstora i njihovih djela te veliki glazbenik i virtuoz na orguljaškim tipkama. Dirigentna vještina nije mu nedostajala. Prsti su igrali po tipkama, a lijeva ruka je po-

SJEĆANJA vremeno preuzimala ulogu dirigentske palice. Zato su noge virtuozno nadomještale tu ruku, a tijelo i glava pomagale su dirigirati. Po pjevačima u prvim redovima do sviraonika vrcao je znoj sa glave dirigenta. Branili smo se partiturama. Ne zaboravimo, orgulje su se nalazile na ionako malom prostoru na koru iza nas pjevača. Nije mu bilo lako. Od nas pjevača, osobito solista izvlačio je maksimum pjevačkih vještina glasa i tona. Često je neke interpretacije kojima je bio zadovoljan snimao na magnetofonsku traku

Don Veljko za katedralnim orguljama

(Znamo da je bio zaljubljenik u tehničke inovacije) te bi znao

LJUBITELJ TEHNIKE Uz glazbu, don Veljko je volio i tehniku. Kad još nije bilo puno majstora, on je mnogim Šibenčanima besplatno popravljao radio aparate i televizore. Penjao se na krovove i namještao antene. Rano se počeo zanimati i za automobile. Poznata je njegova dosjetka kao vozača. Njegov automobil „Diana“ bio je zgužvan s obje strane, jer se don Veljko provlačio između postavljenih stupova „u knap“ na tratoaru na obali ispred Biskupije, da bi se mogao parkirati pred vratima Biskupije. Kad su ga pitali kako je uspio tako zgužvati auto „s obe bande“, spremno je odgovorio: „Ja se držim osnovnog pravila u prometu: Treba se prilagoditi uvjetima na cesti!“. Uvijek je bio spreman na šalu.

Don Veljko na kupoli katedrale montira elektronska zvona

reći “Ovo se ne srami snimki Radio Zagreba”. Naš zbor je glasio kao najbolji u cijeloj biskupiji, sa vrlo dobrim pjevačima i izvrsnim glasovima, kao što su bile gospođe Hrvica Krnić i Mirjana Belamarić. Često su pjevale u duetu gdje su im se glasovi izvrsno slagali. Moj repertoar je bio malo drukčiji, te sam većinom pjevala solo skladbe: Ava Marija - F. Schubert, Ave Marija - Gounod, Panis Angelicus - Cezar Franck, Ave verum - Mozart, Largo - Händel, Marijina uspavanka - Max Reger, Zdravo Marijo - Muhvić, Nebeska ruža - K. Kolb, O Deus ego amo te - J.B.Muller, Agnus Dei - G. Bizet i druge. Među muškima se isticao bariton Frane Belamarić i tenori Sokol Bumber i don Joso Krnić. Do 1963. godine bila sam redovita pjevačica i solistica u zboru sv. Jakova, a potom selim iz Šibenika sa svojim mužem i prvim djetetom Antom koji je uvijek ostao ponosan što se krstio u cvijetnoj krstionici sv. Jakova u Šibeniku. Pri odlasku iz Šibenika dobila sam lijepu pohvalnicu od don Veljka Jadronje, kojom se ponosim. Svakim ponovnim do-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

115

SJEĆANJA lascima na godišnje odmore roditeljima braći i sestrama u Šibeniku, moj prvi korak bila je katedrala. Kad sam se poslijednji put vidjela don Veljka pitala sam ga, “što je s našim zborom?” “Pa imamo mladu jako dobru voditeljicu - Šibenska nevjesta - koja je preuzela svu brigu i dužnost oko vođenja zbora”, rekao je s veseljem. On je bio naš glazbeni prosvjetitelj, duhovni otac katedralnog zbora sv. Jakova te omiljen i skromni prijatelj i brat. Ja sam don Veljku posebno zahvalna jer svojom nezavidnom virtuoznošću obogatio je moju glazbenu kulturu. Za njegovo izvođenje djela znamenitih svjetskih i domaćih glazbenika rado mu posvećujem jednu od mojih deset pjesama " Katedrala", objavljena u novinama HRVATSKO SLOVO, 18. listopada 2013. godine. Obitelj našeg oca od jedanaestero djece čvrsto je povezana za Katedralu sv. Jakova u Šibeniku kao brod za kolonu, pa i ja kao najstarije dijete te brojne obitelji. Dokaz te povezanosti su i svi ostali njeni članovi koji su pjevali i služili u katedrali: Rahela, Branko, Julije, Rafael u drugoj generaciji. Eva, Ana, Sara, Nikola kao orguljaš, Lovre, Rafaela, Filipa u trećoj generaciji. Kruna te povezanosti je Mlada misa našeg brata pok. don Ante Lovrića Caparina u Katedrali 1960. godine. Bila je to prva poslijeratna Mlada misa u Katedrali nakon don Veljkove 1943. godine. Dao Bog da bude još generacija u toj svezi Obitelji i Crkve na dobrobit njegove slave i hrvatskog roda. Od srca hvala! 116

Pjesma objavljena u novinama HRVATSKO SLOVO DUŠICA RADOČAJ rođ.Lovrić-Caparin Na spomen Don Veljku Jadronja, koji me je virtuozno pratio na orguljama dok sam svojevremeno pjevala i bila solistica u katedrali sv. Jakova u Šibeniku.

Katedrala Sva od stiha. cvijet što kamenu se ote mahom čekića i dijetla grudi pune molitve i pjeva korabljo od pamtivjeka zipko djetinstva mi i mladosti što plač mi jekom nebu u pjev priziva i spomen mi sroči u hrid ovu od pletera i cvijeta trsjem i listom kad vinogradi bujaju u berbi božanskog Bića što barkom na pučini biva i grud mi ukleše u nepatvoren cvijet vječnosti i stiha dok svodom mi peludaju dasi molitve i pjesme jekom ove pečine na rubu nepresušive prošlosti raspjevanog mi grada.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

8.12.2000.

HUMANOST IZ ŽIVOTA BISKUPIJE NA DJELU

Učinismo što smo bili dužni učiniti! Međunarodni projekt Marijini obroci pokrenuo je škotski humanitarac Magnus MacFarlane-Barrow s ciljem da djeci u najsiromašnijim dijelovima svijeta osigura jedan obrok dnevno na mjestu obrazovanja – u školi, omogućujući im tako školovanje i izlaz iz siromaštva. Priča o Marijinim obrocima započela je zapravo 1983. godine u Međugorju kamo je iz Škotske na hodočašće stigao tada četrnaestogodišnji Magnus MacFarlane-Barrow s braćom, sestrama i rođacima. On o tome prvom susretu s Međugorjem svjedoči: „Vratili smo se u Škotsku s čvrstom odlukom živjeti Boga. Naši roditelji su vidjeli da se u nama nešto promijenilo pa su i oni kasnije došli s nama. Od tada sam mnogo puta bio u Međugorju“. Njegovi roditelji su uskoro svoj pansion pretvorili u Obiteljsku kuću molitve.

PIŠE:

Edo Juraga, prof.

Kad je Magnus s bratom Fergusom 1992. godine gledao vijesti o sukobima u Hrvatskoj i Bosni, odlučili su organizirati prikupljanje hrane i pokrivača. Ubrzo su prikupili dovoljno da napune vozilo i pridružili su se konvojima koji su kretali iz Velike Britanije i dostavljali pomoć u Međugorje. Vjerujući da je njihovo dobro djelo time bilo završeno, vratili su se u Škotsku namjeravajući se vratiti svom poslu uzgajanja riba. Međutim, kada su došli kući dočekala ih je puna garaža stvari koje su ljudi u njihovoj

odsutnosti nastavili donositi. Magnus je stoga odlučio ostaviti svoj posao na godinu dana kako bi mogao nastaviti dostavljati pomoć ugroženima u Hrvatskoj i Bosni. Tada nije ni slutio da će se njegov humanitarni rad protegnuti sve do danas. Očito zahvaljujući Marijinom nadahnuću, koju je Magnus tako snažno doživio u Međugorju, on 2002. godine zajedno s prijateljima pokreće globalni humanitarni pokret u čijem se nazivu nalazi ime Majke koja ljubi svu svoju djecu, s ciljem da nahrani najsiromašnije. Započelo je u Malaviju gdje je Magnus sa svojim prijateljima osigurao dnevni obrok za 200 siročadi u jednoj školi. Vremenom se u projekt uključivalo sve više ljudi te je rastao i broj djece koji su dobivali topli obrok. Tako je 2010. godine u program Marijinih obroka već bilo uključeno 400 tisuća djece, 2012. godine 700, a 2014. godine 900 tisuća djece. Danas Marijini obroci svakodnevno

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

117

HUMANOST NA DJELU hrane preko 1.101.000 djece u 13 različitih zemalja diljem Afrike, Azije, Europe, Južne Amerike i Kariba.Takav porast treba zahvaliti sve to većem broju podupiratelja Marijinih obroka koji su angažirani na projektu u Australiji, Austriji, Bosni i Hercegovini, Kanadi, Hrvatskoj, Njemačkoj, Italiji, Irskoj, Nizozemskoj, Portugalu, Španjolskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Velikoj Britaniji i SAD-u. Uz podupiratelje u projekt su uključene tisuće volontera koji nabavljaju i pripremaju obroke u školama.Hrvatska udruga Marijini obroci osnovana je u srpnju 2009. godine u Zagrebu. Zahvaljujući hrvatskim donatorima, Marijini obroci Hrvatske danas osiguravaju topli obrok za 11 tisuća djece. Prošle godine je zahvaljujući dobroti podupiratelja iz Hrvatske u OS Hozin u Beninu otvorena 10. školska kuhinja “Dalmacija, Hrvatska” u kojoj se svakodnevno priprema obrok za 750 djece. Magnus MacFarlaneaa-Barrowa, kojega je medijska kuća CNN nazvala jednim od „Najvećih 10 heroja“ 2010. godine, kaže: “Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez prekrasnih djela ljubavi koja prima-

118

mo od ljudi iz cijeloga svijeta. Marijini obroci su niz malih djela ljubavi. Ako ujedinite sve te male žrtve, stvara se nešto prekrasno. „ Moj susret s Marijinim obrocima Prvi puta sam čuo za Marijine obroke gledajući prije nekoliko godina, upravo prije Božića, dokumentarni film o Marijim obrocima Child 31. Vrlo impresivan film pokazao je razorne posljedice gladi u najsiromašnijim dijelovima Afrike. Djeca koja prljava i gladna lutaju po smetlištima na periferijama gradova tražeći komadić kruha teško da ikoga mogu ostaviti ravnodušna. Projekt Marijinih obroka učinio mi se privlačnim zbog svoje plemenitosti i mogućnosti da svatko može dati doprinos tome. Bilo

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

je dovoljno prikupiti75 kuna da bi se jednom djetetu osigurao topli obrok u školi tijekom čitave godine. Želio sam poduzeti nešto te sam zajedno s članovima Udruge katoličkih volontera Sonja Mudronja u Murteru organizirao prvi humanitarni koncert u našem mjestu te smo prikupili dvije tisuće kuna. Nakon prvog uspješnog koraka, došli smo na ideju da priredimo koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku. Ideja je sjela na dobro tlo, dobili smo potporu Grada Šibenika i šibenskog kazališta te smo uz pomoć glazbenika Mate Skračića i Alena Skroze organizirali program uz nastup mnogih pjevača i grupa. Organizaciji koncerta su se pridružile uz školu Murterski škoji, u kojoj radim, sve šibenske osnovne škole, a sve su lijepo popratili mediji. Koncert je održan na zadovoljstvo brojne publike u šibenskom kazalištu u siječnju 2014. godine, a sav prihod je uplaćen na račun Marijinih obroka. Slijedio je drugi koncert, još posjećeniji od prvog, u veljači prošle godine te ponovno u veljači ove godine kada je prikupljeno preko sedam tisuća kuna i time osiguran topli obrok za 60 djece tijekom čitave godine. Drago mi je da se na posljednjem koncertu predstavio mandolinski orke-

HUMANOST IZ ŽIVOTA BISKUPIJE NA DJELU star naše škole s voditeljem Ivanom Korunićem. Kako je najavio voditelj koncerta Nikola Urukalo, koncert će postati tradicionalan što je publika pozdravila snažnim pljeskom. Razumljivo da novac iako važan, ipak nije primaran. Čini mi se da je važnije to radosno sudjelovanje brojnih volontera i ljudi dobre volje koji su se rado i bez ikakve naknade uključili u organizaciju koncerta i kojima još jednom izričem neizmjernu zahvalnost. Lijepo je osjetiti radost publike koja je uživala ne samo u dobroj glazbi već i u spoznaju da daju doprinos jednoj nadasve plemenitoj akciji. Time nisu iscrpljene sve aktivnosti vezane uz Marijine obroke. Tako smo organizirali predstavljanje ovog projekta u Pirovcu i Tribunju uz prikazivanje filma Child 31 i glazbeni program. U školi smo organizirali humanitarnu utrku za Marijine obroke. Učenici rado i spontano sudjeluju u humanitarnim akcijama. Tako su dvije djevojčice išle s kasicom od susjeda do susjeda i prikupile lijepu svotu za Marijine obroke. Djeca se nisu uključila samo u ovoj projekt, već svakog adventa, a ove godine i u korizmi, nekoliko grupa djece uz pratnju volontera obilaze stare, bolesne i osamljene u našem mjestu. Dobro je činiti dobro, a kad to radiš zajedno s bližnjima. Drago mi je da sam dio svih ovih aktivnosti, no, na kraju se rado sjetim Isusovih riječi: Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!”

MARIJINI OBROCI: Skupljena sredstva za topli obrok za 50 siročadi

IZVOR: sibenskiportal.hr Desetak kava koje ćemo kroz tjedan dana popiti na rivi ili u kvartu, izaći će nas otprilike 120 kuna. Taj isti iznos će nahraniti jedno dijete koje živi u siromaštvu. Taj iznos će to dijete nahraniti kroz cijelu jednu godinu. Večeras je u prepunom HNK u Šibeniku održan treći po redu humanitarni koncert ‘Marijini obroci’ u cilju prikupljanja sredstava za tople obroke. Prodano je tristo karata po cijeni od 20 kuna što je dovoljno da se osigura topli obrok za 50 siročadi diljem svijeta. Broj djece bi bio i veći, ali cijene hrane su ove godine poskupile. Treći koncert u Šibeniku, ali priča o ‘Marijinim obrocima’ počinje još 1992. zahvaljujući škotskoj braći, Magnusu i Fergusu MacFarlane-Barrow, koji su dirnuti stanjem u Hrvatskoj i Bosni organizirali prikupljanje i prijevoz hrane i pokrivača za ratom zahvaćeno stanovništvo. To je bio početak jedne lijepe priče koja se nastavila razvijati, te je deset godina kasnije zaživjela kao humanitarni projekt. Od 200 djece kojima je bio osiguran topli obrok te 2002. godine, ta brojka je danas narasla na više od milijun djece u trinaest zemalja diljem svijeta. – Ma našoj planeti ima puno zla, ali postoji rješenje. Ljubav. Ljubav i samo ljubav. Večeras se njišite, plješčite i ponašajte kao da vas nitko ili skoro nitko ne vidi – rekla je na početku programa Matea Šaneta Skračić ispred OŠ Murterski škoji. Večeras su se odazvali brojni izvođači, a led su probili oni najmlađi – mandolinski orkestar OŠ Murterski škoji. Neki od njih su večeras prvi put stupili u šibensko kazalište, ali treme nije bilo. Bar ne one vidljive. – Ako im koja žica zazvuči malo drugačije, nemojte im zamjeriti. Tek nekoliko mjeseci drže mandolinu. Ohrabrite ih velikim pljeskom – rekao je voditelj Nikola Urukalo. Niti jedna žica nije zazvučala drugačije jer i kako će kada je večeras jedna riječ dominirala – ljubav. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

119

AKTUALNO

IZAZOVI NOVIH VLADA Građanski ideali i vladini gospodarski izazovi

PIŠE: mr.sc. Petar Gardijan

120

Ideali svih ljudi svijeta, pa tako i građana Hrvatske su živjeti slobodnije, bogatije, smislenije, tjelesno i duhovno zdravije, ukupno zadovoljnije i sretnije. Istina je da slobodni i sretni građani radije prihvaćaju i izvršavaju zadatke, ispunjavaju svoje obveze i da se s više poštovanja i empatije odnose prema drugima. Siromaštvo? Siromašni i nezaposleni, nezadovoljni, apatični, depresivni žive stresnije i teže se sa stresom nose nego bogati. Poznato je da siromašna djeca tijekom života u trostruko većoj mjeri pobolijevaju od psihičkih poremećaja nego djeca bogatijih obitelji. Za bogatstvo i siromaštvo, zaposlenost i nezaposlenost, slobodu života i stvaranja, zadovoljstvo i sreću građana

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

najzaslužniji, ali i najodgovorniji su vlade i vladari. Bitne su za to njihove analitičke, kreativne i praktične sposobnosti/nesposobnosti da velikim društvenim, posebno gospodarskim sustavom upravljaju, da ga organiziraju i vode, da uspješno izvršavaju i kontroliraju poslovanje. Te sposobnosti osobito su važne u 21. st. zbog brzine promjena globaliziranog svijeta, čiju brzinu promjena uvjetuju i potiču nove tehnologije, institucije i vrijednosti. U svijetu su milijuni slobodnih i visokoobrazovanih i talentiranih ljudi s visokim kvocijentom analitičke, kreativne i praktične inteligencije. Talentirani su podjednako raspoređeni po kontinentima, rasama, nacijama, religijama, državama, ali su nejednako upregnuti u njihov progres. Zašto? Zato što se ne zna kako od tih talenata

IZ ŽIVOTAAKTUALNO BISKUPIJE izvući maksimum koristi. Treba priznati da ništa nije tako strašno rasipničko kao kakav „vladin inženjering“ koji velikom brzinom i točnošću izrađuje i provodi planove nekog „Obrovca“ bez budućnosti. Međutim, to se otkrije kad je već prekasno. Brzina promjena najvažnija je karakteristika društava s kraja 20-og i početka 21-og stoljeća. Znanje i umijeće ljudi postali su pravi kapital i prvi pokretač nužnih promjena. I dok je nekada znanje bilo samo lijepi ukras, a život tekao zahvaljujući iskustvu, danas se glavna gospodarska i društvena bitka vodi kako bi znanost i umjetnost postali produktivnima. Izazovi demokracije i demokratskih procesa Pravo neposrednog izbora i slobode zbora i dogovora u biti je svake demokracije. Demokracija se pokazala kao najuspješniji – najefikasniji i najefektniji – društveni i gospodarski sustav upravljanja i nužan uvjet svakog progresa 21. stoljeća. Demokracija omogućava da se većina ljudi svojim stvaralačkim sposobnostima uključi u društvene i gospodarske procese odlučivanja, organiziranja, provođenja i kontroliranja. Demokracija svima daje prava, ali istovremeno od sviju zahtijeva odgovornosti za predloženo, odlučeno i provedeno. Za odnos između prava i odgovornosti može se kazati da nema prava bez odgovornosti, a niti odgovornosti bez prava. Veće pravo istovremeno podrazumijeva i veću odgovornost. „Velike“ odluke na globalnoj,

regionalnoj, državnoj, lokalnoj razini, kao i na razini tvrtki, uvijek stvara ograničen broj osoba, kao što su: skupštine, vijeća, vlade, ministarstva, komisije, i dr. Tako većina ovisi od rada grupa koje je izabrala. Premda su važne, grupe ipak sačinjavaju male skupove ili timove „izabranih kadrova“ čija je učinkovitost bitna za većinu - Vijeća EU za Europu, Hrvatske vlade za Hrvatsku, Uprave INA-e za INA-u i sl. U globalnom i lokalnom „ringu“ političke, socijalne i ekonomske demokracije odlučivanje većine nužan je, ali ne i dovoljan uvjet demokracije. Kad bi tako bilo, onda bi se mogla dogoditi zamjena diktature manjine diktaturom većine. A svaka diktatura je negacija demokracije. Odlučivanje većine za demokraciju znači uvažavanje mišljenja manjine i odlučivanje većine, ali ne i vladavinu većine. U povijesti su brojni primjeri zloupotrebe većine kroz partijska nadglasavanja. Kroz povijest čovječanstvo su prošle faze uspona i padova, sloboda i strahova, sukoba i ratova, prekida sukoba i mirenja i sve u krug i bezbroj puta kroz cijelu povijest. Demokracija se rađala u „ringu“

društvenih problema, nesporazuma i sporazuma. Tako je nastajala i razvijala se politička, socijalna i ekonomska demokracija. One se pokazuju ne jednostavnim, ali sigurno najuspješnijim sredstvom pune slobode stvaralaštva ljudi. Politička demokracija omogućuje da čovjek odlučuje o svojim interesima, socijalna da čovjek ima ljudsko pravo na dostojanstven život, a ekonomska pravo čovjeka na rad i slobodu poduzetništva. Kako unapređivati i razvijati demokraciju, tu konstruktivnu borbu mišljenja, različitih stavova i prijedloga u „ringu“ demokracije? Kako bez suprostavljenih argumenata kompetentnih, stručnih i sposobnih ljudi koji djeluju na mjestima odlučivanja: u skupštinama, vijećima, vladama, ministarstvima, savjetima, timovima i drugih, od Ujedinjenih Nacija (UN), Europske Unije (EU), Hrvatske, nadbiskupija, županija, biskupija, gradova, općina, mjesnih zajednica, župa, tvrtki i dr.? Uvijek i na svim razinama se odvijaju dvostruki suradnički i suprostavljeni procesi: pozitivni, progresivni, konstruktivni, ali i negativni, degresivni, nekonstruktivni. Prvi omoguća-

Red na biralištima

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

121

AKTUALNO Hrvatski Državni sabor

vaju suradnju i prevladavanje zatvorenosti, izoliranosti, odbojnosti prema drugom i drugačijem. Drugi, zbog različitog nivoa gospodarske i kulturne razvijenosti, omogućuju jačima i materijalno i financijski bogatijima eksploatiranje slabijih. Rovovi na putu od ideje do realizacije i kapitalizma 21. stoljeća Kapitalizam, kao društveno-ekonomski sustav nastao raspadom feudalizma, zasnovan na privatnom vlasništvu, tržišnim i političkim slobodama, bitno je izmijenio ekonomske i društvene odnose, omogućio je brzi razvoj znanosti, tehnike i tehnologije, razvio je veliku proizvodnju materijalnih dobara, iz temelja promijenio institucije i vrijednosti. Kapitalistički sustav po svojoj „prirodi“ je u oprečnosti između društvenog karaktera proizvodnje i privatnog karaktera prisvajanja ostvarenih rezultata. Privatno prisvajanje remeti društveno-ekonomski slijed proizvodnje, raspodje122

le, razmjene i potrošnje. Iz te oprečnosti neminovno i zakonito se rađaju gospodarske i društvene krize, poznate kao krize hiperprodukcije, krize plasmana, financijske krize i sl. U ekonomskoj povijesti od prve 1793. do posljednje 2008. godine ekonomske krize, krize hiperprodukcije, manje ili više snage, javljaju se u ciklusima. Pojednostavljeno, ciklične se krize iskazuju tako da nakon gospodarskog razvoja i rasta prihoda i zaposlenosti dolazi do naglog – često razornog – pada plasmana (potrošnje) roba i njihovih cijena, vrijednosnih papira, propadanja (bankrota) poduzeća i banaka, nezaposlenosti, a potom i do smanjenja ekonomske aktivnosti u svim fazama reprodukcije od proizvodnje do potrošnje. Neizbježna tendencija akumulacije i koncentracije kapitala nastavlja se u 21. stoljeću u beskonačnim razmjerima i bez prirodnog ograničenja. Do spoznaje o fundamentalnoj sili – sve većem bogaće-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

nju bogatih i siromašenja siromašnih u 21., kao i nekad u 19. stoljeću došao je Thomas Piketty i objavio u svojoj knjizi „Kapital u dvadeset prvom stoljeću“, izdanoj 2013. „Pikettyjeva fundamentalna sila“ zahvatila je sve zemlje svijeta, pa i Hrvatsku i predstavlja najveći izazov novoj hrvatskoj vladi. Različite su i ograničene mogućnosti „odgovora“ na ovaj izazov, a najvažniji su da Hrvatska razvojem, zapošljavanjem i ekonomskom integracijom u Europi ojača svoju ekonomsku i političku snagu. Pravi ljudi na pravim mjestima – ključ svakog, i gospodarskog uspjeha Svi „brodovi“ svijeta da bi uspješno plovili trebaju prvo ukrcati prave, a iskrcati neodgovarajuće ljude – „meštre“ i mornare, a potom planirati kamo ploviti. Budu li pravi ljudi raspoređeni na prava brodska mjesta, sigurno će upravljati brodom od luke utovara do luke istovara tereta. Pravi kapetani (i vođe vlada, tvrtki) trebaju znati za tri jednostavne istine: prvo, da započnu s „tko“, a ne sa „što“, jer s pravim ljudima moguće je lakše se prilagoditi svim promjenama na putovanju i u poslovanju; drugo, pravi ljudi imaju unutarnju motivaciju da najbolje rade to što rade i tre-

IZ ŽIVOTAAKTUALNO BISKUPIJE će, prava vizija, misija i strategija za budućnost država, županija, gradova, tvrtki, bez pravih ljudi nemaju nikakve važnosti. Zapošljavanje pravih ljudi na prava mjesta ključ je uspješne plovidbe, napretka država, gradova, poduzeća, institucija i svih drugih organizacija. Ideju pravog kapetana, pravog vođe i pravog pristupa u vođenju broda, države, tvrtke, institucije i dr. nije teško shvatiti, ali je vrlo teško i zahtjevno provesti. Već na prvom koraku nužno je prepoznati prave i odstraniti one koji zahtjevu posla nisu dorasli. Pravi ljudi u vladi, spremni na demokratski „ring“ i „žučne“ argumentirane rasprave nalaze prava rješenja i donose prave odluke koje provođenjem u „život“ omogućavaju željeni društveni i gospodarski napredak - ostvarivanje građanskih ideala.

Prosvjedi

Protuprosvjedi

Zašto je važan sastav vlade i drugih timova po načelu „najprije tko“? Pravi kadrovi imaju urođeni unutarnji poriv – motivaciju da s oduševljenje rade to što rade, da čine najbolje sve što znaju, umiju i mogu, da daju maksimalni doprinos uspjehu vlade, društva i države. Ne rade to tako zbog toga što će za to „dobiti“ materijalnu zaradu. Njihov moralni kodeks zahtijeva da to što rade urade najbolje. Zato najveće bogatstvo svake organizacije, institucije, pa i vlade nisu samo ljudi, nego pravi ljudi. Pri sastavljanju novih brodskih posada, uprava tvrtki, institucija i vlada još uvijek se više pažnje posvećuje obrazovanju, vještinama, stručno-

sti, iskustvu kod kandidata. Tome ih se može poučiti, a ne posvećuje se nužna pažnja njihovom karakteru, radnim navikama, inteligenciji, posvećenosti poslu i vrijednosnom sustavu - kulturi koja bi trebala „vladati“ na brodovima, u vladama, ministarstvima, tvrtkama, institucijama, i dr. Raditi na brodu, u tvrtci, instituciji ili u vladi, ministarstvima gdje vlada kultura zalaganja, reda, rada, discipline je zahtjevnije, a za prave ljude i ugodnije. Za ljude bez tih kvaliteta kruta disciplina i vi-

soki zahtjevi teško su izdrživi. Treba shvatiti da je bitna razlika kulture reda, rada i stroge discipline od okrutnosti koja znači vrijeđanje i ranjavanje ljudi. Zaključno, za uspješnost rada svih organizacija, institucija i vlada, za razvoj društva i gospodarstva, ostvarivanje građanskih ideala, važnije od svega je sposobnost da se zaposle i zadrže pravi ljudi.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

123

OSVRT

Život u vremenu karnevala

PIŠE: Branko Lovrić Caparin

jećam se karnevala u Šibeniku 50. –ih i 60.ih godina prošlog stoljeća.Uglavnom je bio plod slobodne inicijative pojedinaca ili grupe građana. Bilo je izvrsnih pojedinačnih maski ali i velikih skupnih prizora:Alibaba i 40 hajduka, meksikanaca,kauboja i indijanaca. Svi težački i kirijaški konji bili su u funkciji maškara.Sve je to dobro funkcioniralo dok se poštivao stari običaj vezan uz crkveni kalendar. Veselje i maškare bile su u funkciji da bi se naglasilo vrijeme nakon karnevala, a to je vrijeme korizme. Ona je započinjala na Čistu srijedu , odnosno Pepelnicu sintagmom:“Sjeti se čovječe da si prah i da češ se u prah obratiti!“ Zato su maškare završavale na ponoć u utorak pred „Čistom srijedom“.Trćalo se kući da se ne

Spaljivanje Krnje 2016. godine, foto mok.hr

bi zakasnilo skinuti masku. A onda je počinjala korizma,vrijeme posta pokore i molitve. Crkve su bile pune. Tu je uzrok zašto se vladajuća ideologija uključila u organizaciju maškara.Trebalo je nekako maškare odvojiti od vjerskog običaja. Glavne karnevalske povorke naređuje se organizirati u okviru velikih poduzeća. Angažira-

“Meksikanci” 1957. godine, foto sebenico.net

124

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZ ŽIVOTAISKUPIJE OSVRT

ni su traktori, kamioni, dizalice, sve postaje glamuzorno. Sve je manje spontanih maski i sve više gledatelja karnevala od samih sudionika. Građani su svijesni da je dužnost organizacije negdje drugdje a ne među njima. Glavni naglasak je na tome što su se završne priredbe događale nakon Čiste srijede. Namjerno se izbrisala

ona granica izmedju vremena karnevala i vremena korizme. Karneval je izgubio svoj smisao. Mi koji smo bili svjesni tih namjera organizatora počeli smo bojkotirati sve karnevalske događaje u vremenu korizme. Nije nas bilo malo. Naš prilog karnevalu je splasnuo. Karneval je počeo umirati. Dišpet s druge strane je splasnuo.

Krnje” 1962. godine, foto sebenico.net

Poduzeća su se štufala sudjelovanja u maškarama. Karneval je počeo zamirati. Na koncu je umro. Umro je i politički sustav. Već više od dvadeset godina živimo oslobođeni dikatature proleterijata i bratstva i jedinstva. Život se u mnogočemu promijenio. Možemo li to bezrezervno tvrditi? Onda je bilo jako opasno bilo što reći ako se to kosilo s političkim uvjerenjem vladajućih. „Vila Velebita“ bila je opasna. Svastika je značila zatvor i robiju. Ustaška kapa? Poija bi te mrak... Sjećam se plakata Jugoslavenskog festivala djeteta 1982. godine. Motiv je bio papirnati dječji propeler. “Čuvari režima” u tom su vidjeli fašističku “svastiku”. Svi koji smo u izradi tog plakata sudjelovali, bili smo podvrgnuti policijskim istragama. Išlo se toliko daleko da se plakat koji je već bio distribuiran u svijetu opozove i povuče. Samo svijest da bi to imalo suprotni, negativni učinak smirila je “dežurne čuvare lika i djela”... Danas, vremena kao da su vratila. Dosta je da ti netko stavi na glavu nešto slično ustaškoj kapi „dežurni čuvari bratstva i jedinstva“ uključuju alarmne uređaje: ulični bukači, mediji, НОВОСТИ, HRT, dežurni politički komentatori, Centar Simon Wiesenthal, SDP, HNS, SDSS... Antifašizam im je zajednički nazivnik koji koriste kao zaštitni znak. Taj su naziv oni obezvrijedili svojom ideologijskom opterečenošću. Nikad nismo od njih čuli da

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

125

OSVRT

Sporni plakat izljepljen na festivalskim vratim 1982. godine

su oni i antikomunisti. Svima je danas jasno da su te dvije ideologije osakatile čovječanstvo i svijet u prošlom stoljeću. Zato bi bilo za očekivati da svaki istinski antifašist jednako tako s ponosom ističe da je i antikomunist. Ali baš suprotno, oni za komunizam uvijek imaju opravdanje a i sentimenta. Zlo je tim veće što to rade na grbači svoga naroda a za vlastiti materijalni probitak. Najbolji primjer je Hrvatska Radio Televizija koja bi trebala biti slobodna od bilo kakve ideološke opterečenosti. Toj kući je na čelu čovjek opečačen svojom prošlošću u službi komunističke ideologije. U početku njegove vlasti, na HTV-u smijenjeno je više od 40 urednika u samo nekoliko dana. Novine su pisale o „Bartolomejskoj noći“ na HRT-u. To nije smetalo antifašističkim bukačima. Ali zato im smeta ministar kulture koji je u mladosti imao na glavi kapu sličnu ustaškoj. „On mora pasti, to je magnum krimen!“. To je njiho126

va lustracija. Inače na sam spomen lustracije mahnito reagiraju. Ovo razmišljanje ponukalo me je da kao autor ovogodišnjeg Krnje za šibenske maškare uzmem lik robota koji predstavlja Hrvatsku radio televiziju. Kako su to dječje maškare, povod smo našli u namjeri da televizija želi ukinuti dio dječjeg programa. Krnjo je kockast, on je stroj. Glava mu je televizijski ekran, na njemu piše „PROGRAM - ?“. U javnosti se često čuje sintagma „Radmanovizija“, pa je naš Krnje imao u ruci štafetu, a drugom rukom uz čelo je pozdravljao partizanskim znakom. Reakcije na ovog Krnju bile su izrazito suprotne, i ZA i KONTRA. Slika je to podijeljenog društva. Učinak je to rada prošle vlasti i gesla „Ili mi ili oni“. Tko kaže da ta vlast nije bila uspješna? Izvršila je svoj zadatak podijeli pa vladaj za čistu peticu. Kada čovjeka odvojiš od svoje zajednice, obitelji, naroda i vjere, a nametneš mu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

ideologiju kao jedini izbor, onda on lako postane sljedbenik te ideologije. U četiri godine vladanja radilo se na neprijateljstvu prema Crkvi i svemu duhovnom. Sve sveto u narodu je bilo izvrgnuto ruglu. Riječi sloboda, demokracija, ljudska prava, tolerancija, više ne znače ono što bi trebale značiti. Ti pojmovi poprimaju iskrivljenu semantiku. Obitelj više nije muž, žena i djeca, pobačaj je žensko pravo, a što je s pravom djeteta na život? (ali dijete ima pravo na vrtić, pravobraniteljicu, školu.... Kakvo licemjerje?). Riječ demokracija je svedena samo na izbore, tolerancija je samo za istomišljenike. Ova „iskrivljena ogledala“ ruše trajni moralni poredak stvoren za čovjeka. Bolje je reći obrnuto: Čovjek je stvoren za trajni moralni poredak, za vječne istine. Njihovim rušenjem ruše se ustaljene konvencije, običaji i kontinuitet. Stalno slušamo da je nešto nazadno, staromodno, primitivno, ruralno, zatucano. Nestankom utvrđenih navika koje su priznate kao standard i zakon u narodu i zajednici, lako nastaje obezglavljenost izgubljenost i bezizlaznost. Raspada se svako zajedništvo, a znamo da upravo svijest o pripadnosti zajednici ljude čini narodom. Znači raspada se narod. Ostaju usamljeni individualci “Pale sam na svijetu”, tragači za zlatom na divljem zapadu, igrači bez granica, lutalice za “suncem tuđeg neba”. Eto uzroka zašto nam narod odlazi u svijet. Gospodarstvo

OSVRT je sekundarni čimbenik. Može se reći da se i ono raspada zbog prvog razloga, propasti moralnog poretka. Glavni cilj postaje materijalni probitak, a on bez moralnog kodeksa i nadzora nad stvaranjem bogatstva postaje svoja suprostnost: materijalna propast i rasulo naroda. Nastaje prostor za teror individualizma, relativizma, hedonizma, globalizma, liberalizma... Nastaje teror manjina, feminističkih, homoseksualnih, militantnih, mirotvornih, boraca za sva moguća prava, ljudska i životinjska, za sve više slobode samo za sebe. Traže ono što im priroda ne može ostvariti. U takvom okruženju, hrvatskom narodu “nama i njima” ostaje da iznova nadvlada sve agresivniju u javnosti i medijima ideologiju komunizma i jugoslavenstva, s njihovim popratnim sdržajima: UDBA, KOS, strah, podložnost. Zar događaji sa ovogodišnjim šibenskim Krnjom to ne potvrđuju. Kad se doznalo koga ili što Krnjo predstavlja, nastaje bojkot vijesti o njemu. Nigdje se u medijima nije spomenulo šibenskog Krnju. Ako je to bila naredba, zar to ne znači podložnost. Ako nije onda je to autocenzura uvjetovana strahom ili ideološkom zadrtošću. Gdje je nestala medijska sloboda i objektivna informacija? gdje je “novo doba” povijesti, “moderni čovjek”, gdje je “svijetla budučnost”! U maškarama se smjelo rugati u “davnim mračnim vijekovima”. Zar su danas vjekovi

ZA I PROTIV Krnje

mračniji? Najnoviji događaj u upravljanju nacionalnom televizijom potvrđuju da je satira našeg šibenskog Krnje imala svoje opravdanje. Onda, jesu li se vrema vratila? U mnogim ružnim stvarima su se vratila, dok mnogim još ružnijim su otišla naprijed. Kakav karneval! Kako živjeti u vremenu karnevala našeg životnog doba. Što učiniti da popravimo

vrijeme? Možemo li sat pomaknuti naprijed ili nazad? Vrijeme je kategorija izvan čovjekove moći. Ipak ono nije samo proždirač. Ako pravilno iskoristimo životni vijek koji nam je dat od Boga, možemo učiniti mnogo, vratiti smisao života ovog trenutka. Meni je dato da učinim Krnju. Nagrada: svijest da sam obavio svoju dužnost. Učini što trebaš učiniti.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

127

PRIRODA

Značajni krajobraz „Rijeka Krčić“ Z

TEKST I FOTOGRAFIJE: Drago Marguš, Anita Babačić Ajduk, Hrvoje Zekanović, Tina Dragutin Burić 128

načajni krajobraz „Rijeka Krčić“ proglašen je 1964. godine. Obuhvaća prostor površine 280,124 ha, od izvora zapadno od sela Kijeva u blizini Bosnića, Đurića i Vukovića stanova do ušća oko 3,5 km sjeveroistočno od grada Knina, oko 500 m od ceste Knin – Vrlika – Split, uz makadamsku cestu Knin – Kijevo. Rijeka Krčić izvire u podnožju Dinare na 375 m nadmorske visine. Kanjon rijeke proteže se jugozapadnom padinom planine Dinare. Usječen je u 450 m visok vapnenački pod protkan vodonepropusnim dolomitima jurske starosti. Na-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

stao je u pleistocenu, o čemu svjedoče ostaci “mrtve sedre” 15 do 20 m izvan toka rijeke uzvodno od Topljskog buka. Sedra je stara 125 000 godina, a nastala je u toplom međuledenom dobu (Riss/Würm interglacijalu). Današnji izgled kanjon je poprimio u holocenu nakon posljednjeg ledenog doba kada su nastali povoljni klimatski uvjeti za taloženje sedre. Krčić je u morfogenetskom pogledu izvorište rijeke Krke. Otvaranjem novih vertikalnih pukotina u toku Krčića smanjilo se površinsko protjecanje vode a rijeka se postupno pretvorila u periodičnu tekućicu. Tako su od

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PRIRODA

Topoljski buk

jedne rijeke u geološkom razvoju nastale dvije tekućice, što je čest slučaj u kršu. Veza tih dvaju rijeka očituje se i u imenu Krčića koje je deminutiv imena rijeke Krke. Rijeka Krčić sada je prva pritoka rijeke Krke. Duga je deset i pol kilometara, a na svom toku tvori tri slapa. Prvi slap je bezimena sedrena pregrada visine oko 4 m kod zaseoka Krčić, drugi je Mali buk, visine oko 10 m, kilometar nizvodnije kod kuća Radulovića, a treći je Topoljski buk, Krčića slap ili Veliki buk, u neposrednoj blizini izvoza rijeke Krke, najveći slap na rijeci Krčić, koji se sastoji od barijere visoke

22 m a široke oko 30 m, obrasle mahovinama Cinclidotus, Platyhypnidium i Didymodon. Topoljski buk svojevrsni je fenomen i prirodna znamenitost jer njime rijeka Krčić završava svoj tok a sam slap ušće je kojim se ona ulijeva gotovo u izvor rijeke Krke. U neposrednoj blizini Topoljskog buka, uz izvor rijeke Krke, 1989. izgrađena je HE “Krčić” (elektrana na biološki minimum). Njezina instalirana protoka je 1 m3/s, nazivni pad 37,29 m, snaga 350 kW, a srednja godišnja proizvodnja 2 GWh. Izgradnjom brane na rijeci Krčić znatno je izmijenjen režim vode te je veći

dio sedrene barijere Topoljskog slapa tijekom cijele godine suh, a voda se obrušava samo preko manjeg dijela, čime je slap izgubio veliki dio svoje prirodne ljepote i magnetne privlačnosti. Krčić ima sve osobitosti planinske krške rijeke. Srednji godišnji protok kreće se od 7 do 15 m3/s. Za vrijeme obilnih kiša ili otapanja snijega na planinama u zaleđu neobuzdana je bujičarska rijeka razorne snage, dok u ljetnom razdoblju potpuno presuši. Unatoč tomu što nema stalni tok, sam izvor gotovo nikad ne presuši. Rijeka presuši jer postupno gubi vodu u koritu. Redovito presuši od srpnja do rujna, ali u izrazito suhim godinama sušno razdoblje zna započeti u lipnju i potrajati do sredine studenoga. U nekoliko navrata Krčić je presušio i zimi. Iako presuši, ova kratka i zagonetna rijeka još uvijek pruža obilje prirodnih ljepota i petnaestak speleoloških jama i špilja u iskonski očuvanom krajobrazu. Uz tok Krčića smješteno je nekoliko urušenih vodenica, koje su u ne tako davnoj prošlosti bile izvor gospodarskog razvoja. Nažalost, vodenice su sada samo nijemi svjedoci suživota čovjeka i rijeke u surovom planinsko-krškom kraju. Uz tok rijeke krajem 19. st. u kanjonu je, po trasi napoleonske ceste, izgrađena makadamska cesta prema Vrlici i Sinju. Prostornim planom Županije predlaže se da se značajni krajobraz „Rijeka Krčić“ proglasi „posebnim geomorfološkim rezervatom“, ukupne površine 5,7 km2.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

129

Grob svjedoči

U OVE VAZMENE DANE, ŠIBENSKO GROBLJE SV. ANE SVJEDOČI O PREDANOSTI NARAŠTAJA ŠIBENČANA PREMA NAJZAČUDNIJEM DOGAĐAJU SVIJETA USKRSNUĆU KRISTOVU

TEKST I FOTOGRAFIJE: Joško Čelar

130

Tijelo Isusa Krista nakon mučeničke smrti na križu bilo je Ondje, u grobu. Pa je iz njega, na zaprepaštenje rimskih stražara, čuvara groba - nestalo. Da bi se kasnije pred Marijom Magdalenom i učenicima njegovim Krist prikazao kao onostrano biće-Spasitelj, koji dolazi kao čovjek u stvarni svijet. Isus je time za sva vremena ustvrdio i pokazao da zadnja postaja ovozemnoga ljudskoga života - grob nije ono što je konačno i iza čega nastaje praznina svega, nego je grob tek prijelaz iz vremenskoga života nakon smrti u život vječni. Pouka je iz toga i sljedeća: kao ljudi na ovome svijetu, uronjeni u grijeh ne možemo biti s Bogom, ako ne umremo. Na taj je način grob kao takav mjesto u kome se događa taj preobražaj. Fizički ostaci koje vidimo u umrlih ostat će u grobu, a preobraženo tijelo Božjom snagom postaje isto biće, ali na drugi način. To je kao ono kad Isus govori o sjemenu. Sjeme mora istrunuti u zemlji da bi od toga mogla nastati klica nove biljke.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

A naša kršćanska vjera u Kristu daje nam za života snagu da svakoga dana živimo za ono što će doći poslije smrti. S takvima smo se mislima, na koje nas je uputio i don Stipe Perkov, jednog oblačnog i vjetrovitog ranog popodneva zaputili na najstarije šibensko groblje sv. Ane. U nastojanju da u ovo preduskrsno vrijeme pokušamo s toga mjesta, s grobnica, spomenika i grobnih obilježja „iščitati“ značenje fizičkoga i duhovnoga bitka tog „vječnoga počivališta“ mnogih naraštaja Mihovilova i Krešimirova grada. Onaj tko želi i hoće ondje može naći neke odgovore. Bili smo na groblju sami samcati, što budi i neki poseban osjećaj prolaznosti ovozemaljskoga života. To je na neki način nalik onome promišljanju iz Shakespearova „Richarda III.“ „Osjećam se kao netko tko tiho korača velikom, praznom dvoranom čija su svjetla pogašena i čiji su vijenci mrtvi i svi osim mene odsutni“ . Uz stube što vode do crkve sv. Ane, s desne strane je više starih grobnica iz sredine 19. stoljeća, pokojnika pretežito talijanskoga podrijetla. Vuku korijene iz vrlo starih obitelji s ove strane Jadrana. Čitamo: „Alla nobil’ giovane Maria Nina de Carrera, morta 21. febraio 1872. Pa, „Bednedetto e Caterina Coniugis Sisgoreo 1874.“, “Girolemo Tommaseo, negoziante di famma (poznati trgovac, trgovac na glasu) e Caterina Chevessich (žena mu). Umrli 1835. i 1838. Tu je i grob(sepolcro) Pa-

svjedoči o uskrsnuću sqalea Rossinia iz 1843. Blizu počivaju i članovi obitelji Miagostovich, poznatoga povjesničara Miagostovića, na koga se u opisima prošlosti grada Šibenika ponekad pozivao i don Krsto Stošić. Kraj crkve je i stara grobnica obitelji Lapenna(Lapena) i Županović iz sredine 19. stoljeća. Uz taj grob je posebno obilježje Ljube Knjažinskaje Lapenne, žene dr. Ivana Lapenne, rođene u Tari, u Sibiru, 1909., preminule u Londonu studenoga 1985. Nakon što je pod tvrđavom sagrađena crkva sv. Ane godine 1883. (14. kolovoza) u zidine je uklesana ploča graditelja te crkve „Bogoljubstvom i brigom“ braće Vice i Dume Persen. Među najstarijim i umjetnički urešenim sarkofazima pod zidinama sv. Mihovila počivaju i ostaci obitelji Della Giovanna i Meričić, bezimenog pomorca s uklesanim jedrenjakom u oluji, onaj obitelji Battigelli. Po njima se zvalo i jedno staro šibensko kupalište, zapadno od tvornice „La Dalmatienne“(kasnije TEF). Kip velikog anđela resi i veliku grobnicu Ante Makale u blizini crkve. Njihov izdanak Manferd Makale bio je poznati šibenski novinar i putopisac. Bez ikakva obilježja, uz crkvu, gotovo devastiran, osim slabo čitljivoga imena je i grob dr. Bože Kurajice, koji je bio utemeljitelj prvog Odjela za duševna bolesti šibenske Opće bolnice - od njega će tek mnogo kasnije nastati Odjel za živčane bolesti i Psi-

hijatrija. Grobnica je iz godine 1930. a u njoj počiva i njegova supruga Ema. Naravno, na groblju sv. Ane su i danas mnoga imena živućih šibenskih obitelji i onih iz okolice, koji ondje imaju svoje grobnice i „depožite“ i grobna mjesta koja su pripadala crkvenim bratovštinama. Gledano prema moru i Martinskoj, još do iza Drugog svjetskog rata u jednome kutu bila su posebna ukopna mjesta za one koji su sebi oduzeli život. I na njima nije bilo križa. Ovaj naš ophod posvećen umrlima uoči Uskrsnuća Kristova završit ćemo dirljivom pričom o djevojčici iz šibenske liječničke obitelji Pasini, čiji diskretni spomenik pod zidom groblja i danas plijeni pozornost posjetitelja. Djevojčica čednoga izgleda, nešto manja od naravne veličine, na nježno prekriženim

rukama drži uginulu pticu ševu, dok njezin pogled otužno pada na nju. To je jedan od najljepših spomenika na tom groblju. A djevojčica je, s drugim nesretnim putnicima, smrtno stradala prve godine Drugog svjetskoga rata, 1941. kad je njihov putnički brod naišao na minu pred Šibenikom i potonuo. Ali, kako rekosmo na početku, ni s tim odlaskom nije potonula vjera u vječni život te nedužne miljenice svoje obitelji. Ta mala šibenska Ševa, kao simbol ljubavi i nevinosti poput anđela, sa svima ostalim umrlima od vremena kralja Krešimira što počivaju pod našim Kaštelom, u milosti je Božjoj. I u Onome životu što ga je za nas Krist namijenio i koji je beskrajan.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

131

MISLI PAPE FRANJE O BOŽJOJ LJUBAVI: „Ljubav je Božja slabost.“ „Ljubav je snaga Kristova kraljevstva, a kraljevati poput Njega znači služiti Bogu i braći.“ „Božja je ljubav čovjeku obilna, ali čovjek od te velikodušnosti bježi.“

O OVOZEMALJSKIM STVARNOSTIMA:

„Svjetovni užitci i ovozemaljska moć ne mogu dati dugotrajan mir i sreću.“ „Fundamentalizam je bolest koja postoji u svim religijama.“ „Oni koji promiču rat su prokleti.“ je plemenito zvanje O POZIVU KRŠĆANIMA: „Poduzetništvo ako se zanima o širem značenju „Kršćani trebaju prosuđivati vremena života jer tako može služiti općem i mijenjati se s njima, ostajući u istini dobru.“ Evanđelja.“ „Društvu je potrebna ženska genijalnost.“ „Zgrćite bogatstvakoja vrijede na nebeskoj burzi.“ „Evangelizacija nije prozelitizam, nego ponizno približavanje onima koji se osjećaju daleko od Boga i od Crkve.“ O MOLITVI: „Licemjerje je virus u sjeni, ali molitva ga može pobijediti.“ O VJERI: „Nebo započinje u euharisijskom zajedništvu s Isusom.“ „ I Sotona je priznao da je Isus sin Božiji, ali nije imao sposobnost diviti mu se.“ „Dobio sam mali križ svećenika ubijenog u Iraku jer se nije htio odreći Isusa – i sada ga nosim.“

O SVETOSTI: „Sveti su osobe koje u potpunosti pripadaju Bogu.....oni su njegovo vlasništvo!“ 132

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)

IZMISLI ŽIVOTA PAPE BISKUPIJE FRANJE MLADIMA:

O OPĆELJUDSKIM APSURDIMA: „Rastužim se kada vidim da ljudi nemaju posla i ne mogu obitelji donijeti kruh.“ „Vrijeme je prestati misliti kako ono što činimo nema utjecaja na glad u svijetu.“ „Novac, uživanje i uspjeh zaslijepe, a zatim razočaraju: obećavaju život, a pribavljaju smrt.“

„Živite! Nemojte životariti!“ „Previše često mladi postaju ekstremisti u ime religije kako bi sijali neslog i strah.“ „Dragi mladi, ne bojte se braka - Krist prati one koji su s njim sjedinjeni.“ „Želim vam da vas Isus nauči sanjati i da se ne bojite života i slobode.“

O VJERI:

„Nebo započinje u euharisijskom zajedništvu s Isusom.“ „ I Sotona je priznao O ŽIVOTU I OBITELJI: da je Isus sin Božiji, ali nije imao sposobnost „Obitelj u kojoj se za stolom ne razgovara, nego diviti mu se.“ bulji u Tv ili mobitel – nije obitelj.“ „Dobio sam mali križ „Savez obitelji s Bogom poziva da se suprostavi- svećenika ubijenog u mo širenju pustinje u modernom gradu“ Iraku jer se nije htio od„Kršćanski život bračnoga para je najbolje svjedo- reći Isusa – i sada ga čanstvo braka.“ nosim.“ „Crkva, u svojoj mudrosti, čuva razliku zaručništva i oženjenosti - to nije isto. „ „Ako netko misli da postoji „katolički razvod, taj griješi....“ Papa pro-life aktivistima:“Budite kao dobri Samarijanac – štitite ljudski život!“ „Onaj tko služi * taj spašava, onaj tko ne služi nije u službi života.“ „Ravnodušnost i šutnja pred tragedijama gubitka ljudskih života čini nas suodgovornima.“

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25,26 (12,13)

133

Svjetlo Kristovo Bogu hvala 134

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 25, 26 (12,13)