Mihovil 12 15 by Ured za medije i kulturu Šibenske biskupije

MIHOVIL

GLASILO ŠIBENSKE BISKUPIJE BR.24(11), GODINA XX (2015.)

Na noge ustan’te Svi tec’mo Betlemu Sin Božji u njemu Porodio se nam

MIHOVIL

iz sadržaja:

Glasilo Šibenske biskupije ZA VJERU I KULTURU broj 24 (11)

• Izdaje Biskupski ordinarijat Šibenik; Biskupa Jeronima Milete 2a 22000 Šibenik • Za izdavača mons. Ante Ivas

Glavni i odgovorni urednik: don Stipe Perkov

TEHNIČKI UREDNIK:

03 06

Petar Alfirević, dipl. ing

UREDNIŠTVO: don Stipe Perkov, Petar Alfirević, Ivo Kronja, Franko Čeko, Ivica Poljičak, Drago Marguš, mr don Ante Skračić, Branko Lovrić Caparin, don Franjo Glasnović, Željko Krnčević, Ivan Ugrin,

Suradnici: Joško Čelar, Joso Gracin, don Gabrijel Jagarinec, Petar Gardijan, Božidar Grga, Branimir Zmijanović, don Darko Poljak

Grafičko oblikovanje:

ISSN:

Print Centar Šibenik

NAKLADA:

1300 komada

ADRESA UREDNIŠTVA: Biskupa Jerolima MIlete 2a, 22000 Šibenik www.sibenska-biskupija.hr mihovil@sibenska-biskupija.hr 022/311-389 Glasnik Mihovil uzdržava se

dobrovoljnim prilozima čitatelja.

ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŠIBENIK HR6524110061100020530 na naslovnici:

Barokni oltar iz 17. st. u Prvić Šepurini, detalj

TEOLOŠKA MISAO don Dominik Škevin Bog u Božiću grli cijeli svijet

14 18

950 GODINA ŠIBENIKA

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

CRKVA I DRUŠTVO

1330-9730

TISAK:

JAVLJAM VAM RADOSNU VIJEST… RODIO SE SPASITELJ

OBIČAJI

branko Lovrić Caparin Petar Alfirević, dipl. ing.

UVODNIK

76 84 104 122

don Stipe Perkov: BOŽIĆNI OBIČAJI U PRIMOŠTENSKOM KRAJU

dr. sc. Ivica Poljičak

Ivo Kronja

Ivan Ugrin: “ŠTO JE ISTINA?”

ŠIBENSKI MUČENICI

don Vergilijo Bilić: Zorka Škarica, HRVATSKA MARIJA GORETTI Žrtva SEKSUALNOG nasilja

RAZGOVOR

fra Mate Topić, bolnički kapelan

POVIJEST

dr. sc. Paško Bubalo: POLITIČKE PRILIKE I SUKOBI U ŠIBENIKU I OKOLICI OD 1921. DO 1941. GODINE

REPORTAŽA

Joso Gracin: Kamo je nestao vukovarski Božić te 1991.

IN MEMORIAM fra šime samac

UVODNIK

JAVLJAM VAM RADOSNU VIJEST… RODIO SE MESIJA DRAGI ČITATELJI, SRETAN VAM BOŽIĆ! Božić! Poštovani čitatelji, na dobro vam došlo Porođenje Gospodinovo i berićetna vam Nova godina! Crkva i svi ljudi dobre volje slave Kristovo rođenje, početak novog Kristovog vremena u kojem se Bog i čovjek združuju u Bogočovjeku s kojim je počelo spasenje tj. novi Čovjek i novo vrijeme. Stoga, još jednom: sretan vam Božić i sretna vam Nova 2016. godina! Čestitajte jedan drugome ovaj radosni povijesni događaj za čovječanstvo, pružite bližnjemu ruku, zagrlite se i poljubite poljupcem mira, stvarajući i želeći jedan drugome sreću, svako dobro i zdravlje - duše i tijela. Božić je povod svih takvih vibracija koje nas zbližavaju, okupljaju u obitelji, Crkvi i domovini; samo se s Bogom - Božićem može naprijed i u - 950. obljetnicu prvog spomena grada Šibenika, spomenutog prvi put na Božić 1066., što slavimo iduće godine. Sreća i zdravlje, koje će se ovih božićnih dana najviše spominjati, želja je i težnja svakoga čovjeka. Dok je zla u čovjeku i svijetu nisu u potpunosti dostupne te osnovne ljudske težnje i želje. Kako biti sretan, je li to susret s Bogom po vjeri u Božiću, u zajedništvu s Bogočovjekom Isusom Kristom? Mnogi su u povijesti, filozofi, političari, reformatori, htjeli riješiti to egzistencijalno, životno pitanje na drugi način, bez Boga Božića, nisu uspjeli. Na početku novog doba, nove ere, pojavio se jedan jedini, najveća povijesna osoba, Mesija, Božić - Isus Krist - Spasitelj kojeg su iščekivale sve generacija, i mi, od početka svijeta, od Adama, a naviještali ga proroci, riješio je ljudsko pitanje.

Na Božić svake godine slavimo taj sretni početak. “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku: onima koji mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu” ( Iz 9, 1. ) – “Noć poodmače, dan se približi!” (Rim 13, 11). Je li se taj dan približio, o kojem govori Pavao Rimljanima, je li poodmakla noć u svijetu i Hrvatskoj, ili se naoblačilo u predvečerje „Trećeg svjetskog rata“- papa Franjo. O Božiću i Novoj godini želimo gledati samo ružičasto, slušati i blagovati ono što želimo, o sumornoj svakidašnjici ne želimo slušati, bit Božića i njegova poruka „slava Bogu a mir ljudima“ današnje ljude ne zanima; u nedavnim iscrpnim pregovorima ni slova o tome, ni o natalitetu, iako „Dijete nam se rodilo! Što činimo da ne bude mraka, terorističkih napada, noći a više svjetla i više Božića od Vatikana, Pariza, Sabora, do moje obiteljske i župne zajednice? Bez Božjeg mira u srcu nema Božića niti mira u svijetu. ISIL će napredovati, teroristi likovati. Tužimo se i opravdavamo okolnostima u kojima živimo; ne smetnimo s uma da se in illo tempore dugo očekivani Mesija, Isus iz Nazareta rodio u težim okolnostima; vjerska je dekadencija u Izraelu, Isusova domovina Izrael okupirana je od poganske rimske države kojoj je na čelu svemoćni car Tiberije, a u Palestini domaći kvisling Herod; rimska se civilizacija urušava zbog pokvarenog življenja, općeg nemorala i per-

vrezija kakve svijet nije upamtio. Seoba barbarskih naroda je pred vratima truloga Rima, (trule Europe), moćnom imperiju dolazi kraj. Neće ostati kamen na kamenu u Jeruzalemu a ni u Rimu, možda ni u Bruxelles-u, Parizu…“ Iz tebe, Izraele, dolazi tvoja propast.“ Podsjećaju li nas te okolnosti na današnje stanje u svijetu, nisu li identične? One ondašnje nisu zaustavile Dolazak niti će ove današnje odgoditi, a kamoli stornirati Božji Božić, Njegov dolazak u srca, domove i Domovinu napaćenih pojedinaca, potlačenih, gladnih, zaduženih, željnih proroka i svetaca, žednih istine i slobode, potreban je kao i ne početku Kristove, tj. kršćanske ere, novog doba i novog svijeta. U ovom sada narušenom svijetu, gdje su došle u pitanje kršćanske, Božićne vrijednosti, a kod nas i sam sveti Alojzije Stepinac, kao i opstojnost njegove Crkve i suverene države Hrvatske, vapimo u jednom novom ovogodišnjem došašću koje traje više od 4 tjedna, godinama: Bože, Božić nam je potrebniji nego ikada. K tebi, Gospodine, uzdižem dušu svoju, u tebe se uzdam, Bože moj! Dižemo glas, ruke i molitvu kao krik: Daj, rosite, nebesa odozgor, i oblaci, daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja (Hrvatska) da procvjeta Spasiteljem! Bio bih sretan kada bi i moj narod čuo i prihvatio ovog Božića najradosniju vijest u povijesti ljudskoga roda, da se dogodi u svijetu i Hrvatskoj: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod. Danas vam se u gradu Davidovu (Betlehemu) rodio Spasitelj, Krist, Gospodin!” (Lk 2, 13). Još jednom: Sretan vam Božić! Urednik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

BIBLIJSKI TEKST Isusu Kristu, Spasitelju našemu, 7da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga. Evanđelje po Luki im anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge: »Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.« I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.

Slavlje u Bazilici Isusovog rođenja u Betlehemu

PRVO ČITANJE Iz 62,11-12

vo, Jahve oglasuje do nakraj zemlje: »Recite kćeri sionskoj: Evo, dolazi tvoj spasitelj. Evo, s njim naplata njegova i njegova nagrada ispred njega! Oni će se zvati ‘Sveti narod’, ‘Otkupljenici Jahvini’. A tebe će zvati ‘Traženi’ – ‘Grad neostavljeni’.« PSALAM 97 (96)

ahve – slavni Kralj Jahve kraljuje: neka kliče zemlja, nek’ se vesele otoci mnogi!

DRUGO ČITANJE Poslanica Titu

er i mi nekoć bijasmo nerazumni, nepokorni, lutalice, robovi raznih požuda i naslada, živjeli smo u zlu i zavisti, odvratni bili, mrzili jedni druge. Temelj dužnosti vjernikâ Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, 5on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom, koga bogato izli na nas po

Nebesa navješćuju pravednost njegovu, svi narodi gledaju mu slavu. Svjetlost sviće pravedniku i radost čestitima u srcu. Radujte se, pravednici, u Jahvi, slavite sveto ime njegovo!

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

BISKUPOVA IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ČESTITKA Božić je lice milosrdnog oca Betlehemska „vrata od Božića“ otvorio je davno Bog osobno, rođenjem Sina svoga Isusa Krista od Djevice Marije uz Josipa pravednoga, muža njezina. Bog je otvorio vrata ove naše Zemlje nježno, majčinski, očinski i prijateljski, iako su onih dana mnoga vrata bila zatvorena pa „za njih nije bilo mjesta ni u kućama ni u svratištu“. Nije odustao nego ih je s ljubavlju otvorio u štali, u špilji, među siromašnim pastirima ljudima dobra i iskrena srca. I toliko ih je zavolio da je kao Učitelj i sam htio biti „Pastir dobri“ koji voli i pozna sve svoje ovce i one poznaju njega. Koji ih izvodi na dobru pašu„života u izobilju“, brani ih od vukova grabežljivih, a izgubljene strpljivo traži sve dok ih ne nađe. Kad ih nađe onda ih stavlja na svoja ramena pa ih nosi i vraća u kuću Očevu. Na naša „vrata od Božića“ i ove godine dolazi osobno Bog u Sinu svome, sinu Marijinom i Josipovom, Isusu Kristu uskrslom, Kralju svega svijeta, čijem „Kraljevstvu neće biti kraja.“ On dolazi pred naša vrata iako su i danas mnoga vrata ljudska zatvorena i čvrsto zaključana zbog sve brojnijih nasilnika, lopova i provalnika. Bog ne dolazi silom ni prevarom ni lukavstvom, kao lopov. On dolazi tiho, kako je rekao: „Evo stojim pred vratima i kucam. Tko mi otvori vrata unići ću k njemu!“ Onima koji su izgubili ključ od vrata svoga života pa ga u tami života ne mogu naći, On užiže svoja božićna svjetla, da ga

mogu pronaći i otvoriti mu. Onima čija su vata otežala teretom života, čije su zavornice zarđale a snage smalaksale, On nudi dar preporodne vode i ulje,dar kruha i vina da im se vrati snaga, da mogu čuti njegove kucaje, prepoznati njegov glas, pa mu otvore vrata i uvedu ga u svoju kuću i obitelj, društvo… On je spreman sjesti za svaki naš stol života i podijeliti nam darove svoga oproštenja, ljubavi i mira. „Vrata od Božića“ vrata Božanskog milosrđa, došao nam je ovoga Božića otvoriti Isus Krist. I nama je u zajedništvu Crkve svoje otvorio Jubilarna Sveta vrata Božanskog milosrđa u našoj Katedrali, da bi se na poseban način mogli susreti s milosrdnim Bogom Ocem.„Isus Krist je lice milosrdnoga Oca. U Isusu iz Nazareta Božansko je milosrđe postalo živo, vidljivo i doseglo svoj vrhunac. Milosrđe je najviši čin kojim nam Bog dolazi ususret. I najbolji put koji sjedinjuje Boga i čovjeka. Možda smo odavno zaboravili živjeti i pokazivati put milosrđa.“, upozorava papa Franjo.Naš svijet postaje sve nemilosrdniji i okrutniji. Zato nema mira ni u ljudskim srcima ni u svijetu.

Božić nam zaista dolazi. Bog nam je otvorio vrata svoga milosrđa. Bog nas poziva s nježnošću oca i majke i moli nas da uđemo kroz vrata njegova milosrđa. Da se njegovim milosrđem bogatimo i postanemo milosrdni jedni prema drugima. Da bi se tako na zemlji ispunila Božja božićna želja: „Slava Bogu na visini a na zemlji mir ljudima dobre volje!“ Poštovane sestre i braćo.Želim da ovoga Božića doista prepoznamo širom otvorena vrata Božjeg milosrđa. Da kroz njih uđemo u Božje srce s punim povjerenjem, kakogod nas život smućuje nevoljama i iskušenjima. Uđimo bez straha i s povjerenjem, kako je ušla Gospa Marija i Josip i pastiri betlehemski. Kako su ušli i naši dični pređi koji su s Božjim milosrđem gradili našu povijest i namrli nam bogatu kršćansku kulturu života. Svima, djeci mladima i odraslima i ostarjelima, svim obiteljima, svima potrebnima, osiromašenima, napuštenima, bolesnima i nemoćnima, molim, želim i nazivam: Sretan vam i blagoslovljen Božić! I s Božićem, Sretna vam Nova godina! Vaš biskup + Ante

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

TEOLOŠKA MISAO

Bog u Božiću

Mjesto Isusovog rođenja u Bazilici Isusovog rođenja u Betlehemu

Slaviti Božić u vjeri

PIŠE: don Dominik Škevin

ostoje u životu lijepi trenuci, na koje se često vraćamo. Kada zapadnemo u teškoće ta nam sjećanja pomažu da krizu lakše svladamo. I u životu vjere postoje takvi trenuci. Jedan od njih je i Božić, slavlje rođenja Isusova. Mnogo je radosti vezano s ovim slavljem. Isto tako i pravih doživljaja vjere. A veselje i radost rađaju se u nama kada smo u posjedu dobra ili kada se dobru tek nadamo. A ovo je dan kada nam se najveće Dobro sam Bog daruje na nama ljudima nezamisliv i neočekivan način. Božić nam trajno govori o silnoj čežnji Boga za čovjekom i čovjekovim spasenjem, ali i o čežnji čovjeka za Bogom.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Božić kao slavlje, svetkovina i Božić kao stvarnost toliko je pun sadržaja, onog pravog, istinskog, životnog, duhovnog, dubinskog sadržaja koji veseli i čini da se osjećamo obogaćenima. Riječ Božja kroz biblijska čitanja ovih svetih božićnih dana posreduje nam ovo bogatstvo koje nam nudi sam Bog Crkva je u svojoj liturgiji počela slaviti Božić da izrazi svoju vjeru u Isusovo božanstvo. Na otajstveni sadržaj Božića utjecalo je i širenje manihejske hereze u IV. i V. stoljeću po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Manihejci su učili da Sin Božji nije mogao biti pravi nego samo prividni čovjek. Crkva je na ovo odgovorila svojom vjerom kako je to izrazila u vjerovanju u kojem molimo: ‘’I utjelovio se po Duhu svetom od Marije djevice i postao

IZ ŽIVOTA TEOLOŠKA BISKUPIJE MISAO

grli cijeli svijet čovjekom.’’ Danas na ove riječi u vjerovanju kleknemo i tako izrazimo svoje poštovanje i zahvalnost. A u zbornoj molitvi na dnevnoj misi Božića molimo: “Udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav” “Uzeo” je precizni izraz za utjelovljenje: trajno se sjedinio s tijelom, postao konkretni povijesni čovjek te i sada iz svog proslavljenog stanja ne prestaje biti pravi Bog i pravi čovjek. Na Božić slavimo spomen na povijesni događaj o kojemu evanđelisti izvješćuju na vrlo naravan način. Oni nam Božje

otajstvo pokušavaju približiti ljudskim slikama, predodžbama i shvaćanjima. Pokušavaju nam razjasniti da nije riječ o nekoj maštovitoj poeziji ili o legendama, nego o zbilji Isusova rođenja, rođenja našega Otkupitelja i Gospodina. Nije to lak zadatak. Jer trebaju rođenje djeteta iznijeti tako da se vidi kako je to dijete svojim obličjem i rođenjem jednako svakom drugom djetetu i rođenje svakom drugom rođenju, ali da u tim činjenicama postoji i jedna duboka, drugačija stvarnost koja nadilazi ono ljudsko. Tu su anđeli koji u zboru silaze pastirima u

Molitva u Iraku

noći, pjevaju čudesnu pjesmu o povezanosti Božje slave i ljudskog mira na zemlji. A sve opet povezuju s rođenjem djeteta u štalici. Samim načinom prikazivanja te stvarnosti ukazuju na nešto više povezano s tim rođenjem. A mi kad obuhvatimo sve te elemente vidimo u sve to zbivanje uklopljenu istinu vjere, o Bogu koji nas je ne samo posjetio u tom djetetu nego vezao sa sobom sve naše čovještvo i od tog trenutka biva s nama kao jedan od nas, a opet ostaje veliki neizmjerni Bog. To je u kršćanskoj vjeri sržno, što ju čini drugačijom od svih drugih vjera i religija, kao putova do Boga, je upravo događaj u koji uranjamo u slavlju Božića. A tu tajnu zovemo Utjelovljenje. Zato slaviti Božić znači Isusu iskreno zaželjeti dobrodošlicu u naš svijet, u naše gradove i sela, u naše domove, u naše duše. Pristupiti mu osobno, pozdraviti ga, izraziti mu svoju radost što je s nama, reći mu da smo spremni učiniti što nam kaže i poći putem kojim nas vodi. Slaviti Božić znači zahvaljivati Bogu za ovaj veliki dar. A taj dar je On sam. No ne možemo zahvaljivati iskreno, ako nismo svjesni dara, koji nas je obogatio, koji nas želi i može usrećiti, učiniti veselim, radosnim. Dok stojimo pred jaslicama u nama se rađa pitanje: ‘’Tko je taj dječak u jaslicama kojemu se ovih dana veseli kršćanski svijet diljem kugle zemalj-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

TEOLOŠKA MISAO

Ministranti u Kini ske?’’ I slušamo Riječ Božju koja nam daje jasan i siguran odgovor.

Otajstvo Božića – Utjelovljenje Sina Božjega Mi kršćani vjerujemo u jednoga Boga, u tri Božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Tu nam je istinu objavio Isus,

čije rođenje upravo slavimo. Otajstvom utjelovljenja Bog Sin se sjedinio sa čovjekom svojim stvorenjem, ušao u njegov život i povijest, postao vidljiv i opipljiv, ne prezrevši već uzvisivši tijelo koje je sam postao, te je bio čovjeku u svemu sličan, osim u grijehu. U Novome zavjetu naziv Utjelovljenje ne nalazi se u tom obliku izravno, ali njegov sa-

držaj i podlogu za ovaj naziv nalazimo u proslovu Ivanovog evanđelja: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14). Izraz Utjelovljenje prvi put upotrijebio je sv. Irenej Lionski u drugom stoljeću. Njom se tako lijepo izriče središnja istina i otajstvo kršćanske vjere to jest ulazak vječnoga Sina Božjega u ljudsku povijest. Vjeru otačke Crkve u otajstvo Utjelovljenja potvrdili su veliki koncili otačkoga doba: Nicejski, Efeški,Kalcedonski, Drugi i Treći carigradski te Drugi nicejski. Utjelovljenje Sina Božjega znači uzimanje ljudskog života u cjelini. Događaj utjelovljenja Sina Božjega ne znači da je Isus Krist djelomično Bog i djelomično čovjek, niti je mješavina božanskoga i ljudskoga. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On je Bog po naravi, a ne po posinjenju, on je istobitan s Ocem. Isus je i pravi čovjek s razumskom

Slavlje u Koreji

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA TEOLOŠKA BISKUPIJE MISAO dušom, voljom i tijelom, koji su savršeno usklađeni s njegovim božanskim umom i voljom, a koji su mu zajednički s Ocem i Duhom Svetim. Isus Krist rođen je od Oca odvijeka po božanstvu te od Marije Djevice po čovještvu.

Proroci ga najavili kao Mesiju, Kneza mira, Emanuela Prorok Izaija u misi ponoćki govori o dječaku koji će se roditi, na čijim plećima počivat će vlast, a ime mu znači ‘’Knez mira’’. On će biti jarka svjetlost onima koji u tmini hodahu. Njim se uvećava radost, umnaža veselje. Vjerujemo da je taj idealni i duhovni vladar Isus, koji po poočimu Josipu potječe iz Davidove kraljevske loze i rađa se u Davidovu gradu Betlehemu.. ‘’Jer, dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni’’ (Iz 9,5). Kraljevski će se dječak u vrijeme svoje vladavine u svemu oslanjati na Boga saveznika i zato će biti mudar kao Salomon, hrabar kao David i pobožan kao Mojsije. I Mojsije ga je najavio. Prije svoje smrti rekao je narodu: ‘’Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće podignut će ti Jahve Bog tvoj’’ (Pnz 18,15). Treba dakle doći drugi Mojsije. Dali su mu ime Mesija, tj. Pomazanik Božji koji će se pojaviti da izbavi narod, obnovi kraljevstvo Davidovo i uspostavi kraljevstvo Božje. On će ponoviti čudesna djela što

Puna crkva u Africi ih je Bog po Mojsiju učinio. Međutim, svojstva ovog idealnog vladara nije u potpunosti ostvario ni jedan kralj iz Davidove dinastije. Izaijini slušatelji vrlo su dobro znali da idealnog vladara među Davidovim kraljevskim potomcima nije bilo niti će biti. Za razliku od ratničkih vladara on vlada “u pravu i pravednosti od sada do vijeka” (Iz 9,6), a vrhovni garant njegove usrećujuće vladavine je “privržena ljubav Gospodina nad vojskama” (Iz 9,6). Sveopći mir koji će Bog udijeliti pod idealnim vladarom što ga je Izaija najavio nije djelo čisto ljudskog zalaganja. Ovaj idealni vladar iz Izaijine knjige za nas kršćane je Gospodin Isus po kojem nam je osvanula jarka svjetlost. Nije samo Izaija naviještao njegov dolazak i opisivao njegov lik. Izaija je najopširniji, najkonkretniji. I to 8 stoljeća prije njegova dolaska. Najavio je da će se roditi od djevice, da će mu biti ime Emanuel to jest ‘’Bog s nama’’ (Iz 7,14;

9,5). Najjasnije proročanstvo o Isusu nalazimo u 53. poglavlju Izaije. To je posebno jasno proročanstvo: „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe’’ (Iz 53,37). Zaharija: ‘’Ponizan jaše na magaretu, mladetu magaričinu’’ (Zah 9,9). Mihej da će se roditi u Betlehemu. Psalam 22 ‘’Probodoše mi ruke i noge, dijele među sobom haljine moje i za odjeću moju bacaju kocku’’ (Ps 22, 17-19.“ Prorok Danijel u poglavlju devetom govori o vremenu kada će se pojaviti Mesija. Zaharija proriče probadanje boka Mesijina. Nisu ovo sva proročanstva o Mesiji. Ali ova iznesena pokazuju da se sve ovo ispunilo na Isusu iz Nazareta. Na onomu Isusu koji leži pred nama u jaslicama kao malo dijete.

Stvorio nas je da s nama podijeli svoju neizmjernu, božansku sreću kroz svu vječnost. Podijeliti sreću, drugoga učiniti sretnim, to je izraz prave ljubavi. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

TEOLOŠKA MISAO

Blagoslov djece u Boliviji Evo odgovora na pitanje tko je onaj koga slavimo, kome se radujemo.

Dobrostivost i čovjekoljublje Boga našega Sve što smo rekli čini sadržajnu vjersku sastavnicu rođenja Isusova. A ono što to nama konkretno znači i kako ulazi u naš život, našu dušu, u našu sadašnjost i budućnost sažeo je i izrekao sv. Pavao u dvije riječi :’’Kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega Boga…’’(Tit 3,3). Dobrostivost i čovjekoljublje su te dvije riječi. Dobrota Boga i istina da Bog ljubi čovjeka. To je tajna Božića. Temeljna je poruka Božića i cjelokupne objave da Bog ljubi čovjeka. Ovo znači da je Dječak iz Betlehema neopozivi dokaz Božje ljubavi prema svim ljudima. S Božje strane nema više Židova, pogana, naroda objave i onih kojima je objava uskraćena. Svi su miljenici Božji, jer ih Bog zaista ljubi u svome Sinu koji je čovjekom 10

postao. Ta ljubav se posebno i najprije ogleda u daru života i smislu koji je Gospodin dao našemu životu. Stvorio nas je da s nama podijeli svoju neizmjernu, božansku sreću kroz svu vječnost. Podijeliti sreću, drugoga učiniti sretnim, to je izraz prave ljubavi. U Božiću to se ostvaruje na vidljiv, opipljiv i našim osjetilima pristupačan način. Bog voli čovjeka. I to ne nekoga tamo negdje, nego tebe, mene osobno ovdje i sada. To je istina naše vjere koja je za

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

nas toliko temeljna, a isto tako toliko lijepa, da nam ne samo uljepšava život nego mu daje temelj, čvrsto tlo, usmjerenje, smisao, radost, snagu za življenje, posebno podnošenje patnje. Tako sam naziv Božić, mali Bog podsjeća, da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje kasnije uočljive sve kršćanske vrline. Ono što treba posebno i čvrsto vjerovati je upravo to da nas Bog voli. A toj vjeri na putu su bolesti, nevolje i nedaće svake vrste. One dovode u sumnju Božju ljubav. Ali to mogu biti i često jesu poticaji na dublju vjeru. Uza sve to ostaje istina da nismo dovoljno povjerovali da nas Bog voli i da nam ta stvarnost ne daje onu snagu koju u sebi ima, baš zbog naše slabe ili recimo tako plitke, površne vjere. Bez te duboke vjere u Božju ljubav osjećano se nesigurni, ranjivi, u strahu od svega i svačega, osamljeni, napušteni Kao oni koji lutaju ovim svijetom ne znajući što bi sa sobom, a i sa drugima. Puni nemira i sumnji u sebi. Čovjek koji u Božju ljubav

Božićno slavlje u Južnoj Africi

IZ ŽIVOTA TEOLOŠKA BISKUPIJE MISAO

Molitva u Meksiku istinski povjeruje u sebi je miran, staložen, jak, veseo, s pogledom naprijed u budućnost, pun nade. Sv. Pavao nam je dao uvid kako se osjeća onaj koji istinski povjeruje u Božju ljubav, kad u pismu Rimljanima kaže: ‘’Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem….U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi’’ (Rim 8,35-37). To sve može jaka vjera u Božju ljubav prema nama. Ta ljubav postala je tijelo u osobi Isusa Krista, postala naš Božić, mali Bog, blizak Bog i daruje nam se neprestano, a ove dane božićnog slavlja želi nas zagrliti i k sebi privući, darovati nam se i obogatiti nas. Bog je u Isusu postao ne

samo suputnik već i supatnik ljudske povijesti, naš brat. Pozvao nas je u najintimnije srodstvo i svaki kršćanin ima pravo osjećati se članom Božje obitelji. Isus k tome otkriva Božji plan s ljudima: ‘’Hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu.’’( Iv 17,24a). Božić govori o Bogu da on ljubi čovjeka i želi ga u Isusu prigrliti kao Otac. To postižu oni koji Isusa prihvate vjerom i životom: ‘’Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.’’ (Iv 1,12). Rodivši se kao čovjek, dao je

nama prigodu da se rodimo od Boga. Prema tom činu trebali bismo usmjeriti cijelo svoje življenje. Nastanio se među nama, kako bismo se mi mogli nastaniti u blaženstvu samoga Boga. Vidjeli smo slavu njegovu na zemlju kako bismo je ne samo gledali na nebu, nego kako bismo bili njezini dionici, to jest kako bi on mogao nas gledati u svojoj slavi kojom nas je već sada obasuo. U Isusu Bog je zauvijek zavolio ljude. Ta ljubav očitovat će se kroz istinsku poslušnost nebeskom Ocu. Mirit će ljude s Bogom i jedne s drugima. Proglasit će djecom Božjom prave mirotvorce poistovjećujući se sa svima koji mir donose i čuvaju. On je sveopći mirotvorac i sveopći Spasitelj. Za razliku od nametnutog rimskog mira, koji su uspostavljali i čuvali generali, Isus sveopći mirotvorac preobražava ljude iznutra; otvara ih za Boga i jedne za druge; čini da jedni druge prihvaćaju kao braća i sestre u znak poniznog i zahvalnog prihvaćanja vlastite ovisnosti o Bogu. To slavimo u slavlju Božića, a i cijeloj crkvenoj godini svaki dan. To mislimo kad jedni drugima uz stiMolitva u Vijetnamu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

TEOLOŠKA MISAO

Redovnica se moli pred mjestom Kristovog rođenja sak ruke želimo sretan Božić. Može li se jasnije odgovoriti na pitanje tko je novorođeni u jaslicama. Bog koji je postao čovjekom i u činu utjelovljenja i rođenja po Sinu i u Sinu grli cijeli svijet. Neka stoga slavlje B0žića bude dan i kad slavimo i svoje rađanje za nebo, za život djece Božje. Neka to bude ne samo izvanjska proslava, nego proslava našega duha, proslava iznutra, jer smo se suobličili otajstvu Boga živoga i utjelovljenoga. Krist je svojim rođenjem označio da su se nebo i zemlja ponovno neraskidivo dotaknuli u njegovu životu, i nama omogućuje da i mi to iskusimo i u tom međusobnom ispreplitanju neba i zemlje ostanemo. Zahvalnost Bogu za ljubav koju nam je očitovao u svome utjelovljenom Sinu iskazujemo ako razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu. Zapamtimo ove 3 riječi: razumno, pravedno i pobožno. Ovaj ulomak iz drugog čitanja na misi ponoćki potiče nas da iščekujemo i drugi, konačni dolazak Kristov. Bog želi rasvijetliti sve naše mrakove i pomoći nam očistiti 12

našu osobnu »štalu« i »štalu« svijeta. Zato mu dopustimo da se u nama rodi, kako bi sve što je tamno postalo svijetlo; sve što je prljavo, čisto; sve što je hladno, zagrijano nesebičnom, sveobuhvatnom ljubavlju. Bog se želi roditi u nama za nas, da nas oslobodi od tamnice unutarnjih neurednosti, prisila i rastrganosti kako bi nas obasjala »slava Gospodnja«. Vjerujemo da smo Boga shvatili ozbiljno. U Božiću i u cjelini života. Izabrali smo život po njegovu Evanđelju, njegovu nauku. No uza sve to može se i nama dogoditi da dovoljno ne povjerujemo da nas On ljubi, pa da nam onda teškoće i patnje unesu nemir, neraspoloženje, pa čak i pomutnju u naša srca i dovedu u sumnju Božju ljubav. Naravno da u naša srca ne može stati sva sreća koju Bog u sebi ima, a nama je namijenio. Onoliko koliko je mi možemo primiti, On će nam dati. Jačini naše vjere odgovara i stupanj naše ljubavi. A sposobnost svoje ljubavi možemo povećati. To činimo svojim nastojanjem, usavršavanjem, razvijanjem svoje duhovnosti,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Katolici u Egiptu da u naše srce može stati više Božje sreće. Jer velik je nedostatak a ujedno i vrlo velika šteta ako doista duboko ne povjerujemo da nas Bog voli, da smo mu važni, da o nama vodi brigu, da nas drži za svoje, pomaže na brojne i razne načine, da ispred nas uklanja prepreke na koje bismo mogli naići pa se ozlijediti. A i mi ga ponekad možda prisiljavamo da upotrijebi s nama i bolne metode samo da nas zaštiti i sačuva za sebe i našu vječnu sreću. A mi smo skloni to tumačiti upravo obrnuto, da nas On ne voli i da mu nismo važni. A svemu je kriva nejaka vjera u njegovu ljubav.

Slavlje Božića danas Kad s jedne strane shvatimo zbilju Božića i dubinu otajstva koje u sebi skriva, a s druge strane pogledamo koje se ozračje stvara oko nas (prigodom slavljenja Božića), u našem bližem i širem okruženju, različitim sredstvima i putovima, vidimo raskorak između onog što vjernik za Božić može i treba doživjeti i onog

IZ ŽIVOTA TEOLOŠKA BISKUPIJE MISAO što mu se izvana želi nametnuti. To nametanje puno je duhovne praznine, a Božić je upravo suprotno tome ispunjen do vrha Bogom. Kako bi bilo katastrofalno da osjetimo samo ovaj vanjski ugođaj, a zanemarimo ili zaobiđemo onaj istinski i stvarni. Zato smo pozvani da se odupremo tom nastojanju da se slavlje Božića skrene s pravog puta, i da u jaslicama vidimo sve figure, samo Isusa ne vidimo, jer je malen, zapravo najmanja figura, jer nam je došao u liku maloga djeteta. Bog se učinio malenim kako bismo Ga mi mogli shvatiti, prihvatiti i ljubiti. Gospodin i Spasitelj svojim utjelovljenjem poručuje da su svi ljudi miljenici Božji. Doživimo ovih svetih dana upravo ovu puninu kojom zrači Božić. Miljenici smo Božji i zato smo sretni, pa zato i dijelimo svoje obogaćenje jedni s drugima kroz božićno čestitanje.

Božićno darivanje Slavljenje Božića postalo je znakom naše civilizacije. Jer Božić je povijest koja je dio naše kulture i tradicije. Ali da bi se shvatio događaj Isusovog dolaska na ovaj svijet treba imati vjeru i ljubav prema Isusu. Jer ljudskom rodu poklonjen je Božji Sin. Iz čiste ljubavi Bog nam daruje Sina. Taj dar nitko nije zaslužio, nitko ga nije dostojan, a ipak je svima dan. Kršćanin ima pravo na znakove ljubavi i pažnje prema onima koje voli upravo na Božić. Zato postaje dar drugome, jer sam dobiva najvredniji mogući poklon kojim mu je posvjedočena najve-

ća ljubav. Iz tog Božjeg dara nama raširila se lijepa praksa da baš za Božić darujemo jedni druge te tako Božju ljubav koja se nastanila u nama prelijevamo dalje u svoje bližnje, najprije najmilije, a onda i sve dalje, posebno one najpotrebnije. Svjedoci smo u što se ova lijepa praksa pokazivanja ljubavi prema drugima u obliku dara prometnula. U materijalizaciju Božića, bjesomučna kupovanja nasuprot svih onih koji žive uboštvo Betlehema danas, tu oko nas. To naličje Božića za kršćanina jest i bit će ne mala opasnost. Moći ćemo tome doskočiti, ako slavljenje Božića shvatimo kao susret s Kristom. Ali susret s Kristom i u svojoj braći. To će nam uvijek biti razlog istinske i prave radosti. Radost, rođena iz susreta s Kristom širi se, jer je nesebična. Ona izbija iz cijeloga našeg života prerastajući u navještaj i svjedočenje. Budući da smo u vjeri vidjeli i susreli novorođeno Dijete, koje nas je ispunilo svojim svjetlom, ne smijemo ušutkati

Miljenici smo Božji i zato smo sretni, pa zato i dijelimo svoje obogaćenje jedni s drugima kroz božićno čestitanje. svoju radost, nego o njoj svjedočiti, poput pastira koji su, vraćajući se iz špilje, svima naviještali ono što su vidjeli, čuli i doživjeli (usp. Lk 2,20). Kad je slavljenje Božića u pitanju uvijek ostaje opasnost da ostanemo na prividu, idili. Jer tko se ne bi radovao djetetu, njegovu rođenju i ulasku njegovu u obitelj. Ostanemo li samo na tome riskiramo da nam bitno promakne, a ostane samo sporedno. Svaki Božić, nova nam je prilika da rastemo u vjeri da nas Bog voli i da na tom temelju gradimo svoj život u svakidašnjici. Tako će se Božić nastavljati u našoj radosti, roditi jakošću i snagom toliko potrebnom u životu. Sve ostalo može biti dobrodošlo, ali je sporedno i bez ovoga nije ono pravo. Svim čitateljima Mihovila od srca želim sretan i blagoslovljen Božić.

Zornice u katedrali u Šibeniku MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

BOŽIĆNI OBIČAJI U PRIMOŠTENSKOM KRAJU PIŠE: don Stipe Perkov

arodni običaji usko su povezani s vjerskim životom i blagdanima u Hrvatskoj, posebice su znakoviti i raznovrsni svojim sadržajima kao i pučkom pobožnošću o Božiću i božićnim blagdanima. Nažalost, takvi običaji se gase, nestaju a na njihovo mjesto dolaze surogati, konzumerizam, praznovjerje i isprazno praznikovanje bez božićnog sadržaja – Božić bez Boga. U selima se još kako- tako drže neki običaji, ali kako nestaje selo (a i grad) nestaju i običaji. Pamtim Božić i božićne običaje iz moga djetinjstva koji su se poštivali i strogo držali u primoštenskom kraju. Bo-

žić je bio središnji blagdan u godini, on nije bio samo vjerski, crkveni već općenarodni, društveni, prihvaćen od svih ljudi i u svim porama društva. U planiranju, o događajima i poslovima, slavljima govorilo se: o Božiću, po Božiću, na Božić, prije Božića. Božić je bio središnja točka oko koje se odvijao obiteljski, seoski i liturgijski život primoštenskog težaka. Došašće, 4 nedjelje, neposredna je priprema za Božić, vrijeme nade i iščekivanja. Liturgija iz nedjelje u nedjelju upućuje na Mesiju kojeg navještaju proroci. U toj pripravi vjernici se ispovijedaju, izmiruju i vrše djela milosrđa. Božić se ne može dočekati nespreman, kako duhovno tako i materijalno. Zato treba

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

nabaviti što je neophodno za veliko božićno slavlje. Glavar kuće išao u bi u Šibenik kupiti bakalar, rižu, komad nove robe, šećer, brašno, svijeću i tamjan. Dvije zadnje nedjelje došašća u narodu su poznate pod imenom Materice i Očići. Na Materice ručak spremaju domaćice, matere, a na Očiće očevi (povezano i s ocima prorocima). Što se više bližio Božić sve je više u narodu raslo radosno raspoloženje u štimungu adventske pjesme Već se bliži vrijeme, već se bliži onaj čas… Mjesec dana prije, na blagdan sv. Kate (25. XI.) govorilo se: Sveta Kate kokošica, misec dana do Božića! Sveta Kata popržan, do Božića misec dan. Brojili su se dani, iščekivanje se dizalo prema vrhuncu. Bit će slav-

IZ ŽIVOTA BOŽIĆNI BISKUPIJE OBIČAJI lja, igre, pjesme a i bogatiji blagdanski stol. Svani dane i noć skrati… - podgrijavala se atmosfera nade i iščekivanje u pjesmama, propovijedima i molitvama u crkvi i obiteljima. Badnji dan, 24. XII. vigilija uoči svetkovine Porođenja Gospodinova – neradni dan na selu. Sutra je Božić! Glavar obitelji rano ujutro bi pošao u crkvu gdje je župnik blagoslivljao božićne svijeće, prije nego se postavi u posudu punu žita, okićenu bršljanom, mora biti blagoslovljena. Muški članovi obitelji pripremaju drva, najbolja, većinom od masline, za loženje na kominu idućih blagdana. Traže badnjak, veliku i debelu granu, opet od masline, koja bi trebala gorjeti od Badnje večeri do Tri Kralja. Žene uređuju kuće, dvor, kužinu, peglaju žensku i mušku robu koja će se nositi za vrijeme božićnih blagdana. Domaćica sprema posno jelo za večeru: bakalar s rižom, ribu i fritule, obvezno s potom nepatvorena vina babića. Kad se smrači svi se članovi okupe oko komina ili stola a na vrata pokuca i uđe glavar kuće s badnjakom nazvavši svojim ukućanima: Hvaljen Isus i Marija! Na dobro vam

došla Badnja večer, Porođenje Gospodinovo, Stipanja, Ivanja, Mladinci i svi božićni danci!. Ukućani odgovore: I s tobom! Zatim položi badnjak na vatru, prekriži s njim obiteljsko ognjište i zalije ga vinom, potom se glavar kuće približi obiteljskom stolu na kojem upali božićnu svijeće poslije čega povede zajedničku molitvu za obitelj, blagoslov polja i truda, te za svoje pokojne. Tamjanom pokadi prostor u kojem se okupila obitelj, zatim druge prostorije u dvoru kao i štalu. Slijedi obiteljska večera iz zajedničke zdjele. Na kraju blagovanja glavar zamoči komadić kruha u vino i s njim ugasi božićnu svijeću. U Selu bi na Badnji dan počeo blagoslov kuća a završio bi se na Tri Kralja. Sa župnikom išli su od kuće do kuće ministranti i jedan od crkovinara, putem bi pjevali božićne pjesme. Župniku su davali za nagradu ulja i vina, nije bilo novaca, i drva, što je crkovinar prtio na tovara koji je išao za njima. Božić dugo očekivani napokon je svanuo. Domaćin kuće i drugi koji žele idu rano u zoru na božićnu misu zornicu. Misa je svečana, u božićnom štimungu, pjeva prepuna crkva

božićne pjesme, orgulje bruje, okićene jaslice zorno prikazuju Isusovo rođenje, zvona se oglase slavljenjem na misni Slava Bogu na visini, a župnik, don Petar Vlasanović ili don Srećko Pavić s oltara u zanosnoj propovijedi navješćuje radosnu vijest svojim župljanima u duhu pjesama U se vrime godišća, mir se svitu navišća… Veselje ti navješćujem puče kršćanski … i Radujte se narodi… Na kraju propovijedi je njegova čestitka koju međusobno dijele i vjernici nazivajući jedni drugima: Na dobro vam došlo porođenje Gospodinovo! Svečano i radosno raspoloženje iz crkve prenosi se na ulice, u sela i zaselke u svuku kuću, čuje se pjesma, ojkalica, odjekuju pucnji i radosna zvonjava svih zvona. Božić je! Rodio se Spasitelj Isus Krist, on je razlog ovog veleslavlja, veselja i igre. Običaj je u primoštenskom kraju da ručak na Božić spremi domaćin, glava obitelji, najsvečaniji i najbogatiji ručak u godini koji opet kao i sinoć započima paljenjem božićne svijeće i zajedničkom molitvom na čast Porođenja Gospodinova. Poslije podne uglav-

Primošten početkom XX. stoljeća na kojem se vidi bedem i bratska kuća MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

BOŽIĆNI OBIČAJI nom se ostaje u obiteljskom krugu, okupljeni oko stola ili komina. Stariji članovi pričaju o prošlim slavljima Božića, o obiteljskoj povijesti, o raznim događajima u svezi Primoštena i njegovih osobitih ličnosti. Svaki se član pohvali koji je dobio novi odjevni komad kao dar prigodom ovog Božića. U obiteljskom ozračju toplog doma, (Božić je obiteljski blagdan) zapjeva se koja božićna pjesma, najčešće U se vrime godišća… Svaki Božić, ako se misli samo na 25. XII., brzo prođe i na kraju dana pojavi se tuga zbog njegovog odlaska. Puno se čekao, bile su velike pripreme, a on za čas ode. Stipanja , blagdan prvomučenika đakona sv. Stjepana, drugi je dan Božića, što upravo posvješćuje vjerničku težnju da Božić traje, što je nazočno u liturgiji, obiteljskom i društvenom životu. Hrvatska država uvela je dva dana praznika: Božić i Stipanju. U primoštenskom kraju nije se radilo u zemlji za svih božićnih blagdana. Primoštenci su od davnine zajednički, u zajedništvu cijele župe slavili Stipanju. Središnja proslava održavala se u Selu. Svi bi se Stanari, iz Primoštena Burnjeg i Južnog u svečanim nošnjama i hrvatskim zastavama spustili u Selo gdje bi ih glavar Sela i župnik dočekali na ulazu kod kapele sv. Josipa. Nakon izmijenjenih pozdrava zajedno bi se uputili na misu u župnu crkvu sv. Jurja. To bi bila najmnogoljudnija i najraspjevanija misa u godini, u radosnom Božićnom raspoloženju, u zajedništvu vjere i sloge. Narodi nam se Kralj nebeski, na tom mladom ljetu veselimo se. Taj dan kao 16

Tamburin prati župnika do crkve i natrag do župne kuće i drugih božićnih dana ljudi su se veselili, istinski radovali, ne pod utjecajem alkohola, nego potaknuti vjerom u događaj Božjeg utjelovljena na korist i spasenje svakoga čovjeka. Primoštenci su bili vjernici iz uvjerenja. Nakon velike svečane mise svi bi se iz crkve sišli na Rudinu gdje bi župnik otvorio sveprimoštensko kolo. Veselmo se, Bog nas veselio – zaorilo bi se iz muških grla. Poslije obiteljskog ručka u svim zaselcima na Stanovima mještani se okupljaju na svojim zbornim mjestima, najredovitije na središnjem guvnu gdje započima slavlje muškim i ženskim pjevanjem, različiti su, zatim kolom u kojem sudjeluju svi: muško, žensko, stari i mladi. Igra se, pleše i pjeva do kasno u noć. Običaj je da jedan od glavara obitelji prekine kolo i sve sudionike povede u svoje dvore gdje ih uz napivavanja i čestitanja časti bajamama, orasima, prošekom i vinom. Sjećam se da je 50-ih godina stric Paškonja odveo sudionike kola u svoj dvor gdje je napiva svome najstarijem unuku: Osamde-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

set manje jedno lito na meni su gaće od gale da si zdravo, moj unuče Stipe; zdrav mi bija pa se veselija i dogodine, dabogda se oženija. Na Stipanju je imendan onima čije je ime Stipe, u Primoštenu se kaže krsnica; slavljeniku se priredi pogača od brašna s križem u gornjoj kori kojom ga se počasti, i on nazočne uz nazdravicu s prošekom i orasima, čestitari bi zapjevali : Lipo ime Stipe, Stipe, Bog ga živio … Ivanja je blagdan sv. Ivana Evanđeliste, treći dan Božića, velika misa u Prhovu, najstarijoj crkvi i župi u Bosiljini. kao što su se Stanari na jučerašnji dan masovno spustili u Selo da proslave Stipanju, tako se Seljari na Ivanju uspinju uz Kamenar do Prhova, ishodišta svih Primoštenaca da zajedno slave treći dan Božića – Ivanju. Dođu i pjevači, crkovinari, vjernici, ali ne u tolikom broju kao Stanari u Selo; svečanu pjevanu misu također u božićnom ozračju predvodi primoštenski župnik. Poslije mise i u Prhovu kraj crkve na putu s istočne strane zaigra se kolo.

IZ ŽIVOTA BOŽIĆNI BISKUPIJE OBIČAJI Blagdan sv. Ivana – Ivanja je fešta u Primoštenu Burnjem, župnik i seljarski crkovinari ostanu na ručku kod jednog od prhovskih crkovinara, drugi vjernici Seljari rado pođu na feštu kod rodbine ili prijatelja, poznata je burnjoprimoštenska gostoljubivost. Prije ručka kao na Badnji dan, Božić, tako i na današnji dan, Ivanju ručak započima paljenjem božićne svijeće i molitvom. Stara godina, Silvestrovo običaj je da na taj zadnji dan u godini djeca i mladići vuku po Koledarske pjesme iz Primoštena

Zahvaljući knjizi Primoštenca Ive Furčića spašen je dio baštine narodnog stvaralaštva od zaborava ulicama „Staru godinu“ skrpanu od starih lonaca, zdjela, peka i ostalih starudija, čime simboliziraju prošlu, staru godinu. Potezali bi je uz halabuku sve do ponoći, kad bi je bacili negdje pokraj puta. Nasuprot potezanja „Stare godine“ ujutro bi se održala misa zahvalnica u župnoj crkvi sa svečanim pjevanjem Tebe Boga hvalimo. Nova se godina nije čekala kao što se čeka danas, raskalašenim vladanjem i raskošnim gozbama. Nova godina bio je posebno radostan dan za primoštensku djecu, jedva bi dočekali jutro, zašto? Bio je običaj da što ranije na Novu godinu krenu od obitelji do obitelji, od kuće do kuće i onome koji prvi dođe s čestitkom „Sretna vam Nova godina!“ u kuću, domaćin bi zadio kovanicu (dinar, dva ili pet) u jabuku koju su nosila djeca u ruci. Stariji nisu

Novu godinu čestitali riječima sretna godina, već „Berićetna vam Nova godina!“ Ručak i sav obred oko njega nastavljao se od Božića na sve božićne blagdane, Novu godinu i na blagdan Tri kralja s kojim je završavalo Božićno vrijeme, kao i božićni običaji. Nije bilo kićenih borova niti jelki a ni jaslica osim u crkvi, samo okićena svijeća koja se uklanjala navečer Triju Kraljeva, nije smjela dočekati rišćanski Božić. Primoštenski običaji, posebice božićni kao i drugi, osobito primoštensko vjenčanje, najuže su vezani uz vjeru, blagdane i liturgijsku godinu. Zapravo cijeli život Primoštenca prožimala je katolička vjera. Onda, ali ne danas! I većina je običaja nestala s čime je nestala poetičnost i autentičnost primoštenskog

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

950 GODINA ŠIBENIKA

PIŠE: dr. sc. Ivica Poljičak

Svi smo pozvani obilježiti veliki jubilej, 950 godina od prvog spomena Šibenika B ožić i Šibenik povezani su na poseban način. Božić je jedan od najznačajnijih datuma u životu svakog kršćanina, a često i onih koji se tako ne osjećaju, ali Božić prihvaćaju kao poseban civilizacijski blagdan. Uz veliko vjerničko značenje i kulturološko određenje koje poštuje svijet koji je nastao na temeljima kršćanske civilizacije, Šibenčani na Božić mogu proslavljati rođendan svoga grada. Naime, prvi sačuvani pisani dokument u kojem se Šibenik spominje je isprava hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. koju je on izdao u Šibeniku upravo na „dan rođenja Gospodnjega“, 1066. godine. Uz Petra Krešimira IV. još je jedna izravna nacionalna poveznica koja Šibenik stavlja na posebno mjesto hrvatskog samoodređenja. Naime, Šibenik su podigli i stoljećima izgrađivali Hrvati. Drugim riječima, Šibenik nema antičkih presedana kao i susjedni

gradovi na hrvatskoj obali, a koje su poslije naselili Hrvati. U tom smislu Šibenik ima hrvatsku izvornost, najstariji je veći grad na istočnoj obali Jadrana kojeg su izvorno sagradili Hrvati, zbog čega se uvriježilo da često ističemo, i s razlogom se dičimo, kako je Šibenik najstariji samorodni hrvatski grad. Zbog prethodno navedenog Šibenik se s punim pravom često naziva i starim Krešimirovim gradom. Šibenčani su iz činjenice poznavanja datuma najstarijeg sačuvanog pisanog dokumenta izvukli privilegij da znaju godinu i datum koje mogu pretvoriti u obljetnički karakter. Tako je velika proslava 900. godišnjice od prvog spomena bila 1066. godine, a mi smo ususret 950. obljetnici koja je će biti točno na Božić 2016. godine. Budući je riječ o velikom jubileju kojeg Šibenčani s radošću dočekuju, s pripremama obilježavanja proslave započelo se prije više od godinu

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

dana. U samom početku se prihvatilo razmišljanje da u vremenu od Božića 2015. do Božića 2016. treba biti godina Šibenika. Više je razloga za to, a jedan od najvažnijih nalazi se u brojnosti događaja kojima se želi obilježiti veliki gradski i hrvatski jubilej. Drugi važni element obilježavanja je sama vizija obljetnice, „proslava 950. obljetnice u svakom šibenskom domu“. Cilj je da svaki građanin Šibenika iduće godine zna što proslavljamo i da je pozvan uključiti se, dati svoj doprinos u proslavi gradskog „rođendana“. Na taj se način izbjegava „elitistički“ pristup po kojem bi proslavom upravljao isključivo jedan uski broj ljudi, ostali bi bili pasivni sudionici. Također, želi se postići da se odjeci proslave osjete i u domovima svih onih koji se osjećaju Šibenčanima, a u drugoj ili trećoj generaciji žive u drugim gradovima ili državama, ali im srce pojačano zakuca na spomen Krešimirova grada. Inicijativni odbor je

950 IZ GODINA ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIKA PRIJEVOD KREŠIMIROVE ISPRAVE Godine utjelovljenja gospodina našega Isusa Krista 1066., za vladanja Dukasa u Konstantinopolu, ja, Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin Stjepana kralja, dopuštenjem Lovre, splitskog nadbiskupa i svih biskupa našega kraljevstva te suglasnošću našega hercega Stjepana i ostalih plemića Hrvatske, dajem kraljevsku slobodu zadarskom samostanu svete Marije, koji je sagradila moja sestra Čika, tako da bude li se neki drznik htio u nečemu spomenutomu samostanu suprotstaviti ili silom nešto bude oteo, neka četverostruko vrati crkvi, a sve njegovo neka potpadne pod kraljevsko pravo. I ovo je bilo od nadbiskupa i svih biskupa kanonski potvrđeno i od čitavog skupa odobreno. Lovro, nadbiskup: Potvrđujem. Stjepan, biskup Zadra: Potvrđujem. Rajnerije, biskup Hrvatske: Potvrđujem. Ivan, biskup trogirski: Potvrđujem. Dobro, biskup biogradski: Potvrđujem. Drago, biskup rapski: Potvrđujem. Petar, biskup osorski: Potvrđujem. Na dan rođenja Gospodnjega u Šibeniku pred svima opatici Čiki ova isprava bi dana.

događaji iduće godine. U godini obljetnice ipak dva su datuma izdvojena: prvi je 29. rujna, blagdan svetog Mihovila, nebeskog zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije, kojega od 1990. godine i službeno slavimo kao dan grada; a drugi je sam Božić, kada je isprava Petera Krešimira IV. izdana. Šibenik će u rujnu biti izrazi-

to svečarski. Na samom početku, u ozračju obljetnice bit će tradicionalno organiziran Srednjovjekovni sajam. Potom, izdvajamo, bit će promovirana jubilarna poštanska marka u spomen na 950. spomen Šibenika. Od 16. do 22. rujna Šibenčani slave „Dane ponosa i slave“ obilježavajući veliki rujanski ratni podvig. Dogodine u rujnu slavimo i

Plakat povodom 900. obljetnice Šibenika iz 1966. godine

uputio javni poziv svima da sa svojim prijedlozima sudjeluju u proslavi. Da bi proslava bila vidljiva prema vani, na temelju javnog natječaja izabran je vizualni identitet 950. obljetnice, logo pod koji će se odigravati svi MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

950 GODINA ŠIBENIKA

Spomen medalja o 900. obljetnici spomena Šibenika, rad akademskog kipara Šibenčanina pok. Grge Antunaca

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

25 godina od velike šibenske ratne pobjede. Tim povodom, planira se postavljanje izložbe „Šibenski rujanski rat“. Naravno, sve će se to raditi u suradnji s hrvatskim braniteljima. Od 26. do 28. rujna održat će se veliki znanstveni skup „Šibenik od prvog spomena do danas“, a 28. rujna će se održati svečana sjednica gradskog vijeća u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku koja će biti u ozračju velikog jubileja. Na samog svetog Mihovila ujutro, na Poljani se očekuje 950 učenika šibenskih osnovnih škola koji će otplesati šibensko kolo. Zatim je procesija i misa na otvorenom na najljepšem gradskom trgu između katedrale svetog Jakova i gradske vijećnice. Istog dana, navečer, na tvrđavi svetog Mihovila planira se središnja svečarska priredba, a nakon nje vatromet. Nakon toga, u gradu se planira pučka fešta uz veliki koncert na otvorenom. Na sam Božić se ne mogu očekivati službeni događaji. Stoga će u tjednu koji prethodi Božiću, biti svečana akademija u kazalištu, a zatim bi se u muzeju otvorila izložba „Pregled povijesti Šibenika“. Ovdje izdvajamo neke od očekivanih događaja iz 2016., slavljeničke godine. Šibenik je raspjevani grad i vrijeme je da dobije svoju svečanu pjesmu ili razgovornim jezikom kazano gradsku himnu. Istodobno, 14. studenoga 2016. godine planira se svečanost otvaranja stalnog izložbenog postava prvom kanoniziranom hrvatskom svecu Nikoli Taveliću, s kojim smo povezani nacionalno ali i zavičajno. U gradskom muzeju rade na pretisku knji-

950 IZ GODINA ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIKA

Zbornik radova o Šibeniku povodom 900. obljetnice ge Statuta iz 1608. godine. „Kolo“ i Šibenska narodna glazba pripremaju svečarske koncerte „Šibeniku na dar“ koji će biti tijekom ljeta 2016. Filatelisti pripremaju izložbu maraka kroz povijest u kojima se spominje Šibenik… „Četvrtkom o Šibeniku“ naslov je niza tematskih predavanja o Šibeniku koji će se od veljače održavati četvrtkom u atriju muzeja grada. Predavački ciklus započet će s četiri predavanjima o urbanističkom razvoju modernoga Šibenika. Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ postavit će ploču povodom 950. obljetnice od prvog spomena grada Šibenika na tvrđavu svetog Mihovila kao trajni spomen. U pripremi su brojni događaji iz različitih oblasti i preuranjeno bi bilo spominjanje događaja koji su još u pripremi. Poruka je jasna: svi smo pozvani uključiti se u obilježavanje 950-og rođendana grada Šibenika. Tada je uspjeh zajamčen i bit će to godina za pamćenje.

NOVI LOGO ZA PROSLAVU Studio DOTA, izabrani autori vizualnog identiteta: „Pobjednički rad odabran na natječaju Grada Šibenika koji je raspisan povodom obilježavanja 950. obljetnice od prvog spomena grada. Logotip jasno naglašava brojku obljetnice, 950 kao najvažniju okosnicu proslave. U znak je integriran crveni

kvadrat kako bi se naglasilo povijesno porijeklo grada Šibenika, kojeg su za razliku od drugih gradova na jadranskoj obali koje naseljavaju Hrvati, izvorno i podigli Hrvati. Crveni kvadrat nedvosmisleno predstavlja prepoznatljiv identitet moderne Hrvatske i kao takav nezaobilazan je i jasan element u označavanju pripadnosti. U element crvenog kvadrata uz “Šibenik” integriran je i natpis “In Sibiniquo” kao prvi spomen drevnog hrvatskog grada Šibenika. “In Sibiniquo” stajalo je 1066. godine na darovnici hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. i to je prvi spomen imena grada. Aplikacija obaju naziva u znaku slikovito simbolizira bogato povijesno nasljeđe, a boje identiteta (crvena, bijela, plava) korištene su s namjerom kako bi se dodatno naglasila neodvojivost identiteta Šibenika i Hrvatske. Tipografija identiteta je serifna te rezom/oblikom komunicira povijesni aspekt manifestacije“

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE PROSLAVLJEN SVETI MIHOVIL, ZAŠTITNIK BISKUPIJE

“Sveti Mihovil je simbol snage, sigurnosti, slobode i znak svake uspješne borbe”

Svetkovina svetog Mihovila zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije proslavljena je u utorak 29. Rujna na trgu pred šibenskom katedralom. Svečano misno slavlje i procesiju ulicama grada predvodio gradiščanski hrvat biskup Željeznog Egidije Živković. Uz predvoditelja koncelebrirali su: predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić; biskupi hvarsko-bračko-viški Slobodan Štambuk, dubrovački Mate Uzinić, gospićko - senjski Mile Bogović; te biskup domaćin Ante Ivas Slavlje je započelo pozdravnim riječima biskupa domaćina Ante Ivasa koji je pozvao na vjernost svetom Mihovilu. Ukazao je kako je u današ22

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

njem svijetu iznimno važno čuti poruku svetog Mihovila kako bi ostali vjerni Gospodinu. Vjernicima je poručio da im Bog bude i ostane temelj i izvor na kojem će graditi kulturu života: osobnog, obiteljskog i narodnog. Predvoditelj slavlja biskup Egidije živković u uvodnom dijelu homilije naglasio je kako je ponosan na svoje hrvatsko porijeklo. „Ovdje je Crkva sa svojim narodom bila kroz povijest neprestano ugnjetavana, proganjana i ubijana. Povijest ove zemlje je ispisana i stvorena krvlju mnogih mučenika i branitelja. Da nije bilo sv. Mihovila zaštitnika i neba i zemlje, vi kao živa crkva, vi kao vjernički narod uskoro „svetim proglašenoga" kardi-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE nala Alojzija Stepinca, davno bi bili pretvoreni u prah i pepeo. Poznato mi je. Kao što se na nebu zametnuta velika borba između dobrih i zlih anđela, tako se i u vašoj domovini zametnuo boj između Božjih i vražjih sinova u očuvanju slobode i samostalnosti Hrvatske. Evo, ljudi, mi smo doživjeli da je san naših djedova prije 25 godina ipak ostvaren. Imamo Hrvatsku.“, kazao je mons. Živković. Sveti Mihovil je simbol snage, sigurnosti, slobode i znak svake uspješne borbe. On je zaštitnik mnogih gradova a tako i Šibenika, poručio je biskup Živković koji je vjernike Šibenika pozvao da snažni znak Mihovilove pobjede i borbe utisnu u srca. „Ja vas molim kao Hrvat iz stare dijaspore, čuvajte zajedništvo: svi vi koji imate moć odlučivanja i upravljanja, dajte veću ulogu našim obiteljima, mladima i djeci. Ne ugrožavajte slobodu misli i spriječite medijske klevete, podvale i podjele. Uključite se u promicanje solidarnosti prema onim koji žele u ovoj lijepoj zemlji živjeti, školovati se i raditi. Ne uskraćujte čovjeku pravo na dostojanstven život. Ujedinite svi svoje pameti, snage i glave i zalazite se za trajne vrijednosti u gradu Šibeniku, u Hrvatskom narodu. Prezentirajmo i unosimo svoje vrijednosti Europi jer i veliki mogu puno naučiti od malih.“ Upozorio je kako neki političari vrlo perfidno dijele i zavađaju Hrvatski narod kako bi dobili koju fotelju više na izborima. „Vidimo kako se pojedinci kockaju sa ljepotama i bogatstvom lijepe vaše Hrvatske. Osjetili smo kako govorom mržnje potiču mlade ljude

Župa Vodice hodočastila u Šibenik u katedralu sv. Jakova u devetnici sv. Mihovila

Na poziv katedralnog župnika i kanonika stolnog kaptol don Krešimira Mateše, u sklopu devetnice i duhovne priprave za svetkovinu sv. Mihovila arhanđela, zaštitnika Šibenske biskupije, župljani i građani Vodica, njih 120 zajedno sa Župnikom i župnim zborom hodočastili su u katedralu sv. Jakova i sudjelovali u devetnici i euharistijskom slavlju. Hodočasnici su iz Vodica u Šibenik došli brodom. U katedrali su se na početku hodočašća pomolili na grobu blagopokojnog šibenskog biskupa Srećka Badurine, te se u svojoj molitvi spomenuli i svih pokojnih biskupa šibenske biskupije. Nakon toga sudjelovali su u Devetnici sv. Mihovila koju je predmolio katedralni župnik don Krešimir Mateša. Vrhunac hodočašća bilo je euharistijsko slavlje koje je predvodio šibenski biskup mons. Ante Ivas, uz kojeg su koncelebrirali katedralni župnik don Krešimir, biskupov tajnik i župnik Jadrtovca don Roko i vodički župnik don Franjo. Na sv. Misi homiliju i riječ na temelju Božje riječi i evanđelja hodočasnicima i okupljenima na euharistijskom slavlju uputio je župnik don Franjo. Euharistijsko slavlje svojim lijepim i skladnim pjevanjem uzveličao je i animirao vodički župni pjevački zbor kojega je vodila voditeljica s. Lidija Grgat. Na kraju euharistijskog slavlja sve hodočasnike je pozdravio katedralni župnik don Krešimir i zahvalio im što su hodočastili u Katedralu i sudjelovali u Devetnici. Nakon toga hodočasnici su razgledali Katedralu i krstionicu. Hodočašće je na kraju završeno bratskim druženjem i domjenkom u radosnom ozračju oko stola kojega je za sve hodočasnike pripremio župnik domaćin don Krešimir. Hodočasnici su se na povratku brodom vratili svojoj župi radosni i osnaženi zajedništvom u vjeri s nadom da se ovakvi susreti i hodočašća i nadalje organiziraju i ostvaruju.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Frama Drniš hodočastila sv. Mihovilu u Šibenik Frama Drniš sa svojim duhovnim asistentom i župnim vikarom fra Mariom Radmanom je bila pozvana u katedralu sv. Jakova u Šibeniku, 25. rujna 2015. povodom devetnice sv. Mihovilu. Svetu misu u 19 sati predslavio je šibenski biskup mons. Ante

Ivas u koncelebraciji sa župnikom i kanonikom katedrale don Krešom i fra Mariom koji je ujedno održao homiliju. U homiliji fra Mario nas je potakao da preispitamo svoj odnos u vjeri i postavimo sebi pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima: A vi, što vi kažete tko sam ja za vas. Zatim je govorio o obitelji kao temelju naše vjeru u društvu te mladima poručio da je Bog čovjeku stvorio dva uha, a samo jedna usta, zato da bi dvostruko više slušao nego li što govori. Prema tome, i svakodnevno ogledanje u zrcalo može nam pomoći da se sjetimo ove evanđeoske pouke. Jedna usta, a dva uha. I ljubav raste. Framaši su animirali liturgiju sviranjem, pjevanjem kao i čitanjem Božje Riječi. Posebno su dobili pohvale od o. Biskupa, kao zbor pravih anđeoskih glasova. Ista ta misao se mogla pročitati sa nasmijanih lica šibenskih vjernika. Poslije svete mise te zajedničke fotografije, župnik don Krešo je upoznao framaše sa predivnom i jedinstvenom katedralom. Povijest gradnje, način ukrašavanja, grobnice, sarkofag te brojne detalje su mladi iz Drniša zadivljeno gledali i slušali o njima. Don Krešo ih je odveo i u krstionicu, remek-djelo Jurja Dalmatinca gdje se i danas krste novi članovi Crkve. Ta ljepota je samo projekt istinske ljubavi prema Bogu, a mislim da su je svi framaši osjetili. Nakon kratkog, ali vrijednog obilaska svi skupa su otišli do župne kuće gdje ih je dočekao objed. Uz druženje, smijeh i pjevanje framaši su se oprostili od don Kreše.... S mnogo srdačnih pozdrava i blagoslova Frama Drniš se skupa s fra Mariom uputila prema svom gradu, naravno pod zaštitom sv. Mihovila.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

i obitelji da sele iz Hrvatske i to u nepoznato i nesigurno.“ Biskup živković u homiliji osvrnuo se i na demografsku smrt Hrvatske. „U zadnje vrijeme, čujem da se iselilo preko 100.000 mladih i školovanih Hrvata. Užas. Ako se ovaj trend nastavi, Hrvatska će vrlo brzo pasti šapatom. Hrvatska će sjediti kraj ovoga prekrasnoga mora kao napuštena starica, koja će suzama natapati već uplakano more, koje od tuge jeca i kriči: Ej ti Velebite, zaustavi moje drago dite. A ja bih rekao: Političari, zaustavite mladost da bi svi mi imali sigurnu i sretnu starost.“ Naglasio je kako danas nije jednostavno biti praktični vjernik. „Biti vjernik i svjedočiti svoju vjeru u krugovima medija, politike, prosvjete, sporta, kulture i okrutnoga i bezbožnoga liberalizma, znam da nije ni malo lako. Danas voziti svoj život i svoju obitelj po Kristovim tračnicama je vrlo teško jer nailazimo na prepreke i mračne tunele. Voditi ovaj Hrvatski narod i Crkvu u Hrvata, voditi ovu napaćenu zemlju tračnicama Kristovoga evanđelja jest uistinu velika umjetnost.“ Vjernike je pozvao na intenzivan duhovni život i zajedništvo. Poseban naglasak je stavio na solidarnost koju mora imati kako hrvatski narod, a jednako tako i Europa sa izbjeglicama iz islamskih zemalja. „Bez obzira na političku pozadinu seljenja milijuna izbjeglica, mi moramo prvotno biti ljudi mekana srca. U svakoj grupaciji ljudi nađe se i kukolja. Želim vjerovati da je među kolonama izbjeglica najmanje zlih ljudi. Tu je najviše onih koji su teška srca, sa uplaka-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE nim očima morali ostaviti svoj dom i domovinu u potrazi za slobodom i sigurnim životom. Hrvatska je sve ovo u nedavnom domovinskom ratu sama doživjela ali Hrvatska pokazala je ovih dana opet svoju veliku solidarnost koju je cijeli svijet prepoznao. Ne smijemo zatvoriti svoje osjećaje solidarnosti prema ljudima u nevolji i zbog manjine negativaca osuđivati i kažnjavati većinu Imajmo na umu da je svaki čovjek pod ovim nebom Božje stvorenje.“, kazao je biskup Živković koji je pozvao i na solidarnost sa brojnim Hrvatima koji teško žive. „Prvo moramo biti solidarni prema tisućama nezaposlenih, gladnih, kreditima zaduženih u Hrvatskoj. Tim ljudima se mora otvoriti i pomoći država i njezine institucije kao i Crkva kako bismo zajedničkom suradnjom pomogli mnoge u nevolji. „Ljubljeni puče moj Hrvatski! Više se uzdajte u Božje i svoje domaće tračnice i puteve, u svoja prirodna bogatstva, u svoju mladost i inteligenciju jer svi međunarodni vlakovi i putevi, mogu nekada biti, sve više, nego narodni. Zato su vaši stari pjesnici znali dobro i reći i otpjevati: Svaka tuđa zemlja tuga je golema. Zbijte konačno svoje redove. Zapamtite. Nitko od nas. Niti u crkvi niti izvan crkve, niti u politici niti izvan nje, niti u zidinama grada Šibenika niti izvan njega, niti na moru niti na kopnu, niti na nebu niti na zemlji, nema pravo svojatati ovaj narod sebi kao sredstvo za postizanje osobnih interesa i sitnih strančarenja. U nama mora uvijek biti prisutna Mihovilova borba: za dobro čovjeka, za dobro obiteljskoga doma i Do-

movine. Tu nema alternative. Ta borba mora biti neumorna, poštena, vojnička ali i produhovljena. Boj mora biti osmišljen zajedničkim snagama i ujedinjenom inteligencijom ne samo grada Šibenika nego cijele Hrvatske i Hrvatskoga naroda diljem svijeta. U zdravoj borbi želimo rado sudjelovati i mi, vaši Gradišćanski Hrvati i prijatelji iz Austrije. Sv. Mihovile, moli kod Boga za ove dobre ljude, štiti grad Šibenik biser Hrvatskoga Jadrana i ovu drevnu šibensku biskupiju te danas kao biskup i kao Gradišćanski Hrvat molim čuvaj moj dragi Hrvatski narod ovdje i širom svijeta od svakoga zla! Amen.“, zaključio je homiju biskup Živković. Proslava nebeskog zaštitnika grada Šibenika i Šibenske biskupije tradicionalno okupila je velik broj vjernika iz svih dijelova Biskupije. Uz predstavnike župa Šibenske biskupije

u ophodu starim dijelom grada i rivom, sudjelovale su i brojne civilne udruge, škole, vrtići, kulturno umjetnička društva. Županiju Šibensko - kninsku predstavljao je župan Goran Pauk. U slavlju su sudjelovali i predstavnici gradskih vlasti: gradonačelnik Željko Burić, dogradonačelnici Danijel Mileta i Nikica Penđer. Srebreni lik Sv. Mihovila tradicionalno u ophodu nosili su redarstvenici Policijske uprave Šibensko kninske. Slavlje i procesiju pjevanjem je uzveličao Mješoviti zbor katedrale svetog Jakova i župe Varoš, pod ravnanjem prof. Jelene Mikulandra, te uz orguljašku pratnju Nikole Lovrića Caparina. Procesiju je animirao generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE KRIČKE: Grkokatolici proslavili blagdan Pokrova Presvete Bogorodice

Ljepota i bogatstvo grkokatoličke liturgije Blagdan Pokrova Presvete Bogorodice proslavljena je u subotu, 3. listopada u Kričkama u blizini Drniša na ruševinama grkokatoličke crkve Pokrova Presvete Bogorodice. Svetu arhijerejsku liturgiju predvodio je križevački vladika Nikola Kekić. U koncelebraciji je bio šibenski biskup Ante Ivas, te još desetak svećenika. Uz proslavu blagdana Pokrova Presvete Bogorodice ujedno je obilježen i spomen na 120 godina od kanonske vizitacije i posjete biskupa Julija Drohobecenskog Kričkama i Drnišu. U homiliji vladika Kekić ukazao je na nužnost tolerancije i poštivanja među različitim vjeroispovijestima. Istaknuo je kako je svaka crkva sveto tlo. Govoreći o blagdanu Pokrova Presvete Bogorodice naglasio je kako je Marija zagovornica svakog čovjeka na nebu. Zahvalio je Bogorodici za sve što je učinila za Hrvatski narod i grkokatoličku zajednicu. Okupljenim vjernicima prigodnim riječima obratio se i šibenski biskup Ante Ivas. Istaknuo je kako on daje potporu obnovi crkve u Kričkama, a jednako tako i obnovi grkokatoličke vjerničke zajednice. Ukazao je na ljepotu i bogatstvo grkokatoličke liturgije. Grkokatolici u Dalmaciji javljaju se početkom devetnaestog stoljeća kada su se trojica pravoslavnih svećenika iz Kričaka, Baljaka i Vrlike zajedno s vjernicima vratili u okrilje Ka26

toličke crkve. Posljednji grkokatolički svećenik bio je u Kričkama do 1942. godine kada je protjeran, kazao je otac Milan Stipić, grkokatolički svećenik zadužen za Dalmatinski vikarijat Križevačke eparhije. U Kričkama je u tijeku obnova crkve i župne kuće. Za obnovu u cijelosti je izrađeno idej-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

no i izvedbeno arhitektonsko rješenje. Metoda obnove je faksimilska odnosno vraćanje u izvorni izgled. Do kraja godine trebala bi se crkva staviti pod krov, a na župnoj već su zatvoreni otvori, kazao je vlč. Stipić. Istaknuo je kako u Dalmatinskom vikarijatu živi oko šesto vjernika.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Posvećen oltar župne crkve svetog Frane u Betini Šibenski biskup Ante Ivas na blagdan svetog Franje Asiškog u nedjelju 4. listopada, u župi Betina u župnoj crvi svetog Frane posvetio je novi oltar. Uz biskupa koncelebriro je i župnik Betine don Miro Stojić, te svećenici Tišnjanskog dekanata Šibenske biskupije. Posveta oltara jedan je od najsvečanijih čina u Crkvi. Oltar je posvećeno mjesto gdje Bog okuplja. U središtu svake žive Crkve je oltar jer Bog na oltaru iznosi svu svoju ljubav, naglasio je biskup Ante Ivas. Čudo Božjeg života, riječi i mudrosti daruje nam se na oltaru, poručio je biskup vjernicima Betine.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

IZLET NA PAG IZVOR: zupa-vodice.hr Gospođe i gospođice naše župe koje uređuju i čiste crkvu i ove godine su od strane župe počašćene i nagrađene hodočašćem i izletom na otok Pag, posjet gradu Pagu i Lunu. Zajedno s njima na hodočašću su bili: s. Marija, s. Lidija i don Franjo. U jutarnjim satima uputili smo se na naše putovanje-hodočašće a naše odredište bio je otok Pag. Naš don Franjo za vrijeme putovanja prema Pagu ukratko je iznosio povijest otoka Paga. Zaustavljamo se na našem prvom odredištu u Gradu Pagu na okrijepi uz kavu te i samo razgledavanje grada, posjet Crkvi Marijinog Uznesenja i Benediktinski samostan Sv. Margarite. Crkva Marijinog Uznesenja trobrodna bazilika s tri četvrtaste apside, duge 23 metra, nalazi se na centralno gradskom trgu u gradu Pagu. Izrađena je u 15. st., s elementima gotike i renesanse. U luneti glavnog portala zapaža se za 15 i 16 stoljeće rijedak etnografski prizor gdje Marija Zaštitnica za28

kriljuje, po nošnji prepoznatljive Pažane i Pažanke. Benediktinski samostan Sv. Margarite, s istoimenom crkvom, časne sestre koludrice u Pagu čuvarice su Svetog Trna kojeg je 1435. godine darovao franjevac Ivan Tutnić Pažanin. Sveti Trn je donijet iz Svete Zemlje u stari Pag te tamo mora ostati zauvijek čuvan u škrinji s četiri ključa što ih drži Kaptol, paška komuna, opatica i fra Ivan. Te se još čuva čudotvorni kip Majke Božje od Starog grada te čudotvorno raspelo iz crkve Sv. Ante Opata - najvažnija paška svetinja. Više od tri stoljeća časne sestre benediktinke pripremaju slasni i mirisnu deliciju zlatne paške prepečence, baškotine. Ta ukusna i posebna delicija još je jedna specifičnost kojom se ponosi grad Pag, i danas se priprema u izvornom obliku a može se kupiti samo u samostanu Sv. Margarete u centru grada. Ni mi nismo tome odoljele, već smo kupile i nešto ponijele za doma. Može se utvrditi da Grad Pag ima dugu i bogatu prošlost, o čemu svjedoče brojni kulturno-povijesni spomenici

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

te bogata kulturna baština koju njegovi stanovnici s ponosom i velikom ljubavlju njeguju i čuvaju. Prenoseći s naraštaja na naraštaj ljubav prema narodnoj nošnji, tradicionalnom nakitu, čipki, Paškom tancu, maskiranju u karnevalu, paškom kolu te Rićavcu, na taj način sprečavaju da zub vremena ne našteti običajima i dugoj tradiciji na koju su tako ponosni. Nadahnuti bogatom prošlošću ostavljamo grad Pag te idemo prema Lunu. U župnoj crkvi sv. Jerolima, prigodnu riječ o župi i mjestu Lunu uputio je domaćin, velečasni Marijan Kosić, župnik. U Lunu smo slavili euharistijsko slavlje koje je predvodio naš župnik don Franjo. Poslije sv. Mise posjetili smo grob roditelja pok. biskupa Srečka Badurine, gdje smo se i pomolili. Nakon okrijepe i druženja u župnoj kući koja se nalazi uz samu crkvu, krenuli smo na ručak koji je protekao u ugodnoj i radosnoj atmosferi. Ovaj po mogućnosti jedinstveni, peti po veličini jadranski otok onima koji nisu imali priliku bolje ga upoznati i doživjeti ostavlja sliku golemih kamenih, kršnih prostranstava koja obrubljuje plavo more, otk soli i stada ovaca. Nakon ovako bogatog iskustva i saznanja o povijesti kako daljnje tako i nama bliske, i zahvale Bogu za sve one koji su sačuvali temelje hrvatskog kulturnog identiteta i svijest o pripadnosti hrvatske kulture koja je prožeta kršćanstvom, krenuli smo prema Vodicama s ozračjem na licu zahvalni dragom Bogu i župniku da nam je omogućen ovaj prekrasan izlet.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Drniš-Promina: 2. planinarski križni put

Za brutalno pretučenog Luku Mihaljevića IZVOR: franjevci-split.hr U subotu,17. listopada 2015. u organizaciji Planinarskog društva Promina i FRAMA-e Drniš, pod vodstvom fra Marija Radmana, obilježen je Dan Planinarskog Društva Promina Drniš. U jutarnjim satima, sudionici su se okupili ispred župne crkve Gospe od Ružarija, gdje je fra Mario predvodio uvodnu molitvu i podijelio blagoslov nazočnima kao uvod u pobožnost i polazak na planinu do planinarskog doma na Promini. Uz veliki broj mladih koji se pripremaju za susret mladih, bilo je i drugih župljana koji su se odazvali i planinarskim putem uputili na Prominu. Uspon je bio popraćen molitvenim postajama i pjesmama, ovaj put posebno upućenima za brži oporavak Luke Mihaljevića, koji je brutalno nastradao u Šibeniku, kao i podrška njemu i njegovoj obitelji. Lukin otac, Robert Mihaljević, po svojoj želji nosio je križ cijelim putem. Iako je polazak bio popraćen kišom, brzo se razvedrilo, jer je Bog uvijek na strani onoga koji ga treba i zaziva na ispravan način, pa tako i na strani našeg Luke. Nakon skoro tri sata hoda stigli smo u Planinarski dom gdje smo izmolili i posljednju postaju Križnog puta. Vrijedni članovi Planinarskog društva ugodno su iskazali dobrodošlicu sudionicima te ih osvježili ukusnim čajem od domaćih trava i kavom. Nakon kratkog odmora uputili smo se u sjenicu na livadi ispod Doma gdje smo zajedno proslavili vrhunac ovog našeg molitveno–planinarskog druženja, Svetu Misu koju je predvodio fra Mario Radman. Nakon duhovne, uslijedila je i tjelesna okrepa a onda vrijeme za odmor i uživanje u čarima planinske ljepote.

Planinarsko Društvo je također pripremilo neke aktivnosti u kojima su izletnici i članovi mogli uživati. Povratak u Drniš prošao je u radosnom ozračju. Sjećanje na Isusa Krista i njegove muke hrabrilo nas je na putu i davalo

snagu da se žrtvujemo za one kojima je to potrebno. Posebna zahvala članovima Planinarskog društva koji su nas ugostili i svim ljudima koji su sudjelovali i dali svoj doprinos ovom lijepom događaju.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Drniš: Proslava Misijske nedjelje

Jedna kuna = jedan obrok U nedjelju, 18. listopada 2015., u crkvi Svetog Ante u Drnišu, vjeroučenici Misijske grupe i župljani pod vodstvom župnog vikara, fra Marija Radmana obilježili su Svjetski misijski dan. To je dan koji nam želi posvijestiti naše misijsko poslanje koje, kako ističe papa Franjo u svojoj poruci za ovaj dan, nije prozelitizam ili puka strategija, nego je sastavni dio ‘gramatike’ vjere. Zato onaj koji nasljeduje Isusa ne može ne postati misionar, kaže papa Franjo dodajući da je misija velika ljubav prema Isusu Kristu i, istodobno, velika ljubav prema njegovu narodu’. Večernju svetu misu, predvodio je župni vikar, fra Mario Radman koji je animirao liturgiju. Propovijed u obliku misijske meditacije i predočavanja misijskih znakova: razlomljeni kruh, svijeća, globus i palmina grana, te uz pratnju pjesme Tamo gdje palme cvatu, iza svakog pojedinog znaka su izrekla djeca iz 30

misijske grupe. Također molitvu vjernika su pročitala djeca nižih razreda. Već nekoliko godina Misijska grupa u suradnji sa s. Augustinom Vukančić koja je osnovala i vodila ovu grupu, počeli su provoditi akciju 1Kn=1obrok, a provodila se po svim razredima osnovne i srednje škole. Učenici su dobili misijske kutijice u koje su skupljali prilog za pomoć misiji don Borisa Dabe u Zambiji. Ova akcija je i ove godine uspješno nastavljena i održana. Djeca su u prinos darova donosila svoje kutijice i ostavljala pred oltar. Pjevanje na Euharistijskom slavlju, kao i prigodne pjesme predvodili su naši mladi iz Frame uz pratnju bisernice, gitara i drugih instrumenata. Za misijski ambijent pobrinuli su se vjeroučenici sa svojim voditeljem, fra Marijem, koji su napravili prigodne plakate i narukvice. Poslije svete mise vjernici su imali prilike dati svoj prilog za misije ili kupnjom na-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

rukvica, a iz posebnih košarica su izvlačili imena pojedinih misionara za koja su se odlučili moliti tijekom godine. Naši vjeroučenici nisu samo današnjim danom pokazali zainteresiranost za one koji su u većoj potrebi. Osim što su se tijekom tjedna pripremali listopadskom pobožnošću i klanjanjem, djeca se preko godine znaju odricati u prilog misija, uređuju poštanske markice koje šalju bratu Stjepanu Dilberu. Svoje likovne radove slali su misionarima s kojima su u kontaktu: s. Mirabilis Višić koja djeluje u Kongu, fra Miroslav Babić - Kenija i Boris Dabo - Zambija. Vjerujemo da će naši vjeroučenici i nadalje gajiti plemenite osjećaje prema potrebama sveopće Crkve, posebno prema onima koji su u većoj potrebi.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Susreli se mladi Biskupije

Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe Susret mladih Šibenske biskupije održan je u subotu, 24. listopada u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku. Tema susreta bila je „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe”. Nakon pozdravnih riječi biskupijskog povjerenika za pastoral mladih, don Gabrijela Jagarineca izlaganje o milosrđu imao je župni vikar župe Varoš, fra Perica Maslać. Kroz primjere tjelesnih i duhovnih djela milosrđa mladima je približio što to milosrđe znači i kako biti milostiv prema drugima. Nakon pozdrava mons. Ante Ivasa mladi su se podjelili u grupe te su kroz kreativne radionice pokušali Isusova blaženstva primjeniti u svakodnevnom životu.

Mladi Šibenske biskupije ozbiljno shvaćaju kršćanstvo i vjeru. To me posebno raduje kazao je povjerenik Jagarinec. Istaknuo je kako se Crkva nalazi pred Svetom godinom milosrđa i kao se kroz ovogodišnji susret mladih želi promišljati o daru milosrđa koji se nalazi u mladom čovjeku.

Susret mladih Šibenske biskupije okuplja mlade aktivne u župnim zajednicama biskupije, a u potpunosti su ga osmislili animatori, kazao je jedan od organizatora susreta i animator Paško Zoričić. Animatori su osmislili rad u radionicama u kojima su sudionici susreta promišljali o vjeri i milosrđu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE FILATELISTI POSJETILI KATOLIČKU ŠKOLU

SPOMENDAN SV. IVANA PAVLA II. OBILJEŽEN FILATELISTIČKOM IZLOŽBOM IZVOR: os-katolicka-si.skole.hr Današnji dan, spomendan sv. Ivana Pavla II. u našoj je školi obilježen posjetom i izložbom “Društva filatelista i numizmatičara Šibenik“, koji su dio izložbe posvetili upravo njemu. Učenici od 4. do 7. razreda prisustvovali su zajedno s djelatnicima škole kratkom upoznavanju s filatelistima i njihovim radom u kongresnoj dvorani u 11 sati. Na početku nam je ravnateljica predstavila goste, a potom je riječ preuzeo predsjednik Društva, gosp. Petar Čičin– Šain. On nam je predstavio rad Društva, objasnio značenje markica i predočio nam ih u potpuno drugačijem svjetlu istaknuvši da su poštanske marke mala umjetnička, minijaturna djela koja šalju određenu poruku diljem svijeta, a ujedno mogu poslužiti kao dobar izvor informacija i znanja. Na kraju govora gost nas je pozvao na suradnju i rad, dajući priliku svakom učeniku da pokuša kreirati svoju poštansku marku na temu nadolazećih blagdana i na taj način od pasivnog promatrača postane aktivan sudionik u životu mar-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE kice, jer najbolji radovi dobit će priliku da postanu poštanska markica. Nakon ugodnog i poučnog razgovora svi smo se zaputili pogledati izložbu markica koju su vrijedni članovi ovog Društva pripremili za nas. Učenici su s velikim zanimanjem pristupili izlošcima i dobili priliku postaviti pitanja

o ovoj temi našim gostima, stručnjacima na tom području. Na samom kraju našeg druženja učenici su dobili maleni dar u znak sjećanja na ovaj posjet – promidžbene materijale Hrvatske pošte i poštanske markice – koji je ujedno bio i poticaj da svatko od njih otkrije u sebi malog filatelista

i započne sa skupljanjem poštanskih markica, a našoj školi na dar ostavili su tri albuma prigodnih poštanskih markica: Sigurnost u prometu, Knin 5. kolovoza 1995. – dan i Split 295. – 1995. Ovaj lijepi susret, prije rastanka s našim gostima, ovjekovječili smo na fotografijama.

Hodočašće Župe Banjevci na Trsat i Udbinu IZVOR: franjevci-split.hr U subotu, 24. listopada 2015., rano ujutro vjernici iz župe Banjevci hodočastili su Majci Božjoj na Trsat. Iz župe Banjevci sudjelovao je 61 hodočasnik pod vodstvom župnika Banjevaca fra Žarka Maretića. U zajedništvu s vjernicima iz župe Čepin u Svetištu su proslavili svetu misu. Nakon svete mise riječi pozdrava uputio im je gvardijan fra Antun Jesenović koji im je ukratko prikazao povijest i proveo kroz svetište. Iz trsatskog svetišta hodočasnici su se preko „svete“ planine Velebit i preko Vratnika zaputili prema crkvi Hrvatskih mučenika na Udbini gdje ih srdačno primio vlč. župnik i dekan Tomislav Rogić.

Domaćin don Tomislav „posvetio“ im je oko dva sata vremena u kojem je hodočasnicima pokazao i protumačio povijesne i graditeljske sadržaje cijelog kompleksa. Hodočasnici su bili veoma oduševljeni svime što su toga dana vidjeli i čuli. Tom oduševljenju svakako je mnogo pridonijelo sunčano, mirno i toplo vrijeme. Bogu hvala! Župa Banjevci godišnje organizira dva hodočašća. Redovito se hodočasti u jedno od Hrvatskih svetišta i usput posjeti neka značajna mjesta hrvatske povijesti i kulture kao i prirodnih ljepota. Na hodočašće nastoje posebno potaknuti djecu i mlade kojima znatno smanje troškove.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Svetkovina Svih svetih u Drnišu

Kontriranje poganskom običaju Halloween

IZVOR: franjevci-split.hr Frama Drniš organizirala je u subotu, 31. listopada 2015., molitveno bdijenje uoči blagdana Svih svetih, pod naslovom Svetost pobjeđuje – ''Učitelju, gdje stanuješ? Dođite i vidjet ćete''! Cilj je obnoviti običaj okupljanja na molitvu i bdijenje uoči velikih svetkovina, a pritom i kontrirati poganskom običaju koji se sa zapada polako uvukao i u naše društvo, a zove se 34

Noć vještica (Halloween). Početak bdijenja započeo je sa molitvom krunice u 17 sati i 30 minuta, ujedno i zadnji dan listopadske pobožnosti. U 18 sati proslavili smo svetu misu koju je predvodio fra Mario Radman, župni vikar i duhovni asistent Frame. U propovijedi fra Mario nam je objasnio što je to zapravo Noć vještica, znamo li uopće što nam ovo današnje moderno i potrošačko društvo time želi prikazati, koje (ne)

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

vrijednosti nam se žele nametnuti time i smijemo li to u konačnici uopće na bilo koji način stavljati u kontekst naše svetkovine Svih svetih? Stoga, naši mili pokojnici nisu nikakve vještice, nisu oni koji nas straše, nego oni koji su zaslužili naše poštovanje, naše molitve. Na kraju svoga razmišljanja fra Mario je potakao vjernike da svatko od nas si može postaviti pitanje želi li u sla-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

poganskom n

viti Halloween ili istinski Halloween, istinsku pobjedu svetosti, pobjedu života nad smrću, pobjedu koja nam je dana Kristovom mukom na križu. Odgovor je sasvim jasan! Cijelu svetu misu je upotpunila Frama uz instrumentalnu i vokalnu pratnju. Nakon mise je uslijedilo klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom preko kojeg smo molili i pjevali večernju molitvu od same svetkovine Svi svetih. Zatim nastavak molitvenog bdijenja je

slijedilo zajedničko druženje uz prikazivanje duhovnog filma Heaven is for real – Raj zaista postoji. Film se temelji na istinitim događajima jednoga dječaka koji je preživio kliničku smrt i susret sa Isusom. Mislim da nikome nije bio naporan film jer može zauvijek promijeniti vaš način razmišljanja o vječnosti, nudeći vam mogućnost da vidite, i povjerujete, poput djeteta.Ako vjerujete u vječni život ili se preispitujete, ako tražite utjehu zbog smrti voljene osobe ili imate potrebu doživjeti novi uvid u začudnu Božju mudrost i Božji plan za vaš život, ovo je priča za svakoga. Svetkovinu Svih svetih u župi Gospe od Ružarija - Drniš, proslavili smo euharistijskim slavljem, koje je u popodnevnim satima u mjesnom groblju – Badanj, predvodio župnik fra Petar Klarić. Nakon sv. mise župnik je molio molitvu odrješenja. Župni vikar, fra Mario Radman, predvodio je euharistijsko slavlje u filijalama same župe, Se-

dramić i Žitnić, te večernju sv. misu u crkvi sv. Ante. Već petu godinu zaredom Frama, Franjevački svjetovni red (OFS), krizmanici, Misijska grupa, organizirali su procesiju s upaljenim svijećama prema groblju u Badnju uoči obilježavanja spomena svih mrtvih. Na putu do groblja, uz vodstvo fra Marija Radmana i s. Klare, molili smo krunicu i pjevali razne pjesme. U crkvi sv. Ivana Krstitelja, fra Mario je u molitvi odrješenja, molio za sve pokojne a posebno za one kojih se nema nitko spomenuti. Nakon zajedničke molitve svi prisutni ostavili su svoje svijeće na grobove pokojnika, a potom se vratili u procesiji svojim kućama uz pjesmu sa željom da se ovaj događaj ponovi i sljedeće godine. Neka ova molitva našim pokojnima donese svjetlo Kristovo a nama bude putokaz i snaga na putu prema tom Svjetlu – Kristu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Održan susret odgojnih zavoda u Kninu IZVOR: franjevci-split.hr Okupljanje odgojitelja i odgajanika započelo je oko 9.30 sati u kraljevskom gradu. Nakon pozdrava gvardijana fra Marka Durana, predstavljanja svih odgojnih zavoda u crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta i odlaska na Kninsku tvrđavu, euharistijsko slavlje u crkvi Sv. Ante 12 sati predvodio je provincijal fra Joško Kodžoman. Na početku propovijedi o. Provincijal je pozdravio sve u nadi da će i ovaj susret, koji se događa u Kninu, kako bi rekao papa Franjo, ispuniti naša očekivanja i donijeti nam radost bratskog susreta. Od samih franjevačkih početaka, znakovi istinskog bratstva potvrđivali su se i kroz radost susreta. Zatim se je odgojiteljima i odgajanicima obratio, u okvirima života sv. Ignacija Antiohijskog i sv.Pavla, naglasivši kako slijediti Krista znači preuzeti njegov način života, usvojiti njegove duhovne stavove, pustiti da nas njegov duh obuzme. Upravo na tragu riječi iz prvog današnjeg čitanja, pozvani smo i kao kršćani i kao braća, stalno obnavljati i utvrđivati svoju povezanost, međusobnim ophođenjem u ljubavi, uzajamnom snošljivošću, služeći se pritom različitim darovima za opće dobro. Nemamo svi isti karakter, kaže sv. Pavao u današnjem prvom čitanju, istu osobnost, iste darove, ali smo i pored te očite različitosti ispunjeni nadom prema Bogu i ljudima, posebno prema svome pozivu. Štoviše, Bog nas preko 36

sv. Pavla, poziva da budemo vjerni, da se bez obzira na sve nadamo i pouzdamo. Osvrnuvši se na Evanđelje o. Provincijal je naglasio kako je hula protiv Duha Svetoga zapravo ignoriranje onoga glasa u nama koji nas poziva da “živimo Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.”. Pri kraju propovijedi zahvalio je odgojiteljima na spremnosti da svoje ljudske i kršćanske kvalitete ugrade u mladiće za koje se nada da će biti vrijedni i dostojni njihove žrtve. Mladu braću je pozvao da budu poučljivi u školi franjevaštva. Na kraju propovijedi o. Provincijal je zazvao blagoslov sv. Franje i uputio nas da ne budemo vukovi među ovcama. Za vrijeme euharistijskog slavlja pjevao je zbor odgajanika pod ravnanjem fra Frane Bosnića. Nakon misnog slavlja bilo je okupljanje oko obiteljskog stola. Nakon ručka na programu je bilo razgledavanje crkava u Biskupiji, Vrpolju i Kijevu. Samostan, crkvu Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu i povijest kao i sadašnjost Biskupije i Kosova predstavio je gvardijan, koji je strpljivo, bogato i precizno objasnio važnost dje-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

lovanja fartara kao i gradnje infrastrukture ponajviše zbog dušobrižništva, školstva i kulture. Približio nam je i razvijanje demografske slike grada te djelovanje i velike potrebe Cartisa. Crkve u župama Vrpolje i Kijevo ukratko su prikazali župnici fra Ante Čavka i Fra Ivan Buljević koji su podsjetil na strahote rata, iseljavanje, progone ali i ukorijenjenost ljudi u kršćanstvo, nakon čega se nije mogla ne primjetit njihova gorljivost za Katoličku crkvu i hrvatski narod. Susret svih provincijskih odgojnih zavoda završio je u crkvi u Kijevu molitvom Večernje. O. Provincijal je na kraju zahvalio susretljivim domaćinima. Na poseban način zahvalio je sudionicima koji su doprinijeli da ovaj susret ostane u najljepšem sjećanju. Potom je zahvalio svim odgojiteljima koji su svojim angažmanom doprinijeli ljepoti ovog slavlja i izrazio je želju da će se nastaviti održavati ovakvi susreti koji u otvorenosti i jednostavnosti doprinose rastu zajedništva. Na kraju je svima zaželio siguran i miran povratak. Susret je završio bratskim pozdravima oko 17 sati.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

ŠIBENIK - KATEDRALA: Proslavljena svetkovina Svih svetih

Svetkovina Svih svetih svetkovina je naše vjere Svetkovina Svih svetih u Šibeniku svečano u je proslavljena u katedrali svetog Jakova. Misno slavlje u koncelebraciji s katedralnim župnikom, don Krešimirom Matešom predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. U homilji se osvrnuo na Knjigu Otkrivenja svetog Ivana apostola. Nije Ivanovo viđenje bilo viđenje ljudskim očima, kako mi gledamo zemlju i događaje na njoj, kazao je biskup Ivas. Ukazao je kako danas mnogi na zemlji govore nam o vizijama boljeg i pravednijeg viđenja svijeta. Naglasio je kako nitko ne spominje Boga u tim vizijama. Svetkovina Svih svetih svet-

kovina je naše vjere. To je blagdan koji nas potiče da očima vjere gledamo život, obitelj i narod. Gledati svijet očima vjere znači gledati ga u svjetlu Božje objave i ljubavi, kazao je biskup Ivas. Čovjekovo dostojanstvo, njegovu vrijednost i smisao, ispunjenje i blagostanje naroda i svijeta nije moguće ostvariti samo materijalnim i ljudskim sredstvima. Još manje moćima ili silama; niti snagom bilo kakve materijalističke ili bezbožne ideologije i politike koja Boga ne treba ili ga odbacuje, ili prezire, ili sa Bogom manipulira kao što neki pokušavaju, naglasio je biskup Ivas. Isus je u Govoru na gori nau-

čavo da je Božja logika drugačija od ljudske koja je iskvarena istočnim grijehom oholosti. Uvijek je bilo i danas kao da ima sve više onih koji se hoće bogovima, vladarima ili vlastodršcima. Isus je u govoru na gori učenicima poručio da samo Božjom ljubavlju sveti mogu biti i jesu sveti: siromašni i ožalošćeni, ponizni, gladni, milosrdni, oni koji su čista srca, koji su mirotvorci, koji su progonjeni radi pravednosti. Svetkovina svih svetih je velika obiteljska svečanost svih nas, živih i preminulih koji smo na krštenju opečaćeni pečatom Boga živoga, kazao je između ostalog u homiliji biskup Ante Ivas.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Misno slavlje za sve pokojne na grobljima Šibenske biskupije održano na groblju Kvanj Misa zadušnica za sve pokojne koji počivaju na grobljima Šibenske biskupije slavljena je u nedjelju 1. studenoga na gradskom groblju Kvanj. Slavlje u zajedništvu sa svećenicima grada Šibenika predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. U homiliji koja je bila u formi meditacije biskup je pozvao na poštivanje pokojnih, a jednako tako i na molitvu za pokojne. Dragi naši pokojni, prinosimo za sve vas ovu svetu misu, ovu žrtvu Kristove smrti na križu, žrtve koju je on za sve nas prinio svome Ocu, za vaše i naše konačno uskrsnuće života. Neka vas dragi pokojnici ova sveta misa očisti od svih zapreka da uzmognete primiti dar života vječnoga. Dragi naši preminuli svaki dan 38

smo i mi sve bliže vama. Trebamo učiniti što više dobra da bi nam ruke bile pune dobrih i čestitih djela kad budemo morali stati pred lice svevišnjega. Da bi nas se sa zahvalnošću spominjali oni koji će za nama doći. Neka vam Bog u kojem sve živi bude pokoj, mir i svje-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

tlost vječna, poručio je biskup Ivas između ostaloga. Nakon misnog slavlja biskup je sa nazočnim svećenicima pod središnjim križem groblja Kvanj, predvodio molitvu odrješenja za sve pokojne na grobljima Šibenske biskupije.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Misa zadušnica za preminule biskupe, svećenike, redovnike i redovnice Misu zadušnicu za sve preminule biskupe, svećenike, redovnike i redovnice Šibenske biskupije na Dušni dan 2. studenog u katedrali svetog Jakova predvodio je Šibenski biskup Ante Ivas. Na kraju slavlja za sve njih izmolio je molitvu odrješenja. U homiliji je ukazao na važnost euharistije . Preko euharistije Isus je učenike počastio darom života vječnoga, života koje nadilazi zemaljsko putovanje i domovinu. Isus je euharistiju stavio u središte života Crkve. Po euharistiji zahvaljujemo za djelo života vječnoga i po njoj vjernici žive kao nebesnici i uskrsnici u Bogu. Euharistiji nije ravno ni jedno drugo djelo crkve. Euharistija je srce crkve, poručio je biskup Ivas.

Krist je htio da u Crkvi bude oni koji će biti poslužitelji i slavitelji euharistije. To djelo u crkvi poslije apostola nastavili su njihovi nasljednici: biskupi, svećenici ,redovnice i redovnici. Oni su na poseban način Bogu posvetili život kako bi bili u trajnoj molitvi za vjeru Crkve. Crkva se na Dušni dan na poseban način sa zahvalnošću i molitvom sjeća svojih preminulih biskupa, svećenika, redovnika i redovnica i za njih se Bogu moli. I mi se večeras molimo za one koji su među nama kao i svi grešni ljudi prolazili slabosti , padove i grijehe, ali koji su vjernički ustrajali u našoj Crkvi šibenskoj kao naši pastiri, poručio je u homiliji biskup Ivas.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Siverić: Obilježena 50. obljetnica smrti Krste Odaka

Umjetnik koji je staroslavensko i glagolaško pjevanje podigao na najvišu razinu IZVOR: franjevci-split.hr U nedjelju, 8. studenoga 2015., bilo je u župskoj crkvi Sv. Petra u Siveriću kraj Drniša vrlo svečano. Razlog je što su župljani toga sela zajedno sa svojim župnikom fra Stjepanom Matićem obilježavali obljetnicu smrti svoga uglednog i poznatog mještanina, hrvatskog skladatelja Krste Odaka, koji je točno prije pedeset godina (4. 11. 1965.) umro u Zagrebu. U 10.30 sati, pola sata prije redovite nedjeljne župske mise, održana je komemoracija Odaku u čast. U komemorativnom dijelu sudjelovali su župnik fra Stjepan Matić koji je pozdravio nazočne i vodio konferansu, fra Joško Kodžoman provincijal koji je uputio pozdravnu riječ, gradonačelnik grada Drniša gospodin Josip Begonja, koji je zajedno sa župnikom fra Stjepanom pokrovitelj ove manifestacije te održao pozdravnu riječ, župski mješoviti zbor Gospe od Zdravlja iz Splita s orguljašicom s. Zorislavom Radić 40

i maestrom fra Stipicom Grgatom. Fra Stipica je ujedno održao prigodno predavanje o životu i djelu Krste Odaka. Nakon komemoracije uslijedila je svečana sveta misa koju je predvodio provincijal Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Joško Kodžoman. Za vrijeme komemoracije i mise pjevao je zbor Gospe od Zdravlja izvodeći skladbe Krste Odaka. Nakon mise župnik fra Stjepan je pozvao sve uzvanike na zajedničku okrepu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

STRUČNI SKUP ZA VJEROUČITELJE I ODGOJITELJE U VJERI

Moralni odgoj, djece, mladih i odraslih IZVOR: katehetski-si.com.hr U subotu, 7. studenog 2015. u prostorima Katoličke osnovne škole, održan je stručni skup na temu Moralni odgoj djece, mladih i odraslih. Ovaj stručni skup za sve vjeroučiteljice/ vjeroučitelje i odgojiteljice u vjeri naše biskupije organizirali su Katehetski ured šibenske biskupije i Agencija za odgoj i obrazovanje (podružnica Split). Predavanja na zadanu temu održao je dr. sc. Vladimir Dugalić, izvanredni profesor i predsjednik Katedre za moralnu teologiju na katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Svojom prisutnošću i pastirskim riječima skup je uveličao i otac biskup Ante Ivas. Pedagoške radionice pod radnim naslovom Stožerne kreposti priredili su naši vrijedni vjeroučitelji. Skupu je nazočila i viša savjetnica za vjeronauk Sabina Marunčić, koja je prisutne upoznala s novostima vezanima uz kurikularne reforme. Stručni skup je prigodnim riječima otvorila te

obavijestima iz Katehetskog ureda zaključila predstojnica, s. Jakica Vuco. Susret je započeo molitvom koju su pripremile vjeroučiteljice Anamarija Gulin i Rosanda Vukičević. Uvodne riječi uputila je predstojnica Katehetskog ureda, s. Jakica Vuco. Pozdravila je sve prisutne, predstavila predavača i zaželjela mu dobrodošlicu te pozvala oca biskupa da se obrati vjeroučiteljima. U svom kratkom, ali poticajnom govoru biskup je poručio kako današnji mladi ne trebaju toliko nauku, koliko svjedoke. Također je istaknuo kako moramo moliti Boga da nam udijeli svjetlo, jer bez Božjeg svjetla ne možemo znati pravi put. Uslijedilo je prvo predavanje dr. sc. Vladimira Dugalića pod naslovom Vjeroučitelj između moralnih stavova mladih i zahtjevnog odgoja za evanđeoske vrednote. Profesor Dugalić predavanje je započeo citatima o mladima iz različitih povijesnih razdoblja (od prije 5000 godina pa do

srednjeg vijeka). Zaključak je da nepovjerenje prema mladim ljudima traje od pamtivijeka do danas, međutim profesor upozorava kako su mladi onakvi kakvima ih odrasli odgoje i oblikuju. Nastavio je iznošenjem rezultata brojnih istraživanja vrijednosnog sustava mladih u Hrvatskoj danas, gdje se očituje kako su našim mladima visoko na ljestvici vrednota zdravlje, prijateljstvo, obitelj, dok karijera, zaposlenje, novac dolaze ispod ovih najvažnijih. Ovakva ljestvica vrednota ohrabrujuće zvuči u odnosu na europska istraživanja, ali istovremeno implicira neke nove paradigme među mladima danas. Jedna od njih je konformizam u javnom, a individualizam u privatnom životu. Predavač se potom nakratko osvrnuo na problem ovisnosti među mladima te iznio neke poražavajuće statistike nad kojima se svakako treba zamisliti. Analizirajući različita vrijednosna istraživanja, izdvajaju se tri dominantne orjentacije mladih: samoostvarujuća, konvencionalna i hedonistička orjentacija. I dok prve dvije skupine mladih ljudi uglavnom karakterizira ambicioznost, kreativnost, socijalna osjetljivost, želja za naobrazbom i spremnost na rad, hedonistička orjentacija je dosta rizična, a njeni pripadnici ključnim za uspjeh smatraju veze i bogatu obitelj te su skloniji kriminalu, drogi i alkoholu. Ovakva klasifikacija, premda uopćena, može uvelike pomoći u pristupu radu s mladima danas. Kad je riječ o pristupu mladima, dr. Dugalić donosi vlastiti način rada s mladima, gdje on uvijek polazi od pojma slobo-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

de. Razlažući pojmove slobode od i slobode za, profesor zaključuje kako mladima, nasuprot puke mogućnosti izbora i oslobođenja od prisile koju nudi neoliberalizam, treba ponuditi slobodu sa smislom, slobodu čvrstog htijenja, odluke za ono što me izgrađuje, a ne razgrađuje, slobodu utemeljenu na čvrstim stavovima proizašlima iz kršćanskog vrijednosnog sustava. Uz ovakvu slobodu nužno se veže odgovornost, a etimologija riječi odgovornost sugerira da se radi o čovjekovu odgovoru na Božji poziv. Završetak prvog predavanja poslužio je kao svojevrstan nagovještaj drugog, gdje je istaknuta uloga vjeroučitelja kao onog koji šalje poruku mladim ljudima. Pošiljatelj poruke mora biti dosljedan u onome što govori, mora biti svjestan svog utjecaja na učenike i sukladno tome etičke odgovornosti koju nosi u kontaktu s mladima. U tematskoj raspravi koja je uslijedila istaknut je problem vrijednosnog i etičkog relativizma koji je karakterističan za neoliberalno društvo, a pojavljuje se i u školama. Profesor Dugalić ističe kako vjeroučitelj mora biti neustrašivi borac za Istinu i ne bi se smio pokolebati u promicanju 42

kršćanskih vrijednosti. Nakon polusatne stanke započelo je drugo predavanje dr. Dugalića na temu Identitet i duhovnost današnjeg vjeroučitelja – temeljno ishodište u navještaju vjere mladima. Na početku se profesor referirao na djelo Klementa Aleksandrijskog Odgojitelj, odakle iznosi tezu kako je Bog, Logos, jedini pravi Odgojitelj, te zanimljivu i slikovitu usporedbu odgojitelja s kormilarom. O eventualnom prividnom neuspjehu nas kao odgojitelja, utješio nas je usporedbom s Logosom, Kristom, koji također na početku nije imao uspjeh kao odgojitelj (Rabi) svojim učenicima (u najtežem trenutku gotovo svi su ga napustili). Tek je duhovski događaj otkrio pravu vrijednost i snagu njegova učenja. Pozabavivši se etimologijom riječi odgojitelj, predavač je postavio slušateljima dvojbu: jesmo li ‘educatores’ (odgojitelj u duhovnom smislu) ili ‘doctores’ (poučavatelji, informatori)? Iz ove dvojbe proizlazi i ključno pitanje o ulozi konfesionalnog vjeronauka u školi. Dotakao se zatim same riječi identitet koja u sebi implicira istost, jednakost. Identitet od osobe zahtijeva da bude ono što jest. U slučaju vjeroučitelja kao odgojitelja, identitet ozna-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

čava istost s Logosom. Temelj identiteta vjeroučitelja nužno mora biti kristocentričan, kako tvrdi Veritatis splendor. Profesor Dugalić poentirao je temeljnim preduvjetima za izgradnju identiteta vjeroučitelja: on mora biti teolog (u smislu slušanja onoga što Bog govori čovjeku), odgojitelj (identitet s Logosom) i mora imati eklezijalnu dimenziju (živjeti liturgijski život crkvene zajednice). Pedagoške radionice na temu Stožernih kreposti vodili su s. Renata Azinović (Pravednost), Marko Majetić (Razboritost), Marina Galić (Jakost) i Željko Bobanović (Umjerenost). O količini kreativnosti i intenziteta rada u radionicama imali smo se priliku osvjedočiti u izvješćima u kojima su sudionici radionica prezentirali plodove rada. Viša savjetnica za vjeronauk pri Agenciji za odgoj i obrazovanje (Split) Sabina Marunčić prisutne je upoznala s novostima iz Agencije kao i s onima vezanima uz Kurikularnu reformu. Stručni skup zaključila je predstojnica, s. Jakica Vuco obavijestima iz Katehetskog ureda, zahvalom svim sudionicima i srdačnim pozdravom do novog susreta.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

IZVOR: os-katolicka-si.skole.hr Ovom mišlju, ali i mnogim drugima, započeli smo u našoj školi obilježavanje Dana sjećanja na Vukovar. Vođeni zajedništvom, ljubavlju i molitvom, 18. studenog u 8.55 krenuli smo s emitiranjem interaktivne kolaž-radioemisije u koju smo sabrali sve naše misli i osjećaje, pjesme i molitve koje gajimo prema tom gradu - Gradu Heroju. Učenici su se ujedinili u likovnom, literarnom i novinarskom izričaju te preko razglasa škole odaslali u sve kutke škole svoje stihove i dirljive sastavke. Nezaobilazna Himna, minuta šutnje i glazbeni brojevi koji nas podsjećaju na ratno vrijeme i veličaju Vukovar, obgrlili su nježni dječji glasovi i time dota-

Dan sjećanja na Vukovar u Katoličkoj osnovnoj školi

Postoje li heroji ili možda samo ljudi koji čine herojska djela? kli sve učenike i djelatnike škole. Poistovjećujući se s "Djevojčicom u plavom kaputu", Vukovarkom Željkom Mitrović Jurić, uspjeli smo ojačati empatiju i potaknuti suosjećanje, jer "... heroj je u svakome od nas... Vukovar je u svakome od nas!" Prigodnom molitvom i držanjem za ruke cijelom školom prostrujila je "rijeka suza" kojom smo odali počast i pomolili se za duše stradalih, njihove obitelji i sve građane Vukovara. U holu škole tijekom dana projicirana je power prezentacija s povijesnim činjenicama, potkrijepljena stvarnim

fotografijama i tekstovima te na zanimljiv način osvijestila ono o čemu smo razmišljali i za koga smo molili. Na kraju su tradicionalno naši učenici sa svojim učiteljima s posebnim pijetetom zapalili lampione ispred školske kapelice oblikujući srce, križ i ime Vukovar. Zahvaljujemo svim učiteljima, suradnicima i domaru, barba Marku koji su dali svoj doprinos u realizaciji ovog dana. Andrija Guina, prof. Ines Baljkas Nakić, uč. RN

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE DUHOVNA OBNOVA U VODICAMA

Milosrđe Gospodnje

IZVOR: zupa-vodice.hr Naša župna zajednica u četvrtak i petak, 26. i 27.11. ove godine bila je posebno darovana milošću duhovne obnove kroz koju nas je stručno i nadahnuto vodio dr. fra Domagoj Runje, župnik Lećevice i profesor Svetog Pisma na KBF-u Splitu. Obzirom da je Sveti Otac proglasio Godinu milosrđa za Crkvu cijeloga svijeta, i ona svečano započinje 8. prosinca, naš Predvoditelj, fra Domagoj, promišljao je kroz dvije večeri na temu: „Milosrđe Gospodnje u Starom zavjetu“ te „Milosrđe Gospodnje u Novom zavjetu“. Prvu večer duhovne obnove nakon svete mise koju je u koncelebraciju sa župnikom don Franjom, don Ivanom i fra Lazarom predvodio fra Domagoj, uslijedilo je Klanjanje pred Presvetim, a potom razmišljanje na navedenu temu. Kako Stari zavjet obiluje tekstovima o Bogu koji vodi svoj narod pravim putem, koji ga odgaja kao mudar otac i majka i stegom i milosrđem, bilo je 44

teško u zadanom vremenu od jednog sata, izabrati tekst koji bi bio prikladniji od drugoga. Ipak, zastali smo na jednom tekstu i to iz Knjige Postanka, poglavlja 6-11 – Noin potop. Razmišljajući o potopu kojim su se zatrla sva živa bića osim onih spašenih u korablji, površan čitač najčešće misli o potopu kao kazni Božjoj. Predavač nam je upravo napravio paralelu vode potopa – voda u stvaranju svijeta – voda krštenja. Istaknuo je tako da u sa-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

mom metaforičkom izvještaju o stvaranju Sveti Pisac donosi izvještaj da je u početku bilo sve jedna voda te je Bog, praveći od kaosa kozmos, od nereda red, razdvojio vode nad svodom od voda pod svodom koje je prozvao mora. Sad, u potopu, jer se zemlja napunila zlodjelima, Boga daje potop, tj. opet se spajaju „gornje i donje vode“, opet se sastavlja nebo i zemlja, kao na početku. Naglasak je upravo na tome – „kao na početku“.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Čovjek katkada krivo koristi svoju slobodu, zastrani, i želi početi ispočetka, početi iznova. Upravo u tom duhu valja promatrati i potop, on nije kraj nego kriza, a kriza je uvijek jedna šansa, šansa novog početka, novog obnovljenog čovječanstva čiji su korijeni spašeni po Noi koji je unatoč opće pokvarenosti bio pravednik pred Bogom. Nije mu bilo lako, nije bio pravednik u izobilju drugih pravednika na koje se mogao osloniti i koji su mu bili podrška. Bio je u svojoj pravednosti osamljen i čuđenje svijetu, no ipak je ustrajao i upravo poradi njega Bog spašava taj sveti ostatak od kojih se stvara novi čovjek. Bog i kad kažnjava čovjeka to ne čini dovijeka i za stalno, vode su se potopa povukle, duga se pokazala kao znak Saveza Boga s novim čovječanstvom. Vrlo važna paralela koju smo tada povukli je usporedba vode potopa i vode krštenja. U potopu se zatire staro da nikne sve novo. U sakramentu krštenja utapa se stari grešni čovjek, grešni Adam da bi se rodio novi čovjek, čovjek iz vode i Duha. Novi čovjek mora imati i novo ponašanje. Drugu večer razmatrali smo pod vodstvom fra Domagoja milosrđe Božje u Novom zavjetu. Isti Bog je onaj koji daje milosrđe grešniku i u Starom i u Novom zavjetu, samo što je Božja objava napredovala i donosi neke nove vidike iste stvarnosti – činjenice da je Bog milosrdan, da rado prašta, ali ako se čovjek istinski obrati, što se vidi po djelima. U razmišljanju o novozavjetnom milosrđu Božjem oslonili smo se na Lukino evanđelje,

poglavlje 15 gdje se nalaze općepoznati tekstovi: izgubljena ovca, izgubljena drahma, milosrdni otac i rasipni sin. Naglašavajući specifikume svake prispodobe, uočili smo kako dobri pastir traži jednu ovcu iako ima njih devedeset i devet u stadu na pravom putu, ali njemju je stalo do te jedne. I našem Bogu je stalo do svakog pojedinog čovjeka, i spašenost mnogih nije utjeha ako je izgubljen jedan. Pastir koji je našao svoju ovcu ne prigovara, radostan je jer se vratila. U prispodobi o izbuljenoj drahmi Bog je prikazan kroz brižnost i pažljivost žene. Žena gubi novčić i traži ga, veseli se kad ga nađe, vrijedan je. I svaki je čovjek, ma kako bio izgubljen, u mogućnosti da se obrati, da zaživi novim životom. Najjasnije o tome govori prispodoba o Milosrdnom ocu u kojem otac čeka sina koji mu je protratio svu imovinu, raduje mu se i vraća mu dostojanstvo, ne jer je zaslužio, već jer je bio ponizan, pokajao se i odlučio živjeti novim životom, spreman reći: „Oče

sagriješih protiv neba i pred tobom, nisam više dostojan zvati se tvojim sinom…“ Katkada se dogodi i nama da padnemo nisko, da izgubimo dostojanstvo, da poput ovog rasipnog sina proigramo Božju ljubav i „čuvamo svinje“- tj. svoje grijehe. Ako tada imamo snage sagledati svoj život, ustati iz svojega blata, krenuti svojemu Ocu iskreno se pokajavši, čut ćemo one riječi tako divne i spasonosne koje je čuo raspini sin od svojega oca: „Brzo iznesite haljinu najljepšu, tele ugojeno zakoljite pa da se proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“ Uvedeni u ovaj Advent i Godinu milosrđa Gospodnjega na najbolji mogući način: kroz sakramenat ispovijedi, Euharistiju, klanjanje i predavanje, nastojmo svi kao pojedinci i Crkva Božja trajno se obraćati i zaživjeti milosrđe Božje u svojoj svakodnevici i međuljudskim odnosima. Vj. Valerija B.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE U Šibeniku proslavljena Gospa od zdravlja

Oduvijek je Bog Mariju želio kao čistu posudu Duha Svetoga IZVOR: sibenskefranjevke.hr Blagdan Gospe od zdravlja proslavljen je u subotu 21. studenog u našoj kući matici u Šibeniku. Večernju svetu misu predvodio je fra Josip Klarić u samostanskoj kapeli koja je posvećena Gospi od zdravlja. Pjevanje sestara predvodila je s. Krešimira Banić. Kako se ovaj dan poklapa s danom majke Klare, upriličeno je cjelodnevno pojedinačno euharistijsko klanjanje koje je završilo zajedničkom molitvom Gospine krunice i Večernjom časoslova. U prigodnoj propovijedi fra Josip istaknuo je kako je ime važno za svakoga čovjeka. Ime, to sam ja, to je osoba ali drugi nam ga daju. I Marija dobiva ime a njezino ime je jako važno za Povijest spasenja. Ono je puno sadržaja, ono je bremenito i označava osobu koju Bog nadasve ljubi. S pravom možemo i smijemo reći da je Marija mjesto Božje ljubavi i objave. Bog je stavlja u srce, u središte Povijesti spasenja. 46

To se očituje na taj način da ju je sačuvao od svakoga grijeha. Oduvijek je Bog Mariju želio kao čistu posudu Duha Svetoga. Time što je Marija začela po Duhu Svetome i rodila Sina Božjega, postala je hram Duha svetoga koji više neće napustiti ni nju, ni čovječanstvo. Marija je ona koja nas obasjava zrakama spasenja. Bila je toga svjesna i majka Klara koja je živjela upravo od ovih zraka koje su izlazile iz Marije i njezina Sina Isusa Krista. Klara se osjećala ozračenom svetim zrakama ljubavi

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Božje i ljubavi Marijine a to je molila i za svoje sestre. Majku Božju s pravom možemo slaviti kao Gospu od Zdravlja jer smo po Mariji ozdravili od svake bolesti grijeha. Marijin plod i Vječni Očev Sin koji, uzevši tijelo od Marije, postaje brat svima. Marija i Isus stoje na raspolaganju Bogu Ocu i njegovu planu spasenja. Oboje, i Sin i Majka, ozdravljaju sva stvorenja, a posebno čovjeka od svih zala i svake bolesti, istaknuo je fra Josip. Vjernici grada Šibenika zajedno sa sestrama stoljećima štuju sliku Gospe s djetetom Isusom kao Gospu od zdravlja. Ova slika potječe iz XVI. stoljeća, a u Šibenik je donesena u drugoj polovici XVII. stoljeća. Prema predaji u Šibenik su je iz Mletaka donijeli sedam braće Omelića koji su se proslavili u borbi protiv Turaka te su i živote dali „za krst časni i slobodu zlatnu“. Sliku su darovali samostanu sestara a one su je kroz stoljeća čuvale svojoj kapeli i utjecale se Gospinu zagovoru. Zabilježeno je i nekoliko ozdravljenja od neizlječivih bolesti onih koji su se utjecali Majci Božjoj pred ovom slikom.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Vukšić: Proslava sv. Kate

IZVOR: sibenskefranjevke.hr

Euharistijskim slavljem u srijedu, 25. studenog 2015. u Vukšiću, uz sudjelovanje mnoštva vjernika iz okolnih mjesta ih, proslavljen je blagdan sv. Kate koja je nebeska zaštitnica Vukšića. Euharistijsko slavlje predvodio je fra Perica Maslać, župni vikar Gospe van Grada u Šibeniku, u koncelebraciji je sudjelovao mjesni župnik, fra Damir Čikara. U propovijedi je fra Perica Maslać istakao svijetli primjer vjere sv. Katarine djevice i mučenice. Za vrijeme misnog slavlja mješoviti crkveni zbor iz Vukšića na pučki način otpjevao je čuvenu "Vukšićku misu". Sveta Katarina Aleksandrijska sahranjena je na Sinaju. Na tom mjestu, između 548. i 565. poslije Krista car Istočnog Rimskog carstva, Justinijan podigao je slavni samostan sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. započeo gradnju velikog religioznog središta za tri jednobožačke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu. U narodu postoji poslovica: Sveta Kata baca snig za vrata!Vukšićani su sagradili dvije crkve sv. Kate kao veliki znak štovanja i pobožnosti prema svojoj nebeskoj zaštitnici koje su pobunjeni Srbi tijekom domovinskog rata do temelja porušili. Odnijeli su zvona koja

Sveta Kate visoka zvonika, Vukšiću si i ponos i dika ni do danas nisu pronađena. Starodrevna crkva iz 18. stoljeća nije obnovljena jer po riječima konzervatora za njenu temeljitu izgradnju bilo bi potrebno uložiti milijun kuna, a nova crkva je nakon operacije Oluja sagrađena na istim temeljima uz pomoć mještana i franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita. Na završetku slavlja u crkvi župnik, fra Damir Čikara zahvalio je predvoditelju slavlja, fra Perici Maslaću, crkvenom zboru kao i svim vjernicima koji su sudjelovali u proslavi nebeske zaštitnice Vukšića, sv. Kate. Nakon svete mise cijeli vjernički puk ispred crkve iz duše je zapjevao vukšićku himnu svojoj zaštitnici "Sveta Kate visoka zvonika, Vukšiću si i ponos i dika". Gosti i uzvanici su zatim otišli na svečani blagdanski ručak kod svojih prijatelja i rodbine.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

SVETA KATARINA PROSLAVLJENA U ŽUPI LJUBITOVICA Blagdan svete Katarine Aleksandrijske u srijedu 25. studenog proslavljen je u župi Ljubitovica u Šibenskoj biskupiji. Misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je župni vikar splitske konkatedrale svetog Petra don Ante Bitunjac. U koncelebraciji uz župnika don Ivana Soldu, sudjelovalo je još šestero svećenika. Misnom slavlju prethodila je procesija sa kipom svete Katarine Aleksandrijske. Don Ante Bitunjac u homiliji je naglasio kako kod svete Katarine štujemo i slavimo njezinu vjeru i odanost Kristu. Život svete Katarine treba nasljedovati u svakodnevici osobnog života. Kao kršćani trebali bi biti 48

preslika njezinog života jer njezin život i žrtva je preslika kraljevstva nebeskog. Kršćani ne bi smjeli kalkulirati sa Gospodinom poglavito preko molitve ili dobrih djela. Gospodin ne želi kršćane koji kalkuliraju jer to ograničava vjernika da napravi iskorak kakav je napravila sveta Katarina.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Njezino temeljno opredjeljenje bilo je ono za Krista, te nije nimalo kalkulirala. Bila je ustrajna. To je temeljni imperativ koji bi trebali imati vjernici, poručio je između ostalog vlč. Bitunjac.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Okupili se crkveni pjevači župa grada u katedrali sv. Jakova

Crkveni pjevači župa grada Šibenika prigodom blagdana svete Cecilije, zaštitnice glazbenika, okupili su se u ponedjeljak 23. studenoga u katedrali Svetog Jakova na zajedničkom misnom slavlju.

Euharistiju u koncelebraciji sa župnikom župe Varoš fra Filipom Milanovićem Trapom i župnikom Zablaća i Mandaline o. Paulom Karimom predvodio je katedralni župnik don Krešimir Mateša.

U homiliji je istaknuo kako se crkveni pjevači kroz pjevanje u liturgiji daruju Bogu i Crkvi. Crkva je uvijek cijenila liturgijsko pjevanje i vjernike koji djeluju u zborovima. Crkveni pjevači nisu profesionalci i njihovo pjevanje ne mora biti savršeno, ali mora biti sa srcem i dušom. Onda je to molitva, istaknuo je župnik Mateša. Susret crkvenih pjevača organizirala je voditeljica zbora katedrale Svetog Jakova prof. Jelena Mikulandra. Ovakvi i slični događaji imaju za cilj bolje povezivanje crkvenih pjevača grada Šibenika. Susret je završio zajedničkom večerom i druženjem u prostorijama Katoličke osnovne škole u Šibeniku.

Započela 10. po redu jubilarna manifestacija „Otvorite vrata Božiću 2015“

ponajbolja djela sakralne glazbe Cjelovečernjim koncertom Oratorijskog zbora crkve sv. Marka iz Zagreba Cantores santi Marci jučer je u šibenskoj prvostolnici, katedrali sv. Jakova otvorena 10. po redu jubilarna manifestacija „Otvorite vrata Božiću 2015“. Čast da otvori jubilarnu manifestaciju pripala je jednom od ponajboljih hrvatskih zborova – Cantores sancti Marci, koji su šibenskoj publici pretpremijerno izveli koncert Ave virgo, a pod ravnanjem Jurice Petra Petrača.

Koncert je, kako mu i naslov kazuje, tematski vezan za čašćenje Bogorodice, te je obuhvatio ponajbolja djela sakralne glazbe; od srednjovjekovnih korala, preko pravoslavnih napjeva, djela posvećena B.D. Mariji iz perioda romantizma pa sve do današnjih dana. Ovaj ekskluzivni glazbeni doživljaj koji je šibensku publiku ostavio bez daha, ponajbolji je uvod u ovogodišnju jubilarnu manifestaciju koja će već za dva jedna pod svodove šibenske katedrale dovesti još jedan izniman glazbeni događaj - koncert Dubrovačkog komornog zbora pod ravnanjem F. Krasovca.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK - MANDALINA: Proslavljen sveti Nikola patron župe

svetI NikolA kao primjer i poticaj vjernicima Župa Mandalina u nedjelju 6. prosinca proslavila je svog nebeskog zaštitnika svetog Nikolu biskupa. Misno slavlje predvodio je generalni vikar šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić. U koncelebraciji je bio i župnik Mandaline pater Paul Karim. U homilji mons. Mlakić ukazao je na svetog Nikolu kao primjer i poticaj vjernicima. Ukazao je na tri činjenice iz života svetog Nikole koje mogu biti snažna poruka vjernicima danas. Prva je da je sveti Nikola izrastao u kršćanskoj obitelji u ozračju vjere. Važno je imati uzore kršćanskog života. Čini mi se da je danas velika poteškoće djece i mladih što nemaju prave uzore kršćanskog života. Nikola je u obiteljskom domu upio mudrost vjere te je kasnije mogao lako odlučiti se na svećeničko zvanje, poručio je mons. Mlakić Kao drugu činjenicu mons. Mlakić istaknuo je Nikolinu 50

gorljivost da što bolje upozna Krista. Nikolina poruka je kako je nemoguće je biti istinski kršćanin bez istinskog poznavanja Isusa Krista i intimnog zajedništva sa njim. Treća činjenica koja se veže uz svetog Nikolu je njegovo milosrđe prema svima. Uzor u tome mu je bio Gospodin. Biti istinski dobar i milosrdan prema drugima to je poruka svetog Nikole. Samo oni koji u sve-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

mu budu gledali Krista mogu se nadati Božjem milosrđu na kraju vremana.Na misi su pjevali župni zbor Mandalina i Zablaće, te zborovi mladih iz župe sv. Petra na Vidicima, Vis Audentes i Vis Agnus Dei. Poslije euharistijskog slavlja organiziran je doček sv. Nikole, a prigodni program pripremili su vjeroučenici župe Mandalina i Zablaće.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Bogdanovići: Proslava sv. Nikole IZVOR: franjevci-split.hr Euharistijsko slavlje na blagdan sv. Nikole, 6. prosinca 2015., na radost svih župljana predvodio je fra Ante Jurić uz koncelebraciju mjesnog župnika fra Branka Mijića i sudjelovanje mnoštva vjernika. Prije punih 40 godina, točnije 1975. godine fra Anti je ovo bila prva samostalna župa u kojoj je kao župnik proveo tri godine, a potom je premješten u Kanadu. Svečanoj svetoj misi prethodila je procesija sa slikom svetog Nikole koju su nosili župljani. Na početku misnog slavlja župnik fra Branko pozdravio je fra Antu koji se vratio u domovinu nakon mnogo godina djelovanja u Americi i Kanadi te mu zaželio dobrodošlicu nakon mnogo godina. Propovjednik je u propovijedi povezao sv. Ivana Krstitelja koji je pripravljao Kristov milosni dolazak u srca ljudi, a sv. Nikolu je činio veliku pokoru i sve svoje imanje razdijelio siromasima i na taj način slijedio Krista. Ukratko je prikazao život sv. Nikole i upitao se od koga je tu svetu krepost kršćanske naučio sv. Nikola. Odgovorio je kako je sv. Nikola tu veliku i svetu ljubav naučio od svoga božanskog učitelja Isusa Krista koji je rekao „štogod ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“. Fra Ante je na kraju propovijedi pozvao vjernike da nasljeduju sv. Nikolu u djelima kršćanske ljubavi osobito kroz ovo vrijeme došašća zaželjevši da pripra-

VELIKO SLAVLJE U MALOM SELU ve put Gospodinu u srcima svojih obitelji. Na kraju misnog slavlja vjernicima se obratio župnik fra Branko Mijić koji je zahvalio fra Anti što je prihvatio poziv i uveličao ovaj blagdan. Tom prilikom i sam fra Ante je izrazio radost i zahvalnost što je nakon dugo godina imao priliku biti među vjernicima među kojima ga se mnogi sjećaju. Selo Bogdanovići je malo, puno se toga ovih godina promijenilo, ali još uvijek čuva svoju vjeru i bori se. Dao Bog da tako bude još godinama, a s neba neka nas prati zagovor našeg svetog Nikole Putnika, završio je fra Ante. Župa Perković pripada Unešićkom dekanatu Šibenske

biskupije, dvjema općinama i dvjema županijama: Sitno Donje pripada Gradu Šibenik u Šibensko-kninskoj županiji, a Sitno Gornje i Bogdanovići pripadaju općini Prgometu u Splitsko-dalmatinskoj županiji. U crkvi sv. Nikole Putnika u Bogdanovićima (nekad Sratok) nalazi se mramorni kip svetog Nikole putnika. U prezbiteriju na zidu je slika Bezgrješne koju je naslikao Petar Bezzi 1788. godine. U Bogdanovićima postoje i tri kapele. Dvije su starije posvećene Gospi Sinjskoj, a treća je sv. Ante podignuta kod Jurića kuća 1937. godine. U Sitnome su, u zaseoku Dražići, dvije kapele: Srca Isusova i Gospe Karmelske.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE ŠIBENIK: Sestre Franjevke od Bezgrešne proslavile svetkovinu Bezgrešnog začeća Sestre Franjevke od Bezgrešne svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije proslavile su u utorak 8. prosinca svećanim misnim slavljem u kući matici u Šibeniku. Euharistiju u koncelebraciji sa fra Matom Topićem i don Rokom Glasnovićem predvodio je šibenski biskup Ante Ivas. U homiliji sestrama Franjevkama poručio je da se „Raduju u Gospodinu“. Danas smo svi pozvani na radost, a vi sestre na poseban način jer ste osobe posvećenog života pod Gospinom zaštitom. Crkva danas žarko moli Gospu da i u našim vremenima Gospodin obnovi dar radosti. U vremenima u kojima je sve manje prave i iskrene, a sve više umjetno potpomognute, a smamim time i tjeskobne radosti koja sve više ispražnjava i siromaši. Radost je temeljni znak prepoznavanja Crkve kao žive zajednice. Danas nam je potrebno vjere i molitve da bi Božja radost

bila temelj i bogatstvo, a onda i svjedočanstvo naše Crkve koja je u Šibenskoj biskupiji, poručio je biskup Ivas. Naglasio je kako je radost bila dio života svih velikih svetaca. Svi su oni nalazili radost u Bogu u obliku koji je često bio proturječan radostima svijeta. Ukazao je kako se sve više od Božića čini sve veća trgovina i zabava koje zatamnjuju pravu Božićnu poruku. Božićni likovi postaju sve više figurice, izloženi predmeti na policama trgovina, na kojima je istaknuta cijena. Gospa, Bezgrešna

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

svjedoči da pravi Božić dolazi besplatno. On nije figura nego živi Bog. Dolazi nam pun milosrđa i sućuti. Bog nas je u Isusu zamilovao na slavu svoje milosti. On se daruje osobno ako majka i otac. Papa danas otvara Jubilarnu godinu Božanskog milosrđa. Gospa i Josip su bili prva sveta vrata kojima je Bog ušao ljudima ususret. Neka nam Gospa pomogne da u ovoj godini budemo vrata kroz koja će u on u ovaj svijet dijeliti darove svoje radosti i milosrđa, zaključio je biskup Ante Ivas.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE BLAGOSLOVLJENA KAPELA BOŽJEG MILOSRĐA U DRNIŠU

Na svetkovinu Bezgrešnog začeća blažene Djevice Marije (8. prosinca 2015.) definitor i drniški župnik fra Petar Klarić blagoslovio je u župnoj kući kapelu Božjeg milosrđa, oltar, ambon i svetohranište i slavio svetu misu u prigodi otvaranja izvanrednog Jubileja Božjeg milosrđa koji je istoga dana za cijelu Katoličku crkvu otvorio papa Franjo. U koncelebraciji su bili: fra Milan Ujević, ispovjednik, fra Petar Pletikosa, župnik Promine, fra Stjepan Matić, župnik Siverića i župni vikar u Drnišu fra Mario Radman. Svirao je župni zbor pod ravnanjem s. Klare Pavlović, a svečanosti su nazočili vjernici. Župnik je, između ostaloga, kazao kako se nada da će ova blagoslovljena kapela u čast Božjeg milosrđa biti žarište i stjecište svima onima koji budu tražili od Gospodina milosrđe. Pozvao je vjernike da mole Gospodina da im iskaže milosrđe i milost i za koje budu molili, da se mogu čuvati grijeha i da se posvete Gospodinu, isto kao što je iskazao milosrđe Mariji kada ju je unaprijed sačuvao od istočnoga grijeha. Na kraju mise župnik je za-

hvalio šibenskom biskupu mons. Anti Ivasu što mu je dao dopuštenje da blagoslovi kapelu. Osim toga zahvalio je i ostalim dobročiniteljima: akad. slikarici iz Drniša prof. Silviji Sunara koja je naslikala i darovala sliku milosrdnog Isusa, ulje na platnu (160x100 cm); pateru Milanu Lojiću, lazaristi, kapelanu u bolnici Vrapče u Zagrebu,koji je pohađao naše franjevačko sjemenište u Sinju i koji je, kao domaći sin, u znak zahvalnosti prema nama franjevcima,darovao za ovo kapelu: oltar, ambon, svetohranište, križ sličan koji je nosi papa Ivan Pavao II., svijećnjake, misnicu i pet štola; fra Frani Samodolu koji je darovao kalež, pliticu i korporal; fra Žarku Maretiću na darovanoj Gospinoj slici, koju smo nazvali Sveta Mati Didovine, jer se ovaj naziv nalazi u litanijama Gospe Trsatske, a i te kako nam je potrebno u ove dane moliti za našu Domovinu-Didovinu. Župnik je zahvalio i Stanki Vukušić,koja živi u Austriji,na darovanom vrijednom Putu križa; Tvornici „Sintal“ iz Promine na izrađenim brojevima za Put križa; gosp. Goranu Konsi na darovanim dvjema klupama; gosp. A. Lojiću i s. Klarina

pripomoći u uređenju kapele; gospođama Cviti i Mili na darovanim oltarnicima, gosp. Lovriću na elektro instalacijama u kapeli. Kapela će služiti braći i sestrama za svakodnevnu korsku molitvu oficija, starijoj i bolesnoj braći za slavljenje dnevnih misa, kao i za slavljenje dnevnih misa za vjernike u vrijeme zimskih hladnoća. U ovoj kapeli Božjeg milosrđa svakodnevno će se vjernici moliti u 15 sati Molitve za štovanje Božjega milosrđa za koje je Imprimatur dala (2014.) Hrvatska biskupska konferencija. Poslije mise nazočni vjernici su iskazali veliku radost zbog današnjeg blagoslova. Za ovu svečanost pripremali smo se trodnevnicom (od 5. do 7. prosinca) koju je predvodio pater Arkadiusz Arek Krasicki, CSSp, studentski kapelan iz Osijeka, rodom iz Poljske, koji je održao katehezu za roditelje prvopričesnika i krizmanika. U Gospinoj je crkvi slavio mise i imao poslije misa tri večeri klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. U nedjelju (6. prosinca u 10 sati) slavio je misu u prepunoj crkvi vjernika, a s. Klara predstavila je 36 budućih prvopričesnika. Pater Arek i župnik Klarić sijali su Božju riječ, a ona će, nadamo se, naći ploda u mnogim srcima u ovom izvanrednom Jubileju Božjeg milosrđa.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

BOŽIĆNI SUSRET REDOVNICA KOJE DJELUJU NA ŠIBENSKOM PODRUČJU Božićni susret redovnica koje djeluju na području Šibenske biskupije sa šibenskim biskupom Antom Ivasom održan je u subotu 12. prosinca u kući matici sestra Franjevki od Bezgrešne u Šibeniku. Susret je započeo euharistijskim klanjanjem i molitvom Večernje, a završio je prigodnim Agapeom. Tema susreta bio je Izvanredni jubilej milosrđa. Biskup Ivas redovnice je upoznao sa jubilejom. Ukazao je na važnost otvaranja Jubilarnih vrata u partikularnim crkvama. Kazao je kako je posebna milost doživjeti godinu milosrđa. Milosrđe je Božje blago i saa tim blagom se treba obogatiti te ga ta tako dijeliti drugima. Sve je manje milosrđa u ljudskim srcima i institucijama. Neka nas Gospodin u ovoj godini obogati milosrđem. Vjerujem da će naredna godina biti na korist nama i na korist cijeloj crkvi i svijetu, poručio je između ostalog biskup Ante Ivas. 54

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE

Vjernici na tribini razmišljali o Božjem milosrđu U katedralnoj župi svetog Jakova u Šibeniku, povodom početka Izvanrednog jubileja milosrđa, u srijedu 9. prosinca održana je tribina na temu „Božansko milosrđe“. Tribina se održala u dvorani katedralne kuće, a predvodio ju je generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić. U izlaganju okupljene vjernike upoznao je sa Bulom najave

Izvanrednoga jubileja milosrđa. Istaknuo je kako papa Franjo želi u godini koja je pred nama da svaki vjernik u svakodnevnom životu živi milosrđe koje mu Bog daje. Vjernike je pozvao na promišljanje o Božjem milosrđu. Mons. Mlakić prikazao je i povijesni nastanak jubilejskih godina koje utemeljenje imaju u starozavjetnoj židovskoj vjerskoj

praksi. Ukazao je na vrijeme korizme koja bi u godini milosrđa trebala biti povlašteno vrijeme u kojem će se slaviti milosrđe. Tribina o Božanskom milosrđu održati će se i sljedeće dvije srijede 16. i 23. prosinca. Tema će biti petnaesto poglavlje Lukinog evanđelja i prispodobe o milosrđu.

ŠIBENIK - GOSPA VAN GRADA: Slavljena zadušnica za dr. Franju Tuđmana

Šesnaest godina od smrti prvog predsjednika Zadušnica za prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana slavljena je u četvrtak 10. prosinca u crkvi Gospe van grada. Euharistiju je predvodio župnik župe Gospe van grada fra Filip Milanović – Trapo.U homiliji povijest hrvatskog naroda usporedio je sa povijesti izraelskog naroda. Prvog hrvatskog predsjednika usporedio je sa Mojsijom. Generacije hrvata sanjali su slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Njihov san je ostvaren tako što su dali obol i doprinos u vremenu u kojem su živjeli, poručio je otac Milanović Trapo. Mi smo sretna generacija koja je prešla "Crveno more".

Kako što je Mojsije najveći sin Izraela tako je dr. Franjo Tuđman najveći sin našeg Hrvatskog naroda.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE Samostan Gospe od Ružarija od 1865. nastanjuje red dominikanki

DOMINIKANKE U ŠIBENIKU IZVOR: sibenskiportal.hr

ed časnih sestara dominikanki u Šibeniku postoji od 1400. godine. Djeluju u samostanu Gospe od Ružarija na šibenskoj Gorici, a prepoznat ćete ih po bijelim odorama i krunici koju nose oko pasa u svečanijim prigodama. Poput ostalih sestrinskih redova, u današnje vrijeme dominikanki je sve manje. U samostanu je tek pet sestara, a mi smo razgovarali sa simpatičnom sestrom Jakicom koja nam je otvorila vrata goričkog samostana. Časna sestra Jakica, rodom je iz Sinja, no u Šibenik je dolazila od malena. Naime, njezine su obje tete bile časne, jedna je pripadala upravo redu šibenskih domini-

Samostan dominikanki na Gorici kanki. Sestra Jakica inače voziti – smije se. Kada je je i vjeroučiteljica u OŠ Juraj kao 15-godišnjakinja pristuŠižgorić i Katoličkoj školi. pala časnim sestrama, točno – Uvijek kad me djeca pitaju je znala da želi biti upravo kako sam postala časna kažu dominikanka. da je moja priča dosadna. Za – Sjećam se da mi je jedna Šibenik sam jako vezana, časna, kada je opisivala ovaj samo što se ovdje nisam red, rekla ‘bijela ti roba, bijela rodila. U ovom samostanu ti duša’. je bila moja teta, koja je bila Sestre dominikanke osnovao dominikanka, a u Mandalini je sv. Dominik i to prije nego je bila teta Gema koja je pri- što je osnovao svećenički padala redu sestara milosrd- red. nica. Tako sam ja kao mala – Sveti Dominik uzeo je žene dolazila kod njih i nije mi ništa koje nisu bile uzornog života i drugo bilo normalno nego da najprije ih je podučavao kako budem časna. Znala sam što bi one molile za uspjeh zadaželim biti – govori nam sestra taka kojeg su braća trebala Jakica te nastavlja: izvršiti. Tako je sv. Dominik – Kad me djeca pitaju što osnovao red propovjednika. bih drugo bila da nisam To je naša glavna zadaća, časna, odgovaram im da propovijedati. Ali ne samo bih bila taksist. Jako volim u crkvi, na svetoj misi, već

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE stalno propovijedati i to svojim odjelom, ponašanjem i riječima. Međutim riječima se propovjeda najmanje jer se više propovjeda djelima i onim što jesi – govori nam sestra Jakica dok pokazuje grb dominikanskog reda koji se nalazi na stropu na samom ulazu u samostan. Oko grba piše ‘red istine i propovjedanja’ , a na njemu se nalazi psić s bakljom u ustima. Sestru pitamo za pojašnjenje. – Majci sv. Dominika u viđenju učinilo se da nosi u utrobi psića koji u ustima drži zapaljenu baklju, kojom je po izlasku iz utrobe zapalio čitav svijet – navodi časna. Gorički samostan Gospe od Ružarija visok je 17 metara, a s vrha zgrade pruža se fenomenalan pogled na grad. Samostan ima četiri kata, a posljedni kat nadograđen je koncem 19. stoljeća jer je u to doba u Šibeniku bilo više od 20 dominikanki. – Naše časne su kupile ovaj samostan 1865. godine jer su do tada u gradu bile na dvije lokacije. Jedna zajednica bila je kod sv. Duha, a druga kod crkve sv. Dominika na rivi gdje su bili naši fratri, dominikanci. Potom su se te dvije zajednice ujedinile i nastanile u ovom samostanu. Nekoć je ovdje bio i dječji vrtić, u vrijeme kada je bilo moguće, ali razmišljamo da imamo vrtić u sklopu Katoličke škole. To nam je ponudio biskup Ivas, tamo bi mi radile, a sve je sada u fazi realizacije – otkriva nam časna Jakica. Iako ih je danas u samostanu samo pet, časnu veseli što se sve više mladih novaka pridruže

Sestra Jakica Vuco na terasi samostana dominikancima. sve teče na zapovijed onih – Dominikanci su u zadnjih prije nas i našeg sv. Dominisedam godina procvali. U Hr- ka. Daj Bože da bude što više vatskoj ih ima 80-ak, imaju mladih koji su spremni zared16 mladih na bogoslovijama iti se, radujemo se svakoj djei 11 novaka koji se priprema- vojci koja to želi – poručuje ju za službu. Nas je malo, za kraj sestra Jakica. ali smo dobri, ne damo se. Pokušavamo obaviti sve što trebamo da opstanemo i da

Sestre pred likom svetog Dominika MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

CRKVA I DRUŠTVO

“ŠTO JE IS

Plenarnu skupštinu Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica ovih dana pohodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Alessandro D'Errico. Nuncij je redovnicima govorio o pontifikatu pape Frane, te posebno o Papinu pozivu da se ide na periferije, materijalne i duhovne.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

"Prihvaćamo li inicijative nove evangelizacije? Nisam više siguran da bih Svetomu Ocu dao jedan i jasan odgovor", rekao je nuncij, dodavši: "U Hrvatskoj ima previše naslaga kroz koje ne može prodrijeti evanđelje. Vidimo to i u nedavnim raspravama o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca", naglasio je nuncij, pojasnivši članovima Konferencije stajalište Svete Stolice u toj stvari, kao i sve napore koji su u tom smislu poduzeti. Ovu vijest donosi Glas Koncila na drugoj stranici s nadnevkom od 8. studenoga, iako se radi o događaju koji se zbio još 26. i 27. listopada, i o kojem je isti tekst donijela IKA još 28. listopada. U naslovu ni jednog ni drugog izvještaja nema niti riječi o Stepincu. Na trećoj stranici GK je i priopćenje Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog gdje se u naslovu govori "da odgađanje kanonizacije pomogne ekumenskom zbližavanju dviju Kristovih Crkava". Čije, ne spominje se. Tako nas je nuncij podučio kako bi u svezi odgode Stepinčeve kanonizacije bilo najbolje da šutimo. Na svoj način odnosi se to i na Glas Koncila koji je u rubrici Aktualno od 25. listopada objavio tekst teologa Stjepana Balobana, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, naslovljen: "Zašto zaprjeke kanonizaciji blaženoga Alojzija Stepinca?"

IZ CRKVA ŽIVOTAI BISKUPIJE DRUŠTVO

TINA?” Kao teolog koji se nalazi pred pitanjem: Šutjeti i tako "ostati na sigurnom" ili progovoriti i tako se "izvrgnuti" opravdanoj ili neopravdanoj kritici, Baloban argumentirano pita: Što je tko učinio ili nije učinio? Koju ulogu ima Srpska pravoslavna crkva, a koju politička vlast u Srbiji? Koju je ulogu odigrao apostolski nuncij u Beogradu i dio Katoličke crkve u Srbiji? S druge strane, profesor zagrebačkog KBF-a postavlja pitanja u odnosu na (ne)reagiranje Katoličke crkve u Hrvatskoj, odnosno Hrvatske biskupske konferencije, jer, po njemu, proglašenje svetim hrvatskoga mučenika Alojzija Stepinca nije isključivo pitanje zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića.

Što je poduzeo Bozanić? Slične su se opaske čule i tijekom predstavljanja knjige Stepinčeva postulatora mons. Jurja Batelje "Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva" u Splitu i Šibeniku, gdje je još jedan teolog, Ante Mateljan sa splitskog KBF-a, kritički se osvrnuo na novonastalu situaciju glede Stepinčeve kanonizacije. "Kada je Vijeće Hrvatske biskupske konferencije bilo u Vatikanu, trebalo je stati i čekati objašnjenje od Pape zašto se kardinal Stepinac ne

proglašava svetim" - bio je direktan Mateljan, koji se pita je li Alojzije Stepinac žrtveno janje koje će poslužiti za otvaranje vrata prema Moskvi?! Ja bih još pitao je li se i koliko nuncij D'Errico potrudio da se otklone naslage koje su slagane oko pape Frane kad se odlučio za presedan odgode jedne kanonizacije pod pritiskom druge Crkve i države u kojoj ona djeluje. I još za kraj, što je cijelo to vrijeme radio naš kardinal Bozanić koji ima pristup uredima u Vatikanu i samom Papi?! Kad je Rimska kurija koncem šesdesetih odlučila pod utjecajem talijanskih prelata da sjedište metropolije bude u Zadru a ne u Splitu, tadašnji je splitski biskup Frane Franić pred papu Pavla VI. stavio svoj biskupski križ i rekao mu da ne može ostati biskup ako Papa proglasi Zadar metropolitanskom nadbiskupijom, jer će na njemu (Franiću) ostati povijesna krivnja. Treba zato imati petlje.

Goebbelsove metode Inače, država Srbija u Vatikanu ima veleposlanstvo koje se osobito zalaže oko dvije teme. Prva je da Sveta Stolica ne prizna Kosovo kao samostalnu republiku, a druga je za Srbe još važnija, da kojim slučajem papa Frane ne bi proglasio blaženog Alojzija

Kad je Rimska kurija koncem šesdesetih odlučila pod utjecajem talijanskih prelata da sjedište metropolije bude u Zadru a ne u Splitu, tadašnji je splitski biskup Frane Franić pred papu Pavla VI. stavio svoj biskupski križ i rekao mu da ne može ostati biskup ako Papa proglasi Zadar metropolitanskom nadbiskupijom, jer će na njemu (Franiću) ostati povijesna krivnja. Treba zato imati petlje. Stepinca svecem Katoličke crkve. Za ove dvije stvari vlast iz Beograda ulaže ogromne novce, a njihova propagandna mašinerija ravna se po nacističkim metodama Josepha Goebbelsa. U kontekstu skidanja aureole svetosti s blaženog Alojzija, poslužio je ovog ljeta i govor notornoga srbijanskog ministra Aleksandra Vulina, koji mrzi sve što je hrvatsko i ne prođe prigoda a da nam taj lik ne uvali i onda vidi neki trn u oku, pa je tako na opijelu kod jame Jadovno izjavio kako je ''Alojzije Stepinac bio ustaški vikar". Kazao je istom prigo-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

CRKVA I DRUŠTVO

dom kako mu smeta najava da se Stepinac proglasi svetim, te se upitao ''ako je Stepinac svet, što je s onima koji su u Jasenovcu i Jadovnu ubijeni zbog vjerske, nacionalne i političke pripadnosti''. "Stepinac je po funkciji zagrebačkog nadbiskupa bio vojni vikar, najprije u Kraljevini Jugoslaviji, za vojnike katolike, a onda i u NDH. U siječnju 1942. papa Pio XII. imenovao ga je vojnim vikarom 'sine titulo – bez titule', jer nije uspostavljena posebna vojna biskupija, a Sveta Stolica nikad nije priznala NDH", tako je jasno stvari pojasnio kolega Damir Šarac. Međutim, ako je i od Vulina ono što je u navodnicima prije netom navedenoga, previše je. Što, pak, reći na to kad se nakon ovakvoga sramotnoga istupa rečenoga četnikoljupca neki naši liliputanci pitaju koliko je svet bio Stepinac? Pa zar itko pametan misli da bi Katolička crkva proglasila blaženim, a nadam se uskoro i svetim, nekoga tko ne bi 60

zadovoljio stroge kriterije propisane za neku kauzu i javno čašćenje pojedinih kandidata u sveopćoj Crkvi.

Do kraja vjeran rimskom biskupu Takva je procedura bila i oko hrvatskog mučenika koji je u olovnim komunističkim vremenima bio svjetionik i čvrsta stijena vjernosti Crkve u Hrvata rimskom biskupu i nauku evanđeoskom, ne libeći se i svoj život položiti za Isusa Krista. Kao što se nije ustručavao otvoreno i na vrijeme upozoravati poglavnika Antu Pavelića zbog zločina njegova režima i Jasenovca kao sramotne ljage Nezavisne Države Hrvatske. Ustaše su ga zbog toga planirali uhititi 1942. godine, a našao se i na meti atentata godinu poslije, od kojeg se u zadnji čas odustalo. Vođen vjerom koja mu je usađena s majčinim mlijekom, Alojzije je Stepinac - iz rodnog Krašića, preko službe zagrebačkog nadbiskupa do kar-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

dinalske časti koje za života nije primio, jer nije htio iz kućnog pritvora ići u Rim kako bi ostao do smrti na rodnoj grudi sa svojim narodom - cijelim svojim životom posvjedočio kako ga je Bog odabrao kao vrlog i prokušanog muža da u ono hudo doba bude na braniku vjere i domovine, dok su strašna zla fašizma, nacizma i komunizma prijetila istrebljenju našeg pokoljenja u prošlom, kobnom 20. stoljeću. Zaključivati suprotno, kako je problem što se u Hrvatskoj ne može govoriti o tome kako se "jedan nes(p)retni, politički kratkovidni i oskudno inteligentni čovjek, čovjek daleko ispod formata složene epohe u kojoj je živio, pretvara u nedodirljivi fetiš" može samo netko umišljen da je popio svu pamet svijeta, a zapravo Stepincu nije niti do koljena. Jer blaženog Alojzija, koji je ponos Crkve u Hrvata, na čast oltara nisu uzdigli mudri i umni nego oni maleni, skromni i ponizni vjernici koji se ni dandanas ne prestaju moliti

IZ CRKVA ŽIVOTAI BISKUPIJE DRUŠTVO na Stepinčevu grobu u zagrebačkoj katedrali. A po njegovu zagovoru dogodilo se i priznato je još jedno čudo, i kako je jednom prilikom rekao postulator kauze mons. Juraj Batelja, protiv toga ni sam Bog ne može ništa, odnosno, papi Frani preostaje samo u Crkvi javno proglasiti svetim Alojzija Stepinca. Unatoč svemu, taj dan zacijelo nije daleko.

Papino povjerenstvo Možemo reći kako je onima koji su uvjereni u njegov krepostan život i javni otpor krvavim totalitarizmima XX. stoljeća i spašavanje tisuća ugroženih građana sasvim svejedno, no ovaj proces je ponovno dobio naziv “slučaj Stepinac”, sedamdeset godina nakon montiranog procesa, i izaziva nemalo uzbuđenje javnosti. To prije što se zaustavljanje procesa u Srbiji prikazuje kao veliki uspjeh srbijanske diplomacije i Srpske pravoslavne crkve, te uz nepriznavanje Kosova tumači kao podizanje odnosa Srbije i Vatikana na najvišu razinu u historiji! Jasno, prva misao je kako se

preko Stepinca potkusuruju odnosi Svete Stolice i Srbije, ali i SPC koji se i danas na Stepinca nabacuju najcrnjim blatom, kako je to kazao nekadašnji Udbin velmoža Josip Manolić. Na prijedlog SPC-a osnovao je papa tzv. Povjerenstvo koje će sačinjavati njihovi i predstavnici Hrvatske biskupske konferencije, kako bi se ispitala uloga Alojzija Stepinca u Drugom svjetskom ratu, što je povijesni presedan u odnosu istočne i zapadne Crkve. Katolici smatraju kako je povijest na njihovoj strani – prilikom procesa Stepinčeve beatifikacije, okončane 1998. godine proglašenjem blaženim u Mariji Bistrici, priloženo je 40 tisuća stranica dokumenata, veliki broj se tiče i njegove uloge u NDH, od javnih kritika i privatnih pisama upućenih Pavelićevu režimu zbog logora Jasenovac, ustaških zločina nad civilnim stanovništvom i osude rasističkih zakona do tisuća svjedočanstava o spašavanju Židova, Srba, Roma i hrvatskih komunista od sigurne smrti. No srbijanska strana ovom Povjerenstvu očito će se služiti komunističkom historiografijom ispisanom kako bi se što

više oblatilo Stepinca, i premda ti navodi nisu ‘pokriveni’ vjerodostojnim dokumentima, u ušima neupućenog slušača zvuče strašno.

Rivellijeva zavjera laži Jedno od najnovijih takvih izdanja, knjiga talijanskog autora Marca Aurelija Rivellija “Nadbiskup genocida”, objavljena 1999. godine kao reakcija na beatifikaciju bl. Alojzija,potaknula je postulatora Stepinčeve kauze mons. dr. Jurja Batelju na “kontraknjigu” pod naslovom “Rivellijeva zavjera laži – Stepinac i SPC” koja na optužbe odgovara dokumentima u korist zagrebačkog nadbiskupa. Prilikom splitskog predstavljanja, na kojem se okupilo više od pet stotina ljudi, u zraku je bilo očito koliki se bijes nakupio zbog tijeka događaja u novom “slučaju Stepinac”, koji katolička javnost tumači kao ponovno suđenje! Tako je već spominjani kolega Damir Šarac pisao u Slobodnoj Dalmaciji analizirajući navode iz navedene Bateljine knjige koja je nedavno bila predstavljana, među inim u Splitu i Šibeniku.

U kontekstu skidanja aureole svetosti s blaženog Alojzija, poslužio je ovog ljeta i govor notornoga srbijanskog ministra Aleksandra Vulina, koji mrzi sve što je hrvatsko i ne prođe prigoda a da nam taj lik ne uvali i onda vidi neki trn u oku, pa je tako na opijelu kod jame Jadovno izjavio kako je ''Alojzije Stepinac bio ustaški vikar".

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

CRKVA I DRUŠTVO

Bizantinci i komunisti - Intervencije srpskih političara i crkvenih predstavnika prema Svetoj Stolici i trenutno ili trajno protivljenje proglašenju svetim bl. Stepinca potvrđuju da napadi na njegov sveti lik i djelo u protuhrvatskim i protukatoličkim krugovima nisu ništa manje agresivni ni politički pogubni no što su bili za njegova života. Kako je vidovit bio slikar Jozo Kljaković kad je početkom srpnja 1953. ustvrdio da oni svoje napade na kardinala grade “na neistini, na polustini, na izvrtanju činjenica, na falsifikatu dokumenata, na iskrivljavanju hrvatske povijesti i na montiranju raznih fotografija ili fotografija prikazanih tendeciozno. Savršen bizantinsko-komunistički sistem laži”. Rivellijevoj knjizi, koja je projekt velikosrpske politike, prethode brojne knjige kojima se sustavno provodi haranga protiv Katoličke crkve i bl. Stepinca – smatra dr. Batelja, navodeći u tom kontekstu ‘Magnum crimen’ Viktora Novaka iz 1948,. godine, ‘Varvarstvo u ime Hristovo’, ‘Vatikan protiv Jugoslavije’, ‘Vatikan i Jasenovac’, ‘Ko je bio Alojzi62

je Stepinac’ i druge ‘prigodne’ knjige upitne historiografske vrijednosti.

Guba za čovječanstvo Batelja navodi kako je SPC nakon proglašenja blaženim započela kampanju protiv Stepinčeva lika i djela, a Rivellijeva knjiga je poslužila kako bi ga oklevetala i pred talijanskom javnošću, računajući kako će tako lakše doprijeti i do vatikanskih dužnosnika. Dodaje kako su njezine navode ubrzo prenosili srpski i hrvatski mediji, pa tvrde kako je Stepinac “aktivno sudjelovao u stvaranju fašizma, da je masovno pokrštavao srpsko stanovništvo na katoličanstvo i da je inspirirao genocid nad srpskim, židovskim i romskim narodom”! - Alojzije Stepinac nije nikada njegovao mržnju prema bilo kojem narodu, već je kao istinski rodoljub držao da je pretjerani nacionalizam guba za čovječanstvo i tako ga je još 1935. u pismu definirao nunciju Pellegrinettiju. Iz činjenice da je volio svoj hrvatski narod i veselio se uspostavi njegove samostalne države mnogi su zlonamjerni

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

ljudi pokušali ocrniti njegov svijetli lik, oblatiti ga pred domaćom i svjetskom javnošću, pa čak i spriječiti da mu se oko glave postavi svetokrug. Njegov pogled prema Bogu ne mogu potamniti ni zloćudni autori poput Rivellija koji je, pišući svoj pamflet, učinio gnusno djelo, zločin nad nevinim čovjekom – drži mons. Batelja, dodajući kako usporedba s činjeničnim stanjem i postupcima, te popis dokumenata demantiraju i demontiraju Rivellijeve navode.

Intervencije svakog dana

O složenom položaju nadbiskupa Stepinca u godinama rata možda ponajbolje svjedoči citat velikog hrvatskog slikara Joze Kljakovića kojeg je na splitskoj promociji pročitao povjesničar dr. don Josip Dukić: - Nadbiskupa Stepinca zadnji put sam vidio koncem godine 1943. u Rimu. Odsjeo je u Zavodu Sv. Jeronima, gdje sam i ja stanovao. Za stolom smo sjedili jedan do drugoga. Uoči njegovog povratka u domovinu, pozvao me je na razgovor u svoje odaje. Tu mi je govorio o ustašama, nacifašistima i nekim Vlasovljevim Čerkezima, koji vrše bestijalna i bestidna djela po zemlji. Rekao mi je da nema dana u kojemu on barem jedanput ne intervenira usmeno ili pismeno. Na rastanku zaželio sam nadbiskupu sretan put i izrazio želju da se skoro opet vidimo. Nadbiskup mi je na to odgovorio: - Profesore, neka Vas prati blagoslov Božji. Po svoj prilici mi se više nećemo vidjeti. Mene će ubiti ustaše ili partizani.

IZ CRKVA ŽIVOTAI BISKUPIJE DRUŠTVO -Dok je SPC prešućivala zločine koje su u Srbiji činili srpski političari nad vlastitim narodom i njezinim svećenstvom, a i danas ih prešućuje, dotle ona krivotvorinama stvara mitove i zlu krv prema hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi, blateći bl. Alojzija Stepinca koji je i srpskom narodu učinio čudesna djela ljubavi – zaključuje postulator Batelja.

Pomoć Židovima uoči rata Batelja u knjizi donosi dokumente koji svjedoče o Stepinčevim humanitarnim akcijama prema židovskim izbjeglicama koji su još 1938. godine pristizali u Zagreb iz Austrije i Njemačke. U svojstvu pokrovitelja Akcije za pripomoć izbjeglicama u siječnju 1939. je na 298 adresa uglednijih građana katolika uputio pismo u kojem ističe kako je ‘uslijed nečovječnih progona veliki broj ljudi morao ostaviti svoju domovinu’ i upozorio kako je ‘naša kršćanska dužnost da im pomognemo’. Preko različitih veza veliki broj ovih ljudi je otputovao u Francusku, Ameriku, Englesku, Kinu i Japan. Zbog ove akcije napadali su i ga ismijavali u novinama, a Franjo Šeper je uoči njemačke okupacije spalio cijeli arhiv s popisom spašenih židovskih izbjeglica pohranjen u crkvi sv. Marije na Dolcu. U ožujku 1938. godine u propovijedi zagrebačkim akademcima je upozorio na ‘zle posljedice rasne ideologije’, te ustvrdio kako ‘ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom’.

Zahvale za spas Stepinac je u svibnju 1941. godine digao glas protiv obilježavanja Židova žutom vrpcom (‘na takav napadaj na čovjekovu ličnost nitko nema prava’), te osudio rušenje zagrebačke sinagoge. U ožujku 1942. godine usprotivio se hapšenju Židova, a za vrijeme akcija progonjeni su se od ustaške policije skrivali u Nadbiskupskom dvoru. U popisima iz ratnog vremena poslao je desetke molbi za oslobađanje židovskih osoba i obitelji, te vraćanje otetih stanova, a pomagao je i u transportu židovske djece u zemlje koje nisu zahvaćene ratom. Sakrio je i sačuvao biblioteku Židovske općine. Batelja donosi i 23 dokumenta kojim židovske organizacije i pojedinci zahvaljuju za spašavanje u ratu, te 102 dokumenta svjedočanstava o zalaganju za Židove.

Zaštita Srba od progona Od osnutka NDH, navodi se u Bateljinoj knjizi, štitio je Stepinac Srbe od ustaških nasrtaja, spasio je 150 Srpkinja od pokolja u Glini, u rujnu 1942.

na njegovu intervenciju pušteno je na slobodu 220 srpskih talaca iz Pakraca, spriječio je nekoliko strijeljanja maloljetnih Srba komunista, intervenirao za uhapšene pravoslavne episkope, osigurao je smještaj za sedam tisuća srpske siročadi s Kozare, tri tisuće partizanske djece i oko pet tisuća djece iz logora po Dalmaciji, izbavio nebrojeno pojedinaca... O svemu donosi četrdeset autentičnih dokumenata i svjedočanstava.

Prijelazi pravoslavnih u katolike Stepincu se na dušu stavlja i pitanje ‘vjerskih prelaza’ s katoličke na pravoslavnu vjeru. No niz njegovih okružnica i pisama upućenim župnicima to demantira, a posebno se protivio od države poticanim ‘nasilnim prijelazima’. Ipak je svojim svećenicima 1941. godine poslao povjerljivu okružnicu u kojoj ih je uputio da životno ugroženim Srbima i Židovima odobre konverziju na katoličanstvno, ali ‘kad prođe ovo vrijeme ludila i luđaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji su konverti-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

CRKVA I DRUŠTVO

rali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju.’

’Postoji samo jedna rasa, ona Božja’ Nadbiskup Stepinac se otvoreno suprotstavio zločinačkoj naravi ustaštva i nacizma u propovijedi na blagdan Krista Kralja u zagrebačkoj katedrali 25. listopada 1942., osuđujući rasizam: - Prva stvar koju tvrdimo jest da su svi narodi bez iznimke pred Bogom ništica. Drugo što tvrdimo jest da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka (...) Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike 64

druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu – izrekao je, a svjedoci su tvrdili da je njemački izaslanik nakon mise bijesan komentirao: ‘Da je ovo izgovorio u Njemačkoj, ne bi živ sišao s propovjedaonice!’

SPC nije osudio čišćenje Srbije od Židova Batelja se bavi i odnosom SPC-a prema Katoličkoj crkvi još iz vremena kad je patrijarh Varnava prokleo zastupnike Parlamenta zbog sklapanja Konkordata između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice 1937., kojim bi se katolicima omogućila temeljna građanska prava. Citirajući povjesničarku Ljubicu Štefan (nositeljicu titule ‘pravednica među narodima’) navodi kako je Milan Nedić, odani suradnik njemačkih

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

okupatora Srbije, uživao punu potporu SPC-a, kao i Dimitrije Ljotić. Nikad ni jednom riječju Sinod SPC-a nije osudio njemačke, ljotićevske i nedićevske žrtve u Srbiji, a njihov memorandum tražio je ‘da hrvatski narod u cijelosti treba snositi odgovornost za ustaško nasilje’, čime je po svemu sudeći stvorena teza o ‘genocidnosti hrvatskog naroda’. Vrh SPC-a ni riječ nije rekao ili napisao ni kad je u kolovozu 1942. godine Beograd proglašen prvim većim gradom ‘oslobođenim od Židova – judenfrei’; od 11.870 prijeratnih beogradskih Židova kraj rata doživjelo ih je samo 1115. Dokumenti o spašavanju ili barem kakvoj intervenciji za progonjene Židove i Rome sa strane vrha SPC-a nikad nisu objavljeni - ako ih je uopće i bilo.

JUBILEJ vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna. (Iz 61, 1-3a) Prorok Izaija se predstavlja kao glasnik „Godine milosrđa“, ali ne po svome nahođenju, nego jer je primio taj poziv i pomazanje Duha Svetoga. A ta Godina milosrđa se očituje na dva načina ili u dva egzistencijalna smjera – oba izuzetno pozitivna i važna: oslobođenje i utjeha. Oslobođenje od tjelesnih nevolja, unutarnjih razdiranja i od stanja ropstva. Utjeha u vidu preobrazbe osobnih osjećaja i načina gledanja na život. Vrijeme je dar Božji i sve što se u njemu događa vođeno je njegovom ljubavlju prema čovjeku. Često zaboravljamo tu istinu. Zatrpaju nas brige, ponesu nas pogubne želje i sebični osjećaji pri čemu zaboravimo onu temeljnu istinu vjere: zašto smo na svijetu. Potrebno je „zaustaviti“ vrijeme, stati tijekom dana, razmisliti o sebi. Potrebno je obdržavati ili proslaviti nedjelju. Tijekom godine treba uzeti vrijeme za odmor i susret s najbližima. Duže vremenske periode razlamaju nam važni događaji koji nas podsjećaju na protok vremena. Tako na osobnoj razini, a kao zajednica također smo pozvani vrijeme shvaćati i živjeti kao milosni dar od Boga. Puno se u zadnje vrijeme govori o jubileju i njegovom značenju. Od 1300. kada je papa Bonifacije VIII. proglasio prvi Jubilej, koji je imao šire značenje za cijelu Crkvu, ovi se kasnije događaju periodično, a u naše vrijeme svakih 25 godina. Zaista smo privilegirani da možemo živjeti ovo posebno vrijeme te zahvatiti na tom izvoru milosti i posebne Božje povlastice. Pokušat ću, na jednostavan način, odgovoriti na neka važnija pitanja glede ovog slavlja.

Jubilej Božjega milosrđa

uh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu i da im dadem

Što je to Jubilej? To je izvanredan poziv da bolje shvatimo tajnu Utjelovljenja. Svi smo dakle pozvani da kroz ovo vrijeme razmatramo tu tajnu utjelovljenja Boga koji je ljubav. Ti koji se zoveš Kršćanin – znači Kristov nasljedovatelj – moraš si postaviti pitanje: zašto se Krist utjelovio? Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa (1Kor 6,2). Jubilej ili Sveta Godina, je godina našeg duhovnog preporođenja, godina našeg osobnog susreta s Kristom, godina posebne ljubavi Božje i ljubavi prema Bogu, godina posebne ljubavi braće i ljubavi prema braći. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

JUBILEJ Što znači riječ jubilej? Riječ jubilej dolazi od hebrejske riječi jobel što označava ovnujski rog jer je upravo to bilo korišteno kao obavijesno sredstvo u koje se trubilo za početak važnijih događaja pa tako i za početak jubileja. Koje značenje jubilej ima u Bibliji? Knjiga Staroga zavjeta Levitski zakonik donosi nam najopsežniju građu o jubileju. U biti radi se o broju sedam puta sedam godina, nakon kojeg isteka dolazi jubilejska godina, pedeseta, a to je u osnovi svojoj godina milosrđa odnosno godina oslobođenja. U njoj se vraćalo jednakost među svim ljudima (svim Izraelcima), nudeći nove mogućnosti obiteljima koje su izgubile imovinu, pa čak i svoju osobnu slobodu. Osim toga, jubilarna godina bila je podsjetnik bogatima da će doći vrijeme kada će

robovi, jednom kada ponovno budu jednaki njima, biti u mogućnosti tražiti natrag svoja prava. Jubilej jako ističe i naglašava zahtjev oprosta. Preporučam svakako da se pročita cijelo 25 poglavlje Knjige levitskoga zakonika. Čitatelj će svakako uočiti kako je u Starom zavjetu jako naglašeno socijalno obilježje dok u novijoj povijesti slavljenje jubileja ima više duhovno

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

obilježje. Ono se sastoji u promjeni stila života s naglaskom na općem opraštanju, oprostu otvorenom svima, te mogućnosti da se obnovi odnos s Bogom i bližnjima. Važno je primijetiti da je uobičajeno da se svete godine slave svakih 25 godina, pa je novi Jubilej milosrđa izvanredna sveta godina. Zašto Jubilej Božjeg milosrđa? Jubilej je prigoda koju ti daje Gospodin kako bi obnovio svoj život i kako bi dao svjedočanstvo vjere drugima. Neprestano moramo obnavljati naš život i ispitivati svoju savjest za prošli period. U vremenu koje živimo moramo se osobno, ali i kao zajednica, Crkva, stavljati ponizno pred Gospodina i ispitivati naš dio odgovornosti zbog zla koje se događa oko nas i u svijetu. Jubilejom milosrđa Papa stavlja u središte pozornost prema milosrdnom

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE JUBILEJ Bogu koji sve poziva da se vrate njemu. Susret s njim rađa krepošću milosrđa. Nadalje, sam je papa Franjo postavio isto ovo pitanje: »Zašto danas jubilarna godina milosrđa?« I odmah dao odgovor: »Jednostavno zato što je Crkva, u ovom času velikih epohalnih promjena, pozvana snažnije davati znakove Božje prisutnosti i blizine. Ovo nije vrijeme za rastresenost, nego naprotiv vrijeme da ostanemo budni te da u sebi probudimo sposobnost gledanja u bitno. Vrijeme je to za Crkvu kako bi ponovno pronašla osjećaj za poslanje koje joj je Gospodin povjerio na dan Uskrsa: da bude znak i oruđe Otčeva milosrđa. Stoga će Sveta godina morati živom održavati želju da se znadu prepoznati toliki znakovi nježnosti koje Bog daje čitavomu svijetu te nadasve onima koji pate, koji su sami i napušteni, pa i bez nade da im se oprosti i da se osjećaju ljubljenima od Otca.« Značenje jubilejskog simbola? Logo prikazuje Isusa kako na ramenima nosi izgubljenu dušu, a sa strane je natpis – koji je ujedno geslo Jubileja – Misericordes sicut Pater; Milosrdni kao Otac. Taj prikaz, čiji je autor isusovac Marko Ivan Rupnik, iskazuje duboki način na koji Dobri pastir dodiruje tijelo čovječanstva s ljubavlju koja može promijeniti život. Na logotipu, Krist, koji je uzeo ljudsku narav, ima oči uperene u čovjeka; Krist vidi Adamovim očima, a Adam Kristovim, tako da svaka osoba otkriva u Kristu, novom Adamu, svoju vlastitu čovječnost

i budućnost. Tri elipse koje okružuju dva lika, postupno svjetlije kako se kreće prema van, naznačuju da Krist iznosi čovječanstvo iz tame grijeha i smrti. Kako se slavi Jubilej? Kroz ovo vrijeme moramo preispitati svoju vjeru, staviti se nasuprot Božjoj ljubavi i upitati se: kakav je moj život? Gdje sam i kako živim svoj poziv? Zovem se Kršćanin, jesam li to doista, ili se samo tako zovem? Da li je moja vjera živa? Tko su drugi za mene? Drugi korak je pokajanje. Svi mi imamo razloga tražiti oprost kod Gospodina. Radost Jubileja jest najvećim di-

jelom u tome što nam se opraštaju grijesi, te nam se daje mogućnost ponovnog početka i obraćenja. Treći i odlučujući korak je definitivni povratak Ocu: Ustat ću i poći svome Ocu (Lk 15,18). Koji su prvi koraci u Jubilejskoj godini, kada ona počinje i kad završava? Na drugu obljetnicu svoga pontifikata u petak 13. ožujka papa Franjo najavio je Godinu milosrđa. Na svetkovinu Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, papa Franjo će u povodu početka Jubileja milosrđa na Trgu Svetoga Petra u 9.30 sati predvoditi misu te otvoriti Sveta vrata bazili-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

JUBILEJ ke Svetoga Petra. U nedjelju 13. prosinca otvorit će Sveta vrata bazilike Svetoga Ivana Lateranskoga, a prvog dana 2016. godine otvorit će ona Svete Marije Velike. Izvanredna jubilejska godina Božjega milosrđa završava na blagdan Krista Kralja, odnosno 20. studenog 2016. godine. Početni obred Jubileja je otvaranje Svetih vrata. Ta su vrata otvorena samo tijekom Svete godine, dok ostalih godina ostaju zatvorena. Svaka od četiri glavne rimske bazilike: Svetog Petra, Sv. Ivana Lateranskog, Svetog Pavla izvan zidina i Svete Marije Velike, imaju Sveta vrata. Ovaj obred otvaranja Svetih vrata na simboličan način izražava ideju da se, tijekom Jubileja, vjernicima nudi "izvanredan put" ka spasenju. Neki konkretni oblici slavlja? Jubilej Božjega milosrđa je Godina milosti Božje (Iz 61,2), koja ima za cilj obnoviti čovjeka iznutra. Iako su razni molitveni oblici i djela ljubavi čini koje čovjek mora izvoditi na jedan vidljiv način, oni ipak imaju snagu da čovjeka ob-

navljaju iznutra i da ga približavaju Bogu. -Ispovijed ili pokornički čin dovodi do pravog obraćenja srca. -Euharistija ili Sveta pričest nas sjedinjuje s Kristom. -Hodočašće podsjeća da je cijeli naš život kao jedno putovanje prema domu Božjemu. -Molitve, osobito Očenaš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, i druge, koje moramo moliti na nakanu Svetoga oca. -Posjeta crkve, koju za to odrede Crkveni Autoriteti. -Djela milosrđa prema bolesnima, usamljenima, napuštenima, zatvorenicima, mladima u nevolji i svima koji se nalaze u potrebi, pomažu nama kako bismo u svima prepoznali Krista (Mt 25, 34-46). Dobro bi bilo prisjetiti se pa obnoviti znanje a onda i u praksi primijeniti sadržaj duhovnih i tjelesnih djela milosrđa. Sedam tjelesnih djela milosrđa: Gladna nahraniti. Žedna napojiti. Siromaha odjenuti. Putnika primiti. Bolesnika i utamničenika pohoditi. Roba otkupiti. Mrtve pokopati. Sedam duhovnih djela milosrđa: Dvoumna savjetovati. Neuka poučiti. Grješnika po-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

karati. Žalosna i nevoljna utješiti. Uvredu oprostiti. Nepravdu strpljivo podnositi. Za žive i mrtve Boga moliti. “Trebamo neprestano razmatrati djela milosrđa. To je izvor radosti, mira i spokoja. Naše spasenje o tome ovisi. Milosrđe: riječ koja otkriva samo otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: vrhovni i najviši čin u kojem nam Bog pristupa. Milosrđe: temeljni zakon koji izvire iz srca svake osobe koja iskreno gleda u oči svojih braće i sestara na putu vjere. Milosrđe: most koji spaja Boga i čovjeka, otvarajući nam srca nadi da smo voljeni usprkos našoj grešnosti.” (Papa Franjo, bula Lice milosrđa, 2) Poruka Jubileja Božjeg milosrđa? Jubilej ima jasno određen cilj, a to je: oživjeti u nama vjeru i kršćansko svjedočanstvo. Ne može se voljeti netko koga ne poznamo, radi toga je nužan osobni angažman. Pozvani smo da još bolje upoznamo Oca, Sina i Duha Svetoga, zajedno sa Marijom Majkom Crkve. Pozvani smo da oživimo zanimanje za Sveto pismo i da proučimo nauk Crkve sadržan u Katekizmu. Pozvani smo također da cijeli naš život i djelovanje prinosimo u liturgiji, osobito u svetoj misi, i da dajemo svjedočanstvo drugima. Svjedočiti vjeru znači: uskladiti naš osobni, obiteljski i društveni život. Svjedočiti znači činiti djela milosrđa, jer vjera bez djela je mrtva (Jak 2,17). Svjedočiti također znači: prinositi Bogu naše patnje i udruživati ih sa spasenjskim Kristovim Križem.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE JUBILEJ Započeo Izvanredni jubilej milosrđa u Šibenskoj biskupiji

Izvanredni jubilej milosrđa u Šibenskoj biskupiji započeo je otvaranjem Vrata milosrđa i svečanim euharistijskim slavljem, u nedjelju 13. prosinca u katedrali svetog Jakova u Šibeniku. Uvodni obredi bili su u samostanu svetog Frane kod franjevaca konventualaca. Obrede je predvodio šibenski biskup Ante Ivas, a sudjelovalo je velik broj vjernika, svećenika, redovnika i redovnica. Nakon uvodne riječi biskupa Ivasa koji je istaknuo povezanost Šibenske biskupije sa cijelom Crkvom, navješteno je evanđelje, te je pročitan uvodni dio bule "Lice Milosrđa" kojom je papa Franjo najavio Izvanredni jubilej milosrđa. Potom je uslijedila svečana procesija prema katedrali svetog Jakova gdje je biskup otvorio jubilarna vrata. U procesiji evanđelistar je nosio đakon franjevačke Provincije presvetog otkupitelja fra Ante Bešlić. Po otvaranju vrata predao ga je biskupu koji ga je svečano unio u katedralu svetog Jakova. U homilji biskup Ivas u više navrata citirao je papu Franju. Ukazao je na papine riječi izrečene o svetoj Godini. "Slaviti Jubilej milosrđa, isto je što i iznova staviti u središte našega osobnog života, života naših zajednica, naših obitelji ono što je za kršćansku vjeru specifično, to jest, staviti u središte Isusa Krista, lice milosrdnoga Boga". Istaknuo je i sljedeće riječi pape Franje: " Božja radost je opraštati. Bog je biće milosrđa. Zbog toga u ovoj godini moramo otvoriti srca, da nas ta Božja ljubav, da nas ta Božja radost sve ispuni tim milosrđem.", citirao je biskup papu te je pozvao vjernike na pristupanje sakramentu Ispovijedi. Zato i slika milosrdnoga Isusa nad ispovjedaonicom u našoj Katedrali. Upozorio je i na zaborav milosrđa u čijem je korijenu vijek je sebičnost, sebeljublje. Biskup Ivas kazao je kao u Svetu Godinu treba uči vjernički odvažno, s Božjom pomoću i u Božjoj radosti. "Crkva nam na putu prema Božiću, nakon Marije i Josipa koji su Bogu širom otvorili vrata svoga života, stavlja lik Ivana Krstitelja. On je za

sebe rekao: „Ja sam glas onoga koji dolazi“ Glas koji poziva one koji su iščekivali Božji dolazak na zemlju: „Pripravite put Gospodinu, dobrim djelima, duhovnih i tjelesnim djelima milosrđa… On će vas krstiti Duhom Svetim: To je Duh koji jedini istinski obnavlja (nagrđeno) lice naše zemlje". “Sveti Otac vjeruje i poziva cijelu Crkvu da ovoga Božića, da ove Svete Godine svi uđemo kroz Sveta vrata, jer su nam ova vrata naše Katedrale ove godine na poseban način slika onih svetih vrata Kristova otvorenoga i milosrdnoga srca, da mu budemo suradnici u spasenju ovoga našega svijeta. Jer, ovom našem svijetu je doista potrebno pravo spasenje, jer kao da sve više ide na samim rubovima smrti", zaključio je biskup.

Povodom izvanredne Godine milosrđa, Šibenska biskupija je pokrenula novi portal, na kojem će biti sve obavijesti vezane za jubilarnu godinu. Više na adresi: milosrdje.sibenska-biskupija.hr

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

ŠIBENSKI MUČENICI Zorka Škarica

HRVATSKA MARIJA GORETTI Žrtva SEKSUALNOG nasilja

Marija Goretti bila je djevojčica od dvanaest godina, koju je na grijeh bludnosti navodio mladić Alessandro Serrenelli. Kako nije mirnim putem uspio u svojoj namjeri, pokušao je svoj cilj ostvariti nasilnim putem. Nakon dva neuspješna pokušaja silovanja iz kojih se nadljudskim naporima Marija uspjela izvući, na koncu je 5. srpnja 1902. nakon ponovnog bezuspješnog pokušaja silovanja izbo nožem osamnaest puta i pobjegao. Lječnici su je pokušali spasiti, ali nakon dva sata nadljudskih borbi Marija je 6. srpnja 1902. preminula. Prije nego što je preminula izjavila je kako oprašta svom ubojici. Papa Pio XII. u Rimu je 24. lipnja 1950. pred pola miljuna vjernika proglasio je svetom. Svečanosti proglašenja prisustvovala je i njena majka. Svijet danas slavi Mariju Goretti kao zaštitnicu mladeži, djece, djevojaka, siromaha, roditelja, mučenika, žrtava silovanja i zločina, oprosta i čistoće, te mnogih naselja, učilišta, župa i crkava diljem svijeta.

PIŠE: don Vergilijo Bilić umirovljenik

avnosti nije dovoljno poznato da je iste godine 1902. na isti način u Šibeniku život skončala Zorka Škarica, djevojka od osamnaest godina. Rođena je 2. veljače 1884. u veleposjedničkoj obitelji, koja je posjedovala velike površine maslinika na području biličkih Vrulja. Rodna kuća je smještena uz današnji samostan Franjevki od Bezgrešne. Iznad velikog luka nad dvorišnim vratima su i danas inicijali Zorkinog oca P(ere) Š(karica). Izrasla je u lijepu dje-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

vojku i nije joj nedostajalo udvarača. Upravo zbog njene vanjske ljepote s kojom je mamila poglede, u njoj se stvorio stav da će se udati za onoga koji bude cjenio njenu unutarnju ljepotu, a ne vanjsku. Drugi razlog zbog čega se željela kasnije udati je označavala ozbiljnost, dok je rana udaja značila iskorištavanje. Po sjećanju nekih starijih šibenčana tijekom tjedna Zorka bi sjedila uz prozor i pjevušila stihove iz narodnih pjesama. Jedna od tih je i Lijepa naša Dalmacijo:

IZ ŠIBENSKI ŽIVOTA MUČENICI BISKUPIJE

Rodna kuća Zorke Škarice u Ulici Majke Klare Žižić

Lijepa naša Dalmacijo, Ti si dika rodu svom, Tvoji sinci umrijet spravni Za poštenje i za dom! Hrvatice – sokolice Sokolim će gnjezdo svit, Hrvatima-sokolima Desno krilo vijek će bit! Među njenim udvaračima bio je i Paško Baranović,

sugrađanin, deset godina stariji od nje, po zanimanju mesar. Navodno je bio nižega rasta od nje. Opsjednut potrebom da ima Zorku za ženu, otkada ju je ugledao, dane je provodio pod njenim prozorom. Kako se više nije mogao suzdržati uzvratio joj je pjesmom iz koje donosimo prvu strofu:

Sjećam se dok sam bio dijete, u Betini u vremenu kad nije bilo struje, električne rasvjete, radija, televezije i Interneta, djevojke bi sjedile u grupama i pjevale tragične ljubavne pjesme, kao na primjer: - O Zorki Škarica koja je ubijena u Šibeniku 1902. godine - O Zorki i Marici Bujas kćerima šibenskih težaka. Provalnici su provalili u kuću, pokrali novac te ubili dvije petnaestogodišnjakinje. Taj događaj se zbio 1915. godine u Šibeniku - O Margariti Beretić koja je ubijena od ljubavnika Marka Beretića i Franke Blašković 1932. na Hvaru - O Mladenu i Rosandri, slučaj se dogodio u Podancu kraj Makarske. Nepoznate godine zaljubljeni parje izvršio samoubojstvo jer se Rosandrina majka oštro suprostavila njihovom budućem braku - O Katici i Dragutinu, zaljubljenom paru čiju ljubav je pokušala razbiti neka veleposjednica Marija koja je bila zaljubljena u Dragutina, pa je Katici poslala lažno pismo. Katica se nakon tog pisma utopila u rijeci, a Dragutin se ubio puškom. Slučaj se dogodio u Americi. - O Omeru i Ajci, zaljubljenici, ali Omerova majka je raskinula tu vezu, pa se Omer ubio prvu večer nakon vjenčanja sa Fatimom. Slučaj se dogodio u Novim Pazarima. - O Luciji, slučaj se dogodio na otoku Siciliji, u blizini grada Palerma. Lucijina maćeha je otrovala muža i svu pastorčad, a na kraju je i sama popila otrov

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

ŠIBENSKI MUČENICI PISMO PAŠKE BARANOVIĆA ZORKI “Na srce mi tuga pala, gdje mi prija radost cvala, Umrla je radost moja Ubila je ljepost tvoja! S čeg te vid’jeh Zorko krasna Zorko, divna zvijezdo jasna! Od kad tebe počeh ljubit, Svoju mladost počeh gubit... Ne sja sunce više za me Ne vidim mu žarke plame; Za me sunce: oči tvoje, Sunce žarko duše moje! Daj mi reci,slatko lane, Pramaljetni reci dane, Smijem li se sreći nadat II’ću dalje ‘vako stradat?! Tvoja riječ je sudba moja, Smrt ili život,riječ je tvoja.. Daj me ljubi il umori, Raj ili paka,ti mi stvori...

O djevice bijela golubice, Blažen onaj, tko ti gleda lice Još sretniji, tko ti pjesmu sluša Što je tvoja sad izvede duša! ... U nastavku pjesme jasno se vidi kako je Paško zaljubljen u nju i da svoj život želi vezati isključivo za nju. Na prvi pogled pjesma je nevini pokušaj udvaranja Zorki, no nju je pjesma veoma uznemirila, pa više nije izlazila na prozor pjevati.

Mrtvo tijelo zorke Škarice, fotograf Anelli

Ne muči me,odgovori, Dušu moju mora mori: Odgovorom raj otvori II’u grob me pust zatvori! Kadkada mi srce veli, Da će tebe,Ijeru bijeli Drugi soko ugrabiti, Tvoje lice obljubiti... Ali ti se kunem svetim Onim Bogom razapetim, Da tu ružu,moje cvijeće, Nikad nitko ubrat neće!.,. Ti ćeš cvijetu,Zoro mila, Usred moga cvjetat krila, Nitko neće nit u sanju Približit se mojem danu! Čuj me,Zoro odgovori II te sutra tvoji dvori Neće vidjet...Ah,ne spori-Da me Ijubiš odgovori!.. 72

Kako je Zorka ignorirla Paška, on je pokušao prići za vrijeme nedjeljne Mise, no Zorka je odlučila ići tada na Večernju Misu kako bi izbjegla susret s njime. Razočaran neuspjehom, Paško Baranović napiše pismo Zorki, te ga kriomice gurne ispod njezinih vratiju. Te noći, Zorka je sanjala da je Paško drži zatočenom, te joj prijeti smrću ako ne prista udati se za njega. Prenivši se iz noćne more, Zorka se odmah počela moliti i zazivati Božju pomoć. U molitvi

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŠIBENSKI ŽIVOTA MUČENICI BISKUPIJE ODGOVOR ZORKE PAŠKI Tvoja Ljubav - laž je sama; Tvoje riječi otrov kriju; Silom hoćeš I bez srama Vrijeđat pravdu najsvetiju! Kako ljubav hoćeš silom, Kada ljubav nezna sile?! Podaje se samo milom, Veže samo duše mile! A ti neznaš da te ljubim Da l’si meni drag i mio, Il da s tobom sreću gubim Mladu dušu život cio?... Trn ne poznaš moje čudi -Da l’sam vrijedna tebe žena? Tvoja strast ti samo sudi Mojim licem zaslijepljena. Tek si ljubav očitova, Silom već ćeš vodit mene Očinskoga ispod krova! Lijepa l’muža, lijepe l’žene! Tako čine divlje zvjeri Bez razuma - a ne ljudi, Što u Božjoj žive vjeri I što Bog im djela sudi. Ti se kuneš da me ljubiš A već prijetiš krvnom žrtvom!? Vjenčati se valjda sudiš Ne sa živom već sa mrtvom?! Kad si krvnik tako bjesan Ja te mrzim, ja te neću... Živa tvoja nigda nisam Drugdje traži svoju sreću. Ja ću ljubit - tko me ljubi A ne onog, tko mi prijeti - Ja te neću...pa me ubij Moja će te krv prokleti!

Obiteljska grobnica u kojoj je sahranjena Zorka Škarica

je tražila od Boga da joj pomogne kojim putem kreniti, te na kraju kaže: „Podajem se krilu Tvom“. Pismo je samo potvrdilo njene strahove. Opsesija više nije bila skrivena i nije se mogla više skriti. Prijetnje da nikad neće biti nečija nego samo njegova, shvatila je ozbiljno, te mu je odmah odgovorila u pismu. Iako je Zorka bila hrabra što je napisala pismo Pašku i poslala, ipak se bojala njegove reakcije i nije htjela sama izlaziti u javnost. Uvijek je uz nju bila minimalno jedna prijateljica. Paško, silno uvrijeđen njenim pismom pronašao je desetak momaka koji su prvom prilikom trebali oteti Zorku i odvesti je u njegovu kuću na tavan. Drugi problem Paški je bio što je svima u društvu najavio vjenčanje sa Zorkom. Vjerojatno zbog te laži koju je

proširio po Gradu, svjestan kako će mu se „cili grad smijati u lice“, odlučio je silom preoteti Zorku. Dana, 2. veljače 1902. po povratku sa Večernje Mise, nakon rastanka sa prijateljicom, Zorku su Paškovi prijatelji na brzinu uhvatili, zatvorili joj usta, zavezali ruke i odveli u podrum Paška Baranovića, gdje ju je već čekao. Istovremeno, prijateljica s kojom se Zorka vraćala sa Mise, ponukana lošim predosjećajem, vratila se nazad da provjeri da li je Zorka stigla do kuće. Shvativši da nešto nije u redu Zorkin otac je odmah obavijestio Žandarmeriju i za Zorkom je krenula potraga. Za vrijeme potrage Paško je Zorki prijetio nožem pod vratom, ucjenjujući je neka izabere ili njega ili smrt. Pokušao ju je i silovati. Čestitim djevojkama gubitak

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

ŠIBENSKI MUČENICI

Pjesma o Zorki, izdanje Hrvatske knjižarnice, Zadar 1906.

nevinosti prije braka značio je veliku sramotu. Zorka se svim silama odupirala i branila je svoje djevičanstvo. Znajući kakav je Paško, Žandarmerija se odmah uputila prema njegovoj kući, ali kasno. Vidjevši da dolazi Žandarmerija, Paško joj je prerezao vrat i pobjegao kroz stražnja vrata.. Provalivši u podrum, Žandarmerija je pronašla Zorku u lokvi krvi, sa ranom na ruci i prerezanog vrata. Koliko je javnost Šibenika bila u šoku, govori i činjenica da su gotovo svi stanovnici Šibenika bio na posli74

jednjem ispraćaju. Došljaci i putnici koji su se taj dan našli u Šibeniku spominjali su da većeg pogreba nisu vidjeli. Sve djevojke u pogrebnoj povorci bile su obučene u bijelo, dajući do znanja svim „promatračima“ kako drže do svoje nevinosti. Sprovodne obrede vodio je tadašnji šibenski biskup dr. mons. Mate Zannoni. Paško se idućih devet dana skrivao po brdima Šubičevca, tada nenaseljenog dijela Šibenika. Svjestan svog zločina predao se vlastima. Postoje dvije verzije njego-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

ve osude: U prvoj verziji se navodi kako je osuđen na doživotnu tamnicu u nekom od zatvora u Istri. Shrvan zbog uništenog svog života ili Zorkinog pri odlasku iz Šibenika klečeći na palubi broda plakao je bez prestanka. Nakon osam godina uz dopuštenje vlasti vratio se u Šibenik da posjeti grob „svoje“ Zorke. Došavši na grob pod nerazjašnjenim okolnostima počinio je samoubojstvo. Druga verzija navodi da je bio osuđen na vješala, ali svojom molbom kazna mu je smanjena na doživotnu robiju u kaznionici u Gradiškoj. Tamo se objesio 5. ožujka 1910. Ovu verziju je pronašao don Oleg Petrović, voditelj Biskupijskog arhiva u Šibeniku u Matici umrlih župe Varoš, koja se nalazi u Matičnom uredu u Šibeniku. Bez obzira na to koja je verzija istinita, činjenica je da je ubojica bio psihički shrvan. Da li je uzrok tome bila sramota što ga je Zorka odbila, da li je uzrok tome bio što je ubio nevinu osobu, ili što je uništio svoj život; najmanje je bitno. Ostaje neosporna činjenica da je Zorka postala uzor svim čestitim šibenskim djevojkama, koje su svoje djevičanstvo branile do

IZ ŠIBENSKI ŽIVOTA MUČENICI BISKUPIJE

Stranice iz matične knjige umrlih, u kojoj je zapisana smrt Zorke, s napomenom

braka. Desetljećima nakon smrti o Zorki su se pisale knjige, djevojke i žene su pjevale pjesme, tužne, ali ponosne što su imale Zorku za sugrađanku. Ženska djeca koja su se rađala tridesetak godina nakon njene smrti znale su od svojih baka o Zorkinoj smrti kako je umrla braneći svoje najvrednije i najsvetije što djevojka može imati. Glas o Zorki pronio se izvan granica Šibenika, pa se sjećam kako je pokojni isusovac Škvorc spomenuo Zorku Škarica ovim rječima: „ Vi Šibenčani možete biti ponosni što ste dali svjetskoj javnosti svete i velike ljude kao što je sveti Nikola Tavelić i usuđujem se reći sve-

tu Zorku Škarica, koja još nije proglašena svetom, ali vjerujemo da je ona već u Nebu“. Čudno je kako je ovaj događaj pao u zaborav nakon Drugog svjetskog rata. U narodu je ostala samo usmena predaja, koja polako blijedi. Predaja je išla uglavnom pjesmama koju su običavale pjevati starije djevojke i mlade nevjeste. Godine 1906. u Zadru je tiskana knjižica u kojoj su kroz stihove opisani zadnji tjedni Zorkinog života. Ta knjižica samo je jedan u nizu dokaza koliko je taj događaj potresao Šibenik i koliko se Zorkin lik i djelo poštivao u Šibeniku. U današnje vrijeme u kojem

se mnoge moralne vrijednosti relavitiziraju ili još gore obezvrjeđuju, nadam se da će ovaj članak biti poticaj mnogima za razmišljanje. Također ovim člankom želim izvući iz zaborava Zorku Škaricu i njezinu žrtvu i odati počast mnogim čestitim šibenskim djevojkama i mladićima koji su živjeli i žive u skladu sa svojom vjerom i kršćanskim naukom. Pozivam svakog tko ima nekakvih informacija da mi se javi, a od srca se zahvaljujem don Olegu Petroviću, voditelju Biskupijskog arhiva u Šibeniku, koji mi je pomogao u prikupljanju biografskih podataka.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

RAZGOVOR

FRA MATE TOPIĆ, bolnički kapelan:

SVAKOM BOLESNIKU U BOLNICI PRUŽIT ĆU RUKU I ČESTITATI BOŽIĆ RAZGOVOR VODIO: don Stipe Perkov Isus je ozdravljao bolesnike, apostole je slao da liječe i izgone zle duhove, ima li Crkva tu moć danas?

oliku je brigu Gospodin dao tijelu i duši i sam posvećivao i svojim vjernima naložio, o tom jasno svjedoče Evanđelja a po-

najprije pokazuje sakrament pomazanja, što je sam Gospodin ustanovio, a sv. Jakov je obznanio u svojoj poslanici pa ga je Crkva stala dijeliti svojim članovima, pomazanjem i molitvom prezbitera preporučujući bolesne trpećem i proslavljenom Gospodinu da ih pridigne i spasi (usp. Jak 5, 14-16), pače ih potičući da se dragovoljno sjedine s Kristovom mukom i smrću (usp. 8,17) i tako pridonesu dobru

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Božjeg naroda. Isus je rekao svojim apostolima: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. Nasljednici apostola u crkvi su biskupi i svećenici. Isus i danas liječi i ozdravlja prvenstveno dušu, zatim i tijelo. Isus Krist preko svojih biskupa i svećenika i danas izgoni zle duhove iz ljudi koji u duši imaju teški ili smrtni grijeh. Isus izgoni zle duhove, tj. On nas liječi preko Crkve - svakog svećenika u sakra-

IZ ŽIVOTARAZGOVOR BISKUPIJE mentalnoj svetoj ispovijedi i popudbini. Koja je uloga sakramenta Bolesničkog pomazanja, primaju li ga bolesnici koje Vi u bolnici obilazite? Čovjeku koji je teško bolestan potrebna je Božja milost, da ga u porastu tjeskobe ne shrva malodušnost te ga napasti ne pokolebaju možda i u samoj vjeri. Ovaj sakrament daje bolesnom čovjeku milost Duha Svetoga, koja pripomaže spasu svega čovjeka, pridiže ga pouzdanjem u Boga, jača protiv napasti Zloga i tjelesne smrti, tako da bolesnik može ne samo svoje nedaće hrabro podnositi nego se protiv njih i boriti, pače da postigne i ozdravljenje, ako mu je to od koristi za duhovno spasenje; a po potrebi, pomazanje daje također oprost grijeha i dovršenje kršćanske pokore. Sveto je pomazanje povezano s molitvom vjere (usp. Jak 5,15), pa je izraz vjere. Tu vjeru valja ponajprije pobuditi ne samo djelitelj sakramenta nego poglavito i onaj koji ga prima; bolesnog će naime spasiti njegova vjera i vjera Crkve u Kristovu smrt i uskrsnuće iz kojeg ovaj sakrament crpi svoju djelotvornost i upire svoj pogled prema budućem kraljevstvu kojega se u sakramentima dijeli zalog. Sakrament bolesničkog pomazanja ima Božju milost koja bolesnika krijepi u njegovoj bolesti. Snagom Isusove muke, smrti i uskrsnuća u sakramentu bolesničkog pomazanja Isus liječi prvenstveno dušu ali i tijelo. Zapravo koja je uloga bolničkog kapelana, pastoral-

na služba koju Vi već godinama obavljate u šibenskoj bolnici? Uloga bolničkog kapelana je pristupiti svim bolesnicima koji leže na bolesničkom krevetu. Svi smo djeca Božja. Svakodnevno obilazim bolesnike. Kad uđem u bolesničku sobu blagoslovim sve bolesnike. Također Božjim blagoslovom blagoslovim i bolesnike i sestre i doktore i sve djelatnike u bolnici. Kad ulazim na odjel čini mi se kao da medicinske sestre i naše kućne domaćice trče za blagoslovom. Osjećam da me rado prihvaćaju svi naši djelatnici u bolnici. Oni su svaki dan s našim bolesnicima. Kad me vide, sestre na odjelu govore bolesnicima: „Evo našeg bolničkog kapelana! Evo našega fra Mate!“ To mi je velika podrška. Ulazim na odjele, tj. u bolničke sobe kao da je to moja kuća. Zaista, to je moja kuća! Bolesnici su moja braća i sestre! Duh Sveti dijeli različite karizme u Crkvi, smatrate li

da Vi imate karizmu za pastoral bolesnih i umirućih? Isus je rekao svojim apostolima: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svakom stvorenju“ Imam li ja karizmu za pastoral bolesnih i umirućih? Na to Vam ne mogu reći ni da, ni ne. Božja providnost me dovela na ovu službu za bolničkog dušobrižnika. Znate što bih vam rekao: ovu službu sam stekao jer sam i ja bio teški bolesnik, i to ovisnik. Godinama sam se borio s teškom bolesti, o ovisnosti s alkoholom. Božjom milošću i s jednim dragim mojim prijateljem (dr. Markom Kraljevićem) Bog me izliječio od te bolesti. Zato me dragi Bog nagradio tom milošću, tj. karizmom za rad s bolesnicima i umirućima. Onaj tko je osjetio bolest na svojoj koži lakše prihvaća bolesnu braću i sestre. Jednostavnije je uspostaviti komunikaciju s bolesnikom tj. pristupiti bolesniku. Pričam bolesnicima da sam i ja bio bolestan. Znam što je bolest i ovisnička i tjelesna, naime

Bolnička kapela

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

RAZGOVOR

imao sam tri operacije. Dvije operacije imao sam u nosu, devijaciju nosne kosti i polip u nosu. Jedan moje pokojni prijatelj reče: „Sve diraj, a glavu ne diraj!“ Jedna od operacija je ona lumbalne kralježnice prije nepunih sedam godina. Kad se susrećete s teškim bolesnicima koji su u bolničkim posteljama, možda i pred smrću, što činite, imate li neki uhodani obred, ili ostajete bez riječi pred ljudskom patnjom ukazujući na Kristov križ? U svakom bolesniku gledam Isusa na križnom putu prema Kalvariji. Isus se penje na Kalvariju i nosi svoj križ. Nosi moj i tvoj križ. Nosi križ svakoga čovjeka a posebno bolesnika. On želi izvršiti volju Očevu do kraja. Kad pristupam bolesniku, posebno koji je pred pragom vječnosti, nemam uhodani obred nego mu pri stupam kako me nadahne Duh Sveti. Praktični vjernik velikom radošću čeka Isusa u svećeniku. Čeka milost Božju da se ispovijedi, primi sve78

to ulje i Isusa u pričesti. To je Božje dijete koje se raduje što ide Ocu nebeskom. Nedavno sam podijelio sakramente dvojici vjernika – muškaraca. Jedan je primio svete sakramente umirućih tako što ga je potaknuo njegov supatnik u bolesti. Kad sam ga ispovjedio i podijelio mu bolesničko pomazanje i Isusa u sv. Pričesti, potekle su mu suze radosnice. Reče mi: Oče, sad mogu poći svome Bogu u miru! Drugi bolesnik je primio sakramente Popudbine tj. ispovjedio se, primio bolesničko pomazanje i primio Isusa u sv. Pričesti na poticaj svoje djece (sina i kćeri). Ja sam bio kod njega i kad sam došao drugi put rekao mi je: „Oče, meni su rekla moja djeca da me sredite i pomirite s Bogom.“ Kaže da se nije ispovjedio od svoga vjenčanja Kad se izmirio s Bogom reče mi: „Fra Mate, sad želim što prije poći mome Ocu.“ I dok još popravljam ovaj tekst za glasilo sv. Mihovila vidio sam osmrtnicu da je pošao u krilo Očevo. U obredniku za bolesnike imamo obredne molitve

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

i preporuke za bolesnike, tj. za umiruće. Jednom prilikom u sobi su ležala dva teška bolesnika. Jedan je pravoslavac, a drugi katolik. Katoliku sam podijelio svete sakramente. Kad sam podijelio sakramente katoliku, vjernik pravoslavne vjere reče mi: „Oče, dajte i meni „taj lijek“. Čovjeku sam podijelio svete sakramente. Rekao mi je: „Znate što, mene je moja pokojna majka zavjetovala sv. Anti.“ Evo, sjetio sam se kad je obolio jedan kolega fratar moje Provincije. Iskrvario je. Bio je u kritičnom stanju. Pitao sam ga želi li primiti svete sakramente. Rekao je da želi. U šali sam ga pitao koje će pomazanje. Hoće li bolesničko ili posljednje? Rekao mi je: Daj oba! Nažalost, nas su u djetinjstvu učili sakramente, zadnje ulje sveto. Sedmi sakrament su nas učili da je to posljednje pomazanje (ulje sveto). Krivo su nas učili. To je ostalo nama u podsvijesti. Nije posljednje pomazanje, nego bolesničko pomazanje. Ovaj događaj i ujedno šala s mojim kolegom me potakla da pitam bolesnike: „Hoćete li posljednje pomazanje ili bolesničko?“ Tako razbijem famu posljednjeg pomazanja. I tako se bolesnici lakše odluče primiti svete sakramente. Ja sam bio dva puta u bolnici i mene ste svaki dan pohađali na bolesničkoj postelji i krijepili sv. Pričešću. Traže li drugi bolesnici sakramente ispovijedi i pričesti? Sjećam se Vašeg boravka u bolnici. Ležali ste prije 7-8 godina na Odjelu kardiologije. K Vama sam nastojao doći

IZ ŽIVOTARAZGOVOR BISKUPIJE svaki dan i okrijepiti Vas svetom Pričešću. Bili ste i prošle godine na Odjelu neurologije. Donosio sam Vam Isusa svaki dan. Također prije par godina na Odjelu kardiologije je ležao naš otac, biskup Ante. Njemu sam svakodnevno donosio svetu Pričest. Tako me dragi Bog jačao i dao mi snage da Isusa ponudim i drugima ljudima koji leže u bolesničkim krevetima. Praktični vjernici daju primjer i potiču druge vjernike da prime svete sakramente. Prije desetak godina ležao je u Jedinici intezivne njege (JIL) naš dr. Marijan Krajina. Kad sam ga pronašao na tom odjelu reče mi jedna sestra „nemojte mu nuditi sakramente“. Došao sam k doktoru opet kada je bio sam. Dr. Krajina mi je rekao: „Fra Mate, ja želim srediti račune s dragim Bogom.“ Podijelio sam svete sakramente: ispovijed, sv. Ulje i sv. Pričest. Poslije je još radio i liječio bolesnike. Ali opet ga je pohodila teška bolesti i dan danas je prikovan za bolesnički krevet. Bilo je običnih vjernika koji žele primati što češće svetu Pričest. Takvim vjernicima sam nastojao donijeti svaki dan Isusa u sv. Pričesti. Ima skromnih i tihih osoba koje ne žele opterećivati svećenika. Mene takvi vjernici potiču i daju mi snage da još većom radošću dolazim bolesnicima. Veliku ulogu ima rodbina i prijatelji bolesnika da svoga bolesnika potiču da primi Isusa u svetim sakramentima. Ima skromnih starijih naših baka i djedova koji se stide kad dođe svećenik. Kažu: „Oče, nemam Vam što dati!“ Govorim im da ne trebaju ništa davati nego neka se pomole za mene. Važnija

je jedna „Zdravo Marija“ nego kune koje bi mi poklonili. Ovih dana sam darovao krunicu jednoj pobožnoj majci. Rekla mi je „Oče, nemam novaca!“ Rekao sam joj za plaću neka izmoli jednu „Zdravo Mariju“ za bolesnike, doktore, sestre i mene. Kako reagiraju na vašu nazočnost ateisti ili bolesnici druge vjere, imate li neugodnosti? Ima kulturnih ljudi koji sa mnom porazgovaraju. Rijetki mi govore da su ateisti ili agnostici. Agnostici su postali popularni kad je jedan političar rekao da je on agnostik. Za neke ljude to je bilo popularno pa su govorili da su agnostici. Bilo je ljudi druge vjeroispovijesti. Neki su okretali glavu od mene ili su se pravili da spavaju. Ima dobrih vjernika druge vjeroispovijesti koji rado primaju katoličkog svećenika. Jedna gospođa mi se pohvalila da ima dva svećenika u svom rodu. Jedan je katolički svećenik, a drugi pravoslavni. Redovito joj dajem katoličke

tiskovine (Mariju, glasnik sv. Mihovila, Glasnik Srca Isusova i Marijina). Prije nekoliko mjeseci bio je jedan bolesnik koji je poznat u javnosti. Bio je predsjednik Sabora u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Također zadnji ambasador u Moskvi za vrijeme SFRJ. To je profesor dr. Anđelko Runjić. Također je bio na liječenju u našoj bolnici prije desetak godina. Tada sam imao prigodu s njim razgovarati u više navrata po nekoliko sati. Gospodin Anđelko Runjić mi je govorio „Velečasni, navratite kod mene kad god imate vremena“. I zaista sam nalazio vremena i s njim razgovarao. Nastojao sam ga posjetiti i s njim pričati. Rekao mi je: „Velečasni, ja sam bio zadnji ambasador u Moskvi. Od stotinu osoba u ambasadi jedino sam ja bio Hrvat i kuharica je bila iz Crne Gore.“ Doživio sam ga kao divnog i kulturnog čovjeka. Kad je zadnji put ležao u našoj bolnici na odjelu Intenzivne njege nije mogao govoriti, ali sam ga upitao: „Profesore! Želite

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

RAZGOVOR

li primiti apostolsko odrješenje i bolesničko pomazanje?“ Dao mi je znak glavom da želi. Naravno, to sam i učinio. Poslije toga sam čuo od njegovog prijatelja kako je profesor A. Runjić rekao: „Vjerujem da me čeka moj Otac na nebesima“. Iz naše bolnice prebačen je u jednu zagrebačku bolnicu, gdje je i preminuo. Neka ga Gospodin nagradi nagradom vječnoga života. Surađujete li sa župnicima dotičnih bolesnika koji su trenutno u bolnici, kakva bi trebala biti suradnja? Ima župnika koji me pozovu za svoje župljane u bolnici. Ja im zahvaljujem što su me nazvali ili što su me obavijestili za bolesnike iz svoje župe. Ujedno ih molim da me obavijeste za svoje bolesnike koji su na liječenju u našoj bolnici. Ipak, moram istaknuti jednog dobrog svećenika koji me redovito zvao i rekao mi da ima bolesnike u bolnici. To je don Ivo Babačić. Dobri naš don Ivo redovito je posjećivao svoje vjernike u bolnici. Posebno me obavijeste o svojim bolesnicima župnici iz naše Za80

gore kao i župnici priobalnih župa. Ima rodbine koja obavijesti svoga župnika i tada me župnik nazove da posjetim bolesnika. Već sam dugo u Šibeniku, u bolnici sam petnaest godina, tako da mi je lako pristupiti bolesniku i pomiriti ga s Gospodinom. Koliko suosjećanje s bolesnikom pomaže u njegovoj bolesti, ide li ono zajedno s vjerom, molitvom i osobom svećeničkog poziva? Bolesnika treba gledati kao dijete Božje. Svaki čovjek je dijete Božje, i vjernik i nevjernik. Ima divnih ljudi koji kad čuju moj glas na odjelu zovu: Fra Mate, dođite! Nedavno sam razgovarao s jednim čovjekom intelektualcem koji je u više navrata bio na liječenju u našoj bolnici. U razgovoru mi reče: Ja nisam ateist, nisam agnostik. Kaže mi da nije ni komunist. Pitao sam ga je li kršten. Rekao je da je kršten. Pitao sam ga bi li se ispovjedio. Reče mi, kako ja hoću. Odgovorio sam mu da on odlučuje. Ako Vas takne Božja milost, javite se. Molim se redovito za njega da Gospodin takne njegovo srce. Kad god

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

sam ga posjetio uvijek sam ga blagoslovio. Uvijek mi je zahvaljivao za blagoslov. Zahvaljivala mi je i njegova supruga. Skoro svaki dan sretnem njegova prijatelja. Preko tog njegova prijatelja izmjenjujemo pozdrave jedan drugome, on meni i ja njemu. Rekao sam mu da sam imao slučaj s jednom gospođom koja je bila druge vjere. Primila je svete sakramente i živjela je još nekoliko godina. Rekao sam u šali kad umre da me nazove i da ću mu doći na sprovod. Tako smo se šalili. Možda ga dragi Bog potakne da me pozove da mu podijelim svete sakramente. Izišao je iz bolnice i nadam se da će ga dragi Bog izmiriti i primiti ga u svoj očinski zagrljaj. Evo, sad sam se sjetio jedne naše novinarke koja je bolovala od neizlječive bolesti. Bila je samo krštena. To je gospođa Marina Radić. Također, prije nego je pošla Gospodinu podijelio sam joj svete sakramente popudbine: sv. Ispovijed, sv. Ulje i svetu Pričest. Sakramente sam joj podijelio u potpunoj svijesti. Zaključujem da je sakramente primila po molitvama svoje prijateljice. Ljudima se čini nemoguće, ali dragom Bogu je sve moguće. U bolničkom krugu nalazi se i bolnička kapela. Kad imate sv. Misu za bolesnike i bolničko osoblje i je li posjećena? Bolnička kapela sv. Josipa je u upravnoj zgradi naše bolnice. Ova kapela sagrađena je kada i naša bolnica. Kad je došla komunistička vlast, kapela je pretvorena u sindikalnu dvoranu, a kad je usta-

IZ ŽIVOTARAZGOVOR BISKUPIJE novljena naša Država Hrvatska opet je kapela stavljena u funkciju koju je imala kad je napravljena. Mislim da bi kapela trebala biti u sklopu središnje zgrade naše bolnice gdje su interni odjeli te očni odjel, odjel kirurgije i rodilišta, odnosno ginekologije. Pothodnikom je povezana zgrada odjela Neurologije i psihijatrije s gore navedenim zgradama. Kad bi u tom dijelu bila kapela, bilo bi zgodnije dolaziti i pomoliti se Bogu. Pristup bi imali i pacijenti koji dolaze na preglede i pacijenti koji leže u bolnici a pokretni su. Nažalost lokacija gdje je sada bolnička kapela je izolirana i nepristupačna. Uvijek može biti više vjernika na nedjeljnoj sv. Misi. Volio bih da ih ima više. Ali treba znati da su sestre previše opterećene a bolesnici trebaju tuđu pomoć da bi došli slaviti sv. Misu. Svetu Misu slavimo nedjeljom i velikim svetkovinama u 10.30. Europski standard je tristo kreveta, tj. bolesnika na jednog dušobrižnika. Eto toliko je do sada bilo bolničkih kreveta u našoj bolnici. Bio sam kapelan i u našem

zatvoru deset godina (2003. 2013. godine). Susrećete li se s liječnicima i medicinskim sestrama, prihvaćaju li Vas i je li surađujete na dobrobit bolesnika? U našoj bolnici svakodnevno se susrećem s medicinskim osobljem. Naša suradnja je više nego dobra. Moji doktori i moje medicinske sestre s velikim poštovanjem surađuju sa mnom. Kad je koji bolesnik jako loše, doktori mi kažu, fra

Mate, ovaj bolesnik ili ova bolesnica je za Vas. Ja im odgovorim, ovaj ili ova bolesnica je duša koja će i mene i vas preporučiti dragom Bogu. U tom bolesniku ili bolesnici gledajmo Isusa na Kalvariji. Dragi Bog vidi vašu brigu i vidi koliko liječite i kako pomažete bolesnicima. Vaša skrb za bolesnika, to je ono s čim će vas Bog nagraditi u Kraljevstvu nebeskom. Bog će nagraditi i vas i mene za brigu, skrb i liječenje naše bolesne braće i sestara. To što smo pružili našoj bolesnoj braći, to smo učinili Isusu Kristu. Mojim dragim

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

RAZGOVOR doktorima govorim: vi ste Božje ruke. Dragi Bog liječi bolesnike po vama i vašim rukama i po vašem zvanju. Doktorima znam reći, samo su dva zvanja na ovom svijetu, a ostalo su zanimanja. To je zvanje liječnika i svećenika. Doktoru s kojim sam prisniji kažem, ne liječe samo medikamenti (lijekovi), nego još više liječi naš pristup i naš razgovor s bolesnikom. Ovih dana sam imao razgovor ugodni s jednim bolesnikom. On mi reče, Vi se javljate svakom bolesniku. I rado porazgovarate sa bolesnikom. Rekoh mu, to je Božji dar kojeg mi je darovao dragi Bog. To nije moja zasluga. U svakom bolesniku gledam Isusa na križu. I ostao sam s

Samostanska crkva sv. Lovre njim u malom dužem razgovoru. Odgovorio sam mu da smo svi mi djeca Božja.

Redovnik ste, franjevac. Uz zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće ima li vaš red empatiju prema patnicima? Znam da je sv. Franjo zvao smrt sestricom. Sveti Franjo je već u samo Pravilo života svojoj braći stavio na srce brigu za bolesnu braću. Riječi u 6. poglavlju Pravila i danas zvuče vrlo dojmljivo: „Ako majka hrani i ljubi svog tjelesnog sina, koliko brižljivije mora svatko ljubiti svoga duhovnoga brata i ako koji od njih oboli, ostala ga braća moraju posluživati kako bi željela da se njih opslužuje“. Opći sabor franjevačkog reda odredio je 1559. godine da u svakoj pokrajinskoj zajednici, zvanoj provincija, treba u nekoliko samostana osnovati bolnicu, ako to nije moguće u svakom samostanu. To zahtijevaju potrebe bolesne braće. Franjevci nisu vodili brigu samo o zdravlju vlastitih članova, nego i o zdravlju svojih sugrađana. Osobito su se zdušno borili protiv kuge potkraj 17. stoljeća, zatim 1739. godine u Slavoniji i Podunav-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTARAZGOVOR BISKUPIJE lju, te 1795. godine za vrijeme rata Habsburške monarhije i Turske, kada su vodili duhovnu i bolničku brigu o bolesnicima. Tako je provincijal potvrdio jednog člana samostana u Iloku za bolničkog kapelana u Zemunu. Franjevci su vjekovima gradili svoj sustav organizirane brige za bolesne članove vlastitih samostana, odnosno pokrajinskih zajednica. U središnjem dijelu kontinentalne Hrvatske franjevci su imali najbolje ustrojstvo takve službe. Slavonski i podunavski franjevci Provincije sv. Ivana Kapistrana vodili su brigu za bolesnu braću. Posebno valja istaknuti da je provincija sv. Ivana Kapistranskog ali i provincija sv. Ladislava neke samostane ustupila za smještaj ranjenih vojnika u protuturskom ratu (1787. – 1791.) godine. Tako se dogodilo i u Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga u kojoj su uglavnom sami franjevci dvorili ranjenike a desetak franjevaca se u toj službi zarazilo i izgubilo život. Koliko može bolesnik bolesniku pomoći i na koji način?

dođite i donesite mi Isusa u prvi petak“.Na jednom odjelu ležala je baka koja je imala 93 godine. Tražila je da joj svaki dan donesem sv. Pričest. Naravno da sam joj svaki dan donosio Isusa. Njena unuka je na tom odjelu doktorica. Baka je bila nagluha i molila je na sav glas svoje molitve. Rekao sam njenoj unuci doktorici: „Doktorice, ostavite baku što duže na odjelu neka moli za sve nas: bolesnike, za kapelana, doktore, sestre i kućne spremačice!“ Božić je! Nije lako biti u bolnici, daleko od obitelji, na taj veliki blagdan. Hoćete li na Božić poći u bolnicu, kako ćete ga čestitati bolesnicima? Božić je blagdan radosti. Božić je najradosniji dan u godini. To je obiteljski blagdan. To je dan kad je Bog ušao u naš ljudski život! Bogočovjeka Isusa rodila je Majka Božja u božićnoj svetoj noći u štalici na slamici. Na Božić u bolničkim krevetima ostaju zaista najteži bolesnici. Pitate me hoću li poći u bolnicu na dan Boga i

Božića. Kako da ne! Ja ne bih doživio radost Božića kad ne bih slavio sv. Misu u bolničkoj kapeli i kad ne bih obišao bolesnike i kad im ne bi čestitao Božić. Poslije svete Mise poći ću na odjele i sve ću ih blagosloviti i svakom bolesniku pružiti ruku i čestitati im sretan i blagoslovljen Božić. Preko mene Isus dolazi k njima na njihov bolesnički krevet. A budući da ne mogu čestitati Božić na sam dan Božića, poći ću k njima drugi dan Božića, na blagdan sv. Stjepana i sv. Ivana. I na kraju ovoga razgovora želim uputiti čestitke za Božić bolesnicima, bolničkim djelatnicima i svim čitateljima glasila naše šibenske Biskupije, Mihovila: Neka Vas Bog blagoslovi, neka Vam se ispune svi snovi i uz vjeru neka Vas sreća prati, dobro da Vam se još boljim vrati! Sretan Vam i blagoslovljen Božić i blagoslovljenu Novu godinu 2016. želi Vam Fra Mate Topić, bolnički kapelan

Bolesnik koji je osvjedočeni vjernik donosi radost i nadu bolesniku koji je tradicionalni vjernik. Bolesnici, praktični vjernici donose Isusa u svoj bolesnički krevet a preko njih Isus dolazi vjerniku koji je vjernik po tradiciji. Vjernici koji žive od vjere traže da im svećenik ako je moguće donosi Isusa svaki dan u svetoj Pričesti. Vjernici koji čine prvih devet petaka u čast Presvetog Srca Isusova govore: „Velečasni! Ja činim pobožnost prvih petaka, molim Vas MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

POLITIČKE PRILIKE I SUKOBI U ŠIBENIKU I OKOLICI OD 1921. DO 1941. GODINE

avršetkom Prvog svjetskog rata Šibenik je došao pod talijansku okupaciju, koja je trajala do lipnja 1921. godine. Prvotni zanos za jugoslavenstvo ubrzo je splasnuo kao i u svim hrvatskim gradovima. Šibenčani i ljudi iz okolnih mjesta nisu se mogli pomiriti s novim životom u Kraljevini SHS koji je započeo s mnogo teškoća zbog nacionalne neravnopravnosti i socijalne nepravde. Žitelji ovog grada relativno su se brzo našli u opoziciji spram sustava Karađorđevićeve monarhije. Pritiskom kraljevskog režima bili su izloženi progonima i uhićenjima policije i oružništva (kraljevske žandarmerije). Stranački život u Šibeniku između dva svjetska rata preslika je šireg hrvatskog i jugoslavenskog unutarnjepolitičkog gibanja. Građanske stranke koje su djelovale u Šibeniku između 84

1918. i 1941. su one iste koje poznamo iz političke povijesti stare Jugoslavije. Pojedini slojevi stanovništva Šibenika priklanjali su se onim političkim strankama čiji su programi najbolje odražavali njihove težnje i interese. Nakon gubitka Zadra (1920. u Rapallu), Šibenik je svojim položajem postao prirodno središte velikog područja sjeverne Dalmacije. Šibenik je 1931. godine imao 16 079 stanovnika, po veličini je bio drugi grad u Dalmaciji. Od stanovništva njih 7 139 je živjelo od poljoprivrede, a 8 940 od drugih radinosti i zanimanja, uključujući tu i oko 700 činovnika, namještenika raznih ustanova, vojnih osoba, jer je Šibenik bio ratna luka i sjedište vojnog garnizona. To znači da je još do1931. godine težačkom sloju pripadala skoro polovina Šibenčana. Neki su gradski predjeli, kao npr. Dolac, Crnica,

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Gorica, Varoš do prije Drugog svjetskog rata nosili izrazito težački biljeg. Najaču stranačku grupaciju u Šibeniku prvih godina parlamentarnog razdoblja imali su zemljoradnici na čelu s Danom Škaricom. To su zapravo bili pripadnici Težačkog saveza, koji su kasnije ušli u Zemljoradničku stranku skupa sa Savezom težaka iz Bosne i Hercegovine. Temeljni program zemljoradnika je bio podizanje sela i seljaštva. Ta je politička grupa bila unitaristička, jugoslavenski orjentirana, pa su joj politički protivnici u Šibeniku, osobito oni iz Hrvatske pučke stranke, predbacivali „izdaju hrvatstva„ i „privođenje hrvatskih težaka služenju prevlasti srpskog plemena„. Hrvatska pučka stranka je okupljala pobožno sitno građanstvo i kler unoseći u svoj program kršćanska načela kao temelj javnog života, te

POVIJEST slogu težaka, radnika, obrtnika i „poštenih„ školovanih ljudi. U političkim ciljevima klerikalci su isticali borbu protiv centralizma i zahtjev za reviziju Vidovdanskog ustava, te su se zalagali za autonomiju općina, kotara i pokrajina. Ovu je stranku u Šibeniku vodio dr. Ante Dulibić, predsjednik pokrajinskog vijeća HPS-a za Dalmaciju i narodni poslanik u Ustavotvornoj skupštini, te Vladimir Kulić, vlasnik obrtničke radnje za proizvodnju svijeća. Režimsku politiku zastupaju radikali i demokrati, u samom gradu imaju u početku manje-više podjednaku snagu. Radikali u Šibeniku, kao i u ostalom dijelu Dalmacije nastavljaju rad Srpske stranke i okupljaju prije svega šibenske Srbe, ali u stranci je i nešto Hrvata. To su uglavnom činovnici, zatim mali posjednici koji računaju na zaštitu radikala u pitanju provođenja agrarne reforme. Na čelu okružnog odbora Narodne radikalne stranke su bili dr. Uroš Desnica i dr. Niko Subotić. Šibenske demokrate su predvodili dr. Vinko Smolčić i dr. Jerko Machiedo. U toj stranci u općejugoslavenskim okvirima je vladao konglomerat raznih orjentacija; stranka je nastupala s unitarističkim programom u Dalmaciji. Taj je program bio osobito privlačan intelektualcima iz građanskih krugova Dalmacije, pa su i u Šibeniku većim brojem intelektualaci bili odlučni pobornici unitarizma i centralizma ozakonjenih Vidovdanskim ustavom. Ovdje su obrađene samo građanske stranke, jer je Komunistička stranka Jugoslavije bila zabranjena Zakonom o zaštiti države (1920.

Život na “Wilsonovom trgu” ispred katedrale

g.). Nakon što je Stjepan Radić preuzeo vodstvo hrvatske politike, počeo je prodirati i na hrvatski jug, pa se njegov utjecaj u Šibeniku sve više osjeća. Šibenčani iskazuju sve veće simpatije za HRSS i Radićev politički program. HRSS nezadrživo prodire u Dalmaciju 1923. g., okupljajući nezadovoljno seljaštvo i sitno građanstvo u gradovima. U Šibeniku radićevce predovode dr. Marko Kožul, dr Šime Vlašić i Josip Drezga. Na izborima održanim 1925. g. u sjevernoj Dalmaciji najveći je

broj glasova dobila HRSS, a u Šibeniku zemljoradnici čine najjaču političku grupu sa 737 glasova, ispred Hrvatske republikanske seljačke stranke, koja je dobila u gradu 584 glasa, Nacionalnog bloka (udruženi radikali i demokrati), 427, Hrvatske pučke stranke, 254 glasa. Stjepan Radić je posjetio Šibenik 1925. g., tom prigodom je otvorio Gradski muzej u Šibeniku. Od 1925. g. kada HRSS mijenja ime u HSS, pa sve do objave šestosječanjske kraljeve diktature (1929. g.) u Šibeniku se

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

POVIJEST javljaju intezivne i oštre stranačke borbe prožimane rascjepima unutar stranaka,a posebno zbog držanja dr. Marka Kožula koji olako prelazi iz jedne u drugu stranku. I na zadnjim skupštinskim izborima u vidovdanskom razdoblju održanim 1927. g. prevagu su u Šibeniku odnijeli zemljoradnici. Tada dolazi do značajnijeg političkog zaokreta, Radić i Pribićević, do tada politički protivnici, postaju suradnici i prijatelji. Atentat u Skupštini i smrt S. Radića 1928. imali su za stranački život Šibenika posebno značenje. Tada su i šibenski zemljoradnici na čelu s Danom Škaricom pristupili Hrvatskoj seljačkoj stranci i postali najjača politička grupacija u Šibeniku. Kralj Aleksandar objavom diktature 6. siječnja 1929. g. je zabranio sve političke stranke i nacionalne simbole. Stvorio je „teoriju o jugoslavenskom narodu„ koji se sastoji od tri plemena: Srba, Hrvata i Slovenaca i time vratio društveni razvoj tisuću godina unatrag, jer su plemena svojstvena nižim oblicima društvenog razvoja. Naime, nacije su se oblikovale u 19. st. kao posebni nacionalni organizmi i više ih nije bilo moguće spajati u neku posebnu naciju, pa ni jugoslavensku. Hrvati su razvili svoju nacionalnu svijest, hrvatsku kulturu, zasebnu povijest i svoju tisućljetnu državu i državnost koju su u različitim oblicima sačuvali sve do 1918. g., kad su nasilno ugurani u Kraljevstvo SHS, ponajviše voljom Francuske i Velike Britanije. Nakon proglašenja diktature nosilac režima u Šibeniku postao je dr. Marko Kožul, bivši 86

Kupalište Jadrija, otvoreno 1922. godine član HSS i disident. Kasnije drugim hrvatskim gradovima, je postao čelnikom Jeftićeve pa i u Zagrebu. Za politički Jugoslavenske nacionalne život jugoslavenske države u stranke, pa zatim i Stojadino- razdoblju Vidovdanskog ustavićeve Jugoslavenske radikal- va karakteristično je sukobljane zajednice. Jedini trag koji vanje dviju koncepcija državje u Šibeniku ostavilo Kožulo- nog uređenja: unitarističkog i vo sudjelovanje u vladi je federalističkog. gradnja nove zgrade gimna- Na toj se osnovi provodilo i zije. Kao ministar građevine stranačko podvajanje, borba imao je neospornu zaslugu da tih koncepcija bila je podloga je Šibenik dobio impozantnu svih stranačkih sukoba. Kragimnazijsku zgradu. ljev manifest od 6. siječnja Sve političke stranke koje su 1929. g. proklamirao je liniju imale nacionalno ili političko državnog i nacionalnog uniobilježje bile su raspuštene. tarizma, državne i nacionalJedino je djelovalo četničko ne unifikacije, ali je istodobno udruženje koje je okupljalo ukinuo sve građanske i demonajokorjelije jugoslavenske in- kratske slobode. tegraliste. Predsjednik je toga Stranačka konstelacija u Šiudruženja bio Bogić Milošević, beniku u razdoblju nakon proprofesor šibenske gimnazije. glašenja diktature znatno se Šibenska općinska uprava je pojednostavila. Hrvatske snaprihvatila prijedlog da se 12. ge se okupljaju u snažnu hrsrpnja u Šibeniku, kao i u cije- vatsku frontu suprostavljajući loj Kraljevini Jugoslaviji, slavi se integralnoj jugoslavenskoj kao četnički dan, a Šibenik fronti. Polarizacija se provodije 1933. godine prednjačio u la na opredjeljivanju za režim akciji prikupljanja dobrovoljnih ili protv njega, znači za intepriloga za izgradnju četničkog gralno jugoslavenstvo i gašedoma i za druge potrebe čet- nje političkih sloboda ili pak ničkog pokreta, koji je pokre- za nacionalnu ravnopravnost i nuo Glavni odbor udruženja vraćanje građanske demokračetnika iz Beograda. (Šibenik cije. TIM, br. 24/3, svibanj 2015., U rujnu 1931. g. kralj Alekstr.24.). Ovakovi slučajevi po- sandar je ukinuo otvoreni apstojanja mjesnih četničkih od- solutizam i donio Oktroirani bora su zabilježeni i u nekim ustav. Donošenje Oktroiranog

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE POVIJEST

Šibenska luka bila je strateška za ustava je značilo produženje diktature drugim sredstvima ili na drugi način. Umjesto nacionalne ravnopravnosti u državi se forsira unitarizam iz Beograda, centralizam, integralno jugoslavenstvo, kako bi se ostvarila velikosrpska hegemonija, tako da država postaje „tamnica naroda„, a ne državna zajednica u kojoj će svaki narod sačuvati svoj nacionalni identitet i svoju individualnost. U monarhističkoj Jugoslaviji hrvatski je narod bio sustavno pljačkan, vrijeđan, omalovažavan, preziran i ponižavan. Hrvati su bili građani drugog reda. Atentat u Skupštini na petoricu hrvatskih zastupnika, među kojima je bio vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić, bio je početak kraja prve Jugoslavije. Diktatura je samo zaoštrila međunacionalne odnose. Teror kraljevske žandarmerije i režima se nastavljao. U travnju 1931. g. je ubijen sveučilišni profesor, dr. Milan Šufflay, ubili su ga članovi terorističke organizacije „Mlada Jugoslavija„ po nalogu vojnog zapovjednika u Zagrebu, generala Belimarkovića. Na to su jedan od najvećih svjetskih učenjaka, Albert Einstein i veliki njemači pisac, Heinrich Mann pozvali svjetsku javnost

Kraljevsku mornaricu da digne glas prosvjeda zbog Šufflayevog umorstva. Režim je sustavno progonio hrvatske političare pa tako i potpredsjednika HSS-a Josipa Predavca, koji je uživao poseban ugled u redovima seljaka. Naime, on je bio tvorac gospodarskih i socijalnih koncepcija HSS-a. Predavec je ispred svoje kuće u Dugom Selu mučki ubijen 1933. g., očito po nalogu beogradskog režima. U jesen 1933. g. u Zagrebu je nađen mrtav istaknuti hrvatski geopolitičar Ivo Pilar, pisac niza knjiga o velikosrpskoj ekspanziji. Njegova je smrt ostala neobjašnjena, a na hrvatskog književnika dr. Milu Budaka je izvršen neuspjeli atentat, kojeg je jedva preživio. Tek je 1935. godina razbuktala politički život u državi pa tako i u Šibeniku. U tim političkim prilikama poslije atentata i smrti Aleksandra, 1934. g. u Marseilleu, nastavljaju se teror i stradanja Hrvata. U Sibinju ( kod Broda ) su žandari ubili 19. veljače 1935. g. osam ljudi. 27. ožujka 1936. g. umro je mučeničkom smrću u zatvoru Stipe Javor, hrvatski narodni borac i junak osuđen na dvadeset godina tamnice. Iste je godine ubijen u Lici narodni zastupnik HSS-a iz

tog kraja Karlo Brkljačić. 9. svibnja 1937. g.u Senju je od žandarskih metaka palo šest hrvatskih mladića i jedna djevojka. U Novom Gradecu (virovitički kotar) žandari su ubili šest, a teško ranili osam ljudi. Petosvibanjski izbori 1935. g. donijeli su živost u političke prilike u Šibeniku i okolici. Kandidat oporbe na listi dr. Vladka Mačeka za šibenski kotar bio je dr. Šime Vlašić, a njegov zamjenik Dane Škarica. Na listi B. Jeftića kandidiran je dr. Marko Kožul, koji postaje ministar graditeljstva. Dužnost načelnika grada Šibenika u vrijeme diktature obnašali su dr. Vinko Smolčić, koji je dao ostavku 1932. g., pa zatim Mate Karadžole Šašac i dr. Slavko Grubišić, zatim Marko Bačinić, kojeg je zamjenio Petar Sunara, pripadnik Jugoslavenske radikalne zajednice i jedan od vodećih ljudi četničkog udruženja, ali samo na godinu dana. Stvaranjem Banovine Hrvatske je izgubio vlast. Od 1935. godine pa nadalje političko-stranačkom životu u Šibeniku snažan žig daje sve jača aktivnost Hrvatske seljačke stranke koju poslije smrti dr. Šime Vlašića predvodi Dane Škarica. Za predsjednika kotarske organizacije HSS-a izabran je Šime Belamarić, gradske organizacije, Dane Škarica. Šime Belamarić je ranije pripadao Hrvatskoj stranci prava, a poslije Prvog svjetskog rata je pristupio Radićevoj stranci. Zavladalo je veliko oduševljenje Šibenikom i okolnim mjestima kad je Šime Belamarić 1938. g. izabran za senatora u Senat Skupštine u Beogradu. U tom se vremenu u Šibeniku i okolici osnivaju kulturno-pro-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

POVIJEST

Uređeno šetalište svjetna i gospodarska društva, kao i ogranci „Seljačke sloge„ i „Gospodarske sloge„, Pododbor Matice hrvatske, Hrvatski radiša, HMD „Krešimir„ , žensko društvo „Hrvatsko srce„, te akademska društva „Matija Gubec„ i „Stjepan Radić„, koja su okupljala studentsku mladež. Godine 1938. Dimitrije Ljotić, vođa „Zbora„ jugoslavenskih profašista okupio je u Šibeniku neznatan broj pristaša među kojima su se isticali Ante Kovač, učenik Učiteljske škole u Šibeniku i student Roko Kaleb. U „Narodnoj kavani„ koja se nalazila na mjestu današnje Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić„, Ljotić je održao predavanje „Idejne smjernice novih pokoljenja„. Njegova nazočnost u Šibeniku je izazvala veliki revolt u redovima šibenskih Hrvata. Pet tisuća Šibenčana se tom prigodom suprotstavilo postrojenim žandarima na Poljani. Na njihovo bacanje kamenja i drugih predmeta na zgradu „Narodne kavane„ žandarmerija je odgovorila pucanjem, tom je prigodom ispred Građanske škole nasuprot Grad88

skog kazališta ubijen stolarski pomoćnik Drago Belamarić, a pekar Petar Dujilo i mehaničar Jerlim Bura teže su ranjeni. Demonstracije su započeli pripadnici hrvatskog nacionalističkog pokreta, njima su se pridružili članovi HSS i ljevičari. Krvoproliće na Poljani je silno uzbudilo duhove u gradu, tako da se političko stanje jako zaoštrilo. Pogreb ubijenog Drage Belamarića organizacija HSS je pretvorila u manifestaciju hrvatskih snaga pa su tom prilikom govorili stranački prvaci Šime Belamarić i Dane Škarica. Kad je ljotićevski prvak iz Šibenika, dr. Čedomil Medini u zagrebačkim „ Novostima „ nazvao demostrante „komunističkom ruljom„, Dane Škarica mu je odgovorio u splitskom „Jadranskom dnevniku„ da u Šibeniku ne postoji komunistička rulja, već svjesno hrvatsko građanstvo i svjesna hrvatska omladina kojoj je jednako dalek i stran komunizam i fašizam.“ Vodstvo HSS-a je očito htjelo u ovim događajima izboriti politički kapital, da se antiljotićevski istup u Šibeniku ne pripiše

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

drugim snagama, već samo HSS-u. Iste godine su se u prosincu trebali održati državni izbori. Predizborna borba u šibenskom području se razmahala od početka studenoga 1938. g. Osnovno obilježje predizborne kampanje, kao i u ostalim dijelovima zemlje, bila je borba između dviju državnih kocepcija – unitarističke i federalističke. U izbornoj agitaciji HSS-a je dominiralo rješenje hrvatskog pitanja pa se i izborna kampanja vodila isključivo u znaku zahtjeva za rješenje hrvatskog pitanja. U tom je smislu izborima pridavano posebno značenje. Oni su pripremani kao nacionalni plebiscit. Vladin je kandidat imao prednost jer mu je na raspolaganju bio državni aparat vlasti. Nakon velikog predizbornog skupa u Primoštenu 27. studenoga 1938. g., na kojem je govorio i kandidat na listi dr. Mačeka, Dane Škarica, došlo je do sukoba između mještana i žandara. Žandari su zapucali na okupljenu masu; ubijena su četiri seljaka, a peti je podlegao ranama u Državnoj bolnici u Šibeniku. Ubijeni su: Vice Bolanča, Ante Gaćina, Jere Petrina, Jere Radić, a u šibenskoj je bolnici ranama podlegao Josip Skorić Ripica. Primoštenske su žrtve izazvale duboko ogorčenje u cijeloj Hrvatskoj. U Primoštenu je na sprovodu sudelovalo više tisuća građana, a srednjoškolci su stupili u štrajk kako bi mogli sudjelovati u pogrebnoj povorci. Izljev žestokog otpora prema tadašnjim vlastima očitovao se u gimnaziji i učiteljskoj školi i to paljenjem udžbenika srpskih izdanja, zamjenom križeva u gimnazijskim razre-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE POVIJEST dima, te podmetanjem mine pod poprsje ozloglašenog kralja Aleksandra. Na prosinačkim izborima 1938. godine u šibenskom izbornom je kotaru glasovalo 15 211 birača od kojih je za listu dr. Mačeka glasovalo 11 433 (kandidat Dane Škarica), za listu JRZ 3 118 (kandidat dr. S. Grubišić) i za listu Dimitrija Ljotića 161 glas (kandidat dr. Čedomil Medini). Međutim je izborni zakon davao prednost vladinoj list, te je tako izbornim pobjednikom proglašen kandidat na listi JRZ (dr. S. Grubišić). Inače su izbori u Kraljevini Jugoslaviji bili nedemokratski, jer su birači glasovali javno, to znači da su glasno morali kazati za koju listu glasuju. Žene nisu imale pravo glasa, a mladi su mogli glasovati s navršenom 21. godinom života. Sporazumom Cvetković-Maček je u kolovozu 1939. g. osnovana Banovina Hrvatska u povijesnim i etničkim granicama hrvatskog naroda, ali ne baš u potpunosti, pa je, možemo reći, djelomice riješeno hrvatsko pitanje. Boka kotorska, Srijem (istočni dio), Bački trokut sa Suboticom i preostali dio Bosne (Turska Hrvatska – Vrbaska banovina) je trebalo plebiscitom riješiti kasnije). Maček je izrastao u neospornog vođu hrvatskog naroda u ovom vremenu. HSS preuzima vodstvo u svim nadleštvima i ustanovama. Za općinskog povjerenika u Šibeniku je postavljen tajnik gradske organizacije HSS-a Dragutin Karlo Vidović, a za kotarskog poglavara Ivo Aničin. Takvo je nepromjenjeno stanje ostalo do sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. godine

Zgrada gimnazije i carinarnice, primjerci graditeljstva u međuratnom vremenu

Život Grada odvijao se na “Starom pazaru”

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

90 GODINA KATEDRALNOG ZBORA PIŠU: Jelena i Dario Mikulandra

strajnost zbora, njegovih pjevača i voditelja tijekom svih ovih 90 godina okrunjena je na blagdan Gospe od zdravlja, 21. studenoga, svečanim euharistijskim slavljem te koncertom sakralne glazbe u katedrali Sv. Jakova u Šibeniku. Svečano euharistijsko slavlje za sve pjevače katedralnog zbora predslavio je mr. don Ivan Turudić, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, u koncelebraciji s katedralnim župnikom don Krešimirom Matešom. U homiliji istaknuo je potrebu prepoznavanja privilegiranosti kršćanina u nasljedovanju Isusa Krista i svjedočkim življenjem vjere u svakodnevom životu i dužnostima. Svjedočenje treba biti prožeto radošću i pouzdanjem u Božju blizinu bez obzira na okolnosti kojima smo okruženi. Nakon svečanog i zahvalnog euharistijskog slavlja koje je pjevanjem animirao katedralni zbor, proslava ja nastavlje90

na koncertom sakralne glazbe katedralnog zbora i gostiju (profesora i učenika Glazbene škole Ivana Lukačića u Šibeniku). Izveli su sakralna djela domaćih i stranih skladatelja (Franjo Dugan, Knut Nystedt, Ivan Lukačić, Šime Marović, Ante Mateljan, Camille Saint Saens, Lorenzo Perosi, Antonio Vivaldi, Giulio Caccini, Peter Wagner, Anđelko Klobučar, Ivan Meštrović i Vinko Jelić). U koncertnoj poslastici uživali su mnogi slušatelji koji su dugotrajnim pljeskom nagradili svaku pojedinu izvedbu. Prigodnim govorom nazočnima se obratila i voditeljica zbora Jelena Mikulandra, prof. istaknuvši kako "Govoriti o ovako velikoj obljetnici, nemoguće je a da se ne spomene njezina eshatološka bit. A to je prije svega: Služenje Bogu! Biti crkveni pjevač nije jednostavno! Jer biti crkveni pjevač znači stoposto biti Božji glasnik na svakom mjestu, vremenu i prostoru, naviještati skladnom pjesmom slavu nebesku." Zahvalila je svim dosadašnjim i sadašnjim pjevačima na neumornoj ustrajnosti, uz

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

naznaku kako nije uvijek jednostavno pjesmom pratiti zahtjevnost liturgijske godine. Čestitala je članovima zbora veliku obljetnicu i preporučila ih u zaštitu Gospe od zdravlja, sv. Cecilije i šibenskih svetaca sv. Jakova i sv. Mihaela. Cijelom katedralnom zboru veliku obljetnicu čestitao je i biskup Ante Ivas, prisjetivši se kako je kao dijete sigurno slušao katedralni zbor jer je s roditeljima dolazio u katedralu, ali mu nije potpuno ostalo u sjećanju. Iznio je još poneke zanimljive detalje vezane uz opstanak zbora i u komunističkom vremenu i neumornom dugogodišnjem voditelju pok. don Veljku Jadronji koji je iznova pronalazio načine i mjesta za održavanje redovitih proba. Poželio je zboru ustrajnost i u narednim desetljećima. Ujedno je uručio Zahvalnice dugogodišnjim i samozatajnim članovima katedralnog zbora. Pojedini članovi pjevali su u zboru od davne 1946. pa sve dok su im zdravstvene prilike dozvoljavale. Svečanost je završena zajedničkim pjevanjem Himne

IZ ŽIVOTA OBLJETNICE BISKUPIJE sv. Jakovu katedralnog zbora i svih okupljenih slušatelja. (IKA) Smisliti dobar početak članka o 90. godini šibenskog Mješovitog katedralnog zbora nije nimalo bilo lako. Ipak je 90 godina popriličan period koji je obuhvatio 4 države, 90 godina, 2 rata, fašistički i komunistički teror... No odlučih krenuti od kraja. Zapravo malo prije kraja. Sjećam se svog zadnjeg razgovora s don Veljkom, u njegovoj sobi u potkrovlju biskupske rezidencije, u kojoj se uvijek, tiho u pozadini, mogla čuti klasična glazba, vijesti Hrvatskog radija i u kojem je bilo mnoštvo priručnog alata, koji je odavao zanimaciju korisnika kojemu je tehnika bila posebno na srcu. Pričajući o temi zbora štošta smo čuli, no nikada don Veljko nije ulazio i iznosio previše detalja. Kao da je želio sve one koji su mu pomagali i koji su svoj doprinos u pjevanju liturgijske glazbe htio zaštititi i njihova imena previše ne izlagati javnosti da ti isti ljudi sutra ne bi imali problema na ulicama, radnom mjestu.. Kasnije sam razumio i zašto. Tako sam uz razgovor s don Veljkom, cijelu priču o 90 godini zbora zaokružio razgovorom s nekolicinom starijih pjevača i pjevačica koji su, jedan veliki dio svog života, upravo poklonili i ostavili na koru naše prvostolnice. Godine 1925. je službeno, po prvi puta, u dokumentima, spomenuto ime Cecilijanskog katedralnog zbora u Šibeniku. "Na Sve Svete, bila je u bazilici pontifikalna sv. Misa, uz veliku asistenciju klera, preko koje je presv. biskup izrekao

homiliju. Na koru pjevao je, za prvi put, novoutemeljeni zbor ''Sv.Cecilija'' pod dirigiranjem prof. O. Tomašića, kapelnika stolnice…" (Izvadak iz Dijecezanskog lista Šibenske biskupije 1925. g. str.95.) Mnogi će se s razlogom priupitati zašto tek tada? Zar se i ranije nije pjevalo u katedrali? Razvoj cecilijanskog pokreta u hrvatskoj čija je posebna misija bila oživljavanje liturgijskog pjevanja u crkvama i uključivanje što većeg broja laika, u Hrvatskoj je upravo krenuo iza I. svjetskog rata. To je i razlog što su mnogi zborovi koji djeluju i danas, osnovani upravo tada (Mješoviti zbor crkve sv. Marka u Zagrebu 1920.; dubrovački Mješoviti katedralni zbor 1926.).Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u Šibenik dolaze slovenski svećenici i orguljaši Ivo Zupanc i Franc Horvat, koji se aktivno uključuju u rad i usavršavanje zborskog pjevanja u šibenskoj katedrali. Don Josip Veljko Jadronja je upravo kolegu Horvata najčešće spominjao kao svog prethodnika, od kojeg je on, po odlasku

Slovenaca, preuzeo vodstvo zbora, pa tako 1946. don Josip Veljko Jadronja započinje novu fazu razvoja šibenskog katedralnog zbora. Ovog puta pod reflektorima i povećalom nove komunističke vlasti koja je itekako gledala i bilježila tko sve ulazi, a pogotovo pjeva u šibenskim crkvama. Tim više što su svi ti ljudi imali svoja radna mjesta, svoje obitelji... pa su zbog svojeg angažmana redovito bili pod prismotrom budući je odlazak u crkvu redovito bio protudržavni čin. A tek pjevanje u crkvi! Priču o tim vremenima nastavit ćemo u narednim brojevima Mihovila iz razgovora sa starijim članovima zbora, od kojih su danas, iz te don Veljkove prve postaje živi i svjedoče gđa Hrvobrana Krnić i gđa Mirjana Belamarić. Problem prostora za vježbanje odmah se nametnuo kao prioritetni, budući je katedrala bila hladna, na koru su bile stare orgulje (kasnije uklopljene u novi instrument na današnjem prostoru lijeve male apside) a i u katedrali je u periodu prije Koncila bilo puno više bogoslužja tijekom radnih dana. Zbor je stoga probe

Nastup na Danima kršćanske kulture 2012.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

OBLJETNICE Katedralni zbor za Božić 1946. pod vodstvom don Veljka Jadronje

Susret zbora sa biskupom mons. Josipom Arnerićem

Dio zbora sa katedralnim župnikom don Vojkom Devetakom

najprije započeo održavati na starom koru crkve sv. Barbare (danas je taj kor uklonjen), da bi se zbog topline i grijanja, te 92

radova u crkvi, pjevači prebacili u prostor Biskupske dvorane, uz podršku tadašnjeg biskupa Josipa Arnerića. Nakon

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

toga, probe se opet sele i to u prostor vjeronaučnih dvorana kompleksa Nove crkve, da bi napokon, s uređenjem Katedralne kuće, problem prostora bio trajno riješen. Don Josip Veljko Jadronja, kao neumorni pokretač, dirigent i orguljaš u katedrali, vodio je zbor sve do Domovinskog rata, kada mu se na kratko priključuje Mo Nikola Bašić. Mo Bašić kao prognanik iz Petrinje dolazi u Šibenik, gdje vodi ŠPD Kolo, uz koje je i rado preuzeo vođenje Mješovitog katedralnog zbora. Njega zamjenjuje, također na kratko don Denis Karanušić, da bi od rujna 2005. zborom ravnala sadašnja voditeljica Jelena Mikulandra. Orguljaši Mješovitog katedralnog zbora su Rafael Lovrić Caparin, Nikola Lovrić Caparin i Franko Klisović. Ovom velikom obljetnicom ujedno smo htjeli zahvaliti i pojedinim članovima zbora koji su neumorno i skladno pjevali dugi niz godina Bogu na slavu. Kao što to uvijek biva, ljudi griješe, pa sam eto tako i ja nenamjerno izostavila neke ljude kojima se i ovim putem ispričavam. U prvom sastavu don Veljkovog zbora iz 1946. (troglasna misa, Božić 1946.) i danas su još uvijek žive gđa Mirjana Belamarić i gđa Hrvobrana Krnić pa smo im u to ime i uručili zahvalnice. Drugi put koji nas je vodio odnosio se na pjevače koji su još uvijek aktivni (ili su to donedavno bili) a pjevali su dugi niz godina u katedrali. Desa Slade (pjeva od 1950. još uvijek aktivna), Ksenija Kalauz (pjeva od 1953. uz prekide, još uvije

IZ ŽIVOTA OBLJETNICE BISKUPIJE aktivna), Nada Dragutin (pjeva od 1958. uz prekide, još uvijek aktivna), Mirjana Bodul (pjevala od oko 1960. pa do 2013. kad prekida zbog zdravstvenih problema), Božena Mikulandra (pjeva od 1969. još uvijek aktivna), Nataša Vuletin (pjeva od 1962. još uvijek aktivna), Ružica Mikulandra (pjevala od 1954.– 2006.), Ljubica Martinić (pjevala 1958.-2005.), Branko Lovrić Caparin (pjevao 1962.2008.), Rafael Lovrić Caparin (pjeva od 1970. još uvijek aktivan i kao pjevač i kao orguljaš), Marijan Krajina (pjevao od 1971. sve do sredine 2013. kad prekida zbog zdravstvenih problema). Tu večer sam svojom greškom zaboravila na gospodina Ljubomira Marinova koji od 1962. još uvijek aktivno pjeva u katedralnom zboru i gospodina Franu Stegića koji je pjevao u katedralnom zboru (1956.-2006.) pa im se i ovim putem još jednom ispričavam i zahvaljujem na razumijevanju. Ako sam još koga zaboravila, nemojte mi uzeti za zlo. Don Veljko (kao što ste i pročitali u gornjim redcima) nije ostavio popis pjevača ili ga barem ja nisam nikada dobila. U svakom slučaju, želim reći hvala svima, jer velik je broj pjevača koji su na duže ili kraće vrijeme pjevali u katedralnom zboru, a posebno hvala dragom Bogu! Tko dobro pjeva, dvostruko moli! sv.Augustin Govor (voditeljice zbora) prigodom 90. obljetnice Mješovitog katedralnog zbora "Liturgijski čin poprima ple-

menitiji oblik kad se obavlja pjevanjem (…). Tim se, naime, oblikom ugodnije izražava molitva, jasnije se očituje otajstvo svetog bogoslužja te (…), se složnim glasom dublje zahvaća jedinstvo srdaca, sjajem se svetih stvari duše lakše uznose k višim sferama i čitavo slavljenje ljepše iskazuje unaprijed ono bogoslužje koje se vrši u nebeskom Jeruzalemu. (Iz instrukcije Musicam sacram ili Sveta glazba. To je crkveni dokument koji su zajedno izradili liturgičari, crkveni glazbenici, biskupi i predstavnici pastoralnog klera.) Govoriti o ovako velikoj obljetnici, nemoguće je a da se ne spomene njezina eshatološka bit. A to je prije svega: Služenje Bogu! Biti crkveni pjevač nije jednostavno! Pa ni mnogi crkveni pjevači zapravo to nisu. Jer biti crkveni pjevač znači stoposto biti Božji glasnik na svakom mjestu, vremenu i prostoru, naviještati skladnom pjesmom slavu nebesku. Činimo li mi to uvijek? Da ne dužim, svim dosadašnjim i sadašnjim pjevačima želim reći hvala na svim lijepim trenutcima koje smo proveli i provodimo zajedno. Na neumornoj ustrajnosti, jer nije uvijek lako pratiti crkveni kalendar. Ujedno Vas molim, da mi oprostite svaku krivu riječ ili gestu. A što poručiti mlađim pjevačima? Želim Vam da sve ono dobro čime ste se susreli u zboru i sa ljudima koje ste upoznali, ponesete sa sobom u život gradeći vlastiti put u ustrajnosti i požrtvornosti. I da završim! Kako je rekla gđa Mirjana Belamarić koja je pje-

vala od 1946. pa sve do 1996. dok joj je zdravlje dopuštalo. "Pjevanje u crkvi, bez obzira na prijetnje tadašnjeg režima, za mene je bogatstvo duše." Još jednom, svim pjevačima čestitam ovu veliku obljetnicu i neka Vas prati zagovor Gospe od zdravlja, svete Cecilije te šibenskih svetaca, sv.Jakova, sv.Mihovila i svih svetaca i svetica Božjih! Zbor redovito uzveličava nedjeljnu liturgiju u katedrali sv.Jakova kao i sve veće blagdane na području župe a o Sv. Mihovilu i Božiću održava i prigodne koncerte. Na poziv Hrvatsko–austrijskog društva zbor je 2008. održao niz koncerata i pjevanih Svetih Misa u Grazu i Gradišću. Te iste godine snimaju audio zapis Šibenske molitve za udrugu Prosoli prigodom snimanja Marijanskih svetišta šibenske biskupije, koja je korištena i 8. listopada 2010. prigodom svečane primopredaje zastora HNK-a u Šibeniku. U sklopu manifestacije Otvorite vrata Božiću 2010. zbor je održao cjelovečernji koncert hrvatskih adventskih pjesama uz pratnju Dubrovačkog komornog orkestra. Godine 2011. ponovno snima Šibensku molitvu za novi postav Muzeja grada Šibenika. U listopadu 2013. uzveličava devetnicu o 300. obljetnici Dubrovačke katedrale s pjevanom Svetom misom, Povečerjem i koncertom sakralne glazbe. Redovito nastupa u Danima kršćanske kulture, manifestaciji Otvorite vrata Božiću, Večerima pasionske baštine kao i na euharistijskim slavljima na području Šibenske biskupije ali i šire.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Msgr. Dr. SREĆKO BADURINA (1930. – 1996.)

NADVISIO JE PROSTOR I VRIJEME PIŠE : Mr. don Ante Skračić

sgr. Srećko Badurina kratko je vrijeme bio šibenski biskup (l988. – 1996.). Ipak, uvjereni smo da nam je zaista bio dar Božji i da nam ostaje trajno nadahnuće na dobro. Njegova pojava i kao čovjeka, a pogotovo kao biskupa ostaje smjerokaz. O njegovoj bogatoj osobnosti moglo bi se puno govoriti, ali ćemo se ograničiti samo na prikaz kako su kod njega ljudske, a pogotovo kršćanske vrednote dolazile do izražaja u vršenju biskupske službe.

Čovjek

Sugovornik

To je prvo što se može reći o biskupu Srećku. Svi koji su s njim razgovarali, rado ga se sjećaju kao čovjeka spremna na dijalog, razgovor. Ovdje to samo napominjem, a čitav ovaj članak to dokazuje pod raznim vidovima.

Na mene je ostavljala posebni utisak njegova odlika sugovornika. U svojoj nastupnoj propovijedi (24. siječnja 1988.) očitovao je svoj stav za dijalog. Rekao je: „Svoju službu biskupstva preuzimam za vas i s vama“. Time je izrazio svoje raspoloženje da je spreman razgovarati, savjetovati se i prihvaćati prijedloge. U praksi se toga držao. Naš Biskup znao je reći, ali prije toga znao je slušati. I to ne samo u događajima dnevnoga života, nego i u presudnima. Tako je drugoga dana nakon oslobođenja Knina pošao tamo. Posjetio je bolesne i ranjene u bolnici. Svakomu

Vjernik Jednom u razgovoru studenti su pitali biskupa Srećka (dok je još bio profesor) je li njegov boravak u Rimu i susret s vrhunskim teolozima doprinio porastu vjere. Biskup je odgovorio da za njegovu vjeru presudno ostaje ono što je primio od roditelja u djetinjstvu.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE IZ ŽIVOTA BISKUPIJE je pružio ruku i pogledao ga u oči. U dvorani Gimnazije sastao se sa Srbima koji nisu bježali i porazgovarao sa svakim. Taj njegov postupak na mnoge je ostavio nezaboravan utisak. Biskup je rado razgovarao sa svakim čovjekom. U svakom prepoznavao je dijete Božje i zato je svakoga poštivao. Kad je nastupio svoju službu zatekao je neriješeni slučaj u Vodicama. Dakako, posebno rado razgovarao je sa svećenicima. U svakomu je prepoznavao prijatelja i suradnika. To se osjećalo. Ako je trebalo nekoga ukoriti, činio je to očinski i taktično. Osjetljivo je pitanje premještaja župnika. Biskup ima širi uvid u razloge od svećenika, župnika, a ipak je sa svakim razgovarao prije donošenja dekreta. Duboko mi je ostao u sjećanju način njegova prosuđivanja. Kad bi se nešto dogodilo o čemu je morao donijeti svoj sud, nastojao je uzeti u obzir sve okolnosti u kojima se to dogodilo. Tek kad bi o svemu razmislio, oprezno bi izrazio svoje mišljenje. Domovinski rat bila je prilika u kojoj je biskup Srećko dokazao svoju doraslost vremenu. Razgovarao je sa svima: s prognanicima i izbjeglicama, s predstavnicima vlasti, s članovima međunarodnih organizacija, pa i s onima koji su nas napadali. Uz godišnjicu njegove smrti tiskana je knjiga „Sugovornik vremena“. U njoj su skupljena i objavljena pedeset dva Biskupova intervjua što ih je dao televiziji, radiju, novinama.

Dobri pastir.

Bolnička kapela.

Biskup Srećko bio je pastir povjerene mu biskupije. Među prvim potrebama crkvenoga života Grada bilo je osnivanje nove župe u novonastalom dijelu, Vidicima. Najprije je kupljena kuća u gradnji. Ista je preuređena za stan za svećenika i za privremenu kapelu za bogoslužje. U Kronici župe stoji zapisano: „Kasno bi se plan bio ostvario da biskup Srećko nije pronašao i dao veću svotu“. Župa je povjerena fratrima konventualcima koji su uskoro na stvorenim preduvjetima izgradili novu župnu crkvu.

U bolnici je otvorena kapela. U tom prostoru bila je kapela do 1946. godine. Tada su je „drugovi“ zatvorili i namijenili prostor za druge svrhe. Sada svake nedjelje i blagdana u obnovljenoj bolničkoj kapeli bude sveta misa za bolesnike i bolničko osoblje. Kapela u Zatvoru. Postojala je i prije, ali je za vrijeme komunizma bila zatvorena. Od uspostave Hrvatske države, zahvaljujući biskupu Badurini i u njoj se povremeno služi misa za zatvorenike. U Cvjetnom domu za starije i bolesne još uvijek nema posebnog prostora za bogos-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

POZNATI SVEĆENICI ŠIBENSKE IZ ŽIVOTABISKUPIJE BISKUPIJE ŽIVOTNI PUT BISKUPA BADURINE - 1930., 12. svibnja u Lunu (na Pagu) rodio se Srećko Badurina od roditelja Pavla i Sokolke. - 1942. ulazi u samostan franjevaca trećoredaca u Ogulinu. - 1946. započinje novicijat. - 1952. polaže svečane zavjete. - 1955. 29. lipnja u Zadru zaređen za svećenika, a prije toga završio studij na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. - 1968. na Papinskom sveučilištu Alfonsianum diplomira moralno bogoslovlje. - Od 1968. do 1987. u Domovini obnaša različite službe: kapelan, magistar klerika, gvardijan i ravnatelj Srednje škole na Odri, profesor na Katehetskom institutu Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, generalni vizitator i kustos Provincije, član Svećeničkoga vijeća Zagrebačke nadbiskupije, profesor na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci… - 1987., 7. prosinca imenovan šibenskim biskupom. - 1988., 6. siječnja sveti papa Ivan Pavao II. zaredio ga za biskupa. - 1988., 24. siječnja preuzima upravu Šibenske biskupije. Bio je ugledni član Hrvatske biskupske konferencije i njezin potpredsjednik te predsjednik komisije Iustitia et pax (Pravda i mir); kao biskup rado je svećenicima i redovnicima vodio duhovne vježbe. - Od 1990. do 1995. u Domovinskom radu suosjeća i pomaže vjernicima ugroženih župa. I u takvim prilikama zalagao se za mir i ekumenizam. - 1996., 17. rujna umro je na klinici u Zagrebu, a pokopan u Šibeniku u katedrali, 19. rujna.

lužje, ali se ipak služi misa u njihovoj blagovaonici, prilagođenoj za taj liturgijski čin, i to za Božić i Uskrs kada redovito više svećenika ispovijeda stare i nemoćne. Duhovna briga za smještene u Domu povjerena je župi Vidika. Procesija na Tijelovo. Na svetkovinu Tijelova biskup Srećko je uveo procesiju, uz sudjelovanje velikog broja vjernika, s Presvetim kroz dvije šibenske ulice do trga na Gorici, što je iskorak za pastoral grada. On je tada u završnoj riječi kazao: „Ovaj današnji događaj je povijesni dan za Šibenik“. Za vrijeme Domovinskog rata u 12 župa u biskupiji biskup Badurina nije mogao uspostaviti ni kontakt, a kamoli nešto više, iako je tražio od međunarodnih promatrača (UPROFOR-a), nije mu bilo dozvoljeno, što ga je jako boljelo, jer je tih 12 okupiranih 96

župa dio njegove biskupije za koju je on odgovoran kao duhovni Pastir – biskup, a ne kao vojnik ili general. Caritas Biskupije. Nakon savjetovanja sa svećenicima, Biskup je u travnju 1990. otvorio biskupijski Caritas. Važnost toga posebno se prepoznala u nevoljama Domovinskoga rata kad se mnogima konkretno pomoglo. Pronađena su financijska sredstva pa je izgrađena kuća za Caritas, otvorene se pučke kuhinje u Šibeniku i Kninu. Katolički dom koji su komunističke vlasti nacionalizirale a biskup ga Badurina otkupio u svrhu održavanja pastoralnih i kulturnih zbivanja u središtu grada. Pro vita (Za život). Na ginekološkom odjelu šibenske bolnice uvedeno je

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

stručno savjetovanje naših liječnica i medicinskih sestara. Postignuto je da je kroz to savjetovanje trebala proći svaka žena koja je zatražila abortus. Onima koje su kao povod za abortus navodile manjak materijalnih sredstava, da nemaju čime uzdržavati dijete, bila je zajamčena pomoć dok dijete ne navrši godinu dana. Biskup nije dočekao ostvarenje ove ideje. Zaživjela je tri mjeseca nakon njegove smrti. Kroz prvih deset godina djelovanja spašeno je 260 života. Osnovao je Savjetovalište za obitelj i mladež. Njegovom zauzetošću biskupijski je Caritas otvorio Kuću za zlostavljane žene koja i danas djeluje uz pomoć Ministarstva socijalne skrbi. Kao podsjetnik izdvajam nekoliko naslova iz „Mihovila“ br.3: - Nadvisio je prostor i vrijeme - Otišao nam je najbolji čovjek - Bio je glas istine - Utihnuo je najveći moralni autoritet Krešimirova grada - Odlazak istinskog kršćanina O gore navedenom govori i njegov grob nad kojim je njegov reljefni lik, spomen-grob koji se trajno kiti svježim cvijećem i gorućim lampionima. „On je mir naš“! u njegovom odabranom znaku križa TAU. *** Kad sam završio članak sjetio sam se jedne usporedbe: Na santi leda vidi se samo onaj dio koji pliva iznad površine mora. Preostali, ali veći dio ostaje nedostupan ljudskome oku. Članak sam napisao u svijesti da sam iznio samo onaj pojavni dio. Ono što je najvažnije u čovjeku, ostaje poznato samo Bogu.

IZ ŠIBENSKI ŽIVOTA BLAGDANI BISKUPIJE

Proslavljen Blagdan sv. Nikole TavElića

PLANOVI I NADANJA Tek što je završila ovogodišnja proslava blagdana sv. Nikole Tavelića u njegovu šibenskom Hrvatskom nacionalnom svetištu, započeli su planovi za slijedeću godinu. Radošću ispunjeni, brojni su vjernici i štovatelji našeg prvog hrvatskog kanoniziranog sveca, podijelili svoje zadovoljstvo sa nama, želeći da se kult mučenika iz Krešimirova grada ojača i dalje proširi. PIŠU: braća samostana sv. Frane Skromno, a svečano

tom našem nastojanju da svečev blagdan proslavimo dostojanstveno i svečano, ove nas je godine ohrabrila činjenica da je u šibensko svetište hodočastila skoro cijela biskupija preko svojih dekanata. Naime, devetodnevna priprava pred blagdan sv. Nikole, bila je, uz ostale programe, u znaku hodočašća dekanata Šibenske biskupije. Tako su kroz svetište prošli ponajprije vjernici Šibenskoga dekanata a slijedili su ih Ražinski, Skradinski, Rogoznički, Vodički i Kninski dekanat. Uz

pojačan broj vjernika, kroz devetnicu i blagdan koncelebriralo je više od 70 svećenika. Posjetitelji svetišta otve su godine mogli vidjeti novi postav u Muzeju sv. Frane „Sveti Nikola Tavelić u slici i riječi“ što je pridonijelo upotpunjenju blagdanske ponude i programa, a vjernicima i posjetiteljima je dalo cjelovitiju sliku o našem svecu. Golemo je zanimanje vladalo za ovaj postav i sasvim je opravdao svoju svrhu. Uz to valja spomenuti i novi glazbeni projekt „Šibenik pjeva svome svecu“ s pjesmama u čast sv. Nikoli Taveliću što su ga priredili šibenski glazbenici, klape, crkveni zborovi i druge grupe, sastavi i solisti. Uistinu jedinstveni duhovni poduhvat koji je povezao glazbeni Šibenik. Zvučno je sigurno bilo

najglasnije novoizliveno zvono u čast šibenskoga sveca koje je dar Šibenčana svome svetištu. Ovo su sve načini da se kult našeg prvoga hrvatskoga kanoniziranog sveca širi među vjernicima naše Biskupije ali i šire. Što se tiče vjernika izvan naše Biskupije, evo već drugu godinu zaredom slali smo obavijesti na sve župne urede u Hrvatskoj kojima smo poslali program proslave. Neki su već otprije, neovisno o nama, stvorili dobru tradiciju, kao što je Zadarska nadbiskupija koja svake godine u nedjelju nakon blagdana u golemom broju hodočasti u Šibenik predvođena svojim nadbiskupom. Drago nam je da se održala ova navika što dokazuje da je moguće vjernike zainteresirati i animirati za ovakve duhovne pro-

Ulaz u euharistijsko slavlje

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

ŠIBENSKI BLAGDANI grame. Osim njih, na blagdan ili tih dana, hodočastili su i vjernici iz drugih gradova. Sve u svemu, zadovoljni smo i Bogu zahvalni da je blagoslovio ovo naše nastojanje. Osobito veliku zahvalnost dugujemo svim svećenicima koji su sudjelovali u devetnici i ovogodišnjoj proslavi blagdana.

Otvaranje izložbe o sv. Nikoli Taveliću

Planovi za budućnost Nismo puno spominjali da je ove godine točno 45 godina od proglašenja Nikole Tavelića svetim. Taj broj nas poziva i pomalo obvezuje da se već pomalo počnemo pripremati za okrugli jubilej koji će se slaviti 2020. godine (1970. – 2020.). Može izgledati još daleko i nedohvatljivo, ali je ipak realno i potrebno je ozbiljno uzeti u obzir ovu godinu i dobro se pripremiti. Smatram da je potrebna postupna i sustavna priprema u koju će biti uključeni brojni čimbenici iz cijele naše Crkve u Hrvata. Puno je još živih aktera iz 1970., ali i ideja je mnogo kao i mogućnosti, pa o tome ne bih ništa dok ne budemo razradili konkretan program. Do tada ćemo moja subraća i ja nastojati održavati razinu koje Svetište trenutno ima, ali ćemo uvijek iznova oplemenjivati i nekim novim sadržajima. Osobito ćemo nastojati u Izvanrednoj jubilejskoj godini Božjeg milosrđa, koju je proglasio papa Franjo, odgovoriti velikim potrebama vjernika u našem svetištu, a to je sakrament pomirenja ili pokore. Primijetili smo da mnogi vjernici vole sudjelovati s nama u našim dnevnim molitvama pa ćemo rado to i nastaviti. Također, mnogi vjernici preko dana vole zaći u našu crkvu i u tišini i 98

Relikvijar sv. Nikole Tavelića

Dio postave izložbe

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

IZ ŠIBENSKI ŽIVOTA BLAGDANI BISKUPIJE polumraku pred oltarima naših svetaca se moliti i razmatrati. Rado bismo čuli i njihove želje i ideje za poboljšanje duhovne ponude u svetištu i crkvi. Počeli smo okupljati članove Vojske Bezgrešne i Franjevačkog svjetovnog reda kao dodatnu duhovnu ponudu. Pokrenuli smo zbor mladih jer smo na večernjoj svetoj misi primijetili veliki broj mladih vjernika. Svi su oni tu pored nas, a mi ih želimo učiniti da budu s nama ili još bolje: da osjete kako smo mi s njima. Što ipak želimo napraviti Neovisno o nekim izvanrednim većim ili manjim događajima koji će se možda dogoditi u narednom četverogodišnjem periodu, do jubileja našega svetišta, dužni smo velikim poštovanjem i dostojanstvom pratiti potrebe Šibenčana i hodočasnika u njihovim svakodnevnim potrebama. Dakako, pratimo događaje lokalne Crkve i naše djelovanje uklapamo u njezin život i potrebe. Naglasimo to da je svetište živo cijele godine, a ne samo u devetnici ili na blagdan. Braća samostana su spremna svaki dan primati hodočasnike u crkvi i pokazati im muzej. Imamo svaki tjedan u petak molitvu u čast sv. Nikoli Taveliću uz njegov oltar. Bilo bi nam drago kad bi nam se vjernici Šibenika svaki petak pridružili toj molitvi, ili kad bi je organizirali u svojim crkvama i obiteljima. U svetištu se redovito ispovijeda svako jutro i svaku večer. Posebno pred velike blagdane i to nam je drago što ljudi dolaze. Posebno svaki prvi petak. Sve više škola u svoj program stavljaju posjet ovom svetištu

jer time mogu upotpuniti nastavu vjeronauka i drugih kompatibilnih predmeta: hrvatskog jezika, glazbene kulture i povijesti. Tu je Šibenska molitva, ali općenito u samostanu se može ogledati 800 godina stara povijest grada Šibenika koju su upotpunili franjevci svojom prisutnošću, kulturnim i umjetničkim stvaralaštvom. Nadalje, želja nam je još više povezati sa svetištem sve župe i crkve koje nose naslov sv. Nikole. Na osobnom, odnosno obiteljskom planu rado iznosimo i ovaj prijedlog. U nekim krajevima je bio običaj u obitelji moliti „Sv. Nikola Taveliću, moli za hrvatski narod!“, pa nam je želja da taj zaziv opet zaživi u obiteljima. Pripremajući se za proslavu 50. obljetnice proglašenja svetim sve više otkrivamo kako je taj događaj u Rimu povezao Hrvate izvan Hrvatske s onima u Hrvatskoj. Sv. Nikola je postao most koji je pokrenuo val domoljublja, a možda i Hrvatskog proljeća koje je nakon njegovog proglašenja svetim započelo. Zato u svojoj zahvalnici na kraju višednevne proslave blagdana sv. Nikole održavamo koncert „Bogu i Domovini“. Dakako, zbog preklapanja nekih datume, to je sve povezano i s novijom poviješću. Želimo naglasiti kako nas naši sveci zaštitnici trebaju voditi i u izgradnji naše Domovine. Otvoreni prema svima Uspostavili smo Internet stranice o svetištu i o muzeju, kao i stranice na društvenoj mreži facebook kako bi najave i vijesti iz svetišta bile što pristupačnije svim ljudima. Drago nam je što nas i drugi svjetovni mediji prate, prenose

naše vijesti i interesiraju se za naše najave i događaje. I dosadašnja suradnja s drugim kulturnim ustanovama grada Šibenika poput Gradskog muzeja i Gradske knjižnice i Gradskog kazališta je bila na visokoj razini. Gradski muzej nam je pomogao oko ideja za ustanovljavanje samostanskog muzeja, a u kazalištu je već gostovao jedan mjuzikl o sv. Maksimilijanu Kolbeu. Želja nam je da zajedno još više podižemo kulturnu ponudu grada, pa možda još jedan veliki mjuzikl dođe u Šibenik. Suradnja s gradom i županijom je na visokoj razini. Drago nam je što su i oni prepoznali kulturni i turistički potencijal našeg svetišta kojim se može upotpuniti turistička ponuda grada Šibenika. Surađujemo i s Društvom za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac. Tu nam je u pripremi Muzeja puno pomogao g. Hrvoje Zekanović. Želimo i dalje nastaviti obnavljati kulturnu i sakralnu baštinu našeg samostana i svetišta. U toku je restauracija oltara sv. Stjepana, kamenih kipova u dvorištu samostana, nekoliko predmeta iz samostanske zbirke. Preko godine smo restaurirali kamene oltare sv. Nikole Tavelića i sv. Ante. Obnovili smo elektrifikaciju zvona čiji je sistem zbog udara groma pregorio. Pod crkve vapi za obnovom, ali to nadmašuje naše financijske mogućnosti. Nas trojica fratara svjesni smo da su još brojni izazovi pred nama, ali si uvijek iznova posvješćujemo kako je naše poslanje u Šibeniku prvenstveno duhovno, evangelizacijskog karaktera pa ćemo se time i dati voditi i ravnati.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

NAGRADA

NAGRADA GRADA ŠIBENIKA dr. sc. Dragi Margušu PIŠE: mr. sc. Petar Gardijan Zeleno-plavi dar Šibeniku Raspjevana, gostoprimljiva i gostoljubiva zelena Slavonija dar je i ponos svih Slavonaca. „Dalmacija je u ‘oku’“ svih Dalmatinaca i njihovih dragih „fureštih“ - gostiju. Nije Drago zaboravio Slavoniju, a prihvatio je svim bićem Dalmaciju, postao je „rođeni Dalmatinac“ i zaslužio je nagradu Grada Šibenika za 2015., a „za izniman rad i doprinos promicanju zaštite prirode i okoliša i održiva razvoja“. Došao je s Institutom „Ruđer 100

Bošković“ iz Zagreba u Šibenik, na Martinsku, na prvo zaposlenje istraživača mora i života u moru. Odmah je Drago „zaronio plavo“, u Šibenski zaljev, u Krku i „otkrio“ pravo bogatstvo koje danas „gledamo“ u „pogonima“ s dagnjama i kamenicama postavljenim duž Šibenskog zaljeva. Iako su mu prva i najveća ljubav školjke, devedesetih godina prošlog stoljeća prihvatio se Drago, uz znanost, i praktičnog izazova eksperimentalnog uzgoja ribe, prvo Kalifornijske pastrve i Srebrenog lososa, a potom i jadranske: brancina, orada i pica u estuariju Krke. Domovinski rat je šokantno

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

promijenio život svih u Šibeniku i Hrvatskoj pa je i Dragu od „biologa mora“ 1992. odveo do „biologa rijeke“– voditelja „zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja, korištenja i nadzora Nacionalnog parka Krka“. Lijepo je „proći“ Dragin put od rodne zelene Slavonjie, preko Dinarskih gora do istraživača plavog Jadranskog mora i čuvara prirodnih i kulturnih darova „Vilinske Krke“, a za koju narodna izreka kaže: „Krka? To su vilinske vlasi Dinare što se pružiše do mora.“ Osobito je bilo, i danas je, vrijedno raditi i stvarati za svjetove i vjekove, vrhunske radosti, sjajne darove, i za zeleno-pla-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE NAGRADA vu „Vilinsku Krku“, ostaviti traga, biti zabilježen u „Svemiru“, što je pred kraj zaželio i genijalni Steve Jobs. Nagrada za života dio je duga i priznanja Grada Šibenika Dragi Margušu za zeleno-plavi dar. Znanstveno, praktično, društveno aktivno „Hoćeš li upoznati čovjeka, pogledaj njegova djela.“, kaže kineska poslovica. Drago Marguš je redovno završio diplomske, magistarske i doktorske studije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu do 1990. godine. Nastavio se usavršavati specijalizacijama na području uzgoja morskih plodova u Japanu i Francuskoj, te zaštite prirode u nacionalnim parkovima SAD-a. Treba priznati da talentiranim, kreativnim i stručnim ljudima ova civilizacija treba zahvaliti da su tijekom cijele povijesti svojim sposobnostima kreativnog rješavanja gospodarskih i društvenih problema omogućili čovjeku pomak na evolucijskoj ljestvici. Ljudska je vrsta njihovim djelima postala umno bogatijom, otvorenijom, prilagodljivijom, kreativnijom i materijalno i duhovno perspektivnijom. „Znanost radi znanosti“ ili „znanost radi prakse“, česta su pitanja u životu svih zajednica, naroda i zemalja? Baviti se samo znanošću i tehnologijom nije lak posao, ali baviti se znanošću i razvojem tehnologije i njihove praktične primjene neusporedivo je teže i izazovnije. Drago se opredijelio upravo za ovaj teži, ali smisleniji, svrhovitiji i vrjedniji put, bez obzira što je tražio

više napora, analitičkih, kreativnih i praktičnih sposobnosti, inteligencije i mašte. Što je Drago stvarno radio, s kime je surađivao, družio se i kakav je uspjeh ostvario najbolje govore ostvareni rezultati: napisana i „živa“ dijela – objavljeni radovi, „parkovi“ školjaka u Šibenskom zaljevu i Nacionalni park Krka s brojnim sadržajima koji privlače i milijunske posjetitelje – goste. Jedno je samo odraditi „svoj posao“, a drugo, mnogo važnije „tijelom i duhom“ biti tome posvećen. Kako i koliko je Drago bio posvećen prvoj „ljubavi“, pisanju radova iz širokog područja od prirodnih znano-

sti, tehnologija, umjetnosti do strateških i operativnih planova poslovanja, te drugoj „ljubavi“ praktičnom provođenju svega toga u život, pokazuje učinjeno. Objavio je preko trista popularnih, stručnih i znanstvenih radova, a kao autor ili koautor sudjelovao je s preko devedeset priopćenja na znanstvenim skupovima i javnim predavanjima. Sudjelovao je u izradi devet studija, devet elaborata i projekata te ima i jedan patent. A, kolika je tek njegova ljubav za NP Krka govore podaci da je autor i koautor petnaest knjiga o NP Krka, deset knjiga u izdanju Javne ustanove NP „Krka“, da

U Oziđanoj pećini

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

101

NAGRADA

Eko centar Puljane

Pješačka staza do Oziđane pećine

je organizirao dvije konferencije o NP Krka, tri izložbe i napisao scenarije za dva promotivna filma o NP Krka, a kao glavni urednik pokrenuo je časopis NP Krka, BUK, koji se do 2015. tiskao u 12 brojeva. Ovome svakako treba dodati da je odmah prihvatio poziv da se kao predavač uključi u rad prvog studija turizma u Šibeniku. I društvene aktivnosti dio su zanimanja i djelovanja. Aktivan je u: Matici hrvatskoj (član je od 1994., a od 1996.1998. predsjednik, od 1999.2007. potpredsjednik, a potom njen tajnik), Družbi „Braće Hrvatskog Zmaja“ (član je od 1997., od 2006.-2012. pročel102

nik Stola u Šibeniku, a potom zamjenik pročelnika), član je Hrvatskog biološkog društva od 1980. i Hrvatskog arheološkog društva od 2006. godine. Služiti „umom i srcem“ Na uspješnost filozofije vođenja služenjem pokazao je Isus kad je na Posljednjoj večeri oprao stopala učenika i rekao: činite kao što ja vama učinih. Isus je time „umom i srcem“ provodio duhovne stavove i vrijednosti koje je propovijedao. Od 12 neiskusnih ljudi suradnika stvorio je duhovne vođe koji su nastavili nositi ci-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

jelo njegovo učenje. Koje su vrline ponašanja poželjne i vrijedne danas, koje Drage Marguša zastupa, s dušom živi, služi i komunicira? Sve ljude s dušom, a osobito vođe s dušom krasi kreativna fleksibilnost i praktičnost, sposobnost prilagođavanja, usklađivanja svojih vlastitih postupaka i stajališta sa suradnicima, poslovnim partnerima i drugim ljudima, a prikladno situacijama u kojima se nalazi. U zauzimanju perspektivne pozicije u odnosima sa suradnicima, partnerima, prijateljima i drugima kao vođa ne primjenjuje Drago moć i silu, ne oponaša nikakve “vladare čvrste ruke“, već uvijek nastoji razvijati razumijevanje, partnerstvo, iskrenu suradnju i gajiti empatiju za druge, tako što u odnosima koristi „i glavu i srce“. U suvremenom svijetu brzog znanstvenog i tehnološkog napretka, mnogobrojnih sukoba i ratova, na putu moćnih nema radosti. Zašto? Zato što je to put sve veće vojne „mašinerije“, većih „milijardera“ - većeg bogatstva bogatih i moći moćnijih, put „bez uma i srca“. A, na putu moćnih oduvijek se „sije“ strah, unosi sumnja, oduzima životna energija, kreativnost, inovativnost, svijetla budućnost, dok se na putu na kojem ima „uma i srca“ životna energija stvara, privlači, vraća i dodaje. Bolji je to put jer ljudima pruža ljubav, gaji nadu i povjerenje. Drago je uvjeren da nema ništa od toga kada „idemo na posao samo da odradimo“. I zato kod njega nema dileme da je pravo vođenje u služenju, odnosno da vođa služenjem omogućava i potiče

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE NAGRADA unutarnju energiju, prirodnu motivaciju koja proizlazi iz zadovoljstva svojim poslom. U pitanju je spremnost suradnika da prihvate svojeg vođu, ne zato jer ga se boje, već zato jer ga cijene i poštuju, što je pravo zadovoljstvo njime raditi i uz njega živjeti. Stvaralačko angažiranje zaposlenika NP Krka s tehnologijom 21. stoljeća omogućit će stvaranja novih vrijednosti za još više zadovoljnijih gostiju u 21. stoljeću. Nema kreativnosti bez slobode stvaranja. U strahu kreativna se mašta blokira pa nema mašte, kreacija, inovacija. Čuvanje prirode i materijalne i duhovne kulture radi kreiranja doživljaja gostiju misija je NP Krka. Samo očuvano donosi „darove“, ima vrijednost. Duh čuvara „darova“ i vrijednosti NP Krka kreativni je i zanosni duh koji i Drago i suradnici moraju njegovati i uzajamno poticati radi stvaranja većeg bogatstva – većeg „lanca darova“: 1.) prirode, 2.) materijalne kulture, 3.) duhovne kulture, 4.) ugostiteljstva i trgovine, te 5.) gostoprimstva i gostoljubljivosti posjetitelja 21. stoljeća.

Izazovi NP Krka – kako dalje Nacionalni park Plitvička jezera 2. rujna 2015. dočekao je milijuntog posjetitelja, Jamie Wilford i Edward Glansford, dvoje mladih turista iz Yorkshirea, a Nacionalni park “Krka” 1.listopada 2015. dočekao je 900.000-tog gosta, Davora Čovića. Jedan i drugi park je pred izazovom kako dalje, jer su pri vrhu mogućnosti primanja, bukiranja gostiju. U sadašnjem obliku posjećivanja ugrožena je funkcionalnost jednog i drugog parka. Pred menadžerima i zaposlenicima izazov je kako dalje, postoje li novi oblici prilagođavanja koji će omogućiti integralno održiv život nacionalnih parkova? Kako dalje u svijetu koji se tako brzo mijenja? Raditi jedno, raditi po „starome“, a očekivati drugo i drugačije gotovo je nemoguće. Sigurno je da će se život nastaviti zato što se mora živjeti, kao i na cijeloj planeti Zemlji, ali s novim oblicima života koje „umni“ ljudi otkrivaju i primjenjuju ili kako evolucija donese. I integritet čovjeka kao je-

dinstva tijela racija, emocija i duha je pred velikim izazovom promjena u 21. stoljeću. Kako će NP Krka dalje? Zaista je veliki izazov i pred Dragom i njegovim suradnicima i partnerima. Kako se organizirati „iznutra i izvana“ i upregnuti um i tijelo i ostati na postojećim oblicima posjećivanja Parka, uglavnom na Skradinskom buku, nešto Visovcu i Roškom slapu ili odgovoriti velikom izazovu i što prije „otvoriti“ sjeverni dio s pet slapova, pet utvrda i manastirom Krka? To je kretanje Krki ususret. A treba li se Krki kretati ususret, od ušća prema izvoru, kako savjetuje i putopisac Nikola Pulić: „Ako je želimo upoznati, moramo joj koračati ususret, gledati joj u lice.“? Svijet s početka 21. stoljeća je „svijet brendova“, svijet usmjeren većem ugledu, pripadanju i dopadanju, u kojem ljudi teže miru i ljubavi, boljem, ugodnijem, radosnijem i sretnijem životu. Svijet je ovo sve zahtjevnijih gostiju koji očekuju bogatstvo darova prirode, materijalne i duhovne kulture, ugostitelje i trgovce, drage domaćine, zaposlenike NP Krka i njihovi partnere, na „Sjeveru“, Prominjane i Bukovčane, koji će širiti, pružati, zračiti, sijati ljubav, empatiju i prijateljsko povjerenje. NP Krka svom dužinom za takve goste postaje brend, ugledno ime i ugodno „mjesto“ atrakcija i događanja, kulture gostinstva, oduševljenja za jedinstvo tijela, emocija, racija i duha svojih gostiju.

Drago Marguš

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

103

REPORTAŽA

Kamo je nestao vukovarski Božić te 1991. Ma gdje da se nalazili, jesen nam je oduvijek nekako tužna i sjetna, a u Vukovaru svaka jesen se napuni s toliko tuge da nas ubode pravo u srce. Vukovarska tuga nakon svih ovih godina niti blijedi, niti prolazi i uvijek nam se vraća ona ista neprolazna bol. Srpski plan uništenja Vukovara

TEKST I FOTOGRAFIJE: Joso Gracin

104

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Prošlo je punih dvadeset i pet godina od kada su stanovnici hrvatskog Vukovara, mada s laganom strepnjom negdje u kutu srca, u svojim toplim domovima na desnoj obali Dunava, dočekali i proslavili svoj zadnji sretan i spokojan Božić. Mnogi Vukovarci te 1990. nisu još znali da će im to biti posljednji put da taj najljepši kršćanski blagdan slave sa svojim najdražima u toplini svojih domova. Nakon

REPORTAŽA toga više im ništa nije bilo isto. Dok su te 1990-e puni ljubavi, nade i praštanja slavili dolazak Kristov na zemlju, prijeko, na lijevoj obali Dunava i u susjedstvu oko njih budilo se zlo koje je naraslo do takvih razmjera da im je do sljedećeg Božića razorilo, spalilo i uništilo cijeli grad i domove. Zlo ih je pobilo, izranilo, protjeralo iz domova, izmučilo, iskasapilo do te mjere da je bilo strašnije od bilo čega što se moglo zamisliti. Zlu koje ih je napalo u planu je bilo da Hrvata u Vukovaru više ne bude, da nestanu zauvijek, a oni koji taj užas prežive, da se više niti ne prepoznaju, niti ikada vrate u svoj rodni grad. U proljeće 1991. spojila su se dva velika zla, crvena JNA petokraka i dvoglava četnička kokarda, pa onda u kolovozu svom silinom udarile na mali hrvatski grad na ušću rijeke Vuke u Dunav. Da se podsjetimo što se dogodilo te 1991. Do početka nametnutog nam rata, Vukovar je bio važan hrvatski regionalni centar koji se nalazio na istoku naše zemlje, na samoj granici sa Srbijom. Svi smo znali za vukovarske tvrtke, Vuteks, Borovo... Grad je tada brojao blizu 45 tisuća stanovnika. Od toga su 47,2% bili Hrvati, dok su stanovnici srpske nacionalnosti činili 32,3% od ukupnog broja. Od ostalih nacionalnosti ponajviše je bilo Mađara, a mnogi stanovnici iz mješovitih brakova izjašnjavali su se kao Jugoslaveni. Nakon prvih parlamentarnih izbora 1990. godine tada vo-

Razapeti Isus Krist u patnji s Vukovarom

deća hrvatska stranka, HDZ, imala je jako malo izravnog utjecaja u općini Vukovar, jer na izborima nije dobila niti jedno od pet mjesta za predstavnike općina. U skupštini općine Vukovar bili su većinom Srbi i oni su odbili prihvatiti novi ustav kojim se Hrvatska proglašava neovisnom i suverenom državom. Dominantna

stranka u skupštini općine Vukovar bio je Savez komunista Hrvatske, a za predsjednika skupštine također je izabran Srbin. U mnogim mjestima istočne Slavonije gdje je većinu činilo srpsko stanovništvo do proljeća 1991. srpske paravojne formacije su se organizirale i naoružale. Sve se odvijalo

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

105

REPORTAŽA

Hrvatski vojnik pretrčava cestu u predgrađu Vukovara

Vukovar nakon pada

preko MUP-a Srbije, uz potporu Slobodana Miloševića. Najznačajnija baza srpskih paravojnih formacija u blizini Vukovara bila je u Borovu Selu u kojem su većinu činili Srbi. Ratna propaganda iz Beograda sve više je zaoštravala odnose i radikalizirala sve veći broj Srba, utječući na njih da na hrvatsku državu gledaju kao na antisrpsku, zločinačku i ustašku organizaciju od koje im prijeti velika opasnost. U noći s 1. na 2. svibnja u Borovu Selu dogodio se masakr nad hrvatskim policajcima. 106

Srpske paravojne snage su uz zaštitu i pomoć JNA tada pobile 12 hrvatskih policajaca. Tijela nekih od njih su bila masakrirana. Tada su se na jednoj i drugoj strani otvorile karte. JNA i četnici zajedničkim snagama otvoreno su krenuli sa sve učestalijim provokacijama i napadima na Vukovar. Herojska obrana U kolovozu 1991., s početkom borbi u obrani Vukovara našlo se oko 800 pripadnika MUP-a iz Vukovara i Varaž-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

dina, NZ Vukovar, 4. bojna 3. ˝A˝ brigade ZNG-a, skupina 1. ˝A˝ brigade ZNG-a, te 58 pripadnika HOS-a. Može se reći da je prava bitka za Vukovar krenula 25. kolovoza, kada su započela redovna granatiranja i zračni napadi na grad. Do kraja kolovoza prepolovio se broj stanovnika Vukovara. Dana 25. rujna u gradu se od naoružanih branitelja oformila 204. brigada HV-a, a prvi zapovjednik brigade bio je Mile Dedaković Jastreb. Mada malobrojni i daleko slabije naoružani, izuzetno dobro organizirani hrvatski branitelji uz jako dobro smišljenu taktiku obrane dugo su odolijevali gotovo svim srpsko-četničkim napadima. Od 15. listopada kada je odsječen od sela Bogdanovci, Vukovar se našao u potpunom okruženju Pripadnika ZNG-a, hrvatske policije i HOS-a koji su branili grad bilo je od 1800 do najviše 2200. Broj angažiranih vojnika JNA, rezervista i četnika koji su napadali grad u svakom trenutku bio je oko 30.000, što znači da ih je bilo petnaest puta više od branitelja Vukovara. Tome treba pridodati još 1600 tenkova i oklopnih transportera, 980 topova, 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi i neodređeni broj zrakoplova. Izgleda da je JNA zajedno s četnicima jedino na takav način bila sposobna napasti daleko malobrojnije i neusporedivo slabije naoružane hrvatske snage. Ukupan broj neprijateljskih vojnika pred sam pad grada popeo se na gotovo 80 000. Za osvajanje Vukovara JNA je angažirala 11 brigada operativne vojske od čega 9 oklopno mehaniziranih. Uz svu tu silu Jugosla-

REPORTAŽA venske Armije, Vukovar su još napadali i pripadnici Teritorijalne obrane Srbije, pobunjeni Srbi iz Hrvatske, te razne četničke paravojne postrojbe kao što su Arkanovi Tigrovi, Šešeljevi Beli Orlovi i dr. Vukovarska bitka bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Trajala je 87 dana, točnije od 25. kolovoza do 20. studenog, kada su utihnule i posljednji rafali hrabrih hrvatskih branitelja.

Kolona sjećanja napreduje prema vukovarskom vodotornju

Potpuno uništenje grada na Dunavu Točan broj vukovarskih žrtava još uvijek je nepoznat. Smatra se da je 204. vukovarska brigada imala 879 poginulih i nestalih, te 777 ranjenih. Civila je poginulo oko 1100, od toga 86 djece. Sve ukupno je u bitci ranjeno 2500 osoba od kojih su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece. 22.000 Vukovaraca je prognano, a najmanje 2796 civila i branitelja odvedeno je u srpske koncentracijske logore. Kao nestalih vodi se još 486 osoba. Na stratištu Ovčari ubijeno je 260 ranjenika i civila odvedenih iz vukovarske bolnice. Na Vukovar je u toku bitke palo više od 1.500,000 granata svih vrsta i kalibara i uništeno 13.500 kuća. Pitao sam se kamo je za Vukovarce nestao Božić 1991. Zamislite da Božić dočekate kao prognanik, ili još gore kao ranjeni zatočenik, mučenik u srpskom koncentracijskom logoru. Po hrvatskim izvorima branitelji Vukovara su u ovoj bitci ubili oko 10.000 neprijateljskih vojnika, a ranili ih između 5000 i 10.000. Uništili su od 400 do

Šibenska Gradska straža u Koloni sjećanja

600 neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila, te srušili više od dvadeset zrakoplova i helikoptera. Bitka za Vukovar, mada za Hrvatsku izgubljena, jer je grad pao, slomila je ofenzivu JNA na Hrvatsku. Za JNA ova bitka je zbog ogromnih gubitaka u ljudstvu i tehnici značila „Pirovu pobjedu“. Tromjesečna bitka za Vukovar vezala je uz grad najelitnije i najbolje gardijske, tenkovske i oklopno-mehanizirane jedinice JNA, niške specijalce i dr. To je oslabilo pritisak na ostalim bojištima u Hrvatskoj. Ta tri mjeseca, dok je JNA bila usredotočena na poražavanje samo jedne hrvatske pješač-

ke brigade u gradu Vukovaru, omogućila su Hrvatskoj da osnuje još preko 40 brigada. Kad je počela bitka za Vukovar imala ih je manje od 20. Od Bleiburga do Vukovara U svibnju ove godine otišao sam se s prijateljima pokloniti žrtvama velike golgote hrvatskog naroda, Bleiburgu. Bila je to 70. obljetnica od stradavanja Hrvatske vojske na kraju Drugog svjetskog rata. Tamo smo shvatili da su na tom polju većina zarobljenih bili hrvatski domobrani i civili. Jako je malo bilo ustaša koji

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

107

REPORTAŽA

Hrvatski veteranu u koloni sjećanja

Šibenska kapa u krugu vukovarske bolnice

Ispred vukovarske bolnice naišli smo na ljude iz našeg kraja 108

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

bi bili voljni predati se partizanima, jer to je značilo sigurnu smrt. Milije im je bilo poginuti s puškom u ruci u proboju, nego pasti u ruke crvenima. Na Bleiburgu smo susreli mnoge hrvatske domoljube i ratnike sa svih strana Hrvatske. S prijateljem Zoranom (topnikom legendarnih šibenskih topova od 130 mm) upoznao sam tamo vukovarske branitelje Mrđu i Zorana, uništavače tenkova s Trpinjske ceste. Obećali smo im da ćemo u studenom doći u Vukovar da se poklonimo još jednoj golgoti hrvatskog naroda i herojstvu hrvatskih vojnika. Nikada prije nismo bili u gradu na Dunavu, simbolu hrvatskog stradanja i hrvatskom ponosu. Krenuli smo organizirano 17. studenoga iz mjesta Gradac u Petrovu polju s ljudima iz općina Ružić koje smo tada, osim nekolicine koje smo znali od prije, prvi puta upoznali. Mnogo mladih, srednjoškolci, članovi ˝Etno udruge - Petrovo polje˝ iz Gradaca. Vukovar nas je sve povezivao. Vozili smo se cijeli dan pa navečer stigli u Županju i tamo bili darovani slavonskim gostoprimstvom i još uvijek nesebičnom i iskrenom ljubavlju za Hrvatsku. Ranim jutrom, 18. studenog prošli smo kroz Vinkovce, pa nakon još pola sata vožnje ugledali tablu Vukovar. S prelijepim sunčanim jutrom napokon smo ušli u grad heroj na obali Dunava. Pristizali su autobusi, kolone ljudi iz svih krajeva Hrvatske. Bila je to Hrvatska u malom. Vukovarska bolnica, potpuno obnovljeno zdanje. Ušli smo u nju. Bio je radni dan, osoblje je radilo, a ljudi čekali u čekaoni-

REPORTAŽA cama. Nismo se imali vremena spustiti u podrum bolnice, posljednje utočište ranjenih boraca i civila. Vani ispred spomen ploče prepoznali smo poznata lica, branitelje iz Rasline, Zdenka, Mladena, Živka, Jugu..., svi Lokasi i jedan Makarin. Ugledasmo i tenkistu Sudca iz Vodica, s crnom zastavom Veterana oklopno-motoriziranih postrojbi HV-a. Na drugoj strani ulice, za štekatom pod krošnjama velikih stabala ugledali smo i Šibensku gradsku stražu. Nas dvojica, izgubljeni u masi svijeta, krenusmo glavnom ulicom prema centru grada. Sunčevi ratnici Prošavši preko mosta na rijeci Vuki što se tu ulijeva u moćni Dunav, razmišljao sam kako se i u imenu Vukovara skriva riječ rat, engleski – war. Tada se sjetih da još jedan grad koji je za vrijeme rata (Drugog svjetskog) bio u potpunosti razoren, u svojem imenu skriva riječ rat, poljska prijestolnica Warszawa. Zastali smo na mostu pored spomenika ubijenom vukovarskom branitelju, dragovoljcu Francuzu – Jean-Michel Nicolieru, pa izašli na prostrani trg ispred hotela Dunav i starog vodotornja. Hodali smo Zoran i ja ulicama Vukovara, prepoznavali, kuće, zgrade i palače koje smo u ovih 25 godina bezbroj puta gledali na TV-u, vidjeli ih u novinama, strahovito porušene i razorene do neprepoznatljivosti... Hotel Dunav, rodna kuća Lavoslava Ružičke (hrvatski organski kemičar, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1939.), zgrada Hrvatskog ra-

Imena poginulih pružaju se u beskraj

dio Vukovara. Sjetili smo se novinara Siniše Glavaševića, ubijenog na Ovčari. Osim rijetkih kuća, zidova i fasada izrešetanih i izmrcvarenih zrnima svih kalibara i gelerima svih veličina i oblika, gotovo sve je obnovljeno. Kompleks dvorca Eltz i Gradski Muzej Vukovar bliještili su novim sjajem. Ipak, u zraku se intenzivno osjećao duh bitke što se tu odigrala prije punih četvrt stoljeća. Kao da smo ispred sebe mogli vidjeti vukovarske branitelje kako pod kišom granata pretrčavaju razorene ulice, da bi na nekom novom mjestu zaustavili prodor srpskih tenkova i pješaštva. Pred očima su nam se stvarali likovi pokojnog Blage Zadre, Marka Babića i drugih hrabrih uništavača srpskog oklopa. Kroz misli su nam prolazili Žuti mravi, Pustinjski štakori i mnoge druge grupe hrabrih branitelja koji nisu bili profesionalni vojnici, već obični ljudi, zemljoradnici, obrtnici, ugostitelji, trgovci, profesori, studenti..., ali koji su tri mjeseca herojski odolijevali ogromnoj vojnoj sili i nemilosrdno joj uništavali ljudstvo i tehniku da bi obranili svoj grad. Vidjelo se tada da su ti hrabri branitelji ipak pravi po-

tomci davnih Sunčevih ratnika (Sunčev narod, Sunčevi ratnici – prastari naziv za Hrvate). Vukovar, koliko god predstavljao hrvatsku tugu, još više predstavlja hrvatski ponos. Kako li je izgledao Vukovar onih godina kada se nakon srpske okupacije prvi puta moglo slobodno ući u njega? Žao mi je što tada nisam uspio doći i pokloniti se gradu što je zaustavio toliku vojnu silu i odolijevao joj gotovo tri mjeseca. Vukovar je bio poput mjesta na kojem se po legendi u pradavna vremena vodila Na mostu preko Vuke, spomenik poginulom branitelju, Francuzu Jean-Michel Nicolieru

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

109

REPORTAŽA

Pedeset-metarska hrvatska trobojnica u Koloni sjećanja

bitka između Sunčevih ratnika i sila zla. ˝Crnobog se probudi iz Pratame pa naredi svojim nemanima da se sakupe i udare na Sunčev narod, koji nisu sumnjali da se sprema veliko zlo, pa su bili nespremni kad ih je napala vojska tame.˝ Sunčevi ratnici su se uspjeli oduprijeti snažnim udarima zlih divova. U toj epskoj bitci dobra i zla, vjerovali su da će nakon nje zavladati mir, ali čekale su ih još nebrojene bitke. Nisu tada mogli znati da će morati odolijevati nebrojenim osvajačima, da će se protiv zla morati boriti još cijeli milenij, od tih pradavnih vremena pa sve do izmaka 20. stoljeća. U Koloni sjećanja U deset i pol sati od vukovarske bolnice krenula je Kolona sjećanja prema nekoliko kilometara udaljenom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata na jugoistočnoj strani grada. Na čelu kolone 110

Počasni vod Hrvatske vojske, za njim hrvatska trobojnica duga pedeset metara, pa Sinjski alkari, Trenkovi panduri, Šibenska gradska straža, za njima profesionalni hrvatski vojnici, pa hrvatski veterani, pripadnici mnogih ratnih postrojbi, invalidi Domovinskog rata, masa ljudi, mladih, starih, djece, žena. Kolona se protegnula u beskonačnost. Toliko se naroda skupilo da oda počast Vukovaru, najmanje šezdeset, sedamdeset tisuća, možda i sto tisuća ljudi. Teško je bilo to točno odrediti. Pridružili smo se koloni u Ulici kardinala A. Stepinca, pa prošli podno velike crkve sv. Filipa i Jakova i franjevačkog samostana. U ulicI S. Radića, nešto prije vukovarskog vodotornja stali smo na štandu pored ceste, pa uzeli nešto za jesti. Pored nas, oslonjen o zid male kuće stajao je čovjek sa štakama. Upoznali smo se. Rekao je da je iz Širokog Brijega i da je bio pripadnik

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

HVO-a - ˝Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović˝. Ranjen je u borbi za Čepikuće. Rekao nam je: U ratu su mi poginuli brat, zet i mnogi prijatelji... Pokazao je ožiljak na grlu i tužno nastavio: Pogledajte što su mi radili. Mi smo krvavili i ginuli za Hrvatsku, a danas ovi antikristi za koje nikada nije, niti će ikada postojati Božić, žele je potpuno uništiti. Onda smo se mogli oružjem boriti protiv antikrista, a što sad da radimo?! Pozdravili smo se s čovjekom, pa se popeli do najslikovitijeg simbola obrane grada, impozantnog vukovarskog vodotornja što podsjeća na olimpijski pehar. Mjesecima udaran projektilima svih vrsta i kalibara, strašno izranjavan od glave do temelja, ipak je ponosno i neuništivo ostao stajati uspravan sve do zadnjeg dana bitke. Takav surovo izranjavan ostavljen je da svjedoči o herojstvu vukovarskih branitelja i brutalnosti srpskog agresora.

REPORTAŽA Prošli smo preko Mitnice pa došli do Memorijalnog groblja gdje se polaganjem vijenaca odala počast žrtvama Vukovara. Nad ulicom u pravcu groblja bilo je rastegnuto nekoliko stotina metara dugo bijelo platno s imenima svih poginulih u bitci za Vukovar. Svetu misu za sve pokojne i nestale predvodio je mons. Želimir Puljić.Na Mitnici sam susreo poznanika Jozu. Nisam znao da je i on iz Vukovara i to upravo s Mitnice. Sada živi kod nas, u šibenskoj Dubravi. Na groblju sam prepoznao i poznanika Bagu, nekadašnjeg tenkistu 4. splitske brigade, a među malom grupom ljudi ugledao sam i posljednjeg zapovjednika obrane grada, Branka Borkovića – Mladog Jastreba. Preko puta Memorijalnog groblja, prema obali Dunava nalazilo se naselje Vučedol, poznato po izuzetnom arheološkom nalazu, prelijepoj Vučedolskoj golubici, još jednom simbolu grada Vukovara. Negdje prema jugoistoku nalazilo se zlokobno stratište Ovčara. Nismo otišli tamo. Mnogo toga u Vukovaru nismo vidjeli ni posjetili, zato smo odlučili doći ponovo. Nismo se uspjeli javiti ni prijateljima s Trpinjske ceste, uništavačima tenkova, Mrđi i Zoranu. Vukovar, mada tužan i ranjen grad, ima u sebi nešto privlačno, nešto što te vuče da mu se ponovo vratiš. U srcima mnogih stanovnika ovog grada nastanila se ona neprolazna bol zbog spoznaje da se više nikada neće moći vratiti oni sretni Božići kada su skupa sa svojim najdražima, kojih više nema, blagovali i veselili se za obiteljskim stolom u svom voljenom Vukovaru.

Kolona sjećanja

Plamen na memorijalnom groblju

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

111

PRIRODA

Značajni krajo „Kanal – luka“

PIŠU:

Drago Marguš, Anita Babačić Ajduk, Hrvoje Zekanović, Tina Dragutin Burić

112

Značajni krajobraz „Kanal – luka“ proglašen je 1974. godine. Obuhvaća prostor površine 1 095,02 ha od Šibenskog mosta do kraja Kanala sv. Ante, odnosno do tvrđave sv. Nikole, s pripadajućim okolnim obalnim prostorom. Prostor se dijeli na Šibenski zaljev i Kanal sv. Ante. Šibenski zaljev dijeli se na Paklenu, Martinsku i Pećinu-Zekovac. Granica krajobraza prolazi sredinom zaljeva paralelno s pružanjem grada Šibenika. Kanal započinje dvama rtovima, sjeverozapadnim rtom

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Burnjim Turanom i jugoistočnim rtom Južnim Turanom. Kanal je prirodni fenomen, s brojnim rtovima i uvalama, dug oko 2 500, širok od 140 do 220, dubok do 42 m. Značajni krajobraz obuhvaća nekoliko brda, od kojih je najviše Smričnjak (109 m), iznad Zekovca i gradske četvrti Njivice. Unutar krajobraza nalaze se dvije hridi. Na objema se nalazi svjetionik. Na kraju Kanala nalaze se hrid Ročni i dva otočića (nasipom od kamena spojena s kopnom): Školjić i Ljuljevac.

PRIRODA

braz Tvrđava sv. Nikole

Tvrđava sv. Nikole

Glavno obilježje reljefa je krš. Najstarije naslage su donjojurski i srednjojurski vapnenci. Krajem pliocena i početkom pleistocena na širem području današnje rijeke Krke nastala je erozijska Sjevernodalmatinska krška zaravan, koja se proteže većim dijelom slivnog područja rijeke Krke. Kanjon i ušće rijeke Krke nastali su u pleistocenu. Paleokanjon Krke danas je moguće pratiti uz južne obale Zlarina. Pretpostavlja se da je Krka u prošlosti imala deltni tip ušća, za razliku od današnjeg, estuar-

skog, koji je nastao kao rezultat ranoholocenskog poslijeglacijalnog izdizanja morske razine prije 18 000 godina, tijekom kojega se nivo mora podigao za 120-125 metara. Ušće rijeke Krke, Šibenski zaljev i Kanal sv. Ante oblikovani su u holocenu (prije 8 500 godina) i dio su potopljenog ušća rijeke Krke. U ušću rijeke Krke obitava 56 svojti školjkaša. Bogate su populacije dagnje (Mytilus galloprovincialis) i kamenice (Ostrea edulis), koje se u ušću kontrolirano uzgajaju po-

sljednih dvadeset pet godina. Brojnošću se ističu prnjavica (Venus verrucosa), kunjka (Arca noae) i kućica (Tapes decussatus), a rijetke su lastavica (Pteria hirundo), zdjelica (Glycymeris glycymeris), konjsko kopito (Spondylus gaederopus) i volujsko srce (Glossus humanus). Od zaštićenih školjkaša, nalazimo prstaca (Lithophaga lithophaga) i perisku (Pinna nobilis). Bojama se ističu mala kapica (Chlamys varia) i kraljičina kapica (Aequipecten opercularis) a oblikom mačja noga

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

113

REPORTAŽA (Chlamys pesfelis) i jakovska kapica (Pecten jacobaeus). Ušće je poznato po velikim plovama cipla balavca (Liza ramada) i cipla putnika (Chelon labrosus). Za tradicionalni ribolov važne morske ribe su lubin (Dicentrarchus labrax), zubatac (Dentex dentex), ovčica (Lithognathus mormyrus), arbun (Pagellus erythrinus), jegulja (Anguilla anguilla) i ugor (Conger conger), a posebnost ovog kraja je zubatac krunaš (Dentex gibbosus). Značajni krajobraz Kanal – luka nalazi se u eumediteranskoj vegetacijskoj zoni, u vegetacijskom pojasu vazdazelenih šuma hrasta crnike (zajednici Orno-Quercetum ilicis) u razvojnim oblicima od makije do gariga i ogoljelog kamenjara. Biljni pokrov pod snažnim je antropogenim utjecajima (poljoprivrede, stočarstva...) a vidljive su i posljedice šumskih požara. U šumskoj vegetaciji prevladavaju alepski bor (Pinus halepensis), hrast crnika (Quercus ilex) i šmrika (Juniperus oxycedrus L.). Među gotovo šeststo viših biljaka ističu se ilirsko-jadranski endem jadranski lastavičnjak (Vincetoxicum hirundinaria ssp. adriaticum), rijetka crvena vratiželja (Anacamptis pyramidalis), četiri orhideje (Orchidaceae), uvrštene u Crvenu knjigu vaskularne flore Hrvatske: pčelina kokica (Ophrys apifera) u kategoriji ugrožene svojte i bertolonijeva kokica (Ophrys bertolonii), grimizni kaćun (Orchis purpurea) i mali kaćun (Orchis tridentata) u kategoriji osjetljive svojte, a na zaslanjenim staništima ugrožena svojta primorska 114

makovica (Glaucium flavum) i osjetljiva svojta valjkasti tankorepić (Hainardia cylindrica). Od sakralnih zdanja, na predjelu Martinska nalaze se ostaci crkve sv. Martina (15. st.), na desnoj strani Kanala kapela sv. Križa, malo dalje, na lijevoj strani, špilja, pregrađena u crkvu sv. Ante (prvi pisani spomen u 13. st.), u kojoj su nekad prebivali isposnici, među kojima početkom 17. st. i zadarski plemić Jeronim Detrico, a na predjelu Jadrije ostaci kapele sv. Andrije. Na ulazu u Kanal sv. Ante vidljivi su tragovi dviju kula (toreta), između kojih je od 14. do 16. st., bio razapet, kao zadnja morska obrana grada, lanac koji je neprijateljskim brodovima sprečavao ulaz u Šibenski zaljev (luku). Na izlazu iz Kanala sv. Ante, na otoku Ljuljevcu, na mjestu porušenog benediktinskog samostana sv. Nikole (izgrađenog 1065.), nalaze se bedemi tvrđave sv. Nikole. Izgrađena je u 16. st. radi obrane Šibenika od turskih napada s mora. Tvrđavu je projektirao mletački vojni graditelj Gian Girolamo Sanmichelli. Izgradnja tvrđave počela je 1540., a dovršena je 1553., iako je počela služiti još 1544. godine. Donji dijelovi tvrđave izgrađeni su od bijelog kamena a gornji od opeke i sedre dovezene s rijeke Krke. Bila je opremljena s 32 topa. Pripadala je navećim pomorskim utvrdama na istočnoj obali Jadrana: njezin izgled i veličina pokolebali bi i najmoćnijeg neprijatelja da uđe u Šibenik s morske strane. Kroz Kanal sv. Ante uređena je, i svečano otvorena u srpnju 2013., šetnica duž jugoistočne obale kanala, od

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Grimizni kaćun (Orchis purpurea)

Zdjelica (Glycymeris glycymeris)

Periska (Pina nobilis)

vile „Moj mir“ do Tvrđave svetog Nikole na ulazu u kanal duga 4,4 km.

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE USPUT SANACIJA KATEDRALE SV.JAKOVA MOŽE POTRAJATI JOŠ PET GODINA!

BOŽIĆ POD SKELOM U KATEDRALI TEKST I FOTOGRAFIJE: Joško Čelar

d šest šibenskih crkava, koje se u posljednje vrijeme obnavljaju ili su obnovljene, katedrala sv. Jakova, stolnica šibenske mjesne crkve i biskupije, s obimnim konzervatorskim radovima i u ove dane Adventa u njenoj unutrašnjosti, na apsidama i na kupoli, spada među najzahtjevnije radove na zaštiti spomenika kulture u Krešimirovu gradu uopće. Iako će se blagdanska crkvena slavlja Božića na početku Godine milosrđa u katedrali odvijati u ograničenu prostoru prezbiterija i kora, s višeslojnim sustavom skela što sežu do vrha kupole, to ipak neće umanjiti radost šibenskoga kršćanskoga puka na Slavu Božju i dolazak Krista Spasitelja. Uz bok sadašnjoj „generalnoj“ sanaciji katedrale jedino može stati obnova Gradske vijećnice, razorene do temelja u Drugom svjetskom ratu savezničkim bombama na Svetu Lucu godine 1943., što je vrhunski izveo ing. arh. Harold Bilinić. Značajni radovi na katedrali obavljali su se nakon Domovinskoga rata, 1996. i 1997. godine na renesansnoj kupo-

Dio lađe katedrale pod skelama

Cijela kupola ovijena zaštitnim platnom

li (prema uzoru na kupole na crkvi Santa Maria Del Fiore u Firenci), djelu renesansnog majstora Nikole Firentinca, koja je 18. rujna 1991. godine pogođena neprijateljskom granatom. Konzervatorski radovi nastavljeni su kasnije i na krovištu katedrale što su ga nagrizle korozija i vlaga. Ipak, ono što je otpočeto 2013. po obujmu i zahtjevnosti nadilazi sve što je dosad rađeno na toj znamenitoj cr-

kvi u zadnjih 150 godina. Trenutno je cijeli prostor prezbiterija, do visine kupole, (oko 33 metra) pod mrežom armatura i skela u više „etaža“, što ih je postavila tvrtka Keran Co. iz Vodica. Stručne radove izvode konzervatori Hrvatskoga konzervatorskoga zavoda, Odsjeka kamene plastike iz Splita, koji posebnim laserskim postupkom i drugim tehnikama čiste naslage u blokovima, kamenoj plastici i skulpturama i na-

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

115

USPUT

Neobićan prizor u plaštu kupole

Saniraju se milimetarske pukotine u grbovima

Iva Paduan čisti kamen pod kupolom

116

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

pukline ispunjavaju akrilnom plastikom, koja je u konačnici „kao kamen“, otporna i trajna. O svemu tome katedralni župnik, don Krešimir Mateša, koji uz mons. don Marinka Mlakića i druge angažirane osobe iz šibenske biskupije organizacijski radi na tom složenom projektu, kaže: - Ušli smo već u treću godinu otkako su započeli sanacijski i konzervatorski radovi na katedrali, koji bi mogli potrajati još pet godina. Pored obnove crkava sv. Barbare, sv. Ivana, sv. Dominika, dijelom i sv. Nikole i sv. Križa i dovršene crkve Gospe van grada, ova sanacija katedrale je ipak najopsežniji projekt takve vrste. Vjerujemo da ćemo do Božićnih blagdana ukloniti bar dio skela u Prezbiteriju, te da će i dio kora biti dovršen. Skele će se potom, prema planu konzervatora, pomicati uzduž broda crkve, gdje će se čistiti kamene ploče i zatvarati pukotine svoda, kroz koji su za velikih pljuskova, počele prodirati oborinske vode. Nadamo se da će dio radova biti dovršen u ovoj godini, dokad treba ukloniti i naslage gljivica na kamenu, nataloženih vremenom. Riješena je u međuvremenu i apsida s fugama koje imaju svoj vijek trajanja, kao i polukupole nad njom. Don Krešimir Mateša ističe kako je vjernički puk s drugim posjetiteljima katedrale sada donekle prikraćen u skučenijem prostoru crkve, dok sama služba Božja u tome ne trpi. Ipak, naš dojam je bio potpun tek kad smo se s don Krešimirom i pratiteljem Ivi-

IZ ŽIVOTA BISKUPIJE USPUT com Rocom iz Keran Co. po „etažama“ skela uspeli prezbiterijem do same kupole, čiji smo svod s unutarnje strane mogli dotaknuti rukom! Bio je to poseban osjećaj i uzbudljiv doživljaj koji se pamti. Kao i sam izlazak na vanjski plašt kupole, s ponorom pod nama. Usput smo vidjeli kako se laserom čiste naslage na kamenu i kako konzervatorica Iva Paduan, koja je isti posao radila šest godina na splitskome Peristilu s najvećom pomnjom čisti elemente friza oko vrha glavnoga oltara. Izbliza smo izvana gledali i velike skulpture sv. Marka i sv. Jakova, te prelijepe vizure Šibenika s arhanđelom sv. Mihovilom sa Sotonom pod nogama, čija su velika, raširena kamena krila sa stražnje strane dijelom oštećena. A s Trga Republike Hrvatske pod nama na toj su nas visini snimali kasnojesenski kineski turisti! Rastali smo se od naših pratitelja i otišli iz crkve s mišlju: kakav je to grad Šibenik bio, u ono doba sa svega 5 000 stanovnika, s polovicom od toga aktivnih, a kakvu je materijalnu i duhovnu snagu imao za sagraditi takvo velebno djelo vjere i svjetske kulturne baštine! Posebno što je to djelo velikana graditeljstva, Jurja Matejeva Dalmatinca Šibenčanina i Nikole Firentinca, ali i u brojnih onih, koji su je gradili i čije je glave majstor Juraj portretirao na apsidi šibenske katedrale sv. Jakova. Povijest zasigurno na sve to ima svoj odgovor.

Sveti Marko gleda na kanal

Sv. Mihovil nad apsidom

Turisti na Trgu Republike

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

117

PRIJEDLOG

KAKO JAVNOST UPOZNATI SA RADOVIMA U BISKUPIJI PIŠE: Don Stipe Perkov Moj zmajski brat Drago Marguš dobio je nagradu koju mu je dodijelio Grad na svečanoj Sjednici gradskog vijeća povodom Dana grada, blagdana sv. Mihovila. Sa zadovoljstvom sam nazočio tom svečanom trenutku i sa zanimanjem poslušao izlaganja Restaurirana luneta nad glavnim portalom crkve sv. Ivana

118

gradskih čelnika o svemu što se prošle godine izgradilo i pokrenulo u Šibeniku. U tom godišnjem programu su predviđene i nagrade uspješnim i istaknutim građanima grada Šibenika koji su se istakli na području svoga rada. Nagrade imaju smisao zahvalnosti nagrađenima za postignute uspjehe ali i za daljnji poticaj u stvaralačkom radu, što može biti poticaj i primjer drugima. Slušao sam što se sve kroz proteklu godinu izgrdilo, koji su se projekti ostvarili, što je u nastajanju, što pri karaju a što u planu za iduću godinu kad Šibenik slavi 950. obljetnicu prvog svog spomena. Puno je toga navedeno, po onome što sam čuo, Šibenik ide korak po korak naprijed. Biskup Ivas, u svom obraćanju nazočnima, čestitao je slavodobitnicima, izrazio je zadovoljstvo što u gradu ima vrijednih i nadarenih ljudi, što se u Šibeniku stvari pokreću s mrtve točke, ali mu je žao zašto nisu spomenuti biskupijski projekti kao npr. obnova

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

Obnovljeni zvonik crkve sv. Ivana

crkve sv. Barbare, radovi na katedrali i na crkvi sv. Ivana, zatim sv. Dominika, u tijeku su građevinski radovi na podizanju Vrtića u sklopu Katoličke škole… O tome se šuti, a i to je grad i u gradu. Biskup ima pravo. Treba iznijeti pred javnost, kad već Grad iznosi svoje uspjehe, da se čuje i sazna što biskupija radi, što je napravila, ima li ona neke svoje ljude koje bi trebalo predložiti za nagradu Grada? Ja imam još bolji prijedlog. Zašto ne bi šibenska biskupija imala jedan svoj dan u godini, Dan šibenske biskupije kad bi se detaljno čulo što se u biskupiji radi, kakvo je stanje u biskupiji, što se napravilo, što je u planu i programu za iduću godinu, koliki nam je godišnji budžet, u što ga trošiti, koje ljude treba biskupija nagraditi i istaknuti, npr.: uspješne pastoralce, kulturnjake, duhovnike, propovjed-

IZ ŽIVOTAPRIJEDLOG BISKUPIJE nike, vjeroučitelje, crkovinare, katoličke udruge, redovnike, bogoslove, sjemeništarce i sl. Tom prigodom trebali bi odgovorni dati izvješća, zaključke, posebice sa redovitih sjednica Svećeničkog i Pastoralnog vijeća kojima predsjeda Ordinarij. Biskup, glava biskupije, ima glavnu riječ, kao pastir blizak svima, u nastojanju da dobije potporu cijeloga klera, nastupa pravedno i nepristrano, očinski. Dan biskupije mogao bi biti zahvala župnicima koji se te godine pošli u mirovinu. Dali su i žrtvovali cijeli svoj radni vijek za vjeru, za naviještanje Božje riječi, dijeljenje sakramenata, za čuvanje i unapređenje crkovne imovine, bili su prvi svjedoci, gotovo mučenici u vrijeme komunističkog ateističkog režima, treba neka gesta zahvale i dostojanstvenog umirovljenja, oproštaja od službenog župničkog pastorala. Ne smije to proći bez riječi, anonimno, kao da se radi o stvarima. Biskup je više puta rekao da će svećenike koji su prošli težak put, gotovo mučenički, imenovati počasnim

Obnovljen krov crkve sv. Dominika

kanonicima, barem neke, bila bi to zahvalna gesta prema časnim, nepokolebljivim i vjernim nestorima šibenske biskupije kao i nastavak kanoničkog Kaptola pri katedrali sv. Jakova. Zašto se ta plemenita biskupova zamisao nije ostvarila? Imenovanje samo dvojce kanonika, prepozita i rizničara, obična je farsa. Treba nam Dan biskupije Ili Dani biskupije, bilo o blagdanu svetoga Mihovila ili 1. svibnja kad je papa Bonifacije

Gradilište vrtića u sklopu Katoličkog školskog centra

VIII. svojom bulom osnovao šibensku biskupiju. Taj Dan bi nas više povezao u pastoralno zajedništvo, bez kojega nema autentičnog naviještanja i svjedočenja vjere; upoznali bi se iz prve ruke sa biskupijom, svi bi biskupijski planovi i programi bili očiti, prepoznatljivi a onda i prihvatljiviji. Netko će reći da su to naše mjesečne rekolekcije. Ne, one su sasvim nešto drugo, nažalost nemaju ni točku „razno“, a potrebne su kao permanentno teološko i pastoralno usavršavanje. Dan biskupije je sveobuhvatan, usmjeren na ljude, župnike, njihove potrebe, nagrade, i treba nam kao jasan uvid u rad i planove, kako nam stoji Crkva u župama, treba čuti i župnike s njihovim poteškoćama, uspjesima i neuspjesima. Kada bismo imali taj svoj Dan onda ne bi trebali na Dan grada, očekivati izvješće što je biskupija napravila ili nije napravila u prošloj ili tekućoj godini. Predlažem, dakle, da šibenska biskupija uvede Dan biskupije, što prije to bolje.

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

119

PREDSTAVLJAMO

DOBRO ISKORIŠTENO VRIJEME U MIROVINI

PIŠE: don Stipe Perkov Don Slavko Mikelin ( 1927.), svećenik šibenske biskupije u mirovini, napisao je ove godine (2015.) knjižicu pod naslovom „Primošten – temeljne posebnosti (prikaz i slikovni priloz)i. Iza toga naslova nižu se poglavlja: Bosiljina s podnaslovima Caput Cista – Primošten, Posebnost prve izgradnje Primoštena na bivšem otočiću, Groblje i neka događanja o stanovniištvu; zatim poglav120

lje Pismenost, obrazovanje i kultura , poglavlje u kojem je glavno lice njegov ujak don Jere Jurin ( 1876. – 1946.) jedan od učenih iz njegove šire obitelji po majci Milki Jurin. Don Jere kao pravaš otvorio je 1912. pravašku čitaonicu „Ante Starčević“; Duhovna zvanja nabraja 7 primoštenskih župnika rodom iz Primoštena, poimenice nabraja i ostale svećenike Primoštence iz Sela i Stanova kojih je 17, sada još živih 8 od kojih je samo 4 u aktivnoj službi; Primoštenska čipka za koju

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

je posebno zainteresiran don Slavko Mikelin, godine 2011. napisao je svoju prvu knjižicu „Primoštenskas čipka i narodna nošnja Primoštenke“ u kojoj detaljno opisuje otkriće primoštenske čipke kao blaga i baštine, koja spada u raritete što se nalaze se na Pagu i Primoštenu. To, do tada skriveno umjetničko blago, otkrila je 1904. Austrijanka Natalija Bruck-Auffenberg o kojem je pisala u knjizi “Dalmacija i njena narodna umjetnost“, opisuje svoj posjet Primoštenu i njen

IZ ŽIVOTA PREDSTAVLJAMO BISKUPIJE susret s čipkaricama u Primoštenu. Don Slavkova majka Milka, rođ. Jurin 1911. odlazi u Beč gdje je pohađala srednju školu i gdje se osposobila za voditeljicu tečaja čipkarenja u Primoštenu. Čipkarenje su od svoje majke naslijedile i nastavile Ruža, udana Barac i Mileva, udana Skorić. Nakon izdanja don Slavkove knjige Primoštenska čipka osnovana je u Primoštenu Udruga primoštenskih čipkarica „Pekljica“ koju vodi Vinka Pancirov. Godine 2009. Muzej grada Šibenika uvrstio je umijeće šivane čipke u registar nematerijalnih kulturnih dobara RH s naslovom „Primoštenska čipka priznati spomenik kulture“. Daljnje je poglavlje u ovoj drugoj don Slavkovoj knjižici o temeljnim primoštenskim posebnostima Društveni život pod vodstvom Crkve u kojem piše o osnivanju katoličkih organizacija „Orla“ i „Križara“ pod vodstvom župnika i posebice don Ante Radića. Godine 1936. otvoren je Križarski dom u kojem će katoličke organizacije priređivati predavanja i prigodne priredbe; Vinogradarstvo s poznatim vinogradima (Bucavac) i vrhunskim vinom babićem, krčila su se brda da bi došli do spasonosne kapljice, nastala je uzrečica: „Tko ima vina za prodat, neće kruha gladovati“; maslinarstvo, ulje, „zlatna“ tekućina temeljni je prehrambeni artikl u primoštenskom kraju; Posebnosti u štovanju Gospe najopširnije je poglavlje u kojem spominje Gospu od Porta a detaljno opisuje povijest nastajanja kulta

Gospe od Loreta koji Primoštenci najsvečanije slave 10. svibnja što je zavjetni dan i 10. prosinca njezin blagdan; daje dosta prostora 100-toj i 150-oj obljetnici, koje je on obje doživio. Gospu od Loreta jednako slave Seljari i Stanari, ona je primoštenski identitet i ona je „duša primoštenske duše“, ističe don Slavko; posebno mu je draga pjesma Gospi od Loreta „O Marija majko, slatki moj pokoju…“; Na kraju Zaključka izražava zahvalnost Bogu i Gospi za sve milosti svoga života i svećeništva, pa i za prikaz ove knjižice i svima koji su mu kao suradnici pomogli. „Neka bude na poticaj od iskustva dobre prošlosti za planiranje budućnosti! Posebnost je činjenica da se ova knjižica ne prodaje nego daruje“. Sadržaj ovih don Slavkovih knjižica popraćen je s puno fotografija, što daje dodatnu vrijednost, tim više što su neke raritetne i starijeg datuma, imaju ulogu dokumenta, čak i više nego sam tekst. Primoštenci trebaju biti zahvalni don Slavku Mikelinu na ovim knjižicama jer im on preko njih posvješćuje primoštenske tradicionalne vrijednosti, vjeru i povijest koja se ne smije zaboraviti, ako se želi sretna budućnost graditi. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

121

IN MEMORIAM Životopis: Fra Šime Samac rođen je 5. svibnja 1946. u župi Miljevci od oca Josipa i majke Marije r. Vatavuk. Osnovnu školu završio je u Brištanima i Drinovcima (1953.-1961.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju (1961.- 1966.). Filozofsko-teološki studij pohađao je u Makarskoj (1967.-1972.). U novicijat je stupio 13. srpnja 1963. na Visovcu gdje je položio prve jednostavne zavjete 14. srpnja 1964. godine. Svečane zavjete položio je 5. travnja 1970. u Makarskoj. Za đakona je zaređen 5. prosinca 1971. u Makarskoj, a red prezbiterata primio je 29. lipnja 1972. u Drnišu. Mladu misu proslavio je u župi Miljevci 9. srpnja 1972. godine. Službe:

U Franjevačkom samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu u srijedu, 28. listopada 2015., u 70. godini života, 53. redovništva i 44. svećeništva preminuo je FRA ŠIME SAMAC, OFM. Misa zadušnica slavila se u crkvi Gospe od Milosti na Visovcu, u petak, 30. listopada 2015. u 14 sati. Nakon mise obavio se pokop u samostanskoj grobnici na Visovcu.

122

Rim (1972.-1979.) – Studij katehetike Makarska (1979. – 1986.) – magistar bogoslova i profesor na Franjevačkoj visokoj bogosloviji Visovac (1991. – 2003.) – meštar novaka Zadar (1995. – 2012.) profesor na Visokoj teološko-katehetskoj školi Definitor Provincije (1982.-1985.) Provincijski duh. asistent OFS-a (1988.-1991.) Rim (2003. – 2009.) - Generalni definitor OFM Generalni vizitator četiri puta u franjevačkim provincijama (Zagreb 1990., Zadar 1997., Sarajevo 2000. Mostar 2007.) i jednom vizitator u zajednici „Kraljica Mira“ (2005.). Bio je član različitih vijeća i komisija. Grad Drniš udijelio mu je nagradu za životno djelo (2010.)

MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

MOLITVA PAPE FRANJE ZA GODINU MILOSRĐA Gospodine Isuse Kriste, ti si nas poučio da budemo milosrdni kao Otac nebeski i rekao nam da tko vidi tebe, vidi njega. Pokaži nam svoje lice i bit ćemo spašeni. Tvoj pogled, pun ljubavi, oslobodio je Zakeja i Mateja od robovanja novcu, a preljubnicu i Mariju Magdalenu od iskušenja da sreću traže samo u stvorenju; potaknuo je Petra da zaplače, nakon što te je zatajio, a raskajanomu je razbojniku zajamčio raj. Daj da svatko od nas osjeti da je i nama upućena riječ koju si rekao Samarijanki: »O, kad bi znala dar Božji!« Ti si vidljivo lice nevidljivoga Oca, Boga koji svoju svemoć očituje nadasve praštanjem i milosrđem: daj da Crkva u svijetu bude Tvoje vidljivo lice, lice svoga uskrslog Gospodina u slavi. Htio si da i tvoji službenici budu zaogrnuti slabošću kako bi gajili istinsko suosjećanje prema svima koji su u neznanju i zabludi. Učini da svatko tko pristupi tvojim službenicima osjeti da ga Bog iščekuje, ljubi i da mu oprašta. Pošalji svoga Duha i sve nas posveti svojim pomazanjem, kako bi Jubilej milosrđa bio godina milosti Gospodnje te tvoja Crkva, u obnovljenome zanosu, uzmogne donijeti siromasima radosnu vijest, proglasiti slobodu zatočenima i potlačenima te slijepima vratiti vid. Po zagovoru Marije, Majke milosrđa, to molimo tebe koji s Ocem i Duhom Svetim živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. MIHOVIL, glasnik Šibenske biskupije, Šibenik, broj 24 (11)

123

Rembrandt van Rijn( 1606. - 1669.): Povratak sina razmetnog

Dirljivi priZOR milosrdnog oca

124

MIHOVIL, glasnik Ĺ ibenske biskupije, Ĺ ibenik, broj 24 (11)