a product message image
{' '} {' '}
Limited time offer
SAVE % on your upgrade
2 minute read

Tamo sam sretna

Naslovna strana i slike i crteži: Rade Babić

Odsjaji sjećanja Sibe Halimić: »Tamo sam sretna«

Svoj lirski dnevnik, satkan od nekad sretnih a sada sjetnih sjećanja, ispisala je i još jedna Banjalučanka u svijetu , Siba Halimić, kojoj literatura nije bila povezana s njenim svakodnevnim poslovima i opredjeljenjima. U spletu ulica i krajolika negdje u blizini Londona (Borehamwoood), gdje više ne vidiš pitome padine Šehitluka, Starčevice i Šibova, te bistrinu Vrbasa i Suturlije, u odsjajima sjećanja i čežnji rađale su se riječi koje su htjele da nadvise sivilo svakodnevlja, i koje su se polako prelijevale u poeziju. Zapravo, u jednu pjesmu, u koju su se, iz dana u dan, ulijevali novi stihovi.

Sjećajući se svoga sretnog djetinjstva i mladosti, kada je »kao djevojčica po zidovima svoje sobe crtala svoje srce«, i kad je osjećala da to Vrbas izvire iz njene duše, Siba Halimić se ovih rasutih, udaljenih godina pita da li je to »samo odsjaj sjećanja« kojima se u »mislima koje sanjaju« vraća kao svome izvoru, jer »tamo sam sretna gdje izvire voda i sjećanja na tebe« i gdje »svaku zvijezdu što zasija iznad tebe želim da zagrlim«. Autorica moli svoj rodni kraj da je pokrije »svojom sjenkom i obalama«: »Pokrij me / samo da sanjam / bojim se / ako se probudim / u drugim snima / da ću i nestati / u odsjajima«.

Poetski odsjaji Sibinih sjećanja i nadanja javljali su se prvo na FBu, u blogovima »Šeherčani«, »Vezeni most« i dr., zatim na stranicama magazina »Šeher Banja Luka«, kojega izdaje Savez Banjalučana Švedske, a sad ih evo i na stranicama njene prve pjesničke zbirke »Tamo sam sretna«, u kojoj iz sumaglice starih, dragih slika izranja zavičaj, rodni grad, sa svojim slapovima, sedrama, obalama, alejama, jesenima i zimama, i starim kućama (»I kad u dušu / navire tama / moje je srce tamo / na mojim obalama«). Tamo, gdje nam se čini da je sve ljepše, tako blizu a ipak tako daleko (»Dođi u moje snove / raširi ruke kao obale / i zagrli me / cijelim tokom«).

Siba Halimić, koja za sebe kaže »To sam ja / obični mali svijet / u sjeni«, ne sadi svoje riječi po papiru, da bi bila pjesnik, nego zato što te riječi, kao vrbaski slapovi i brzaci, moraju teći, moraju žuboriti, da bi bili čujni i prepoznatljivi:

»Riječi se nekako nižu same, zapljusnu me kao Vrbas obale i sedre, jave se kao tiha sevdalinka ili klepet krila nad Šeherom«, piše Siba Halimić, u jednom pismu. »Ja te riječi, te stihove, puštam i da same kazuju to što sam ja, možda, samo zamislila, slutila…«

Zbirka »Tamo sam sretna« ne zrači mržnjom, jadikovkom, nego, naprotiv, ljubavlju i drhtajima vode i cvijeta. I odsjajima sunca u prozorima bosanskih kuća… Treba još istaknuti, da je ova knjiga i likovno obogaćena slikama i crtežima Radeta Babića.