KULTURA
Prema njegovim riječima, u promijenjenom sistemu financiranja Srpski teatar ove godine nije dobio niti jedan dinar. “Lično sam se obratio gospodinu Bratislavu Petkoviću, srpskom ministru kulture, koji je bio kod nas u poseti, ali nije bio u mogućnosti da nam pomogne, budući da ne smatra, čini mi se, da bi ovo bila važna stvar u istoriji srpskoga teatra. Probe predstave nisu mogle da počnu. Svim zaposlenim u pozorištu sam morao da zahvalim na dotadašnjem radu i podelio im otkaze. Ostavši bez saradnika, obavljam minimalnu nužnu administraciju sa nekim volonterima koji čekaju bolja vremena. Ne plaćamo u Srpskom pozorištu u Mađarskoj struju, gas i komunalije. Prekjuče je ućutao i telefon našeg manjinskog teatra, a isključen je i Internet”, priča Milan Rus.
ugao posmatranja sa strane, kroz vizuru advokata koji je, kako sam kaže, odabran zbog svog nemačkog prezimena, a koji se, na iznenađenje vlasti, rukovodio svojim principima, najubedljivije i najargumentovanije smešta stvari na svoje mesto, bez mogućnosti da se taj pristup diskredituje kao zastupanje ove ili one strane, ili propagande”, zaključuje redatelj.
Čim završi potragu za lokacijama i definitivno se odluči za glumačku podjelu, Srđan Koljević krajem kolovoza započet će snimanje filma o Sarajevskom procesu. Priča će se raditi iz ugla advokata dr. Rudolfa Cistlera, jednog od branilaca Gavrila Principa, koji je, za razliku od ostalih advokata, zaista zastupao prava atentatora. “Njegova odbrana bila je neverovatno hrabra. Udario je u srž – dokazao da optužnica za veleizdaju ne stoji, zato što je aneksija Bosne bila nelegalna, jer nije ozakonjena u austrijskom i ugarskom parlamentu. Tvrditi to, još u datim okolnostima i to u sudskom procesu koji Austrija vodi da bi retroaktivno opravdala ultimatum i napad na Srbiju i početak Prvog svetskog rata, dakle u oktobru 1914. čak dva meseca posle početka rata, za to su potrebne ogromna lična hrabrost, nepokolebljivost i moralna vertikala koje čine klasične filmske junake”, kaže Koljević. Unatoč tome, Cistler je uspio izvući živu glavu i pobjeći iz Sarajeva. Iz progonstva u Sarajevo se vratio 1919. godine kada je otkrio da je nova država, Kraljevina SHS, na radnom mjestu zadržale suce koji su osudili Principa. Tek nakon njegove inicijative i molbi preživjelih “mladobosanaca” suci su penzionirani. Godina 1941. zatekla ga je kao advokata u Zagrebu, gdje je kao “nepoćudna osoba” odveden u ustaški logor Kerestinec, iako je bio austrijskog i hrvatskog porijekla. Uz pomoć supruge Njemice izbavio se iz zatočeništva. “Od izuzetne važnosti je da se sve ovo baš sad realizuje, jer ćemo se sledeće godine suočiti sa revizijom istorije, koja je već uveliko počela. A upravo ovaj
76
april
NOVI FILM O SARAJEVSKOM ATENTATU
Nije na Kozari otpor bio samo 1941. godine. Pojavio se i decenijama kasnije, ovaj put, srećom, iz sasvim drukčijih motiva. Radi se o projektu “Ars Kozara” čiji je razlog postojanja, kako su rekli inicijatori, otpor elitističkom ophođenju prema umjetnosti. I to ne samo po pitanju formalnih rezultata u vidu Land art/Art in nature radova, nego i po općem osjećaju za diskurse umjetnosti. Da zbog ovih “teških” riječi ne pomislite da “Ars Kozara” funkcionira u nekom zrakopraznom prostoru lišenom tradicije i konteksta u kojem funkcionira, kao i svakodnevnih utjecaja, u nastavku objašnjavaju da kroz aktivnosti njihov projekt komunicira s profilisanim kulturnim radnicima i studentima umjetnosti, te sa svim posjetiocima Nacionalnog parka „Kozara”, koji su u prilici pronaći umjetničke radove u prirodnom ambijentu. Radovi u okviru projekta “Land Art laboratorijum Ars Kozara” moći će se pronaći od 17. do 25. augusta na lokalitetu Glavuša – Mrakovica, na Kozari. Sudjeluje osam umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije, Njemačke i Francuske, koji su prošli strogu selekciju među 38 pristiglih prijava. Među umjetnicima se nalaze Goran Čupić, Kristina Drašković Bočkov, Tamara Đorđević, Sanja Tomašević i Vladimir Bjeličić. Prije šest godina u Prijedoru je osnovana grupa vizualnih umjetnika “Tač.ka” s ciljem poticanja subverzivne umjetničke scene u odnosu na aktualnu scenu u BiH. U grupi su već tada isticali da su prostor i materijali kojima se umjetnici Laboratorija služe na Kozari tek prividno fizički. Bačena plastična kesa u fizičkom ambijentu Kozare ukazuje prije svega na plastični nered u mentalnom pejzažu njenih posjetilaca, pa je stvarno polje djelovanja umjetnika u prirodi upravo takav mentalni pejzaž. A znamo da materijala ima i više nego dovoljno…
2013
OPET OTPOR NA KOZARI