Fari je stavio glavu u Aloisino krilo i plakali su deset ili petnaest minuta, dok smo mi ostali stajali okolo, osjećajući se nelagodno i pogledavajući jedni druge. Nitko od nas nije znao da je Aloise izgubila dijete prije nego što je stigla u francuski kamp. Divili smo se njenoj snazi. Na posljetku je Fari pogledao prema gore i upitao tko smo mi. »Siročad koju sam posvojila u izbjegličkom kampu,« rekla mu je Aloise. »Oni će ostati kod nas.« »Svi ste dobrodošli,« rekao je Fari. »Ova visoka je kći Rose i Leonarda... Oboje naših starih prijatelja je mrtvo.« »Zaboga,« rekao je Fari te ustao i uzeo moju ruku. »Vidim tvoje roditelje u tebi, mlada damo. Budi snažna — tvoji mama i tata bili su prekrasni, dobri ljudi. Bog vas je poštedio s razlogom... Možete ostati kod nas sve dok ne otkrijete koji je taj razlog.« Nisam znala što bih rekla osim, »Hvala vam.« Popeli smo se natrag u kamion i odvezli do Aloisine kuće. Putem nam je Fari rekao da je napustio njihov dom te da je prošla četiri mjeseca živio u Ujedinjenim narodima. »Da mi se Aloise nije vratila s djecom,« rekao je, »nikad se ne bih ovdje vratio. Dom bez ljubavi je zatvor.« Kuća je bila sva u neredu: prozori su bili razneseni, zidovi načičkani rupama od metaka, a jedan dio krova urušen. Međutim, svi smo čvrsto prionuli na posao i proveli sljedećih tjedan dana popravljajući i čisteći kuću. Uz naporan rad i građevni materijal koji smo »ukrali« s nekoliko razrušenih zgrada, mjesto je uskoro nalikovalo na dom. Jean Paul i drugi momci imali su vlastite sobe, dok smo Florence i ja postale cimerice. Po prvi put otkako sam napustila roditeljsku kuću spavala sam u pravom krevetu. Svi smo bili u nebesima! Mada smo imali hranu s kojom nas je opskrbio major Ntwali, nismo imali novca — a nakon mjeseci neprekidnog nošenja, naša se odjeća bila izlizala gotovo do prozirnosti. Tako smo otišli do napuštenih domova i tražili cipele i novije stvari za odjenuti. U jednoj sam kući bila pronašla par zlatnih naušnica. Uvjerila sam se da zaslužujem nešto lijepo kako bih se osjećala bolje nakon svega što sam prošla i stavila sam ih u džep. Međutim, kada sam ih isprobala pred ogledalom kod Aloise, nisam mogla podnijeti vlastiti odraz. Sve što sam vidjela bilo je lice žene koja ih je bila posjedovala. Naušnice mi nisu pripadale i nisu nosile u sebi ništa od mojih sjećanja: netko drugi je naporno radio za njih ili ih je primio kao dar ljubavi. Osjećala sam se kao uljez u tuđem životu. Nisam željela stvari koje nisam zaradila i koje ne zaslužujem pa sam sutradan vratila naušnice tamo gdje sam ih bila našla. U međuvremenu, slabašni glas šaptao je
143