Optimist #039

Page 1



Osnivač i izdavač: Gej lezbejski info centar Godina osnivanja: 2011. Glavni i odgovorni urednik: Predrag M. Azdejković Urednik UrbanLook: Srđan Šveljo Saradnici: Tamara Skrozza, Nemanja Marinović, Zoran Janković, Milan Aranđelović, Bogdan Petrović, Petar Paunović, Marko Radojičić Fotografija sa naslovne strane: Promo Web: www.optimist.rs E-mail: optimistmagazin@gmail.com FB Page: www.fb.me/optimist.rs Štampa: Newpress Podrška:

Република Србија МИНИСТАРСТВО КУЛТУРЕ И ИНФОРМИСАЊА

ГРАД НОВИ САД Градска управа за културу

Magazin možete čitati i na:

Magazin prihvata nadležnost:

CIP ‐ Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 305 OPTIMIST : vodič kroz gej Srbiju / glavni i odgovorni urednik Predrag M. Azdejković. ‐ God. 1, br. 1 (jun 2011)‐ . ‐ [S. l.] : Regionalni info cen‐ tar, 2011‐ (Smederevo : Newpress). ‐ 21 cm Dvomesečno. ‐ Naslov 1. broja: Optimizam ISSN 2217‐6756 = Optimist COBISS.SR‐ID 186184972




O

OPTIMIST Skrozza na skroz

d trenutka kada je Njujork Tajms objavio priču o seksualnom zlostavljanju holivudskog producenta Harija Vajnstina nad brojnim mlađim glumicama, globalno su se dogodile dve izuzetno važne stvari: 1) o seksualnom nasilju počelo je mnogo više, ubedljivije i argumentovanije da se govori i 2) optužbe za nasilje su postale odlično sredstvo u rukama onih koji žele da zapečate nečiju karijeru ili se upletu u milionske poslove u svetu filma, umetnosti i medija. Koliko god tačka 1) bila važna, tačka 2) je dugoročno neuporedivo značajnija - pre svega zato što predstavlja sad već masovnu pojavu, a potom i zato što je praktično nemoguće dokazati. O seksualnom nasilju se, naime, i ranije pričalo. Bilo je akcija tipa ove najsvežije, kada su žene na svoje statuse na društvenim mrežama koristile hašteg „me too“ da bi naglasile da su i one žrtve seksualnog nasilja. Bilo je kampanja, bilo je osvešćivanja devojčica i dečaka, bilo je treninga za psihoterapeute, policajce ili socijalne radnike, bilo je mnoštva medijskih priloga, filmova, knjiga. To zato ovde nije ni tema. Seksualno nasilje, baš kao i svako nasilje, nedopustivo je rušenje integriteta drugog ljudskog bića i zaslužuje najstrožije moguće kazne. Ovde je tema dugoročno poguban uticaj onoga što se trenutno može nazvati samo lovom na seksualno nasilne veštice, tj. vešce. Sve je, dakle, počelo s Vajnstinom, o kome je Njujork Tajms 5. oktobra objavio priču o njemu kao seksualnom predatoru koji je svoju poziciju u holivudskoj mašineriji koristio kako bi silovao ili pokušao da siluje još neafirmisane glumice.

Priča je bukvalno uzdrmala svet, naročito nakon što su počele da se javljaju glumice koje su imenom i prezimenom potvrdile šta su doživljavale s Vanjstajnom - do sada, spisak ima osamdesetak imena, od čega i mnoga veoma poznata (Gvinet Paltrou, Andželina Džoli, Rosana Arket). Vajnstin je posle toga momentalno otpušten iz svoje sopstvene kompanije i izbačen iz Akademije Filmskih umetnosti i drugih profesionalnih udruženja. Kriminalistička istraga sprovodi se u šest prijavljenih slučajeva, i to u Los Anđelesu, Njujorku i Londonu. U ovom slučaju teško je ne poverovati da je seksualnog nasilja bilo, iako je na istražnim organima i sudovima da tako nešto tek dokažu. Takođe, ovde je teško ne poverovati da u Holivudu ima mnogo onih koji se ponašanju kao Vanjstin, koristeći činjenicu da je to relativno malo mesto s gomilom prelepim žena i jako moćnih muškaraca - situacija u kojoj „nema greške“ da će doći do nekakve zloupotrebe bazirane na seksu. Problematično je, međutim, ono što se dogodilo kasnije, a što već može da se pronađe pod nazivom "Vajnstin efekat". Na trenutno aktuelnom spisku moćnih, uticajnih i bogatih ljudi

Love na vešca

Seks, laži i politička korektnost

6

www.optimist.rs

piše: Tamara Skrozza

koji su od 5. oktobra do danas optuženi za seksualno nasilje, a koji su momentalno osetili konkretne posledice (u vidu otkaza, prekida saradnje, ukidanja projekata), do sada se nalazi čak 30 imena koja uključuju glumce, novinare, producente, režisere, fotografe, urednike ugled-


nih medija, biznismene. Broj onih koji se pominju u tom kontekstu, ali koji još nisu osetili „konkretnu štetu“ neuporedivo je veći podrazumeva, između ostalih, Bena Afleka i Silvestera Stalonea. Većina ovih ljudi izrazila je žaljenje zbog svog ponašanja i izvinila se žrtvama, ali nikako nije zanemarljiv broj onih koji su istakli da žene koje su ih optužile nikada nisu videli, dotakli ili s njima ušli u bilo kakvu neprimerenu ili nasilnu komunikaciju. Zašto onda momentalni otkazi, momentalna isključenja, momentalne kazne - za delo koje nije dokazano, za ničim potkrepljene optužbe, za tvrdnje koje se posle niza godina koje su u međuvremenu prošle teško uopšte i može dokazati? Tu dolazimo do najpoznatijeg od svih ovih slučajeva - malo poznati glumac Entoni Rep optužio je svog neuporedivo uspešnijeg kolegu Kevina Spejsija da ga je napastvovao pre trideset godina: Rep je u to doba, kao četrnaestogodišnjak, pristao da ode na nekakvu žurku i legao u jednu sobu da gleda televiziju. Navodno, Spejsi se našao u sobi, prišao krevetu i legao preko mladića. Mladić ga je odbio i neozleđen otišao. Posle toga, krenula je hajka na Spejsija: nakon što se javilo još nekoliko muškaraca sa sličnim optužbama, Netflix je objavio da je „duboko uznemiren“ i da su zato odlučili da obu-

stave snimanje šeste i završne sezone serije „House Of Cards“ u kojoj Spejsi igra glavu ulogu. Obustavljeni su i drugi milionski vredni projekti poznatog glumca, on se povukao u ustanovu za lečenje i oporavak, prethodno se autujući kao gej i vrlo se smirenim i pristojnim tonom izvinjavajući za incident kojeg se „najiskrenije“ ne seća. KEVIN I RUKA NA PREPONAMA Slučaj Kevina Spejsija ilustrativan je iz dva razloga. Pre svega, u pitanju je priča koja devalvira druge slučajeve pravog seksualnog nasilja: iako se to nasilje definiše kao svaka vrsta ponašanja kojom se atakuje na seksualnost drugog bića bez njegovog-njenog pristanka, ono što je rečeno u Spejsiju teško da može da konkuriše silovanjima, otvorenim nasrtajima, nasilju bilo koje vrste. Jer, ako činjenicu da je neko „legao preko nekoga“ na žurci i potom prestao sa bilo kakvim nasiljem tretiramo kao seksualno nasilje, kako ćemo da nazovemo višesatno silovanje pivskom flašom, silovanje s više aktera, vezivanje, premlaćivanje, udaranje glavom u zid, itd? Da li time ohrabrujemo žrtve seksualnog nasilja da se otvore i priznaju šta im se dogodilo, ili pak samo devalviramo patnje onih koji su zaista prošli kroz muke i bili prave žrtve? Konačno, čak i ako imamo u vidu razliku između engleskih reči „harassment“ i „assault“ - koje mi obe prevodimo kao nasilje ili napad, a koje nisu sinonimi i podrazumevaju različite nivoe primenjene sile Vodič kroz gej Srbiju

7

>>


OPTIMIST Skrozza na skroz

opisano Spejsijevo ponašanje teško da može biti išta više od pijanstva, iracionalnog trenutka, koji svakako zahteva opomenu i osudu, ali ne i razapinjanje na krst. Da je čitava ova stvar zaista bizarna pokazuje i drugi otvoreni slučaj protiv Kevina Spejsija. Režiser Toni Montana naprasno se prisetio da mu je pre četrnaest godina, kada je bio tridesetogodišnjak, poznati glumac prišao usred kluba i „rukom prešao preko mojih prepona“. On ga je zatim, kako Montana navodi, opkoračio i zahtevao da pođe s njim. Stvar se, dakle, dogodila na javnom mestu, u poznatom klubu gde je prelazak rukom preko prepona, pa i opkoračivanje deo opšteprihvaćenog bontona, a moglo bi se reći i razlog dolaska na takva mesta. Nema ovde namere da se relativizuje nasilje, a još manje da se dodatno viktimizuju njegove žrtve i istakne njihova „krivica za to što im se dogodilo“, kao što je vrlo često slučaj: ovde se radi samo o činjenici da su sve optužbe protiv Spejsija u najmanju ruku neozbiljne, da su nedoka-

8

www.optimist.rs

zive (imajući u vidu vremensku distancu i njihovu nenasilnu prirodu) i da ih je mogao izneti bilo ko. Potpisnica ovih redova mogla bi, recimo, sada da napravi kombinaciju realnosti i mašte i ispriča sledeće: kako je tokom službenog boravka u Njujorku 2002, smorena žurkom koju je dijaspora pripremila u čast tadašnjeg predsednika Vojislava Koštunice, prešla ulicu i ušla u Central park; kako je uživala na jednoj klupi i zamišljala da živi na Petoj Avenije; kako je tog trenutka parkom džogirao Kevin Spejsi; kako su im se pogledi susreli i kako je Spejsi, ona ga s divljenjem gledala, a on, ničim izazvan, prišao i rukom pomilovao njene grudi i usne. I hajde sad vi čik dokažite da je u pitanju laž! Ili, još teže, u atmosferi podivljale i metastazirane političke korektnosti ukažite na činjenicu da prelazak rukom preko nečijih grudi nesumnjivo jeste atak na nekoga, ali ni u kom slučaju atak koji bi zavredeo progon Kevina Spejsija iz javnog života, njegovo razapinjanje i uništavanje takve i toliko duge i značajne karijere.


HOLIVUDSKI ZAPLET Drugi važan „detalj“ jeste brzina i razmera reakcije Netfliksa: prekid projekta tako velikog, važnog i skupog kao što je „House Of Cards“ bio bi razumljiv u slučaju da je Spejsu ubio nekoga, da je uhvaćen usred najgrubljeg silovanja, obliven krvlju; da se pojavilo više desetina zlostavljanih muškaraca koji nude dokaze u prilog optužbama za seksualno napastvovanje. Ovako, čitava stvar izgleda ili prilično neozbiljno, ili kao nešto nalik scenarijima iz teorija zavere - nešto što bi podrazumevalo dobro organizovanu akciju kojom se „House Of Cards“ seli direktno u legendu, uz prateću novčanu dobit; ili isto tako dobro organizovanu akciju u kojoj se Spejsi - iz ko zna kojih razloga - profesionalno sahranjuje za sva vremena. Kako se bukvalno svakog dana na naslovnim stranama svetskih medija pojavljuju tvrdnje o seksualnom napastvovanju moćnih muškaraca, najčešće stare po više decenija, jasno je da je „Vajstin efekat“ došao u fazu u kojoj se gubi svaki smisao, svako razumno objašnjavanje, a seksualno nasilje dovodi u stadijum hiperinflacije i do krajnosti relativizuje. Iako je sasvim jasno da je deo optužbi istinit i inspirisan časnim namerama da se razotkriju napasnici, isto je tako očigledno da je većina njih zapravo način da se optuženi muškarci na ovaj ili onaj način diskredituju ili čak unište. Logično je zato pitanje šta ćemo sad i šta da se radi. Jedini siguran recept za ovu situaciju jeste vreme, odnosno činjenica da će i feljtoni o seksualnom napastvovanju pre ili kasnije izgubiti žar i prestati da budu aktuelan trend. U međuvremenu, međutim, novinari bi morali da postanu svesni kako su oni „čuvari“ javnog interesa, pa i ljudskih prava osoba o kojima izveštavaju - da niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, ali i da upravo oni imaju moć da procene da li je nečija tvrdnja iskrena ispovest, ili očigledna i interesima vođena laž, posle koje će biti uništen nečiji život. Ako ništa drugo, morali bi da budu svesni kako ovaj trend u nekom trenutku može glave stajati i njih same. Samo ako se nekog popreko pogledaju, ako se nekome zamere, pa taj neko odluči da ispriča priču čiji su smrtonosni efekti garantovani.

Vodič kroz gej Srbiju

9


S

OPTIMIST Aktuelno

koro sam na netu video šalu Greška je što je pokušao da čitavu stvar spina račun Kevina Spaceya, nuje i ponudi drugu temu javnosti, a to je nje„Mrtav kao njegova karijera“. govo autovanje. Njegov potez je prozret od U svakoj šali ima malo istine, strane medija i javnosti, što su mnogi smatrali ali u ovom slučaju možemo da priznanjem krivice. Od tog trenutka kreće lavina. kažemo da uopšte nije reč o Nakon toga oglasio se glumac Roberto Cašali, već o apsolutnoj istini. Mi- vazos koji je na Facebooku napisao kako je Spašljenja sam da nakon histerije cey pokušao da ga dodirne bez njegove koja je nastupila zbog navod- dozvole, dok je Spacey bio direktor pozorišta nog seksualnog uznemirava- Old Vic u Londonu i dodao da je čuo gomilu sličnja možemo reći da u skorije nih priča. vreme Kevina Spaceya nećemo viđati na malim Nezavisni reditelj Tony Montana je izjavio da i velikim ekranima. ga je Spacey zagrlio i uhvatio za prepone u jedSve je krenulo kada je Anthony Rapp, koga nom baru u Los Anđelesu pre 14 godina i rekao trenutno možemo da gledamo u seriji „Star Trek: mu da pođe s njim i zajedno napuste bar. MonDiscovery“, na svom Tviter nalogu napisao kako tana je uklonio njegove ruke sa sebe i otišao, je Kevin Spacey pre 30 godina obučen legao dok je Spacey u vidno alkoholisanom stanju krepreko njega u spavaćoj sobi kada je on imao nuo za njim. Montana mu nije dozvolio da uđe samo 14 godina. Nasilja nije bilo, seksa nije bilo, u WC zajedno s njim i gurnuo ga. Na kraju je silovanja nije bilo, Anthony Rapp je izašao iz dodao da je šest meseci nakon toga imao postsobe, ali traumatizovan. traumatski stresni poremećaj. Kevin Spacey je nakon toga napravio najveći Neimenovani muškarac je za BBC ispričao grešku, jer je na svom Tviter nalogu napisao: incident iz 1984. godine kada se probudio i „Gajim veliko poštovanje i divljenje prema En- našao Spaceya kako leži preko njega. On je Spatoni Repu kao glumcu. Više sam nego užasnut ceya upoznao kada je imao 16 godina, a sledeće od kada sam čuo njegovu priču. Iskreno se ne godine je proveo u njegovom stanu u Njujorku, sećam tog susreta, kada se incident ako se i dogodio dogodio. On kaže bilo je to pre više od da je Spacey insisti30 godina. Ali ako rao da spavaju zajesam se zaista ponadno u istom Kraj jedne karijere šao tako kako je on krevetu, ali je on opisao, onda mu odlučio da spava na dugujem najiskrekauču. Kada se pronije izvinjenje za to budio video je Spašto je bilo duboko ceya kako spava neprikladno pijano pored njega, sa glapiše: Predrag Azdejković ponašanje, i žao mi vom na njegovom je zbog osećanja stomaku. Spacey je koja je opisao da je bio u donjem vešu, nosio sa sobom a on skroz obučen. kroz sve te godine. Još jedan neOva priča me je ohrabrila da se pozabavim i dru- imenovani muškarac izjavio je da je imao segim stvarima u mom životu. Znam da o meni ksualne odnose sa Spaceyem kada je imao 14 kruže razne priče i da su one bile potpaljene godina i da je Spacey pokušao da ga siluje. Spatime što sam uvek jako štitio svoj privatni život. cey je imao 22, a on samo 12 godina kada ga je Kao što oni koji su mi najbliži znaju u životu sam upoznao. Dve godine nakon toga započeli su bio u vezama i sa muškarcima i ženama, a sada vezu. Jedno veče, iako su do tada već imali seks biram da živim kao gej muškarac. Želim da se više puta, Spacey je pokušao da ima seks s njim nosim s tim iskreno i otvoreno i to počinje sa iako on to nije hteo. Uspeo je da ga odgurne i preispitivanjem sopstvenog ponašanja.“ spasi se dubokih trauma i silovanja, kako je

Pravda za Kevina

10

www.optimist.rs


rekao medijima. Spaceyev advokat je odbacio ove tvrdnje. Osam radnika koji su radili na seriji „House of Cards“ optužili su Spaceya za seksualno uznemiravanje ili napad. Oni kažu da je Spacey stvorio toksičnu radnu atmosferu svojim predatorskim ponašanjem na setu. Optužbe uključuju dodirivanje bez dozvole i nepristojne komentare članovima ekipe. Svi su izjavili da su bili istraumatizovani tim iskustvom. Neimenovani muškarac iz Londona je prijavio policiji da ga je 2008. godine seksualno napao drugi muškarac. Tabloidi su objavili da je u pitanju Kevin Spacey, dok ga policija nije imenovala. Harry Dreyfuss je objavio na BuzzFeedu da ga je Spacey vatao 2008. godine, kada je imao 18 godina, dok je njegov otac Richard Dreyfuss pripremao predstavu u Londonu. On kaže da ga je Spacey nekoliko puta uhvatio za bedra i prepone. „Zgrozilo me je što se Kevin osećao sigurno da može da me pipa dok je moj otac u sobi i da ja neću reći ni reč“. Advokat koji zastupa Kevina Spaceya je izjavio da on odbacuje sve optužbe.

Novinarka Heather Unruh optužila je Kevina Spaceya da je seksualno napastvovao njenog sina. Ona tvrdi da je Spacey napio njenog sina u jednom baru u julu 2016. godine i da ga je uhvatio za genitalije. „Spacey mu je plaćao piće za pićem i kada se moj sin napio Kevin Spacey ga je seksualno napao. On je nabio ruku u pantalone mog sina i uhvatio ga za genitalije. Moj strejt 18- godišnji sin je bio opčinjen jednom poznatom filmskom zvezdom i nije imao ni ideju da je u pitanju predator i da će postati njegova sledeća žrtva“. Londonsko pozorište Old Vic pokrenulo je istragu zbog 20 svedočenja o navodnom nepristojnom ponašanju Kevina Spaceya kada je bio umetnički direktor tog pozorišta. Nakon optužbi glumca Roberta Cavazosa pozorište je preduzelo korake da utvrdi činjenice. Istraga je pokazala da je prijavljeno 20 incidenata za period od 1995. do 2013. godine, ali tek nakon što je Spacey prestao da bude direktor. Pozorište se izvinilo što nije stvorilo kulturu i okruženje u kome ljudi mogu slobodno da govore šta im se desilo. Retko ko je stao u zaštitu Kevina Spaceya, a među retkima našli su se američki pisac Gay Talese i britanski muzičar Morrissey. Morrissey je za nemački „Spiegel“ rekao da napadi na Kevina ne zvuče neuverljivo i da se preteruje s napadima, ali i „da je sve prošlo kako treba i da su iz toga izvukli velike karijere, niko to ne bi ni spominjao“. Ono što takođe treba uzeti u razmatranje je homofobija. Onog trenutka kada se Kevin Spacey autovao, sve je dobilo (homo)seksualnu konotaciju. Pipkanje, vatanje, ležanje obučen preko nekoga, su postali vrhunci seksualnog zlostavljanja, ravno silovanju. Naravno, u tome ima i prikrivene mizoginije, jer brutalna silovanja i seksualna iživljavanja nad ženama su u drugom planu zbog pipkanja muškaraca. Muškarci su, možda nesvesno ispali veće žrtve seksualnih predatora od žena, jer ih je zli čika Spacey pipkao. Iza svega ovoga ostaje jedna uništena karijera zbog navodnih događaja od pre nekoliko decenija i kolateralna šteta u vidu stotina filmskih radnika koji su radili na projektima koji su sada otkazani. Nadam se da će makar nešto pozitivno promeniti kada je u pitanju seksualno uznemiravanje, koje je sveprisutno, ali da ne odemo u njegovu saudijsko-arapsku krajnost. Vodič kroz gej Srbiju

11




K OPTIMIST Intervju

Kristian Ranđelović rođen je 1973. godine i živi u Beogradu. Od 2006. godine radi u organizaciji GaytenLGBT gde je kreirao programe za trans osobe, uključujući i prvu grupu podrške za trans osobe na Balkanu. Doprineo je kreiranju trans programa širom regije bivše Jugoslavije, kao i kreiranju prvog trans sajta u regionu www.transserbia.org Njegov fokus je psihološko savetovanje za LGBT osobe. Trenutno je aktivan u novoj organizaciji XY Spektrum. Među omiljena nam slova LGBT stiglo je jedno slovo I. Šta bi to bilo? Da li smo izmislili nešto novo da maltretiramo heteroseksualnu većinu kao što nas često optužuju? Ovo slovo je skoro dodato akronimu LGBT, zajednica je još uvek u formiranju u Evropi i na Balkanu. Osobe koje stoje iza slova su interseks osobe, one mogu biti rođene sa polnim karakteristikama (kao što su hromozomi, genitalije, i/ili hormonska struktura) koje ne pripadaju striktno muškoj ili ženskoj kategoriji, ili pripadaju obema u isto vreme. Interseks stanje se odnosi na spektar varijacija polnih karakteristika koji se prirodno javljaju u okviru ljudske vrste. Interseks osobe su prepoznate kroz vekove (još iz grčke mitologije sin boga Hermesa i boginje Afrodite ) kao slododne osobe bez obaveze da biraju pol ili da ga medicinski „koriguju“ sve do početka 20 veka. Ako sam dobro razumeo mnoge interseks osobe ne znaju da su interseks? Roditelji ponekad prećute informaciju da je dete imalo neku medicinsku intervenciju po rođenju ili u ranom detinjstvu. Ćutanje je o ovom fenomenu je ogromno i stvara ogroman problem ne samo osobama, već i društvu koje ne prepoznaje osobe, a čije fizičko i mentalno zdravlje može biti ugroženo zbog intervencija koje su imale. Interseks osoba može da otkrije da je interseks u različitim životnim trenucima: tokom detinj-

stva, u pubertetu, pa čak i u odraslom dobu. U zavisnosti od specifičnih životnih okolnosti i stepena tabua u okruženju, osoba može da sazna da ima drugačije karakteristike tela u ranim godinama ili kasnije tokom života. Neke interseks osobe to nikad ni ne saznaju. Sve što ima veze sa decom u Srbiji postaje škakljivo i teško se nešto može uraditi. Kako napreduje interseks aktivizam u Srbiji? O dečijim pravima se malo govori, interseks deca ne učestvuju u odlučivanju o intervencijama koje lekari i roditelji dogovore. Interseks aktivizam u Srbiji je na samom početku, zajednica je nevidljiva, informacija ima, ali najviše u aktivističkim krugovima, šira javnost nije informisana dovoljno. Ljudi se boje, stide ili čak možda i ne znaju da su interseks, pa se ne obraćaju za podršku ili pomoć. Da bi se zajednica formirala neophodno je informisati, obrazovati i podržati sve koji žele da pomognu u ovom procesu. Šta lekari savetuju i da li tu postoji konsenzus? Tim lekara različitih specijalizacija se okuplja u Beogradu kada roditelji dovedu dete sa netipičnim genitalijama ili kad se u procesu lekarskog pregleda otkrije da je dete interseks. Lekari često savetuju roditelje da je neophodno izvesti hirurške i druge medicinske intervencije na in-

Počeci interseks aktivizma u srbiji

Kristian Ranđelović

14

www.optimist.rs

Razgovarao: Predrag Azdejković

terseks novorođenčadi i deci, kako bi telo (naizgled) prilagodili muškim ili ženskim karakteristikama. Interseks zajednica u Evropi i svetu se ne slaže sa ovim odlukama lekara i roditelja zato što u većini slučajeva, takve intervencije nisu medicinski neophodne i imaju ekstremno negativne posledice na interseks


decu tokom odrastanja (i na fizičko i na mentalno zdravlje). Zvaničnog koncenzusa na ovu temu nema. Šta nam možeš reći o novoj organizaciji XY Spektrum i budućim planovima? Organizacija je mlada, postoji nekoliko meseci i rad je usmeren na prava deteta, podsticanje samoodlučivanja o integritetu i autonomiji tela i rad na traumi kao posledici medicinskih intervencija na interseks osobama. Počeli smo da radimo direktno sa interseks osobama i njihovim roditeljima, takođe se bavimo i trans osobama i osobama koje se rodno ne opredeljuju. Uspostavili smo nekoliko programa, a glavni program je edukacija svi relevantnih državnih institucija i nevladinih organizacija na temu interseks egzistencije i samog fenomena. Dizanje svesti ljudi o problemima i pravima intereks osoba. Paralelno ćemo raditi na programu ekonomskog osnaživanja trans osoba i razvijanju neophodnih servisa pomoći i podrške za sve naše članove. Red je postaviti i neko škakljivo pitanje… Kako komentarišeš da je Akcionim planom za sprovođenje Strategije za prevenciju i zaštitu od diskriminacije urađeno skoro pa ništa?

Nisam siguran da li je neophodno komentarisati manjak ideja (kako ga sprovesti), volje (da se spovede) i upornosti (da se istraje) za sprovođenje Akcionog plana. Ovo me asocira na poznati princip koji se kod nas primenjuje na svim poljima, napravimo, uspostavimo ili organizujemo nešto, a onda nemamo više snage za realizaciju. Da li vidiš napredak u položaju LGBTI populacije u Srbije i kakav uticaj na sve to je imala Ana Brnabić? Vidim napredak koji su LGBT organizacije napravile svojim dugogodišnjim radom. Mislim da predugo traje vreme za nastanak neke promene, važno je da se promene dešavaju. Od Ane Brnabić tek očekujem uticaj i nadam se da će ga biti, do sada nisam primetio da je uradila nešto za LGBT zajednicu. Koji su po tebi prioriteti LGBTI aktivizma u Srbiji? Radeći godinama sa LGBT populacijom, izdvojio bih kontinuitet, doslednost i istrajnost u radu na promenama koje aktivizam donosi. Promeniti pristup i rad sa državnim institucijama koje su nastale zahvaljujući građanima, ali nisu uspostavljene za građane.

>> Vodič kroz gej Srbiju

15


OPTIMIST Intervju Kakav je tvoj stav po pitanju razdvajanja slova unutra LGBTI, kada je aktivizam u pitanju? Različiti pristupi istoj temi ne bi morali da nas razdvajaju, ali se to dešava, tako da nisam u stanju da sagledam šta se razdvajanjem dobija. Verujem da smo zajedno mnogo jači i da kada bi mogli da prerastemo lične interese, imali bi mnogo veći glas i uticaj u našem društvu. Tvoja poruka interseks osobama koje žive u Srbiji ili možda i poruka roditeljima interseks osoba? Pričajte o sebi i svom iskustvu, kad god možete, tako ćete pomoći da se druga interseks osoba osnaži i ohrabri, a ostali da bolje razumeju ko

16

www.optimist.rs

smo. Svi koji ste rasli sa nekom dijagnozom, o kojoj možda malo znate, svi koji se pitate kom od dva sveta (muškaraca i žena) vaše telo pripada i svi koji imate ožiljke na telu, a ne znate kako su nastali, javi te se da razmenimo iskustva i informacije. Roditelji slobodno budite zbunjeni, iznenađeni, niste sami u tom procesu, operacije nisu rešenje. Posavetujte se sa nekim u koga imate poverenja i ko vam je blizak. Javite da zajedno promišljamo i da pronađemo sve što je potrebno za odrastanje vašeg interseks deteta. Više informacija o organizaciji XY Spektrum možete naći na Facebooku: www.facebook.com/xyspectrum


P

osmatračnica OPTIMIST

rošlo je nešto više od godinu dana od mog prethodnog teksta na temu šou programa „Tvoje lice zvuči poznato“. Sećate se, to je bilo otprilike u vreme čuvenog slučaja „Končita Vurst“, koji je stavio na test muževnost Baneta Mojićevića koji je odbio da obuče njenu skupocenu haljinu, iako je ranije bez ustručavanja vrckao u Breninim vrućim pantalonicama. Pre nego što pređemo na najnoviji slučaj „Končita Vurst, drugi put među Srbima“, samo apdejt za one koji nisu ispratili – gospodin Mojićević nije sankcionisan od strane produkcije, produkcija nije sankcionisana od strane institucija, a svi oni zajedno nisu osuđeni od strane gledalaca, iako jeste bilo negativnih reakcija u javnosti. Epilog – gospodin Mojićević je pobedio u toj sezoni. Ciklus zaokružen. Kao što je sve u životu ciklično, ili bar cikličari u to veruju, tako se dogodila repriza nemilog događaja i u trenutno aktuelnoj sezoni pomenutog šou programa. Zahvaljujući ovoj cikličnosti sada se mogu izneti neki zaključci, ili bar dodatno argumentovati postojeći. Naime, tekst u kome problematizujem izrazitu transfobiju u ovom šou programu, koja se ogledala ne samo u slučaju „Končita Vurst“, već i u konstantnim neprimerenim komentarima žirija, naišao je na odobravanje jednog dela javnosti, mada je bilo onih koji su tvrdili da preuveličavam. Kao protiv-teza navodi se da je ovaj šou program „uveo transrodnost u domove građana i normalizovao je“. Iako duboko skeptičan prema ovoj tezi, prihvatio sam da ima smisla s obzirom na konstantne “dreg” nastupe u kojima izvođači i izvođačice imitiraju osobe suprotnog pola, te reših da revidiram svoju odluku i od četvrte sezone ponovo počeh da pratim program. Čitavih sedam nedelja sve je bilo iznenađujuće korektno. Omakne se tu neki komentar o neverovatnoj žrtvi koju muškarci čine radeći sve ono što je ženama društveno nametnuto (brijaju noge, nose štikle), kao i komentar Branka Đurića Đure "Nekad sam mislio da je nešto najneukusnije kad se muškarci oblače u

žene, a večeras sam shvatio da je to tako upravo", nakon nastupa Leona i Stevana Anđelkovića, posle čega je dodao da Leon izgleda kao „rumunska bacačica koplja na steroidima, sa nogama ko transvestit“. Da, užasno je, slažem se,

Tvoje lice zvuči transfobično 2. deo

Končita po drugi put među srbima piše: Nemanja Marinović ali s obzirom na ranije neprimerene komentare u svakoj emisiji, ovo je zaista blago. Međutim, dolazi osma emisija i test za „pravi srpski maskulinitet“ – Končita Vurst. Ovaj zadatak pripao je Vodič kroz gej Srbiju

17

>>


OPTIMIST Osmatračnica

bokseru Nenadu Pagonisu i u tom momentu sam bio vrlo pozitivno iznenađen znajući da je u toku programa već imitirao žene i prema tim ulogama se odnosio izuzetno profesionalno i izneo ih je na dostojanstven način. Čitavih sedam emisija bilo je vrlo zanimljivo gledati nekog ko je otprilike oličenje hegemonog maskuliniteta na ovim prostorima kako nema problem sa ulogama žena, vrckanjem, femininim pokretima i kako sve to radi bez ijednog negativnog komentara. Reakcija kada mu je dodeljena uloga Končite, uistinu, jasno je pokazala da nije oduševljen, ali kasniji komentari pre nastupa u kojima je više govorio o izuzetnom kvalitetu pesme nego o izvođačici nisu ukazivali da nastup neće odraditi profesionalno kao sve prethodne. Sve je počelo OK, za razliku od svog prethodnika Mojićevića obukao je tu čuvenu haljinu (koja je doduše više izgledala kao loše zakačena zavesa, kasnije smo shvatili i zašto), bio u kostimu i izveo pesmu. U tom trenutku sam pomislio „kakva lekcija o maskulinitetu za transfobičnog Mojićevića!“. Nisam stigao da to izgovorim naglas kao ŠOK – kraj pesme, on skida periku, baca haljinu i ostaje u majici sa likom Ni-

18

www.optimist.rs

kole Tesle. WTF!? Pokušao je da se odbrani kako mu je „ipak tako prijatnije“, ali ga je sasekla oštra kritika gostujuće članice žirija Katarine Radivojević da nije ispoštovao ulogu. Ostali članovi žirija nisu bili preterano kritični, pa se tu otvorila mogućnost da Pagonis doda kako je imao „moralnu dilemu“ da li da prihvati ulogu jer je „uvek bio pozitivan primer mladima“ i kako mu je „drago što su mu deca mala da ne mora da objašnjava koga imitira“. Na to se nadovezala Aleksandra Radović koja je trabunjala nešto o „senzaciji u dvadeset prvom veku“, stavljajući trans* priču u kontekst senzacionalizma, ali od šoka je nisam ni slušao kako treba. Ponavlja se ista priča – neko nema problem sa štiklama i vrckanjem, a ima sa Končitom. Ponovo produkcija zadaje zadatak, a potom dozvoljava da se na takav način izvede. Ovo nisu slučajnosti, nije nenamerna greška, niti nešto što su zaboravili da iseku u montaži – ovo je isplanirano, organizovano i sprovedeno pod punom svesnošću i odgovornošću. Nakon ponovljenog scenarija ne može se ništa drugo zaključiti osim da produkcija svesno zadaje taj zadatak sa željom da proizvede ovakve reakcije i komentare. Mogli su


ulogu da daju nekom ko će je izneti do kraja, mogli su da je ne daju uopšte, mogli su da diskvalifikuju onog ko ne ispoštuje uloge koje su mu dodeljene. Umesto toga, oni se odlučuju za transfobiju u cilju gledanosti. Oni su taj „senzacionalizam“. Oni su transfobiji dali prostor i dali kontekst. Potpuno svesno. Razmišljao sam dalje u čemu je razlika između Končite i drugih žena koje ovi maskulini muškarci imitiraju, šta je to u njenom liku što toliko ugrožava muževnost balkanskog muškarca? Odgovor je dao sam Pagonis u jednom intervjuu za „Clip“. Na samom početku intervjua je izjavio kako „nema ništa protiv homoseksualaca“ (dakle, Končita se doživljava kao homoseksualac, prvo veliko otkrovenje), da ima prijatelje homoseksualce i funkcioniše s njima normalno, što je novinara navelo da do kraja intervjua insistira na pitanjima koji se tiču „neprijatnih situacija“ kada su ga muvali muškarci. Ali stavljanje istopolnog muvanja u kontekst „neprijatnosti“ i Pagonisov pro-LGBT argument da „podržava, jer ko zna zašto je baš njima suđeno da to budu“ nisu ovde tema. Pagonis u intervjuu jasno objašnjava šta je problem sa Končitom. Ona „pomera gra-

nice malo“, treba da se „bude ili muško ili žensko“, a ovo „izlazi iz okvira normalnosti“ i Pagonisu je „strašna slika žene sa bradom, to je degutantno i devijantno“. Dakle, nije problem biti u ulozi drugog pola dokle god su to „normalne“ žene i „normalni“ muškarci. Ova „normalnost“ svakako važi samo kada je u pitanju rodna ekspresija. Kada se imitiraju osobe koje u biografiji imaju skandale sa pedofilijom, ili su zavisnici od narkotika, biti u njihovoj ulozi nije „loša poruka mladima“. Međutim, sve ono što izlazi iz binarnih rodnih okvira, e to devijantno. Zašto je baš Nikola Tesla antipod Končiti, nije najjasnije, ali bar smo nešto novo naučili i shvatili. Ovo daje jasan odgovor na pitanje da li je šou normalizovao transrodnost – nipošto. Samo je omogućio „dreg“ nastupe u svrhu zabave, koji su zanimljivi dok su akteri „normalne“ osobe. Zapravo, produbio je i legitimisao transfobiju i diskriminaciju svih identiteta izvan binarnih okvira. Od produkcije za to ne očekujemo izvinjenje. Samo su potvrdili ono što već znamo – da im lice zaista zvuči jako poznato: transfobično.

Vodič kroz gej Srbiju

19


D OPTIMIST Politika

a li ste čuli jedan mnogo smešan vic o potpredsedniku Sjedinjenih Država koji želi da obesi sve homoseksualce? Ne, izvinite. Moja greška. Nije u pitanju vic, već samo još jedan običan dan u sve regresivnijim državama Trumpistana. Nedavno je magazin „New Yorker“ objavio kako je Donald Trump na jednom panelu u Beloj kući na kome se raspravljalo o gej pravima rekao kako Mike Pence, kao pobornik kontroverzne terapije za preobraćivanje homoseksualaca, „želi da ih sve obesi“. Nakon reakcija medija Trump je negirao da je ovo ikada izgovorio. Jedna od spekulacija jeste i da bi Donald Trump rado prihvatio ulogu voditelja televizijskog vešanja gej ljudi kada bi mu to donelo više glasova. Priča se i kako bi čak i tokom emitovanja te prve epizode „Obešenog šegrta“ bilo gej konzervativaca spremnih da se zakunu kako je Trump dobar za LGBT zajednicu. Iako Trump nema široku podršku gej zajednice, svega 14% gej Amerikanaca je glasalo za njega (teško je dobiti podatke kako su trans osobe glasale) ipak je dobio snažnu podršku veoma uticajnih, moćnih i bogatih gej belaca. Tako se, na primer, mladi gej novinar Chadwick Moore nakon intervjua koji je za Out magazine dao prilično iritantni Milo Yiannopoulos, javno deklarisao kao Trumpov simpatizer. Moore je samo još jedan primer šireg trenda gej ljudi, ohrabrenih ovim „simpatičnim pederom“ Yiannopoulosom, koji javno govore o svojim predrasudama ili se ne stide da pokažu svoju vernost rasističkoj, seksističkoj i sve više homofobnoj Trumpovoj administraciji. „Ovo je zaista ona godina kada će LGBT konzervativci izaći iz ormana“, rekao je predsednik organizacije Log Cabin Republicans, Gregory T Angelo. Log Cabin Republicans sebe definišu kao „najveću republikansku organizaciju posvećenu zastupanju LGBT konzervativaca i njihovih prijatelja“, a Angelo je u njoj aktivan već više od jedne decenije. I za sve to vreme, kaže on, nije video tako veliki broj LGBT osoba koji ovako nedvosmisleno jasno govore o svom konzervativnom ponosu.

20

www.optimist.rs

„Sve je veći broj LGBT osoba koje su spremne da o svojim stavovima progovore javno“, kaže Angelo dodajući kako je tokom 2016. i 2017. godine osetno porasla podrška njegovoj organizaciji, kako kroz broj članova tako i kroz broj pratilaca na društvenim mrežama. Trebalo bi reći i kako se ne autuju baš svi konzervativni homoseksualci. Neke autuju drugi. Tako je gej novinaru Mitchellu Sunderlandu otkazana saradnja u feminističkom ogranku redakcije Vice-a nakon što je BuzzFeed otkrio kako je ovaj Breitbart Newsu predlagao mizogine ideje za pisanje. Prošle godine je apelovao na Yiannopoulosa da „ismeva debelu feministkinju“ misleći na književnicu Lindy West. Dok je još bio urednik u Vice-u Sunderland je poslao snimak o Satanskom hramu i pravu na abortus istaknutom alt-desničaru Timu Gionetu apelujući na njega da „uradi šta možeš sa ovim na Breitbart Newsu. Breitbart News je ubrzo nakon toga objavio članak pod nazivom „Satanski hram se pridružio planiranom roditeljstvu i krstaškom ratu za abortus“. Ovakva savezništva između desničara i gej zajednice nisu tipična samo za Ameriku. Izrael odavno koristi pink-washing kako bi skrenuo pažnju sa njihovog odnosa prema Palestincima. Širom Zapada šire se veoma vešte pink-washing kalkulacije od strane belih suprematista. „Okej je


da mrzimo muslimane jer oni mrze homose- nera od bilo koje druge stranke u Francuskoj pa ksualce“, kažu ljudi koji mrze i gejeve, samo ne čak i od socijalista koji su 2013. godine izglasali tako jako kao što mrze muslimane. zakon o istopolnim brakovima“. Desničarske političke stranke su shvatile kako Mora biti jasno kako rasizam i mizoginija u strateško koketiranje sa nekoliko gej osoba deluje kvir zajednici nije ništa novo. Kao ni pink-washing kao ekstremistički Domestos koji čisti smrad nji- i bela supermacija. Ipak, u poslednjih nekoliko hove okorele mržnje. Tako je na primer Alterna- godina ovaj trend je postao izraženiji. Uznemirutiva za Nemačku postala prva stranka ekstremne juće je videti ovoliki broj gej ljudi kupljenih idedesnice koja je jom kako je naša posle više od šezdemogućnost da se set godina ušla u autujemo zavisi od nemački parlament toga da ljude drugana svom čelu imala i čije boje kože drUznemirujući uspon LGBT desničara Alice Weidel. Ona je žimo na distanci. javno deklarisana Neki ljudi mogu lezbijka, udata za tvrditi kako je porast ženu koja je izbebroja LGBTQ desniglica iz Šri Lanke i sa čara znači i odustakojom ima dete. janje od politike Kako bi, zaboga identiteta. Međupiše: Arwa Mahdawi miloga, neonacistitim, zapravo je u pička stranka poput tanju povratak na Alternative mogla osnovu politiku na svom čelu da ima identiteta. One u lezbijku koja je u kojoj je zaštita bovezi sa etnički nečistom osobom? U susednoj gatstva i čistunstva glavni imperativ. Neki TrumFrancuskoj Nacionalni front koristi sličnu taktiku. povi gej simpatizeri već polako uviđaju kako Prema pisanju BuzzFeeda „ova stranka u svojim desničari nisu njihovi prijatelji i kako će uskoro redovima ima više visokorangiranih gej funkcio- doći i po njih.

Protivprirodno?

Vodič kroz gej Srbiju

21




N OPTIMIST Intervju

a ovogodišnjem Merlinka festivalu biće prikazan dokumentarac „Zemlje izgubljenog sadržaja“ o pravoslavnom gej studentu Niku iz Srbije koji se upoznaje sa baletanom koji je preživeo genocid u Ruandi. Film prati i Nikovo putovanje u Srbiju gde želi da svojoj porodici otkrije svoju homoseksualnost suočavajući se sa brojnim preprekama na tom putu. Nik je skoro započeo još jedan interesantan projekat, što je sve bio povod za ovaj razgovor. Započeo si vlog pod imenom Orthodox Provocateur. Sa kojim ciljem? Moja vizija „Pravoslavnog provokatora“ je ukorenjena u mom životnom iskustvu. Odrastao sam u srpskoj porodici u ruralnom delu Velike Britanije 1990-ih godina, i tokom detinjstva sam uvek bio suočen sa ogromnom količinom mržnje. Bio sam maltretiran od strane vršnjaka, na ulici su za mnom i mojim roditeljima uzvikivali brojne uvrede, dobijali smo preteća pisma, a jednom su nam na kuću čak bacili i bombu. Shvatio sam još u to vreme da je kultura moje porodice ono što je bilo izvor snage. Ideje opstanka i otpora su jako utkane u srpski identitet, i uz moju pravoslavnu veru, dalo mi je nadu da prođem kroz sve što se dešavalo. Ali kada sam skapirao da nisam strejt, plašio sam se da ću svega toga morati da se odreknem. To se desilo 2001. godine kada je bila i prva beogradska Parada ponosa i sećam se da sam gledao one koji sebe nazivaju „pravoslavnim hrišćanima“ kako uzvikuju „Smrt pederima!“ na ulici i kako napadaju pripadnike LGBTTIQ populacije. Počeo sam tada da verujem da sam bolestan i da ću otići u pakao i mislio sam da moram da biram između svoje seksualnosti i mojih roditelja. To me je odvelo na jako mračno mesto i počeo sam da razmišljam o samoubistvu već sa 12, 13 godina. U to isto vreme sam postao opčinjen pravoslavljem i dok sam ga izučavao nailazio sam na pro-LGBT stvari, na teologe koji su bili

pro-LGBT, na queer svece i gomilu drugih stvari koje je crkva inače sakrila od svih nas. To me je nateralo da o svemu ponovo razmislim i to mi je spasilo život. I tada sam shvatio da je ono što želim da kreiram platforma koja će sve te ideje raširiti kako nijedna mlada osoba ne prođe kroz ono šta sam ja prolazio, ili čak kroz nešto gore. Zašto baš provokator? Da li smatraš da provokativnost može da bude kontraproduktivna? Ljudi religiozne LGBTQ+ osobe ionako već smatraju provokativnim, želeli mi to ili ne, tako da ponekad prosto treba da se suprotstaviš ljudima i izazoveš ih kako bi im promenio i srca i način razmišljanja. Jedna od stvari kojima težiš jeste i da povratiš tradicionalne, kulturne identitete queer i trans zajednici. Možeš li da nam pojasniš to? Kada je kulturni identitet u pitanju, on sadrži mnogo veliku političku moć. Posebno u državama kakva je Srbija. Konzervativna strana koristi tradicionalnu kulturu kako bi uspostavila vladavinu heteronormativnosti i striktne rodne uloge, a sve to uspostavivši osnovu za ideju u srpskoj prošlosti u kojoj navodno LGBTQ+ pojedinci ne postoje. No, realnost je da sve države na svetu imaju istoriju kojom obiluju LGBTQ+ pojedinci, pa tako i sama Srbija i pravoslavno hrišćanstvo. Zato želim da te priče istražim i da dokažem da mi iz populacije nismo nešto novo

Pravoslavni provokator

Nik Jovičić-Sas

24

www.optimist.rs

Razgovarao: Predrag Azdejković

na svetskoj sceni, već da smo kroz istoriju i te kako igrali važne uloge u razvoju naše kulture. Možeš li mi reči kakve su bile reakcije na tvoj blog do sada?


Dokumentarni film “Zemlja bez sadržaja” biće prikazan u okviru Merlinka festivala u sredu, 13. decembra od 17 časova.

Za prvih 24 časa postojanja mog Vloga, dobio sam dve pretnje smrću, ali je nakon toga počelo da se javlja puno LGBTQ+ ljudi iz Moldavije, Amerike, Velike Britanije, čak i Rusije, koji su mi rekli da nalaze moje videe osnažujućim, a to je ono što meni najviše znači. Znači Srbin si, pravoslavni hrišćanin, gej aktivista koji živi u Velikoj Britaniji. Kako je protekao tvoj životni put sa ovom kombinacijom identiteta? Društvo pokušava da ugura ljude u različite kutije, ali život tih ljudi i to kako se oni izražavaju je nešto mnogo komplikovanije. Nekada sam se brinuo oko toga što ne spadam u neku kategoriju, a danas sam ponosan što sam takav kakav sam. Što znači da ću se nekad obasuti šljokicama i da ću igrati na sceni sa drag kraljicama, a nekad ću sa porodicom proslaviti slavu i otići u crkvu. Mnogi ljudi iz LGBT populacije biraju ateizam kao svoj put zbog homofobije i transfobije u kojima je okupana crkva.

Pretpostavljam da mnogi ljudi iz populacije zato i ne mogu da razumeju i prihvate tebe i verovanja koja ti imaš? Razumem sve one LGBTQ+ pojedince koji osećaju bes i ozlojeđenost prema crkvi s obzirom na sva zla koja im je ista nanela. Ljudi i treba da se osećaju ljutima i naravno da iz tog razloga ljudi biraju ateizam. No, uprkos tome mnogi queer i trans pojedinci veruju u boga. Neko vreme sam u Londonu vodio grupu podrške za LGBTQ+ hrišćane i na prvom sastanku se pojavilo samo njih četvoro, od kojih je njih troje tada prvi put javno priznalo da je gej. Kada sam upitao zašto je to tako, rekli su mi da se nikad nisu osetili dobrodošlo u LGBTQ+ zajednicu jer su religiozni. Naravno da razumem zašto ljudi osećaju ljutnju prema hrišćanstvu i ne kažem da svi trebamo biti hrišćani, ali je tužno što to dovodi do toga da se ljudi osećaju iz tog razloga isključeno iz pripadanja populaciji. Mi ne biramo koga volimo, neki od nas vole muškarce, neki žene, a neki od nas vole boga. Vodič kroz gej Srbiju

25

>>


J

OPTIMIST Doroteo

Dolaziš za Beograd kako bi prezentovao dokumentarac „Zemlje izgubljenog sadržaja“ na Merlinka festival. Šta mi možeš reći o filmu? Mislim da je to veoma hrabar projekat i treba ga videti da bi se razumeo. Smatram da Ishimwanova i moja priča dopunjuju na fin način jedna drugu. Film postavlja mnoga pitanja o pripadnosti nekom identitetu. Iz lične perspektive, bilo je čudno dozvoliti kamerama da uđu u privatni aspekt mog života, ali rediteljka Elena Horn je moja dobra prijateljica i osećao sam se privilegovanim da učestvujem u njenom projektu. Šta očekuješ od Merlinka festival i beogradske publike? Ovo će biti prvi put da učestvujem na ovom festivalu i uzbuđen sam jer je to predivan projekat koji podiže svest ljudi o LGBTQ+ problematici i dozvoljava ljudima iz svih sfera života da uzmu učešće. Što se tiče Beograđana, ja njih volim jer su ljudi koji imaju stroge poglede na stvari i ne libe se da svoje mišljenje javno i podele, tako da smatram da ljudi neće imati problema da postave neka izazovna pitanja. Ti pratiš LGBTQ+ problematiku u Istočnoj Evropi, pa mi reci kakvo je tvoje mišljenje i stav i misliš li da je situacija i dalje loša? I dalje jeste loša. Desničarski nacionalizam i crkva i dalje uspešno čine život za LGBTQ+ populaciju teškim. Bilo je nekih sitnih pomaka po pitanju ljudskih prava u nekim zemljama, ali diskriminacija i nasilje koji se nastavljaju se ne mogu ignorisati. Ono što se desilo jednoj od naših trans sestara u Beogradu u maju se ne može ignorisati. Kako ti vidiš situaciju po pitanju LGBTQ+ problematike u Srbiji, s obzirom na to da imamo lezbejku za premijerku? Mislim da je LGBTQ+ pokret u Srbiji okupiran od strane Evropske unije i Vučića i da se tu uopšte ne vodi borba za poboljšanje života ljudi u zemlji, već je razlog tome rat za kulturnu lojalnost. To se odnosi i na samu Anu Brnabić. Ja bih voleo da verujem da će ona doneti neki napredak, ali da se ne lažemo njeno postavljanje je bio samo jedan od najgenijalnijih poteza u pokušaju predstavljanja Srbije kao progresivne, tolerantne, gej frendli države, koji sam ikad video. Ostaje na tome da će promene ipak ostati na aktivistima koji i u inostranstvu i u zemlji čine fantastična dela za LGBT pokret.

26

www.optimist.rs

edan prijatelj sa stalnim prebivalištem u zapadnoj Evropi, a inače HIV pozitivan, ali undetectable, nedavno je boraveći u Beogradu doživeo vrlo neprijatnu situaciju. Želeći da se upozna sa lokalnim tipovima, a ne želeći da skriva svoj status, na popularnoj aplikaciji za gay dating ga je obznanio i potom dobio par pretećih poruka od kojih je, čini mi se, najgora bila ona u kojoj mu je lik poručio kako mu na njoj nije mesto i kako nije lepo da okolo širi svoj virus. Dok mi je otkrivao ovo svoje iskustvo osećao sam stid ne samo zbog neandertalca koji mu se obratio na takav način, već i zbog svakog drugog stanovnika ovog grada, manje bezobraznog, ali podjednako neupućenog. Kada smo se rastali, pošto nisam mogao da prestanem da razmišljam o svemu ovome, taj stid je počeo da prerasta u bes. Par dana kasnije, nakon što sam u svom okruženju sproveo detaljno istraživanje na ovu temu, on se pomešao sa razočaranjem jer sam po ko zna koji put spoznao koliko smo i dalje neinformisani ili prostim jezikom rečeno, zatucani, iako volimo da istaknemo kako znamo sve i prihvatamo svakoga. Pomenuti osećaj jačim je učinila činjenica da o svemu ovome veoma malo znaju i pripadnici LGBT populacije od kojih se po difoltu očekuje da ne budu neobavešteni kada su ovakve stvari u pitanju, a još manje da bilo koga stigmatizuju. Lično, nikada ne bih ni pomislio da ću u današnje vreme, u magazinu kao što je ovaj, biti prinuđen da pišem tekst na zadatu temu i da ću pritom ljudima za koje sam verovao da sve to znaju kao osnovcima morati da objašnjavam šta znači kada je neko undetectable, ali da bih došao do ključne stvari koju želim da poručim neandertalcu koji je prijatelju sa početka teksta rekao, još jednom citiram: „Tebi ovde nije mesto i prestani tu da širiš svoj virus“ moraću da krenem ispočetka, trudeći se da ne budem opširan jer i dalje verujem da je makar među čitaocima ovih redova više onih koji znaju o čemu govorim. Svakako se nadam da barem nema potrebe naglašavati da HIV u današnje vreme predstavlja hronično oboljenje koje je medicinski i praktično gledano bezazlenije od dijabetesa, naravno ukoliko se na vreme otkrije i redovno prati.


HIV je, kao što bi trebalo biti opštepoznato, fazi može biti manje-više u potpunosti izlečen, virus koji u telu napada imuni sistem i u svom a svakako biti doveden u status koji se označava krajnjem obliku može izazvati sindrom stečene kao undetectable. imunodeficijencije tj. sidu ili AIDS. Statistički gleTest koji meri nivo HIV-a u krvi se zove Viral dano virus se najlakše prenosi preko krvi, onda load i on pokazuje visoku koncentraciju virusa sa majke na dete preko mleka, pa nezaštićenim neposredno nakon inficiranja, dok se ona sa seksom (najčešće analnim, pa onda vaginalnim efektivnim korišćenjem terapije smanjuje i doi oralnim). Kod pojedinih ljudi organizam sam vodi do pomenutog undetectable stadijuma. stvara antitela koja Testiranje se obavse bore protiv ovog lja redovno kako bi virusa premda je HIV pozitivna osoba zbog njegove spebila sigurna da je na cifičnosti i konstandobrom tretmanu i Hiv i neandertalci tne mutacije to da terapija koju krajnje retka pouzima deluje. Kada java. Stoga se na Viral load pokazuje virus mora delovati da je koncentracija antiretroviralnom virusa kod zaražene terapijom čiji je glaosobe undetectapiše: Bogdan Petrović vni cilj da se njeble to znači da ona gova koncentracija seksualnim putem u krvi dovede do ne može preneti tzv. undetectable virus. Najnovija stustadijuma što znači dija na ovu temu da virusa u krvi ima toliko malo da se ne može pokazala je da se kod parova od kojih je jedan detektovati modernim testovima. Zbog toga se partner HIV negativan, a drugi pozitivan ali undanas, za razliku od ranijih vremena kada se o detectable i koji su pune dve godine imali nezaHIV-u mnogo manje znalo, sa terapijom kreće štićen seks nije desila NITI JEDNA transmisija odmah po otkrivanju infekcije, a sve pod sloga- virusa. Podaci ove studije dalje otkrivaju statistinom „Hit fast, hit hard“. Ona je, naime, danas to- čke analize po kojima je maksimalna šansa tranliko uznapredovala da HIV otkriven u najranijoj smisije virusa preko analnog seksa 1%, a preko

UNDETECTABLE

Vodič kroz gej Srbiju

27

>>


OPTIMIST Doroteo analnog seksa sa ejakulacijom 4%. Ovde se naravno govori o nezaštićenom seksu, kod seksa sa kondomom je ona jednaka 0%. Rezultate ove studije potvrđuje i prijatelj sa početka teksta koji je bio u petogodišnjoj vezi sa dečkom koji je negativan i koji je ostao takav i pored činjenice da su imali redovan, nezaštićen seks. Slična iskustva ćete čuti i kod mnogih drugih HIV pozitivnih osoba ukoliko pokažete interesovanje za to. E sad, zašto je bitno da neandertalac koji je izgovorio skaradnu rečenicu koja me i pokrenula na pisanje ovog teksta sagleda sve ovo? Zato što zbog njega i ljudi koji razmišljaju kao on u našoj zemlji je statistički mnogo veći procenat onih koji su zaraženi HIV-om a to ne znaju (najčešće jer se zbog straha od stigmatizacije ne testiraju iako imaju rizične seksualne odnose), nego onih koji su ga na vreme otkrili te samim tim u adekvatnom trenutku startovali sa antiretroviralnom terapijom i samim tim sebe doveli u undetectable status. I ne samo to. Statistički je, zbog takvog pogleda na stvar, mnogo manje onih koji otvoreno govore da su HIV pozitivni jer unapred znaju ili osećaju da neće naići na razumevanje i podršku tj. da će u svakom pogledu biti odbijeni, a u seksualnom svakako. Usled toga, mnoge HIV pozitivne osobe odlučuju da ne otkrivaju svoj status, čak i ukoliko su undetectable, jer su iz svojih iskustava sa pomenutim neandertalcem i ljudima sličnim njemu, shvatili i odlučili kako je za njih bolje da svojim seksualnim partnerima ne otkrivaju svoj status. Uostalom, oni najčešće tvrde kako nema potrebe za tim jer oni sami znaju da je svaki njihov partner sa njima zaštićen pošto su svesni virusa koji imaju i dokle mogu da idu. Oni štite druge uglavnom zato što ne bi voleli da se još nekome dogodi isto što i njima, ali pre svega zato što štite i same sebe a

28

www.optimist.rs

to rade iz dva razloga: kao prvo zato što iako su već HIV pozitivni, ne bi bilo dobro da se ponovo zaraze ovim virusom pogotovu što bi on po svom genetskom statusu mogao da bude gori od onog koji već imaju, a kao drugo što im preti gomila drugih polnoprenosivih bolesti koje su danas u ekspanziji, a u odnosu na koje HIV deluje kao najobičniji virus gripa. Na koncu, za neupućenog neandertalca, konačni zaključak: Ljudi koji su HIV pozitivni i to znaju, a pogotovu ukoliko su undetectable (a ako su na vreme startovali sa terapijom i ukoliko je redovno uzimaju onda uglavnom jesu) ne šire okolo svoj virus niti su glavna pretnja njemu ili bilo kome drugom. Problem su oni, koji najčešće zbog razmišljanja poput njegovog, ne znaju ili ne žele da znaju da su inficirani. Ovo zapažanje potvrđuje i statistika koja jasno kaže da je nepoznavanje nečijeg odnosno sopstvenog HIV statusa u praksi mnogo rizičnije i opasnije nego njegovo poznavanje koje će logično voditi u seksualno odgovornije ponašanje koje ako je takvo skoro stoprocentno eliminiše bilo kakav rizik od infekcije. Sa druge strane nepoznavanje nečijeg, ili još gore sopstvenog, statusa ili pretpostavka o nečijem, ili još gore ličnom, negativnom statusu uglavnom dovode do toga da se ljudi rizičnije ponašaju i upuštaju u rizičnije seksualne odnose, najčešće bez adekvatne zaštite što na kraju dovodi do krucijalnog statističkog podatka koji kaže da se u današnje vreme veći broj novih infekcija dogodi među navodnim negativnim partnerima nego među partnerima gde se jasno zna da je jedan od njih pozitivan... Stoga, nemoj biti neandertalac, testiraj se na vreme na HIV i ne stigmatizuj one koji sa ovim virusom već žive!


B

Intervju OPTIMIST

ruce LaBruce je međunarodno priznati filmski stvaralac, fotograf, scenarista i umetnik iz Toronta. Pored brojnih kratkih filmova, napisao je scenarija i režirao devet igranih filmova uključujući i film “Gerontophilia” za koji je dobio glavno priznanje na filmskom festival u Montrealu kao i film “Pierrot Lunaire” za koji je dobio nagradu Teddy na Berinalu 2014. godine. Na ovogodišnjem Merlinka festivalu moći ćete da pogledate njegov najnoviji film Mizandristkinje (The Misandrists). Kako gledate na savremeni queercore? Da li postoje razlike u odnosu na new queer cinema iz devedesetih? Ima drugačiji smisao jer kada sam, tokom osamdesetih i devedesetih, počinjao da se bavim filmom i umetnošću još uvek je bio deo gej pokreta za oslobađanje započetog sedamdesetih godina. Tako da je automatski imao više politički aspekt, kao politički zahtev za dobijanje osnovnih prava i borbe protiv homofobije i diskriminacije. Zato je bio veoma militantan i to seksualno militantan. Seksualnost je bila jedan od motora koji je pokretao gej pokret. Bez ikakvog kajanja. Vladao je eksperimentalni duh da pokušamo da se što više moguće udaljimo od ustaljenih običaja, pokušaja da budemo protiv braka, monogamije, protiv uobičajene seksualne prakse. Cela stvar se vrtela oko eksperimentisanja sa ekstremima. Nisam siguran da takav duh i danas postoji. Sada je tu celokupna nova dimenzija gej sveta koja je mnogo konzervativnija. Poput gejeva koji morališu ljudima koji se prcaju previše ili popuju zbog slobodnijeg ponašanja. U Berlinu to i nije uobičajeno, ali uočavam takve stvari u drugim zemljama. Gejevi desničari su protiv svojih sopstvenih prava? Ne kapiram to? Tokom osamdesetih i devedesetih kada biste naleteli na gej osobu mogli biste se opkladiti da je levičar, ali danas homoseksualnost uopšte nije dobar pokazatelj nečije levičarske ideologije. Sa druge strane, tu su queer milenijanci koji su

veoma dobro obavešteni i sofisticirani, ali nisu previše opterećeni političkim identitetom. Zato su i mnogo više fluidni u njihovoj seksualnosti i seksualnim identitetima. Ovo je nešto što mi je

Pravoslavni provokator

Bruce LaBruce Razgovarao: Rafael Medina

veoma interesantno. Uzdizanje trans pokreta je neka vrsta novog revolucionarnog duha. Dakle, dešavaju se dosta dobre stvari. Mislim da su ondašnji gej krajevi i gej geta bili svrsishodni jer su bili poput tvrđava. Ljudi su se držali zajedno i mogli su da se suprotstave homofobiji, neprijateljstvima i moralnoj osudi. U jednom trenutku Vodič kroz gej Srbiju

29

>>


OPTIMIST Intervju tokom poznih devedesetih postali su zatvori. Ljudi su bili zaglavljeni unutra, nisu mnogo izlazili u stvarni svet tako da su bili odvojeni i izolovani. Postojali su mimo društva. Danas su tu mnoga mesta na koja ljudi mogu da odu tokom vikenda i učestvuju u raznim događajima vezanim za gej paradu. Koja je danas za strejt ljude. Sva energija je raspršena širom grada. Vaše ime je tokom devedesetih postalo dobro poznato na underground queer sceni zbog radova u kojima je tema bila prostitucija ili droga. Čini se da je danas deo gej scene inkorporiran u sistem. Vidimo kako mediji romantizuju gej stil života. Života prelepih, bogatih, uspešnih, belih muškaraca. „Nil-Patrik-Haris način života“. Kako se osećate u pogledu normalizacije jednog dela gej zajednice? Problem sa gej pokretom je isti kao i sa crnim ili feminističkim pokretima. Svi su bili hardkor, levičarski, uglavnom marksistički. Dosta njih. Crni Panteri su bili marksisti. Tokom sedamdesetih u Torontu gej aktivisti su objavljivali izrazito marksistički magazin „The Body Politic“. Zapravo su bili antikapitalisti. Ovo je klopka za svaki ekstremni levičarski pokret. Kada počnu da dobijaju pristalice ili moć ili da budu prihvatani od strane establišmenta oni kažu, nešto tipa, „Oh, ovo radimo samo privremeno, dakle možemo prigrabiti moć i ostati verni sebi i raditi kao što smo uvek radili“. Ali nikada ne bude tako. Nikada ne funkcioniše tako. Kada jednom budete uvučeni u establišment nikada se više ne možete vratiti i biti super kul i antikapitalistički. Kada jednom uđete zonu udobnosti nikada nećete izaći napolje. Ovo je najosnovnije pravilo radikalnih politika. Zato sledim strategiju Jeana Geneta. Gde god je u svetu video revolucionarni trenutak odlazio je tamo, davao podršku i postajao deo pokreta. Ali na prvi znak da će pokret biti institucionalizovan ili asimilovan ne samo da ga je napuštao već bi se borio protiv njega. Čak i kao umetnik pokušavam sledim ova pravila. Nisam revolucionar koji će da bude na barikadama sa podignutim rukama. Nisam čak ni politički aktivista, ali kao umetnik mogu upotrebljavati ovaj pristup kao metaforu. Ponekad mi se čini da sistem veoma brzo shvata kako da se izbori sa otporom koji na kraju postaje tačka oslonca samog sistema.

30

www.optimist.rs

To je jedan od razloga zašto vam na početku dopuste da uđete u sistem. Znaju da će ako postanete deo sistema onaj radikalni deo otpasti. Zato što će ih sistem zavesti. U mom filmu „The Misandrists“ koji govori o lezbijkama, separatistima, feministima, teroristima… protivim se feministkinjama koje žele jednakost u korumpiranom sistemu. One žele jednakost sa muškarcima kako u moći tako i u korupciji. Ne možeš posedovati taj nivo moći bez prihvatanja tog nivoa korupcije. Koja je poenta imati jednaka prava u nepravičnom sistemu? Uzmite za primer nemačku teroristkinju iz sedamdesetih godina Ulrike Meinhof iz RAF-a (Red Army Faction). Ovo je bio njen način razmišljanja. Ugnjetavani su postali ugnjetavači. Ovo je tema koju možete videti velikom broju mojih filmova. Zanimaju me sve vrste ekstremnih grupa i pokreta. Nije to nešto što se dešava samo u queer svetu, već je u pitanju proces u revoluciji. Kao u nekim državama Centralne Amerike. Imate Nikaragvu u kojoj su na vlasti komunisti, ali imaju i diktaturu koja je otišla u desno. Ljudi odlaze tako mnogo ulevo da obrnu ceo krug (i postanu fašisti). Zanimljivo je kako su trans osobe veoma svesne ovoga. U prošlosti gejevi i lezbijke, ali mahom gejevi, nisu mogli da se zaposle i imaju bilo kakvu ekonomsku moć. Ovo se promenilo jer su gejevi i lezbijke asimilovani. Sada su trans


osobe u toj poziciji. Oni su nova manjina koja trpi diskriminaciju samo zbog onoga što jeste, ne može da se zaposli pa su u lošijem ekonomskom položaju. Međutim i trans osobe su pred istim rizikom. Čim počnu da ih prihvataju i oni će postati koruptivni kao i svi ostali. Možda će nešto naučiti iz iskustva gej pokreta… Neće. Niko nikada ne nauči. Ne, kao što ni oni nisu, imam osećaj kao da je borba za gej prava na neki način dete feminističkog pokreta… Crni pokret je nekako još više razočaravajući jer su krenuli od tih marksističkih temelja, a završili su kao pravi hiper-kapitalisti. Mislim na hip-hop pokret. Previše hip-hopera repuje o tome kako su uspešni i bogati. Muče ih brige bogatih ljudi. Oni su najočigledniji primer izdaje revolucionarnih korena. „Ugnjetavani je postao ugnjetavač“ dešava se još od početka hrišćanstva… Jeste. Zapadna demokratija je poput ljuljaške. U Kanadi smo imali desetogodišnju vladavinu desničara da bi se sada vratili levici. U Americi Trampova pobeda nije samo posledica rasizma, ksenofobije i glupih neobrazovanih belaca (ne isključivo neobrazovanih, preciznije) koji su u paranoičnom strahu od invazije drugih ljudi, Meksikanaca, koji će im oteti radna mesta i tako dalje i tako dalje. Ima i toga u velikoj meri, ali postoji još jedan element. Obama je dosta doprineo tome. Trudio se da se prikaže liberalom iako je i dalje bio neo-liberal. I tako se ljuljaške vratilo na drugu stranu. To je reakcija. Ali uvek postoji svetla strana. Postoje ljudi koji imaju politička uverenja, ali nemaju interes da postanu deo bilo kakvog sistema. Slobodni radikali koji provociraju svaki nepravedan sistem. Uvek postoje takvi ljudi koje naprosto želiš da upoznaš. Mnogi od njih nisu povezani sa bilo kakvom političkom partijom, pokretom ili organizacijom. Globalno posmatrano postoje i naznake opšteg napretka. Iako postoji ljuljaška i dalje je tu i napredak. Mislim da je mnogo toga bolje za queer osobe. Mnogo bolje nego što je bilo. Bilo je trenutaka u prošlosti u kojima su queer ljudi bili potpuno nevidljivi. Ali, opet, imam prijatelje iz nekih muslimanskih zemalja u kojima je veoma razvijena lokalna gej scena. Čak štaviše, imali su bolju scenu tokom šezdesetih i sedamdesetih jer su bili ostavljeni na miru. Tako da i u Libanu, Afga-

nistanu i Siriji postoji gej scena. Možda je to samo posledica cikličnog kretanja istorije. Šezdesete i sedamdesete su na mnogo načina bile mnogo revolucionarnije. Da li postoje neki queer teoretičari ili rodne i seksualne studije koji vas kao režisera posebno inspirišu? Ne teorija, jer u određenoj tački odbacujem akademsko. Na Univerzitetu u Torontu sam studirao filmsku umetnost jer sam nameravao da postanem filmski kritičar, ali sam pohađao i časove filmske produkcije zato sam želeo da znam i kako se prave filmovi. Tek sam se kao diplomac snimajući svoj prvi film na super osmici zainteresovao da postanem filmski stvaralac. Nakon šest godina upisao sam postdiplomske studije iz filmske teorije. Stvarno mi je bilo i previše akademskog. Film „Raspberry Reich“ sam i snimio inspirisan tim iskustvom da ljudi ne praktikuju život koji propovedaju. Znao sam i profesore i studente koji su prigrabili radikalnu teoriju, ali je nisu živeli u praksi. Tako da imaš nekog profesora koji deset godina živi u elitnom naselju, a propoveda marksizam. Štaviše, akademsko može biti veoma izolovano i razdvojena od onoga što se dešava u stvarnom svetu. I zato ga odbacujem. Tokom studiranja sam pročitao baš dosta teoretskih radova. Ali nakon toga nisam baš čitao ekstremističku queer teoriju. Mislim, čitao sam članke o tome tamo i ovde i razgovarao sa ljudima, ali nisam aktivno pratio queer teoriju. Za film “The Misandrists” dva glavna izvora su mi bila “Second Sex” Simone de Beauvoir koju je napisala četrdesetih godina kao i Ulrike Meinhof iz šezdesetih i sedamdesetih iz bande Baden-Meinhof. Na njih pravim reference u filmu „Raspberry Reich“. Bili su veoma poznati ekstremni levičari koji su tokom sedamdesetih godina prošlog veka postali teroristi. Znate, u Berlinu su postali nešto poput narodnih heroja iz sedamdesetih koji su otimali bogate industrijalce, ubijali ljude, uništavali banke. Posvećeno im je mnoštvo referenci u popularnoj kulturi u Nemačkoj u poslednjih deset godina. Takođe su bili i feministi i Ulrike Meinhof je i započela je karijeru baveći se akademskim radom. Pisala je za nemački ekstremno levičarski časopis koji i danas postoji. Za deset godina, između šezdesetih i sedamdesetih, pisala je po jednu kolumnu mesečno. Bila je na univerzitetu i zato je koristim kao izvor. Tako da nikada nisam bio u Vodič kroz gej Srbiju

31

>>


OPTIMIST Intervju post-strukturalističkoj teoriji. Čak i kada neki teoretičari kažu da moji filmovi pokazuju neke aspekte akademskog diskursa. Čudno je što se moji filmovi mogu čitati kao veoma akademski i teoretski. Malo je tužno što snimam akademske filmove iako mrzim akademsko. Mislim da možete balansirati između akademskog i političkog, a jedne strane i sa pop estetikom… Filmovi „Raspberry Reich“ i „The Misandrists“ jesu satira na radikalne levičare, ali i saglasnost sa principima koje zastupaju. Kako je moguće radikalno menjati sebe, a i dalje ostati subverzivan? Svakom filmu pristupam posebno, kao da je svaki eksperiment na svoj način. Takođe idem napred i nazad u pokušajima da uradim veće filmove sa pristojnim budžetom, pa ako mi to ne uspe onda snimim jedan veoma niskobudžetni film. Imam uspešne prijatelje koji moraju da održavaju nivo životnog stila koji su dostigli sa sve kućama, porodicama, hipotekama, decom ili šta sve ne. Zbog toga počinješ da prihvataš poslove koji te zapravo ne interesuju i zbog toga praviš kompromise sa onim u šta veruješ. U tu zamku do sada nisam upao jer me ne interesuju materijalne stvari tako da živim prilično skromno u svetu koji mi omogućava određen nivo kreativne slobode. Dakle, uspeli ste da radite ono u šta verujete? Da, do određenog stepena. Što je luksuz u kome nije uvek lako živeti. Nemam pojma, oduvek sam imao taj pankerski duh. Zato što sam bio panker tokom osamdesetih čini mi se da će ovo obeležje da me prati zauvek… Pre svega, budi veoma agilan, ne dozvoli da te okuju, nikada nemoj da se definišeš na samo jedan način. Koliko su teme koje obrađujete u filmovima bliske Vašim ličnim seksualnim iskustvima? Da li postoji neka zajednička tačka? Pa, počeo sam kao eksperimentalni stvaralac tako da… I sve je to uglavnom bilo svedeno na dokumentovanje mog privatnog života i života mojih prijatelja. Bilo je opušteno, kao kada je neko snimao kako stavljam pirsing na bradavicu ili nešto tako blesavo. A onda sam počeo da koristim pornografiju kao neku vrstu političke poruke zato što sam bio na pank sceni , a u to doba u Kanadi i Americi bilo je prilično homofobično.

32

www.optimist.rs

Tako sam uradio taj eksperimentalni film u kome sam prikazao pank klubove i alternativna umetnička mesta. Svi su bili veoma iskreni i otvoreni u vezi sa seksualnošću i seksom. I bez ikakvog žaljenja zbog toga. Koristio sam pornografiju, a onda sam počeo da snimam i sopstvene amaterske porno snimke. Pronalazio bih neku pornografiju snimljenu na super osmici, a onda bih je seckao i montirao sa stvarima koje sam lično snimio. Kao kada smo praveći fanzine sekli fotografije iz pravih gej čaosposa i pravili naše male kolaže. Tako sam počeo da snimam porniće, a onda sam počeo da ih snimam za moje producente i druge porno kompanije. Tako da je uvek bilo vezano za dokumentovanje mog života i života mojih prijatelja. U moja prva tri filma („No Skin Off My Ass“, „Super 8 ½“, „Hustler White“) bio sam i glumac. Delom i zbog toga što nisam mogao da priuštim da platim nekog drugog. Nikada me nije zanimalo da zaista počnem da se bavim glumom… Ali u filmovima junaci postaju varijacije moje ličnosti. Ovo je slučaj i u filmu „The Misandrists“ jer sam se tokom osamdesetih godina družio sa nekim radikalnim lezbijkama, čak i sa lezbijkama separatistkinjama. Visio sam sa tim hardkor lezbijkama. One su insistirale da povedu neke svoje gej drugare na događaje na kojima bi trebalo da budu prisutne samo veoma HC lezbijke. I tako bi se tu našlo dve-tri stotine lezbijki i dva-tri geja. Sve su nas mrzele. Te drugarice su pokušale da nas zaštite. Uvek ću se sećati toga i ovaj film je moja posveta njima. Poznati ste kao reditelj koji podriva ustaljene kulturne norme i koji se bavi subverzivnim temama. Sa druge strane u Vašim filmovima se mahom pojavljuju mladi, seksi i zgodni momci. Da li je u tome leži opasnost povratku ustaljenim društvenim normama? Kako odgovarate na ovu kritiku?


Baš sam nedavno imao diskusiju o tome vezanu za film “Gerontophilia”. Sagovornik mi je rekao kako mu se dopao film, a naročito jer je glavni junak izuzetno sladak mladi momak. Zapravo sam želeo da snimim romantičnu mejnstrim komediju tako da je upotreba slatkog para bila deo žanrovske nužnosti. To je formula za romansu. Ali moja poenta je bila da pokažem kako, iako je momak bio sladak i lep, da je zapravo predmet požude u ovom slučaju bio jedan veoma šarmantni i seksi dekica. Onda sam počeo da razmišljam kako bi radnja filma otišla u nekom sasvim drugom pravcu da sam za tu ulogu odabrao nekog običnijeg momka. Isto je bilo i kada sam snimio film „L.A. Zombie“ sa Françoisem Sagatom. Svi su odmah počeli da pričaju kako je on superhot, macan ili šta god. Ali ja sam oduvek bio politički nekorektan kada su takve stvari u pitanju. Uvek sam se opirao kada bi mi ljudi rekli šta bih trebalo da uradim i činio bih potpuno suprotno. Ponekad totalno otkinem na mišiće. Neću da se pretvaram da nije tako. Ali sam i prilično demokratičan, ako me shvatate, volim različite tipove, rase, veličine… Ali sam takođe i realista. Znam šta moram da uradim da bih uvukao publiku u priču. To je veoma iritantno. Na primer, mrzim Instagram. Imam tamo profil, ali ga istovremeno i mrzim. Mrzim kada ovaj bodibilder automatski dobije stotine i hi-

ljade pratilaca. Tokom osamdesetih i devedesetih smo bilo mnogo svesniji telesnog fašizma. Znate, zvali smo ga telesni fašizam. Već je tada bio problem? Ljudi tada nisu bili toliko zainteresovani za takav oblik tela. Naravno da neki jesu. Ali nije bilo kao sadašnji fenomen u kome se takva tela obožavaju. Prilično sam ambivalentan oko toga. To je neka volim/mrzim stvar. Ponekad se osećam krivim. Ali tako je kako je. Ne mogu da kontrolišem moje seksualne žudnje. Neki ljudi pokušavaju i izgleda da uspevaju da politizuju svoj seksualni pogon i načine ga politički korektnim. Ja to ne mogu. Na primer sa filmom „ The Misandrists“ mi je bilo veoma teško da ga usmeravam. U filmu se pojavljuju samo žene? Tu su i dva muškarca, ali ima trinaest žena. Kada se sada osvrnem žalim što nisam mogao da nađem krupnije žene. Ne zbog političke korektnosti već zato što smatram da su mnogo više seksi. Bilo ih je teško naći zbog načina na koji je kasting održan. Oh! Ovo je samo izgovor. Trebalo je da se potrudim malo više. Volim kada čovek prizna svoju grešku. Mislim da je mnogo lepše nego kada se predstavlja savršenim. Nadam se da će i publika biti tako velikodušna i zauzeti takvo stanovište. Već ste spominjali Vaš novi film „The Misandrists“. Da li nam možete reći nešto više o njemu? U njemu sam pokušao da sarađujem sa što je više žena moguće. Takođe i iza kamere. Dve producentkinje su lezbijke, urednica je lezbijka, za muziku su bile zadužene lezbijke. U ekipi je bilo dosta žena. Bilo je interesantno istraživati i feminizam što je, ako si muškarac, pomalo i politički nekorektno. Bila je drugačija energija. Mislim na seksualnost. Bilo mi je veoma neobično da, kao gej muškarac, posmatram i snimam žensku seksualnost. Znači da u filmu ima seksualnih sadržaja? Da, zato što one snimaju lezbijske porniće kao deo njihove terorističke agende. Ali „The Misandrists“ nije pornić. Postoji samo jedna glavna eksplicitno pornografska scena, ali više ima referenci na meke porniće iz sedamdesetih. Ja sam gej koji nikada nije spavao sa ženom pa mi je bilo interesantno da uhvatim tu vrstu seksualnosti. Izvor: www.trashera.de Vodič kroz gej Srbiju

33




D OPTIMIST Mejnstrim

a li prisutnost gej li- jevi treba da imaju ista prava, nego u činjenice kova u udarnim ter- da su im ovi učinili nekakvu protivuslugu. minima na televiziji Imamo te jadne male gej ljude koji treba da čine može doprineti po- dobra dela, kako bi im huligani dozvolili da žive? većanju tolerancije Kad su Vil i Grejs postali deo istorije prema LGBT zajedPre nego što ponovo izustimo onu da ne nici? Dok u seriji možemo očekivati da kinematografija bilo šta „Senke nad Balka- promeni, moramo se preseliti u Sjedinjene Amenom“ imamo neko- ričke Države. Tačnije do čuvenog Smitsonijan liko gej uloga, u šou muzeja u Vašingtonu u kojem se nalaze i predprogramu „Tvoje lice meti iz popularne serije "Vil i Grejs". zvuči poznato“ učes- Činjenica da je serija u Muzeju američke nik skida kostim i protestuje što mora da imitira istorije, govori da smo možda bili deo nečeg Končitu Vurst. Kako god to uticalo na zajednicu, mnogo većeg nego što smo mislili - rekao je tvočinjenica je da seksualna orijentacija i rodni in- rac serije Dejvid Kohan. dentiteti različiti od heteronormativnog privlače Brojna udruženja su istakla da je ta serija vepažnju. rovatno učinila više za edukaciju o LGBT pitaGej likovi nisu novina u domaćoj kinemato- njima nego što je iko ikada uradio. Glumac Šon grafiji. U „Nije lako s muškarcima“, koji je klasičan Hejs koji je glumio Džeka Mekfarlanda, javno se porodičan film s popularnim glumcima, postoji deklarisao kao gej četiri godine nakon završetka lik Stanislava. Njega tumači profesionalni bilder, snimanja. koga u jednom trenutku zatičemo pod šatorom Da društvo može da se menja dokazala je i u ljubavnom zagrljaju muškarca. američka televizijska kuća ABC, koja je početJedan bilder nije imao problem da 1985. kom 2010. donela istorijsku odluku i prvi put obglumi gej muškarca, a biti gej je tada bilo kaž- javila snimke istospolnog seksa u dnevnom njivo zatvorom, ali je zato jedan bokser 2017. terminu. Bilo je to u seriji „One Life to Live“, koja imao problem da na nekoliko minuta bude Kon- je s ekrana otišla 2012, nakon 11.136 epizoda i čita Vurst, o čemu detaljno u ovom broju piše 44 godine postojanja. Nemanja Marinović u tekstu „Tvoje lice zvuči Izlet Bjelogrlićevih rodi iz senke transfobično 2. deo“. Da i u Srbiji postoje gej ljudi podseća nas Paralela između Končite i Stanislava se nalazi Dragan Bjelogrlić, koji u svojoj novoj seriji u njihovom apsolutnom odstupanju od očekivanog. Stanislav je nabildovan, muževan lik i potpuno odstupa od svih Od gej likova u udarnom terminu do tolerancije stereotipa o gej muškarcima i upravo zato je njegova rola važna. Dragojević maši, pa promaši Kada je izašao film „Parada“ Srđana Dragojevića, očekivano je bilo da on opusti atmosferu. Možda je bilo previše naivno očekivati da jedno ostvarenje, koliko god popularano bilo, može išta da promeni, ali je bilo prilično razumno nadati se da u njemu neće biti stvari piše: Petar Paunović koje odmažu zajednici. Glavni junaci „Parade“ su dva feminizirana muškarca, od kojih se jedan bavi organizovanjem venčanja, a drugi ima pot- "Senke nad Balkanom" prikazuje kako je društvo puno roze auto. Oni organizuju prajd i u tome izgledalo između dva rata. Dobili smo epizode im pomažu huligani. Problem je što objašnjenje u kojima shvatamo da su ljudi psovali i tada, što za pomoć huligani ne nalaze u saznanju da ge- je Zdravko Šotra izostavio u ekranizacijama Mir

Vidljivost u senkama

36

www.optimist.rs


Jam, pa smo stekli utisak da su ljudi na ovim prostorima govorili u stihovima. Dobili smo seriju koja prikazuje život kakav zaista jeste, bez preterane potrebe za romantizacijom prethodnih vremena, jer su se i tada ljudi opijali, drogirali, ubijali, varali. Postojale su i tada orgije, ljudi niskog morala, kriminalci, a postojali su i gejevi. Ni sam nisam siguran kako je srpsko čeljade, zadojeno ruskim klasicima, bez uticaja zapadnih medija i američkih filmova uspelo da postane gej, ali Bjelogrlić pokazuje da je moguće. Pritom, nije on tu tek tako ubacio nekog gej lika, kako bi se po nekakvom ključu dodvorio eventualnim stranim producentima. Njegov gej lik je zaista postojao i bio je izuzetno važna i kompleksna ličnost. „General Petar Živković (1879-1947) jedna je od najkontroverznijih figura u državi 'troimenog naroda' između dva rata. Ujedno jedna i od najmoćnijih jer je skoro čitavu karijeru, vojnu i političku, proveo u samom vrhu države, bio je komandant kraljeve garde, upravnik dvora, ministar unutrašnjih poslova, vojske i mornarice, kao i predsednik vlade“, navodi Dejan Stojiljković, koscenarista serije. Stojiljković za „Blic“ piše i navode iz memoara Đorđa Karađorđevića, koji u obraćanju svom bratu Aleksandru aludira na homoseksualnost Živkovića. Ono što piše polako se kroz seriju naslućuje, a pre svega kroz fotografije na kojima se Živković s dvojicom momaka nalazi u krevetu. Glumac Nebojša Dugalić, koji u seriji tumači lik generala, smatra kako je to samo jedan od slojeva Živkovićeve ličnosti i ne vidi nikakav problem u tome. - Svi su znali da on ima drugačije seksualne sklonosti, čak i kralj Aleksandar Karađorđević. Međutim, o tome se nije previše govorilo, premda se znalo - kaže Dugalić. Bjelogrlić je odlučio da o tome govori. Našao je sjajan ugao za tu priču. Prikazao nam je jednog potpuno nestereotipnog gej lika i to je učinio s mnogo stila i bez pretenzija. Iako bi, prema dosadašnjim epizodama, Živkovićeva homoseksualnost mogla bitno da utiče na tok serije, ona nema tu vrstu senzacionalističkog fokusa. Podsetimo, nije prvi put da Bjelogrlić kao sasvim uobičajenu stvar ubaci gej lika u svoje

ostvarenje. Prvi poljubac dva muškarca u srpskoj televizijskoj serije se desio u njegovom ostvarenju „Vratiće se rode“. Gej ljudi postoje i potpuno je logično da se u seriji koja ima na desetine likova, pojavi bar jedan gej. Ukoliko toga nema, reditelj i scenarista su negde pogrešili, nekog su u toj priči ispustili. Srećom, Bjelogrlić nije jedini. Publika je u januaru ove godine u udarnom terminu na RTS-u videla i poljubac dva srednjoškolca u filmu "Pored mene". Ni u jednom od ova tri ostvarenja gej likovi nisu bili u fokusu, ali su njihove uloge privukle pažnju. Medije je stalno zanimalo kako su glumci izneli tu rolu i da li su im intimne scene s muškarcima bile problem. Brojni glumci nisu želeli uloge gej likova u „Pored mene“. Pritom su ti oni bili iz klase Mirjane Karanović, koja je bila kuma Prajda. Šta onda možemo očekivati od publike, koja nije učena toleranciji? Ona i nije ta na koje očekivanja treba da budu usmerena. Mnogo je važnije šta će po tom pitanju učiniti srpski scenaristi, reditelji i producenti. Možda im Bjelogrlić otvori oči, a možda svojim kvalitetom napokon baci u senku one koji su sebi dali za pravo da u temi drže hiljade ljudi samo zato što njihova seksualna orijentacija ne odgovara „tradicionalnoj srpskoj publici“, ma šta god ta ponižavajuća floskula značila, a u koju je fino zamotana homofobija. Vodič kroz gej Srbiju

37


S OPTIMIST Istorija

ocijalistička Oktobarska revolucija 1917. godine donela je temeljne i korenite promene u ruskom društvu. Milioni ljudi u najvećoj zemlji na planeti najednom su se našli slobodniji nego što su ikada ranije bili pod despotskim, antisemitskim carem, crkvenim strukturama i brutalnostima ruskog kapitalizma i zemljoposedništva. Zajedno sa radničkom klasom koja je preuzela rukovođenje nad ruskom ekonomijom, revolucija je donela i napredak bez presedana kada je u pitanju oslobođenje žena i LGBT osoba. U svojoj knjizi „Homosexual Desire in Revolutionary Russia“ velški profesor moderne ruske istorije Den Hili govori o borbi LGBT osoba u Ruskoj revoluciji, izuzetan napredak pod Lenjinom i boljševicima, kao i o potonjem povratku represije, progona i seksističkog i homofobnog puritanizma pod drugom Staljinom. OGROMNI NAPREDAK Poznato je da je Ruska revolucija donela dekriminalizaciju homoseksualnosti činom koji je bez presedana u Evropi i zapanjujuće napredan u zemlji sa polufeudalnim sistemom i u kojoj je religija bila jedan od glavnih temelja države. Hili u svojoj knjizi otkriva zaboravljene, čak i prikrivane, podatke i o značajnijim uspesima. Tako je, na primer, rani Sovjetski savez bio prva industrijalizovana država koja je priznala istopolne brakove, SSSR je zajedno sa Vajmarskom Nemačkom bio vodeća zemlja korektivne hirurgije, a sovjetski lekari su zajedno sa transrodnim osobama počeli da ispituju ideju da rod ne mora biti posmatran kao binarna kategorija podeljena na muški i ženski, već kao čitav spektar. Doktor Georgij Batkis, direktor Moskovskog instituta za društvenu higijenu, ovako je definisao boljševičko gledište na to pitanje u svom poznatom članku „Seksualna revolucija u Rusiji“ (1922): „Sovjetski zakoni se temelje na sledećem principu: objavljuje se apsolutno neuplitanje države u pitanja seksualnosti dok se nikom ne čini nikakva šteta... Što se tiče homoseksualnosti i drugih oblika seksualnog zadovoljavanja, koje evropski zakoni smatraju za kršenje javnog morala, sovjetsko zakonodavstvo se prema njima

38

www.optimist.rs

odnosi isto onako kao prema takozvanim ’prirodnim’ snošajima. Svi oblici seksualnog snošaja su privatna stvar“. Sam Lenjin nije se nikad, osim jednog pisma iz 1915. u kojem govori da „ljubav treba osloboditi od svih prisila“, izjasnio po pitanju homoseksualnosti. Čini se da je zauzimao najpragmatičniji stav: homoseksualci su dobri dok rade za revoluciju. Čak i kada su reformski socijalisti pod uticajem Karla Kautskog zauzeli konzervativnije stavove o seksualnosti na početku 20. veka, ruski boljševici su i dalje bili fokusirani na napredak jer su se oslanjali na bazu svoje organizacije. Priznanje istopolnih brakova desilo se gotovo stihijski. Dve osobe su podnele zahtev za sklapanje braka, a lokalni sud i zvaničnici nisu našli razlog na osnovu kojeg bi ovaj zahtev bio odbijen. Jedna od tih osoba zvala se Jevgenij Fedorovič koji je bio rođen kao žena. Sve do revolucije borio se sa svojim rodnim identitetom i neprihvatanjem od strane porodice, a onda je napokon dobio priliku da se ostvari kao muškarac. Dok je radio kao politički komesar daleko od mesta rođenja udvarao se i venčao sa izvesnom S. sa kojom je počeo i zajednički život. Nakon što je zbog dužnosti bio poslat u drugo mesto, njihova veza se prekinula, a Jevgenij Fedorovič je završio pokušavajući da svoje psihičke probleme izleči alkoholom. Neuspešno. REVOLUCIONARNA PERESTROJKA SEKSA I RODA Hili je deo knjige posvetio opisima kako se ruski stav prema istopolnim vezama brzo poboljšao od revolucije do kraja prvog Petogodišnjeg plana gde se ideja da su istopolne veze perverzne i treba ih lečiti promenile do stava biolog N. K. Kolcova da ne postoji srednji pol, već beskonačni broj srednjih polova. Formirana je stručna komisija u kojoj se nalazilo nekoliko sovjetskih doktora, a ideje N. K. Kolcova naišle su na široku podršku. Ovi doktori su bili vođeni svojim iskustvom. Čim je korektivna hirurgija počela da se primenjuje tokom ranih dvadesetih godina prošlog veka lekari su bili zatrpani pitanjima običnih Rusa koji su se celog svog života borili sa svojim telima i sada su konačno videli odgovor na njihovo pitanje. STALJINISTIČKA REAKCIJA Iako je ova stručna komisija donela neke veoma napredne ideje o rodu i rodnom identitetu njihove ideje, na žalost, nikada nisu uspele


preotmu poluge moći. Održavajući kolektivnu ekonomiju, birokratija se okrenula sebi, daleko od ideje svetske revolucije, pokušavajući da osnaže vladajući režim vraćanjem elemenata nekadašnje društvene ideologije kao što su porodica, uloga žene i seksualnost. Takođe su sve više promovisali ruski nacionalizam. Štaviše, ovakav reakcionarni stav prema seksualnosti je i danas veoma živ u kapitalističkoj Rusiji gde aktivisti sve glasnije pričaju o državnim egzekucijama homoseksualaca u Čečeniji kao i o narastajućoj pravnoj i društvenoj homofobiji u Rusiji pod Putinom. Profesor Hili nije socijalista i njegova knjiga predstavlja čudesnu istoriju LGBTQ oslobađanja u Rusiji kroz objektiv sopstvenih akademskih stavova. Većina terminologije koju Hili upotrebljava je sada zastarela i prevaziđena. Bez obzira na ovo ljudi o kojima se u knjizi govori i njihov herojski poduhvat zaslužuju više od fusnote. da budu realizovane u potpunosti. Sa jačanjem Svakako zaslužuju da budu zapamćeni u AmeStaljinove vlasti krajem dvadesetih godina mi- rici gde se, uprkos zadivljujućem napretku koji nulog veka došlo je do opasne društvene reak- je LGBTQ zajednica ostvarila, pod desničarskom cije. Sovjetska vlast je 1933. godine ukinula ovu Trampovom administracijom i Republikanskom lekarsku komisiju, a 1936. godine ponovo krimi- dominacijom savezne države naprosto takmiče nalizovala homoseksualnost. Nasleđe ovoga vi- koja će doneti restriktivnije zakone protiv istodljivo je i danas u nekim staljinističkim grupama polnih brakova i transfobične zakone o upotrebi toaleta. širom sveta koje se Čak i najbolji, protive transrodnajracionalniji najnom identitetu, više etički argutranseksualnosti, menti i planovi za homoseksualnosti i zaboravljena sovjetska LGBTQ revolucija oslobađanje LGBTQ biseksualnosti kao osoba ne znače nečemu „nedijalekništa bez masovtičkom“. nog pokreta koji bi Zašto se ovo ga podržali. Istorijdesilo? Kada je radski učinjen naprenička klasa preudak kada su u piše: Eds. mronline.org zela političku moć pitanju LGBT prava nakon 1917. godine zadobijena u sooni su preduzeli vjetskoj revoluciji ogromne korake ka tragično je poništen radikalnoj promeni celokupnog društva kao što je bilo oslobađanje u Staljinovom SSSR-u zahvaljujući kontrarevolužena od njenog robovskog položaja u domaćin- cionarnom izopštavanju radničke klase. U Sjedistvu. Na tom putu reformatori su se suočili sa njenim Državama, a i širom sveta, radni narod preprekama koje su izazvali razaranje u Prvom svakog roda, orijentacije ili identiteta mora da svetskom ratu kao i u građanskom ratu i pora- se klasno organizuje kako bi zaustavili napade zima sovjetske revolucije u Zapadnoj Evropi. Sve od strane desničara i da bi se izborili za potpunu ovo je dodatno izolovalo zemlju i dalo prostora slobodu, ne samo za goli opstanak, već i za ljubirokratiji i Staljinu da od radničke klase bav.

Pre 100 godina

Vodič kroz gej Srbiju

39


OPTIMIST Urbanlook.info

Nevena Ivanović

BELGRADE FASHION WEEK 42. Belgrade Fashion Week je pravi pokazatelj trenda i svega onoga što je aktuelno u modi. Mnogi domaći dizajneri predstavili su svoje kolekcije i najavili ono što treba da nosimo ove sezone ali i za proleće/leto 2018.

40

www.optimist.rs

Sisters - Code


uređuje: Srđan šveljo

Boško jakovljević

Teodora Pašalić

Darko Milojević

Vodič kroz gej Srbiju

41


OPTIMIST Urbanlook.info

Marko Glavinić

Petja Zorec

42

www.optimist.rs

St Evan


SOCK AND SOCK Natpise sa SOCK and SOCK čarapa ste sasvim sigurno izgovorili nekoliko puta do sada, ili ste se bojali da ih izgovorite, a sada su tu čarape da pričaju umesto vas! Namenjene su za sve muškarce koje imaju svoj stav i nose malo beogradskog bezobrazluka u sebi! Dizajn je atraktivan i upečatljivih boja kojim ćete svaku kombinaciju učiniti posebnom i drugačijom. Budite kul faca i u odelu, dosadne jednobojne čarape su uvek na pranju! @sock_and_sock

HERCULES AND LOVE AFFAIR  OMNION Andy Butler frontmen benda je i ovog puta okupio fenomenalnu ekipu neobičnih vokala i pokazao koliki značaj Hercules imaju na muzičku scenu. Novi album OMNION ne samo da je lektira za sve ljubitelje elektronskog zvuka nego i za one koji se bave video produkcijom jer tolika količina umetničkog i modernog slobodnog izraza i ovaj put dominira u svakom njihovom spotu! FUN FUN ART Fun Fun kolaži su ručni rad Srđana Švelje, DJ-a i stiliste koji na neobičan način spaja elemente iz starih magazina sa onim najnovijim i to sve na reprodukcijama već poznatih slika koje su krasile spavaće i dnevne sobe 80-tih. Kolaže možete pogledati u KONTAKTU , Lazarevićeva 5 u Beogradu gde je stalna postavka! @nsfanatik

DISCIPLINA je u modi Nedavno je predstavljena prva kolekcija brenda DISCIPLINA iza kojeg stoji Ivana Davidović pravi je iskorak za sve što se kod nas naziva streetwear. Ovo je moda u kojoj se svi pronalaze bez obzira na godine, stil, opredeljenje. @_disciplina Vodič kroz gej Srbiju

43


OPTIMIST Umetnost

44

www.optimist.rs


VodiÄ? kroz gej Srbiju

45


OPTIMIST Umetnost

46

www.optimist.rs


VodiÄ? kroz gej Srbiju

47


L

OPTIMIST Umetnost

egendarni umetnik Tom of Finland nacrtao je neke od najboljih erotskih crteža gej života 20. veka i održavao fantazije generacija gej muškaraca. Rođen kao Touko Laaksonen u selu Kaarina u Finskoj, 8. maja 1920. godine pokazivao je interesovanje za umetnost od malih nogu. U Helsinski se preselio 1939. godine da bi pohađao umetničku školu i počeo da crta erotske crteže koji će mu doneti svetsku slavu. U aprilu 1940. godine nakon što je Finska postala teritorija Sovjetskog saveza kao rezultat takozvanog Zimskog rata, Laaksonen je pozvan u vojsku. Bio je deo oružanih snaga kada je Finska dozvolila nemačkoj vojsci da kroz njenu teritoriju napadne Sovjetski savez i bila okupirana od strane Sovjeta. Nakon Drugog svetskog rata, Laaksonen je radio u marketingu, ali je nastavio da crta. Postao je deo helsinškog boemskog miljea, ali je izbegavao mala gej subkulturna dešavanja jer su feminizirani gej muškarci bili dominantni. Svog životnog partnera, Velija, upoznao je 1953. godine. Svoje crteže je prvi put posla 1956. godine američkom bodibilding magazinu „Physique Pictorial“. Urednik je bio oduševljen njegovim radovima, te je njegovog drvoseču stavio na naslovnu stranu u proleće 1957. godine. Kao i mnogi ilustratori i fotografi čiji radovi su se pojavljivali u implicitno gej publikacijama tog vremena, Laaksonene je izabrao da objavljuje pod pseudonimom. Tako se rodio Tom of Finland. U vreme kada je pornografija bila strogo regulisana i kada bi pretila kazna zatvorom zbog erotskih crteža, Tomovi radovi su bili prilično odvažni. Odbijajući da koristi vitke ili mlade momke da bi prikazao queer podtekst, Tom je izabrao da konstruiše gej muško telo sa kvadratnom bradom, neugledne i neobrijane, hiper-muževne sa ogromnim mišićima u uskoj odeći i širokim leđima. U serijali naslovljenom „Muškarci iz finskih šuma“, Tom je objavio veliki broj crteža u maga-

zinu „Physique Pictorial“ 1957. godine. Njegove drvoseče sa predatorskom agresijom seku drveće i igraju se sa cepanicama. Vremenom, Tom je proširio svoju kolekciju snažnih muškaraca sa mornarima, bajkerima,

Najpoznatiji Finac

Tom of Finland

48

www.optimist.rs

Priredio: Predrag Azdejković

policajcima, zatvorskim čuvarima, pružajući svima po nešto. Pričalo se da su ti crteži pružali fantaziju i mentalni prostor za trening za one mlade muškarce koji su tokom 1960-ih i 1970-ih pokrenuli gej pokret.


Tomovi likovi zaslužuju pohvalu zbog toga što su dobro nacrtani, kao i zbog njihovih izraza lica, uskih farmerica i nabildovanih tela, ali ti atributi imaju svoj značaj, jer su prikazivali gej subkulturu koja se borila protiv nevidljivosti, homofobije i ponižavanja u doba pre Stonewalla. U to vreme kada odlazak u gej bar može da se završi hapšenjem i noćenjem u zatvoru, otvorenost i vidljivost Tomovih crteža su bili posebno šokantni. Tomovi muškarci u parkovima, šumama, svlačionicama, barovima i zatvorskim ćelijama i njihove erekcije u uskim pantalonama, otkopčanim dugmadima, kratkim rukavima ne mogu da sakriju optimizam gej oslobađanja koje tek treba da dođe. Iako na početku nevini, Tomovi crteži su vremenom postajali sve eksplicitniji i agresivniji. Njegovi radovi prave paralelu između pokreta za gej oslobađanje, smanjenje cenzure i seksualne revolucije, što je izrodilo prikaze golotinje, penisa u erekciji, SM scene… Važnost Tomovih crteža ogleda se i u otvorenom prikazu seksualne želje između muževnih muškaraca. Njegovi crteži jesu hiper-muževne verzije homoseksualne muškosti iz radničke klase koji su preteča „klonova“ koji su se pojavili 1970-ih u gej populaciji. Lassksonen je radio u marketingu sve do 1973. godine kada je mogao da živi samo od njegove umetnosti. Nakon toga je počeo da izlaže u muzejima i galerijama širom sveta. Za mnoge, nastavio je da bude osnova gej muške erotske umetnosti. Sa svojim prijateljem Durkom Dehnerom je 1979. godine osnovao Tom of Finland kompaniju, koja je postala Tom of Finland fondacija 1986. godina koja arhivira i čuva njegove radove. Njegov partner Vali umro je 1981. godine, a Laaksonen nas je napustio 1991. godine. Vodič kroz gej Srbiju

49


J OPTIMIST Film

edan od dragih i časnih gostiju ovogodišnjeg izdanja festivala „Merlinka“ je i znameniti Bruce LaBruce, istrajno samosvojan i uporno neposlušan, i nadasve odan svom fascinacijama i ubeđenjima i mahom rušiteljskopolemičkoj energiji panka, kao neprolazne ljubavi iz mladih mu dana. Jednostavno rečeno, njegova pank žestina nema zacrtan rok trajanja. Ima (nas) i takvih. Preobimna je filmografija Bruca LaBruca (1964) da bismo se ovde bavili dometima i specifičnostima pojedinačnih naslova. A predugo je ovaj autor prisutan u javnosti i svesti filmofila i ljubitelja odrešitijeg filmskog izraza da bismo prošli stavku po stavku kroz njegov životopis. Ono što možemo, pak, je da pokušamo da mapiramo i podsetimo na udarne osobenosti i neke, nazovimo ih tako, zajedničke sadržatelje unutar njegovog filmskog (a očigledno i sveukupnog životnog) svetonazora. Bruce LaBruce (isprva, svetovno možda Justin Stewart ili Bryan Bruce), kao što je poštovateljima dobro poznato, u svet savremene umetnosti i popularne kulture ušao je kao saradnik i urednik homo-pank magazina J.D.s i Dum Bitch Deserves to Die, da bi kasnije bivao saradnik i drugih, etabliranijih i prestižnijih, pa i glavnotokovskih medija u raznim oblastima praćenja popularne kulture i supkulture, koja ga je očito još od ranih dana tako snažno pa i magnetski privlačila. Od nečega se mora početi, to nije i ne može biti sporno, ali gorenaveden faktografski podatak značajan je za razumevanje suštine dobrog dela potonjeg Brucovog filmskog opusa. Naime, pank žest, ta nezaobilazna drčnost i snažan poriv za provokacijom i sukobom sa autoritetima, normama i kanonima, onim ukorenjenim i uvreženim, sa aksiomima uprizorenog društvenog bitisanja u idenom, motivskom i ideološkom smislu bile su i ostale konstanta njegovih filmova, kako onih koji su direktno rabili pank-ikonografiju tako i onih koji su kretali unutar posve različitih stilskih i izražajnih koordinata. U tom smislu (i ne samo u tom smislu, naravno) Bruce LaBruce je autor prepoznatljivog pristupa i profila. Zapravo, mora da je vraški teško (ako ne i potpuno neizvodljivo) naći iole upućenijeg filmofila koji bi pomešao ikoni-

50

www.optimist.rs

čne prizore iz LaBrucovih filmova sa viđenim i upamćenim iz filmova bilo kog drugog filmskog autora danas. Nimalo iznenađujuće, Bruce LaBruce je, usled tog svog prepoznatljivog i nepokolebljivog filmskog određenja, najčešće morao da bitiše i stvara u gerilskim uslovima ili, ako je sreće bilo i ako bi fatum to dopuštao, na samom obodu profesionalne produkcije, odnosno, profesionalno ustrojene i institucionalno osnažene kinematografije. Slično našem Želimiru Žilniku, tom neustrašivom i neumornom neposlušniku i provokatoru sa rezonom i povodom, Bruce LaBruce krčio je vlastiti put kroz bespuća i vihorove bezbudžetske, najčešće DIY (Do-It-Yourself) manufakture. To je, sasvim prirodno, ostavljalo tragove i u estetskom smislu. Srećom po LaBruca i one koji njegov izraz poštuju i prate, i same La Brucove tematske preokupacije najčešće jesu stupale u skladnu rimu sa tim ogoljenim i sirovim (bilo ciljano, ili iznuđeno ogoljenim i sirovim) izrazom. To je evidentno još od samih početaka, njegovih filmova urađenih Super 8 kamerom (Boy/Girl, I Know What It's Like To Be Dead, Bruce and Pepper Wayne Gacy's Home Movies, Slam!) pa do poznijih ostvarenja ništa značajnije s umivenije i/ili uprizorenije estetike. A i na planu estetskog, LaBruce je ostao veran provokatorskom in-your-face izrazu, snaž-


noj i (pre)naglašenoj gej ikonografiji i ultrareali- izraz, teško je osporiti i impresiju da je to možda stičkoj estetici, često sjedinjenima sa okvirnim tek primer ličnog pregrupisavanja u hodu, butreš-izrazom kao zdravorazumskim saborcem dući da na idejnom planu nema vidljivijih i ubeako ne i blizancem takvih stilskih stremljenja i dljivijih dokaza posrnuća ili predaje. Bruce izbora. O tome može da posvedoči i letimičan LaBruce i u zrelim godinama i recentnijim filmpogledi na same deliće sada već klasičnih fil- skim mu radovima ostaje zadrti protivnih namova ovog autora – Skin Gang (Skin Flick), Hust- metnutih normi, pristojnosti kao možda i ler White... Taj (dalekosežno gleautorski jasno i sadano) najpogubnimouvereno artikulijeg od svih sani izraz kao nit društvenih konstruprati njegove pozkata, ali ujedno i Pank, uvek i svuda nije radove (Otto; svestan doba u or Up with Dead kome sada stvara People i/ili L.A. (otud možda i ona Zombie), gde je zdravorazumska a horor- garnirung opet začudna upobio tek paražanrovtreba kondoma u ska oblanda da se sirovim scenama piše: Zoran Janković nastavi dobro znaseksa u filmu L. A. nim i samoutabaZombie), a što nim putem, dok, ćemo sve moći da recimo, The Raspposvedočimo i naberry Reich jasno novo proverimo potencira pragmatično postavljenu levičarsku pogledavši njegov najnoviji dovršeni film (par ostrašćenost koja ne može i, kanda, nikad ni još novijih su već u fazi produkcije) The Misanneće biti obuzdana. Mada stoji utisak da je Bruce drists, na programu ovogodišnje „Merlinke“, koju LaBruce na uzorku skorijih filmova (Gerontofilije, će, za svaki slučaj, ponovimo, pohoditi i sam na primer), recimo, donekle, u neku ruku ublažio Bruce LaBruce, glavom i bradom.

Bruce LaBruce

Vodič kroz gej Srbiju

51


O OPTIMIST Festival

d 7. do 13. decembra u Velikoj sali Doma omladine Beograda biće održan deveti Merlinka festival. Za sedam festivalskih dana biće prikazano preko 70 kratkih, igranih i dokumentarnih filmova, kao i nastupi Ide Prester, Sonje Sajzor, dreg kraljice Lejdi Galore, violiniste Nika Jovičića… Festival otvara hrvatski film „Lavina“ Stanislava Tomića, koji je otvorio i ovogodišnji Pulski filmski festival. Ova komedija prati Franju koji je nestao u lavini. On je za sobom ostavio dve supruge i dve kćeri, ali kada se vrati iz mrtvih kako bi objavio porodici da je homoseksualac, to izazove lavinu neočekivanih događaja. Franju glumi Stojan Matavulj, a njegove supruge Ksenija Marinković i Robert Ugrina. Francuski reditelj i dobitnik Gran prija Kanskog festivala, Robin Kampilo biće u Beogradu da predstavi svoj film „120 otkucaja u minuti“ koji je nominovan za najbolji evropski film. Tema filma je početak HIV aktivizma u Francuskoj i prati grupu pariskih aktivista koji preferiraju radikalniji pristup protestima. Samom režiseru je ovo važna i bliska tema, jer je nakon završene filmske škole napustio rad na filmu, kako bi se posvetio borbi protiv HIV-a. Iako je bio favorit koji je u Kanu rasplakao čuvenog Pedra Almodovara film nije osvojio Zlatnu palmu, već Gran pri, FIPRESCI, nagradu Fransoa Šalo i Kvir palmu. Iz Finske stiže njihov kandidat za nagradu Oskar, film„Tom od Finske“ o najpoznatijem Fincu, Touku Laksonenu. Kao odlikovani oficir, koji se posle odbrane domovine u Drugom svetskom ratu vraća kući, suočava se sa progonom homoseksualaca u Helsinkiju i pritiskom da se oženi i ima decu. Svoje utočište pronalazi u homoerotskim ilustracijama nagih muškaraca nesputanih nagona, što će ga proslaviti. Njegovi radovi našli su se na poštanskim markicama 2014. godine u Finskoj. Dan ljudskih prava, 10. decembar biće obeležen maratonom kratkog film koji počinje u podne

52

www.optimist.rs

i traje do ponoći, kada će biti prikazano preko 50 filmova koji se nadmeću za Nagradu za najbolji kratki film. Ovogodišnji žiri čine scenarista Dimitrije Vojnov, direktorka bečkog festivala „Identities“ Barbara Rojmuler i direktor amsterdamskog festivala „Roze Film Dagen“ Verner Borkes. U okviru festivala biće organizovan i Holandski dan, kada će biti prikazano pet holandskih filmova. Vrhunac večeri biće nastup amsterdamske dreg kraljice Lejdi Galore i projekcija komedije „Kraljica Amsterdama“ o grupi prijatelja koji pokušavaju da spasu kafić od zatvaranja tako što će ukrasti dijamantsku ogrlicu za vreme trajanja gej parade. Među gostima festivala je i kanadski andergraund režiser Brus LaBrus, koji će u Beogradu predstaviti svoj film „Mizandristkinje“ o lezbejskoj terorističkoj grupi koja se sprema da svrgne patrijarhat. Pored ovog filma, LaBrus će predstaviti i dokumentarac „Kvirkor: Kako pankovati revoluciju“ o LGBT pankerima u kome je pored Džona Votersa i Bet Dito jedan od protagonista.

Zaljubi se zatvorenih očiju

IX Merlinka www.merlinka.com

Festival zatvara dokumentarac o legendarnoj divi Grejs Džons koji je premijerno prikazan na Toronto International Film Festivalu. Film je putovanje kroz nastupe, privatni i javni svet ove pop ikone. Režiserka Sofi Fajns je stvorila snažno filmsko iskustvo u sprezi muzičkih sekvenci i intimnih ličnih kadrova koji prevazilaze njene ikonične maske. Festival će ugostiti i reditelje Stefana M. Mladenovića, Branislava Principa, Karni Haneman iz Izraela, Tima Dekkersa iz Holandije, Barbaru Muller i ekipu njenog filma „Nisa“ iz Austrije i Samana Haghighivanda iz Irana.



OPTIMIST Festival

LAVINA Režija: Stanislav Tomić Uloge: Robert Ugrina, Ksenija Marinković, Stojan Matavulj, Borko Perić, Ana Maras Harmander Hrvatska, 2017. Četvrtak, 7. decembar 2017. 21:00 Franjo je nestao u lavini. Za sobom je ostavio dve supruge i dve kćeri. Kada se Franjo vrati iz mrtvih kako bi objavio porodici da je homoseksualac to izazove lavinu neočekivanih događaja.

VOĆNJAK KAJSIJA Režija: Pouria Heidary Oureh Uloge: Hovhannes Azoyan, Narbe Vartan, Pedram Ansari Jermenija, 2016. Subota, 9. decembar 2017. 17:00 Mladić Aram, iranski Jermenin koji je u detinjstvu napustio otadžbinu kako bi živeo u Sjedinjenim Državama sada se, po prvi put, vraća u zavičaj kako bi zaprosio jermensku devojku sa kojom se upoznao i koja živi u Americi. Na jednodnevnom putovanju Aram vidi mnoštvo kulturoloških, verskih i nacionalnih razlika, ali pred njim su još veće prepreke.

54

www.optimist.rs

KVIRKOR: KAKO PANKOVATI REVOLUCIJU Režija: Yony Leyser Nemačka, SAD, 2017. Petak, 8. decembar 2017. 19:00 Šta se dešava kada društvo koje postoji nije i ono koje vam je potrebno? Neprekidno ponavljate kako to društvo postoji, pravite fanzine koji će stvoriti pank kvir revolucionare, snimajte subverzivne filmove i distribuirajte ih na sve strane i vremenom će zajednica koju ste stvorili postati i globalna realnost. Upravo o ovome govori „Queercore“.

SUMRAK Režija: Erlingur Thoroddsen Uloge: Björn Stefánsson, Sigurður Þór Óskarsson, Guðmundur Ólafsson Island, 2017. Petak, 8. decembar 2017. 17:00 Mesecima nakon raskida Gunnar dobija neobičan telefonski poziv od svog bivšeg dečka Einara. On pronalazi Einara u osamljenoj kućici na rubu lednika gde počinju da se suočavaju sa njihovom prošlošću dok ih progoni uskrsnuti duh njihove mrtve veze.


Merlinka festival Velika sala Doma omladine Beograda www.merlinka.com

RASPRAVA OKO KOSTIJU Režija: Andrea Weiss Španija, 2017. Subota, 9. decembar 2017. 19:00 Dokumentarac se bavi temom istorijskog sećanja u Španiji nakon Frankove smrti fokusirajući se na nepoznatu priču o represiji nad LGBT osobama tokom fašističke diktature. U filmu se po prvi put prekida njihovo ćutanje i otkrivaju njihove priče. Duž španskih puteva, zamaskirani kilometrima i kilometrima borovih stabala nalaze se neobeleženi grobovi više od 120.000 žrtava Fankovog režima.

KRALJICA AMSTERDAMA Režija: Tim Oliehoek Uloge: Alex Klaasen, Achmed Akkabi, Peter Faber Holandija, 2013. Ponedeljak, 11. decembar 2017. 21:00 Chez Nous je gej frendli klub kome zbog opasnosti od bankrotstva preti prodaja moćnom biznismenu. Da bi sprečili ovu prodaju stalni gosti kluba, specifična grupa prijatelja, prave plan da tokom gej parade iz muzeja ukradu dijamantsku ogrlicu vrednu milione evra i na taj način spasu svoje omiljeno mesto za izlaske.

DIVNE DIVE Režija: Leandra Leal Brazil, 2016. Sreda, 13. decembar 2017. 19:00 “Divine Divas” je priča o prvoj generaciji brazilskih zabavljača transvestita i drag umetnika koji su šezdesetih godina prošlog na vrhuncu vojne diktature hrabro kritikovali strogi moral i stvarali polaznu tačku u borbi za ljudska prava i individualne slobode u nekadašnjem, ali i savremenom Brazilu.

GREJS DŽONS Režija: Sophie Fiennes SAD, Velika Britanija, Irska, 2017. Sreda, 13. decembar 2017. 21:00 Dokumentarac predstavlja uzbudljivo putovanje kroz nastupe, javni i privatni život pop ikone Grace Jones. Njena smela estetika odzvanja kroz čitav film tokom kojeg režiserka stvara snažno filmsko iskustvo naizmeničnim smenjivanjem muzičkih sekvenci i intimnih privatnih snimaka koji nam otkrivaju lice koje se krije iza maske ikone.

Vodič kroz gej Srbiju

55


N OPTIMIST Film

aravno, sve što počne kad-tad mora i da se završi, te, gle čuda, to važi i za festival „Merlinka“; dakle, proći će i ovogodišnja „Merlinka“, a zimski dani su dušu dali i za filmske projekcije po vlastitom nahođenju. Stoga, evo pet osvrta na pet novih i sveže dostupnih queer filmova koje bi trebalo ili koje baš i ne morate da pogledate, a koji su dostupni... ma, znate već gde i kako.

A Closer Walk with Thee (Džon S. Klark, Bri Vilijams, 2017) Negde duboko u srcu i biti ovog ostvarenja krije se dovoljno dobar film; nažalost, mikro-budžet, te scenografske, kostimografske i druge produkcione nedostatnosti zarobile su ovaj film u limbu onih dela za koje se može reći da su vidno zanimljivija no što su zaista kvalitetna. Istina, polazna premisa o mladom i budućem propovedniku koji krene da oseća gejdamare prema svom (takođe mladom) mentoru i tutoru u okviru jedne od parahrišćanskih verskih zajednica u Americi danas u startu je opšte mesto; srećom, autori ovog filma junački su pogurali ovo svoje skromno a prpošno delce put horora brutalnijeg izraza, te zadovoljština stiže barem po toj osnovi i iz tog pravca. Možda iznuđeni ultrarealizam kao okvirni izraz u par mahova deluje sugestivno i dovoljno zanimljivo, ali veliku smet-

nju predstavlja gotovo pa amaterska gluma velikog dela omalenog glumačkog ansambla, uz izuzetak mlađanog Ejdžeja Najta, koji ipak pruža vidno više od svojih kolega. A Closer Walk with Thee, uz to a i uprkos tome, nudi iluziju nepatvorene zlokobnosti i nešto malo drčnosti u načinu na koji su autori u jednu priču sjedinili verski fanatizam, isterivanje demona i zloduha i motiv queer (auto)panike.

A Very Sordid Wedding (Del Šors, 2017) Ovo je prilično teško mirne duše i bez silnog pojašnjavanja i usputnog relativizovanja preporučiti, ali da pokušamo... Reč je o nastavku indiehita, komedije Sordid Lives sa samog početka novog nam milenijuma. A Very Sordid Wedding pruža gotovo isto kao i prethodnik – uber-gay estetiku i postavku, relaksiran pristup filmskom izrazu i jeziku, epizodičnu strukturu, tu i tamo simpatične likove, izrazito nesuptilan humor i par uspelih i duhovitih situacija. Film je, sveu-

Šta nakon merlinke?

Queer Filmske preporuke

56

www.optimist.rs

piše: Zoran Janković kupno gledano, pregledan ali i dobrano haotičan, situacije koje predočava su mahom tipske,


uz par svežijih i inventivnijih otklona, a produkcijski A Very Sordid Weedding zastaje na nekom proseku za filmove ovog profila i ovog dometa. Ako je potrebno još ubeđivanja, u ovoj komediji zabune i sa značajnom upotrebom motiva istopolnih brakova (i pratećih svadbarskih ceremonija) pojavljuju se i Boni Bedelija (znana iz prve polovine serijala Umri muški), Dejl Dijki, Leasli Džordan... i malo Vupi Goldberg.

Beach Rats (Ilajza Hitman, 2017) Čini se, iz nekog daleko i/ili paralelnog filmskog univerzuma nam stiže izvanredna drama o sazrevanju, već mnogo (a po puno osnova) hvaljeni film Beach Rats. U pitanju je film koji već negde već tokom one mataforične prve rolne svog trajanja ostavlja utisak zrelog, promišljenog i neosporno uspelog dela jednog velikog rediteljskog i pripovedačkog talenta. Da se ne lažemo, sam zaplet ne donosi ništa prevratnički jedinstveno – Beach Rats prati mladog i samozatajnog zgubidana, koji, u senci skore smrti teško bolesnog oca, beg od sveta i sebe samog iznalazi u gluvarenju sa svojim homofobnim prijateljima sa plaže, pokušaja seksa sa devojkom i brojnih seksualnih susreta sa neznancima koje nalazi u beskraju tzv. aplikacijskog gej seksa. S druge strane, Beach Rats je film superiorne iz-

rade u izrazito ubedljivog tona i snažne emocije, što je dobrim delom zasluga Harisa Dikinsona, kome je praktično prva značajna uloga u dosadašnjoj kratkoj karijeri. Diskretan i vešt u prikazivanju naoko komplikovanih emocija i stanja, Beach Rats je čista desetka u krajnjem zbiru osoben i upečatljiv mladi film, koji, ako to treba naglašavati, mora biti pohvaljen i na konto diskretnih a opet i nimalo sramežljivih prizora (gej) seksa.

B & B (Džo Ejhirn, 2017) Najmanje povoda za pohvalu unutar ove petorke daje ovaj britanski triler; zapravo, u ovom konkretnom slučaju radi se o ostvarenju koje, zahvaljujući svojim bezbrojnim manjkavostima i sveopštoj nemuštosti, lako transcendira žanrovske okvire, ateriravši na polju filmova koji su naprosto loši. Budalast zaplet je prilično teško prepričati u par redaka, ali recimo da vi to moglo da zvuči ovako – mlađi (venčani) gej par se nakon tačno godinu dana vraća u maleni pansionat u unutrašnjosti, gde su doživeli homofobnu diskriminaciju, a nakon čega je diskriminator/vlasnik narečenog pansiona, koji je odbio da im izda sobu sa bračnim krevetom, bio sudski i novčano kažnjen, a tamo će sada zateći i tihog i zastrašujućeg Rusa i maloletnog vlasnikovog sina koji baš te noći kreće u svoj prvi kruzing, a što će sve rezultirati silnom jurnjavom, ubistvom, psihotičnim epizodama... i opštim besmislom. Da stvar bude gora, scenarista i reditelj, unatoč silnom a tako jalovom trudu po tom pitanju, ne uspeva da se izbori sa aritmičnom pričom, traljavom naracijom i suštinskom teatričnošću priče i postavke. Osim toga, film je izrazito loše odglumljen, a grubi šavovi na tkivu priče i filma prilikom prelaska iz dramedije u psiho-triler su nedopustivo upadljivi. Vodič kroz gej Srbiju

57

>>


P OPTIMIST Film

The Death and Life of Marsha P. Johnson (Dejv Frens, 2017) Bezrezervnu preporuku, uz tek poneku ogradu i zamerku, svakako zavređuje vrsni i ambiciozni Netflixov dokumentarac The Death and Life of Marsha P. Johnson, koji prati pokušaje izvesne Victorije Cruz, trans-zvezde šezdesetih i sedamdesetih, da napokon razjasni nikada razrešan uzrok i način smrti svoje prijateljice i saborkinje iz doba tog ranog, daleko smislenijeg i borbenijeg aktivizma, veteranke pokreta „Stounvol“, legendarne Marše P. Džonson. U samoubistvo životom tako opijene Marše P. Džonson, transvestita koji je bio jedna od perjanica društva oko Endija Vorhola u danima njegove najveće slave i značaja, teško da je iko ikada zaista poveravao, uključujući i policiju koja je na tom slučaju (navodno) dugo i pomno radila. Jedini problem ovog filma je što ga polazna građa jednostavno tera u poviše pravaca (trebalo je ispratiti samu priču o toj smrti, ali i oslikati i kroz svedočenja ono malo preživelih svedoka i aktera pojasniti taj zlosrećni i surovi kontekst prvih godina i decenija LGBT pokreta). Autor Dejvid Frens je na kraju uspeo da se u samo 105 minuta izbori sa tom silinom građe i očiglednih implikacija te povesti o Marši P. Džonson, a na gledaocima je da procene za čim najviše žali, odnosno, da sami prosude koji je to segment , nažalost, ostao bez detaljnije razrade. Mora biti istaknuto da je ovaj film i film velikih istina, počev, recimo, od one koja podseća na prezrivi i prilično ignorantski okrutan stav i perjanica gej pokreta i dobrog dela pripadnika gej populacije prema transvestitima i transrodnim osobama i njihovim mukama i potrebama.

58

www.optimist.rs

rošla je sezona velikih filmskih festivala i dodeljene su nagrade za najbolje LGBT filmove u Berlinu, Kanu i Veneciji. Teddy nagrade su dodeljene početkom godine na Berlinalu i za najbolji LGBT film proglašeno je delo Sebastiana Lelia „Fantastična žena“. Film je osvojio Srebrnog medveda za najbolji scenario i bio nominovan za Zlatnog medveda. Ovaj čileanski film prati Marinu, konobaricu koja radi i kao pevačica u noćnom klubu, koja se suočava sa svim problemima koji mogu da je zadese nakon iznenadne smrti njenog, starijeg partnera. Njegova bivša žena i sinovi ne mogu da prihvate činjenicu da je bio u vezi sa transrodnom ženom. Marinu glumi transrodna glumica Daniela Vega, koja je pokupila pohvale gledalaca i kritike ovogodišnjeg Berlinala, tolike da se čak i šuška da će biti nominovana za Oskara. Nagradu za najbolji dokumentarac odneo je tajvanski film „Small Talks“ u kom rediteljka pokušava da otkrije i pomiri bolnu prošlost koju dele ona i njena majka, lezbejka i taoistička sveštenica. Specijalnu na-


gradu žirija dobio je japanski film „CloseKnit“ o trans ženi koja postaje maćeha jednoj devojčici. Nagradu gej magazina Männer dobila je britanska drama „God’s Own Country“ o mladom ovčaru čiji se život totalno promenio kada upošljava radnika iz Rumunije. Sa ovogodišnjeg Berlinala na Merlinka festivalu biće prikazani filmovi „Mizandristkinje“ i „Rasprava oko kostiju“. Krajem maja na Kanskom festival dodeljena je Queer palma za najbolji LGBT film. Pobedu je odneo francuski film „120 otkucaja u minuti“ Robina Campilla. Film prati Nathana koji se tokom devedesetih godina minulog veka pridružio grupi pariskih ACT-UP aktivista koji se bave prevencijom HIV-a. Na nedeljnim sastancima ove organizacije on polako otkriva kako među članovima postoje i oni koju preferiraju radikalniji pristup protestima. Film je pored ove dobio Gran pri, FIPRESCI nagradu i François Chalais nagradu na Kanskom festivalu i bio nominovan za Zlatnu palmu. Film je nominovan za najbolji evropski film i francuski je kandidat za nagradu Oskar. Film će biti prikazan na ovogodišnjem Merlinka festivalu i reditelj Robin Campillo će prisustvovati projekciji i nakon koje će razgovarati s publikom. Početkom septembra na Filmskom festivalu u Veneciji dodeljen je Queer lion za najbolji

Od Berlinala do Merlinke

Najbolji filmovi piše: Predrag Azdejković

LGBT film. Pobedu je odneo francuski film „Reinventning Marvin“ Anne Fontaine, koju pamtimo po filmovima „Coco before Chanel“ i „Adore“. Film prati mladog Marvina koji beži od svoje porodice kako bi postao glumac. Film delimično podseća na priču o Biliju Eliotu. U filmu glumi i Isabelle Huppert. Na kraju ovogodišnjeg Merlinka festivala žiri će dodeliti godišnje nagrade za najbolji igrani i dokumentarni film LGBT tematike koji su prikazani na filmskim festivalima u Srbiji. Za ovu nagradu nadmeće se više od dvadeset filmova, a pobednici će biti objavljeni na svečanom zatvaranju festivala.

Vodič kroz gej Srbiju

59


P OPTIMIST Pozorište

redstava „Moja ti“ nastala je kao praizvedba nagrađene drame „Kako je dobro videti te opet“ Olge Dimitrijević u Ateljeu 212, kao koprodukcija sa Sterijinim pozorjem u režiji Aleksandre Milavić Dejvis (Konstelacije, Atelje 212). Istoimeni, originalni naslov predstave, koji ukazuje na naziv pesme Novih fosila, naknadno je promenjen pošto grupa nije dozvolila njegovu upotrebu. Drama govori o problemima starosne, ideološke, seksualne i rodne diskriminacije žena. Premijerno je izvedena u Beogradu 21. septembra u Ateljeu 212, nakon uspešne premijere 3. juna u Novom Sadu, na zatvaranju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja. Drama „Kako je dobro videti te opet“ je pre dve i po godine pobedila na konkursu istog festivala, za najbolji savremeni domaći dramski tekst. Takođe, rediteljka predstave je ovogodišnji dobitnik bijenalne beogradske nagrade za režiju Ljubomir Muci Draškić, koju dodeljuju glumci. Predstava je do sada sa uspehom izvedena na

60

www.optimist.rs

nekoliko festivala u zemlji (Novi Sad, Zaječar, Užice) i region (Zagreb), na kojima je bila nagrađivana i ima sjajan odjek kod publike. Olga Dimitrijević (do sada izvedeni tekstovi: „Radnici umiru pevajući“, „Narodna drama“, „Internat“ i „Samo da se pozdravimo“) svakako se može uvrstiti u najplodnije savremene dramske stvaraoce, još uvek mlađe generacije. Autorka svojim tekstovima kritički gleda na savremeno srpskog doba kroz razne društveno - socijalno ekonomske prikaze u kojima se najpre ogledaju LGBT prava i položaj žena. U ovom tekstu je prethodno navedeno upotpunjeno položajem starih osoba, njihovo prihvatanje i degradacija u društvu, najpre od strane pripadnika mlađe generacije i svoje porodice. Bile su to generacije koje su branile i gradile ovu zemlju, danas ih retko ko uvažava ili se seća tog doprinosa. Protagonistkinje ove melodrame su četiri starice koje prenose važnu poruku. Kao partizanke, komunistkinje, lezbejke, majke, svakako žene koje su u doba liberalnog kapitalizma prinuđene na borbu sa najrazličitijim muškim kulturnim rodnim normativima i primerima ideološke degradacije vrednosti za koje su se ove žene ceo život borile. Glavne uloge igraju


Svetlana Bojković (Dragica, od nje sve počinje), svoj stanarski kutak i odoli naletu mladih, željnih Gorica Popović (Ruža, dobra vila) i Tanja Boško- profita investitora. Tanja Bošković donosi opet vić (Zagorka, nezgodan igrač u penziji), a uče- jednu komičnu ulogu, vedre, optimistične, ali i stvuju i mladi glumci Sofija Juričan (Ivana, izneverene starice, koju porodica želi da smesti partizanka ex machina) i Ivan Mihailović (Ivanin u starosni dom i pod nadzor. Njih tri, udružene, sin, pisar i još ponešto). Ujedino, gluma tri velike na veoma komičan i zanimljiv način će krenuti glumice se, pored aktuelnog teksta može sma- u akciju da ostvare svoja prava (protiv pravnog trati glavnim adutom ove predstave. Posle šest sistema i građevinske mafije) i povrate veru u godina pauze, Svetlana Bojković se vratila na ve- ljude, ljubav i stara prijateljstva. Odajući jednu liku pozorišnu scenu, verno dočarajući povre- toplu i nežnu emociju, predstavi su dale jednu đenu, emotivnu i razočaranu staricu, koja nas nepretencioznu, dopadljivu i duhovitu formu. uvodnim monologom vraća u nostalgično Tako je u stvari i sama rediteljka uobličila ovaj vreme, kada je Knez Mihailova ulica bila zakr- tekst, britko, jasno i efektno uvela u radnju i pričena automobilima, sećanjem na radne akcija, bližila epohu na samom početku, ali opet se u pojavljivanje prvih televizora. Ipak do gledalaca drugoj polovini predstave, ta nota gubi, postaje najviše odjekuje rejedna razigrana kočenica „Da li ste primedija, koja dobija metili kako vas uče elemente kiča koja i da stari ljudi budu sama spisateljica Univerzalna ljubavna priča o nerazumevanju, gadni?“ To nostalgidrame potencira. prijateljstvu i nostalgiji čno vreme, danas Nežna melodija klana izdisaju sa izdisavira je zamenjena jem njihove genekomercijalnijim racije izuzetno je obradama partizandočarala Maria Marskih pesama – peković, čiji kostimi i vanje i plesanje, staračke perike u realni istorijski pripiše: Marko Radojičić potpunosti odišu kazi dobijaju eleduhom starih vremente fantastike i mena. Takođe, sceimaginacije. Time nografija Marije predstava gubi fini Kalabić, nameštajem i detaljima - dekoracijama tok i naraciju koji je imala na početku i iz dramiz tog vremena, poput vitrina, fotelja, lampi, sto- ske umetničkije forme prelazi u zabavnu i kolova, čipkanih stolnjaka, zavesa i cvetnih aran- mercijalniju. Kada se razmisli možda je to upravo žmana nas uvlači u nostalgičan svet naših baka. zajednički željeni efekat, da se ova ideja podeli Muzika u predstavi je sačinjena od autorske mu- što većem broju gledalaca, da je u životu najvažzike kompozitorke Đorđević (izvodi uživo pija- nija ljubav, u svakom vremenu i u svakom polinistkinja Gorica Šutić) te od različitih citata, tičkom sistemu koja mora da pobedi, i ne sme parafraza i referenci na poznate pesme tog vre- nikada da ostari, mladi da povrate poverenje i mena (Pored pomenutih Novih fosila, tu su i pre- poštovanje starih! pevi partizanskih pesama gde se ističe song – Glavne teme koje se upečatljivo lirski tretiraju „Idu čete ludih baba“). su starost, usamljenost, smrt, prolaznost, suočaDanas, grad Beograd biva rušen, nasilno vanje sa promenama, sloboda i bezgraničnost ljupretvaran u noviji, moderniji, jeftiniji i isplativiji bavi, značaj prijateljstva, ali i nelojalnost i građevinski prostor, pravno nelegalnih investi- gramzivost, te konsekventna borba za pravdu. U tora. Privatni prostori starih žena bivaju oduzi- vezi sa poslednjim temama, ostvaruju se pitanja mani. Stara lica postaju smetnja, sporost i trulosti društvenog sistema, korupcije i pravosuđu neproduktivni višak bez svrhe, kako se takođe i opšte nepravde prema nemoćnim pojedincima. navodi u najavi predstave. Ulogu jedne takve (Iz izveštaja žirija sa konkursa za originalni dramžrtve verno je dočarala Gorica Popović, kao ski tekst u 2014. godini) osoba uporna da istera svoje pravo da sačuva

Moja ti

Vodič kroz gej Srbiju

61


P OPTIMIST Festival

od sloganom „Prestonica“, jedan od najvažnijih festivala umetničke igre u svetu, u okviru svog petnaestog izdanja od 15. marta - 4. aprila 2018., predstavlja publici izuzetan program. Ukupno 15 kompanija iz Izraela, Grčke, Holandije, Kine, Norveške, Australije, Velike Britanije, SAD, Belgije, Nemačke, Italije, Danske i Kanade, sa preko 20 novih koreografskih radova, gostovaće u Beogradu i Novom Sadu. Festivalu prethodi revija filmova Dani igre u Kinoteci, brojne radionice, majstorski kursevi, izložbe i prezentacije. Beograd je zahvaljujući ovom festivalu postao važna stanica u biografiji umetnika koji kreiraju trendove u oblasti umetničke igre i pozorišta, mesto gde se otkrivaju nove produkcije i sa jednakom pažnjom predstavljaju poznati i mladi autori. Aktuelnost programa odredila je poziciju manifestacije na međunarodnoj mapi, dok visoki standardi i hrabro uvođenje novih formi, koreografskih rukopisa i estetike, istovremeno unapređuju očekivanja publike i diktiraju izazove kreiranja sadržaja. Otkrivajući umetničku igru kroz njene vrhunske domete, Beogradski festival igre je na putu do jubilarne, petnaeste godine, pridobio brojnu publiku. Od osnivanja je predstavljeno preko 330 koreografskih ostvarenja, dok poslednje edicije prati oko 23.000 gledalaca i preko 120 akreditovanih novinara iz zemlje i inostranstva. Istovremeno, manifestacija pruža nemerljivu podršku svim zainteresovanim igračima, pedagozima, koreografima i predstavnicima svih umetničkih oblasti, kako u Srbiji, tako i u regionu. Dragocene informacije i kontakt sa inostranim trupama, otvorile su vidike, mogućnost stipendiranja i angažmana mladim igračima, dok su uspešne komade na domaćoj sceni ostvarili upravo inostrani koreografi koje je festival predstavio. Iz programa izdavajamo: 15. mart, 20h Sava Centar Dimitris Papajoanu je sigurno jedan od planetarno najzanimljivijih i najtraženijih umetnika današnjice. Pred zvanični početak festivala, njegova trupa će u Sava centru izvesti predstavu

62

www.optimist.rs


“Veliki krotitetlj”, premijerno prikazanu u Atini, maja 2017. godine. Kritičari kažu da se "komad otkriva kroz jedan-i-po-sat lančane reakcije komičnih, lepih, senzualnih, erotičnih i magičnih slika koje ne prestaju da osvajaju”, kao i da predstavlja “savršen odgovor iz zemlje koja je nosila tovar reputacije da je jednom davno izmislila pozorište, političke i društvene vrednosti.” Ovaj vizuelni umetnik i koreograf je u okviru prethodnog festivala poneo priznanje “Jovan Ćirilov–za korak dalje”, a zamisao je da ova nagrada vrati svoje laureate sa njihovim novim delima. 22. mart, 20h Beogradsko dramsko pozorište Kako to izgleda kada jedan celovečernji solo zajedno kreiraju Akram Kan, Sidi Larbi Šerkauji i Rasel Malifant, prikazaće nam nova zvezda londonske i svetske scene, Akaš Odedra. Ovaj mladi, nagrađivani umetnik, prisutan na svim važnim festivalima, majstor je kataka i harizmatični vladar pozornice. Pored radova koje kreira za sebe i svoju trupu, nedavno su njegove koreografije za operu Ravija Šankara u produkciji londonske Kraljevske Opere (2017) i komad “Pink sari revolucija” u produkciji Kurv teatra (2017), zavredele odlične kritike u britanskoj štampi.

26. i 27. mart, 20h Pozorište na Terazijama Pre nekoliko godina, jedna njujorška kompanija je par meseci pre svog dolaska u Beograd, rasprodala sve ulaznice! Zato dolaze ponovo! Osnovan pre 40 godina u cilju predstavljanja tradicionalnog baleta kroz parodiju i zamenu uloga među polovima, Balet Trokadero od Monte Karla nekad je nastupao u kasnim terminima off Brodveja. Zahvaljujući spoju dobrog poznavanja gvozdenog baletskog repertoara, komičnih situacija na sceni i zapanjujućom tehnikom muškaraca na vrhovima prstiju, poneli su status pozorišnog fenomena. Komedija se postiže preuveličavanjem slabosti, scenskih nezgoda i podvlačenjem bajkovite banalnosti ozbiljne igre. Činjenica da krupna tela delikatno

Beogradski festival igre

Prestonica www.belgradedancefestival.com

balansiraju na prstima kao labudovi, vile i princeze – prikazuje fantastičan duh igre kao vrhunske umetnosti, ne rugajući se, već oduševljavajući podjednako iskusnu i početničku publiku. Vodič kroz gej Srbiju

63


V OPTIMIST Književnost

irdžinija Vulf je rođena jednog kišovitog i smogovitog londonskog januara 1882. godine u uglednoj engleskoj porodici „strogog i ćutljivog“ univerzitetskog profesora Leslija Stivena i „lepe i plemenite“ Džulije Stiven. Iako joj je bilo uskraćeno formalno obrazovanje, obrazujući se kod kuće (počela je da piše tek kada joj se činilo da je pročitala sve što je mogla), uspela je da postane jedna od najznačajnijih engleskih književnica i intelektualki 20. veka. Stavljaju je rame uz rame za Džejmsom Džojsom i ubrajaju u ključne ličnosti modernizma koja je bila poznata po eksperimentima sa romanima toka svesti kao što je „Gospođa Dalovej“. Poznata je i po svojim feminističkim stavovima kao i po veoma nedefinisanoj seksualnosti koja korene vuče još od najranijeg životnog doba. Virdžijina polubraća Džerald i Džordž su je još kao šestogodišnjakinju upoznali sa svetom seksualnosti. Dvadesetogodišnji Džerald je imao običaj da ispituje njene genitalije, dok je Džordž često krišom noću ulazio u njenu sobu, uvlačio se ispod čaršava i ljubio je, grlio i mazio. Virdžinija je ovo trpela sve do svoje dvadeset i druge godine. „Mogu da se setim njegovih ruku koje idu pod moju odeću, idu odlučnije i grublje, dalje i dalje, sećam se kako sam se nadala da će se zaustaviti, ali nisu stale“, piše kasnije Virdžinija u „Skeču prošlosti“. Iako je njen brak sa ekonomistom i političkim teoretičarem Leonardom Vulfom bio prožet međusobnom ljubavlju i poštovanjem nikada nije bio zaista i telesan. U svom oproštajnom pismu svom suprugu napisala je kako „ne mislim da su dvoje ljudi mogli biti srećniji nego što smo to mi bili“, ali su brak prestali da konzumiraju odmah nakon povratka sa medenog meseca. Leonard će uprkos svemu biti jedna od najznačajnih ličnosti njenog života koji će joj pružati svu neophodnu intelektualnu stimulaciju i podršku. Kao devojka Virdžinija je flertovala sa mnogim muškarcima, ali se prvi put zaljubila u jednu

ženu. Bila je to lepa i crnokosa Medži sa kojom je Virdžinija delila ljubav prema književnosti. Nakon što se Medži udala dvadesetogodišnja Virdžinija je započela strasno dopisivanje sa sedamnaest godina starijom porodičnom prijateljicom Violetom Dikinson. Njihova platonska veza trajala je celu jednu deceniju. Verovatno jedini fizički ljubavni kontakt sa drugom ženom četrdesetogodišnja Virdžinija je ostvarila sa svojom deset godina mlađom koleginicom po peru Vitom Sakvil-Vest. Iako dosta mlađa Vita je bila iskusnija kada je ovakva vrsta ljubavi u pitanju. Zato je strpljivo čekala prave trenutke, neželeći da slomi krhku Virdžiniju već da je oslobodi. Na kraju je i uspela u tome. Vita je kasnije tvrdila da su svega dva puta vodile ljubav. Inspirisana ovom vezom Virdžinija je i napisala „Orlando: Biografija“ koji govori o transrodnom piscu koji živi stotinama godina. U doba kada čovečanstvo nema vremena ni za tvitove duže od 140 karaktera, a kamoli za dela velikih književnika i književnica sudbina Virdžinije Vulf neminovnija je nego njen ulazak u reku Uz. Ona je pretvorena u dvodimenzionalnu heroinu spremnu za masovnu konzumaciju 21. veka. Virdžinija je postala revolucionarka, moderna Amazonka, prva feministkinja, koja je pušila, pisala nerazumljive knjige, spavala sa

Dnevnik

Virdžinije Vulf

64

www.optimist.rs

Piše: Milan Aranđelović

ženama, zabavljala se sa muškarcima i patila zato što je niko ne razume. I svi njeni biografi se prosto utrkuju da pronađu i istaknu sve činjenice i detalje iz njenog života koji će samoubistvo prikazati kao neminovnost, kao nešto što prirodno ide uz tu protohipsterku koju tako lako možemo da zamislimo kako pozira svoj očaj sa


nanom u nekom od moderno patinastih kafića u Savamali. Upravo je zbog ovakve popularne „Nikol Kidman“ formirane slike o slavnoj književnici je i značajno što je pomalo neobična izdavačka kuća „Ukronija“ objavila prevod prvog od ukupno šest tomova dnevničkih zapisa Virdžinije Vulf. Nakon smrti svoje majke trinaestogodišnja Virdžinija doživela je prvi nervni slom od kojeg se dugo vremena oporavljala. Kao jedan vid lečenja počela je da vodi dnevnik. Na početku dnevnika upoznajemo gotovo običnu petnaestogodišnju klinku da bi vremenom, kako zapisi odmiču, devojčurak na naše oči sazrevao i intelektualno i duhovno cvetao. I to veoma brzo jer je Virdžinija od terapije pisanje dnevnika pretvorila u vežbanje, da ne kažemo treniranje, svojih spisateljskih sposobnosti.

U pitanju su izabrani zapisi, ideja prevodioca i priređivača bila je da nas upozna sa duhovnim svetom jedne od najvećih književnica, tako da su neki svakodnevni događaji propušteni da bi se našlo više mesta za Virdžinijine misli, osećanja, ideje… Ipak, ovo nije samo dnevnik osećaja, već i dnevnik događaja. U njemu su svoje mesto našli opisi putovanja, isprva samo po Ostrvu, a kasnije i u Grčku, Tursku, Italiju, Španiju… Tu su takođe i susreti sa kućnim prijateljima njene porodice i, docnije, njenim među kojima se nalaze brojne slavne i manje slavne ličnosti iz kulturnog i društvenog života Velike Britanije na samom koncu vladavine čuvene kraljice Viktorije. Prvi dnevnički unosi predstavljaju zapise svakodnevnih događaja jedne prosečne engleske intelektualne porodice srednjeg staleža u tom dobu. Oni posećuju galerije, pozorišta, zoološki vrt, čitaju knjige, voze bicikle po parku, leta provode u iznajmljenim seoskim kućama. U kasnijim zapisima Virdžinija prilazi eseistički, isprva pomalo kruto i zakopčano, ali polako se sve više oslobađa i dopušta osećanjima da se provuku između redova. Trebalo bi spomenuti i trud domaćeg prevodioca da prevodi ostanu verni originalu i kada su u pitanju korišćenje skraćenica, pogrešno ili konfuzno napisanih reči i rečenica uobičajenih za dnevnike koji nisu pisani sa namerom da budu objavljeni. Čak i sama Virdžinija, kada prelistava napisane stranice, proglašava ovo „užurbanim delom“ što pravda raznoraznim uslovima u kojima je ono nastajalo. Na autentičnosti dela doprinose i škrabotine koje je Virdžinija unosila između nekih zapisa, a koje je srpski prevodilac ostavio da budu šifrovano svedočanstvo autorke kojima je ona, najverovatnije, označavala sopstveno (ne)raspoloženje i(li) mentalna stanja u kojima se nalazila. Ovi zapisi će nam pomoći da upoznamo jednu drugačiju Virdžiniju. Ne onu sumornu žgoljavicu koja je jednog dana odlučila da uđe u reku sa kamenjem u džepovima. Ne. Čitajući stranice njenog dnevnika upoznajemo drugačiju, obično-neobičnu, ženu. Ženu koja je bila jedna od najobrazovanijih i najinteligentnijih žena u Velikoj Britaniji. Ženu uvek nasmejanu i raspoloženu za šalu i ironiju. Ženu koja je bila draga sestra i prijateljica, obožavana tetka, supruga i spisatelj… ups… književnica kakvu svet retko viđa. Vodič kroz gej Srbiju

65


N OPTIMIST Intervju

edavno je (susetsko- stepenica, a pratit će je, nadamo se, i događaji, bratsko-sestrinski) promocije, konkursi i javna čitanja. Šta je tvoj lični utisak na temu kulture čiportal www.lgbti.ba tanja i LGBTI populacije ovde i sada? dobio i kutak nazvan „LGBTI čitaonica“, u Nezgodno mi je odgovoriti na ovo pitanje, moj kome su srećno spa- je dojam da se malo čita generalno, ali za naći jaju dve značajne uzroke tome moramo otvoriti mnogo ladica i ideje i misije – ideje mnogo tema delegirati na stol. Obrazovne poliaktivizma i kulture či- tike bi svakako bile jedna od njih, a potom i sitanja, i upravo tim po- stemska podrška države autorima, izdavačima, vodom smo za nebriga o bibliotekama, način poslovanja knjirazgovor zamolili La- žara... Bez obzira o kojoj se populaciji radi, momiju Begagić, zapaženu i hvaljenu bosansko- rale bismo sve to propitivati da bismo dale neke hercegovačku i regionalnu književnicu i odgovore, a bojim se da za to ovdje nemamo urednicu tog već sada važnog i višestruko za- dovoljno prostora. Kako će teći odabir sadržaja za ovo ćoše nimljivog kutka. Da krenemo od očiglednog, koji bi bili vašeg portala? inicijalni ciljevi „LGBTI čitaonice“? Zasad imamo listu djela koje ćemo objaviti do Za mene lično, otvaranje ovakve platforme zna- kraja godine, to su tekstovi autorica i autora iz čilo je spajanje dvije strasti: književnosti i aktiv- BiH, Srbije i Hrvatske. Za narednu godinu takoizma. No, čitaonica, dakako, nije pokrenuta iz đer imamo u najavi sjajne radove nekoliko etaličnih razloga, već iz prepoznavanja potrebe da bliranih autorica iz BiH, Slovenije i Hrvatske, a čitateljke i čitatelji našeg portala na jednom svakako ćemo u narednim mjesecima objaviti i mjestu nađu najbolje od jugoslovenske queer javni poziv i nadati se odzivu i neetabliranih i neknjiževnosti, ali da to postane i prostor slobode afirmisanih autorica i autora. A kako reaguju pozvani pisci i spisateljice na kojem sami i same mogu objavljivati svoje rakoje srećeš na ovu vašu misiju? dove, bilo da se radi o autorskoj književnosti, Svi su, naravno, susretljivi i raspoloženi za sarabilo o prikazima knjiga LGBTI tematike. Da li je pokretanju ove rubrike možda dnju, mnogi se zahvaljuju na svemu što radimo prethodilo i neko istraživanje čitalačkih kada je popularizacija književnosti, ne samo navika LGBTI populacije na ovom govor- queer tematike, u pitanju. Hoće li biti dovoljno relevantnog materinom području? Ne mogu reći da smo radili formalno istraživajala i hoće li „LGBTI čitaonica“ pokrivati i nje, niti anketiranje našeg čitateljstva, niti zajedprevedenu književnost? nice, ali jesmo se vodile dosadašnjim iskustvima, Nadamo se da hoće, vjerujemo da queer motivi u književnosti a to je da su svi temogu biti široko tumatski događaji mačeni i da se zaikoje smo organizosta daju prepoznati vale s ciljem promou nizu dijela mladih cije i popularizacije LGBTI čitaonica i autor/autorica i queer književnosti srednje generacije uvijek bivali iziz svih jugoslovennimno dobro posjeskih republika, te ćeni, što nam je da ih neće manjsvakako bio jasan sikati. Planiramo pregnal da potreba za voditi autorice iz čitanjem i promoviRazgovarao: Zoran janković Makedonije i Slovesanjem u zajednici nije, za to već kupostoji. „Čitaonica“ jemo neke bi trebala biti tek dogovore sa mlajedan korak, jedna

Lamija Begagić

66

www.optimist.rs


dim prevoditeljicama, a ako bude prilike da nam Plan nam je da se oko čitaonice „zavrti“ čitav niz neko od izvanjugoslovenskih autora besplatno propratnih događaja koje smo, manje-više, orustupi prava, budući da sve radimo na volonter- ganizovale i prije čitaonice, ali bi sada to mogle skoj bazi, naravno da ćemo im rado pružiti pro- zaista upakovati u jednu jasnu priču, s glavom i stor. repom. Kako ti se čini zastupljenost i tretman Sveukupno gledano, kako ti izgleda staLGBT motiva i likova na uzorku post-Yu nje prava LGBT zajednice i pojedinaca u književnosti danas? Bosni i Hercegovini danas i gde vidiš najKako nagovijestih i u odgovoru na prethodno više prostora za pomak/napredak? pitanje, mislim da je sve više naslova koji tema- Nedavno smo moja kolegica, kolege i ja pisali na tiziraju svakodnevni rečenu temu, u vidu odživot gej muškaraca i Lamija Begagić (Zenica, 1980.) diplomirala je govora na jedan prililezbejki, ali i druge južnoslavenske književnosti na Filozofskom čno senzacionalistički queer teme. Kolo- fakultetu u Sarajevu. Autorka je dve zbirke tekst o pravima LGBTI vođe su uglavnom kratkih priča: “Godišnjica mature” (Sara- ljudi u BiH. Tu smo nažene, autorke, kako jevo/Beograd, 2005.) i “Jednosmjerno” (Beo- veli nekoliko stvari koje rekoh, srednje i mlađe grad, 2010.), a jedna je i od autorki potkrepljuju našu tezu generacije. One otva- priručnika Furam feminizam namijenjenog da stanje, dakako, nije raju prostor, ne više ni djevojčicama u osnovnim školama. Beograd- sjajno, ali je daleko od stidljivo, nego u ska Fabrika knjiga je 2016. objavila njen prvi te crne slike kakva se „mainstream“ književ- roman, “U zoni”. Urednica je i pokretačica ponekad u medijima nost ulaze na velika magazina za predškolce i prvačiće „Kolibrić!“, plasira. Radi se mnogo, vrata. Baš kako i treba. te članica redakcije magazina za pravednije što ne znači da se ne Možemo li da očeku- obrazovanje “Školegijum”. može i ne mora raditi jemo da će, kao, čini još i više. Najviše prose, prirodna dopuna, „LGBTi čitaonicu“ pratiti i li- stora za napredak, kao i u svim aspektima, vidim terarni konkursi i/ili književne večeri/tribine..., u obrazovanju, edukaciji, udžbenicima, univernaravno, na LGBTi teme? zitetima, kurikulima i školskim klupama. Vodič kroz gej Srbiju

67


OPTIMIST Zajednica

Ime: Hristina Piskulidis Godine: 42 Zanimanje: Freelance lektorka, dizajnerka, feministička i lgbt aktivistkinja

68

www.optimist.rs

Kada si prvi put znala da si... Ne sećam se tačno, ali recimo da sa četiri ili pet godina sam znala da nisam kao ostale devojčice iz mog tadašnjeg okruženja, samo nisam znala kako se to zove. Tvoj izlazak iz ormana... Kad sam bila drugi razred osnovne rekla sam drugaricama iz odeljenja da mi se sviđa jedna devojčica. Naravno da nisam imala pojma šta radim, a ni one šta slušaju, jadne. Onda je nastupila kolektivna amnezija i mislim da sam se prvi put autovala drugarici oko devetnaeste. Koji savet bi dala mlađoj sebi... Sve si uradila najbolje što si mogla. Naj lezbejska stvar koju si ikada uradila... U smislu ispunjavanja lezbejskih klišea, recimo to što sam za neke svoje lezbejske ljubavi posle dva dana njihovog trajanja mislila da su najveće i da će trajati večno. U smislu LGBT aktivizma, pa mislim organizacija Niške nedelje ponosa sa drugaricama i koleginicama iz niške ekipe. Tvoj prvi gej kafić/klub... U Nišu nije bilo gej ka-

fića ili klubova, a ove posle malo mi je teško da ih zovem „prvim“, ne ide. Tvoj prvi poljubac... Kuku, s jednim dečkom ispred zgrade u 7. razredu. Namučismo se. Mislim da je izgledalo k’o da se rvemo. Nevinost izgubila... Ništa ja nisam izgubila, samo dobila. Hoću reći, nevina zauvek i uprkos brojnim nasrtajima. Šta za tebe danas znači biti lezbejka... Da za neke stvari koje heteroseksualci/ke dobiju na pladnju po rođenju, moram da se borim. A volela bih da mi znači isto onoliko koliko jednoj prosečnoj heteroseksualnoj osobi znači njena heteroseksualnost, tj. da se prihvata i podrazumeva. Radim na tome celog života.

Tvoj naj gej muzički album bio bi... Bronski Beat The Age of Consent, najlezbejskog albuma iz mladosti ne mogu, na žalost, da se setim, ali mi je ona grupica Uh Huh Her bila vrlo simpa.


Lezbejski film koji morate pogledati... Aimée & Jaguar i Pariah

Najviše se ložiš na... na nepoznate ličnosti. Donji veš koji ti donosi sreću... Ne mislim da mi sreća zavisi od donjeg veša. Nesreća mi, doduše, zavisi, naročito kad pazarim gaće koje mi se pri hodu uvlače u zadnjicu – to me duboko unesrećuje. U nedelju popodne naći ćemo te gde... Na plaži! Lažem, ispred računara. Tvoj stav o ljubavi i braku... Brak kao pravna kategorija i u smislu izjednačavanja prava heteroseksualnih i LG parova – DA! Brak kao institucija i „osnovna ćelija društva“ – NE. Ljubav – DA. Ljubav i brak zajedno – desi se, ponekad... TV serija koja je promenila tvoj gej svet... Soba 405, ne pitajte zašto. Tvoja gej heroina je... Iz aktivističkog sveta imam nekoliko. Ali se i dalje divim pametnih i hrabrim ženama koje u svojim oblastima pomeraju granice za dobro nekih drugih žena. Pa bih npr. tako izdvojila Bili Džin King, teniserku, i kasnije LGBT

aktivistkinju, koja je u meču održanom u Hjustonu 1973. pod nazivom „Bettle of Sexes“ pobe-

dila je tenisera Bobija Rigsa, koji je tvrdio da je ženski tenis inferiorniji od muškog. Bili Džin je verovala da je taj meč više od spektakla za publiku i da je njena uloga da doprinese rodnoj jednakosti u sportu.

Buč ili fem? Ne razumem pitanje. Omiljena marka kamiona… Šta je ovo? Smisao za humor? Ajajaj... Ajde, redakcijo, možeš ti to bolje! Mačke ili psi? I mačke i psi. Junski ili septembarski Prajd? Niška nedelja ponosa, jer je važno.

Omiljena gej ikona... Grejs Džons. Vodič kroz gej Srbiju

69


OPTIMIST Twitter

70

www.optimist.rs


VodiÄ? kroz gej Srbiju

71



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.