Uručena plaketa “Muftuja Ibrahim-ef. Halilović”......................................63 Žubori u nama

Žubori u nama

Piše: Ismet BEKRIĆ

»Spomenar« Nataše Križanić – pjesme prijateljstva i nostalgije

»I riječi dođu, nekad tužne, nekad vedrije. Rašire se, pazgusnu, u još jednu pjesmu, čije se riječi spliću u nadu, u radost stvaranja. I dok riječi gotovo nečujno dotiču beskraj papira, važno je samo to, da su tu, da se dotiču, prepliću, i da bi željele živjeti i za druge.«

Odsjaj ovih riječiobasja nas iz uvoda nove zbirke pjesama Nataše Križanić, »Spomenar«, koja je ove jeseni, u oktobru, mjesecu knjige, predstavljena i u Ljubljani, u zajedničkoj organizaciji Društva slovensko-bosanskohercegovačkog prijateljstva »Ljiljan« i Društva za kulturu BiH, čiji je ženski zbor »Rosa«obogatio ovo veče kazivane i pjevane poezije. Knjiga »Spomenar« izašla je u Grafičkoj radionici »Bor« u Ilirskoj Bistrici, u Sloveniji, u kojoj su se pripremale i tiskale i knjige »Banjalučkih žubora«..

Žar nostalgije

»Već svojom prvom zbirkom pjesama Most duginih boja, objavljenoj početkom 2020. godine, Nataša Križanić, inače i naša saradnica, još više je u svojim sugrađanima, i svima onima rasutim svijetom, raspramsala onaj žar nostalgije i sjećanja na zavičaj i draga lica«, rekao je na promociji ove knjige njen urednik Ismet Bekrić. »Na tom tragu su i njene nove pjesme koje sada čitamo i među koricama ovog poetskog i životnog Spomenara.«

O poeziji ove Banjalučanke u SAD-u već smo pisali na našim stranicama, u svjetlu njene prve zbirke »Most duginih boja«, a sad vas uvodimo i u svijet njenih novih pjesama.A one su, kao što su napisale i njene vršnjakinje, rasute svijetom,»pjesme prijateljstva i ljubavi«(Ljiljana Sabljić Tešanović), »pjesme koje lako pronalaze put do srca« (Zahida Bastić Dakin), »pjesme kao dio našeg zajedničkog života« (Dušanka Despot Mehanović), i »poneka duša će se naći u svakoj od njih« (Natalija Cikoja Marić). Knjigu je ilustrirala pjesnikinjina drugarica iz školskih klupa

Jasna Barišić Malbašić.

Povratak fontane

zanu za fontanu u banjalučkom parku »Petar Kočić«. Kao što znamo, tu fontanu našeg djetinjstva i mladosti, naših bezbrojnih fotografisanja i sjećanja, porušili su novim urbanističkim rješenjem parka, koje nije dobilo svoje mjesto u srcima ne samo onih koji su morali otići, nego i onih koji su ostali u svome gradu.

A Nataša Križanić napisala je i pjesmu u kojoj ta fontana »još žubori u nama«, dok je ilustratorka Jasna Barišić Malbašić sačuvala njen izgled na više svojih crteža. I, gle čuda, fontana se vratila, u istom obliku, samo na drugom mjestu – u parku »Mladen Stojanović« u Bojića hanu.

U jednoj internetskjoj poruci Nataša Križanić je, u svoj svojoj sjeti, iskazala i radost što se ipak oživljavaju slike njenog djetinjstva, i njenog grada kojega želi da sačuva u svome sjećanju i bitisanju: »Brišem suze jednom rukom, / dok drugom ipak ponešto pišem./ Sjećanja, čežnje, sve je sad skupa, / za grad daleki / još uvijek dišem…«

Jer ti si ostala čudesna slika…

Zato ova zbirka stihova svakako zaslužujeda bude više prisutna i u samoj Banjaluci, jer je grad aleja i vrbaskih sedara i dajak-čamaca i njena najveća inspiracija, iako se u mnogima, rasutim svijetom, udaljenim, pomalo izgubljenim, sve više udaljava i gubi u nekoj sumaglici. Dovoljno je samo otisnuti se njenim stranicama i osjetiti damare nostalgije: »Možda se više nećemo sresti, / ali želja uvijek širi svoja krila, / jer ti si ostala čudesna slika/ u kojoj sam i svoj kutak svila.« (Pismo Banjaluci); »Kao ljubav prva, / kad se zatalasa, / sjećanja još žive / žuborom Vrbasa.« (Ono što nas spaja);»Cvjetaju lipe / i bez mene, / i s njima moje / uspomene.« (Banjaluka); »Misli same plove, / gdje i moja rijeka, / na obali drugoj / grad me rodni čeka.« (Na obali drugoj); »Na klupi jednoj, / usred aleje, / poljubac prvi / još uvijek cvjeta. / Imena naša, / još urezana, / vidim ih i s druge / strane svijeta.« (Naša klupa); »U meni, ipak, / još plamti nada, / stići ću i ja / do rodnog grada…« (Nada).

A našim čitaocima još malo poezije iz ove nostalgične knjige.Ova knjiga pjesama ima i jednu svoju priču, pravu banjalučku, ve-

Pod jednim satom još uporno stojim, u kazaljke mu neprestano gledam, nadam se da ćeš, kao nekad, doći tačno u pet do sedam. Kao da od tad čas prošao nije, vremenu neću da se tek predam, čekam i dalje pod krivim satom, da dođeš k’o nekad u pet do sedam. Sjene me vuku na drugu stranu, ali se ipak tome ja ne dam, stojim i dalje, kao nekad, i čekam da stigneš u pet do sedam.

U PET DO SEDAM

NAŠA FONTANA

Postoji samo na slikama, ali žubori još u nama

Novčić u ruci držim, k'o dijete, naviru sjećanja, prepuna sjete.

Najveće želje bude nam nadu, da se vratimo svom rodnom gradu.

Još jedno proljeće stiže u naš grad, željela sam i ja s njime bar sad. Cvjetaju lipe i bez mene, i s njima moje uspomene.

Proljetnim kišama grad lice mije. Da li je lijep, kao prije? Da li je isti? Tako se bojim, dok ga ne taknem pogledom svojim.

Možda ću doći sljedećeg ljeta, kao što kažem svaki put, iako sam daleko, preko svijeta, Banjaluka u srcu ima svoj kut.

BANJALUKA

NA OBALI DRUGOJ

Što me hvata sjeta, što me tišti tuga? Banja Luka moja, nakon kiše duga.

Što mi sna sad nema, u samotnoj noći? Samo jedno želim, svojoj kući doći.

Misli same plove, gdje i moja rijeka, na obali drugoj grad me rodni čeka.

LJUBAV

Ljubav, samo jedna riječ, tako jednostavna, ne zna za daljinu. tako obična, a tako slavna, od najveće mutnoće stvara bistrinu.

Ljubav, od koje i cvijeće niče, svijet boji u hiljadu boja, jedna riječ, koja izraste u najljepšepriče i pjesme prepune opoja..

Ljubav, pobjednik svih teških bitaka, a tako prozirna, laka, to svjetlo kada je tama. Samo jedna riječ, a u njoj sve što je vrijedno u nama.