Domovina u pjesničkoj riječi

Antun Gustav Matoš: Vjerujte u Hrvatsku • „Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, majke Božje za sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovinu i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja! Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinjski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinjske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apostol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac… Ta vjera nije ljubiti krdo, koje se zovu Hrvati, nego ljubiti svoju energiju, svoju budućnost; svoj jezik – dobra neizvediva bez neke sloge i zajedničkog stupanja. Stupati – ali s kim, kamo?"

(Kristali duha. Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša", 2004. Školska knjiga, Zagreb, str. 190).

Rekoše: “Vi ste uvijek bili roblje, A povijest vaša nalik je na groblje Na kome niti pravog krsta nema; Ponegdje ploča, bez imena, nijema; I korov svuda! Uza sve su pute Otaca vaših kosti razasute! U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju: Pognojili su kao đubre zemlju

I nestade ih pustih… bez pomena! Svu prošlost vašu zastrla je sjena, I ovio je mrak!” Lažu! …

U meni sva je njina povijest živa. Ne trebam drevnih zgrada, knjiga, štiva. Bez svjedočanstva ja već znam što bi, Kad nama prvi svit ali su dni.

Po glasu što u krvi mi romoni, Ja dobro znadem kakvi bjehu oni. Još i sad svijetlo zrake utrnute Prastare meni obasjava pute. Pa k’o da vidim…nizbrdo korača S karpata k moru mnoštvo praotaca. Gusarske lađe, šatorje i oko, Dvor, narod, čete, a gore visoko Prolazi, sja, kroz maglu drevnih dana, Povorka cijela kraljeva i bana!

Vladimir Nazor: HRVATSKI KRALJEVI

Petar Gudelj: Zemlja u jeziku

Imam zemlju u jeziku. Jezik u zemlji.

Zemlju nad jamama, jezik pun jama.

Imam Mosor i Velebit od lubanja.

Imam mjedeni Mjesec. Imam medeno Sunce.

Iz lubanje, iz jezika izađe. U lubanju, u jezik, zađe.

Po Mosoru čuvam koze. Po Velebitu vukove.

U lubanje sadim smokve. Po jeziku sijem pšenicu.

U očnim dupljama držim pčele.

Jako je moje vino. Sladak je moj kruh.

Gust je med i bistar vosak iz mojih ulišta.

Nebo mi je u ponorima, a u nebesima zemlja.

Jednako volim nebo i zemlju.

I sve što gmiže i hoda, leti i pliva.

Lisicama i lasicama kujem krv.

Kopcima oštrim kljun.

Vukovi kod mene školuju glas.

Čovječja ribica u mom oku uči da pliva.

Imam zemlju u jeziku. Imam jezik u zemlji.

Ne mogu iskopati zemlju iz jezika.

Ne mogu iščupati jezik iz zemlje.

Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran

Krstionica kneza Višeslava, prvog hrvatskog kneza koji je vladao oko 800. godine, jedan je od najvažnijih spomenika crkvenog namještaja. Ta šesterostrana kamena posuda svjedoči o vremenu pokrštavanja Hrvata, original se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Uz rub šesterostrane krstionice nalazi se natpis: „Ovaj izvor prima slabe, da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegove štićenike“. Na krstionicu je uklesan križ s pleternom ornamentikom.

August Šenoa: Dolazak Hrvata

Naprijed rode, naprijed žurno, Druga slijedi drug, Kroz avarsko kolo burno Tam’ na topli jug! Sa planinâ, sa Karpatâ Brije sjever ljut, Naprijed, sinci oj Hrvatâ, K jugu ide put! Bozi naši, bozi stari, Novi krijes se vama žari! U tom novom zavičaju Dođe Hrvat svome kraju: Nađe polja, nađe gore, Nađe lozu, nađe more; Dođe zora, dođe dan, Hrvat našô sebi stan, Blažen ovaj krasni kraj, Tu si nađe Hrvat raj!!

Tmina minu, danak sinu, Blago tebi, sinu moj!

Gledaj dalje u daljinu: Tvoj je stanak, tvoj je, tvoj! Slijedi, sinko, zakon Boži, Dug bijaše jad i vaj; Naprijed, rode, žrtve složi: Bog ti dade krasan kraj!

Ferdinand Quiquerez: Dolazak Hrvata k moru

Ivan Tolj: Duša Hrvata (Anima Croatorum)

Ja sam nježnost, radost, žalost, krik i preklinjanje. Ja sam roditeljica i hraniteljica.

Ja sam tvoja ljubav: djevojka i zaručnica, žena i vjernica. Ja sam ratnica, mučenica, uznica i patnica: brojim korake po rubu i strepim da se ne polome niti između biti i sniti. Između opstati i nestati, jer ja sam java i san naše plovidbe što zori, i čeka da na pladanj jesenske gozbe padne jednom sve što se sijalo, nad čim se bdjelo i sve što se moglo i smjelo...

Ja sam to nagnuće. Nevidljiva slutnja, bljesak i visina. Tvoja misao i tvoja dubina. Sjećanje i pjesma koju ruka zapisuje dok me raspinju, dok ostavljam crveni trag ljubavi i krvi. Ja sam kruh, što se mrvi dok domahuješ, odmahuješ životu. Dok se žalostiš, raduješ. Dok boluješ. sumnjaš i samuješ…

Krunidba kralja Zvonimira i krunidbena crkva u Solinu

Ivan Tolj: Duša Hrvata (Anima Croatorum)

Ja sam tvoje jastvo. Ja sam ljudskost, bratstvo i tvoje hrvatstvo: korablja tvojih kraljeva i vila tvoga mora.

Ja sam neuništivi dio tebe satkan od niti koje povezuju: vezuju i obvezuju. Tvoja silina i tvoja milina. Tvoj mir i nemir. San i nesanica. Sapetost i propetost.

Ja sam tvoja zemlja, tvoje rijeke, tvoje nizine, tvoje more i tvoje gore: šum, žubor, huk i jauk.

Ja sam tvoj Kaj, Ča i Što. Tvoj jezik, tvoje tijelo, duh, grob i spomenik.

Ja sam Jedina Koju se ne zaboravlja: amanet, oporuka, znamen i Amen.

Bela Čikoš Sesija: Pokrštenje Hrvata

U početku bijaše Sunce. Oko njega igrala se Zemlja. U početku bijaše majka. S njom igralo se dijete. Majka mu govorila: Sunce moje. U početku bijaše igra. Iz igre rađale se riječi: sunce, zemlja, zavičaj, cvijet, kruh, ljubav, domovina. U početku bijaše ljubav. Na kraju od svega ostaje svjetlost i ljubav. I zemlja. Hrvatska.

Josip Horvat Međimurec: Krunidba kralja Tomislava

Oton Iveković: Krunidba kralja Tomislava

Srećko Diana: Dolazak Hrvata

Na vrhu gdje im je duh lebdio poput Vjetra, nadohvat gnijezdu orlova, Vid im bijaše prema sjeveru čist. Putovima uskočkim sporo prodirahu Ispod opalnog neba i žutog cvijeća. Okruženi jednom jedinom mišlju, ne Glazbom iz beznađa, već otvorenom Riječju što ih pridrža kad silažahu Niz strme stijene, ostavljajući iz Carstvo snijega i duh progonitelja.

I to bi njihova dosljednost, onih Što prispješe na ovo tlo ni skršeni Ni oholi. Naprotiv, bili su to oni Što s drvenim plugom dođoše u svoj dom.

Zaruke kralja Zvonimira - Celestina Medovića, u Zlatnoj dvorani palače Hrvatskog instituta za povijest.

Vladimir Nazor: Tomislav

Oružje zveči. Bijesne mrke čete.

I Mađar bježi na brzim konjima, Za njim Hrvati ko zmajevi lete.

Gone ga preko ravni i bregova, Šumama gustim, gudurama tamnim, Tamo do sivih Dravinih valova.

Kagan je rijeku prošo, mrk je stao.

"Junače, tko si?" - Na drugome brijegu Pobjednik mladi gromko zavikao:

"Arpade, ti si vjetrina što hara, Ja sam ti hrašće jedro i stoljetno Na koje zalud vihor se obara.

Ti bijesan rušiš, ja sveđ vedar zidam; Ti ko zvijer banu da moriš i kolješ, Ja od zla branim, ljute rane vidam.

Za ime što me pitaš, varvarine? Čuvar sam vjerni ognjišta otaca, Lav stražar rodne rijeke i doline.

Susjede, dom si na svojemu gradi, Zovi me zid mjedeni, plot krvavi; Prohtjel' se tebi jednom natrag, znadi: Tu ćeš me naći. Čekam te na Dravi.

Robert Frangeš Mihanović: Spomenik kralju Tomislavu

Željko Sabol:

Kad izgovorim

tvoje ime

Kad izgovorim tvoje ime Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA preda mnom je lice onog koji se podrijetla svoga odrekao pa ostaje sam na putu, zatravljen pred ponorima ne sjeća se svojih mrtvih, onih što su sve iskusili nevjeru i omču, kajanje i prijetnju i slijedi slijepo sunce što se zorom diže nad tvoje gluhe uvale, nad tvoje prazne kolijevke nikada u tvome srcu nije bilo toliko nesreće nikada u tvome tijelu nije bilo toliko metaka nikada u tvojim snovima nije bilo manje ljubavi za prah iz koga iznikosmo i koji će nas jednom natrag pozvati.

Josip Pupačić: Zemlja i ja

Zemlja i ja otimamo se jedno drugome

Otimamo se stoljećima preko ovih otoka

Preko ovijeh grobova

Prenatrpanih mrakom – tako da im popucaše ploče Tako te prosukljava iz njih

I evo: obzorja tamne

Ali gdje su ta obzorja, krošnjo što vječito šumiš?

Priko ovijeh rijeka, prek bregov, tam do Dunaja

Az opat Držiha pisah se o ledine juže

Az opat Držiha

Az poet Az človek

Ona hoće da bude zemlja bez svoga kužnoga poroda

Ja hoću da budem ja bez srama što mi je ona mati Bez grižnje

S kamenom u srcu što ga valjahu puci

Do ove idile

Svečanih žrtvenika

Do ovog ljeta Gospodnjeg 1967

O, gospodine Gospode!

Ona hoće da bude zemlja bez stida pred svojim suncem

Ja hoću da budem ja bez krivnje pred svojim sucem

Se rekoh ja Ja opat Držiha

Ja poet Ja človek

I vidih nebo novo i zemlju novu

Josip Pupačić

:

Ne može se rastati od mene Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni u granicama. Svijet je izvan svih granica, izvan svih okvira; unutar jednog prostora, unutar jedne tišineu čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja). A zemlja se ne može rastati od sebe, ni od grada, ni od čovjeka. Zato nemojte pokušati da iselite ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju, jer je ne možete rastaviti od nje; ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod, koji se ne rastaje od sebe. I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli izvesti iz mene.) Ali, čovjek je neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se rastati od sebe.

Oton Iveković: Oproštaj Katarine i Petra Zrinskog

Silvije Strahimir Kranjčević: Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše, Njen rug je i moj rug; Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše, I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni, Ko žića zadnji dah; I da mi ono pane pod nokat sverazorni, Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso, A spasoh u tom sve, U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila, Ja obraz pronijeh njen; Na svojem srcu grijem već klonula joj bila I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane, Svih pradjedova prah, Nepogažene gore i šaren-đulistane

I morske vile dah.

O. Iveković: Nikola Zrinski pred juriš iz Sigeta, Zagreb, Hrvatski povijesni muzej

Silvije Strahimir Kranjčević: Moj dom

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio

I bježat moram svijet; U vijencu mojih sanja već sve je pogazio, Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom Na javi i u snu, I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom: O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja, Ah, ponajljepši san; I moja žedna duša tom sankom joj se klanja I pozdravlja joj dan. U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu I krunidbeni pir, I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu U pola mora šir!

Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more Posvećuje mi grud; Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore, I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene, Zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom!

Silvije Strahimir Kranjčević: Hrvatskoj

Raskrivaj se, raju, planite, nebesa, S anđeoskog plama u tom trenu svetom, S nje kad kopren skidam; u prah, vi čudesa, U prah pred tim boštvom, pred tom ženom spetom!

Suzna su joj lica, o ruku joj visi Sa krvava gvožđe zarđalo znoja –Takvu li te gledam, tužna kakva li si, Izmučena majko, o Hrvatsko moja!...

O, Hrvatsko sveta! kad ću tako za te Pred žrtvenik klonut čela žarka, vedra?! I slobode traci kad će da te zlate, U grobu će mrtva zadrhtati njedra. Možda za te slave ti ćeš, tugo moja, I moj uz prah stati i prošaptat tiho: Snivaj, grob ti čuva majka evo tvoja, Mrtav si mi ponos, živ mi vjera bio!

A gle, majko moja, dok se ovo bijem, Daj da s tvojeg puta nikad ne bih skreno; Pusti da ti ruke o vrat slatki vijem –Da tvog srca nemam, jur bih davno sveno! Ti me tako krijepi, ti me vodi sobom, Kroz trnje i tamo, slava gdje je tvoja, Da uzmognem, majko, vragu ti nad grobom Kliknut: – Zdravo, sretna, o Hrvatsko moja!

Petar Preradović: POZDRAV DOMOVINI

Zdravo da si, domovino mila, Moja majko, zdravo, zdravo bila! Pozdravlja te vjeran sinak tvoj. Iza duga, teška putovanja Tvome licu on se opet klanja I pruža ti vrući cjelov svoj. Primi, majko, primi cjelov rado, Vjeruj, nikom takvoga ne dadoh, Nit ću dati u životu svom. Ljubav kojom ovaj cjelov zbori, Bez takmaca uzorito gori, Gori samo na oltaru tvom. Mila zemljo! Da te k svojim grudim Pritisnuti mogu, kako žudim, Zagrlit te oj da imam vlast! Srce bi ti izjavio bilom Neizrečnu, na tvom krilu milom Koju sada opet kušam, slast… Prođoh svijeta na sve četir strane, Vidjeh kraje toli opjevane Kojim slava do nebesa vri, Svi su lijepi u svojemu resu, Svi su lijepi, al svi skupa nijesu, Što si, majko, meni samo ti. Ti si meni sve što zovem svojim, Sve što ljubim, sve što željom gojim, I bit ćeš mi kroz danaka broj Koje mi je sudba odredila. –Zdravo, zdravo, domovino mila, Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!

Moja domovina, Zrinko Tutić i Rajko Dujmić, 1991.

Svakog dana mislim na tebe

Slušam vijesti, brojim korake Nemir je u srcima, a ljubav u nama Ima samo jedna istina

Svaka zvijezda sija za tebe Kamen puca, pjesma putuje Tisuću generacija noćas ne spava

Cijeli svijet je sada sa nama (sa nama) Moja domovina, moja domovina Ima snagu zlatnog žita Ima oči boje mora Moja zemlja Hrvatska Moja domovina, moja domovina Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora Moja zemlja Hrvatska

Svakog dana mislim na tebe

Slušam vijesti, brojim korake Nemir je u srcima, a ljubav u nama Ima samo jedna istina

Svaka zvijezda sija za tebe Kamen puca, pjesma putuje

Tisuću generacija noćas ne spava

Cijeli svijet je sada sa nama (sa nama) Moja domovina, moja domovina Ima snagu zlatnog žita Ima…

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman sa suborcima u Domovinskom ratu

Antun Gustav Matoš: O domovini

„Jer što je domovina? Svakako nije narod –narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju. Dok se prije kod narodnog uništenja upotrebljavala ova druga metoda – tlačenje i direktno ratovanje proti narodu – danas, u vrijeme humanitarnih i antimilitarističkih licemjernih fraza, shvata se pitanje narodno kao ekonomsko, upravo agrarno, jer se uviđa da je lakše narod upropastiti lišavajući ga zemlje no lišavajući mačem zemlju naroda… Hrvatska je ekonomski takoreći upropaštena i budemo li dalje goloruki gledali te realne nevjerojatnosti, mi smo za 50 godina narod bez zemlje, tj. mi nismo više narod, jer postadosmo slijepci bez zemlje." (Ovako je pisao naš veliki Matoš prije stotinjak godina. // Kristali duha. Misli i pogledi Antuna Gustava Matoša", 2004. Školska knjiga, Zagreb, str. 101.).