Imam nešto da ti kažem

Page 1



www.optimist.rs

www.bookvar.rs


Copyright Š autori i Regionalni info centar, 2017. Sva prava zadrĹžana. Nijedan deo ove knjige ne sme se upotrebljavati ili reprodukovati u bilo kojem obliku ili na bilo koji naÄ?in, niti pohranjivati u baze podataka bilo kojeg oblika ili namene bez saglasnosti i dozvole autora.


IMAM NEŠTO DA TI KAŽEM Povratak iz Brizbejna i druge priče

Priredili Milan Aranđelović Predrag Azdejković



Predrag Azdejković

OD NAS ZAVISI

Coming out, izlazak iz ormana, autovanje, saopštavanje seksualne orijentacije i rodnog identiteta drugima je važan trenutak u životu LGBT osoba. To je bio motiv Magazina za promociju čitanja „Bookvar“ i gej magazina „Optimist“ da raspišu konkurs za kratku priču i tako sa svetom podelimo razmišljanja kreativnih ljudi na temu autovanja, jer mnoge LGBT osobe prolaze kroz taj proces ili se za njega pripremaju, ali nemaju koga da pitaju za savet ili da čuju tuđa iskustva. Za mesec dana pristiglo je 165 priča od kojih smo odabrali 66, koje se nalaze u ovoj zbirci, a pobedu je odneo Dušan Radaković sa pričom „Povratak iz Brizbejna“ po odluci žirija koji su činile novinarka Tamara Skrozza, spisateljice Simonida Milojković i Lejla Karamujić. Nadamo se da će ove priče, iako mnoge nisu lične, niti istinite, mnogima olakšati proces autovanja, uliti samopouzdanje i optimizam, a strejt ljudima pokazati iskustva LGBT osoba i doprineti bolje razumevanju. Nekada je autovanje traumatično iskustvo, nekada iznenađujuće pozitivno, ali ono što često zaboravljamo, jeste da je za mnoge LGBT osobe to konstantan proces, jer većina nas nije Elton Džon, Elen Dedženeris ili Kejtlin Džener i da je dovoljno da jednom javno kažemo ko smo, pa da ceo svet zna. LGBT osobe se autuju tokom čitavog svog života, svaki put kada upoznaju neku novu osobu ili promene sredinu. Naravno, ako to žele. Autovanje nije obaveza LGBT osoba,


6

Od nas zavisi

ona je privilegija onih hrabrih koji žele da žive u skladu sa svojim identitetom i da se njime ponose. Za autovanje se često podrazumeva da je to izjava „ja sam gej“, ali to uopšte ne mora da bude deklarativna izjava, već je i život u skladu sa svojim LGBT identitetom bez skrivanja vrsta autovanja. U Srbiji je teško živeti bez skrivanja i često se zbog osećaja nesigurnosti i ugrožene bezbednosti vratimo u orman, jer se tamo osećamo sigurno, ili nikad iz njega i ne izađemo. Sve je to razumljivo i minimum solidarnosti je ne autovati druge ljude, ako to ne žele. Naravno, to ne važi u slučajevima kada su dotični (auto)homofobi. Autovanje je i politički čin. Često kažemo da je veličina bitna, jer što je LGBT populacija vidljivija, ona je u očima onih od kojih nam zavise ljudska prava veća i važnija. LGBT populacija svoju moć demonstrira kroz brojnost i vidljivost, pre svega na LGBT događajima, ali i u svakodnevnom životu. Kada dva miliona ljudi izađe na Paradu ponosa u Sao Paulu time se demonstrira snaga kojom se osvajaju uskraćena ljudska i građanska prava, ali štiti i ono što je već osvojeno. Srpska LGBT populacija je trenutno slaba, skoro pa nevidljiva, a postaće snažnija tek kada se budemo međusobno osnaživali i solidarisali, jer od toga zavisi kvalitet naših života i brzina kojom ćemo ostvariti naša ljudska prava. Od nas zavisi. Nas!


SADRŽAJ

Dušan Radaković - Povratak iz Brizbejna.........................................11 Igor Marojević - Najteže prijateljima.................................................15 Dule Nedeljković - Born to lose, live to win......................................25 Dimitrije Vojnov - Nedelja.................................................................29 Ivan Drnčula - Rovac.........................................................................37 Vera Kurtić - Crv iz ormara................................................................45 Danijel Apro - Tatičini gologuzi dečaci.............................................49 Alojz Mauric - Slava i mir..................................................................57 Nebojša Đorđević - Naučno-fantastična himna ljubavi.....................65 Neira Fazlović - CTRL-A-DELETE.................................................69 Sanela Milošević - Them....................................................................77 Milan Aranđelović - Anđeli i demoni.................................................83 Vanja Živković - Autovanje u svetu veštica.......................................91 Ana Savić - Iza ogledala.....................................................................97 Dušan Maljković - The day I came out...........................................103 Dragan Jovićević - Ubica.................................................................111 Nikola Todorović - Diskurs straha...................................................117 Milan Jovanović - I tako ti se ja autujem u sredu.............................119 Nebojša Đorđević - Slava, porodica, ti i ja......................................127 Andrea Žigić Dolanec - Razotkrivanje............................................133 Dragana Stanojević - Cena slobode.................................................137 Dragana Crevar - Ovo je moj tramvaj!............................................143


8

Imam nešto da ti kažem

Aleksandar Mrđen - Koje kvir, ko je kriv, jesmo li kvit?.................151 Stevan Filipović i Milena Bogavac - Pored mene...........................161 Nikola Todorović - 1965..................................................................167 Aleksandra Mikić - Susret................................................................169 Franjo Frančić - Autsajder................................................................171 Aleksandra Kovačević - Pismo njoj.................................................173 Jelena Jovičić - Ogledalo.................................................................175 Ana Stančić - Imam nešto da vam kažem........................................177 Jovana Mitić - Ljubav kao pozornica...............................................181 Maja Marković - Who?....................................................................185 Milica Čomić - Vino je, zvezde su...................................................187 Sara Jovanović - Galama iznutra.....................................................191 Vanja Petrović - Ilustrovani kuvar za svaki dan...............................199 Jelena Glišović - Pritilend................................................................203 Mila Gligorić - Literarni radovi.......................................................207 Luka Stojanović - Coming out ne može svako................................209 Jovan Apostolović - Moglo je to i gore............................................213 Alojz Mauric - Dobar pokušaj..........................................................215 Srđan Miljević - Naslednik..............................................................223 Ines Bjelica - Jače od nje..................................................................227 Miša Premović - Pismo sinu............................................................231 Dalibor Filipović - Tu i kad te nema................................................235 HIV neutral - O tebi se priča da imaš HIV.......................................241 Anđelka Jelčić - Moj duh nosi ženske cipelice................................247 Janko Radičević - John Doe.............................................................253 Jelena Marinkov - Turšija.................................................................255 Milan Živanović - Mačke su debele, Fric........................................259 Filip Bo - Pomilovanje srne.............................................................263 Igor Ember - Muvin let.....................................................................267 Nikola Jovanović - Fredi, ti i ja........................................................273 Tanja Veljković - Stope u snegu.......................................................279 Vanja Leminski - Tajna.....................................................................283 Uroš Timić - Na jezeru zagrljeni......................................................287 Lidija Horvat - Zavesa......................................................................295 Nemanja Ilić - Bez kajanja i izvinjenja............................................297 Rade Obradović - Ne-postojeća karta..............................................305


Povratak iz Brizbejna i druge priče

9

Ljubica Đirić - Srbijo, mila mati?....................................................309 Srđan Katić - Istinom sam te branio.................................................311 Jelana Stančić - Istina.......................................................................315 Jovana Janjić - Čega se to bojiš?......................................................319 Emilia-Jana Paleš - Kad istina pred tobom kleči.............................327 Marko Petrović - Obasjani...............................................................329 Milan Kovačević - Strepnja.............................................................331 Nevena Grijak - Nisam znala da reči imaju ovoliku težinu.............337

Izdavanje ove zbirke priča podržala je Kancelarija za ljudska i manjinska prava Vlade Srbije u okviru projekta "Stvaranje tolerancije i razumevanja prema LGBT populaciji u srpskom društvu" koji finansira Ministarstvo spoljnih poslova Kraljevine Norveške.



Dušan Radaković

POVRATAK IZ BRIZBEJNA

* Parčad lepinje najviše voli da sakriva iza izlizanih fotelja u dnevnoj sobi i iza veš mašine u kupatilu. Ponekad ih sakriva ispod drvene komode sa peškirima i donjim vešom. Pre toga ih umotava u nekoliko uvek belih najlon kesa. Radi to vrlo brzo. Brzo, ako bi se takmičio sa sličnima sebi. Kožnu torbicu u kojoj drži kutiju cigareta i upaljač u toku nebrojeno puta premesti s mesta na mesto. U nekoliko navrata video sam ga kako plače slušajući Kita Džareta u triju sa Garijem Pikokom i Džekom Dedžonetom. Do tada sam bio uveren da sluša samo starogradsku muziku. On veruje da je moj stric. Veruje da sam njegov sinovac, sin njegovog pokojnog brata Miloša. * Kada sam ušao u nekada brižno negovano dvorište, Sem je promolio glavu, nezainteresovano zalajao i nastavio da leškari u plastičnoj kućici na čijem se krovu jasno videla poveća rupa. Da li me je uopšte prepoznao? Nisam voleo da se bavim baštovanstvom. Ni bogat vrt u našem dvorištu nije probudio to interesovanje. On najviše voli da gleda u agapantuse i ahimenese koje povremeno zalivam, tek da se ne osuše. Voli da gleda i roze cvetove vajgele u proleće. Mrežasta ležaljka bila je samo jednim krajem zakačena za kukicu u hrastu, drugi kraj ležaljke se vukao po zemlji. To je bilo mesto gde je često listala modne časopise.


12

Povratak iz Brizbejna

„Vidiš, ovo bi i ti mogao da nosiš. Ti imaš lepa, široka ramena, spojena preko dugog trupa sa uskim strukom. Stajalo bi ti kao i ovom manekenu na slici“, govorila je Mirjana, moja majka. Iz te kuće iselio sam se pre četrnaest godina. Pravi razlog mog iznenadnog odlaska tada se samo nagađao, dok se danas zasigurno zna. Mali je ovo grad. U Londonu sam proveo dve godine, u Madridu gotovo pet, a u Brizbejnu, gde sam se isprva zaputio zbog lude zaljubljenosti u Stefana, punih sedam. Iz Brizbejna, grada zelenila i botaničkih bašti, vratio sam se kada se on razboleo. Tamo, u Brizbejnu, niko me nikada nije pogledao popreko zbog mojih ljubavi. Poslednje dve godine živeo sam sa Mateom. Taj momak je bio Italijan poreklom. Prgav, gord, pametan. Ali nije mi bio odan. Spetljao se prvo sa Oliverom, na vreme sam za to saznao, pa sa Lukasom. Znam da se u Lukasa zaljubio. Teško sam podneo njegovo zaljubljivanje. * „Hej, ko si ti? Slušaj, izlazi iz moje kuće! Izlazi! Mirjana, ovaj je lopov! Policija! Zovi policiju!“, izgovorio je šireći zenice, pokušavajući da ustane iz kolica koja su se pokretala pomoću akumulatora. „Mirjana, Miro moja, zovi kuma Miladina da ga odmah uhapsi. Takve smo Miladin i ja odma' hapsili. On me pita jel' treba načelniče, a ja odgovaram: Treba, nego šta! Hapsi ovog probisveta Miladine, hapsi!“, govorio je vrpoljivši se u kolicima. Ponovo me nije prepoznao. „Ja sam Đorđe. Đorđe, tvoj sinovac“, rekoh mu. Pomislio sam na Đorđa, moga brata od strica, direktora lokalne banke. Nije ga posetio dugo, od smrti svoga oca. „Nisi ti nikakav sinovac! Ti si niko i ništa! Hapsi ga, Miladine, odmah!“ Puno sam čitao o njegovoj bolesti. Od njegovog lekara sam saznao najmanje. Zatvorio sam vrata kuće i dvorišta slušajući ga kako glasno, uz psovke, peva Tozovčevu pesmu. Ovoga puta ga nisu razgnevili moji vlažni dlanovi. * „Evo moga najboljeg sinovca! To je pravi izdanak naše loze. Ti! Samo tako nastavi da radiš to što radiš, sinko. Samo tako!“, izgovorio je sutradan.


Dušan Radaković

13

Sem je pokazao mnogo više živahnosti, zalajao je i dotrčao do mene skačući mi po nogama. Šapama svoga niskog a dugačkog tela grebao mi je kolena. Počeo je govoriti o tome kako je hteo da mi objasni na koji način je njegova majka vaspitala svoje sinove, da bih i sam trebao tako svoju decu, već mi je vreme. Vreme za ženidbu. „Deca su jedino pravo bogatstvo, kaže naš narod. Deca! Nažalost, meni je samo onaj nesrećnik ostao... Nisam ga video više od pet godina. I bolje što nisam. I bolje! Da moja mila ćerka Danijela nije poginula onog dana kada su me imenovali za ambasadora u Angoli, sve bi bilo drugačije. Sve! Morao sam odbiti to naimenovanje, bili smo van sebe od bola. Onaj ludak je vozio sto dvadeset na sat. Taman je krenula u drugi razred gimnazije, moja bistra devojčica. Eh...“ Zaćutao je na nekoliko minuta, pokušavao da ustane, pa odustao spustivši glavu i zadržavajući pogled na podu. „Dva puta je odlazila u Istraživačku stanicu, a zna se ko tamo ide. Možda smo njega tada i zapostavili, okrenuli se svome bolu, zaista smo dugo tugovali. Ni danas ne znam kada je on počeo... Ni danas! Znam da je propušio sa šesnaest, dopustio sam mu to, uradili ste to zajedno. Ti, Đorđe moj, i on. Zajedno ste zapalili prve cigare. Zbog čega niste nastavili da se družite? Bili ste mnogo više od braće. On je nešto zasrao, siguran sam. Koliko ti je sada? Trideset i četiri? Da, trideset i četiri. Njemu trideset i pet. Zagubio sam negde telegrame koje mi je slao za Novu godinu. Šta li bi Danijela danas radila? Sigurno bi mi već podarila unuke, obožavala je da se igra sa decom. Sigurno! Možda bi učiteljica postala? Mada pre farmaceut, lekar. Ili kao ti, bankar. Baš prema tvom zanimanju sam usmeravao onog moga nesrećnika, ali ništa. Nije vredelo... Bankari su uvek bili visoko kotirani u diplomatskom svetu. Nadam se da ti nije cilj da ostaneš na toj poziciji na kojoj si sada... Možeš ti daleko više. Daleko više!“ Prekrstio je ruke na grudima, glasno udahnuo i izdahnuo. „Kada li se on okrenuo muškarcima? Možda kada je Mirjana umrla? Nikada mi nije rekao u lice da je gej. Možda ga je bilo sram? I treba da bude! Mada, nikada nije bio sramežljiv. Znaš da je bio otvoren. Šta natera onako zgodnog momka da se okrene na pogrešnu stranu? Šta?! Ne mogu da razumem to. Pročitao sam dosta knjiga i


14

Povratak iz Brizbejna

članaka na tu temu, ali i dalje nemam odgovor. Nemam! Sve to nije ubedljivo. Možda je teorija doktora Mitrovića jedina prava. Možda samo ona... Šta misliš, jesam li u životu imao sreće? Ne računajući njega. Ni Danijelinu smrt. Ni ova kolica. Jesam li imao?“ Miris njegovih fekalija proširio se po dnevnoj sobi. Mislio sam da čovek sa takvom bolešću ne može dugo i tečno da govori bez prestanka. „To sam prvi put čuo od mog saradnika, tada sam bio siguran da mi je i prijatelj, to, da mi je sin zastranio. Nisam mu poverovao. Iako mi je to izgovorio vrlo ozbiljnim tonom, obrazlažući mi da može fatalno ugroziti funkcije koje sam imao. Izderao sam se na njega, rekao sam mu da su to najobičnije 'podmetačine', 'kolac u točkove'. Naredio sam da ispita ko gura takve izmišljotine. Sve je ispitao, u detalje ispitao, pa sa fotografijama objavio u žutoj štampi. Uh, kada sam ga dohvatio! Dobio sam privremenu, potom trajnu suspenziju. I penzija! Od načelnika policije do penzionera za mesec i po dana. Nisam ni znao da će me poslati u penziju. Kada mi je poštar, onaj mali kosati biciklista, doneo rešenje, pitao me je: 'Već'?“ Potom se počeo češati po čelu, kao da je time pokušao da razbistri misli. Ćutao sam. „On je moj najveći poraz! I moja najveća sramota! Bar da je onaj ludak u automobilu njega udario! Evo, sada da ga vidim, vidim da se vratio iz onog Brizbejna, udavio bih ga!“, rekao je i najednom zaćutao, kao da je video utvaru u meni. Onda se okrenuo, pogurao kolica do vrata, brzo ih otvorio i odvezao se u predsoblje. Ostao je tamo šćućuren. Izašao sam napolje u dvorište i zapalio cigaretu. U nozdrvama mi je i dalje tavorio miris kafe i urina. * Zašto sam se vratio iz Brizbejna? Zbog njega. Vratio sam se da bih brinuo o njemu. Znam da ponekad, možda i često, shvata da mi nije stric. Shvata da mi je otac. I da ne bi trebalo da me udavi.


Igor Marojević

NAJTEŽE PRIJATELJIMA

Nikša Perović i Vojin Kostić su fizički previše ličili. Razni su ih još od detinjstva brkali, Vojin je zbog zabune sličnošću pretučen umesto Nikše u petom razredu „PP Njegoša“. Ali udarci dođu i, ako žrtva ima pravo izbora a više ih neće, nestanu. Vojinu su teže padali gestovi koji su se ponavljali. Bar jednom il’ dvared nedeljno, poneki zajednički drug bi iz njegove sličnosti s Nikšom izveo imperativ upoznavanja. I Perović je slušao slična dokonanja i izmicao im koliko je mogao. Obojica su znali da u fizičkoj srodnosti nema ničeg suštinskog pa ni obavezujućeg: nisu joj doprineli, niti je bila neko čudo. I Nikša i Vojin su izgledali kao iz tipskih predstava o momcima iz nekih sela srednje i severne Crne Gore (crnvisokjakcrn). Ali naglašavajući im baš to svojstvo, zajednički drugovi i poznanici svodili su ih na deo fizikusa. Obojica su se osećali kao meso. Srećom, vrbaški veseljaci sami su razvodnjavali inicijativu za upoznavanje nagađajući koja od dve majke je bila s kim od dva oca. Vojin je shvatio da je grubost u maloj sredini često jedini način da čovek pokuša da bude autentičan. Odagnavao je uvrede tešeći se tim saznanjem i, otkad ju je stekao, nadom da će, čim izađe iz gimnazije „Žarko Zrenjanin“, upisati FLU u Beogradu, gde će i ostati. Zajednički znanci pred Nikšom su pak rado varirali nagađanja o orgijama njegovih i Vojinovih roditelja koje su vodile bratskoj sličnosti Kostića i Perovića. Nikša je ignorisao ujede zbog kakvih bi se inače tukao: i uvrede su mu, u odnosu na inicijative za upoznavanjem, donosile predah.


16

Najteže prijateljima

Uprkos infantilnosti zajedničkih znanaca koja je zapravo pomagala da se njih dvojica ne sretnu oči u oči, i dalje je čudilo što do tog nije došlo i bez posrednika. U malom gradu su bili vršnjaci i išli u iste škole, mada uvek u različita odeljenja. Živeli su u starom Vrbasu, doduše u njegovim oprečnim krajevima. Čudom su postigli žarko željen uspeh da se za dugo vremena ne upoznaju lično iako su, usled glasina, jedan o drugom sve znali. Ili su znali šta se o njima govori: Vrbašani su svet koji je toliko uviđavan spram sugrađana da im ne nudi dosadne vesti o sugrađanima; ako se nije desilo ništa posebno, začini se kakvom narodskom hiperbolom, kojoj je dobar deo žitelja sklon: opšta doseljenja iz dinarskih krajeva po Drugom svetskom ratu automatski su zasadila krupnu klicu buduće lokalne tradicije epskih pesnika, dobrih govornika i na manifestacijama i po sahranama, i cele plejade najfinijih guslara. Ni mesec dana pre no što će na studije u Beograd odnosno Novi Sad, Vojin i Nikša su poznanstvom ipak umrljali punoletstvo. Te sparne avgustovske noći zatekli su se u jedinom lokalu u gradu u kojem je i devedesetih puštana relativno nova alternativna muzika. Nikša je u „Xerexu“ bio zbog društva, a Vojin je voleo da ga vlasnik iznenadi nekom senzibilnijom pesmom Beka, „Spoona“ ili „Death in Vegasa“ i razgovorom sa njim. Lokalni hausmajster Siniša, kom su tvrdili da ga vole zbog šaljivosti, upoznao je te noći Nikšu i Vojina u „Xerexu“, iako su bili uspeli da se ignorišu uprkos prisustvu mnogo bližih zajedničkih znanaca. Ali Siniša je upravo shvatio da mu društvo odlazi i da bi da mu se pridruži. Nikšu i Vojina je upoznao tek da ih, po narodnom običaju, kad ih već ostavlja, podstakne na razgovor. Stajali su sami ispred skučenog šanka. „Xerex“ je bio pun. Osmatrali su se. – Zaista neverovatno – rekao je Vojin. – Šta je neverovatno? – nadobudno je izustio Nikša. – Mislim da znaš. Nikša je prodorno osmotrio Vojina. Sa prividnom sigurnošću je klimao glavom u ritmu neke žešće numere „Nine Inch Nailsa“ i pio pivo iz zelene flaše gledajući Vojina, sad blaže, u mrke spokojne oči. U polumraku „Xerexa“ u njima je jedva, ali ipak, video svoje. Tek,


Igor Marojević

17

začudio je Vojina pomalo prezrivim osmehom i pitanjem za koje je delovalo da ni sam ne zna do kraja zašto ga postavlja: – Patiš li? – Ne, zašto… – zbunjeno je izustio Vojin. – Ti? – Samo nemoj da patiš, to je baš gadno – rekao je Nikša i napustio bar. Vojinu se te noći pokvario stomak od mučnine usled mnogih popušenih cigareta, intenzivne zbunjenosti i još intenzivnije zabrinutosti. Povraćao je do zore. Posle nesvršenih studija slikarstva u Beogradu, vratio se u Vrbas. Deo komentara njegovog povratka činile su tvrdnje da je poslednjih, beskrajnih apsolventskih godina živeo kod žene koja ga je izbacila budući da se drogirao. Kad bi ga sreli na ulici ili u marketu, razni bi u šali uzimali slobodu da mu pominju Beograd, heroin i tetku-izdržavateljku koju nijedan Vrbašanin inače nikad nije ni video, niti znao išta o njoj. Od prilike za brutalne šale nisu odustajali ni retki Vojinu relativno bliski meštani, kao Krsto Džaković Krdža, duhoviti biznismen koji bi Kostiću, kad je bio dobro raspoložen, usput otpevao refren pesme „Cocaine“ Džej Džej Kejla korigujući naslovnu reč (Heroin) ili prekornu i pomalo zastrašujuću parodiju prvog stiha refrena šlagera „Moja draga“. Vojin je pomislio kako svi znaju da bi Krdža, po istom principu po kojem se sprdao s njim, mogao sebe da upita „Gde je sad tvoj Novi Sad“? I da to, po mogućstvu, učini bez pevanja. Nikša je završio ekonomiju u Novom Sadu. Po diplomiranju je, uz pomoć roditelja, na Limanu II otvorio firmu koja je – otkako je gotovina u Srbiji maltene presušila – masovno trampila robu najrazličitije vrste, a koja bi na kraju s ponekim sklopila ugovor o rasprodaji brašna, ulja, voća, konditorskih proizvoda. Pri čemu nije reč o devedesetima, nego o 2009. Nikša je naučio da bez većih problema pliva u javašluku, ali mu se desilo da mu se neplanirano svidi jedna Novosađanka, da sviđanje bude uzvraćeno i da brzo dođe do deteta i venčanja. Obaveze oko sinčića su ga zaprepastile. Nagla koncentrisanost na biće koje je zavisilo od njega nije ga podstakla da prihodima dodatno zbrine nejač. Naprotiv: usredsređen na Davitčića, Nikša je bio dekoncentrisan za sve drugo, pa i za posao. Firma je pukla, Nikša je


18

Najteže prijateljima

poveo majušnog Davida i novosadsku suprugu Danijelu u rodni Vrbas, gde ga je sa smrću roditelja spokojno čekalo nasledstvo: ogromna kuća svojevremeno zaplenjena lokalnim Nemcima. Nasledio je i gomilu svinja, sitnije stoke i peradi. Najurio je očeve radnike, čiji produžetak zbrinjavanja mu je stari ostavio u amanet. Sam se obučio za pravljenje raznih suhomesnatih đakonija, masti i ambalaže u koju je Danijela pakovala dotične artikle, mleko i jaja i radila sve ostalo oko domaćinstva. Kad je počelo preticati, Nikša je otvorio štand na vrbaškoj pijaci, ali je uskoro zaradio dovoljno da otvori dućan u jednoj od uličica pobočnih Maršal Titovoj. Vojin se u međuvremenu propio i smršao. Od zatvaranja „Xerexa“ nije izlazio u kafiće, sve dok vlasnik Balša Stanojević, godinama kasnije, nije otvorio novi lokal. Prosvetiteljska misija koju je širio onaj zatvoreni, atmosfera u kakvoj je u mrzovoljnom bačkom gradiću nastalo nekoliko razmotrivih alternativnih bendova, uz jedan čak dobar, praktično se okončala ubistvom do kog je, igrom slučaja, došlo u „Xerexu“. Stanojević je lukavo nazvao novi kafe po jednom od vodećih preminulih jugoslovenskih i hrvatskih rok kritičara – da bi očuvao vezu s gostima svog prošlog bara – ali i po deminutivu iz jednog od crnogorskih sela za osobu koja vrda, vrdoljak. U zavisnosti od preferencije – rokenrola kog se u novom lokalu nisu baš naslušali, odnosno geografskog porekla ili nacionalne pripadnosti – gosti su nov lokal nazivali: a) „Vȑdoljak“ i b) „Vrdóljak“. Vojina u lokal nije mamila ni njegova mejnstrimizovana struktura, ni uvek iste, predvidive i stoga dosadne provokacije meštana koje bi se usled alkohola još raspalile i tematski proširile. Stanojević je bio zauzet poslom i porodicom te se s njim moglo popričati jedino u „Vrdoljaku“. A Balša je bio Vojinov jedini čovek u Vrbasu koji je znao njegovu tajnu. Mnogo više ih je bilo u Beogradu, samo zato mu je nedostajao, ali ne bi mogao da se opet suoči s njim. Nikša je petkom i subotom uveče dolazio u „Vrdóljak“ da obnavlja lokalni ugled tvrdnjama o lepom poslovanju svoje mesare i minifabrike, i priča o ma čemu s drugim povratnicima. Osim iz Beograda, bilo je povratnika iz Ciriha, Novog Sada i Nikšića. Bogatiji za dugogodišnje iskustvo života u većem gradu, smatrali su da znaju više no drugi i da im nije mesto u društvu neznalica i malova-


Igor Marojević

19

rošana. Siniša se vratio iz Nikšića, ali njega nisu primili zbog iskustva, nego kao relativno simpatičnu budalu. U društvu je bio i Krdža, koji se u Vrbasu bavio poslom kojim i Nikša u Novom Sadu: razmenom robe uz naknadnu naplatu. I njemu je išlo dobro. Osim za druženje, „Vrdóljak“ je Nikši služio da osveži seksualni život gledanjem mladih, zgodnih i čak – što je bio vrhunski kompliment u gradiću za ženu – rasnih devojaka. Opet, svaka pojedinačna prilika za odmeravanje možda je bila i poslednja: behu retke iole viđenije Vrbašanke koje se do dvadeset pete nisu udale. Dok je čavrljao s muškim društvom, Nikša bi odabrao jednu za koju je odlučio da nizom što neupadljivijih kratkih pogleda upamti njeno lice i telo i, naknadno, istrese njenu sliku, i uz nju nagomilano uzbuđenje, ili u Danijelu ili u rođenu ruku. Bilo je neizbežno da se jednog subotnjeg poslepodneva Nikša i Vojin sretnu u „Vrdoljaku“, koji se nalazio u Maršala Tita, glavnoj gradskoj ulici. Pod jarkim svetlom nadgradnih raster-svetiljki, Nikša je, mimoišav Vojina na putu do toaleta, s olakšanjem ustanovio da mu je zbog posledica alkohola ovaj praktično prestao biti dvojnik. Za trenutak-dva, na koliko su zastali, moglo se videti da je Vojinu lice porumenelo i načičkano žilicama, i da je izgubio dobar deo kose na temenu te je do ramena puštao zapravo njene ostatke. Nikša se, naprotiv, ugojio, ali ne previše: nenapadno se zaoblio. Važio je i dalje za poželjnog, pa i uspešnog muškarca. I te večeri Nikša je kod kuće masturbirao. Obično je to radio zaključan u svom kabinetu, uz porniće s tek punoletnim devojkama na http://www.iwank.tv-u. Ovog puta je onanijom želeo da oživi malo sećanje, što mu je nametalo uslove: morao je da se pažljivije posveti drkanju. Stari prostrani WC mirisao je na sapun za pranje rublja i činjenicu da, ako je toalet dalek kabinetu i bračnoj sobi, nije svinjcu. Bilo je hladno, no ne toliko da se Nikša, kad je pogledao u ogledalo, ne bi uzbudio. Nije mu se to dešavalo često, ali sada je bio napaljeniji na sebe no ikad. Prepolovljena džejmsdinovska crna frizura šljašti od briljantina, a lice od znoja polivenog po tamnoj masti. Donja usna puna. Drkao je na sebe. Bio je to prijatan osećaj i bilo mu je žao što ga praktikuje tek posle toliko godina, čak decenija. Iskreno se sviđao


20

Najteže prijateljima

sebi. I telom se, ne samo umom i osećanjima, palio na drugog frajera, makar na sebe. Kao da pobegne od nejasnoća, zažmurio je. Dok je svršavao, u mašti nije bio ni sa sobom, niti sa vrbaškom gimnazijalkom na koju se te noći napalio u „Vrdoljku“. Na sopstveno zaprepašćenje, zamišljao je kako prodire u Vojina. Nekoliko dana se kajao. Čak je jednog od njih otišao u crkvu Vavedenja Presvete Bogorodice. Međutim, u trenutku slabosti, uhvatio je sebe kako pali sveću za živog Vojina. Erekcija mu je bila ogromna. Izašao je iz crkve psujući je zbog očiglednog prisustva đavola. Kao da je Kostić predosetio borbu što se odvijala u Nikši. Čim su se sledeći put sreli u „Vrdoljku“, prišao mu je bez ustručavanja. Pošto je Nikša trenutno sedeo sam, Vojin mu se pridružio u separeu. – Znaš da sam stvarno patio – rekao je i Perović mu je rekao da ga ne razume. – Poslednji put kad smo pričali, rekao si mi da ne patim, Nikša. A jesam. – Pričali? Samo se sećam da se nešto govorilo o tvojoj starijoj ribi, nekoj imućnijoj, iz centra Beograda... – posmatrajući Vojina, Nikša je, iako više nisu toliko ličili, proučavao kakav je mogao biti da je krenuo putem Mikija Rurkea, ali u ispijenoj verziji. Nije se začudio što mu nisu zasmetale Vojinove reči: – Njen brat. Za njim sam patio. Vojin je sa interesovanjem osmotrio Nikšinu reakciju. – Ne čudi me – rekao je Nikša. – Mogao sam da očekujem takve reči. – Nisi. Pao si mi na pamet u jednom bitnom trenutku i sanjao sam te. I ne samo to. San znači što znači i ja... – Kakav li sad izgovor spremaš? – Nemam ja nikakvih obaveza prema tebi. Ništa ti nisam obećao. Ali imam previše godina da bi me išta čudilo. Samo ću ti jedno obećati. Bude šta bude ili ne bude ništa, a čujem li da si kome šta pisnuo, moraću da ti izlomim kičmu. Bez obzira na teške reči, Nikši je nedostajalo da vidi Vojina kako bi u njemu posmatrao budućeg sebe. Vojin je pak voleo da u Nikši posmatra bivšeg sebe. Nikša je osetio kako bi bez njega kao putokaza izgubio težište. Potražio ga je.


Igor Marojević

21

Vodili su ljubav u toplom stanu Vojinove majke koja je, srećom, bila nagluva. Pre no što je svršio, kao da se Nikša naglo postideo od onog u čemu uživa. Odgurnuo je Vojina, izbegao orgazam, obukao se što brže i vratio kući. Ipak, nije izbegao da ga poseti još jednom. Kao da je došao po izgubljeni orgazam. Ovog puta je svršio, ali se osetio još gore: inače više nego korektan seks sa rođenom ženom delovao je u odnosu na ovo kao da u vođenju ljubavi on oseća samo deo partnerkinih udova i sve partnerove. Kao da nema muda da, kad je već grešan, izbičuje sebe po leđima, kažnjavao je onog kog je odredio kao krivca za svoj greh. (I u tom trenutku bio je hrišćanin.) Udarao je Vojinovim leđima – a pomalo i potiljkom – o, da bude bolnije, krupne izbočine požutelog španskog zida Vojinovog sobička. Udarci su bili toliko jaki da ih je čula čak i njegova majka. Kada je Nikša čuo kucanje na vratima, kao da je izronio iz talasa histerije. Unezvereno je gledao u Vojina, koji ga je lako odgurnuo, instantno korigovao izgled, odškrinuo vrata i umirio majku. Kada se vratio zbunjenom Nikši, rekao mu je: – Znaš, svako ipak ima neko dostojanstvo. Molim te da se ne vraćaš ovde. Nije uspeo da suprotstavljanjem povrati izgubljeno dostojanstvo. Kada je, neki dan kasnije, Vojin na listove povrh hulahopki i farmerki navukao grejače kupljene u Beogradu – trenutno je morao da apstinira od alkohola, pa mu je slabila cirkulacija – Nikša kao da je zbog nečeg morao da mu prokomentariše izgled: – Nego mi se čini, gospodo – rekao je Krdža dok im je Vojin išao u susret – da odavno nisam video skupocenije i divnije damske grejače. Vojin ga je gledao zapanjeno dok su se Siniša, sam Krdža i Budo iz Ciriha srećno cerili. Svojom zatečenošću delovao je, i njima i sebi, ulovljen u pipavu poslu, kao da se oseća krivim. Pokušao je da im objasni da je grejače obuo jer mu je hladno, ali cerekanje je na to samo zamenio grohot. Narednih nedelja su se nastavile šale na račun njegovog jal’ latentnog, jal’ ostvarenog pederluka. Vojin je odlučio da ih ignoriše. Mada se za šankom „Vrdoljka“ žalio Balši na one koji su mu trenutno dobacivali, a posebno na Nikšu.


22

Najteže prijateljima

Koji je bio zapravo sve nervozniji. Naročito otkako je shvatio da želi da vidi Vojina. Ali sam je to učinio gotovo neizvodljivim kad je društvu, u trenutku infantilnog besa, prepričao kako se Vojin iz Beograda vratio slomljen ne ljubavlju za gazdaricom, nego za njenim bratom i da je to – ne heroin ili alkohol – razlog njegova povratka. Logično se postavilo pitanje otkud sve to Nikša zna. Dok je jaranima pokušavao da objasni da je tako samo čuo, nailazio je na bučan kikot forsirane neverice i dvosmislenih optužbi. Upao je u sopstveni kop. Počeo je da beži iz Vrbasa. S porodicom ili sam u pežou, vozio je do Novog Sada, Bačkog Dobrog Polja, Zemuna ili Durmitora. Izlet je značio beg od izrugivanja, ali i od iskušenja i ograničenja kretanja. Morao je da se poveri nekom. Danijela je svakako bila dovoljno emancipovana da razume njegov problem. Jedne noći, kod kuće, otvorio joj se, ali nije dovoljno obratila pažnju, budući u stalnoj paranoji da Davidu nešto treba i kada spava. Dok se vratila iz dečije sobe u koju je naglo otišla, Nikša je odustao od ispovedi. Što je vreme više proticalo, celovitije je shvatao da mu je, tek kad mu se istinski dopao muškarac, postalo bitno sve vezano za drugu stranu: s kim ona provodi vreme; spava li kada i on; zbog Vojina je bio ljubomoran čak i na jednu nagluvu babu. I dalje je morao da se poveri nekom. A mogao je samo Vojinu. Pokušao je dva puta da ode kod njega. Vojin ga je izbegavao. Kad se, pri drugom pokušaju, Nikša sreo s Krdžom, Vojinovim susedom, na pitanje ovog kuda je krenuo, nije imao odgovor. Kada je sledeći put došao u „Vrdoljak“, prijatelji su ga kroz smeh obavestili da, ako je došao zbog Vojina, on nije tu. Provokacije su se nastavile i, bar tog dana, uskoro prestale. Nikša je znao da prijatelji ne misle ozbiljno da bi on imao nešto s Vojinom: konačno, bio je u braku i imao dete. Ipak, kad se te noći vratio kući, osetio se očajno. Napio se i Danijela ga je pitala šta se dešava. Požalio se. Suprotno svim njegovim očekivanjima, izbacila ga je iz kuće. Nije se našao na ulici. Prvih nekoliko nedelja spavao je u mesari. U međuvremenu se dogovorio sa ženom oko razvoda, daljeg posla i diskrecije. Njoj i Davidu je relativno povoljno kupio stančić u blizini centra i vratio se u stari Vrbas. Čim je Danijela uspela da budzašto


Igor Marojević

23

proda stan, sa sinčićem je glavom bez obzira utekla u Novi Sad. Kao da je predosetila nešto mnogo loše, što je pak bez ikakve štete, naprotiv, moglo da prođe bez učešća, pa i znanja, sinčića i nje same. Nikša nije znao, nije imao pojma, kako bi saopštio prijateljima. Morao bi da ukine bliskost svim onima za koje bi procenio da ne bi mogli da ga prihvate u ruhu novog saznanja. Ne bi mogao da podnese ni razgovor kojim bi u tom smislu bio odbijen. Što je značilo da bi u gradu ostao bez i jednog prijatelja. To bi, ipak, mogao da otrpi još manje. U „Vrdoljku“ je tog petka bilo puno: niko nije obratio preteranu pažnju na to što Nikša i Vojin sede zajedno. Svirao je neki bluz duet iz Nikšića, koji je od starta požnjeo odličan prijem. Nikša je koristio obuzetost sugrađana svirkom da, gledajući u bend, glumeći da ne priča nego peva trenutno izvođen cover i katkad aplaudirajući, saopšti Vojinu šta oseća i zašto ipak ne može da prihvati način života koji bi pratio ta osećanja. Aplauz ga je zaglušio: Vojin nije čuo bar pola Nikšinih reči. I Siniša je koristio to što je pažnja sugrađana usmerena na muziku da kriomice a prisno, komunicira s Anđelkom, dvadesettrogodišnjom buckastom no samosvesnom i drskom meštankom koju je u Novom Sadu čekao posao. Aplauz je zamuknuo. Čula se samo Anđelka: – Čoveče, što tako uporno pokretima imitiraš filing ovih ljiga? Ako ti bluz stvarno toliko dira dušu, molim te da se ipak ne uvijaš, ružno je. A ako to radiš zbog muvanja, neće ti uspeti. Čuo se samo smeh, u kojem bar više od pola učesnika ništa nije razumelo. Jedan iz sviračkog dvojca je ustao sa barske stolice na kojoj je prebirao po poluakustičnoj gitari, kao da bi da udari Anđelku. Drugi ga je brzo i lako smirio. Svi ostali, uključujući i gazdu, Balšu Stanojevića, smejali su se. Uključujući i Nikšu i Vojina, kojima to kao da je bio predah pred nastavak razgovora, tačnije Nikšinog gotovo nerazumljivog monologa. Na kraju su se smejali i Nikšićani. Anđelka se poluosmehivala skoro svim gostima. Siniša se pokazao zbunjen, napet i zblanut kakvim ga nikada nisu videli. Zagledao se u Vojina, koji kao da se smejao više da ugodi Nikši, kojem je nešto i dalje bilo urnebesno komično. Siniša se začkiljio u Vojina.


24

Najteže prijateljima

– Smešan sam čak i pederima? – zapitao se, ustao i spremno i brzo mu prišao. Opalio mu je slab šamar; Kostić se dobrim delom izmakao: bio je spreman na tu mogućnost u Vrbasu, malom gradu, ali i prestonici gadnih nesporazuma. Smeh je prestao. Nikša se znojio. Razmišljao je da li da ustane da zaštiti Vojina uz reči Ti da (paf!) diraš (paf!) ljude u mom (paf!) društvu? Da li bi to delovalo verodostojno kao istinski razlog njegove reakcije? Kao da je želeo ostatak šamara, Siniša je ponovo digao ruku ka Vojinu. Pred njega je stao Balša Stanojević. – Više ga ni prstom nećeš taći. Ni ti, ni iko drugi. Ne zbog stvari koje su samo njegove. I ni za šta: Vojin Kostić je čestit čovjek! Nikši je rasplet odgovarao. Vojin je bio gotovo dovoljno zaštićen. Međutim, Vojin nije bio baš zadovoljan. Pridizao se ka Siniši, ali Stanojević je držao i njega govoreći mu: „Ako hoćeš tuču sa njim, zakazaću ti je u parku i biti prisutan, ali nemoj ovde to sad i ti da mi radiš.“ Kao da relaksira atmosferu, Krdža je uz osmeh dobacio: – Niko da prstom nije tačā Vojina, ali možemo valjda nastavit da ga maaaalo zajebavamo – u isti mah je parodirao crnogorski i beogradski, i govor devojčica. Ako i nije shvatio, Nikša je osetio da je Vojin u pravu što je i dalje ljut. Prišao je i izveo Sinišu. Hausmajster nije pružao naročit otpor, ni kad je odgurnut napolje. Balša Stanojević je mrko odmerio Nikšu. Rekao je: – Ovde samo ja mogu da isterujem goste, a to do sada nisam uradio. Prvi si. Nikša je i dalje stajao. Balša je izbegao njegov pogled, spazio Vojina, zagrlio ga i pozvao na piće. Krenuli su ka šanku. Nikša je nastavio da stoji. Kostić se okrenuo prema njemu. Onda mu je pokazao potiljak. Kada je Perović već kretao, Kostić se istrgao iz Stanojevićevog zagrljaja i teško se promuvao kroz masu do Nikše. Nikša nije mogao da izdrži: zagrlio je Vojina. Čvrsto. Kao da uopšte nije video ni čuo zvižduke, smeh, viku i retke dignute palčeve.


Dule Nedeljković

BORN TO LOSE, LIVE TO WIN!

1. Kod pasa je to lako. Oni jure svoj rep i niko im ne zamera što su bolidi. Simpatično. Kao on juri rep i do jaja mu je. „Šta ja da jurim, koje pičke materine?“ Bacio sam tetrapak soka od pomorandže preko bedne tarabe, jedne od skupljih u Marinkovoj bari. „Jebem li ti majku!“, usledile su psovke. „Pa na čist veš da mi baciš đubre, majku ti jebem da ti jebem seljačku!“ Izletelo je njih troje kroz kapiju, koja je svojom ružnoćom branila kuću, od kartona, od neželjenih pogleda. Jedna debela žena, dečak nalik tridesetogodišnjem intravenoznom uživaocu heroina, i pas, mešavina doge i čivave. Ogromna glava stajala mu je potpuno udesno blizu zemlji. Verovatno vrat nije imao snagu da drži tu glavurdu. Žena je imala kobru u ruci. Dva zarđala eksera na dasci obećavala su trenutnu smrt trovanjem ako neko bude proboden njima. Dečak je držao kesu, a pas balansirao glavom. „Sam protiv svih“, pomislio sam. Situacija je bila relaksirajuća po mene. Puknem debelu nogom, kresnem dečaka desnim krošeom, jadnu, pretužnu kreaturu od psa ću zajebati begom od njega. Ako potrčim i on se primi da me juri, baš me zanima kakav će to ringišpil biti. Njemu je glava u stvari osovina oko koje se telo okreće. Kod kratkih relacija mu je lako da se kreće, ali jebe ga zakon fizike, po kome težina predstavlja osnov oko koje se lakša tela okreću. OK, just do it, ili kako je već to rekao onaj osuđenik na smrt pa je neka tamo kompanija za patike to iskoristila i uzela


26

Born to lose, live to win!

ogromnu lovu lišena obaveze da mrtvom čoveku uplaćuje autorska prava. Sto posto mladi marketinški naraštaji prisustvuju pogubljenjima ljudi i njihove zadnje reči koriste kao reklamne slogane. Ništa ne pobunjuje toliko pažnje koliko svedočanstvo umirućeg čoveka. Smrtni čas otkriva čovekovo pravo lice i stanje njegovog srca. „Usro sam se, želim ’softi’ da se obrišem i na njemu oporuku napišem“, ili tako nekako. Misliću o tome posle, kada se izvučem iz neprijatne situacije u koju sam upao zahvaljujući soku od pomorandže i sopstvenom prostakluku i odsustva svesti o ekološkoj zaštiti planete. Debela je zamahnula kobrom, donji deo ruke joj je zalepršao na vetru. Majčina ruka napada. Dlake ispod masivnog pazuha stvarale su privid spljeskanog morskog ježa koga je maločas pojeo morski krastavac. Po planu zavalio sam joj mavaši nogom. Nije pala, ali nije ni znala gde je levo. Dečak je iskoristio momenat da se doda lepkom halapljivo udišući opijat iz kese. Udario sam ga da ga spasem košmara koji mu je sledio. A sad pas! Mrzelo me je da trčim, pa sam ga degažirao poput najboljeg golmana preko ulice. Nije me čak ni noga zabolela. Debela me je gledala kao da me prvi put vidi. „Tamo!“, pokazao sam joj prstom pravac u kome sam poželeo da se uputi. Poslušno je krenula ka autoputu. Jedan solidan kamion u prosečnoj brzini fino će je rašrafiti. „Burn baby!“, opalio sam rif na vazdušnoj gitari. „Adios amigos“, zaputio sam se ka izlazu iz crne rupe od kartona. 2. „Marlboro lights i sok od pomorandže“, bacio sam poslednju novčanicu od 500 dinara na šalter trafike. „Ko još drži trafiku u ovom dnu“, pomislio sam. Uvek kada prepijem, telo mi je tražilo plodove s narandžinih polja. „Orange fields forever!“ Tetovirana ruka mi je dodala pljuge i sok u tankoj, providnoj kesi. „Cigare i đus od pomorandže, trista i osamdeset dinara“, zabrundao je prodavac i vratio mi kusur od sto dinara. To je to. Znao sam da ne treba da insistiram na ostatku kinte, pošto je ruci iz trafike jedina želja bila da se vrati na mardelj. Tri puta dnevno obrok, užina, teretana, kupanje jednom nedeljno, redovan seks. Svake druge nedelje on je muškarac, on je taj koji jebe, kud ćeš bolje. Jebeš slobodu i jebenu trafiku u Marinkovoj bari.


Dule Nedeljković

27

Donekle sam ga razumeo. Jedino bi mi bilo žao da mi bulja cveta, ali zato sam ja uzoran građanin. Zato i dolazim jednom nedeljno kod lepotice Mare u njenu kartonsku kuću da bih vodio ljubav s njom. Osakatio sam je pijan kolima na Dušanovcu i redovnim seksom otplaćujem dug njene nepokretnosti. Ko bi je takvu? Nije, brate, fer. Život je surov, ali ja nisam. Zašto bi je moje jedno pijanstvo osudilo na celibat celoga života? Kupio sam joj i kolica, da je vozikaju po potrebi. Ja sam je jednom provozao po Knezu. Uživala je. Ja nisam. Bilo me je blam. Od tada izbegavam da furamo, samo seks i ništa više. Ćutala je. Barem nešto je dobila od života. Seks i točkove. Baba s kojom je živela odlazila je kod dečka da prespava kada bih ja došao. Sevale su kletve, ali mene je boleo kurac za njih. Šta meni može jedno „dabogda“, kada mi je život septička jama. Moj ortak, OK momak, radi na nekoj šabanskoj televiziji, zaljubio se u neku klinku pre mesec dana. Obukao je, prijatelji, kupio joj auto, putovali zajedno do Venecije. Ona ga pre neki dan odvede u provod u prestonički gay klub, on nije znao da je to taj profil zezanja, i tamo mu se devojka cirke povata u separeu sa jezivom ribom. Ortak, zbunjen, da ne bi držao sveću, ode do šanka i naruči piće. U tom trenutku iz mraka izroni naš ortak Bole, poznata gradska pederčina i sa osmehom mu poruči da mu je drago da se ovaj konačno autovao. Poljubio ga je u obraz i vratio se na podijum za ples. Gotov mu život, jebote! Završen. Peder si. Pokidao se od alkohola. Probudio se rascvetane bulje u separeu. Tešio sam ga da je bolje teško jutro nego dosadno veče. I da nikako to što su ga zigovali pijanog ne znači da je od sada pa do kraja života derpe. Svi ljudi koje znam emotivni su bogalji. Jebiga, život nas je gladio, ježio nam jaja, pa smo ga brijali danonoćno. Ronili na dah. Takmičili se. Najhrabriji su tonuli najdublje. Zapalio sam pljugu. Na kutiji je pisalo upozorenje da pušenje izaziva srčani i moždani udar. Dobro je. Ja sam mislio da se od cigareta umire. 3. „Zufere, Srbine, Srbija je uz tebe!“, drao se moj ortak kao konj sa tribine u Pioniru. Igrala Zvezda basket protiv Cibone. Zufer Avdija je punio protivnički koš junački. Smeh se orio. Zufer se zove moj diler


28

Born to lose, live to win!

iz kraja iz koga sam upravo nepovređen ishodao. Nisam ga video dugo. Sedam dana sam čist kao suza. Jedino sam se sinoć odvalio nekom rakijom kod Mare. Pričali smo. Jebote, Mara je imala snove. Želela je da putuje. „Lako joj je sada je na točkovima“, otrovani mozak imam, ličnu kartu nemam. Mogao bih da svratim do murije tu na autoputu, da apliciram za ličnjak. Izgubio sam je, zaboravio, uremio. Nemam pojma gde je. Pasoš mi je pocepala bivša riba, vozačku mi je uzela murija, ličnu kartu nemam. Ja ne postojim. Ide mi se u London, ili makar do Budimpešte. Mađarice se još krešu za farmerke. Šatro Evropska unija. Možda centar Budimpešte, ali u Kečkemetu se satiru. Uopšte ne eskiviraju kada ih prskaš po licu. Žene roboti. Isplaze jezik, ukoče facu i ti polivaj. Levo, desno, u oko, nozdrvu. Jebeš muriju, da se ja vratim na još jedan seks kod Mare. Znao sam da me uvek hvata odloženi nadražaj pa sam joj odšrafio točkove da mi ne furne. Baba neće skoro. Ona i njen švaler kada se dohvate, završe kao da su preživeli desant na Drvar. Okrenuo sam se i zaronio natrag u Baru. Za Maru sam ja u stvari čuo par godina pre sudbonosnog sudara kada sam je prepolovio. Pričao nam jedan naš debeli ortak, koji je pri tom bio i jako ružan, da su mu drugari iz kraja platili kuravu za rođendan ne bi li i on nekada jebao. Ali izgleda nisu imali dovoljno kinte pa mu je dopala trandžulja. Ali on to nije znao. Spoje se oni podno Plavog mosta na nekom kartonu i počne Debeli da je u predigri drpa malo za sise, malo za bulju. Kada je uhvatio za macu odskočio je metar unazad! Trandžulja! Nije mogao da je kara, pa ‘ajde, kao ono, da mu popuši. Prepričao nam je on to posle. Svi smo se valjali od smeha i kada ga je neko upitao: „Pa, dobro, bre, šta si joj rekao?“, odgovorio je: „Šta sam mogao da mu kažem? Potapšao sam ga po ramenu i rekao: Hvala ti, brate!“ E, taj brat Mara je danas moja ljubavnica. Guilty pleasure. Ne mogu reći da sam zaljubljen, ali navučen sam svakako na fizički kontakt s njom. Mislim, meni on nikada nije bio On, kapirao sam je onako kako je ona htela. Bila je jezivo dobra riba. Meni je bilo samo bitno da ja nisam gay, pošto sam zaljubljen u polovnu prostitutku, trećeg pola. Mislim, ako njoj ne smeta što je žensko, što bi meni smetalo. Pa neću da se ženim s njom.


Dimitrije Vojnov

NEDELJA

Hasan je rođen u Holandiji, gde su ga svi zvali Bosanac. U Bosnu je odlazio vrlo retko, na porodične odmore, i tamo su ga zvali Švabo. Više se ni ne seća kada je prestao da pati zbog ovog paradoksa, ali bilo je to davno. Toliko davno da sada više nije siguran da je ikada zbog toga zapravo patio. Vrlo brzo je naučio kako da sve preokrene u svoju korist. Za Holanđane je bio Bosanac i pristao je na to. Čim je počeo da trenira fudbal, otkrio je kako postoje razne prednosti u tome što te gledaju kao Bosanca. Kada se posvađaš, misle da si nepredvidiv, neprilagođen. Kada daš sebi oduška sa loptom i pokušaš nešto blesavo, pretpostave da si možda genijalan, da misliš drugačije od drugih. A kad već misle da si genijalan, praštaju ti kad se lakše umoriš, kada manje trčiš. Hasan je već sa trinaest godina bio „bosansko čudo“ u podmlatku Utrehta o kome je pisala holandska sportska štampa. Njegovi potezi su bili pravi hit na socijalnim mrežama, kako oni sa loptom tako i verbalni sukobi sa sudijama, protivnicima i saigračima. Ipak, Hasan je znao da nikada ne bi postao „Bosanac“ na terenu da u srcu nije bio „Švabo“. Uzeo je holandsko državljanstvo jer mu igranje za njihov nacionalni tim od juniorskih kategorija pa nadalje garantuje učešće na velikim takmičenjima, samim tim i dobre ugovore. Nudili su mu da igra za Bosnu, gde bi verovatno bio bog na terenu, ali Hasan je znao da su tamo pravi Bosanci, među kojima niko nije Švabo u duši, i da sa njima ništa ne bi postigao.


30

Nedelja

Holanđanima je doneo mnogo radosti. Išli su na dva svetska prvenstva, tamo je Hasan davao golove Englezima, Italijanima, Nemcima i, što je možda najvažnije, Argentincima, koji su im ostali dužni pre četrdeset godina i to se nikada neće dovoljno naplatiti. Na jednom od tri svoja evropska prvenstva bio je najbolji strelac. Reprezentaciju je napuštao kada je namirisao da stvari ne stoje najbolje i vraćao joj se kad oseti da bi mogla nešto da napravi. Švabo je njušio kako stvari stoje, a Bosanac je u svom prenaglašenom maniru realizovao. Od prvog profesionalnog ugovora u Ajaksu, preko igranja u Engleskoj, Italiji, Nemačkoj, Španiji i Kini, Hasan je lako postajao božanstvo među navijačima. Plakali su od oduševljenja kad god bi im se pridružio, a u suzama su ga ispraćali kada je odlazio. Bosanac sa terena doneo je solidan kapital Švabu koji je kontrolisao bankovni račun. Čak i kada je razvod sa prvom ljubavlju iz Holandije prepolovio Hasanovu imovinu, nije bilo razloga za brigu, u tridesetosmoj godini on je i dalje bio bogat čovek. Ovo je trebalo da bude prvo leto bez fudbala, bez priprema, bez obraćanja pažnje na ono šta se jede. Hasan je sedeo na terasi svog njujorškog stana i slikao se za Instagram kada mu je stigao poziv od poslovnih partnera iz Bosne. Isprva nije mogao da veruje šta se dešava, da je Švabo u njemu po prvi put poražen. Nekih dvadesetak miliona evra investirao je u razne poslove, neki su bili tesno vezani za njega kao ličnost, poput dezodoransa, polo majica i krema za upalu zglobova, a neki su bili samo udeo u većim biznisima. Jedan od njih bila je velika farma živine u Bosni, čija je gradnja i opremanje izašla na dobrih milion i po evra. Farma je vrlo brzo uspela da ugovori prodaju svog celokupnog asortimana, a samo par reklama sa Hasanom u zemljoradničkom kombinezonu bilo je dovoljno da se ova investicija vine u sam vrh bosanskohercegovačkog preduzetništva. Ispostavilo se da prodatu robu nikako nije mogao da naplati. Dugovi su se gomilali, a farma i živina su tražili svoje – računi su se morali plaćati, pilići su nešto morali da jedu. Naplata dugova je završila na sudu, i kada je pravda u sporom procesu i zvanično postala nedostižna jer su pojedini poverioci otišli u stečaj,


Dimitrije Vojnov

31

a drugi se preregistrovali, Hasan je odlučio da zatvori farmu. Usput je u Švabinom maniru osudio nepovoljnu atmosferu za preduzetnike, kritikovao Bosnu kao zemlju predaka u kojoj njegov biznis nije dobio adekvatne uslove da procveta. Današnji poziv je međutim bio kap koja je prelila čašu. Rasformiranje farme i higijensko uklanjanje živine koštalo je oko pola miliona evra. Hasan je bio bogat čovek, ali u tom trenutku nije imao toliko novca. Milioni su bili zarobljeni u raznim investicijama, ali svoje akcije u njima nije hteo da prodaje jer bi time pokazao da u njih ne veruje i na duže staze izgubio još više. Do kasno u noć računao je sa svojim biznis savetnicima i shvatio je da postoji samo jedan način da se izvuče. Ovo neće biti prvo leto bez fudbala. Hasanov agent je koliko sutradan morao da krene u potragu za ugovorom koji će mu doneti najmanje dva miliona evra po sezoni. Pre tri godine, klubovi bi molili za takav aranžman. Ali danas više nije bilo tako. Hasan je bio u Kini dve sezone. Igrao je dosta dobro, plakali su kad je odlazio, a navodno je bilo i samoubistava, međutim tamo su ga izgustirali. U Americi nisu hteli da plate toliko za igrača koji bi samo pojačao utisak da je njihova liga postala svratište za evropske fudbalske olupine. Posle nedelju dana agentove potrage i štampa je saznala da Hasan traži angažman. Naravno, svi su znali za njegov bankovni saldo i biznis portfolio, pa nisu mogli ni da naslute šta je pravi motiv. Hasan je počeo da daje duhovite izjave poput, „Ustao sam i shvatio da mi se igra fudbal, a onda sam se upitao zašto ne bih tu želju naplatio?“ Takve lakonske izjave su uvek ostavljale dobar utisak. Dve nedelje kasnije, agent je došao do ponude koja bi mogla zadovoljiti Hasana. Nemački klub Hanover, koji je pokušavao da izbori opstanak u Bundesligi, nudio mu je četvrt miliona za potpis i još pedeset hiljada evra po odigranoj utakmici i isto toliko po datom golu. Takvi ugovori su se ponekad nudili veteranima, ali Hanover je želeo ne samo da sebe osigura već i da privuče pažnju medija, a samim tim i sponzora. Sve što bi Hasan uradio, novinari bi obračunavali u evrima, odjednom bi sve to delovalo kao vrhunska atrakcija, kao fudbalski rijaliti šou.


32

Nedelja

Bližio se kraj avgusta, a garantovane sume nije bilo na vidiku. Hasan je rekao agentu da prihvati ugovor. U Hanoveru, navijači su ekstatično dočekali Hasana. Zapalio je Tviter rekavši da neće igrati protiv svog bivšeg nemačkog kluba, minhenskog Bajerna, jer ne bi imao srca da im daje golove. Na predstavljanju, Hasan je malo žonglirao sa loptom, a onda je otišao na pripreme ekipe. Tamo je tek shvatio koliko je van forme, koliko je mator i koliko ga sve boli. Na terenu tokom priprema nije pokazivao mnogo, ali trudio se da u svlačinionici postane faktor koliko god je to moguće, da se uvuče pod kožu treneru i saigračima. Digao je Bosančev tonus na maksimum dok je skriveni Švabo radio punom parom. Biće teško da zaradi dva miliona evra igrajući i dajući golove, morao je da napravi neki novi sponzorski ugovor. Kada je pre dve sezone otišao u Kinu, prestali su mu sponzorski ugovori sa Najkijem. U Kini je potpisao dosta ozbiljan ugovor sa lokalnim proizvođačem sporske opreme i za dve godine oni nisu uspeli da proizvedu kopačke u kojima bi on mogao da igra. Nastupao je u zatamnjenim Najkijevim kopačkama na koje su mu stopala već navikla. Sada je bio bez ugovora. Na treningu se pojavio u novim Adidasovim kopačkama sa idejom da ih zaintrigira, podseti na sebe. Tviter se ponovo usijao. Hasan je znao da su ljubitelji sportske obuće ozbiljni fetišisti i dobro organizovana družina, ovaj detalj nije prošao neprimećen. Da li to Hasan od Najkijevog čoveka postaje Adidasov? Jedni su tvrdili da mu Adidas sjajno stoji, drugi da su te kopačke ulaznica za povrede, treći su pitali da li ima da se kupi par sa njegovim potpisom. Jedino se sam Adidas nije javio. Hasan je potom probao isto to sa Pumom, pa sa još nekim drugim. Tvitova je svaki put bilo sve manje. A od proizvođača se niko nije javljao. Dresovi su se prodavali dobro, ali Hanover i proizvođač su uzimali sav prihod. Hasan tu nije dobijao procenat, što je bilo i logično, klub nije nameravao da gubi pare na njemu. Došao je i početak sezone. Na prvoj utakmici posle vrlo kratkih priprema, Hasan je istrčao na teren. Dočekan je ovacijama, ali u igri nije pokazao mnogo, publiku je nagradio samo svojim verbalnim ve-


Dimitrije Vojnov

33

štinama, odmahivanjem ruku, ljutnjom i dosetkama. Bez šuta na gol, bez ijednog značajnog dodavanja, inkasirao je pedeset hiljada eura. To mu je jedino bilo važno. U drugoj utakmici bilo je slično, s tim što je posle nje shvatio da su umor i bolovi prejaki i da sledeću mora da preskoči. Štampa je bila blagonaklona prema njemu, pisala je kako se legenda uigrava. Ali na toj utakmici, dok se on odmarao, u špicu je zaigrao jedan mladi Hrvat rođen u Nemačkoj i dao dva gola. Hrvat je dao još jedan gol kada je zamenio Hasana posle sedamdesetak minuta mučenja na četvrtoj prvenstvenoj utakmici Hanovera. Štampa je zapazila darovitog momka koji je te sedmice dobio i svoj prvi poziv za nemačku mladu reprezentaciju. Išao je Hasanovim putem, s tim što je na terenu bio Hrvat, a ne Bosanac. Pred petu utakmicu, trener je bojažljivo predložio predsedniku kluba da utakmicu počne Hrvat, a da Hasan bude na klupi. Iznenadio se kada su oni to oberučke prihvatili. Štaviše, prodaja dresova je maltene pokrila dosadašnju investiciju, a od malog se na duže staze moglo zaraditi više nego od Hasana. Hasan je za to vreme uporno trenirao, ali je prvi gol postigao iz penala u nemačkom kupu. Došao je decembar, a odigrao je jedva šest utakmica. Bio je daleko iza svog finansijskog plana. Skupio je bednih pola miliona evra i sve to je ubrzo morao da vrati agentu koji je dao keš kako bi se rešio onaj problem sa farmom u Bosni. Čak ni štampa se više nije bavila njime. Onaj prostor koji je posvećivala Hanoveru govorio je o mladom Hrvatu. A mladić je munjevito napredovao, zimsku pauzu dočekao je sa petnaest datih golova, a šuškalo se o interesovanju Reala, Juventusa i par engleskih klubova. Hasan je osećao da mora da se vrati na teren i da tamo ostane. Sada više nije bilo prostora za Bosanca. Došao je trenutak da ga u potpunosti obuzme Švabo. Samo mu se prepustio. Pred Božić tvitovao je da je došlo „vreme istine“. Tviteraši se nisu baš pretrgli od radoznalosti. Novinari su bezvoljno zvali da pitaju da li je to najava povlačenja ili odlaska iz Hanovera, Hasan je odgovorio da je reč o nečemu mnogo većem. Pred nastavak sezone, bio je praktično van ekipe. Trenirao je sa njima. Komunicirao je sa trenerom i sa saigračima, ali sav fokus je


34

Nedelja

bio na mladom Hrvatu. Na njega se nije računalo, na utakmicama je bio na klupi, ali nije ulazio jer je to bilo preskupo, a efekat takve izmene bio je krajnje dubiozan. Uprava je pokazivala određenu radoznalnost o tome šta je istina koju želi da objavi, da li je to povlačenje? Činilo im se da svaka Hasanova odluka može doneti samo olakšanje. Umesto toga, Hasan je tvitovao da će igrati protiv Bajerna, kluba za koji je bio vezan i isprva obećavao da im neće izaći na megdan. Tviter je proradio. Navijači Bajerna nisu prezreli Hasana, naprotiv, pitali su se šta ga je to nateralo da promeni odluku. Navijači Hanovera su bili radoznali. Sportska štampa je ponovo dobila ono što je Hasan nepogrešivo pružao – neočekivan gest. Hanover je bio doveden pred svršen čin. Trener je morao da stavi Hasana na teren, ali je osmislio taktiku da pored ove olupine nađe mesta i za svoju mladu zvezdu. U klubu su bili svesni da bi eventualni pogodak protiv najjače ekipe u Nemačkoj značio da će malome skočiti cena do neslućenih visina. Utakmica se igrala u Minhenu, i Hasan se pred početak sa svojim nekadašnjim klupskim rukovodiocima lako dogovorio da mu pre utakmice dozvole da se obrati publici preko ozvučenja. Ljudi iz Hanovera su tek u svlačionici saznali da će se Hasan obratiti publici. Trener je brzo o tome obavestio upravu, a oni nisu krili zadovoljstvo što će im se Hasan ipak nekako isplatiti. Njegov period u klubu neće obeležiti bitan gol ili rezultati, ali eto, napraviće barem neku predstavu. Unos na Vikipediji o njegovom boravku kod njih neće biti sveden na jednu rečenicu o tome kako nije mogao da se vrati u formu i povukao se polovinom sezone. Biće barem još jedna o tome kako je to rekao pred punim tribinama Bajernovog stadiona. Kada je Hasan izašao na teren, pozdravile su ga pesme o njemu. Vodili su ih Bajernovi navijači, ali Hanoverovi su ih pratili. Hasan je izašao na sredinu terena i uzeo mikrofon. Stadion je utihnuo. Hasan se zamislio na kratko pre nego što će progovoriti. Njegov nemački je bio savršen, ali je povremeno voleo da zabavlja javnost nekim greškama, sada je imao delić sekunde da odluči da li će govoriti Švabo ili Bosanac. Odlučio se za Švaba. Ovo je bila Švabova ideja i on treba da govori.


Dimitrije Vojnov

35

„Dragi moji“, počeo je Hasan, „kada sam se vratio na teren, nisam to uradio zbog novca. Mada sam to rekao, da biste znali da ću se truditi. Vratio sam se na teren zbog onoga radi čega sam pre trideset godina i izašao da igram. Da nešto kažem. Da nešto pokažem. Da pokažem da sam bolji. Odigrao sam puno, postigao sve, osvojio skoro sve. Nikada sebi neću oprostiti što nisam doneo Ligu šampiona u Minhen...“ Hasan je napravio kratku pauzu jer je znao da pogađa pravo u srce. Publika je bila u euforiji. Aplauz je bio impresivan. Potpredsednik Hanovera došapnu treneru da pokuša da drži Hasana do samog kraja utakmice i da ga onda zameni kako bi bio ispraćen aplauzom. Trener je klimnuo glavom. Podrazumeva se. „Ali osvojio sam dosta. Ipak, nisam rekao sve. Nisam rekao najvažniju stvar“, nastavio je Hasan. „Ja sam gej.“ Na stadionu je zavladao muk. „I želim da to ne budem na klupi. Ili noću u nekom klubu. Hoću da to budem na terenu. Nemam šta da krijem.“ Aplauz je ponovo stidljivo krenuo da se zagreva. „Hoću da pokažem i da fudbaler, i da Bosanac, može biti gej. To je ono što želim da kažem danas i ovde, i na svakoj utakmici. I to baš ovde u Nemačkoj, gde je fudbal ostao poslednji deo života u kome nije dozvoljeno biti homoseksualac.“ Potpredsednik Hanovera diskretno upita trenera da li misli da će mali i Hasan moći da funkcionišu zajedno u špicu na sledećim utakmicama. „Hvala vam. Sve vas voli Hasan“, završio je svoje izlaganje tradicionalno pominjući sebe u trećem licu. Bosanac se ispoljio pri kraju. Hasan je počeo utakmicu i nije pružio mnogo, ali je na malom Hrvatu napravljen penal koji je on realizovao. Štampa je pratila Hasanov potez kao u vreme njegovog vrhunca. Tviterom je danima dominirao hešteg #Hasanation, kako su britanski novinari brendirali njegovo priznanje pod jakim američkim uticajem. Navijači su bili zbunjeni, a naslađivali su se oni koji su podržavali rivale njegovih bivših klubova. Hasana je najviše nasmejao naslov na jednom srpskom portalu – „Nedelja kad se autovao Hase“, po uzoru na čuvenu pesmu Zabranjenog pušenja koju je obožavao njegov otac.


36

Nedelja

Bosanac u Hasanu pitao se da li sad on kao peder ima neke obaveze, ali Švabo mu je rekao da nema, ovo je Zapad, ovde je seksualnost čovekova lična stvar. Na Balkan ionako nije imao nameru da se vraća. Ipak, reda radi instalirao je aplikaciju Grajnder na svom mobilnom telefonu. Ispostavilo se da na njoj ima nekoliko hiljada ljudi sa njegovim imenom, pa ju je odmah obrisao. Do kraja sezone odigrao je još dvanaest utakmica i dao pet golova, sve iz penala, mahom dosuđenih zbog faulova nad malim Hrvatom. Kad se završila sezona, Hasan je inkasirao oko milion i po evra. Manje od dva koliko je želeo, ali taman dovoljno da se propast u Bosni nekako pokrije. Usledio je ugovor za kopačke i žestoka turneja po tok šou emisijama. Švabo je plasirao priče o tome kako je Hasanov gest važan, Bosanac je to garnirao humorom. Ponovo je bio u žiži. Porodica je bila zbunjena. Majka mu je rekla da se brine da mu se šta ne desi. Otac je bio ponosan jer je Hasan konačno uspeo da se adaptira. Malo su se razočarali kada im je u poverenju rekao da je to sve uradio zbog ugovora. Otac jer mu se nije ispunio san o sinu koji je potpuno raskinuo sa Balkanom. Majka zato što se uplašila da bi pored homofoba mogli da mu naude i homoseksualci ako saznaju da ih je prevario. Na kraju sezone, čekalo ga je nekoliko ponuda, i za igranje, i za rukovodeća mesta u klubovima i Fudbalskom savezu Holandije. Dočekao je svoje prvo leto bez fudbala, kada je mogao da jede šta hoće, i da lakše vodi žene u krevet nego ikada. Ranije su se mnoge od njih pravile fine jer ih je istovremeno osvajalo i odbijalo to što je fudbaler. A te koje se nećkaju, te su ga najviše privlačile. Sada je svaka od njih mislila da je jedina žena koja je uspela da ga privuče. U Bosni bi rekli „izleči“.


Ivan Drnčula

ROVAC

Da, sve je opet dobro, dok se opet nešto ne desi. Knut Hamsun Dan kao i svaki drugi u porodici Rubik: Ana, supruga, ustane prva i vežba, a Imre, suprug, leškari još neko vreme, nervira se jer bi spavao, ali ženino uhtanje i krckanje ne daju mu mira. Nakon jutarnjih vežbi, doručak. Posle jela, spreme za posao, zajedno siđu stepenicama niz svetlarnikom preosvetljen hodnik, poljube se ovlaš u usne te brzo odu svako do svog automobila, upale motore i odvezu se svako na svoju stranu: Ana Rubik da šefuje dvema mladim devojkama u sopstvenoj firmi za autorska prava; Imre Rubik da mu šefuju u tuđoj fabrici za rafinisanje nafte. Elem, kad se vrate sa svojih poslova – Ana iznervirana što je nisu slušali, a Imre deprimiran što je morao da se pokorava – Ana i Imre se ispričaju uz jelo, odmore uz film ili seriju, druže sa prijateljima, idu na ugodna mesta – pozorište, bioskop, restoran, retko kafić – te dolaze kući, obave koitus i ležu da spavaju. Život ne previše rđav, ali tako u nedogled. * Ana Rubik je poželela da počisti kuhinju, a nije ni sanjala da je na terasi ležao rovac; mamac koji je pomenutom komšiji ispao dva sata ranije i za kojim je tužno gledao sa ivice svoje terase, pokušavajući da shvati gde je živuljka sletela. Kako je u beloj kofi u kojoj je nekad bila farba imao još dosta bubica, nije mnogo žalio.


38

Rovac

Žena Imrea Rubika je vrisnula, skočila sa betona terase na sigurnu crnoću kuhinjskih pločica i zalupila vrata i dalje vrišteći, što je i privuklo Imrea do kuhinje. Šta ti je? Na terasi je bubetina! Pa šta? Imre Rubik je već hteo da ode, ali novi Anin vrisak ga je vratio: mirno! Pa šta?! Idi ubij je! Imre je uspeo da se pribere, otrgne magiji ženina glasa i krkljavo zavapi. Ma dosad je već otišla. Nije! Ova nema krila! Imre Rubik je treptao ka Ani Rubik koja je gledala u njega, smešno držeći ruke podignute u vazduhu kao da je buba i dalje bila jako blizu nje i mogla da je, na način nejasan Imreu, okuži. Dobro. Imre Rubik je često koristio reč „dobro“ u trenucima kada mu je tišina bila previše teška, a situacija očita: valjalo je delati, spasiti porodicu, osvojiti ženu. Priđe Ani, obgrli je oko struka i cmokne u obraz, pa se pomeri od nje i nasloni na vrata, nosem ih prljajući, dahom magleći, da proviri kroz okno i pokuša da jasnije osmotri šta je to napolju. Ne vidim od komarnika. Imre Rubik se peo na prste, pokušavao i pokušavao. Pa izađi! Nije bilo vremena za „dobro“, nego je Imre odmah zgrabio kvaku i, kako mu se kasnije učinilo, pobegao od Ane na terasu. Pritvorio je komarnik, a Ana je zalupila vrata za njim i zatvorila ih. Gledao je u Anu, koja mu je kažiprstom sa nalakiranim noktom pokazivala nadole, a kao iz morske dubine čuo je njen glas prelomljen staklom. Zgazi je jebote! Imre Rubik je gledao po terasi, ali nije mogao da pronađe uljeza. Ipak je znao da mu povratka u stan nema bez leša. Preturao je po vazama, žardinjericama, krpama, džogerima i metlama – ma svim tim


Ivan Drnčula

39

glupostima o koje se ljudi sapliću na terasama – u nadi da će naći barem običnu muvu koju bi, kao ponosna mačka okrvavljenog miša, mogao da pokaže Ani. Kad je našao rovca, uspravio se i podigao nogu da ga zgazi. Životinjica se nije ni pomerila, što je Imreu bilo dovoljno da se sažali nad njom. Nije mogao da shvati kako to da je Anin iracionalni strah od smrti veći od lepote te životinjice, od njenog života. Bacio je brz pogled ka Ani – stajala je uokvirena ragastovom i čkiljila ka njemu – a onda je svom snagom, tako da se terasa zatresla a papuča odzvonila, zgazio pored bube. Ana je vrisnula i otrčala u sobu, a rovac se povukao ispod tri prazne saksije, naređane jedna u drugu. Imre se osmehnuo insketu, izašao sa terase i nastavio sa serijom koju je pre toga gledao. * Došlo je vreme za spavanje u porodici Rubik. Imre nije zagrlio ženu, izgovorio se da mu je previše vruće, a kako Ana ne voli da spava uz otvoren prozor, nije mogao drugačije da se rashladi. Ana je ubrzo počela dublje i otežanije da hvata vazduh, a Imre je sačekao još malo, pa se, što se kaže, na prstima iskrao iz spavaće sobe i otišao do kuhinje. Odškrinuo je vrata terase i lagano ih zatvorio za sobom. Mrak je, a slaba ulična rasveta nedovoljno je osvetljavala terasu. Rubik je zažmurio, polako se spustio na kolena i sačekao da mu se oči naviknu na mrak. Vrhovima prstiju je nežno prelazio po saksijama i ostalim predmetima, želeći da napipa, ali ne i da uplaši rovca. Uspelo mu je: životinjica se malčice pomerila, ali je ostala na mestu. Imre je sklonio prste, pa ih opet prineo insektu, milujući mu oklopljeno telo. Životinjica se pomerila tako da je okrenula glavu ka čoveku. Rubik se spustio skroz do glavice rovca. Gledao ga je tako neko vreme, pa ga poljubio. Rovac nije ni mrdnuo, a Imreu se zavrtelo u glavi od ushićenja. Skoro se nije tako osećao sa Anom, a ne pamti ni da li je doživeo toliko uzbuđenja i sa ranijim devojkama. Imre je uzeo rovca u šaku i podigao ga do očiju, sve klečeći. Zagledao je bubicu sa svih strana, ali pojma nije imao da li je muško ili žensko. Pošto mu se toliko svidela, pretpostavio je da je u pitanju ženka. Ipak nije mogao da se odluči, uhvaćen u agoniji rodnih


40

Rovac

odrednica, da li da se prema njoj ophodi kao prema Rovcu ili kao prema Rovkinji. Rovkinja mu nije mnogo značilo, zvučalo mu je rogobatno i nasilno, te se odlučio da joj dâ ime; pravo, ljudsko ime po kojem će je zvati i uz pomoć kojeg će je grditi i hvaliti – u zavisnosti od situacije – ime, dakle, koje će moći da spakuje u slatke deminutive, tepajući joj do ludila. I tako je, sasvim nesvestan svoje podsvesti iz koje je izvukao ime Luna - ime psa na kojeg se kladio prvi i jedini put u životu – rovcu/rovkinji podario ime zemljinog satelita upakovano u latinski prepev. Luna se pomerila na dlanu, prišla Imreovom nosu i čuknula ga majušnim lopaticama od prednjih nogu. Imre se nasmešio, pa protrljao Lunu o obraz, osetio kakao mu njene antene ispituju put, pa je coknuo još jednom i odložio u saksiju, svestan da je tu najsigurnija. Vratio se u krevet srećan i nije dugo mogao da zaspi od uzbuđenja, a kad je pao u zaborav, snio je slike ispunjene ljubavlju i nežnostima. * Imre Rubik je tri noći bludničio sa Lunom. Njihova veza je postajala sve čvršća i žešća. Svaku noć bi sačekao da Ana zaspi i iskradao se na terasu, a Luna je već bila isturena na saksiji, sevajući antenicama levo-desno, tražeći svog ljubavnika. Rubik bi je uzimao u šake, milovao i ljubio, a ona je odgovarala isto tako, češkajući ga lopaticama, grebući usnicama i milkeći antenicama. Drugu noć ju je pustio da mu gamiže po dlakavim grudima, ramenima i trbuhu. A treće noći nisu više mogli da izdrže i Imre se skinuo go, legao i uživao u Luninim milovanjima po celom telu. Četvrte noći Rubik umalo nije umro od straha. Sve je bilo isto, Ana je čvrsto spavala, a on se iskrao na terasu i zatvorio vrata za sobom. Kad se okrenuo, video je pticu kako skakuće po obodu saksije i kidiše kljunom na Lunu. Ljudi rade neverovatne stvari u trenucima panike, pogotovo kad su im bližnji ugroženi. Tako je i Imre reagovao poput kobre – zgrabio je pticu koja ga nije ni primetila i u istom pokretu joj stiskom prelomio kičmicu. Bacio je telašce preko ruba terase, a onda pao na kolena, grlio Lunu i plakao, a kad suza više nije bilo, grlili su se i ljubili i vodili ljubav dok Sunce nije izašlo. *


Ivan Drnčula

41

Prošlo je mesec dana i Ana je shvatila da nešto nije u redu, ali nije mnogo govorila o tome. Samo je jednom pitala Rubika. Da li je sve u redu? A na njegov potvrdni odgovor odreagovala je klimanjem glave i nastavljanjem svojih poslova. Rubik je, ipak, shvatio da ne treba ženu više da laže. Nije želeo da živi sa njom. Hteo je da Luna bude žena pored koje će se buditi, sa kojom će deliti postelju, a ne hladni beton terase. Kako je Ana pokazala da ipak sumnja da nešto nije kako treba između njih dvoje, Rubiku je to bilo dovoljno da se odluči na iskrenost. Moram nešto da ti kažem. I ja tebi. Ali kaži ti prvi. Moja vest je sigurno veća. Rubik nije znao kako bilo kakva vest može biti veća od toga da se on i Luna vole, ali je poštovao Anu. Dobro. Spremna? Da. Zaljubio sam se u rovca. Poludeo si. I ja sam to mislio, ali... Šta ali?! Ali nisam! Zaljubljen sam u rovca. Šta si ti htela? Trudna sam. Dobro. * Situacija je uskoro postala javna i svi su Rubika gledali kao ludaka, smeškali se kad su mu se javljaju tako da je bilo jasno šta misle. Ana je, naravno, napustila stan. Otišla je roditeljima i zapretila Rubiku da, ako ne potraži pomoć, neće moći da viđa njihovo dete. Rubiku je sve to bilo glupo. Kako da uopšte zna čije je dete? Možda je i Ana izlazila, kao što je on sa Lunom ili posle posla svraćala nekom drugom. Moraće da se pozabavi detetom kad za to bude vreme. Bilo mu je važnije da osposobi stan za novu ljubav. Po stanu je postavio sićušne rampe kako bi Luna mogla da se kreće svuda i koristi sve pogodnosti životnog prostora. Izgradio ih je od letvica i pričvrstio selotejpom kako bi, ako bude potrebe, mogao lako da ih premešta i tako napravi bolje rute svojoj ženi.


42

Rovac

U fabrici su znali za Imreov novi život, ali niko ništa nije pitao. Radio je kao i obično, pritom izgledajući srećnije no ikad. Imre Rubik, stvarno, nije ni primećivao posao, niti ljude, niti bilo šta. Postojao je u konstanti koja je bila misao o Luni. Jedino kada bi došao kući i bio sa njom, jedino tad bi shvatao da je sve oko njega stvarnost i uživao je u toj zbilji kao što zavisnik obožava svoj porok. Luna se oslobađala. Šetkala je svuda i rovarila po zemlji – Imre je saksije uneo u kuhinju. Čak je širila krila i letela svuda po stanu, što je Imrea Rubika veoma radovalo. * Jedne noći, Imre je ležao kraj usnule Lune i milovao joj glavu kažiprstom, tepajući joj i mrmljajući kako mu je žao što nije siguran da li ona uživa; da li se i njoj dopada sve to ili bi radije bila sa nekim drugim pripadnikom svoje vrste; da li i njoj seks pruža isto onoliko užitka koliko i njemu i kako ona oseća poljupce. Imre Rubik je zaspao, a ujutru, kad je sat objavio novi dan, zaprepastio se i gotovo vrisnuo – kraj njega je ležao nag muškarac od dvadeset godina, podšišane kose i nabreklih mišića. Mladić je čvrsto spavao, ceo se pomerao od udisanja i izdisanja. Rubik ga je bojažljivo pipnuo po ramenu i mladić se trgnuo, okrenuo ka Imreu i nasmešio. Oči su mu bile skupljene i umorne, ali su treptale toplotu. Dobro jutro, lepi. Mladićev glas je bio mekan kao jorgan i Rubik shvati da je zaljubljen u njega. Gde je Luna? Mladić se pogleda, uspravi i odmah razbudi. Ja sam Luna! Ja sam Imre. Znam. Ti si moja ljubav. Poljubili su se, zagrlili, a onda je Luna nežno položio dlanove na Rubikove obraze i sa suzama u očima objavio: Bojim se da sam u ovom telu hetero. * Prošli ste sve testove. I fizičke i kod psihijatra. Nema razloga da to ne uradite, ako ste se na to odlučili.


Ivan Drnčula

43

Rubik je čvrsto držao Luninu ruku u svojoj. Pogledali su se, a mladić je namignuo Imreu i sve je bilo sređeno. Imre je zajedno sa doktorom – Luna kao konsultant – pogledao sve kataloge i odlučio kakav će nos imati, kakve grudi i oblik i veličinu dupeta; odlučili su se, čak, i za same usmine, veličinu klitorisa kao i još neke sitnice u vezi sa butinama i stomakom. Operacije će biti mučne i dugo će trajati, ali doktor je ubedio Imrea da će se, na kraju tog – kako je rekao trnovitog – puta osećati kao prava žena. * Imre je promenio ime u Irma, a Luni se njegovo ime sviđalo, pa ga je zadržao. Organizovali su veliko venčanje i pozvali sve koje su znali. (Luna je, za kratko vreme, stekao mnogo prijatelja.) Nažalost, Rubikovi roditelji su odavno umrli, a Luna o svojima ništa nije znao, tako da je venčanje prošlo bez onih najbližih, ali zvanice koje su se odazvale bile su mnogobrojne i odsustvo bliske porodice nije mnogo smetalo. Irma je zapazila da Ana nije došla, a neki zajednički prijatelji su mu preneli da je u osmom mesecu pobacila i psihološki je bila načisto slomljena, te se odmarala u jednoj od mađarskih banja. Posle venčanja, Irma i Luna su bili tek toliko trezni da pogode vrata svoje sobe i da se sruče na krevet. Posle pet sati betoniranog sna, ustali su, sredili se i u sobi ispunjenoj njihovim mirisima i vonjem alkohola prvi put se uzeli kao muž i žena. Irma je dotad čuvala svoj novi himen – skrojen od delića bivših mošnica – i Luna je imao problema da ga probije, budući da ga je doktor dobro napravio, a njegov penis je, u tom trenutku, bio nešto mlitaviji nego obično. Čaršav se, ipak, zacrveneo. Irma je doživela neviđeni orgazam, a Luni se ud toliko ukrutio da nije prestao sve dok nije svršio u suprugu čak tri puta. Spavali su čvrsto ceo dan, budeći se povremeno da se bolje nameste u zagrljajima. Sutradan su ceo dan jeli i spajali se, otkrivajući nove polove svojih tela. Probali su sve i činilo im se da se nikad neće zasititi. * Odmah posle medenog meseca u Pragu, Luna je zatražio razvod. Shvatio je da je Irma htela da ga ubije kad je bio buba i da to ne može da joj oprosti.


44

Rovac

Oduvek sam osećao da ima nešto što sam zaboravio. Sad kad sam se setio kako si udarala papučom po terasi, ne mogu više da budem sa tobom. Irma se pravdala kako je to zapravo glumila ne bi li udovoljila svojoj tadašnjoj ženi, ali da nije htela da ga povredi. Luna je slušao, ali nije čuo. Posle nedelju dana prepirki, Irminih moljakanja i plača, Luna se odselio. Bio je toliko zgrožen Irmom da nije rekao ni kuda ide. Prekinuo je svaki kontakt sa njom i Irma je uskoro pala u stanje u kojem joj se svaki dan činio kao decenija ispunjena najodvratnijim osećanjem od svih – samoćom. Pomoć bližnjih nikako nije delovala. Šta god oni rekli i uradili, bilo je uzalud. Kod bilo kog psihijatra je poslali, ma koje lekove koristila, nije mogla da se izbavi iz teškog mulja sopstvenih misli. * Jednog jutra, Irma se probudila i shvatila da je rovac. Izgledala je isto kao i Luna kad ga je prvi put našla u saksiji. Zatrupkala je po krevetu, isprobavala antene i lopatice, kao i ostale noge. Sve je funkcionisalo kao da nikad nije bila Imre ili Irma; kao da je oduvek bila buba. Raširila je krila i poletela po stanu. Osećala se neverovatno slobodno, kao nikad u životu – ljubav prema Ani, a onda još veća ljubav prema Luni nisu mogli da se uporede sa ovim osećanjem. Leteti, to je ono što joj je oduvek bilo potrebno. Vrata terase su bila odškrinuta i Irma je nesmetano izbila na svež vazduh. Svet se činio većim i sa više detalja, što ju je radovalo. Zamahnula je krilcima i nastavila let svuda po terasi, da bi, najzad, skupila hrabrost i otišla još dalje – prema krošnjama prvog drveća, prema stablu i zemlji, velikim stabljikama cveća i vlatima trave, drugim bubama i životinjicama. Sve je bilo novo i čarobno. Međutim, komšija Miloš, strastveni ribolovac, tražio je nove mamce, pa kad je video Irmu, oduševio se, te se brzim pokretom ruke ustremio ka njoj, uhvatio je, stavio u plastičnu kantu prepunu insekata i crva. Irma nije shvatala šta se dešava, već je nastavila da gmiže ukrug sa ostalim bubama, da se prevrće sa njima i upoznaje sa novom perspektivom života, nespremna za udicu u futuru.


Vera Kurtić

CRV IZ ORMARA

Noćima sanjam ormare. Sanjam glomazne šifonjere od punog drveta, odavno izašle iz mode, preteške da bi se lako izneli napolje, jeftine garderobere od iverice kupljene juče – raspadnute sutra, i kuhinjske, i klizne plakare, sanjam moderne američke i skandinavsko lako drvo svetlo kao sunce, kancelarijske ormariće i metalne arhivare. Sve sanjam, a ništa ne govorim. U grlu mi se upleo čvor veliki kao kuća u kojoj svi ti ormari stoje i postoje. * Rođena na proleće, sada na jesen imam 31 leto. Imam i završen fakultet. Ono što nemam je posao i svoje svratište. I ove zime živim sa mamom. * Ivan je bio dečko, moj dečko, ali je u toj funkciji bio draži mojoj mami nego meni. Stara duša koja luta kroz vreme, to je Ivan, a meni je ostao najbolji drug. Moja majka onda opet misli da se ja neću udavati, sada, kao tada kada je pokušavala da skrije svoj pogled od mog, onda kada ju je bilo sramota pred detetom što trpi muža, što leži na podu, krvava, pocepana i prebijena. Onda smo otišle i sve je bilo dobro. Majka misli da se ja neću udavati jer sam videla njeno poniženje i jer se bojim da su svi muškarci isti. Zbunjena je jer Ivan nije zao.


46

Crv iz ormara

* U ormaru u našem hodniku ima jedan crv. Drvo je staro, ali ne razmišljamo da ga promenimo. Možda zato što je taj ormar prva stvar koju smo kupile kada smo otišle, onda, onda kada je moja mama počela sama da nas skućuje. Taj ormar je sada naša sloboda. * Ona misli da bi se trebalo udati jer je ona imala mene, a koga ja imam. „Rodi dete“, kaže mi, „rodi zbog sebe.“ Ona želi da misli da je dobar roditelj i da je činila sve kako treba. Da je bila i ostala žrtva, baš kako je moralo biti. Ona želi, ali duboko nije sigurna u to. Dobro pamti sve što je zapamtila na svojoj koži, strah joj je da me je to oštetilo, kao malu i za svagda. Moja mama je stroga i pravedna. I praktična. „Ovaj svet je ovakav kakav je“, govori, „moraš biti dobra s ljudima.“ I pod tim misli da se ne treba isticati i biti različita. Smatra i da treba pošteno raditi i da će na kraju sve biti dobro. Iza svoje jačine krije nesigurnost. Bila bi dobar oficir. * I dalje sanjam ormare. I imam crva u ormaru i imam čvor na štitnoj žlezdi. Ponekad taj crv odvezuje čvor, gasi svetlo u hodniku i ide u svet. Crv je verovatno dobio penziju jer je radni vek crva kraći nego naš i može da ode. * Majka kaže da su svi oni bolesni jer nisu normalni. Ja pokušavam da proniknem u njenu logiku jer znam da inače ima zdravu pamet. „Kako žena može da ne želi da ima decu“, pita se naglas. Ja hoću da kažem da verovatno neke od njih i žele da imaju decu, ali da to ovde ne mogu, a onda ćutim. Pitam se da li ja želim dete. * Noću ih sanjam, a danju sređujem. Onda mi zazvoni telefon i ja se povučem dublje u sobu, ostavivši na pola rasute stvari. Bojim se da ona ne čuje. * Danas baš stvarno želim da joj kažem. Pišem ovaj dnevnik u kome je česta misao „Danas ću joj reći“. A pošto to pišem, naravno da joj nikada ne kažem. Pokušavam da nađem posao, ali nikome ne treba to što ja znam da radim. Onda maštam da odem odavde, da se raspetljam, odmorim žlezdu.


Vera Kurtić

47

Ali majke rađaju decu zbog sebe i neću da je ostavim samu. * Znam da kada žena ostane sama, iz bilo kog razloga, ona bude i muško i žensko. Ta žena, moja majka, zna pravi put za mene, jer je jednom znala za obe. Utapkala ga je trpljenjem, begom, oskudicom, radom, strogošću, gutanjem uvreda, ponižavanjem i tim njenim omiljenim – poštenjem. Njena uloga je i jak otac i brižna majka. Vojničkom disciplinom i gerilskom ludošću ona lomi sebe, rasparčava se u stotinu malih delova. Sagoreva i govori mi da to očekuje i od mene. Za nju su moja škola, posao, udaja i deca dokaz da nije pogrešila što je otišla. Bojim se da je pitam šta ako ne bude tako. Bojim se da se ona ne pita šta da nije bilo ovako. * Često sanjam, ali je ormar bio toliko pun da je pukao. Moralo je to da se desi jednog dana, a kako je reč o pucanju, moralo je da se desi i iznenada. Čvor zateže grlo. „Šta će narod da kaže kad sazna“, pita me. U stvari, viče na mene. „Ti si učiteljica, niko te nikad neće zaposliti!“ Znam da govori istinu, ali me niko nije ni do sada zaposlio. Niko ne mari za ćerku raspuštenice odbegle u drugi grad, ćerku koja čeka svoju priliku da pošteno radi, nikom se ne zameri i da je niko ne dira. Moj put nije njen put. * Majka skreće pogled. Ne gleda me u oči. Danas sam, opet kao i juče, nekako čudno jaka i nemarna ako je povredim. Moralo je da se desi da joj kažem, bez pripreme, ako se ovo moje čvorovanje ne zove duga i tiha priprema. Bojim se svog straha kada budem shvatila da ona pati jer misli da je pogrešila. Ali o tome ne mogu da mislim sada. Prikupljam svoj detinji prkos jer ne umem drugačije. * Već je prošlo još jedno leto otkako smo srećne jer smo same i sigurne, a ovo leto je prvo kako nema zvukova među nama. Nedostaje mi da razgovaram sa njom. * Danas sam dobila posao i želim da to podelim sa njom. „Na čoveku se ne može sakriti sreća, mama, isto kao i ljubav i kao ljudska glupost“, rekla sam. Ona je opet sakrila pogled.


48

Crv iz ormara

Znam da je onda plakala pored ormara. A onda sam se ja opet povukla u ćutanje. * Otkako ne razgovaramo, divanimo u mom umu. Pitam je da li ona i dalje čuje crva i hoćemo li naučiti da u tišini čujemo misli jedna drugoj. Ona mi se smeši, a bol u mom grlu postaje sve jači. „I moja majka je imala te čvoriće“, kazala mi je jednom. Tada sam zamislila svoju baku, sa tajnom kao planina koju samo ona zna, a koju ne želi da saopšti nikom. Pokušavam da shvatim šta bi to moglo biti, ali znam da nema tajni većih od čoveka i da su jame za ispuštanje tajni samo u nama. Ja sam svoju tajnu ispustila u ovu jamu koja se zove naša porodica od nas dve. Kad ovako ćutimo, kao da sam je ispustila u zemlju. * Divan je svet tišine, naročito kada sam umorna od graje dece i priče sa majkama koje nisu moje majke. Inat me tera da pišem, i ja pišem i pišem. „Ti si dobra majka, sa mnom je sve u redu“, rekla sam na papiru. Onda sam papir ćušnula duboko u ormar, da ga sakrijem od sebe. * Kada se vratim kući, ponekad vidim da majka vadi jesenju odeću. Setim se tada tog papira, no ovaj svet tišine ume da navuče na sebe; idem u svoj kutak da živim tišinu. * Trebalo nam je godinu dana da propričamo. Ali posle prvih reči počinjemo da plačemo, kao tek rođeno dete kad zajeca sa prvim udahom. * Pričamo opet! Toliko je toga što sam želela da joj kažem, o poslu, o deci, o snegu koji pada. Sada sam ja majka koja je uzima za ruku i vodi dalje od krivice, od toga šta će svet da kaže, šta će narod da misli. „Šta nas je briga, mama?“ * Majku sam upoznala sa svojom devojkom u hodniku našeg malog stana, baš kad se otvore vrata, pored ormara koji sam često sanjala. Malo kasnije te večeri obe smo izgovorile da čitavog dana nismo čule crva. I nema čvora. I na kraju je stvarno sve dobro.


Danijel Apro

TATIČINI GOLOGUZI DEČACI

Prvi deo Selotejp, i život bez smisla. Buđenje u smrdljivom gradu. Priče koje počinju buđenjem uglavnom – smrde. Nemam ključeve od stana. Imam 17 dinara i smrdim. Proveo sam noć s nekim… Ko će ga znati. „I gde je tu život”, pitao bi pesnik Sumatre, samo da se ikada probudio u ovom smrdljivom gradu. Osećam jezik. Baš ga onako – osećam. Ontološki, egzistencijalistički? Lizao sam sinoć neku bofl sintetiku, neki selotejp. Lizao sam sinoć – ma! – nije ni važno. Jezik mi je suv i žedan sam. Očekuju me u jednom drugom smrdljivom gradu. Tamo je moj dečko i malo je nestrpljiv. Oh, kako je samo nestrpljiv. Da, ja sam peder. Ali to uopšte nije važno za priču, časna reč. Hm, časna pederska reč. * Smrdljivi grad. Kada sam polazio, otac me značajno pogledao, čvrsto stisnuo šaku – dobro, u onoj meri koliko nas dvojica možemo biti čvrsti – i ćušnuo mi hiljadu dinara. Majka je bila ponosna. Kretao sam na godišnju žurku Udruženja ljubitelja serije „Nestašne godine“, prvi put u funkciji generalnog sekretara i deklarisanog homoseksualca. Nije mala stvar. Njima nije baš najjasnija ta moja orijentacija. U stvari njima nije baš najjasniji koncept same orijentacije. Oni su aseksualni. Takođe i apolitični, agnostični, analogni, anahroni i adolescentni. Sam moj


50

Tatičini gologuzi dečaci

postanak, dakle, paradoks je sam po sebi. A aseksualci, to su osobe koje ne doživljavaju nikakvu seksualnu privlačnost. Mnogi od njih imaju seksualni nagon, ali se ne manifestuje kao želja za odnosom s drugom osobom. Prema anketi „Playboya“ iz 1982, dva odsto njihovih čitalaca bilo je aseksualno. Najnovije istraživanje Univerziteta u Viskonsinu pokazalo je da svaka treća aseksualna osoba ima problema sa samopoštovanjem. I tako nekako – paradoksalno – ja sam došao u situaciju da krenem na tu proslavu. I probudim se u ovom smrdljivom gradu. * Neko me posmatra. Ne mrzi me. Ne osuđuje me što imam 17 dinara i što smrdim u ovom smrdljivom gradu. Znam taj pogled. On ne pripada čoveku, već jednoj plemenitijoj političkoj životinji. Viđao sam tog bradatog starkelju u vrtovima fantastičnog zamka. Čuo krckanje uskršnjih jaja, kokošijih i pokojeg poturenog morčijeg. Opipao strukturisani ponos banatskog sela i najjačeg guska na svetu. Onog koji levim krošeom obara Miroslava Antića. * „Otvorena vrata“. Vrata ovog lokala su otvorena. Skliznuću unutra, lako kao jezik po selotejpu. Lepo će postupati sa mnom, još uvek je dobrih ljudi u ovom smrdljivom gradu. Pružiće mi čašu vode, ponudiće mi da se ispiškim. Da, proći ću kroz otvorena vrata ovog lokala. Samo da se pomeri ovaj bradati starkelja! Zašto se tako vuče? Koji je to fazon? Koja je to fora? Šta je on? Da li je čovek ili anđeo? Plaća li komunalije? Ili se uzdigao do bespolnosti i prevazišao moral? Onako hajdegerovski. Kada je Dali bio mojih godina, priviđali su mu se anđeli. Bio je žedan i smrdeo je. Govorio je kako oni koji – poput Kanta – pišu knjige tako važne a tako beskorisne, mogu biti samo anđeli. Kasnije je prešao na magičnog Spinozu... Salvador je mrzeo Ničea, a voleo Voltera. Ja mrzim kišu i tulumbe. Volim Kambodžu i volim Peđu. Peđa, pravo pedersko ime. * „Tatičini gologuzi dečaci“. Šta je ovo? Ko su „Tatičini gologuzi dečaci“? Čini mi se kao da


Danijel Apro

51

sam već kročio u lokal s otvorenim vratima, još tamo negde kod magičnog Spinoze. „Dobar dan, izvolite.“ „Tatičini gologuzi dečaci.“ Nazirem strujanje vazduha u usnoj duplji. Da li ja to progovaram? Ili samo izgovaram. „Žao mi je, kaseta je iznajmljena. Možemo je rezervisati za vas. Jeste li član? Nema problema, sve što vam je potrebno jesu lična karta i 200 dinara. Ovo je videoteka za odrasle, nadam se da razumete.“ Videoteka za odrasle. Kakav je to fazon? Kakva je to fora? Eufemizmi su tako pederska stvar. * Carstvo izrežirane jebačine. Borba VHS-a i Bete jedna je od ključnih tačaka u hronici dvadesetog veka. Filmovi su razvrstani po kategorijama, a kategorije po azbuci. Da se ja pitam, ređale bi se po engleskom alfabetu. Nikakva ideologija, jednostavno srpska ćirilica slabo se snalazi s koncepcijama kao što su Quickie, Yacht, Xmas, Whip ili Wife-swap. A što lepo ne otvorim internet i tamo pogledam „Tatičine gologuze dečake“? Govori uslužni delatnik u videoteci. Čujem ga, ali ga ne vidim. Vidim ga, ali ne mogu da ga upamtim. Magija Sumatre. Njegov je VHS plejer kod majstora, evo već sedam dana, kaže. I onda on tako lepo otvori internet i gleda izrežiranu jebačinu. I znam li nekoga kome treba posao, pita me. Jer ovo je njegov poslednji dan. Seli se, ali ne zna tačno gde: u Austriju ili Australiju. Na jedno od onih mesta gde žive Srbi i Grci i tako ti što mlataruju rukama dok govore. Mora da je Beč u pitanju, mislim se, a ne želim da mislim. Grčka braća Markides Puljo izdavala su „Novine Serbske iz Carstvujušćeg grada Vijene“. Stvarno sam lizao bofl sintetiku. A možda je i Australija, misli se on. Jesam li gledao „Nestašne godine“, pita me. Pa, jebem mu tatu, šta on misli. Naravno da sam prvo sam gledao „Fazone i fore“, pa onda „Nestašne godine“, pa onda „Odeljenje za ubistva“. Barem je u tom segmentu istorija linearna. Sve je evidentno kao mormon na biciklu. * Žedan sam. Smrdim i tumaram ovim smrdljivim gradom.


52

Tatičini gologuzi dečaci

Drugi deo Niko. Niko da me ponudi čašom vode. Niko ne nudi da se ispiškim. Izlazim, više ne čujem uslužnog delatnika. A on viče, nije da ne viče. Mnogi Srbi i mnogi Grci viču. Mnogi Srbi i mnogi Grci krenuli su za Austriju, ali su se zajebali i završili u Australiji. I sećam li se ja Nikosa Pulosa, iz prve sezone „Nestašnih godina“, viče uslužni delatnik. Pa onda Bogdana Dražića kojeg smo znali kao cool tipa kojeg zovu Drez. Još uvek sam pomalo zaljubljen u njega. U cool tipa kojeg zovu Drez. Imam 17 dinara, žedan sam, očekuju me u jednom drugom smrdljivom gradu i stojim ispred videoteke za odrasle i prisećam se cool tipa kojeg zovu Drez. A sunce se penje i sija. Zašto sunce mora da sija? Mrzim sunce koje sija. I mrzim ovog starkelju sa plemenitim očima. I one sijaju. Bradonja me posmatra: u jednoj ruci drži čašu vode, a u drugoj nekakvo parče hartije. „Izvoli.“ * Čaša se znoji. Voda je hladna. To je dobar znak. Dovoljan je samo dodir vlažne čaše. Ne, nije, želim je celu. Prinosim zamagljenu čašu suvonjavom jeziku. Znao si da ližeš selotejp, je l? Kapljice se slivaju niz površinu čaše. Iscrtavaju čudne obrise. Vidim izmišljeni alpski proplanak. Čujem Hajdi, njen razdragani kikot. Doziva svog deku… Lažem. Ne čujem ništa od toga, samo pijem. Pijem. I zadovoljan sam. Ali deka je zadovoljniji od mene. Da, sada ga zovem tako – deka. Nije više starkelja, nego deka. Ritmičnim pokretima uzima natrag maglovitu čašu. Puna je. Još uvek je puna. Trljam oči. Dobro, ne trljam oči baš bukvalno, iščuđavam se. Kako to da je čaša još uvek puna? Jebeno puna. „Da, to je jedan od mojih pronalazaka. Čaša vode koja je uvek puna. Idealna je za pesimiste. A dobro dođe i onima koji su žedni.“ Kakav je to fazon? Kakva je to fora? Da li je ovo čovek ili anđeo? On podiže parče hartije i pruža ga k meni. „Još jedan od mojih pronalazaka. Izvoli.“


Danijel Apro

53

* Papir krcka. Ako je to još jedan od pronalazaka ovog starkelje, onda se stvarno nema za šta boriti. Samo nam je još to falilo u ovom usranom univerzumu. Hej, papir koji ne šušti, papir koji krcka! Krcka kao olimpijsko jaje iz banatskog sela, krcka kao geopolitičko dete dok posmatra bešumno rađanje novog čoveka. „Uzmi. To je vozna karta. Još jedan od mojih pronalazaka. Univerzalna vozna karta ka jednom drugom smrdljivom gradu. Znam da te tamo očekuju.“ Da, ovaj deka se definitivno uzdigao do bespolnosti i prevazišao moral. Onako hajdegerovski. Univerzalna vozna karta ka jednom drugom smrdljivom gradu. Jebem ja prvi red na sahrani svakom ko zahteva da ovaj deka plaća komunalije. Ali... Zašto je on tako ljubazan prema meni, gejčini? Neprijatno mi je. Imam 17 dinara, smrdim i neprijatno mi je. Zašto me nije poslao u pičku lepu moju materinu? Ima li skrivenih namera? Skrivenih u toj smešnoj bradi što liči na Sumatru. Naučio sam nešto od ovog čoveka. Ne mislim na današnji susret. Bilo je to mnogo ranije. Kako je samo smešna ta brada što liči na Sumatru. Evo osećam je. Ne Sumatru, ne njenu magiju: osećam beskonačnu hladnu vodu kako se razliva u mojoj pederskoj utrobi. Brboće dijalog koji sam možda i izmislio. * „Ali ja nemam novca.“ „Nema potrebe, moji pronalasci su besplatni.“ „Ali ja nemam novca.“ „Kažem ti, basplatni.“ „Samo 17 dinara.“ „Besplatni.“ „Vratiću vam novac, do zadnjeg dinara.“ „Sine, dinari su uvek zadnji.“ „A onda neki poklon?“ „Ne.“ „Mali znak pažnje?“ „Otići će ti voz.“ „Šta kažete na jednu lepu flašu vina?“ „Otići će ti voz.“ „A slatkiši, svi vole slatkiše?“ „Svi vole, ali ne valja u mojim godinama.“ „’Najlepše želje’?“ „Nema potrebe.“ „Moj deda je voleo ’najlepše želje’.“ „Istina, i ja volim ’najlepše želje’.“ „Onda neka bude tako, ’najlepše želje’.“ „Neka bude tako.“ „Još jedna stvar.“ „Kaži.“ „Mogu li vas zamoliti za čašu vode?“ * Voz ka jednom drugom smrdljivom gradu otišao je bez mene.


54

Tatičini gologuzi dečaci

Treći deo Selotejp, i život bez smisla. Novo buđenje u ovom smrdljivom gradu. Da, priče koje počinju buđenjem uglavnom – smrde. Mnogi vozovi za jedan drugi smrdljivi grad otišli su bez mene. Svako jutro budim se u ovom smrdljivom gradu. Sve dok ne kupim „najlepše želje“. * Danas ću kupiti „najlepše želje“. Anđeo će dobiti svoju čokoladu. Jedini ukus koji definiše samog sebe: It tastes like chocolate. Prosto, tako. Navlačim gaće u ovom smrdljivom gradu. Vreme prolazi, ali ovo je još uvek samo – ovo smrdljivo jutro. Dan mrmota? Ne, dan mrmota je jednostavan, čak zabavan. Dobro, nije baš zabavan. Jednostavan. Ovo nije dan mrmota, ovo je dan koji definiše samog sebe, kao čokolada. Ovo je dan neke mnogo nedostojnije vrste od mrmota. Dan političke životinje? Iako je ovo još uvek samo – ovo smrdljivo jutro, ja imam mnogo više od 17 dinara, jer sad imam stalno zaposlenje. Sad sam ja uslužni delatnik u videoteci za odrasle. A možda sam oduvek i bio, since for Schopenhauer these are representations of representations – reality not only reflected through the limits of experience, but also through limits of conceptual identification. U videoteci za odrasle imam previše vemena za čitanje. I budim se tako u ovom smrdljivom gradu, samo ja i moj smrdljivi Selbst. To je još uvek ovo smrdljivo jutro, ono koje se ponavlja. Sve dok ne kupim „najlepše želje“. Navlačim gaće i razmišljam o Peđi. Zašto me je ostavio? Mora da je zbog one pederčine? Zašto ga više nema? Kazao je da je to bila samo naša stvar, i da niko za nju nije morao da zna. Oh, to je tako pederski od njega! * Kasnim na jebeni posao. Tako tipično, kasniti na jebeni posao u ovom danu političke životinje. Ali prekinuću nit: u povratku ću kupiti „najlepše želje“. Stajem pred jedan nasumični kiosk. Kupujem žvake i novine. Tako tipično,


Danijel Apro

55

kupovati novine u danu političke životinje. „Molim vas, jedan ’Dnevnik’.“ Peđa bi mi se smejao. Peđa se uvek smejao kad kupim „Dnevnik“. Ali to je oduvek bio moj mali nestašluk. Da kupujem novine i čitam ih. „Dnevnik“, to je tako nestašno. Izveštaji i tabele smrdljivih nižerazrednih liga. I pederi vole fudbal, pa šta? Ali Peđa ne voli fudbal. Peđa ima neke svoje male nestašluke. Voleo je da ode u „Burger King“, poruči, plati i – pobegne. Plati i pobegne, to je tako nestašno. Voleo je i da ukrade москвич svog tate. Ali nije znao da ga pokrene. Nije znao kako se koristi kvačilo. Ah, sedeli bismo tako parkirani u ukradenom москвичу i... „Šta ti je to kuplung?“ Ne nedostaje mi. Uopšte. * Još uvek je to ovaj dan. Smrdljive novine pišu o smrdljivim događajima: skandalozno razbojništvo, malodobni počinioci, moralisanje nad nejakima. Ovakva suva jebačina nikada ne bi dospela u videoteku za odrasle. Ovo je ugledna firma koja vodi računa o svom imenu: „Videoteka Za Odrasle“. Nemamo film u kojem osmogodišnji huligani pljačkaju starog Pronalazača. I nemamo film u kojem uštogljene Tatice sodomišu dva osmogodišnja gologuza dečaka. Nemamo film o moralisanju nad nejakima. Odjednom, čujem neko krckanje. Tup udarac vraća me iz virtuelne hipokrizije. To je levi kroše Miroslava Antića. Znam, to tako udara stari Pronalazač iz smrdljivih novina. Izumitelj univerzalne vozne karta ka jednom drugom smrdljivom gradu. Pronalazač kaže da deca nisu kriva. Deca su sve ovo od nekoga morala naučiti, kaže on. Rđavost nije do gologuzih dečaka, rđavost je do Tatice. Do Tatice i svih onih tatica. Zatvaram oči i vidim bradatog deku u vrtu fantastičnog zamka. Čujem krckanje uskršnjih jaja, kokošijih i pokojeg poturenog morčijeg. Opipavam strukturisani ponos banatskog sela i najjačeg guska na svetu. Onog koji levim krošeom obara Miroslava Antića. Neću ni danas kupiti kupiti „najlepše želje“. * Danas je taj dan. Sanjao sam da je mudri Dirkem, sumatranskom magijom iz brade


56

Tatičini gologuzi dečaci

jednog starca, dospeo u smrdljive novine ovog grada. Sanjao sam kako Pronalazač bojadiše Dirkema u „Dnevniku“. Jer rđavost nije do gologuzih dečaka, rđavost je do Tatice. Pronalazač je uzeo gutljaj vode i u snu sam osetio svežinu izmišljenog alpskog proplanka, čuo Hajdi, njen razdragani kikot, kako doziva svog deku. Bila je to čaša vode koja je uvek puna, idealna za pesimiste, a dobro dođe i onima koji su žedni. Brada u obliku Sumatre njihala se u ritmu tropskih monsuna dok je deklamovala školsku definiciju socijalnih institucija. Ustaljeni obrasci ponašanja i delanja unapred ustanovljeni u vladajućoj kolektivnoj svesti, koji na pojedinca deluju kao prinuda i prenose se putem socijalizacije. * Popravili su VHS plejer. Pogledaću „Tatičine gologuze dečake“. Da, danas je taj dan. Prevazići ću moral. Nadjebaću političku životinju. Kupiću „najlepše želje“. Ali prvo da pročitam „Dnevnik“. Smrdljive novine danas ne donose izveštaje i tabele smrdljivih nižerazrednih liga, samo smrdljive čitulje. Mora da nije utorak. Gomila bezbojnih fotografija za lična dokumenta zuri u mene. Poslednja kajanja i poslednji pokušaji iskupljenja, skriveni u smešnoj bradi koja liči na Sumatru. Poslednji put čujem krckanje uskršnjih jaja, kokošijih i pokojeg poturenog morčijeg. Poslednji put opipavam strukturisani ponos banatskog sela i najjačeg guska na svetu. Ispod fotografije su nekakva slova, nekakve reči. „Poslednji pozdrav za Pronalazača. Zauvek tvoj Tatica.“ Poslednja kajanja i poslednji pokušaji iskupljenja. Poslednje moralisanje nad nejakima. * Uzimam „pelikan“ gumicu i brišem Peđin broj iz imenika. Ubacujem kasetu u VHS plejer. Počinju „Tatičini gologuzi dečaci“. Sutra ću kupiti „najlepše želje“.


Alojz Mauric

SLAVA I MIR

Ovo je priča o dva prijatelja. Tačnije – o prijateljstvu, jer priča o ljudima je skliska i nedovršiva, a prijateljstvo je razumljiva pojava, svakome bliska, domaća. Bilo je to u ono ludo vreme prvog posleratnog višestranačja u zemlji koja se i dalje tvrdoglavo zvala Jugoslavija, premda od značenja toga imena ne beše ostalo ni tračka suvislog sećanja, kolektivnog, a sve ubedljivije i pojedinčevog. Dotična dva prijatelja priključila su se istoj stranci, da pod njenim okriljem zaštite svoj disidentski sentiment, a i vlastite glave, eksponirane na krvavim demonstracijama opozicije, zasigurno utefterene u policijskim dosijeima. Obojica su negde pokupili savet kako je pametno ozvaničiti svoj status državnog neprijatelja, tj. stati pod kakvu stranačku zastavu, taj je manevar, navodno, imao snagu veta tresnutog pred njuške krvožednim tajnim službama poludele države. Naši su junaci postali ozbiljni aktivisti na lokalu, članovi opštinskog odbora u zavičajnoj varoši. Imali su gotovo istovetne ideje. Obojica su se ustremili na kulturu, rešeni da njome zaraze omladinu, trenutno dezorijentisanu i apatičnu, kako su mislili, omladinu koja će, tako plemenito inficirana, jednog lepog dana, uskoro, podići revoluciju, novu, protiv trulih i lažnih starih revolucionara, dedaka koji su u tome času bili spremni da sve pošalju u pakao (što su i činili), pre nego da iz šapa ispuste vlast.


58

Slava i mir

Vrla dva prijatelja organizovali su kojekakve hepeninge, priredbe i tribine, sve bez ikakvog novca, pomoću štapa i kanapa – što bi se reklo, mada ni štap ni kanap nisu imali. Smislili su nekakav poetski teatar, okupili šaku gimnazijalaca i gimnazijalki sklonih recitatorstvu i glumatanju, plus nekoliko gradskih protuva koji su gluvarili bez cilja i povremeno testerisali gitare. Uspeli su da „dečurliju“ oplemene idejom. Trupa se bacila na grozničavi rad. Scenski su pripremali recitale američkih bitnika, novosadske avangarde, francuskih i domaćih nadrealista i tako redom, sve to kombinovano sa garažnim rokenrolom sviranim uživo, kao pijana ambijentalna improvizacija. Osnovali su i fanzin demokratske omladine koji se štampao kradom i delio ispod ruke, kao ratni pamfleti 1943. Naša dva prijatelja je drmao revolucionarni zanos. Gledano sa ove distance, bilo je to vreme smisla i svrhovitosti. Prijatelji su se zvali smešno, ali samo u kombinaciji, pojedinačno izgovorena to behu obična srpska imena, naime Slavomir i Miroslav. Ovaj koji ovo piše je Miroslav. Zadržaće, za sada, naratorovu distancu, prijatan neutralni švenk trećeg lica. Drugovi Mirko i Slavko, kako su ih nomenklaturisali članovi demokratsko-omladinske ilegale, behu mozak čitave akcije, pa su provodili sve više vremena zajedno, po sili revolucionarnih dužnosti i obaveza, i postajali sve bliži što su se bolje upoznavali. Kao osnovci išli su u isti razred, no posle srednje škole nisu se videli godinama, jedan je postao engleski đak a drugi gravitirao u zavičajnom krugu. Po Slavomirovom iznenadnom povratku sreli su se nanovo u stranačkom kružoku. Ispijajući litre filter kafe i spaljujući neizbrojive cigarete smišljali su i beležili koncepte svojih scenskih zamisli, prikupljali i arhivirali materijal, pisali svoje i slagali saradničke priloge za divlji disidentski časopis. Pretežno su se locirali kod Slavomira – momačka soba u kući njegovih roditelja – što je razumljivo jer kamerad Slavko beše singl, dok je Mirko živeo sa dugogodišnjom verenicom – soba u stanu njegove majke. U trenucima predaha povremeno bi cirknuli i burbon, prvoklasni lejbl, iz Slavkove londonske zalihe od koje beše ostalo nekoliko načetih flaša, manje ili više strošenih. Vrhunska se spika odmotavala u


Alojz Mauric

59

tim prilikama. Uz diluvijalno filozofiranje o koječemu bilo je tu i odmotavanja uspomena iz detinjstva i ranog momaštva, te raznih putopisnih priloga – Slavkovi londonski doživljaji, Mirkove stoperske zgode. Bilo je i ljubavnih ispovesti. Miroslav je isecirao svoj aktuelni životni klinč, a Slavomir je ispripovedao sentiš storiju o kćeri engleskog lorda, nekakvog Sir Galahada, Olivera ili kako god, elem, mlada Lejdi Godiva bila je Slavomirova ostrvska ljuba. Miroslav je sa zanimanjem pregledao foto-prilog, amaterske snimke ljubavnog para u mnoštvu sekvenci: njih dvoje, zagrljeni, među rasnim konjima Ser Galahadovim, na posedu u Eseksu; u baštovanskoj opremi dok seckaju žbunje u vrtu Godivine londonske rezidencije ili iskeženi prskaju jedno drugo vrtlarskim šmrkovima; skupa na koncertu Kjura u Hajd parku, među opijenim mnoštvom, itd. Lepa priča. Hipijevska, šelijevska. No imala je nejasan epilog. Razdvojenost bez raskida i definitivnog kraja. Miroslav, naravno, nije navalio da zapitkuje, bilo bi neumesno. Razgovori su se produbljivali. Došli su do teme smrti, smrti kao teme. Do poimanja duha, razumevanja smisla. Eshatološka pitanja, dakle. E, ovde moram da pređem na egzistencijalistički patos prvog lica. Podrobno mi je opisao kako je umirao kad je bio jedanaestogodišnji deran. Snašao ga je neki netipični meningitis od koga su ga pogrešno lečili. Život mu se bio posve istanjio, visio o koncu danima. „Upoznao sam ponor nepostojanja, toliko sam se“, reče, „s njim intimizirao da mi je zauvek ostao prilepljen na kožu, kao tesna znojava košulja.“ „Još nešto sam poneo iz te moje sudbinske odiseje... ljubav, naime, prema krhkosti postojanja, prema magičnosti nepostojanog trenutka od koga se jedino i sastoji ovo trajanje.“ Slavomir je bio, i sada je, bez sumnje, nadahnut čovek, i darovit govornik. Mislim da je imao (i dalje ima), pesničkog senzibiliteta, mada se klonio poezije. Bilo kakvog zapisivanja. Imao je zazor i od dnevnika. Objasnio mi je: „Radije bih da ostanem nepročitan.“ A on je čitao, u to vreme malo ali probrano, po mesec-dva je gustirao jednu knjigu, recimo Kafkin „Zamak“, kao da mu je bila namera da onamo ostane da živi, ili po mnogi put nanovo, ponešto od njegove omiljene gospođe Vulf, u originalu, kao i Blejkova pevanja, pesme Silvije Plat


60

Slava i mir

i Teda Hjuza. Sve što je ikada pročitao ostajalo je iskovano u finom i preciznom duborezu njegovog čitalačkog i životnog iskustva. No pretežno se držao muzike, kao svakodnevne snage i oslonca, Čet Bejker, Debisi, Rahmanjinov, strujalo je, već uz jutarnju kafu, sa njegovog odličnog ozvučenja, ono što je on nazivao naštimavanjem sveta. I slikao je, hobistički, iz čistog privatnog gušta, slikao je ikone, tačno po vizantijskom kanonu, negde naučenom. Otkud mu to, pitao sam druga deklarisanog panteistu. Odgovor je bio hedonistički: „Volim taj prikaz zlatne telesnosti, san o nadmaterijalnom, taj mir figura.“ Rekoh li, nadahnut čovek. A mene je prokljuvio, otkrio mi neke sitnice o meni samom. „Moram nešto da ti kažem povodom smrti“ – rekao je jednom prilikom, iz čista mira prelazeći na tu temu sa pitanja važnosti unošenja cinka za zdravlje nas strastvenih pušača i neurotika. Pa, tvrdio je da sam unikat, čovek koji je smrt ostavio iza sebe, gotovo da sam je prevazišao. Nisam imao pojma o čemu priča. Objasnio mi je da sam duhom tvrd kao da odista jesam ritualno umro u nekom šamanskom obredu, naime, svega sam svestan, konačnosti, privremenosti, celcate tragike bivstvovanja, ali u meni nema trepeta. Insistirao je da mu ispričam šta me je prekalilo, tako me primorao na jednu od najčudnijih ispovesti koje sam u životu uspeo da sročim i jedan od najstrašnijih susreta sa samim sobom. Odista, postoji tačka na kojoj prestaje žaljenje. Setio sam se tad trenutka u kome sam je prekoračio. Bilo je to godinama ranije, u mojoj poslednjoj tinejdžerskoj sezoni. U jednom strahotnom, mističnom trenutku pregoreo sam sve klinačke strahove i naivne zablude. Slavomiru sam precizno izneo detalje tog somnambulnog doživljaja. „Eto otkuda tebi ta snaga i mir!“ – podviknuo je značajno. Prorekao je da ću se nadalje u životu, ma šta radio, uvek samo dodatno sabirati i nadograđivati, te da sam stoga sretan čovek. Gotovo da me ubedio u to. Gotovo da mi je naredio da bude tako. Neobičan stvor taj moj prijatelj Slavomir. Vreme se ošamućeno kotrljalo, pa bezglavo bauljalo, i najzad sumanuto tumbalo. U spoljašnjem svetu jedan drugog su sustizali sve mahnitiji događaji, iz televizora su bulaznili najprolupaniji primerci ljudske flore i faune, grozomorni homo politikusi, vrskavi i kričeći idioti „sedme sile“, uniformisani balvani okićeni „čvarcima“ i divni


Alojz Mauric

61

pomračeni dobrovoljci... objektivizovani civili, onemela unezverena čovečija divljač, majali su se pred razlupanim kućama, ili ležali iskrivljeni, okruženi muvama... slikali su se za direktni prenos dokumentarnog užasa. Na zapadnom obodu grada u kome su obitavala dva prijatelja čuli su se udaljeni potmuli plotuni haubica. Znalo se: nešto se crno varilo u gradu na reci Vuki, od lokalnih ušiju udaljenom pedesetak kilometara. Naš tandem nastavio je po svome, sa amaterskom trupom održavali su probe i predstave, pisali o slikarstvu prizora Miće Popovića, o Vojislavu Despotovu koji na ulicama širom sveta izvodi performans „Uduvavanje krika u balon“, o Sidu Baretu, Liriju i Keruaku. Beše to pokušaj borbe protiv opšte nesuvislosti koja je osvajala teren nezaustavljivo. Uzaludan pokušaj. Slavomir je prvi glasno izjavio da je najpametnije pobeći iz poludele države, pre nego što je spolja ozidaju i naprave geto. Imao je frapantnu moć predikcije. Miroslav je u tom periodu osećao samo trnce jeze kako mu mile od nogu prema ušima i izvesnu fasciniranost grandioznošću odlepljivanja u koje je sve dublje tonula do juče pitoma i razumna stvarnost. Mudri Slavomir, intuitivac i vizionar, pokupio je pinkle i otperjao da ponovo osvoji Britaniju. On i Miroslav su se izopraštali i ispozdravljali jedne večeri, popivši preostali burbon iz dotrajalih zaliha. Slavko je pokušao da ubedi druga da se pokrene dok još nije kasno, dograbi svoju verenicu i njene osnovne krpice, pa i svoje, ako baš mora, papiruse i knjige, te da lepo otčergare na sever, recimo u amsterdamsko niskozemlje odakle će Slavko nastojati da ih prebaci na ostrvo i smesti na londonskom prizemlju. Rekao je da će sve učiniti da izmoli svoje znance iz Doma lordova da jednom paru izbeglom iz balkanskog karakazana daruju vizu Kraljevstva. „Da, da, naravno“, otpevao je pripiti Miroslav, „dolazimo! A ako ona bude zanovetala, neka se nosi, dolazim sam!“ Poželeli su jedan drugom sreću, ispljeskali se po ramenima i razišli uz obećanje da će biti na vezi, držaće stalno otvorenu crvenu liniju. Nakon Slavomirovog iščezavanja iz vidokruga počelo je da se dešava nešto sasvim uvrnuto, sa raznih strana ljudi su me spopadali sa istom pričom, frenetično, kao da im je do maločas neko držao šaku


62

Slava i mir

na ustima ili lopatu za vratom. Gospođica Ružica, po zanimanju moja bolja polovina, odbrusila mi je da ni za živu glavu neće sa mnom među Engleze i ostalu bagru. Navalio sam sa argumentima, strpljivo, razložno, ali nije htela ni da čuje. „Zašto, bre, koji ti je moj?“, odurlao sam na kraju razrogačen. „Nosi se tamo kod svog Slavomira, da podelite svoju mušku ljubav“, promrsila je uz jaku grimasu gađenja. Mozak je počeo da mi krulji na prazno i da besmisleno klepeće, par minuta mi je trebalo da nešto beknem. Razjasnili smo se ja i moja pobesnela skvo, pacifikovali nebulozu koja je odnekud iskočila, po meni niotkuda, no ona je tvrdila da je moj ortak Slavko očigledni gej, a ja sam smešan kad to nisam skužio, što je gotovo neverovatno, ali mi ona veruje, naravno, dobro zna kakav sam „po prirodi“. Istu sam primedbu dobio i od par prijatelja među klincima iz poetske trupe, takođe od najbolje prijateljice, opako pronicljive veštice, psihoanalitičarke po pozivu, te od mog brata, po pozivu fanatičnog kastanedijanca i po zanimanju slikara. Svi su, po njihovim rečima, bili zblanuti pred enigmom „šta Miroslav radi u ovoj toplobratskoj kombinaciji“. „Zaista, zaista vam kažem...“, ponovio sam tih dana nekoliko puta, objašnjavajući svima da su u zabludi po tom predmetu zapažanja. Pitao sam se šta je s tim ljudima, da nisu možda zaprašeni virusom paranoidne homofobije, da nisu kolektivno fasovali neki podmukli fobističarski halucinogen, neki kseno-homo-arahno-aerofobni agens od koga nastaje distorzija svega što vide, te može li se takvo šta pokupiti preko televizijskih predajnika. No u tome slučaju šta je sa mnom, znači li to da sam imun na zarazu, ili da sam, na svoj način, i ja odlepršao s pameti, samo što to još ne primećujem, ili neću nikad, jer vlastiti odlepitis ne zapaža niko. Nisam našao odgovore. Slavomira sam prvom prilikom, čim smo uspostavili telefonski relej, obavestio o dotičnom fenomenu i upitao ga, gotovo lakonski, šta misli o tome. Ćutao je otprilike deset sekundi. Nekako i predugo i prekratko. „Žao mi je što sad ne sedimo negde gde bismo mogli da se gledamo licem u lice“, počeo je. „Moja je greška što o ovome nismo ra-


Alojz Mauric

63

nije pričali, dok je bilo prilike da ti saopštim ljudski, bez ove smešne poništavajuće distance, i ponižavajuće, za mene. Dakle, oprosti. Da, jesam homoseksualac, iako sam imao odnose i sa ženama, mislim da nema potrebe za onim prefiksom ’bi’, sebe sam primoravao na bliskost sa suprotnim polom u besnoj borbi sa samim sobom, a ne zbog mimikrije. Kako god, nije mi bila namera da se krijem, bar ne pred tobom, gotovo sam siguran da bi ti shvatio, ti ako ne niko drugi. I da to tebi ne bi bilo problem da svariš.“ Ćutanje. „Pa?“ „Šta pa?“ „Pa možeš li da svariš?“ „Ali ja ništa nisam primećivao. To ne znači, valjda, da između nas... da prema meni... „Ne znači, naravno, ne brini. Suviše si muževan da bi za mene bio seksualni objekat, preferiram nežnije tipove. Ti si, u stvari, po meni, duh koji hoda. Apstraktno biće s kojim nikada ne bih kvario ono nadobjektivističko čudo prijateljstva. Nego, mnogo filozofiram, lupetam. Prosto, nije sve u erotizmu, i za ljude od ovog mog soja postoji ljudski kontakt koji je izvan toga, ili je bolje reći iznad, shvataš?“ „Shvatam.“ Dalje smo pričali o Londonu, politici, domaćem sunovratu. Pitao me je kad dolazim do obale Lamanša, treba li mi novaca i tome slično. Sve kao normalno. No osećala se neka zategnutost. Neki zjap. Od koga kao da se potmulo širio budući jaz. Posle sam nastojao da se otmem teskobi koja se oko mene stezala kao ljuštura. Ako bismo se Slavomir i ja odista udaljili nakon što smo se suočili u onom navodno strašnom „otkrovenju“, bio bi to poraz, zar ne, mumlao sam u sebi. Da, za mene bi to bilo, shvatio sam, odricanje od sopstvene širine, gubitak dela vlastite ljudskosti. Za mog frenda još jedno razočaranje u ljude, deo križaljke koju igra sa okruženjem, porodicom, znancima. Dakle obostrani poraz, priznanje da je odbačenost zemaljsko pravilo. Zar mogu zidovi među ljudima tako čudovišno, preko noći da porastu, muljao sam po glavi.


64

Slava i mir

Tog leta, potegavši sve moguće stranačke veze, izbunario sam vizu i otputovao u London, na jednomesečnu ekskurziju. Da Mirku i Slavku pružim šansu da demantuju opštu glupost. I uspeli su, sasvim lako, njihovo prijateljstvo je ostalo nepoljuljano. Nisu ni pomenuli ono što je jednom bilo prodiskutovano, nije bilo potrebe.


Nebojša Đorđević

NAUČNO-FANTASTIČNA HIMNA LJUBAVI

Prvo sam rekao mami. Mama me najbolje zna. Malo se brecnula, a onda me zabrinuto pitala za porodicu, odnosno kako ja mislim da imam porodicu. Pokušao sam da joj kažem da postoje drugačije porodice. Pročitali smo zajedno knjigu „Kuća na kraju sveta“. Uplašila se, ali razumela je. Ljubav i podrška čine porodicu i od moje matične to sam i dobio, a svoju novu koja će mi to dati sam ću naći. Meri Šeli je mama naučne fantastike. Kažu da je, u današnjoj Indoneziji, na ostrvu Sumbava bukvalno eksplodirao jedan vulkan i početkom devetnaestog veka ostavio Evropu bez sunca. A bilo je leto, skupina dokonih britanskih buržuja okupila se negde u Švajcarskoj i Meri je smislila svog Frankenštajna. Taj je verovao da nauka čoveku donosi samo dobro. Onda sam rekao i tati i sestri i bratu i prijateljima. Sestra je pomislila da hoću da kažem da se selim. Gde ću, sestro slatka, sa svojih dvadeset i nešto, bez posla i primanja... Tata je izrazio svoju punu podršku. Rekao je da može da zamisli koliko mi je bilo teško da to priznam najpre samom sebi, a sada i njima. On obično ćuti o temama kao što su osećanja. Ovaj put je on pričao. I iznenadio me. Brat je potvrdio da je moj život moja stvar. Tata naučne fantastike bio je Žil Vern. Ne, nisu on i Meri bili zajedno, ali većini ljudi on pada na pamet kada kažeš da voliš naučnu fantastiku. On je pisao i na neki način predvideo putovanje na Mesec, ronjenje na


66

Naučno-fantastična himna ljubavi

velike dubine, njegovi junaci su hrabri kao i svet koji otkrivaju. Pored ovog, zvaničnog priznanja, bilo mi je bitno i nešto drugo. Kažem priznanja jer sam jedan od onih što se pomalo ježe na sveprisutnost engleskih reči. Znam da priznanje zvuči kao nekakav pravni termin. Ja odobravam ako je neko izašao iz ormara, ili se autovao, tako da se nadam da ja mogu i to i jesam učinio: posle dvadeset i nešto godina lutanja, priznao sam sebi – ko sam, ko me privlači, sa kim želim da imam emotivne, seksualne, romantične veze, a sa kim samo prijateljske. U prevodu Tolkina koji sam ja čitao još u srednjoj školi jedan od Hobita bio je Veseli. U filmu, nemušti prevodilac preveo ga je kao Meri. Meriadok Brandibak je njegovo puno ime, pa je bilo OK da mu je nadimak Meri, koje na engleskom može da zvuči kao žensko ime, no naš prevodilac (ili prevoditeljka) je nekako odlučio da on bude Veseli. Nekako gej... Ludooki Ćudljivko je Alastor Moody, jedan od junaka serijala Hari Poter. Naši zapadni susedi sa kojima delimo sličan jezik njegov su nadimak preveli kao Divljooki. Zvuči malo agresivno za jednog krajnje pozitivnog lika. Nalaženje termina na srpskom je uvek kreativnije, ali traži dosta vremena i energije... U svetu gde sve treba da se dobije odmah: akt, pas, uni, top, b, cs, hank, tvink, tvank, brojevi, dimenzije, šaranje lica, bez lica se ne javljaj, imaš broj, kakav ti je ovo broj, šta tražiš, gde voliš, hoćeš ovo, nećeš ono... Niko ti nije rekao da, kad pređeš prvi i drugi nivo, dolazi ovo. Berza, ponuda, potražnja, borba sa gomilom nekih novih prepreka, predrasuda... Naučna fantastika je često to. Beg. Odlaziš u drugi svet. Gde neke stvari još uvek nešto znače. Gde se možda i dogodila kataklizma, ali kroz nju su ljudi saznali šta je važno. Meni je, pored mog priznanja bilo važno da mogu da sebi bliskim ljudima ispričam kako se osećam, ko mi se i zašto sviđa, da moja (homo)seksualnost ne bude mračna porodična tajna, ili ukras za moderne i otvorene drugarice. Ne, ona treba da bude jedna od mojih karakteristika, nešto što samo može da obogati moj odnos sa ljudima. A ne da se pretvori(mo) u još jedan stereotip... Jedan od stereotipa naučne fantastike, kao i svih fantazija i bajki, jeste da mali i naizgled beznačajan junak često na kraju rešava stvar.


Nebojša Đorđević

67

I nismo se pretvorili u stereotip. Sa ljudima komuniciram normalno, na internet berzama i po kojim gej žurkama uvek nađem nekog ko je interesantan. Kome ne moram da se izvinjavam za svoju normalnu porodicu i prelepe prijatelje. Uvek nađem nekog kome ne moram da se izvinjavam što sada već imam OK plaćen posao, a nisam ga dobio preko veze. Kome ne pričam o svojim putovanjima kako bih mu nešto natrljao na nos, već kako bismo bolje zajedno razumeli svet oko nas. Jer ovaj svet oko nas je prelepo mesto. Gej ljudi su srećni i prihvaćeni. Ljubav je bitna. Ostavili su sve svoje predrasude, strahove, nesigurnosti, komplekse iza sebe, ili ih rešavaju u ona čuvena 'četiri zida' sa svojim terapeutima... Često se misli da je naučna fantastika o nečem dalekom, o svetu daleke budućnosti, ili svetu nekakve prošlosti koja nikada nije postojala. Ili je jednostavno priča o svetu koji nije naš svet. A fantastika je fantastična, ona nema ograničenja, i zato je treba voleti. I time i završavam ovo svoje prvo pisanije iz zemlje Srbije, sa trećeg kamena od Sunca, 2127. godine od rođenja jednog čike kome je samo ljubav bila u glavi, a nije ni onaj Veseli, ni onaj Ludooki koje sam spominjao. Jer 2017. u zemlji gde se često kunu u ovog čiku i u još neke čike, jedni zaboravljaju ove reči, a drugi kažu da, ako ih izgovori gej osoba, onda je to kao naučna fantastika. I jednima i drugima evo samog početka Himne ljubavi, Prva poslanica Svetog Apostola Pavla Korinćanima: Ako jezike čovječije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči. I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam. I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.



Neira Fazlović

CTRL-A-DELETE

„Igore, moram ti nešto reći. Zrak oko nas je gust, vlažan, kao da odbija da bude udahnut. On i dalje kleči pored vrata; nije se maknuo od kad su nas ovde gurnuli. Pokušava da obije bravu, izgleda. Ne bi to bio Igor da zna kada treba odustati. Ali ja sam se već pomirio sa sudbinom. Za par sati ćemo umreti. – Zar ne može da čeka? – Napokon se okreće prema meni, njegovo lice obasjano sunčevim zrakama koje se probijaju kroz malo prozorsko okno kao jedini izvor svetlosti. Tek sad primećujem koliko je duboka rana ispod njegovog levog oka, ali on je izgleda već zaboravio na nju. Odmahujem glavom. – Mislim da nećemo dočekati večer. Čemu više odlagati?“ Bla, bla, bla, bla, ajhdjsgfhdsgfdgj ghfjghhjfgjjvjjjgf . Ctrl-a-delete. Nekada te je pisanje ispunjavalo. Bilo je to jedino do čega ti je bilo stalo, jedino u čemu si bio dobar. Sada je postalo karijera, posao koji lagano crpi svaki atom motivacije iz tebe. Ali zar nisu svi poslovi takvi? Zatvaraš laptop sa više sile nego što je potrebno, kao da ti je on kriv što već tri meseca nisi u stanju da napišeš išta vredno čitanja. Mobitel svetli da te upozori na propuštene pozive i poruke koje ignorišeš već danima, ali tvoj pogled leti na neotvoren paket na stolu,


70

CTRL-A-DELETE

skriven ispod gomile išaranih papira i omota hrane koju znaš da ne bi trebao jesti. Tetka Jela iz Sombora ti je poslala knjigu; divno izdanje na jeziku koji jedva govoriš. Mora da ju je koštalo malo bogatstvo, ali eto, želi da vidi da je cela nacija ponosna na Adama Petrovića, sina srpskih emigranata i pisca bestselera New York Timesa. Prstima polako prelaziš preko stranica, kao da ćeš da upiješ inspiraciju svoje stare verzije koja ih je rečima ispunila. Tu živim ja. Tu, i u tvojim beleškama i napola završenim poglavljima; u tvojoj glavi i u glavama naših čitatelja. Ja sam Dimitrije i glavni sam lik relativno popularnog serijala romana za mlade. Do prije par godina bio sam samo obični dečko dok me troglava aždaja nije pokušala ubiti, što bi verovatno i uspela da Igor nije odlučio da demonstrira svoje sposobnosti mitskog čuvara šuma i, izgleda, jako zbunjenog studenta. Ispostavilo se da su stari Slaveni pogodili koja je mitologija stvarna, da je moja majka Morana, boginja smrti i zime, da je moja profesorica biologije vila, a moj najbolji prijatelj Lesnik kojeg je moja majka poslala da me čuva kada sam napunio osamnaest (što donekle objašnjava njegovih dva metra visine i iskreno blesavu zelenu boju kose). I da, Todorci, mračni konjanici, žele uništiti ljudski svet. Standardno. Da skratim, u našoj priči danas je poslednji dan zime, što, kroz neku komplikacije magije koja se provlači kroz tekst od prve knjige, znači da Todorci mogu da žrtvuju mene i dobiju svu magiju moje majke. Pošto su nas u prethodnom poglavlju uhvatili u zamku, može se reći da trenutno nisam baš u najboljoj situaciji. Svako ko je ikad ozbiljno pokušavao da se bavi pisanjem zna da s vremenom likovi razviju vlastitu osobnost i postanu i više nego spremni za raspravu sa onima koji su ih stvorili ako radnja ne ide u pravom smeru. I zato smo tu već toliko dugo. Imamo malih neslaganja oko toga kako bi ova priča trebala da završi. Nova poruka na mobitelu napokon privlači tvoju pažnju. Ne možeš a da se ne nasmeješ kada vidiš poznato ime. Eva Babić. Napokon: ljudski kontakt koji aktivno ne želiš izbeći.


Neira Fazlović

71

„Hej. Si živ? Malo se brinem.“ „Jedva. Spisateljski pakao. Znaš kako je.“ A da nju pustiš da završi ovo poglavlje? Mislim da bi uradila bolji posao od tebe. „Hoćeš da ja pročitam?“ „Ne.“ Napisao si u jednom pokretu, previše brzo. „Stvarno nema potrebe. Snaći ću se.“ Za nekoliko meseci cela planeta će imati priliku da pročita, ali ne još. Još je bilo previše osobno; kao da pišeš prljavu erotsku fanfikciju za koji niko ne bi trebao znati. Ali ipak, ona ti je urednik i prijatelj. Sa nama je od početka. Zar ti ne želiš njenu pomoć? Dok čekaš odgovor, tvoj um se fokusira na knjigu čiji si svet nekada vlastitim rečima i stvorio. „–Znaš, stvarno si idiot – reče Igor. Nisam se udostojio da mu odgovorim. – Zar stvarno misliš da bih pustio te da ideš sam? – Ovo je moja borba. Nećeš riskirati život zbog mene. – Vraćam se spremanju svojih stvari, svestan činjenice da će Igor otići svakog trena. Tako i treba da bude. Kad su nam se pogledi ukrstili, trnci su prošli kroz moje telo, dok su me te čudna zelene oči čitale kako niko prije nije mogao. – Rekao sam ti: Zajedno smo u ovome do kraja.! Bez najave me privlači u zagrljaj. – Uostalom, moj život bi bio dosadan bez tebe.“ Meni vrlo draga scena, ali ti pokušavaš da sebe uveriš da ti se čini lažna i izveštačena, jer ti je izdavač rekao da se homoseksualni subtekst dobro prodaje ovih dana. Možda je i krenulo tako, ali i ti i ja znamo da je ovo prava stvar. Znaš kako ćeš završiti poglavlje. Znaš da postoji samo jedna stvar koju mogu da priznam Igoru. „Ne, ne, ne i ne“, kažeš naglas praznoj sobi. To nije kako treba da bude. Hrabri heroji dobiju divnu devojku na kraju. Tako je bilo i tako će uvek i biti. „Iako sam veliki ljubitelj vaših knjiga, jedna stvar me jako zanima: Gde je reprezentacija LGBT populacije? Nemojte mi reći da su u svetu gde vile, vampiri i zmajevi hodaju po modernom New Yorku, LGBT ljudi nešto što ne postoji? Da li nas samo navodite na vezu između Dimitrija i Igora sa ciljem da prodate više knjiga, ali


72

CTRL-A-DELETE

nemate u planu da prikažete stvarnu reprezentaciju naše manjinske skupine?" Kada si prvi put čuo to pitanje, nisi odgovorio. Zurio si u mikrofon ispred sebe dok je tišina parala uši celog auditorijuma. Par sedmica kasnije, na nagovor izdavača, objavio si da je profesorica Dunja, koja je umrla u drugoj knjizi spasivši tako Igora i mene, bila lezbejka i zaljubljena u Jagu, koja je predvodila Todorovce, na što su fanovi reagovali jednoglasnim „hajd, dobro“ i nastavili da crtaju slike Igorovog i mog budućeg venčanja. To nije bila reprezentacija koju su tražili; još jedna tragična istospolna romansa, samo da se popuni kvota. Dvoje ljudi istog spola zajedno su postojali u tri forme: kao šala, kao perverzija i kao tužna ljubavna priča. Nije postojalo ništa između, i ništa pored. Ti ne želiš biti to. Ti želiš biti sretan. Ti želiš biti normalan. „Peder.“ Tu reč si naučio kada si imao šest godina. Tata je na vratima proklinjao vaše nove komšije, dva kulturna i lepo obučena muškarca koja su samo došla da se sa vama upoznaju. Možda nisu razumeli jezik koji je tvoj otac koristio, ali ton njegovog glasa slao je jasnu poruku: „Ovde niste dobrodošli. Pederčine jedne bolesne. Neću da mi takvi kao vi upropaste decu. Jedan muškarac, jedna žena. Tako je jedino prirodno. Tako smo stvoreni.” Pederčine. Bolesnici. Ali to nisi ti. Naravno da nisi. Kako bi mogao biti? Mamu si samo još jednom video u stanju takvog šoka kada su vam javili da je umrla baka. Tresla se, promenila sto boja, krstila se u nedogled kao da će pokreti njene ruke vratiti vreme. I dalje ti nije bilo potpuno jasno. Imao si devet godina i samo si joj rekao da ti se sviđa drugar iz klupe. „Adame sine, nemoj mi samo reći da imaš takve nakaradne misli? Nemoj da si to ikad više spomenuo. I nemoj da te otac čuje.“ I tako si znao da moraš skrivati to što osećaš ako želiš biti prihvaćen. Oprezno si pokupio svoje stvari i zatvorio vrata ormara. Zauvek. Ali unutra i nije toliko loše. Niko ti ne može nauditi. Tvoje osobno stakleno zvono. Bilo je lako pretvarati se. Nema ništa loše u devojkama. Uvek si tražio one sa kojima si imao zajedničkih tema, da ti se barem čini da


Neira Fazlović

73

imaš prijateljicu sa kojom povremeno moraš da spavaš. Ali sve bi brzo shvatile da tu nema hemije, ma koliko se ti trudio. Ti više nisi mali dečak koja sluša svoje roditelje. Ti imaš gej prijatelje; tvoja gazdarica je transrodna žena. Dvadeset prvo je stoleće. Vrata svih ormara se polagano otvaraju. Zašto i dalje pokušavaš da zabarikadiraš naša? Opet otvaraš laptop. „I onda su negativci ušli u sobu i ubili sve heroje. Bilo je jako, jako tužno. Čiča miča, gotova priča.“ Dobar pokušaj, ali malo si se precenio. Ne možeš me ubiti. Ja sam ideja, a ti si samo stvarna osoba. Uostalom, ne želiš. Preko koga drugog ćeš moći da analiziraš vlastite osećaje? Pisci pišu šta znaju. Postoji razlog što si ti celu seriju romana posvetio mladiću slavenskog porijekla u Americi koji je izgubljen između tradicije i novog sveta i koji već godinama pokušava da izađe na kraj sa vlastitom seksualnošću. „–I onda je ona Rusalka iz trećeg poglavlja ušla u sobu i počela da se žvali sa mnom. Iza njenih leđa, Igor mi ju je nabacio jer to najbolji prijatelji rade.“ ctrl-a-delete „– Igore, ja sam tvoj otac.“ ctrl-a-delete „– Igore, možda smo samo fragmenti mašte jedne tužne osobe koja pokušava da nekako razvrsta svoje misli.“ ctrl-a-delete Savršena scena je već odavno u tvojoj glavi. Svaki detalj, svaki pokret je na mestu, kao da ih možeš opipati, ali reči jednostavno ne žele da se formiraju. Zuriš u prazan dokument, i on zuri u tebe; njegova belina podrugljivo se smeje tvojoj nesposobnosti da napokon pobediš glupi glas u tvojoj glavi koji ti govori da je kraj u kome Igor žrtvuje svoj život da bih ja mogao da pobegnem i oženim se Danicom, vilom sa kojom, kako ti je i Eva rekla, nemam trunke hemije, najgluplja moguća ideja. Ali ti znaš bolje od svih nas. Ne znaš koliko vremena je prošlo pre nego što te iz tvoje intenzivne seanse zurenja u praznu stranicu budi zvuk kucanja.


74

CTRL-A-DELETE

„Ajd, otvaraj. Znam da si tu“, čuješ ženski glas sa druge strane vrata. Eva, sa vrećom punom hrane u rukama i osmehom na usnama, baca ti se u zagrljaj. Ona je izrazito lepa mlada žena. Ne možeš to ignorisati. Duga plava kosa, lice zbog kojeg su počinjali ratovi, telo grčke božice. Cvetne note njenog parfema ispunjavaju tvoje nosnice. Dok te grli, osetiš toplinu njenog tela. „Bio si tužan“, kaže ti. „Donela sam vino i čokoladu. Gledamo film. To meni pomaže kad zapnem.“ Ma, materijal za ženidbu. Bez pardona prolazi pored tebe, ne obazirući se na činjenicu da tvoj stan izgleda kao ratna zona. Sledeće što znaš je da sediš na kauču, sa njenim dugim nogama u krilu, dok ona komentariše film čijeg naslova se ne možeš ni setiti. Ona priča, ali ti skoro da je ne slušaš. Teraš sebe da je gledaš drugim očima. Zamišljaš kako otkopčavaš dugmad njene ionako providne košulje; tvoje ruke na njenom telu; njeni uzdasi i toplina njene gole kože naspram tvoje. To je to što želiš, zar ne? Dokaži svima koliko si strejt. Ispred tebe je lepa devojka; tvoja najbolja prijateljica. Zar najlepše ljubavne priče ne počinju tako? Zgodan si momak. Verovatno već dugo čeka da napraviš prvi korak. Hajde, budi to čuveno muško. Bez ikakve najave, privijaš je uz sebe i ljubiš. Varnice pucaju oko vas, kao dobro natopljeno bure baruta, dok se ljubite sa svom strašću para riba koje pokušavaju jedna drugu da ožive usta na usta. Ni sam nisi siguran koliko dugo to traje, ali znaš da je previše. „Izvini.“ kažeš. Zatvaraš oči, potpuno uveren da ćeš ih otvoriti u alternativnom univerzumu gde upravo nisi napravio veliku glupost. „Ja... Ovaj... Zaboravi da se ovo desilo.“ Gleda u tebe sa izrazom lica osobe koja koristi svu svoju snagu da ne pukne u smeh. „Nismo se čuli neko vreme i eto, zaboravila sam da ti javim: imam novu curu. Zove se Miriam, kardiolog je. Fina je, svideće ti se.“ Sedaš na kauč i stavljaš glavu u ruke, kao da ti je preteška da je nosiš. „Nadao sam se. Da si ti ta. Da ću napokon shvatiti šta znači voleti ženu. Ali ne mogu se više pretvarati. Ti si bila moja posljednja nada.“ Osetiš njenu ruku na svom ramenu.


Neira Fazlović

75

„Imaš li nešto da mi kažeš?“ pita te. Glas joj je mekan, majčinski i izvlači iz tebe misli koje si se usuđivao da pomisliš samo duboko u noći, kad samoća nadjača predrasude koje su godinama utuvljavali u tvoj mozak. „Mislim da sam gej.“ Čim si izgovorio te reči, vreme je prestalo da postoji. Ne čuješ njen odgovor, samo ubrzan ritam svog srca. U trenu, sve je postalo previše stvarno. Ne možeš se više pretvarati; vrata su otvorena i ti osetiš svež hladan zrak na svom licu. Tvoje sklonište je nestalo. Gol si i sam u svetu za koji nisi spreman. „Hej, jesi li dobro?“, pita te, pucketajući prstima ispred tebe. Gledaš u njeno lepo lice. „Stari će me ubiti“, uspevaš da kažeš. Ovaj put se stvarno počinje smejati. „Imaš 27 godina. Moraš da živiš svoj život. To što osećaš nije sramota, nije bolesno ni prljavo. Znam, i meni je trebalo dugo da to shvatim. Ne može se večno živeti u ormaru. Čini se sigurno i udobno, ali svet vani je puno lepši, kada se navikneš na sunce.“ „Šta će svi misliti o meni sad?“ „Neki će misliti da si bolestan; nekima ćeš tek sada biti 'cool'. Većini će, barem nakon nekog vremena, biti svejedno. Tvoji će verovatno pošiziti, ali obično se saberu. Nekima treba par dana, nekima meseci i godine, neki nikad to u potpunosti ne prihvate, ali ti nisi samo njihov sin. Ti si svoja osoba, koja mora da živi svoj život. Nisi sebičan ako svoju sreću staviš na prvo mesto. Pogledaj oko sebe. Nisi sam. Nikad ni nećeš biti.“ Neko vreme šutite. Osetiš toplinu suza koje padaju niz tvoje lice, ali i ne pokušavaš da ih zaustaviš. „Šta sad?“, pitaš napokon. „Ništa. Ti si ista osoba kao i pre pola sata, zar nisi? Sad samo možeš slobodnije da dišeš. I dalje si Adam Petrović, fin momak sa talentom za prozu; glavni gnjavator na žurkama kad se napiješ i počneš pričati o slavenskoj mitologiji. Neke stvari se ne menjaju.“ Refleksno se smeješ. „I i dalje ti stan izgleda kao da ti je neko provalio. I još uvek nisi završio roman od kojeg zavisi da li ćemo oboje morati naći drugi posao. Ko te privlači je samo jedan dio onoga što ti jesi.“


76

CTRL-A-DELETE

Već je za tvojim radnim stolom i čita tvoje nedovršene ideje. „Mislim da znam kako ovo poglavlje treba da završi“, kaže ti. Po prvi put i tebi zaista postaje jasno.


Sanela Milošević

THEM

Ovisimo samo o jednom. Da nikada ne dozvolimo da nam drugi govore šta treba da radimo, kako da postupamo i kako da se ophodimo prema sebi i svojoj okolini. Naše je da govorimo kako ćemo i šta ćemo. Na nama je da odluke koje donesemo sprovedemo u okviru zakona i zakonskih rokova koje smo sami sebi zadali. Ja verujem u takvu budućnost. Vi ste budućnost, deca su budućnost i neću dozvoliti da se iko meša u naše perspektivne ciljeve! Tako je! Mnogi me pitaju jesmo li na pravom putu. Jesmo! Naša nacija želi isključivo pravi put, razvojni put, onaj koji nas stavlja u centar svetskih dešavanja, svetske ekonomije i demokratije. U ovim teškim trenucima previranja političkih, migracionih, mi ćemo imati ulogu pomiritelja, stabilnog i proverenog partnera svima onima koji su hrabri kao mi da sprovode svoje reforme u cilju poboljšanja kvaliteta života. Tako je! Ja sam odlučio da te odluke sprovedem u delo. Za to mi je potrebna vaša podrška, podrška svih koji znaju da je vođstvo ove zemlje u pravim rukama, da vas neću razočarati ni napustiti ni okaljati naš obraz ni ovde ni u svetu. Da ću marljivo i vredno poštovati sve ono za šta se zajednički zalažemo. Za bolju budućnost kojoj nema zamene, nema alternative. Samo napred!


78

Them

Tako je! Drage moje sugrađanke i sugrađani, danas ovde pred vama stojim ogoljen, spreman na kamenovanje i linčovanje, spreman da otvorim svoju dušu i srce jer vrlo dobro znate da nemam dlake na jeziku i da sam čist pred vama i pred Bogom. Ovo je moja zakletva, moj krst koji ću da nosim hrabro jer ovoj državi je potrebna hrabrost i odvažnost. Vama je potreban neko ko može i ume, nije dovoljno da se samo hoće... Svi mi hoćemo, ali samo pojedinci znaju kako. Tooo! Sva moja prošlost, a sam Bog zna da sam grešio, bila je rezultat neiskustva, mladosti, povodljivosti, pa ako hoćete i entuzijazma, verovatno preteranog optimizma pomešanog sa adrenalinom. Kad nisam mogao da razlikujem dobro od lošeg u svakom momentu, kad nisam mogao da shvatim šta je budućnost, već samo gledao od danas do sutra. Jer to su momenti kada znate da želite najbolje za sebe i društvo u kom živite, ali ne poznajete sredstva kojim biste ostvarili svoje ciljeve. Grešio sam, priznajem... ali sam vas voleo! I uvek ću vas voleti. Živeooo! Svesni ste da su svi protiv nas, uvek su i bili. Kroz istoriju teško smo prolazili, često ponižavani, ali nikad poraženi. Izdizali smo se iznad svih i uvek padajuću dupke u provaliju, ponovo dizali glave i nastavljali svoju bitku za naše pravo. A to je pravo na život! Pristojan život koji svako od nas zaslužuje. Da li je to toliko teško? Zašto je to toliki problem? Jer smo u manjini? Jer nismo veliki i značajni na globalom planu kao neki drugi gigantski i mnogobrojniji narodi? Jer nismo isti kao svi? A svaka istorija na ovoj planeti uključivala je i nas. I po pitanju mira i po pitanju ratova, i po pitanju nauke, umetnosti, razvitka čovečanstva. Ima nas. Uvek će nas i biti. I mada svi govore da izumiremo kao nacija, mi i dalje ponosno dižemo glave i krčimo svoj put napred. Tako je! Volimo te! Volite sebe. Tako jedino možemo i druge da volimo! Tako je! Volimo sebe! I volite jedni druge. I volite decu koja su naše legitimno nasleđe. Mi smo izgnani, proterani, saterani u ćošak.


Sanela Milošević

79

Izgnani smo! Mi smo za svet neki oni tamo! Mi smo oni tamo! Mi smo za svet nebitni! Nebitni smo! A da li smo nebitni? Nismo! Podići ćemo svoj glas i pokazati koliko kvalitetnih ljudskih bića ovde živi, marljivo radi, uči i prosperira. Glas! Pokazaćemo da sva deca koju mi odgajamo imaju ljubavi, mogućnosti da se školuju, napreduju i postanu ljudi dostojni svega što čovek zaslužuje. Deca! Mnogi kažu i uveren sam da je tačno. Deca nakon fakulteta odlaze odavde, zbog svojih ili tuđih izbora, zbog mogućnosti koje im svet pruža, a koje mi ne možemo da im pružimo. Želim da promenimo sve ono loše zbog čega odlaze, želim da ostanu ovde i u svojoj zajednici ostvare svoje najveće kapacitete. To je naš put i naša posvećenost se mora kretati ka njima i njihovoj budućnosti ovde. Sa nama. Među nama. Budućnost među nama! Koliko je samo odbačene dece ovde prihvaćeno. Nikada nismo odbijali nikog bez obzira na boju kože, pripadnost ili pol. Volimo ih i prihvatamo podjednako. Više nijedno dete nije na ulici. Nijedno dete nije nezbrinuto. Nijednom detetu nije uskraćena bilo kakva zdravstvena ili socijalna zaštita. Svako dete je odgajano sa ljubavlju i pažnjom kakvu nigde u svetu ne možete da vidite. Ali mi smo i dalje marginalizovana nacija. Skrajnuta da se sama snalazi za sebe. Moja poruka svetu je – stidite se. Pred sobom i svojom napuštenom čeljadi. Stidite se! Davno je bilo, ali dobro se svi sećamo. Rat je ono što nas je proganjalo i mučilo. Rat za koji nismo mi krivi, nismo ga započeli. Nismo mi ti koji su lažima podrivali društvo. Mi smo podržavali sve što drugi predstavljaju. Nismo mi ti koji su bacili prve bombe i odapeli prve


80

Them

strele na druge. Ali smo se branili svim sredstvima koje smo imali u svojim rukama. I to najčešće golim rukama. I zato smo ovde. Sami i prepušteni sebi na milost i nemilost na ovoj zemlji, ovoj grudi nas izgnanika. Nismo se predali ni posustali. Izgradili smo društvo i državu dostojnu svakog. Dostojni smo! Dostojni ste! Posebni ste! Posebni smo! Tako sam i ja poseban, sa vama, ovde, zajedno! Zajedno! Znate da sam nekad bio žena. Jesam. I bilo je teško. Mnogi među vama se osećaju kao ja. Znate kroz šta se prolazi i kako. I mnogo je hrabrosti trebalo da priznam sebi i da preduzmem neke mere, a ako sam to bio u stanju da učinim, ništa mi neće biti teško da učinim za vas i našu državu. I dalje volim ženu u sebi i ono što sam sada, prihvatam se, prihvatam vas i prihvatam njih, iako su nas oni udaljili od sebe. Napravili su i podelili nas sve, na We i Them! Odgurnuli, a prvo su nas i tukli i mučki ubijali i trudili se da nas zatru. Ali izdržali smo. I izdržavamo sve nedaće i patnje. Mi to možemo! Možemo! I kada su shvatili da mi nećemo izumreti, odumreti bez njih, njihovog hleba, njihove vode. Kada su shvatili da smo svi samo ljudi, onda je počelo. Prvo su nam donosili, prebacivali preko zida sve. Sve odbačene i neželjene. One sa ulice, one koje nemaju kud, one koje su porodice napustile. Svakoga ko njima nije bio potreban nama su dali, naturili. I mi smo ih sve prihvatili, bez pogovora. Onda su počeli sa decom. Svako neželjeno i odbačeno dete su bukvalno ubacili u našu zajednicu. Dovozili ih, izbacivali na ulicama našeg grada, našeg polisa. Ne znajući da je to ujedno za našu zajednicu bio pravi blagoslov. Blagoslov! Danas su mnogi od njih već odrasli ljudi i stvaraju svoje porodice. Prihvatamo ih takve, ne bacamo ih nazad kao neželjene. Oni sami biraju da li će ovde ili tamo i naša je, moja je dužnost, da učinim sve kako bi ostali ovde, među nama!


Sanela Milošević

81

Sa nama! Naša država se i dalje zove Them, imenom koje su joj oni nadenuli! To Them više nije neprihvatljivo. Navikli smo se na to. Da jedni žive u državi We, a mi ostali u Them. Pa dokle? Dokle će da nam otimaju naše pravo da budemo jednaki ostalima. I pogledajte gde su oni sad sa tim We. Ratovi, migracije, siromaštvo i beda prostiru se uzduž i popreko. Sad zavide nama na našoj stabilnosti i prosperitetu. Sad hoće da se domognu našeg blagostanja. I ja kažem – može! Ali da ne donose svoj rat ovde, mi smo taj rat već prošli, ne želimo ga ikad više. Naša je želja i težnja da ne budemo više Them, nego svi da budemo We! Tako je! Svi smo We! We! We ! We! Zato sam danas pred vama ovde rešen da obećam kako ću svakome od njih pružiti ruku pomirenja. Pokušaću...I ne samo to, uspeću da nas stavim na mapu sveta opet. Ne želimo margine, nećemo da hodamo po ivicama sveta, već da kao i ostali svet da ponosno i dignute glave kažemo – Mi smo ljudi! Mi smo ljudi! Ja ponosno stajem pred ceo svet i sa vama i u vaše ime kažem njima – Ja sam gej! Gej! Gej! Gej! Gej! Živeli! Živeli! Bravo! * Govor kandidata za predsedničke izbore 2182. godine u državi Them. Služi kao primer u istorijskim čitankama i knjigama za demagoški i populistički primer ophođenja vlasti prema društvu. Kandidat je diskvalifikovan po zakonu koji je donet 2180. godine na Savetu građana, koji se smatra najvišim zakonodavnim telom države Them. Država Them je nastala kao posledica Opšteg rata protiv osoba drugačijih seksualnih orijentacija od heteroseksualne. Manjina koja je preživela izgnana he na ostrvo koje je do 2123. godine nosilo naziv Madagaskar, a potom Them. U teškim životnim uslovima, izgnanici su uspeli da osnuju svoju zajednicu i da za 20 godina osnuju i prvu državu. Globalna država We, sa svojim autonomnim državama koje su i dalje nosile svoje stare nazive, to je ostrvo proglasila podobnim


82

Them

za odbacivanje svih ljudskih bića koja su „drugačija“ po standardima države We. Danas, u 23. veku, država Them je i dalje zadržala svoj naziv, kao uspomenu na istoriju i protekle događaje. Obuhvata celu Afriku, Novi Zeland i Australiju. Podele u društvu ne postoje kao nekad, ali se i dalje bore za svoja prava na celoj planeti. Od 2222. godine više ne postoji institucija predsednika.*


Milan Aranđelović

ANĐELI I DEMONI

Dok je posmatrao Viktora kako sa ostalima slavi još jednu navijačku pobedu posle poraza njihovih fudbalera, Dejan je znao da će mu te večeri sve reći. Viktor je stajao na stazi između sedišta na sredini autobusa i ostalima pokazivao oguljene i krvave zglobove kao uspomenu na današnju tuču protiv Crvenih đavola iz Kragujevca. Plava kosa padala je preko modrica na licu, a sasušena krv oko Viktorovih usta davala je njegovom osmehu dodatni autoritet među okupljenom Belim anđelima. Dejan je gledao kako Viktor pesnicom udara zamišljenog protivnika ispred sebe, a zatim ga šutira desnom nogom. Znao je da je Viktor objašnjavao ono što im se tog dana desilo, opisivao je događaj zbog kojeg je Dejan odlučio da najboljem prijatelju otkrije svoju tajnu. Beli anđeli su jedva čekali da se utakmica završi. Ionako niko nije došao da navija za njihov fudbalski klub, već na meč sa navijačima kragujevačkog Radničkog koji sledi odmah nakon utakmice. Adrenalin pomešan sa alkoholom i ostalim opijatima koje su njihove vođe, takozvani Arhanđeli, prodavali davao je snagu Belim anđelima za obračun sa Crvenim đavolima. Bilo je potrebno zamaskirati se, sakriti šal sa klupskim bojama, prikriti pogled pod kapuljačom da te drotovi ne primete. Dejan je imao dosta iskustva sa skrivanjem. Skrivao se u mraku ceo svoj život i ulagao velike napore da niko ne vidi njegovo pravo lice i prirodu.


84

Anđeli i demoni

Ponašao se kao ostali, ali je živeo u neprekidnom strahu da će slučajno biti razotkriven i da će dobiti ono što takvima kao što je on i sleduje. Mnogo puta je video kako oni poput njega prolaze, tako da je uvek bio na oprezu. Ponekad mu je bilo teško da skriva ono što on jeste. Osećao je zver u sebi koja želi biti oslobođena. Taj osećaj je pokušao da kanališe kroz nasilje prema drugima i, začudo, donekle je i uspevao da ga ukroti. Videti krv na licima drugih, prozreti bol i patnju u njihovim očima dok ih uništava, donosilo mu je trenutno olakšanje. Znao je da posle tog perioda opijenosti sledi bolno buđenje i mamurluk. Bol u glavi, mišićima i kostima jer je monstrum u njemu i dalje skriven i žedan. Dejan je znao da su on i Viktor slični. Viktorova majka, od koje je nasledio plavu kosu, oči i prelepo lice, poticala je iz najsiromašnijeg dela i inače siromašne Rumunije. Došla je da radi, ali su ljudi pričali da je zapravo pobegla od nekoga. Govorilo se da je u pitanju lokalni moćnik, bivši komunistički aparatčik i saradnik Sekuritatee koji je kao nagradu za vernu službu bivšem diktatorskom režimu dobio mogućnost da gospodari celim karpatskim delom Rumunije poznatim kao Erdelj ili Transilvanija. Njegovi preci su vekovima gospodarili tom teritorijom, tako da su promene režima za njih poput sezonskog mitarenja u kome se odbace stari nazivi titula, a prigrabe novi. Za oko mu je zapala mlada Viktorova majka i niko nije smeo da mu se suprotstavi. Petnaestogodišnja klinka, ćerka šumara i medicinske sestre, nije imala izbora nego da postane gospodareva nevesta. Posle izvesnog vremena, kada je osetila da mu polako postaje dosadna, a da je tokom života provedenog sa njim saznala previše mračnih tajni da bi se iz braka izvukla živa, devojka je pobegla u Srbiju. Ne zna se da li je bila trudna kada je došla, tako da Viktor nije znao da li mu je otac rumunski grof ili neki od posetilaca kluba „Medžik“ u kome je njegova majka radila neposredno po dolasku u Srbiju. Kao dete samohrane majke, strankinje čudnog akcenta i bivše prostitutke, Viktor je rano morao da nauči kako da preživi u Srbiji. Imao je izbor da, kao pripadnik manjine, postane žrtva ili da se pridruži većini. Viktor se, vođen instinktom za preživljavanje, odlučio za ovo drugo. Postao je najveći pravoslavni Srbin koga je taj deo sveta ikada


Milan Aranđelović

85

video. Niko nije smeo da dovede u pitanje njegovu religiju i naciju. Bio je spreman da ubije za srpstvo i pravoslavlje. Dejan je naslućivao da se to možda već i dogodilo. Svoju veličinu Viktor je dokazivao nasiljem nad manjinama. Iživljavao se nad svakim za koga mu se učini da malo štrči od ustaljenih srpskih običaja i pravoslavne tradicije. Zato su Viktor i Dejan veoma lako sklopili duboko prijateljstvo. Dejanu je oduvek bio poznat taj način mimikrije i preživljavanja. Zbog ove veštine njih dvojica su se javili kao dobrovoljci da se posle utakmice provuku kroz obezbeđenje i napadnu muriju sa leđa, omogućavajući ostalim Anđelima da probiju kordon i izvrše juriš na Đavole. Dejan i Viktor su se kroz gomilu ljudi kretali ka kordonu kada ih je jedan od nižih pripadnika Đavola primetio i počeo da daje znake svojoj crvenoj braći. Svega nekoliko ljudi je stajalo između njega i kordona kada je Dejan osetio udarac u bubrege. Zbog mase ljudi koja ga je okruživala nije mogao odmah da se okrene i zato je primio još nekoliko udaraca u leđa i glavu. Instinktivno je poželeo da se sklupča na zemlji, ali se bojao da će ga masa u tom slučaju pregaziti. Međutim, kako su udarci bili brojniji, ljudi oko njega su počeli da se sklanjaju. Kada su primetili šta se dešava, Anđeli sa druge strane kordona počeli su da divljaju u pokušajima da se probiju do njega. Dejan je ošamućen pao na zemlju dok su ga Đavoli udarali rukama, nogama, štanglama, a neki su ga gađali kamenicama, staklenim flašama i limenkama piva. Krv mu se slivala niz lice kada je video kako se Viktor probija kroz masu i sasvim sam nasrće na Đavole. Dejan je očekivao da mu se Viktor veoma brzo pridruži na zemlji, ali se desilo nešto gotovo čudesno. Viktor je izgledao kao da ima nadljudsku snagu kojom se suprotstavljao Đavolima. Jedan po jedan navijači su padali pred njim vrišteći u agoniji bola koji ih je nenadano snašao. Uskoro su Đavoli prestali da udaraju Dejana i posvetili svu svoju pažnju Viktoru. Krv je pljuštala oko njih dok je Viktor poput divlje životinje udarao i kidao sve pred sobom. Tek tada su panduri iz kordona počeli da obraćaju pažnju na ono što se dešavalo iza njih. Tada im je popustila pažnja pa su Anđeli uspeli da probiju kordon i pridruže se Viktoru u borbi protiv Đavola. Kada je broj Đavola oko njega počeo da se smanjuje, Viktor je prišao Dejanu. Čučnuo je pored svog druga i pitao ga kako je. U tom


86

Anđeli i demoni

je trenutku Dejan na Viktorovom krvavom licu i u očima video svu brižnost i osećajnost koju ovaj krije u sebi. Na taj jedan trenutak video je nežnog i dobrog Viktora, Viktora koji se skriva iza hiljadu maski koje je navukao na lice. „Kako si, brate?“, ponovio je Viktor pitanje, a Dejan je znao da će mu te večeri otkriti šta je on zapravo. * Proslava pobede nad Crvenim đavolima nastavljena je u klubu „Auto-delovi“, tradicionalnom sedištu Belih anđela. Diskoteka „Auto-delovi“ nekada je bila obična automehaničarska radionica koja je vremenom preuređena. Vlasnik diskoteke Arhanđel Gavrilo je, dok je još bio samo majstor Gavra, kao ratni plen iz Hrvatske doneo sto za bilijar. I tako je sve počelo. Lokalni klinci su se okupljali na partiji bilijara, slušanju ratnih priča, a vremenom su se navukli i na neke druge stvari koje je Arhanđel Gavrilo, uz blagoslov lokalnih partijskih i policijskih patrijarha, nudio omladini zarobljenoj u Srbiji. Oko stola za bilijar uskoro su nikli automati za video-igre, jedan šank, šipka za striptiz na kojoj su povremeno nastupale buduće zvezde estrade koje su kod Arhanđela Gavrila došle po blagoslov. Arhanđel Gavrilo je osnovao i navijačku grupu Beli anđeli sa ciljem da mlade ljude zainteresuje za sport i navijanje, kao i da ih odvuče sa ulice gde mogu da upadnu u pakao nasilja, droge i kriminala sa kojima se suočavala zaboravljena srpska omladina. Zbog toga je Arhanđel Gavrilo imao široku podršku roditelja previše zauzetih preživljavanjem da bi mogli da se posvete vaspitavanju svoje dece, kao i podršku lokalne samouprave. Ta podrška je znala da bude dvosmerna, tako da su Beli anđeli bili na braniku naše otadžbine kojoj su pretili unutrašnji neprijatelji maskirani u demokratsku opoziciju. Vremenom su „Autodelovi“ prerasli okvire mehaničarske radnje, ali su iz emotivnog odnosa koje je Arhanđel Gavrilo imao prema svojoj staroj radionici zadržali naziv. Viktor je po ko zna koji put prepričavao tuču Bliznakinjama. Mahao je pesnicama i nogama povremeno obarajući flaše i čaše sa stola VIP separea u kome su sedeli. Bliznakinje su oduševljeno gledale Viktorovu pantomimu, dok je Dejan sumnjao da bilo šta razumeju. Polugole učenice srednje medicinske bile su već dovoljno


Milan Aranđelović

87

iskusne da ne skidaju svoje maske. Naizgled su sve nudile na izvolte, skrivajući ono što bi moglo da ih omete u karijeri koju su polako gradile. Pod njihovim nogama masa je na podijumu igrala uz tradicionalne zvuke saobraćajnih nesreća na nekoj istočnjačkoj tržnici koje je u trenutku komponovao čuveni DJ, dok su go-go igračice nad njihovim glavama izvodile svoje plesne tačke. Viktor i Dejan su, kao zasluge za vernu službu i iskazanu hrabrost u današnjoj borbi, dobili mesto u VIP loži namenjenoj Arhanđelovim specijalnim gostima. Tradicionalni specijalni gosti su te večeri bili zauzeti druženjem sa aktuelnim Zvezdicama Granda u posebno izolovanim sobama kluba „Auto-delovi“. Bliznakinje su išle zajedno sa separeom, a Viktor se trudio da ih šarmira svojom krvavom pričom ne znajući da su one šarmirane samim njegovim ulaskom u ovaj separe. Viktor je, u jednom veoma nezgodnom pasusu o nizu udaraca koje je danas zadao, šutnuo sto baš u trenutku kada se Dejan nagnuo da povuče još jednu crtu. „U kurac, bre, brate!“, dreknuo je Dejan hvatajući se za nos. „Pazi kako pričaš nogama!“ „Šta je bilo, brate?“, reče Viktor preko glave jedne Bliznakinje. „Uspomena sa utakmice? Još uvek boli?“ Iako je to rekao nehajnim i grubim glasom, Dejan je u Viktorovom pogledu video iskrenu zabrinutost. I znao je da Viktor zna da ga čita kao otvorenu knjigu. „Znate šta, lepotice“, rekao je Viktor obraćajući se Bliznakinjama. „Vama je vreme da malo odete do klozeta da se fotkate za Instagram. Ajde, prošlo je već petnaest minuta kako niste ništa okačile. Tutanj!“ Bliznakinje su poslušno ustale i izašle iz separea, a Viktor nije skidao pogled sa Dejana. „Ej, brate, bilo je do jaja danas“, reče Viktor približavajući se Dejanu. „Jeste, tebra“, odgovori Dejan. „Pokazali smo Đavolima njihovog Boga!“ „Brate, ’oću nešto da ti kažem“, reče Dejan naginjući se nad Viktorovo uvo da bi nadjačao glasnu muziku. „I ja tebi, brate!“, reče Viktor. „Ovo nikome nisam rekao. Samo mom bratu ’oću da kažem!“


88

Anđeli i demoni

„I ja nisam nikome reko za ovo!“, reče Dejan. „Ko će prvi, brate?“ „Ne znam, brate. Hajde istovremeno!“ „Važi brate!“ „Ja sam gej“, reče Viktor. „Ja sam vampir“, reče Dejan. „Znam“, rekao je Viktor ukočenom Dejanu. „Keva je iz tog kraja gde ima dosta vampira, pa me je naučila da vas prepoznajem. Znao sam čim sam te prvi put ugledao, brate!“ „Ti si…“, pokušao je da progovori zapanjeni Dejan. „Gej, brate. Peder, znaš…“, reče Viktor približavajući ruke Dejanovom licu. „Volim muškarce… muškarca… tebe…“ Na dodir Viktorovih prstiju Dejan je skočio kao da su bili užareni. Pao je na pod separea i, u panici, pokušavao da se i dalje sedeći na podu odvuče ka vratima. Viktor je ustao i počeo da mu prilazi. „Šta ti je?“, pitao je. „To sam i dalje ja. Meni ne smeta to što si ti rođena krvopija, volim te takvog kakav si.“ „Beži od mene“, drhteći je progovorio Dejan kada je stigao do kraja zida separea. Niko ništa ne vidi. Prepušten je na milost i nemilost Viktoru koji mu se polako približavao. Rukama je grabio iza sebe pokušavajući da napipa nešto što bi mogao da stavi između sebe i Viktora. „Nemoj da se bojiš“, rekao je Viktor spuštajući se kao Dejanu. „Neću da te povredim. Volim te.“ „Ne, ne, ne…“ ponavljao je Dejan grabeći šakama iza sebe kada je napipao jedan od štapova od onog prvog bilijara koji su kao atrakcija stajali na zidu VIP separea. Zgrabio ga je i, dok se Viktor kretao ka njemu, udario ga svom snagom po glavi. Viktor se trgnuo unazad i u šoku na trenutak ukočeno zanemeo, što je Dejanu omogućilo da se polako uspravi i zada još nekoliko udaraca po glavi, vratu i leđima. Viktor je ošamućen pao na sto, a Dejan je podigao štap i zabio mu ga pravo u srce. Viktor se batrgao dok ga je život polako napuštao, a Dejan čvrsto nabijao štap u njegove grudi. Držao ga je i kada je Viktorovo beživotno telo prestalo da se pomera. Bio je u šoku, besan, prevaren, izdan… Mrzeo je Viktora i nije želeo da prestane da ga ubija. Iz šoka u kome se našao probudilo ga je vrištanje Bliznakinja


Milan Aranđelović

89

koje su se vratile sa snimanja najnovijeg klozetskog editorijala. Stajale su na vratima, gledale strašan prizor i zapomagale. Ubrzo je njihova vriska nadjačala zvuke kompozicija saobraćajnih nesreća i privukla ljude iz obližnjih separea. Arhanđel Gavrilo je prišao Dejanu i uhvatio štap za bilijar koji je još uvek virio iz Viktorovih beživotnih prsa. „O čemu se radi?“ pitao je besno Dejana. „Nadam se da imaš racionalno objašnjenje za ovo sranje?“ „Viktor je bio…“, promrljao je Dejan. „Bio je, bio je… Bio je pederčina jedna, mamu mu jebem onu govnarsku, pedersku!“ Dejanovo urlanje bilo je propraćeno jezom među okupljenim ljudima. Gledali su leš čudovišta koje je ležalo pred njima. Mnogi među njima su bili Viktorovi prijatelji i nisu verovali da se iza naizgled pristojnog pravoslavnog Srbina krije takvo čudovište. „Svaka čast“, uspeo je da prozbori Arhanđel Gavrilo stavljajući ruku na Dejanovo rame. „Spasao si nas na vreme, dok čudovište nije stiglo da još nekoga od nas zarazi. Nadam se da nije uspeo da te poljubi ili nešto još gore?“ „Ne, ne, ne…“, polako je izlazio iz šoka Dejan. „Nije uspeo. Pokušao je, ali sam ga na vreme uništio.“ Arhanđel Gavrilo je prišao ogradi separea, dao neprimetan znak i svetlo se ubrzo upalilo. Nakon toga je i muzika prestala. „Braćo“, započeo je Arhanđel poslanicu dok je masa ljudi podizala pogled ka njemu „Među nama je živelo čudovište. Sada je, kao što ćete videti, mrtvo. I to zahvaljujući ovom hrabrom momku. Priđi, Dejane…“ „On je danas spasao sve nas“, nastavio je Arhađel stavljajući ruku na Dejanovo rame. „Pogledajte!“ Dao je znak svojim ljudima koji su podigli beživotno Viktorovo telo i prineli ga ogradi. Jedna go-go igračica je, od šoka pri pogledu na čudovište, pala iz kaveza u kome se nalazila. „To je lice čudovišta koje je živelo među nama, predstavljao nam se kao prijatelj, kao brat, kao Anđeo… Ali on nije bio jedan od nas. Podlo je iskoristio našu naivnost i dobrodušnost da se uvuče među nas, obične i normalne, i da živi među nama. Zato uvek moramo biti na oprezu jer takvih nakaza i dalje ima među nama. Tek su pred nama


90

Anđeli i demoni

borbe protiv ovakve pošasti. Ali, večeras je noć za slavlje. Večeras slavimo smrt jednog od njih. Živela smrt čudovišta!!!“ „Živela smrt!!!“, odjekivalo je „Auto-delovima“ kada su Arhanđelovi Anđeli bacili Viktorov leš na podijum. Razularena rulja počela je da gazi i kida Viktorovo telo. Arhanđel je podigao ruku zahtevajući još trenutak pažnje. „Večeras je noć za slavlje“, rekao je kada je tišina ponovo zavladala. „Večeras su opijati na račun kuće!“ Masa je glasnim aplauzom pozdravila ovu objavu, a neki vukodlaci među njima počeli su da zavijaju i mašu repovima od sreće.


Vanja Živković

AUTOVANJE U SVETU VEŠTICA

Delovalo je kao najobičnije jutro, kao početak još jednog izuzetno dosadnog dana. Probudio sam se, umio sam se, sestre su me jurile po kući dok sam pokušavao da se presvučem... Sasvim običan dan. Čak sam se i navikao na to da mi najmlađa sestra činiju sa mojim omiljenim pahuljicama pretvori u činiju glista. Možda ovo sada zvuči neobično, ali će sve vrlo uskoro postati malo jasnije. Zovem se Noel, imam četrnaest godina i dolazim iz porodice koja se bavi magijom. Ne mislim na magiju kao kada zlatna ribica ispunjava želje, kao bacanje kletvi ili igranje sa vudu lutkicama. Jednostavnije rečeno, moja majka je veštica. Ali je stvarno veštica, kao što su veštice i sve moje sestre, moje babe, i moje tri tetke. Nisu sve podjednako moćne, neke veštice kasnije dobiju svoje moći, dok neke veštice već od rođenja razvijaju svoju magiju. Da, mogu da lete kad sednu na metlu. Ne, nemaju dlakav mladež na nosu. Da, ima zlih veštica, ali većina ih se bavi svetlom magijom. I da, ima veštica koje se izuzetno iritantno smeju. Moje sestre su sve već uveliko razvile svoje moći, čak i najmlađa koja je sada u fazi da i dalje ne ume najbolje da ih kontroliše. Jednom se zakašljala i izazvala poplavu u susednom selu, dok je jednom suzama oživela psa lutalicu koga je neko udario kolima. Trenutno joj je omiljena stvar da mi uništava obrok kom se najviše radujem, a to je doručak. Ne razumem u potpunosti zašto joj je tako interesanto da


92

Autovanje u svetu veštica

mi svaki doručak pretvori u činiju glista, ali nadam se da je ovo samo neka „magična“ faza koju će prevazići. Srećom pa mi Aleks svaki put, kad me pokupi da idemo u školu, daje svoj doručak, jer on baš mrzi da jede ujutru. On je iz porodice gde se o magiji ne priča. Aleks je sin jedinac, što se u našem svetu smatra kletvom ili kaznom. Aleksova majka više nije mogla da ostane trudna posle njegovog rođenja. Magija se prenosi samo ženskom linijom, i očajnički je htela da dobije ćerku kako bi mogla da nastavi svoju porodičnu liniju magije. Kako ništa nije uspevalo, okrenula se crnoj magiji. Njen muž je pokušavao da je podrži i rekao joj je da je to opasno, ali nju nije bilo briga. Ni za muža, ni za Aleksa. On se jako slabo seća svoje majke, i ne seća se da li ga je ikada zagrlila. Kada se okrenula crnoj magiji, ujedno je i nestala. Tako da Aleks živi sa samohranim ocem kojem je ostao gorak ukus u ustima kada je o vešticama reč. Ne smeta mu što se Aleks druži sa mnom, ali vidim da bi više voleo da se druži sa nemoćnjacima. Tako zovemo ljude kojima se porodična linija magije s godinama ugasila, tako da nijedna žena nema magijske moći. Aleks je moj najbolji prijatelj. On je jedina osoba kojoj stvarno mogu sve da ispričam. On je jedina živa duša koja zna za incident od pre par dana. Od malena sam izbegavao ogledala, ali je sad postalo još gore. Pre, kada bih se pogledao, video bih prazninu. Video bih ivice svog lika ali nikad svoje telo ili svoje lice. Nakon nekog vremena sam se navikao, a moja majka je kroz šalu govorila da sam toliko lep da automatski začaram sva ogledala i da jednostavno zato nikada ne mogu da vidim svoj odraz. To me je tešilo neko vreme, ali onda se dogodio incident. Sve se desilo jednog naizgled običnog jutra. Međutim, tog dana sam kinuo dok sam se presvlačio, i u tom momentu je stolica, na kojoj je bila moja odeća, krenula da levitira. Viđao sam to često, moje sestre su na početku razvića svojih moći često dizale stolice u vazduh. Zato mi je prvo palo na pamet da je najmlađa sestra naučila kako da koristi svoje moći i da sam opet žrtva neke njene neslane šale. Postojao je samo jedan problem – nikog nije bilo u kući. Samo naših šest mačaka i ja. Kada sam pomislio da bih jako voleo da se stolica spusti kako bih mogao da se obučem, stolica se spustila. Oblio me je hladan znoj. Zar je moguće da sam ja podigao stolicu u vazduh? Pa-


Vanja Živković

93

nično sam šetao po sobi, tražeći objašnjenje za ono što se upravo desilo. Tada sam primetio nešto što me još više uznemirilo. Polako sam prišao ogledalu, u kome se sada jasno video odraz. Ali to nisam bio ja. Osećao sam koliko mi obrazi gore i cela soba je krenula da se vrti. Osoba u ogledalu bila je veštica. Veštica koja je bila prelepa i koja očigledno je htela da se našali sa mnom. Imitirala je svaki moj pokret. Govorila je sve što sam ja govorio. Stajala je u ogledalu umesto mog odraza, ali elegantnija i prirodnija nego što sam ja ikada bio. Nisam smeo da kažem majci, niti sestrama, kamoli babama. Bojao sam se njihove reakcije. Nisam hteo da je povrede. Iako sam se je se jako plašio, osećao sam neku povezanost sa njom. Od tog jutra, kad god sam imao priliku, sedeo sam ispred ogledala i gledao u nju. Nazvao sam je Naomi, jer od kada sam je ugledao, imao sam neki osećaj da joj je to ime. Uvek je znala kako da me smiri, iako nikad nije nešto novo radila. Uvek me je samo imitirala. Sebi sam objasnio „incident“ time što je levitiranje stolice bilo znak da sam dobio svoju vešticu. Svoju vešticu „čuvarku“. Ona je to uradila da bi privukla moju pažnju. To objašnjenje mi je bilo dovoljno, sve dok na putu do kuće neki dečaci iz škole, par godina stariji od Aleksa i mene, nisu krenuli da nas zadirkuju i da nas gađaju kamenjem. Govorili su nam da smo baš lep par dok su nas gađali, i kad sam se okrenuo, video sam da se Aleks malo zacrveneo. Poslednje čega se sećam je da sam bio jako besan što koriste takve reči sa namerom da nas uvrede. Kada sam došao sebi, ti dečaci su bili zarobljeni u zelenoj ljigavoj materiji i molili su me za oproštaj. Pogledao sam Aleksa zbunjeno, a on mi je uzvratio pogled, fasciniran i uplašen u isto vreme. Samo je uzviknuo: „Trči Noel, trči!“. Kad smo konačno došli do kuće, znao sam koje pitanje je kopkalo Aleksa. Da li sam ja stvarno bio ja ili moja veštica? Ali samo je stajao i gledao u mene, bled kao i uvek, samo je sada bio još bleđi, možda čak i pomalo ljubičast. Nije mogao reč da progovori, ali iskreno, nisam mogao ni ja. Nisam znao kako da mu objasnim ono što se upravo dogodilo. Uhvatio sam ga za ruku, i odvukao kod sebe u sobu. Zaključao sam vrata i lagano krenuo prema ogledalu. „Aleks, moram nešto da ti pokažem“, rekao sam smirenim tonom. Kad sam stao ispred ogledala, pojavila se. Naredio sam Aleksu da me gađa sa šoljom koja je stajala na ivici mog stola. Aleks je oklevao,


94

Autovanje u svetu veštica

tako da je prvo bacio jabuku u mom pravcu. Jabuka se zaustavila milimetar pre nego što bi me pogodila pravo u nos, pa je pala na zemlju. Zatim je, nakon mog insistiranja, bacio i šolju, a ona se takođe zaustavila pre nego što me je udarila, pa je polako odlevitirala nazad do mog stola. „Vidiš Aleks! Naomi me čuva!“, rekao sam uzbuđeno. Ali on je odmahnuo glavom u neverici, prišao mi i okrenuo me ka ogledalu. „Je l’ vidiš kako je Naomi lepa?“, pitao sam ga nervozno. Aleks je nastavio da odmahuje glavom, pa je tankim glasom rekao: „Ja vidim samo tebe“. Zaledio sam se. Nemoguće. Da li onda imam začarano ogledalo? Da li sam ja onda prvi... veštičar? Prva muška veštica? Aleks je uperio prst u ogledalo i osmehnuo se: „Naomi, ti konačno vidiš sebe. Ti si veštica.“ Sledeće čega se sećam je tama, i tup bol u glavi. Kada sam otvorila oči, svi su gledali u mene. Jedan par očiju prepoznajem brže i znam bolje od svih. Oči moje majke. Uzela me je u zagrljaj i šaputala mi da će sve biti okej. I dalje nisam mogla da progovorim, tako da sam je samo gledala i slušala njen nežan glas: „Znaš... Nekada se deca rode u pogrešnom telu. To nije ništa loše, ta deca nisu nikakva greška. Samo su dodatno posebna, i treba ih dodatno paziti i voleti. Uvek sam znala da si ti posebna, i moja ljubav prema tebi se nikada neće promeniti. Konačno si videla sebe.“ Osećam kako mi se zenice šire i polako razaznajem ljude u prostoriji. Tu su sve moje sestre, moja majka i Aleks. Svi izgledaju tako srećno, dok sam ja njima verovatno izgledala izgubljeno i uplašeno. Najmlađa sestra prilazi meni i majci u zagrljaj. Nakon toga sam osetila još deset ruku oko sebe. „Mama, kad možemo da joj pokažemo kako se leti na metli?“ „Mama, da li mogu da joj pokažem novi trik koji sam naučila u školi?“, čula sam svuda oko sebe. Najmlađa sestra mi uzima ruku i pita me: „Kako se zoveš?“ „Naomi.“ Nikada se nisam osećala ovako voljeno, i kao da sam napokon to što jesam – da sam ja stvarno ja. Ja sam... veštica. Delovalo je kao da sve konačno ima smisla. Ali sam znala da je sledio deo kog sam se najviše plašila. Morala sam sve ovo da objasnim ostalim ukućanima – mojim babama. Majka me je držala za ruku kad smo ušli u deo kuće gde su živele moje dve babe. Ljubica i Ljiljana. Jako su


Vanja Živković

95

stare i imaju poprilično staromodan pogled na svet. U napitke i dalje ubacuju žive žabe koje uhvate negde u močvari, umesto da ih kupe u prodavnici. Jednostavno su takve. Majka je videla da mi se ruke tresu i da nisam sigurna u to koliko sam spremna da im kažem da sam veštica. Ipak se sve to desilo nedavno, iako sam na neki način oduvek znala. Na mom licu se videlo da mi je trebalo još vremena da procesuiram celu situaciju. Glas mi je drhtao kada sam pokušala da im objasnim da sam rođena u pogrešnom telu. Majka mi je stavila ruku na rame i pogledom mi nagovestila na to da će sve biti okej, šta god da se desi, i kakva god njihova reakcija bila. Nasmejala se i rekla: „Ljiljo, Ljubo, upoznajte vašu unuku Naomi.“ Zgledale su se i nekako kiselo nasmešile, ali se videlo da su mislile da se moja majka šali. „Ali ja stvarno jesam veštica“, pomislila sam. Skoncentrisala sam se na mrtvog pauka koji je ležao smrskan na stolu. Digla sam ga u vazduh, zajedno sa Ljiljaninom hemijskom olovkom i Ljubičinim naočarima, pa sve to ubacila u čarobni napitak koji su spremale. Obe su zaćutale na sekund, dok Ljiljanino klasično veštičije smejanje nije krenulo da probija zidove. „E mila moja Ljubo, je l’ sam ti lepo rekla da će moja ćerka roditi šest devojčica, tačno onako kako mi je ona zmija šapnula one noći!? Sada je vreme da mi vratiš onih dvadeset kravljih jezika u kojih smo se kladile, a ti mala, dođi kod baba Ljilje u krilo da te naučim kako se prave čarobni napici.“



Ana Savić

IZA OGLEDALA

Nakon što su se vrata s treskom zatvorila pred njegovim očima, u sobi je nastupila strašna tišina. Negde u uglu časovnik je jedva čujno i jednolično odbrojavao sekunde nečijeg, dalekog i tuđeg života. I da nije bilo tog sitnog tankog tika-taka, vreme bi bilo zaustavljeno u hodu, a misli, zbrkane i isprekidane misli, rojile bi se s takvom silinom da bi mozak nabrekao, a moždane vijuge počele da pulsiraju neujednačenim i strahovitim ritmom. Međutim, mali sat u uglu davao im je pravilan i umirujući ritam. Misao se vezivala za misao. Kada bi kroz muklu tišinu do njega uspelo da dopre umirujuće kuckanje, vid bi se razbistrio, a do svesti bi mu dolazilo da je u svom stanu. Život se, uz ujednačeno i sigurno bilo sata, nastavljao tamo gde je prekinut. I tada, činilo mu se, nije više bilo razloga za strah i trzaje, sve je izgledalo onakvim kakvo je oduvek i bilo, nepromenjeno i stalno. Život koji je gradio bio je tu, još uvek celovit i ispunjen. Sve je na svom mestu pa će, kao i toliko puta pre, i ovog popodneva izaći da prošeta kraj reke i ona će se oslanjati o njegovu ruku, ruku istinskog muškarca. Ali kao slaba žica koja puca uz lelujev i prozukao zvuk, misao se opet prekinula. Jedna reč učinila je da se soba oko njega naglo zavrti. Ona! Krug se sve više stešnjavao, zidovi su gubili svoju ravnu belu površinu i pravilne oblike uglova, gibali se i svijali oko njega. Ona! Neprestano i tupo odzvanjalo je u glavi, a otkucaji sata ostali su negde daleki i


98

Iza ogledala

strani, nepovratno izgubljeni u vremenu koje je nastavilo da teče ko zna gde, tamo gde njega više nije bilo. I nezadrživo, sve se stešnjavalo i gušilo ga. Nema više starog života i neće ga biti, svi su stožeri urušeni i nema povratka. Jer ― rečeno je! Prešlo je preko usana ono što se samo sporadično javljalo u najudaljenijem kutu mozga, ono potiskivano i tajeno. Svest je ponovo zatitrala. Pred očima je bilo veliko i tamno ,,O“, čiji se obruč širio i približavao sve više. Najpre je sve počinjalo kao mali, mesnati crveni krug, pa dobijalo sve tamnije i tamnije tonove. Oblik se brzo gubio, a krug postajao sve veći, širi i mračniji. Protezao se kao ogromno ždrelo bez dna, beskonačno i neumoljivo. I isprva nije mogao da shvati šta se to nadnelo nad njega, pred čim mu se to kolena povijaju. Ali najednom pred njegovim očima kao varnica kresnu ― oblik usana. To su bile ženske usne, crvene i bujne, zaprepašćene i ukočene u jedno ,,O“. I onda se setio čitavog izraza na tom licu, očiju koje su zapanjeno zurile u njega i u kojima je najpre video tračak nade da je sve što se pred njima odigrava samo šala, a onda samo tup pogled, neshvatanje onoga u šta se gleda. I te usne, i one su se prvo razvukle u nešto što je moglo postati osmeh, a onda se sve završilo kao zgrčen i drhtav krug zaprepašćenja. A u tim raširenim, sleđenim očima video je svoj odraz i ― rekao. Konačno je rekao ono što je jednom moralo biti naglas izgovoreno. Jer pred njim je stajala zaprepašćena, lepa žena, a u njenim očima video je isti prizor. Nasuprot ove žene takođe je stajala žena, jednako zatečena, uplašena i zbunjena. Crvene usne koje su oblikovale drhtavi krug, stajale su naspram istih takvih, crvenih i vlažnih usana, usana kroz koje se najpre tiho, pa sve jače i jače otimalo priznanje. A šta je rekao, kako su tačno glasile izgovorene reči, kojim su se redosledom nizale ― toga više nije mogao da se seti. I sve je delovalo daleko, kao da se desilo pre čitavog jednog stoleća, u nekom prošlom životu, a ne pre svega nekoliko minuta. I ta žena koju je video u očima druge žene kao da je na momenat nekud otišla, potonula u dubine njegovog bića. I opet je hteo da je sve po starom, da opipa svoje telo i pronađe na njemu znake muškosti. I ruka je sama krenula. No, čim se dotakla struka naglo je stala. Pod prstima se osećala glatkoća svilenkaste tkanine. Satenska haljina


Ana Savić

99

obavijala je njegovo telo, lagano padajući nadole, sve do poda, a njeni rubovi titrali su oko vitkih potpetica. I sve se opet zavrtelo. Više nije znao ko je, ni šta se to maločas desilo u ovoj istoj sobi, da li je tu bila njegova žena i još neka sa njom, ili je to sa njpm bio on. Sve je delovalo nestvarno, gotovo sanjano. Posrtao je po sobi, očajnički tražeći oslonac. Pogled je lutao od stvari do stvari, a sve su bile daleke, pripadale nekom drugom prostoru i vremenu, gubile mu se pod prstima. Činilo mu se da se može sabrati jedino ako se uhvati za neki predmet, neki oblik koji se neće raspasti. I najednom, u neurotičnom okretanju po sobi, nešto je okrznuo pogledom, nešto što je imalo jasan oblik i delovalo skladno. U jednom trenu kao da je naspram sebe video ženu, onu istu, onu iz zaleđenog i zaprepašćenog pogleda. Naspram njega stajalo je veliko ogledalo, a u njemu njegov odraz. I da, baš taj odraz bio je za njega spasonosni oslonac. Znao je da je to on, da gleda sebe u ogledalu, samo što nije bilo muškog tela. Umesto njega bilo je tu lepo žensko telo, lice nežno i bledo, duge trepavice i malo razvučene usne gotovo nepravilnog, ali vrlo zavodljivog oblika. I prvi put video je sebe kao dražesnu, ljupku ženu, a stidljiv osmeh razvukao je nakarminisane usne. Morao je da priđe ogledalu, dodirivao je dugim prstima njegovu hladnu površinu, želeći da uhvati sopstveni odraz, da se uveri u sopstvenu lepotu i skladnost tog ženstvenog tela. Prsti su klizili po površini ogledala, a zanesen pogled lutao od ugla do ugla, hvatajući sve, svaki detalj, svaki nabor haljine, svaki ugib tela. I neopisiva sreća najednom je zamenila osećanje straha i izgubljenosti. Nije više bilo vrtoglavice i osećaja da ne može naći i objasniti sebe. Pred ogledalom je stajala žena, elegantna i sigurna. Njene oči bleštale su čudnim sjajem, usne se osmehivale, a jagodice drhtale. Bila je zadovoljna onim u šta gleda, dodirivala je smeđu kosu koja je dosezala do ušne resice. Potom je ruka prešla preko lica, lagano kao da će ga oštetiti ako pokret bude bio brži i odsečniji. Mala ramena savršeno su se ocrtavala ispod tkanine, koja je prijanjala uz telo kao da je za njega i šivena. Jedino se nije mogla u potpunosti zakopčati na leđima, ali to se u ogledalu nije videlo. Uživala je u sopstvenom telu kao da je pred nekim koga tim istim telom treba da zavede. I zaista, pokretima je zavodila.


100

Iza ogledala

U tom toplom i slatkom zanosu ruke su joj krenule ka grudima. Htela je da ih obujmi i pritisne jako, no najednom zastade. Nešto poput oštrice zari se baš u to mesto. Umesto mekanih ispupčenja, osetila je prazninu. Mišići lica se zgrčiše, čelo se nabora i ona gotovo vrisnu. I taj promukli vrisak pretvori se u dugo i nerazgovetno cviljenje, noge posrnuše i ona pade na kolena pred sopstvenim odrazom. I tad osetiti da joj nešto smeta, da je strano telu i da je neugodno, gotovo odurno. Ruka se izgubi pod satenskom tkaninom i stisnu međunožje do bola. Jer to što je ruka držala i neumoljivo stiskala, želeći da ga odvoji od tela, bilo je glavna smetnja, upravo to nije joj dozvoljavalo da bude ono što je svom silinom bića osećala da jeste ― žena. Bol je počinjao od prepona i brzo se širio telom, dolazio do glave gde je snažno pulsirao. I tada je u sećanje došao bol iz detinjstva i stroga lica roditelja, nadnesenih nad uplakanim dečakom u sestrinoj haljinici. I onaj elastični prut stvorio se pred očima, pa onda ispruženi i crveni dečji dlanovi. Svako zamahivanje prutom izazivalo bi britki bol kao kod opekotine. Besno lice oca govorilo je da se sve to leči samo molitvom i postom. Eto, opet su njegove teške ruke obavile dečakova ramena i podigle ga sa zemlje. I ponovo se našao pred kućnim oltarom, zidom ispunjenim ikonama. Ponovo je u ušima odzvanjalo očevo hrapavo: ,,Moli se!“ I dečak bi počinjao da se moli, izgovarajući reči koje nije ni mogao razumeti, kao po nekoj navici, naučene naizust. A pogled mu je lutao sa jednog na drugo hladno i ukočeno lice svetitelja i ni u jednom nije nalazio milosti i utehe. Samo bi se jedno od tih lica izdvajalo, milo i pomalo nasmešeno, blago i milostivo. Lice Bogorodice bilo je drugačije. Odisalo je razumevanjem i davalo nadu. To je bilo jedino žensko lice među onima koja su ga gledala sa zida. Polako je počinjao samo njemu da se obraća, samo u njega da gleda i samo njegove crte da ispituje. Želeo je da i on ima takve oči i okruglaste usne i to razmišljanje ga je zanosilo. Činilo mu se da će sve to proći, da će izrasti u ženu sličnu onoj koja ga je gledala sa zida i molio se, dugo joj se molio da ga načini sličnim sebi. Sećanje na daleke dane naglo je prekinula škripa vrata. U ogledalu se video odraz još jedne žene. Stajala je na vratima nema, ali više ne i zbunjena. Polako je prišla svom suprugu i podigla njegovu glavu


Ana Savić

101

ka sebi. Njegov pogled još uvek je bio usmeren ka podu. Nije imao snage da je pogleda. Jer, kako bi mogao da gleda u to lice, u oči žene koju je voleo samo zato što je bila onakva kakvim je on sam želeo da bude? Kosa, usne, put te žene, sve je to u snovima bilo njegovo vlastito. I dok ju je grlio, zamišljao je nju kao sebe, a sebe kao nekog drugog muškarca koji se gubi u tom ženskom telu, zaveden i zaluđen. Pratio bi tajno svaki pokret njenog tela i lica i, kad ona ne bi gledala, pokušavao da ih ponavlja. Osmehivao se kao ona, treptao očima kao ona, pokretao čitavo telo kao što je to činila ona. A sad je ta ista ona stajala pred njim i znala sve to. Kako je mogao da joj pogleda u oči? Zatvorio je oči grčevito i bolno zaječao. Pokušao je nešto da kaže kroz suze, ali ni sam nije razumevao šta. Isprekidano i drhtavo otimalo mu se iz grla: ,,Gospod je hteo... on... stvorio me ovakvog! Moram... Gospod je...“ A žena je obavila svoje ruke oko njega i privukla ga sebi. Kao sa detetom u naručju ljuljala se zajedno se njim u ritmu sata. Odlučno i sigurno izgovorila je kratko: ,,Znam, pogrešio je. Ispravićemo.“



Dušan Maljković

THE DAY I CAME OUT ZVERINJAK SAMOĆE FRIDE KALO

Vreme kao da ne postoji. Ili egzistira tek kao daleka mogućnost. Naslućujem da bi se moglo nalaziti s one strane barijere, beskrajne, zakrivljene ravni od mesa i kože, nalik konveksnom ogledalu bez odraza. Prostor osećam, osećam ga telesno, grčevito, savijeno ka samom sebi. Pored mene je, oko mene, opipljiv, topao, prožet mrežom crvenih kapilara koji pulsiraju u ritmu velikog srca. Moje malo kuca na drugačijoj frekvenci i stvara zvuk u disharmoniji sa onim udaljenim, komponujući čudesnu kakofoniju dva srčana mišića u skladu života koji daju jedno drugom i neskladu ovog preludijuma postojanja. Mislim da bih se mogao osećati kao Frida Kalo na slici „Dve Fride“: splet vena spaja Fridina dva srca, pre i posle ljubavnog sloma. Međutim, ja još uvek ne znam ko je slikarka koju su francuski nadrealisti videli kao „svoju“, a ona sebe kao realistkinju što prikazuje stvarnost Meksika i ništa više sem nje. Nemam pojma o njenoj otvorenoj vezi sa Dijegom Riverom, lezbejskim aferama u skrivenim odajama pariskih kafeterija u blizini Per Lašeza. Nisam obavešten o tužnom kraju u invalidskim kolicima i alkoholizmu, ni o posthumnoj slavi koja seže do Madoninih budoara gde „kraljica popa“ – leškareći ispod platna Kalove – privodi nekoliko decenija mlađe ljubavnike ne bi li skandalizovala „pristojan“ svet i udovoljavala strastima koje Kabala možda odobrava, ali teško da favorizuje. U stvari, jezik, razvijeni


104

The day I came out

jezik opisa koji sada slobodno-asocijativno koristim još uvek ne znam, naučiću ga tek u budućnosti iz koje progovaram. Da li sam izumeo vremensku mašinu? Mogu li se kretati kroz vrtložna strujanja prošlosti i budućnosti? Sadašnjost za mene nema previše smisla jer postojim van vremena? Da li moj glas pripada piscu naučne fantastike? Kakvog je žanra ova priča? Ne… Više podsećam na „Izabranika“ Tomasa Mana. U prvim redovima se čitaocu – ili čitateljki – obraća „duh pripovesti“ gurajući ga van teksta, napolje, dalje, daleko. Podseća ga da je u pitanju književno delo – kao što ja činim sada – ne dajući mu povoda da se u njega uživi. Možda tražim da „uđete“ u tekst na drugačiji način – kao što ja treba da izađem, izađem pred svet i kažem ko sam? Vreme je velika tajna i dan-danas, nismo ga još uvek dobro pojmili. Od Ajnštajna smo naučili da je relativno: u različitim delovima kosmosa ono protiče drugačije jer mase zvezda i crnih rupa gravitacionim poljem krive prostor i mrse Euklidu konce. Ali ja stojim pored vremena, ono je s druge strane mene, kao i prostor, onostrano je za moju svest, otherworldly. Istovremeno sam i u njemu, ono neumitno teče, preliva se i izbacuje me napolje, u svet, u stvarnost. Problem je u tome što ja još uvek nisam ja, još ne postojim, nemam identitet i mogu ga imati tek kroz govor, kroz ovo što pišem, za nekih dvadeset godina, kada odlučujem da progovorim o tome ko sam. Ko sam ja? Možda me ima više od jednog? Jesam li zatočen u lavirintu mnogostrukih identiteta? Možda nalikujem kolopletu zmija na glavi Gorgone dok u kamen pretvara odvažne pustolove što mogu je bezbedno videti samo u ispupčenju štita-ogledala? Da li je moje „ja“ podvojeno i potrojeno, rastrzano i rasitnjeno na hiljade sitnih parčića-ogledala – jedno je u oku Kaja iz „Snežne kraljice“ činilo da svet vidi iskrivljenim, iskrivljenim na drugačiji način od mene? Da li se obraćam iz ludnice kao Markiz de Sad iz Šerantona? Propuštam li ovu prozu kroz glave umobolnika kako bih je usavršio, gde je svaki od njih deo moje višestruke ličnosti, fragment neprebrojivih likova šizofreničara, kao kada se dva ogledala sretnu licem u lice, ne videći u odrazima ni jednu od Meduza, već Narcisa? Ne znam, nisam siguran. Mislim da sam tada mogao osećati strah. Trebalo je izaći na svetlo dana, suočiti se sa sjajem Sunca u zlatnom


Dušan Maljković

105

zenitu, primiti na kožu ubod hiljade igličastih zraka javnosti. Nasuprot tome, ja ležim zakopan u privatnosti, u skrovitom podrumu gde ima puno prigušenog svetla, boja sutona, crvene i narandžaste. Kako bi to moglo izgledati iz perspektive tela-podmornice? Zaronjen sam usred oivičenog okeana, ja, malo-malecko ostrvo-kopno, pupak sveta koji je ceo svet bez pupka. Još uvek je u glavama ljudi na snazi geostacionarni univerzum: vodenu masu na svojim leđima pridržavaju divovske kornjače i kitovi dok lebde u praznini i udišu okružujuće Nepostojanje. Izlazim i govorim nešto nejasno, glasno, nalik vrisku, rasparavam nevidljivo tkanje vazduha, jer ne znam šta da kažem. „Ahsudhuhdidisopaopopzeusašpmx“, neartikulisano, poput sonara koji pušta zvuk kroz vodu i čeka da se talasi odbiju nazad o čvrste predmete? Od toga, do jasno izgovorenog „Ja sam gej“ zaista je dalek put. Da, sada to mogu da kažem. Ali tada, tada ne. Nikako. Izgledam sebi kao larva zarobljena u okoštaloj opni spremna za preobražaj. Kako je biti leptir, leptirić-sivošarenić? Polako rasti u unutrašnjosti svog zatvora, a onda, jednog dana, probiti ga glavom, progristi ga, raširiti krhka krila i poleteti ka sušnim morima Meseca što zalivaju noć s druge strana okeana tišine. Postati noćni leptir koji živi samo jedan dan, aethera esmeralda Lune – vernog sužnja Zemlje što naglavce pada na nju ali nikada ne padne – pomažući milionima insektolike braće i sestara da nađu put kroz gusto tkivo noći. Kada bismo imali vođu, leptira-šišmiša – možda vampirskog – mogli bismo pomračiti noć, zakloniti lampion Meseca obešen o svod zgrušanog mastila, okačen o sedam neprobojnih nebesa što proizvode muziku harmonije sfera (za razliku od moje bučne, dvosrčane antisimfonije). Mogli bismo svrgnuti čovečanstvo s trona, ukloniti ljudske gospodare zemljomorja – planete koja nekada više liči na planetu majmuna, omiljene životinje Fride Kalo. Strahovlada insekata mogućnost je evolucije. Ona može skrenuti kuda god hoće i stvoriti ljudski mravinjak. Vojnici kontrolišu uspavane radilice što bioelektricitetom hrane dinamo monarhije mravoljudi i napajaju kifloliku maticu. Kraljica-majka rađa nove dronove kako bi održavali sistem, ponavljajući ista pravila, istovetne procedure, identične postupke lova, nošenja hrane, izgradnje unutrašnjosti


106

The day I came out

habitusa koji čuva od poplava i mravojeda i termita i svih neprijatelja, imenovanih ili ne, lažnih ili umišljenih. Rekoh vampir, šišmiš što u prašumama Južne Amerike po noći silazi i pije krv zaspalim govedima i svinjama. Kao što ja sisam krv sada, kroz vrpcu svog domaćina, rastem u njemu kao parazit zakačen za topao potočić od limfe i eritrocita. Moja majka spava ili ne spava, nešto radi ili ne radi ništa, ali pupčano crevo kojim sam spojen sa njenim telom nikada ne miruje, uvek vibrira, nesmireno, uznemireno, ono je kao zmija na glavi Gorgone, jedna od zmija na glavi koja je pobegla u matericu i doji me otrovima kao svoje jaje. Ja sam homoseksualni vampir koji tek treba da se rodi. Čudan je moj život: rođen da sejem smrt, da širim sidu u paranoji predrasuda – iako mi je krv čista od virusa – da pretvaram druge u gej vampire i uvodim u mračne tajne kulta posvećenog bogovima (J)anusu i Penisu. Na početku beše λόγος. Odstupam od paganskog obožavanja idola i prelazim na monoteizam prve izgovorene reči. „Mama“. Verujem da sam se rodio pre četrdeset godina. Dvadeset četvrti avgust, the day I came out. Mogu samo zamišljati, maštati kako je bilo pre, kao što i činim. Slobodno asocirati u priči pisanoj na kauču rečenične psihoanalize. Možda mi treba doktor Frojd kako bih prizvao sećanja na detinjstvo zaključana sa sedam brava u pećini iza sedam mora i gora, ali kako da doprem do onih prenatalnih, ima li ih uopšte? Ne znam. Ne znam ništa o sebi tada, kao što malo poznajem sebe sada. Uprkos tome, nedostaje mi postojbina, motherland, poluživot pre grčećeg udisaja, nepostojeće bivstvovanje gde tavorio sam kao proto-dete koga je ljubav majke prizvala iz Onostranog u svet ljudi. Oplođena jajna ćelija pulsira, deli, umnožava se, pupi, bridi, nadima se, puca kao čarobni pasulj. Širi se, narasta i oponaša tok evolucije tokom kratkih devet meseci – ja sam mrav, i leptir, i mravojed, i slepi miš, i majmun i sav bestijarijum ove priče. Spermatozoid ne dodiruje gamet onako kako Bog-Otac dotiče – a ne dotiče – golog Adama na unutrašnjoj strani kupole Sikstinske kapele. Budi ga iz mrtvila zemlje, čisti od prašine, razdremljuje, razbuđuje i pretvara u meso, mišiće, snažne mišiće, priziva iz ponora Neimenljivog Ničeg, procepa razređene tame u kome nema ni tame, ni svetla koje bi je učinilo vidljivom.


Dušan Maljković

107

Nostalgija za nepoznatim, nemogućim, ipak je moguća. Često spavam u fetusnom položaju. Stavljam između nogu lagan frotir, zamišljajući da je to pupčana vrpca koja me hrani i greje i čuva. Pokušavam da zagrlim sebe u krevetu, u samoći pamučnih polja, i šapnem uverljivo sebi u uho kako se možda i mogu zavoleti. Oskar Vajld –stanar Per Lašeza od 1900. do večnosti – govorio je da je ljubav prema samom sebi početak romanse koja će trajati celog života. Nisam romantičan. Teško mi je da prema sebi gajim (nežna) osećanja. Ne znam da li bih sebi ikada poklonio cvet, iako ga biljke koje zalivam redovno poklanjaju meni. Cvet na kaktusu, jednom godišnje, bledoružičasti cvet – boje mesa teleta vezanog i uzgajanog u mraku da bi mu odresci bili mekši i svetliji. Velika je to radost. To mučno porađanje lepote na trnju, retkost i kratkotrajnost događaja. Cvet je moje detence od nekoliko dana, kaktusna aethera esmeralda, krila su mu prozračne latice, prašnici i tučak glava i sisaljka, nikada neće uzleteti kako bi ćaskao sa zrakom sunca dok svrdla lišće drveta na koje gleda moj prozor već nekoliko decenija. Pre dve decenije, rekao sam mami da sam gej. Bilo je to očekivano – otišao sam na skup čiji je domaćin bio IGLYO – International Gay and Lesbian Youth Organization – u Budimpešti, prvom gradu koji sam video van granica SFRJ, divnom, dekadentnom, secesionističkom mestu gde mostovi sa lavljim skulpturama vrebaju neoprezne prolaznike. Mađarski parlament, ukotvljen onkraj voda ne više plavog – ali i dalje lepog – Dunava, podseća na tuđina-pauka u kosmičkom brodu survanog na ivicu reke, dok zabada pipke u obalu, polumrtav, sklepan od metala, mesa i električnih pražnjenja. Upoznao sam tamo i svoju prvu mladalačku ljubav, Janoša, katoličkog teologa koji je snimao gej porno-filmove kako bi finansirao doktorat iz filozofije. Mislio sam tada da bi ga Madona u „Like A Prayer“ fazi volela zbog tog ekscentrizma, ali ne kao Fridu i njena platna, i nikako snažno kao što sam ja. U Budimpešti mi se raspala dugogodišnja otvorena veza sa Nikolom, mojim Dijegom Riverom, mojim Izabranikom koji je bio pravi izbor, ali ja sam, izgleda, bio pogrešan. Zatim sam se ja raspao, previše otvoren za depresiju i očaj.


108

The day I came out

Budimpešta. Imam posla sa gradom-krugom, velikim cirkularnim tokom sudbine usred Srednje Evrope koji je barem dva puta (pre)usmerio moj život ka skoro fatalnoj stranputici. Rekao sam majci gde idem, a ona je u strahu čekala da se vratim i pita me da li sam i ja „jedan od njih“. Odgovorio sam potvrdno. Sećam se da je plakala i krivila sebe i propali brak koji mi je ogadio porodicu, kasnije optužujući i oca da je za sve kriv „gen u njegovoj familiji“ – jer mi se jedna od sestara od strica nikada nije udala, a tetka je pre skoro pola veka pobegla od kuće sa ženom, zaljubljena do ušiju, da bi je porodica na kraju „izbavila“ i vratila je „na pravi put“. Razumeo sam da je majka uplašena, mislivši da će moj život biti loš jer je moj seksualni izbor bez izbora isti pol. Međutim, ja sam osećao da sam tek tada došao na svet, porodio se u jeziku, u reči „homoseksualac“. I reč beše u mene. Samog sam sebe oplodio, semena tečnost spoznaje šiknula je iz mog mozga po ostatku tela. Stvorila je ono što sam oduvek bio, ali nisam smeo da izgovorim. Taj identitet je čekao negde napolju, u nedokučivim kretnjama istorije, u ranim udžbenicima psihijatrije, u uvredama kao što su „smrdljiva pederčino“, u kontrakulturi sedamdesetih godina XX veka kada je biti gej bilo seksualno revolucionarno i umetnički avangardno – ili ja bar tako volim da mislim. U bajkama Hansa Kristijana Andersena koje pominjem u ovom tekstu, jer je „Mala sirena“ gej koliko i on, zaljubljen u stvarnog princa iz te bajke. U ovoj priči-referenci, priči-meduzi što pušta stotine pipaka ka drugim tekstovima i od nje gradi svoj razgranati okean citata pun šarenih riba-reči, riboreči. Nisam nikada osećao da sam osuđen lancima DNK na ropstvo privlačnosti ka ženama ili muškarcima, već da iza toga stoji dug proces odrastanja, istančane erotizacije sa porodicom, nesvesne, skrivene i od mene samog. Stoji duga istorija tajnih i polutajnih dodira, maženja, maštarija, gde je na kraju telo – muško telo – naselilo mesto neizrecive želje koju i danas osećam, posebna anatomija pola koja me u mladosti dovodila do ejakulacije (i u snovima), a sada – sa četrdeset godina – čini skoro ravnodušnim. Božanstvo Penisa, mog Erosa, polako okreće leđa svom sledbeniku. Dobro, nisu li prevrtljivi bogovi ti koji nas na kraju izdaju kao Gorgonu i pretvaraju u smežu-


Dušan Maljković

109

rana čudovišta nepodnošljiva za pogled, bačena u lavirint starosti? Iako se nigde po njemu ne krećemo, netremice idemo ka sigurnoj smrti: vreme subjektivno protiče sve brže i brže, ne zbog relativiteta, već zbog toga što su godine sve kraće u odnosu na ceo naš život. Vreme je moj Markiz de Sad, mučitelj-dželat. Vratimo se na početak. Vreme još uvek ne postoji. Sklupčano je u kosmičkom jajetu koje tek treba da razbesni se i pukne od muke u Veliki prasak i zabljesne prazninu vasione visokom koncentracijom materije. Iz nje će se roditi pulsirajući kvazari što svoj Morzeov kod razašilju diljem svetlosnih godina prostranstva bez kraja i konca. Ne znam da li iko sem nas, ljudi-životinja, tako napeto osluškuje kao što SETI drži načuljene uši dok u belom šumu svemira opsesivno traži hijeroglife značenja. Drugo postojanje vremena nastaće dok još sam fetusno jaje, život-kvazar što treperi i drhti i rascvetava se u čovekoliko obličje deteta-leptira, deteta koje će postati živo kada raširi krila prvog plača, načini prvu zvučnu distorziju belog bolničkog prostora i naruši nesaznatljivi sklad/nesklad prepostojanja. Konačno, narušeni prostor sna majke o porodici koju nikada nisam imao bio je the day I came out, dvadeset godina nakon porođaja. Drugo rađanje u trećem vremenu, vremenu jezika, kojim mogu da govorim i ono neizrecivo. Makar u ovoj priči mogu biti biće s druge strane života: iz materice progovaram uobražavajući kako bi svet izgledao da jednog dana ne moram izaći. Ne, izabrati da izađem i živim u istini prve iskre svetla što razvejala je neprozirnu tminu sa početka svih stvari, koristeći reči da prizovem lični početak, izgovarajući „gej“ kako bih se ponovo rodio, zarobljen u ciklus inkarnacija ponovnog „priznanja“. Dok jednog dana svi ne saznaju i ne zaćutim. I budem tihi kao Frida Kalo, dve Fride Kalo, mrtva Frida Kalo, mrtvi kao njena dva mrtva srca, uhvaćena, sleđena u mrtvoj prirodi platna i ulja. Tišina je cilj coming outa, tišina u kojoj više ne treba ništa da kažem. I završim priču.



Dragan Jovićević

UBICA

Dan je čudno obojen. Sve oko mene izgleda drugačije. Stojim ukopan i ne pomeram se. Zbunjuju me boje. Imam utisak da se nalazim usred neke Direrove grafike. Sive, beživotne... Kao da nijedna boja više nema svoj intenzitet. I kao da su sve boje oko mene postale vodene. Stojim i gledam kako sav kolorit nestaje. A kiša dobuje, sve jače i jače. Počinjem da se bojim da će isprati sve boje. One u kojima sam uživao. Ali i one koje nisam voleo… Mrzim kišu. Sada je mrzim još više. Ipak, jedna stvar me raduje. Prvi put, usred kiše, stojim nepokriven. Nezaštićen. Potpuno prepušten toj vodenoj stihiji. Stojim i puštam joj da zbriše svu moju boju. I ne trepćem dok postajem poput junaka iz crno-belih filmova. Istih onih koji su mi oduvek bili tako nepodnošljivo dosadni, baš zbog boja koje nisu imali. I dok postajem bezbojni celuloidni čovek od pre sto godina, plačem. Stojim podignute glave i plačem. I ne pomeram se… Ne menjam izraz lica. I nema potrebe za tim. Jer tako bi neko oko mene primetio suze. A ovako izgleda kao da mi voda nanosi kapljice na lice. Ne želim da ljudi znaju da plačem! Ne želim da iko vidi koliko mi je slomljeno srce. Ne želim da im pokažem suze! A kiša, ta prokleta božija tvorevina, prvi put u životu moj je saučesnik... Moja majka bi govorila da sam oduvek bio tako tanan, da bi mi i jutarnja rosa donosila kijavicu. Čuvala me je i štitila od svega. Presvlačila bi me kad god bi mi se ukvasila stopala. Nije dozvoljavala ni najmanju mogućnost da me


112

Ubica

slomi neka bolest… Sada ja stojim pred majkom i plačem. Gledam je pokrivenu koprenom i odbrojavam trenutke njenog poslednjeg dana na zemlji. Otišla je, a da o mnogo čemu nismo razgovarali. Nekako sam oduvek znao da će tog dana, kada ona bude odlazila sa tog sveta, padati kiša. A sada kiša već preplavljuje raku u koju ona treba da legne. Poslednji put. Majčica moja… Kolorita oko mene sve je manje. Boje zaista nestaju. Nestaju sa svega, sem sa nje. Gledam je. Samo u nju. Na desetine ljudi oko nas, ali ja vidim samo majku. Uživam u crvenoj boji njene haljine, u kojoj su otac i oba brata odlučili da je sahrane. Vrlo slične boje je i ruž na njenim usnama. Lično sam tražio da bude našminkana. Otac nije negodovao. Doduše, nije ni pristao. Moja je majka oduvek bila dostojanstvena žena. Komšiluk bi pričao za njom, eno je, ide sa punđom i doterana čak i do kontejnera! I zaista je bilo tako… Kada sam je poslednji put video, imala je duge lakirane nokte i damsku muštiklu, kojom je pasionirano povlačila svaki dim svoje cigarete. Nosila je šarene tunike, koje su njenoj elegantnoj figuri davale dodatnu gracioznost. Nimalo nisu otkrivale višak kilograma, mada ih nikada nije ni skrivala. Smejala se glasno. Njen smeh bi se prolamao po celoj kući, u kaskadama. Samo u retkim situacijama video bih je tužnu. Najtužnija je bila upravo onog dana kada sam zauvek otišao od kuće. Zato sada stojim i gledam samo u nju… Kada bih kojim slučajem skrenuo pogled, susreo bih se sa pogledom nekog od njih. A velika većina onih koji su tu očima mi govori: „Ubico, ubico“… Govore svakim atomom svog tela. Za mog oca i oba brata ja sam ubica svoje majke. Ubio sam je, govore. Temeljno. I sporo. Veruju da sam jedini odgovoran što nje više nema. I sada, svi oko mene, govore isto. „Ubico, ubico“… Puštam kiši da plače sa mnom. I čujem majčin glas, kako me umilno doziva: „Milo, milo moje“… * Sunce je peklo tako jako da sam imao utisak da će mi se sva pomada sa lica otopiti, a onda opekotine napraviti duboke kratere po mom čuvanom tenu. Žurio sam u stan. Pitao se da li je uopšte bilo bitno da izlazim iz klimatizovane prostorije po žegi koja je vladala gotovo od rane zore. Pritom, sasvim sam siguran da sam polovinu stvari zaboravio da kupim... U toj žurbi čuo sam da zvoni telefon.


Dragan Jovićević

113

Neka poruka je stigla… Pomislio sam da je to zakasneli izveštaj o isplati sa kartice kojom sam maločas platio. Proklete banke! Brže su u izveštavanju kad mi uzimaju novac, nego kad treba da mi legne neka crkavica… Kada sam ušao u stan, nisam odmah pogledao u telefon. Obuzeo me je neki čudan osećaj. Podsvesno sam znao da nije banka. Već nešto drugo. Ni sam ne znam kako… Osetio sam samo kako mi srce snažnije lupa. Osetio sam strah i nesigurnost… Konačno, pogledao sam poruku. „Majka ti je umrla danas. Javi se… ako hoćeš…“ Otac i tako nikad nije bio rečit. Ali to je bio trenutak kada sam očekivao da mi kaže barem nešto više. Trudio sam se da ostanem pribran. Osećao sam duboku teskobu. Nje više nema… A oni me mrze. Otac i oba brata. Mrze me i nazivaju ubicom. Znam. Ona mi je to rekla. Jednom... Razmišljao sam da li da ga pozovem. Da sam ga pozvao, pitao bi me da li sam srećan što nje više nema? Pitao bi da li sam to hteo da postignem? Pitao bi da li sam svestan da sam onog dana pucao u nju… Umesto toga, poslao sam poruku. „Kad je sahrana?“ Minuti su prolazili bez odgovora. Razmišljaju da li da odgovore, jer me ne žele ponovo u kući. „Prekosutra…“ Usledio je kratak odgovor. „Da dođem?“ Pitao sam ipak. I ponovo minuti bez odgovora... „Biće kiša, ako dolaziš dobro se obuci…“ Zaplakao sam. Ostao sam potpuno sam. I samo ja znam istinu. Sada kada je ona otišla zauvek. Znam ko je njen ubica. * Pozvala me je kao i obično. Usred radnog dana, kada sam imao najviše posla. Nikada to nije namerno radila, iako je izgledalo da jeste. „Je l` si u gužvi?“ Pitala bi sa lakoćom, a ja bih se nasmejao i onda bi ona shvatila da je pogrešila trenutak, i onda bismo se zajedno smejali i prećutno uživali u tom trenutku. Tako je bilo i tog dana, kada me je pozvala poslednji put. I prvi otkako sam otišao iz kuće. „Je l` si u gužvi?“ Pitala je sada drukčije nego inače. Osetio sam bol u grlu, poput vrelog žara koji mi probada ždrelo postepeno, sve dublje i dublje. „Mama…“ Rekao sam tiho, i istog trenutka zaboravio na sve što sam dotad radio. „Milo moje…“ Rekla je isto kao i poslednji put. „Danas je tačno godinu dana kako si otišao…“ Kontrolisala je glas, dodavši da je želela da se vidimo, a da nije smela. „Tata te više ne spominje… Brani mi da pričam o tebi. Promeni se svaki put


114

Ubica

kada se nečega setim...“ Slušao sam je pažljivo i dok je govorila kako je moja soba u kući izdata nekom radniku, zidovi prekrečeni, a sve slike sklonjene. Doduše, nisam im ni ostavio mnogo. Znao sam da će sve za mnom spaliti… „Da sam samo znala, sve bismo drukčije uradili… Što mi ranije nisi rekao, milo moje…“ Nisam znao na šta misli. Majka je uvek bila jasna u svemu. U tom trenutku je prošaputala. „I ja sam imala jednu tajnu… I htela sam da je saopštim svima… Ne znam kako… Ali sam Bog je tog dana odlučio drugačije…“ Bog? Majka nikada nije bila posebno religiozna. Otkud sada Bog? „Hteo je da ti progovoriš prvi… Od svih dana u godini, od svih sati, minuta, meseci, potrefilo se da smo oboje imali šta da kažemo. U istom trenutku…“ A tog popodneva, na taj dan tačno godinu dana ranije, poslednjeg dana u mojoj kući, ja sam ušao u kuhinju. I prvi ispalio metak. * Odrastao sam u srećnoj porodici, kao srednji od trojice sinova. Moj otac bio je strog i nije mnogo pričao, ali nikada nije ni povisio ton na mene ili braću, još manje bi bilo šta branio nekome od nas. Moja majka ostavljala je utisak žene sa najširim pogledima na svet, i to u tako maloj sredini u kojoj smo živeli. Uvek elegantna, dostojanstvena. Izgledalo je da je u našoj kući bilo mesta samo za smeh i pesmu. Svima je tako izgledalo, sem meni. Jer noću, kada bi se svetla pogasila, ja bih ostajao sam u sopstvenoj tmini. A u njoj sam mučio sebe i samo sebe. Razmišljao sam dugo kako iz te tmine da izađem. Pitanja zbog čega nemaš devojku kao tvoja braća s vremenom su postajala sve češća i češća. Verovao sam da roditelji negde pretpostavljaju zbog čega. Između ostalog, jednom mi je jedan dečko i rekao da majke sigurno to uvek osećaju, i kad im zvanično ne kažeš… Dugo sam razmišljao kako bi moje priznanje moglo da izgleda. Zapravo, s vremenom je počelo da mi se čini kako to i nije tako strašno. Što sam više ljudi upoznavao, putem društvenih mreža kojih je bivalo sve više i više, shvatao sam da zapravo i nisam tako sam. Još manje da sam usamljen. Sve do moje tridesete godine roditelji su mogli da me tretiraju kao razmaženo dete, pošto sam to zaista i bio. Ali u mojim srednjim tridesetim godinama, oba roditelja su od mene očekivala nešto drugo. Nešto što nikako nisu mogli da dobiju. Barem ne


Dragan Jovićević

115

na način ne koji su oni to zamišljali… Tačno je bilo to da su me gledali kao nekog posebnog, umetnika i zaluđenika. Ali tačno je bilo i to da ja više nisam mogao da krijem… Postajao sam svestan da, za razliku od moje braće, koja su već odavno zasnovala porodice, nikada neću imati bračnog partnera. Jer sve moje ljubavi bile su istog pola kao i ja… Tog jutra probudio sam se drugačiji. Rešen da nešto promenim. Šta me je na to nateralo ni sam nisam znao. Čekao sam pogodan trenutak. Sećam se svakog sekunda, svakog detalja. Majka je sedela u kuhinji i odmarala se nakon spremanja ručka. Zapalila je cigaretu, zavijenu u njenu dugu muštiklu koju je držala visoko, skoro blizu lakiranih noktiju. Otac je zakucavao neki ekser u zid. Ušao sam u kuhinju i zamolio ga da sedne za sto. Srce mi je udaralo toliko jako da sam mislio da se čuje i u susednoj sobi. Popio sam čašu vode... Pustili su me da pričam, nisu me prekidali. Kada sam ispričao šta sam imao, otac je bez reči ustao i izašao. Hteo sam da krenem za njim, ali nisam. Jednostavno nisam mogao da ustanem sa stolice. Tek tada sam shvatio da sam se oduzeo. Majka me je uhvatila za ruku, nežno, verovatno nežnije nego kad sam bio beba. Zaplakala je. Čuo sam samo kako mi tiho kaže: „Milo, milo moje...” * Dan nakon toga pokupio sam se i otišao od kuće. Shvatio sam da je to ipak bolje za mene... Imao sam utisak da je tmina nestala, ali da su sa njom nestali i smeh i pesma. Kuća više nije bila ista... Preselio sam se u grad i našao partnera. Često smo nas dvojica pričali o tome. Mučilo me je to što nisam znao šta se u mojoj porodici dešava nakon mog odlaska. Još manje sam znao da sam tog dana posao ubica. Tako su to barem formulisali svi. Svi sem majke. Na dan od mog odlaska iz kuće, godinu dana kasnije, pozvaće me i reći da je samo trebalo to ranije da joj kažem. Ispričaće mi neverovatnu priču kako se i sama mučila da saopšti svojoj porodici da je kancer u njenom stomaku već poodmakao i metastazirao. Želela je da živi poslednju godinu onako kako je ona to želela. Ali tog dana sam je ja preduhitrio. „Neverovatno“, reći će mi u tom prvom razgovoru po mom i poslednjem pre njenog odlaska. „Ali Bog je hteo da oboje u istom danu osvetlimo svoje tame…“ Zamoliće me da ne dolazim u bolnicu, jer je njen izgled mnogo drukčiji od onog koji pamtim. Zapravo, reći će mi da ne


116

Ubica

dolazim uopšte, da se ne bih sreo sa ocem i pogotovo ne sa braćom, jer oni sve vreme smatraju da sam je ja ubio. Ubio je svojim priznanjem. Ne žele da čuju da je bolovala i pre tog dana. Za njih, ja sam povukao okidač koji će nju odvesti u grob… Ali ona će se smejati dok mi to bude pričala. Reći će mi da sam osuđen bez osude, i da tu više ništa ne može da se promeni. „Da si me samo pustio prva da kažem… Pre nego što sam ugasila žar cigarete…“ Sasvim ispravno, smatrala je da je moje priznanje o seksualnosti bilo preveliki šok, da bi ona dodatno uznemiravala porodicu svojom tajnom. Pustila je da bolest sama završi priču. I tako je i bilo. „Koliko je još ostalo?“ Pitaću je, a ona će odgovoriti: „Ne mnogo…“ I onda će reći još nešto smešno, a ja ću smehom prekriti suze koje će navirati sve više i više. I razmišljaću o njoj neprestano, do tog dana koji neće uslediti mnogo kasnije. Otac će mi poslati poruku, dok će napolju žega topiti beton. U poruci će mi saopštiti da nje više nema, ali i da sam ja i dalje nepoželjan. Ubica! Neće to izgovoriti, ali ja ću osetiti da je tako… A ipak ću otići, da je ispratim poslednji put. Otići ću i neću gledati ni u koga. Neću hteti da slušam njihove osude. Neću da osećam njihove poglede dok mi govore „Ubico, ubico“… Kao da je svima lakše da me osude za ono što nisam uradio, nego za ono što jesam. Lakše je da kažu da sam pucao u nju, nego da sam voleo svim svojim bićem. Voleo nju. Voleo druge oko sebe. Voleo muškarce… Želeo sam samo da počnem novi život, a dobio nešto sasvim drugačije. Želeo da izađem iz tame, a nekim čudom ušao u tminu drukčije boje, koje će preda mnom nestati. Onaj mamin Bog ima neki čudan smisao za humor… Ali neću o tome da razmišljam. Neću da im pokažem suze. Stajaću pod kišom koja pljušti sve dok je ne budu spustili. I onda ću prići. Ubaciću grumen vlažne zemlje koja će mi se raspadati pod prstima. I okrenuću se istog trenutka. I otići tamo gde mislim da pripadam. I neću se osvrnuti. Neću slušati osude. I neću im dozvoliti da pričaju za mnom: „Ubico, ubico…“ Čudno, ali dok odlazim kao da čujem samo pevljiv glas kako mi kaže: „Milo, milo moje...“


Nikola Todorović

DISKURS STRAHA

Društvo je prelepo i skladno, opojno i gotovo savršeno. Okruženi smo krhkim biljkama koje znaju šta je sloboda. Da li su spoznale slobodu? Biljke su previše divne da bi bile slobodne, pogotovo kamelije. Zasejane ciljano ili prostodušno bačene na tlo kom se sve vraća, rađaju se opijene okruženjem, voljene, same i slobodne. Društvo je grozno i muljevito, prljavo i sasvim nesavršeno, jer slobodnim biljkama je rečeno da su proklete. Ljubav nikada nije prestala da postoji. Uvek menja svoja lica. Nekada je najdivniji osećaj, jedino tada je prava. Nekada ima lice porodice koja mi je rekla da volim, hrišćanstva koje mi je reklo da volim svoje bližnje ili prijatelja koji su mi rekli da me vole. Nekada ona nosi lice na kom sam ja. Svako kao ja jednom je voleo iskreno i svaki naredni put voleo je sve manje, jer ljubav postaje teret koji davi i guši, šiba i boli. Ne voli svako da voli, jer dok volimo srce je ranjivo i presrećno. Nije li bolje voleti telo nego osobu, voleti strast nego osećanje, prazninu seksualnosti nego teret ljubavi? Ljubav me je naučila da u meni postoje suze i strah. Ljubav me je naučila da postojim na margini, da porodica ne voli ljubav koju daruje porodici, da hrišćanstvo mrzi svoje bližnje i da prijatelji lažu. Ljubav me je naučila da postoje samo ljudi koji robuju društvu, sebi, svojim strahovima i stereotipu. Ljubav me je naučila da postoje uzdasi,


118

Diskurs straha

pakleni dodiri od leda, najlepše slobode koje gase život i praznina koju sam zagrlio dok sam ih voleo ne bih li zaboravio ljubav. Čarobno je voleti svakodnevno, više puta dnevno, potpuno nepoznata i neokaljana tela, nestajati sa njima, rizikovati sve, biti objekat ili subjekat, ne biti ništa više od hira požude. Nikada lepše i nikada jadnije ljubav nije izgledala - najlepša biljka koju sam ikada osetio da cveta u meni, ali i najlepši stvoritelj propasti kog sam ikada upoznao. Da li ljubav može zameniti suštinu praznine, dok beg od osećanja postaje mahnit i nekontrolisan? Ostvarivati kroz spektar bića strasti jednako je traganju za savršenstvom u sobama punim ljudi, osećajući se potpuno usamljeno. Nema ljubav je najgora ljubav. Nemo društvo je uplašeno društvo. Nemi ja sam nepostojeći ja.


Milan Jovanović

... I TAKO TI SE JA AUTUJEM U SREDU

Jedno tiho veče u Novom Sadu, sednem ti ja da učim za kontrolni iz biologije, koji je naravno sutra. Stiže poruka na telefon. Bila je od nekog tipa kojeg sam, kao većina silovito hormonalnih i seksualno zbunjenih srednjoškolaca, našao na moralno upitnom sajtu za upoznavanje. „Aj se provozamo malo?“ Ne znam ko je, ne znam kako izgleda, kako se zove, ne znam šta radi, a ni gde živi. … i tako ti ja sedim, maloletan u kolima nepoznatog tipa, zimi, u mraku. Razmišljam kako on može, a ne mora, da me izbode, baci i ostavi na snegu. „Na profilu sam napisao 22 godine jer svi govore kako izgledam mladoliko.“ Imao je 32 godine i veruj mi da nije izgledao mladoliko. Sad ovako retrospektivno, složićeš se da to možda nije bila najgracioznija odluka mog života. Ali bio sam mlad, hormonalan, i baš mi se nije učilo. … i tako ti se ja smuvam prvi put u životu s muškarcem. Vratio me je kući živog i zdravog, a ja sam po ulasku u stan shvatio da imam dva problema: prvo, ništa nisam učio za kontrolni; drugo, šta da kažem svojima? Kao većina silovito hormonalnih seksualno zbunjenih srednjoškolaca, odlučio sam da ležerno prećutim. Recimo zauvek. „Sine, gde si toliko dugo bio?“ pitali me moji. „Pa kod Monike.“ Moniki sam javio da je bila sa mnom par sati. Potvrdila je a da nije ni trepnula, niti je pitala o čemu je reč. Tokom narednih godina ispostaviće se da sam se baš puno družio sa Monikom bez Monike. Kasnije i ona sa mnom. Ali to je neka druga priča.


120

I tako ti se ja autujem u sredu

U svakom slučaju, laži su godinama rasle poput grudve bačene niz breg. Slagao sam i kad sam išao da izgubim nevinost. Toliko me je bilo strah da će moji saznati da sam ležerno napustio državu. Čim sam seo u bus, zapitao sam se da li je i ovo kandidat za još jednu nimalo gracioznu odluku mog života. Za proveru, poslao sam Aleksi poruku. Super je kad ipak neko zna ko si i šta si, pa može da te odvrati od potencijalnih smrt-u-snegu odluka. „Ma samo idi“ odgovara Aleksa. :’) Dodao je i nešto o hrabrosti i kako mu je super što idem i da mu je drago. :’’’’) Da skratim priču, dođem ja na jesen u Sarajevo – magla, lišće, hladno, a on i ja goli u krevetu. Hrumo, njegov mačor, gleda sa stolice. „Je l’ ti prvi put?“ čujem. „Naravno da nije.“ Srećom, provalio me je (hehe) jer se baš potrudio da bude lepo. Šteta što smo u samom žaru borbe shvatili da sam alergičan na mačke. … i tako ti ja, uz puno obostranog napora i volje, izgubim nevinost u Sarajevu. Uz Hrumu svedoka. Jedino mi je bilo žao što i dalje nisam rekao svojima, jer sam u kombiju pri povratku jedva disao od slomljenog srca. Značilo bi mi da sam mogao pošteno i iskreno da im kažem da sam tužan. Ovako, samo sam uleteo u wc čim sam došao kući, i što tiše gutao suze. Sad, čemu sve ovo? Hvala puno na pitanju. Naime, bilo je bitno da i ti i ja shvatimo koliko ja volim da lažem i bežim od sebe, života, realnosti, vezivanja... (spisak nije konačan). Osoba koja pobegne iz države kako bi izgubila nevinost VEROVATNO IMA NEKI PROBLEM. … i tako ti ja krenem na terapiju. Jer sam shvatio da imam problem. Ustanem ujutru, trudim se da ne umrem, legnem da spavam. Mesecima preživljavao na nekom autopilotu. To nije život. Elem, dođem ti ja tako u Centar za ratne traume Novi Sad, uredno se smestim na stolicu i čekam. Dizajn enterijera vuče na kvalitetnu depresijadu. Ulazi terapeutkinja, vedra i raspoložena. Seda prekoputa mene i pita me: „Milane, zbog čega ste došli ovde? Na čemu biste voleli da radimo?“ Pokušao sam da joj objasnim kako me faks guši, da osećam da sam svoj prosek i kako poistovećujem sopstvenu vrednost sa učinkom na faksu. A od 26 ispita položio sam engleski. Terapeutkinja, čije ime


Milan Jovanović

121

se definitivno rimuje sa Dijana, saslušala me je brižno i pažljivo. Nisam mnogo pričao, samo 40 minuta u cugu, od 45 koliko traje seansa. Nakon mog biblijskog izlaganja Dijana me je pogledala ravno u oči i rekla: „Aha, da, dobro. Nego, reci ti meni… tvoja mama, a?“ … i tako smo Dijana i ja pola godine radili isključivo na mom odnosu sa kevom. Ne mogu da se žalim jer sam imao priliku da za negliženih 300 din. po sesiji pričam i o bitnim stvarima, na primer gde je najbolja pica u Novom Sadu (Napoli Centrale ako te zanima). Jednog dana Dijana duboko uzdahne i krene: „Pa dobro, Miki care, kad ti planiraš da kažeš svojima da si buljaš?“ (manje-više tim rečima). „U suštini, planirao sam da im kažem preko razglednice…?“ Dijani nije bilo smešno. „...Na kojoj je slika mene, mog Norvežanina muža i našeg plavog deteta…?“ Dijana nije menjala izraz lica. „...a na razglednici bih možda napisao nešto tipa Ćao svima u kući, inače sve je super u Norveškoj, e da, usput, postali ste baba i deda, pa ono… vidimo se?...“ Dijana se blago osmehnula. A onda ubila boga u meni. Sećam se da je pričala nešto o preuzimanju odgovornosti za sopstveni život i odluke, da treba da se zauzmem za sebe i to ko sam… samo što ja ništa to nisam kapirao. To mi je bilo kao špansko selo. Jedino što jesam kapirao je da sam bio gladan, pa sam posle terapije otišao na parče pice – da malo dođem sebi. Bilo divno, sir se topio i razvlačio poput svilene niti koja kao da se vukla duž cele Gajeve (da citiram Josipu Lisac). Elem, dođem ti ja kući, presvučem se, sednem za komp, skrolam fejsom, ništa posebno… kad ono odjednom me po licu oblije hladan znoj i srce počne brzo i jako da kuca. … i tako ti ja, ne znajući da je to panični napad, doživim panični napad. U utorak, u 23:42. Umijem se. Ne pomaže. Setim se TED predavanja o samoaktualizaciji i anksioznosti. Naravno ne pomaže. Setim se baka Vere iz Iriga, i čuvene rečenice koju izgovara kad zna u čemu je problem, ali neće da ti kaže jer zna da si dovoljno pametan da skapiraš sam: Sine, stavi prst na čelo. … i tako ti ja sedim na svom krevetu sa prstom na čelu, žmurim i teško dišem u mraku. Sinulo mi: Ja moram da kažem mojima. Ako se ne autujem apsolutno sada u 23:58, ja ne mogu dalje da napredujem. Ni sa životom ni sa sobom. Ali nisam računao na to da sam ja ipak Milan Jovanović, i u potpunom Milan Jovanović manevru izbegavanja


122

I tako ti se ja autujem u sredu

života odlučio sam da 23:58 nije vreme za autovanje. Nije vreme ni za šta. Idem ja da spavam, pomislih, pa lepo da preležim ovo. Ako ujutru bude isto frka, rešiću je, ako ne bude, opet svi srećni. I tako je Milan u 23:58 pobegao od problema i ostavio ga za Milana u 08:30. Lepo se smirim i zaspim u trenu. … i tako je alarm zvonio u 08:30, ja otvorio oči i počeo da se znojim i tresem. Ista priča ko od sinoć. Ništa, vreme je za autovanje. Odem u kujnu, gde zateknem tatu kako maže rama margarin na hleb. Light – naravno. Sednem, otvorim laptop da deluje kao da imam nešto bitno da radim od ranog jutra, i počnem: „Tata, imam nešto da ti kažem…“ „Dobro“ kaže on. Ja krećem da kucam nešto na laptopu, čisto da mi ruke budu zauzete. „Tata, razlog iz kojeg svakog vikenda idem u Beograd je zato što… tamo živi moj momak. Koji je super. I ja mislim da je ljubav za sve i meni je to normalno, ali mi nije bilo normalno da te lažem svakog vikenda gde idem i hteo sam to da ti kažem i to je otprilike to.“ On mazao margarin, ja kucao u laptop… koji je isključen. Kucao sam u prazno samo da bi mi se ruke manje tresle. Posle jedne aprijatne tišine, on je napokon namazao 1kg margarina na hleb i rekao „dobro“. Otišao do terase, nešto šuškao tamo, vratio se, i pre nego što će zagristi hleb rekao „nemoj reći mami“. ...i tako ti se ja autujem u sredu. Ceo taj dan mi je maglovit. Znam da sam bio na poslu, ali ko da nisam bio. Znam da mi se nije išlo kući, jer sam ipak morao da kažem i mami. Dijanin glas mi je poput eha odzvanjao u malom mozgu; šaputao nešto poput „iskrenost“ i „prema sebi“ i „prema ljudima do kojih ti je stalo“, i puno je smarao. Našao se sa najboljom drugaricom Dunjom C. pod fluorescentnim reflektorima Merkator Centra Novi Sad, Dunja mi je ponudila da idemo u Istanbul kad se sve slegne. Šta da ti kažem, zna koliko volim da bežim. Ali nakon celog dana izbegavanja na kraju dođem kući. Sami smo u dnevnoj, pa krenem: „Imam nešto da ti kažem.“ Joj. Lice koje je napravila izgledalo je kao kolač u tiganju. Toliko se trudila da odglumi iznenađenje. „Tata ti je rekao zar ne?“ pitam je. „Jeste“ reče ona, i doda kao iz gađenja: „Znala sam ja!“


Milan Jovanović

123

Nije bila oduševljena. Nešto je pričala o ličnoj sreći, i ako sam ja srećan to je to, ali ona neće da čuje ništa o tome blablabla. Isključio sam se do jednog bitnog trenutka: „Nije trebalo da kažeš tati.“ „Nije trebalo da kažem tati?“ pitam je. Foru ponavljanja poslednje rečenice u upitnoj formi pokupio sam od Dijane. „Da, jer znaš u kakvom je stanju“ reče ona. Sad bi možda bio dobar trenutak da spomenem da mi je tata tada imao rak debelog creva. Posle par operacija i dosta hemoterapije bio je dobro nekoliko godina, ali mu se stanje pogoršavalo tih dana. „Valjda ga nećeš…“ ona nije završila rečenicu ali evo ja ću: ...u grob oterati. Naš odnos nikad nije bio najsjajniji. Ali čak i tad mislim da se niko ne nada da će mu jedan roditelj suptilno dati do znanja da će možda biti kriv za smrt drugog. Ti dani posle su isto tako magloviti. Nismo pričali. Bilo je puno besa s moje strane. Kasnije ću na terapiji otpakovati taj bes i shvatiti da sam ljut što ona nije mogla da bude bolja majka – onakva kakvu sam zamišljao. Ali o tom potom. Za sad, svakog dana sam po malo jeo govno s mlekom. Ono što je bilo super bila je tatina reakcija. Nakon tri dana ćutanja, tokom kojih je vidno bio sa svojim mislima, jednog jutra me dočekao sa spremnim doručkom. Potpuno vedar i nasmejan sipao mi je jogurt, kajganu, naseckao sira i slanine. „Sine“, počeo je nakon što se udobno smestio i počeo da maže margarin na hleb. Retrospektivno, trebalo je da mu kažem da smanji doživljaj s margarinom. „Sine, ja znam da si mlad.“ Nemam pojma kuda ide s ovim. „I sad je moderno i aktuelno da se sve proba i moguće je da je to faza…“ Ah, tu ide. Pustio sam ga da završi izlaganje. Nisam puno slušao; uživao sam u svakom zalogaju omleta, a hladan jogurt mi je baš nešto prijao. Kad je završio izlaganje, rekoh mu: „Tata, molim te sedi.“ … i tako sam svom ocu održao predavanje od 20 min. o tome kako ovo nije faza. Bez uzimanja daha. Kad sam završio, on je pognute glave tiho rekao: „Dobro, sine, nije tata hteo da te naljuti.“ Dodao je kako sam ja njegov sin i da je najbitnije da je porodica na okupu i da niko neće nikog izbaciti na ulicu. Odakle mu ovo poslednje mogu samo da pretpostavim.


124

I tako ti se ja autujem u sredu

Možda iz razgovora sa nekom osobom u stanu. Pitam se kojom. Ne bih znao, možda možeš ti da mi pomogneš? Ovo je baš jedan prstna-čelo momenat. U svakom slučaju, tata se narednih par meseci maksimalno trudio da se osećam voljeno i prihvaćeno. Od hiljadu malih poljubaca u teme dok sedim i radim, preko sitnih stvari poput iznenadnog tanjira sa voćem, do velikih poput spremnog doručka i podrške u odnosu sa mamom. Svako ima svoj način da ispolji ljubav. Njegova je bila kroz hranu i tople gestove; mamina je bila takva kakva je bila. Shvatio sam da se ona stvarno trudila najbolje što je umela. … i tako je sahrana došla i prošla. Dve stvari su se desile ubrzo potom. Prvo: zamrzeo sam žu-žu pecivo. Drugo: ugasio sam se. Kao neki emotivni bljesak, grom koji te udari i jedno vreme si tup. Put do Beograda svakog vikenda postao mi je težak, još gore zbog toga što odjednom nisam imao šta emotivno da ponudim. Raskinuo sam vrlo brzo, nespretno, i tu načinio mnogo štete. Prva zima je bila teška, uz dosta suza. Dosta ćutanja. ... Probao sam da budem u vezi sa još nekoliko momaka, ali džaba. Osim možda jednog. Arhitekta. Izgledao je ko Sveti Sava od 27 godina. Zvaćemo ga Sveti Sava. Jednog dana me je dočekao sa porodičnom picom na stolu, oko koje je prosuo oreol od pomfrita. Ja – bez teksta. Za nagradu sam kleknuo i carski ga počastio, potom ga izjahao najbolje što sam umeo. Dok se tuširao, telefon mu je vibrirao. Zvao ga njegov otac. Pre nego što sam shvatio šta se dešava, već sam čitao njihovu prepisku. Bilo je običnih poruka tipa: Tata: „Javi se?“ Sv. Sava: „Nedostupan si“. T: „Dolaziš kući za vikend?“ Sv. S.: „Da.“ I tako tome slično. Ali onda sam nabasao na seriju pitanja poput „Jel puno radiš?“ „Jel i večeras radiš do kasno?“ „Jel ti treba nešto, da spakujemo da donese komšija?“ Da bih došao do: T: „Važi. Volim te!“ Sv. S.: „I ja tebe.“ Mislim da mu to nikad nisam rekao, ali u tom trenutku sam se baš zaljubio u Svetog Savu. Iznenadio sam se koliko mi je bilo lako da ga zamislim kako upoznaje mog tatu. Kako se obojica vrpolje, kako moj tata tristo puta nudi i tutka hranu, kako im je beskrajno neprijatno... ali i kako se svojski trude i žele da sve prođe lepo. Sedeo sam


Milan Jovanović

125

s osmehom i zurio u ugašen telefon. Čim sam čuo otvaranje vrata kupatila bacio sam ga od sebe kao da je od kriptonita. Brzo sam se namestio u krevetu kao da se ništa nije desilo. „Šta se desilo?“ pitao me je kad je došao. Pitao sam Svetog Savu da li je rekao svojima za sebe. Jeste. Keva je bila teška i zvocala. A ćale mu je pio rakije u samoći ceo dan. Ali da su prihvatili nekako. „Što pitaš?“ pita me, go i mirišljav. Svetlo mu je padalo na lice pod uglom i na grudi i, u suštini, nikad mi lepši nije bio. … i tako sam opet zajahao Svetog Savu, ovog puta ranjiv i zaljubljen. … Kuda nas je sve ovo odvelo? Da kucnem u drvo, nemam više napade panike. Dijana kaže da se onaj desio zato što sam pokušao da bežim od sebe, ali dok je pričala, ja sam samo potvrdno klimao glavom i govorio si, si… absolutamente no comprendo. Najlepše od svega je da je moj odnos sa mamom danas fantastičan. Tajna je u tome što problem nikad nije bio u meni, nego u njoj. Ona je prosto odlučila da želi da bude ok sa mnom. Brat je oduvek bio na mojoj strani. Baba i deda ne znaju, a ja nešto ne trčim u štiklama da im kažem. Rekla mi Ivana da su starije generacije mnogo tolerantnije od naših roditelja. Što je super, samo da baba nije dementna, a deda bivši oficir. Ako bih rekao babi, ona bi me garant posle dva dana zvala i pitala: „Miko, šta si ti ono beše rekao babi pa se baba sekirala?“ A deda… jednom je bio u gostima i pričao o tome kako smo mala porodica, i kako brat i ja moramo da imamo puno dece. Mama i ja smo se zgledali, pa mi je šapnula: „Uzmi još vina, sine, ne može ovo trezan čovek podneti.” Svi koji me malo bolje znaju, znaju. Zna čak i većina roditelja mojih bliskih prijatelj, pa me uvek časte. Od Marininog tate paprikaš od divljači; od Igorove majke sladoled od kikirija; od Aleksine majke torte od lešnika; makedonski ajvar i zlatiborski sir – obavezan obrok u tri ujutru sudeći po Monikinoj mami. Najslađe za kraj: unutrašnji krug najbližih prijatelja. Istina je da je to skupina pokvarenih lutaka; jedna gomila emotivno disfunkcionalne dece koja se trudi da ne umre; al’ jebeš mi mater ako bih uspeo sve ovo da nije njih da me slušaju kako kukam – danima.


126

I tako ti se ja autujem u sredu

I to bi u kratkim crtama bila moja priča. Za sve sočnije detalje možeš da pitaš Dunju, Igora, Aleksu, Moniku, ma koga god u mojoj blizini, i sve će ti ispričati i potvrditi da se zaista desilo ovako. Nespretno i bolno, ali s puno volje i ljubavi. E da, dobio sam 5 iz onog kontrolnog iz biologije.


Nebojša Đorđević

SLAVA, PORODICA, TI I JA

Nas je, kao i sve u Srbiji, iznenadio sneg krajem decembra. Bio je drugi dan slave i on je uglavnom vezan za nas, najužu porodicu. Moji mama i tata, zajedno već 36 godina u braku. Tata je novinar koji još uvek piše o ekonomiji, mada je našu domaćinsku uvek vodila mama. Ona je profesorka likovnog u jednoj srednjoj školi gde je đacima najmanje stalo do baroka, a to je pravac koji ona najviše voli. Mamini mama i tata, sada već jako stari. Deda ne čuje dobro, i nije siguran u kojoj je godini, živo se seća Drugog rata i nekih svetlih momenata države, čiji raspad ne prihvata. Njegova žena je dama starog kova, žena koja se jedva kreće, ali uspeva sve da drži pod kontrolom. Moja sestra, njen suprug i njihovo dvoje dece. Sestra se udala za automehaničara, nikada nam to nije bilo baš najjasnije, ali smo naposletku shvatili da se nije udala za automehaničara nego za dobrog čoveka. Ona je počinjala dva, tri fakulteta, više škole, do kraja i ne znam šta je završila, uglavnom joj je baka našla solidan posao u opštini. Njen suprug ima svoju radnju, voli to što radi, ali najviše voli svoju porodicu, ženu i Liku iz koje je izbegao kada je bio mlad. Stariji sin im je krenuo u peti razred, voli da uči, ali mu ocene nisu baš važne, radoznao je. Mlađi je tek krenuo u školu, ali baš i ne voli školu i sve obaveze koje dolaze sa njom, ali voli da uči nove reči, što komplikovanija to bolje! I naravno – ja.


128

Slava, porodica, ti i ja

U septembru sam napunio 35 i po prvi put dolazim na slavu dignute glave. Konačno imam stalan posao, posle svih onih godina tezgarenja, projekata, cimanja... Stančić u kome živim konačno mogu da plaćam bez pomoći prijatelja, roditelja, bake i deke, cimera. Moj cimer mi je cimer već skoro pet godina. Advokat je. Najlepši i najhrabriji advokat na svetu. I moj dečko. I red je i da to sada kažem svima. „Imam nešto važno da vam kažem.“ Pročistio sam grlo i bio spreman da počnem. Nisam baš bio spreman, ali znao sam da je to sada to – ili sad ili nikad. „Dragi moji najdraži, ja sam odlučio da...“ „Da...“ Svi su gledali sa pažnjom, samo je deda nešto gunđao za sebe. „Ja sam odlučio da izađem iz ormana!“ Eto. Rekao sam. Tišina. Zbunjeni su. Sestra prekida tri sekundi tišine koja se meni čini kao večnost. „Orman kažeš? Znam na šta misliš. Onaj bakin. Drveni. Teški. Sećate se? Baš je bio lep. I ogroman...“ Kakav bakin orman ova sad spominje? Svi kreću da se komešaju i prisećaju se ormana. Baka priča kako ga je dobila od svoje bake. Kupljen je u Slovačkoj koja je tada bila ništa do mađarski posed. Zet priča kako drvo mora da je bilo jako kvalitetno. Tata se pita gde je završio taj orman. „Ne!“ Prekidam orman temu. Pokušavam opet da pridobijem svačiju pažnju. Čak je i deda sad usredsređen. Gleda u mene pravo. Ne znam da li gleda kroz mene ili u mene, ali biram da se njemu obratim. „Rešio sam da vam se autujem!“ Nasmejah se što sam upotrebio ovaj moderni izraz, mada sam bio ubeđen da će znati o čemu pričam... „Da!“, kaže deda. „Rekao sam ja onomad da je bio aut. Niko mi nije verovao. Ti i tvoj tata ste kao gledali utakmicu. Ili si bio samo ti. Da, samo ti. Mada, ni jedan od vas dvojice ne zna razliku između kornera i ofsajda, a ubeđivali ste me da je aut...“


Nebojša Đorđević

129

„Ne, deda. Ne pričam o fudbalu.“ Morao sam da ga prekinem. Inače bi stigao i do prvog svetskog prvenstva u Montevideu. A možda je o tome i pričao. „Hteo sam da vam kažem da sam ja – homoseksualac!“ Opet tišina. Sada traje duže. Kako je prekinuti? Da li će je iko prekinuti? Traje predugo. Tata se javlja: „A meni doktori ustanovili hroničnu heteroseksualnost!“ Namigne mi na ovu foru. Niko se nije nasmejao. A on je namigivanjem hteo da kaže ok, pričaćemo kasnije, nije bitno, ne pitaj, ne govori, ne moramo da znamo ono što znamo, osećamo, neka to bude u ta tvoja četiri zida. Tako neće moći. Mora o tome da se razgovara! Baba se odjednom opet javi: „A meni doktori ustanovili...“ i kreće njena anamneza. Mama se zabrinuto nadoveže na njen visoki krvni pritisak, sestra priča o nekoj dijeti, zet gleda u telefon, tata pali televizor. Neeee. Zaista moramo o ovome da razgovaramo. Pomislim, ali kao i da se ja povlačim. Moja predstava nije uspela, pokunjim se, kao glumac kome se predstava završila bez aplauza i krećem da se vraćam na svoju stolicu kada bratanac uzvikne. „Homo sapiens, homo erektus, homo habilus. Heeeeej, ljudi, slušajte me, hoću da znam gde je tu taj homo seksuals?“ Nasmeje se. Seks. Kao da je rekao reč koju on ne sme da izgovori. „Mi ga nismo spominjali. Šta je on? Ko je on? I kakve on ima veze sa mojim ujom?“ Sada svi ćute. Ja sam utonuo u svoje mesto. Ne znam. Možda nema nikakve. Ti si homo sapiens. Razumna vrsta. A ja sam, kao i jedan manji broj ljudi, taj homo seksuals. I u ovoj zemlji ne postojimo. Bolesni smo. Pokvaren gen. Zapadni otvor. Ne, nemamo i ne treba da imamo nikakve veze sa vama. Pomišljam, ali ne govorim. Na ivici sam suza. Kao da se moja sva duša presavija, gužva se, lomi, i treba da stane, da stane recimo u – slepo crevo. Jer ni ona, ni ono ne služe ničemu. Nestajem. Prestajem da postojim. Čudno se osećam, a onda sestra prekida ovu vrtoglavicu i obraća se i meni i svom ljubopitivom sinu:


130

Slava, porodica, ti i ja

„Pa znaš taj orman koji je pominjao?“ „Vidiš, u tom ormanu smo on i ja na raspustu obožavali da probamo bakine haljine. Ulazili smo i svako je imao dvadeset sekundi da odabere šta će da proba i izlazio je pred modni žiri. Je l' se sećaš, Nenade?“ Pitala me je. „Da“, potvrdio sam tiho. Sada su suze već same klizile niz moj obraz. „Sara bi uvek uzimala one bele bisere, to nikada nisam mogao da stavim.“ „Da“, nasmejala se slatko. „Ti si unutra, ja napolju, imaš dvadeset sekundi, devetnaest, osamnaest, ... tri, dva, jedan, i izlaziš ti. Kako si samo lep u toj zelenoj haljini! A ti pućiš usta. Kako smo bili mali i ludi!“ Milunika je ljuta i deluje pomalo uvređeno. „Pa ja nisam znala da ste to radili? Katarina, ti si znala? Ti si im to dopuštala?“ Stroga mama pita svoju kćer, našu mamu. „Deca su bili, igrali su se. A onda su te dečaci iz tog kraja prozvali 'Ženski Petko, Careva Devojka'. Zato si u našem kraju uvek radije bio u sobi sa knjigama i bojicama.“ Kao da je mama tek sad shvatila neke stvari. Klimnuo sam. „Kasnije sam i kod bake i deke radije ostajao sa dedom ispred televizora. I on se sada opet javio: „A kad Milojko priča da je aut, opet mu niko ne veruje? Bila je ta utakmica, dete crtalo neke lepe devojčice na papiru. Ja pomislim pa ovaj će da bude peder? E nećeš ga dedi, pa viknem AUT! A on se trže. I baci crtež uplašeno. Je l' bio aut ili ofsajd? A on ne zna ni šta je ofsajd a šta je aut, pa mi pomirljivo kaže 'aut'. Šonja, pomislio sam tad. Još dva, tri puta sam ga tako isprepadao, a onda sam shvatio, crteži su mu sve bolji. Ma jebeš fudbal, može da bude i šonja i peder, moj je unuk i talentovan je. Ova njegova mama, Katarina moja, studirala tamo te neke slikare čuvene, a Čiča Glišu nije znala da nacrta, a vidi njega! Pustio sam ga. Ispitivao ga posle utakmica da mi objasni šta je to crtao. Svetove je pravio! Ali eto, i njemu je bilo bitno da kad je aut, onda je aut, a to nisam znao. Dobro sinko, ako je aut, a ti kažeš da je aut, ja te sad razumem.“


Nebojša Đorđević

131

Ja baš nisam bio siguran da ga razumem, a i ostali su videli da se pri kraju već gubi i tone u živi razgovor sa samim sobom. Tata je bio na redu. Istupio je i pitao: „A je l' ti Peđa onda, ovaj, ... Mislim je l' ste ti i Peđa onda? Mislim, jesi ti onda žensko, a on muško? Neee. Ovo izbriši. Hteo sam da te pitam...“ Sad je zvučao spremno i svečano. „Da li to onda znači da ti je Peđa partner?“ Pogledao je sve oko sebe, bio je ponosan što je ovo izgovorio. Nasmejao sam se od uva do uva. „Ne, nije, tata.“ „I ti, Pero, svašta pitaš! Odjednom se mama umešala pobedonosno. Ja sam nastavio : „Peđa mi nije partner. On je advokat. I na putu je da postane partner u jednoj velikoj advokatskoj kancelariji. Peđa je moj dečko. Moja ljubav. Neko koga volim. I koga volim već duže vreme.“ Mama se tu sa nekakvom setom umešala: „Hvala ti, sine, što si nam rekao, ali kako ćete ti i Peđa da imate porodicu? Nije mislila da povredi, ali povredila je. Spustila je pozitivnu atmosferu. Na ovo pitanje nisam imao odgovor. Slegao sam ramenima. Za kraj opet se javio Đole: „OK, koliko sam shvatio, uja je gej. Gej je okej. Valjda. Na TV jeste. Taj je gej je i homo seksual.“ Sada ga je njegov mlađi brat Vanja opomenuo, kao da je čitavo veče ponavljao ovu za njega novu reč: „Kaže se homo-seks-u-alac!“ I onda se užasno zacrveneo kada je ovo rekao. Rekao je onu neku reč koju još desetak godina neće govoriti a da ne pocrveni... I povukao se. „OK. Homo-to-već-nešto, to je i dalje moj ujak Nenad. Koji me vodi na planinarenja, u bioskop, koji voli da se smeje, koji me savetuje, to si i dalje ti, uja Nešo? Nisi bolestan, nemaš visok pritisak, ne treba ti dijeta?“ Nekako se čudno nasmešio i zabrinuto pogledao u mene i u sve ostale, a onda i u svoga tatu koji je konačno sklonio pogled sa telefona i ustao. Pomislio sam da će da ode. Luka je nezgodan kad se naljuti. Uzeo je rakiju i krenuo energično da sipa svima. „Bravo, Nešo! Sad neću više moći da pričam viceve o pederima na slavama.“ Rekao je to nekako optuživački. No nastavio je da sipa rakijicu. „Da, Đorđe, to je tvoj ujak, brat žene koju volim najviše na svetu. I ja znam da je među 10 muškaraca koje ona voli najviše na svetu i on. I on


132

Slava, porodica, ti i ja

nije tamo neki peder. Tamo neki vic. Tamo neki strani plaćenik, domaći izdajnik. On je naš Neša Leptir. Heh, hajde ljudi, pomišljam da se sarma ohladila, za vas koji postite nije bitno, ali ja brate ne mogu u decembru da jedem ribu. Tako, da, hajde svi po rakijicu, živeli svi ljudi ovoga sveta, a ti, Kaća, daj tu sarmu!“ Pater familias je rekao svoje. Opet smo seli i utonuli u gozbu i komentarisanje grada, politike, vremena. Peđa mi je poslao poruku „Dolazim na slavu. Nadam se da mi niste sve pojeli“, i emotikon sa iscrpljenim i nasmejanim izrazom. Nismo. Dolazi. Srećan izraz. Onaj osmeh od uva do uva. I dva srca. Zeleno. I crveno. Ono je veliko i pulsira.


Andrea Žigić Dolenec

RAZOTKRIVANJE

„Dodaš mi, molim te, brusnice?”, pitao je John. Dave mu je pružio posudu sa umakom i pogledao ga u oči. „Malo je tvrdo”, rekla je Lucille. „Da, malo je i suho”, dodala je Molly. „Tata je ovo najviše voleo”, rekla je Veronica. „Znamo, mama, uvek smo to jeli na njegov rođendan”, rekla je Lucille. Veronica je pogledala prema fotografiji na komodi i zasuzila. „Ovo sam danas kuvala za njega i za nas, a evo kako je ispalo. Ovo je njegov prvi rođendan bez njega i bilo mi je važno da uspe”, rekla je Veronica. „Meni je sasvim u redu“, rekao je John. „A tebi, Dave?“, pitala je Molly. „Meni je izvrsno“, odgovorio je Dave, stavljajući zalogaj srnetine u usta. „Šta sad mogu“, rekla je Veronica. „Ništa“, odgovorila je na retoričko pitanje Lucille. „Možemo da uživamo, umesto da prigovaramo“, rekao je John. „I ja sam za uživanje“, nadovezao se Dave. „Ne sumnjam da jesi“, rekla je Molly. „Zašto takva ironija u glasu?“, pitala je Lucille. „Zna on dobro zašto“, odgovorila je Molly. „Šta to treba da znači?“, pitala je ponovno Lucille. „Znači da gospodin voli da uživa“, odgovorila je Molly. „Ne vidim u tome ništa loše. Tko ne voli uživanje?“, rekao je John.


134

Razotkrivanje

„Loše je ako svojim uživanjem povrediš druge ili radiš budale od njih“, rekla je Molly. „Ne razumem o čemu pričaš“, rekla je Lucille. „Pričam o tome...“, nastavila je Molly. „Dave, kako ti je na novom poslu?“, prekinula je Veronica. „Dobro, zadovoljan sam“, rekao je Dave. „Bar da je neko zadovoljan u ovoj obitelji“, promrmljala je Lucille. „Zadovoljan itekako!“, uzrujala se Molly.” „Ti nešto insinuiraš?“, pitala je Lucille. „Da razlog njegovom zadovoljstvu ne leži u obavljanju posla, nego u nečem drugom. Ili nekom drugom, da budem preciznija. Malo, malo prekovremeni, pa poruke usred noći, pa čudni pozivi“, rekla je Molly. „Opa! Ovo su već teške optužbe“, rekla je Lucille. „Šta ti, Johne, kažeš na ovo?“ „Nemam pojma o čemu pričate“, rekao je John. „Dave, imaš li ti nešto da kažeš u svoju obranu?“, pitala je Lucille. „Nema potrebe za obranom jer ničega i nikog nema“, rekao je Dave. „Dobro je, deco, možda ipak...“, zaustila je Veronica, kad ju je Molly prekinula. „Hoćeš reći da ja izmišljam?“ „Hoću reći da preteruješ“, rekao je Dave. „Žena uvek zna kad se radi o prevari.“ „Ja sam mislila da žena poslednja sazna. Tako se barem priča“, rekla je Lucille. „Dave, znaš da je John dobio ulogu?“, rekla je Veronica. „Da? Kakvu?“ „Igra portira u novoj, vrlo zahtevnoj predstavi.“ „Jedna vrlo nezahtevna uloga“, nadovezala se Lucille. „Pa dobro, treba da budemo zadovoljni što je dobio priliku da se pokaže“, rekla je Veronica, „je l’ tako, Johne?“ „Da.“ „Bilo je i vreme“, rekla je Molly. „Stvarno, bilo je. S trideset i pet godina još uvek nema stalni posao i živi na maminoj grbači“, rekla je Lucille. „Radio sam na umetničkim projektima, znaš to“, rekao je John, ne gledajući je. „Ah projekti, kako to važno zvuči! Pa još i umetnički!“, rekla je Lucille. „Ti si kao neki umetnik.“


Andrea Žigić Dolanec

135

„Pa nisam ni očekivao da ćeš razumeti šta je umetnost.“ „Sve ja razumem, i bolje nego ti misliš.“ „Da ne živi ovde, mama bi bila sama i bilo bi joj puno teže“, rekao je Dave. „I ja to mislim“, rekla je Veronica. „Eto vidite“, rekao je Dave. „Ali nemati stalan posao je luksuz koji si nitko od nas danas ne može da priušti“, rekla je Lucille. „Najveći posao čoveka sastoji se u tome da zna šta sve mora da napravi kako bi bio čovek“, rekao je Dave. „Poštedi me mudrih izreka. Gde si samo ovu pronašao?“, pitala je Lucille. „Sigurno ne u Ikeinom katalogu ili u Pedeset nijansi sive“, odgovorio je John umjesto Davea. „Ovo stvarno nema smisla“, rekla je Molly. „Šta nema smisla?“, pitala je Lucille. „Ovaj razgovor. Mislim, ipak ovo nije mesto i vreme.“ „Ali jest mesto i vreme govoriti o Daveovoj ljubavnici.“ „To je drugo.“ „Zašto bi to bilo drugo?“ „Jeste za kolače?“, pitala je Veronica. „Može“, rekao je John i počeo joj pomagati u sakupljanju tanjira sa stola. „Veliš, nije mesto i vreme za razgovor o muževoj prevari. Mislim da je u redu da porodica to zna“, rekla je Molly. „Bilo bi u redu kada biste vas dvoje to rešili u svoja četiri zida, a ne ovde“, rekla je Lucille. Veronica je donela kolače i desertne tanjiriće. „Evo, čak mi niti vanilin kiflice nisu uspele“, rekla je. „Dobre su, mama“, rekao je John. „Sutra bi mogao da pada sneg“, rekao je Dave. „Da, rekli su na prognozi“, dodala je Veronica. „Usrani sneg“, rekla je Lucille. „Zašto, pa sneg je romantičan“, rekao je Dave. „Otkad si ti romantičan?“, pitala je Lucille. „Oduvek“, odgovorio je. „Ne sećam se da si sa mnom bio romantičan“, rekla je Molly. „To je zato jer pamtiš loše, a dobre stvari zaboravljaš“, rekao je Dave.


136

Razotkrivanje

„A ti, Johne, i ti si romantičan?“, pitala je Lucille. „Volim sneg“, odgovorio je. „Vas dvojica se često slažete“, rekla je Lucille. „Možda zato jer smo muškarci“, rekao je John. „Ja u ovoj prostoriji vidim samo jednog muškarca“, nastavila je Lucille. „O čemu pričaš?“, pitao je John. „O tome da si tetkica. I da moram da slušam druge koji ti se rugaju zbog toga. I da ja ne znam šta bih na to rekla. I da svaki put propadam u zemlju od stida. Moj rođeni brat je peder“, rekla je Lucille. John je otišao u kuhinju. „Ovo je novi stolnjak?“, pitala je Molly. „Da“, odgovorila je Veronica. „Lep je“, nastavila je Lucille. „Odmah mi se svidio. Baš sam htela...“, govorila je Veronica. Dave je uzeo čašu za vodu i otišao u kuhinju. John je stajao kraj prozora, okrenut leđima. Dave mu je prišao i stavio ruku na rame. „Smiri se, znaš kakva je“, rekao je. „Znam, to i jest ono najgore.“ John se okrenuo prema Daveu i zagrlio ga. Molly je ušla u kuhinju u trenutku kad su im se usne spojile. „Molim?!“, viknula je. „Kako te nije stid?! Gadiš mi se. Pederčine odvratne!“ Lucille je stajala iza nje s pitanjem šta se dogodilo. „Ljubili su se u usta. Možeš da zamisliš da me muž vara sa mojim rođenim bratom!“ „Ne mogu da verujem“, rekla je Lucille. „Mislim da bismo trebali...“, Veronica nije uspela da dovrši rečenicu. „Ma znaš šta bismo trebali da uradimo? Trebali bismo napokon jedni drugima da kažemo šta mislimo. Ali stvarno šta mislimo, bez preseravanja, lažnih obzira i glumatanja. Dosta je jedan loš glumac u kući. I još k tome peder“, rekla je Lucille. „Bolje peder nego ledena pizda kao ti, koja nije u stanju ostvariti normalan ljudski kontakt“, rekao je John. „Ovo ti zoveš normalnim ljudskim kontaktom?! Pederčine!“, vikala je Lucille. John je ćutao. I Dave je ćutao. Molly je takođe ćutala. Čak je i Lucille ćutala. Samo je Veronica imala snage da progovori: „Sva sreća da je tata umro.“


Dragana Stanojević

CENA SLOBODE

„Biće to fino komercijalno. Prijatnо, javljam Vam se kada završimo sa štampom“, čulo se sa druge strane žice. „Divno, radujem se saradnji. Doviđenja“, rekao je Slobodan i spustio slušalicu. Očajan, uprkos dobrim vestima. Osećao se kao grozni licemer. Upravo završava self-help priručnik, koji se dopao izdavačima, za koji je od svojih kolega terapeuta dobio izvrsne kritike, kojem se njegovi klijenti raduju i koji jedva čekaju, a on sam nije uspeo da reši svoj prvi i osnovni problem. I ne, ne misli Slobodan, niti je ikada mislio da je njegova seksualna orijentacija problem, ali ipak još uvek ne govori o njoj. Ne zbog javnosti. Ne zbog budućih čitalaca i klijenata. Zbog nje. Majke. Znao je, vrlo dobro, iz sopstvene prakse, da terapija uglavnom počinje i završava se majkom; ma kako napredovala. A kakva je to njegova majka? Da bi se predočila kompleksnost Slobodanovog odnosa sa majkom, mora se ići mnogo dalje u prošlost. Usmerićemo sada kameru njegovog sećanja na malo selo na jugu Srbije po imenu Zlokućane. Njihova kuća, u samom centru sela, bila je najkitnjastija. Njegova majka potrudila se da zaslepi sve komšije pozlaćenim zavesama, velelepnim patuljcima i predivnim (bar ih je ona tako zvala) veštačkim ljubičicama na svakom simsu. U dvorištu traktor koji je ponosno naučila da vozi po smrti Slobodanovog oca, kome je na njivi presudila


138

Cena slobode

zmija, za koju su svi govorkali da je bezazlena. No ona dokaza da nije. Po očevoj smrti, Ljubinka (tako se zvala majka, srž Slobodanovog problema) takođe se dala na to da napravi „sina jedinca na koga će majka da se ponosi“. Isplanirala je celi njegov život; razmišljala kojom bi ga devojkom oženila još od njegove osnovne škole, kako bi mogao da malo ide u Švajcarsku da radi, onda da se vrati pa „na mama Ljupče da napra'i onuj garažu na daljinski i da se vrne doma da napra'i unuče i majku da si dočuva“. Njegov tata je bio dunđer, pravio kuće svuda od Zlokućana do Podgorice i to se očekivalo i od sina. Ah, da, sin... Umalo da ga zaboravimo krojeći njegovu sreću, kao što se i mami povremeno dešavalo. Elem, sin je malo pokušavao, mora mu se priznati. Ni u školi, niti igde drugde nije našao nikoga ko bi imao sličan senzibilitet kao on, te je rešio da postane „normalan“. Pošto je jedina jednačina za koju je znao bila „normalan = dunđer“, mislio je da postane dunđer. U četrnaestoj je pomagao jednom komšiji da napravi kuću, pri čemu je prosuo dosta materijala i komšija ga je tako isprebijao da je odustao od tog projekta da bude normalan. U drugoj godini srednje škole dobio je psihologiju. Bio je potpuno fasciniran ovom naukom, a i profesorka ga je hvalila. Ljubinka nije bila najsrećnija zbog toga, ali je u to vreme postajalo sve popularnije da se „uče škole“ i roditelji su se sada već redom takmičili „čije je dete pametnije“, a i fakultete su počeli svi da završavaju, čak ga je i Pera Kamenorezac upisao pod stare dane. Pod ovakvim pritiskom sredine, Ljubinka je pristala na Slobino školovanje. „Narcisoidna struktura“, pomislio je on talentovano i načitano, čedo mamino. Pošto je oduvek bio talentovan, dao joj je sve što je očekivala, sem dunđera, što mu nikako nije išlo. Najbolji đak. Pomaže u kući. Uredan. I devojku je našao. Jedinu prijateljicu iz sela koja je znala njegovu tajnu. Devojku za majku. Život za majku. A onda je otišao na fakultet. U Beograd. Za njega, bilo je to kao rođenje. Konačno je mogao da počne da živi svoj život, da bude ono što jeste. „Peder“, rekla bi Ljubinka sigurno. I to ga je najviše plašilo. A Ljubinka je pritiskala kako su se studije bližile kraju, tražila snajku i unuke i kukala kako ništa dočekati neće. Naime, ona „devojka“ se u međuvremenu preselila naočigled celog sela, koje je šuškalo o tome kako ga je sigurno ostavila „jer neje on baš čitav“, što je Ljubinku


Dragana Stanojević

139

seklo kao hiljadu oštrih noževa. Drugu „devojku“ nije nalazio, niti je imao potrebu za tim, jer je bio daleko od kuće i nalazio šta mu srcu drago. Iako ga je bolela mama. Kada joj je jednom prilikom, u slučajnom izlivu besa, rekao da je na psihoterapiju krenuo zbog nje, zgranuto je graknula: „Davao si pare da me ogovaraš?“ Od tada takve intimnosti nije delio sa njom. Kao, uostalom, ni pre toga. Laž je bila idealna mera kontakta. Svi zadovoljni. Ali ne i sada. Ne i sada kada je odlučio da je sebi važan i da ne želi da bude ničiji lični projekat. Sada kada je na pragu da postane javna ličnost. I to javna ličnost koja soli pamet. Deli savete. Ponavlja, u stvari, sve jednu istu rečenicu koju je hiljadu puta pročitao i čuo, i u koju se uporno trudi da veruje, a koja glasi: „Ne pravdaj svoju volju.“ On ne samo da je ne pravda, nego je ni ne priznaje. Dok su ga ove misli morile, gledao je Jakovljevu sliku, koju je pre par dana hrabro postavio na svoj kancelarijski sto. i noktima grebuckao ram od nervoze. Koliko je Jakov bio lep! I srećan što mu roditelji nisu među živima. Pomislio je ovo i odmahnuo rukom da izbriše tu nemilosrdnu misao. No nije li tako? Nemamo li svi po koju želju koja sa roditeljima ne ide u isti život? Uh... Poludeće... Mora da joj kaže. To je to. Napisao je novu knjigu, sad okreće novi list. Najgore što može da se desi je da ga se odrekne. A to možda uopšte nije tako loše. Predložiće joj to. To je znatno bolje nego da se ubije. Onda bi morao da čitav život provede sa krivicom. Oblio ga je hladan znoj. Obrisao se i počeo da razmišlja o tome šta bi rekao klijentu kada bi se pojavio sa ovakvim problemom. Rekao bi: „Ako Vi niste digli ruku na nju, niste krivi. Svako je odgovoran za sopstveni život. I Vi ste za svoj.“ I još bi rekao: „Narcisoidna struktura. Ta na sebe ruku neće nikad.“ Sad ga je oblio vruć znoj, nije verovao terapeutu u sebi. Da li da pozove nekoga od kolega? Ne, sve scenarije je izvrteo u glavi i sve što bi dodatno uradio samo bi mu povećalo anksioznost. Reći će joj. Ostalo je još pitanje na koji način da joj saopšti svoju tajnu. Da je pismena, napisao bi joj pismo. Pisma su bila izuzetan vid komunikacije. Putovala bi dugo, dovoljno dugo da i zaboraviš da si poslao pismo. Nekad bi se pisma izgubila, a onda bi on mogao zauvek da živi u laži da je zapravo priznao istinu. Što bi bila samo polulaž i


140

Cena slobode

onda bi on bio samo polulicemer. No danas je sve instant. I infarkt je instant. I nada se da ga Ljubinka neće doživeti kada joj telefonira sa ovim „novostima“, starim koliko i on sam. Da, telefoniraće. Telefon je bezbedna sprava. Ne može da je vidi ako se sruši i ona ne može ničime da ga pogodi. Uhhhh. Zvoni. „Zdravo, majka. Kako si?“ „A kako mog da budem u ove godine? Uklještilo me u krsta, ne mog se mrdam, a sin mi ga nema da mi pomogne, ni neki dinar da pošalje, ni lekovi da mi donese. Gledaju me komšije i čudiv se kako si me zaboravio.“ „Doći ću uskoro, mama. Ali imam vesti.“ „More će me razveseliš jedino ako mi kažeš da će se ženiš.“ „Ne baš. Ali nešto slično...“ „Dete će dobiješ?“ „Mamo, ja volim muškarce.“ „A? Ti li mene zajebavaš? U grob će me oteraš.“ Skupio je svu snagu ovog sveta i rekao: „On se zove Jakov“, na šta je dobio jedno: „Đubre bolesno, i ti će lečiš nekoga! Nemoj na oči da mi se pojavljuješ više nikad!“, i „tu-tu-tu-tu“. Pomislio je kako je to možda i najbolje rešenje. Uprkos svemu, osećao se lakše. U to ime je otišao da povraća. U glavi mu je brujalo „zlo-kuća-ne, zlo-kuća-ne“... Ponovo je uzeo telefon. Ovog puta je nazvao Jakova. „Rekao sam joj.“ „Kako je prošlo?“ „Dovoljno loše i dovoljno dobro.“ „Nekada je tako najbolje.“ „Da... Samo da joj se ništa ne desi... Stavi kafu, stižem kući.“ Spustio je slušalicu i uzdahnuo, brat-bratu, pedeset i osam puta. Mišić na levom listu je imao jak tremor, na košulji je imao mali, nespretno obrisan, trag povraćanja. Stigao je kući i pao Jakovu u zagrljaj. Dugo je plakao te večeri. Od tuge, jer mu je bilo teško da opravda svoju volju. I od sreće, jer više ne pravda svoju volju. Više nije ni licemer ni polulicemer, sad je slobodan. Slobodan.


Dragana Stanojević

141

Počeo je konačno da živi zaista. Njihova veza je postala javna. Da, povremeno bi čuli onu staru foru o četiri zida, ne bi izlazili za vreme derbija, ali se ipak mnogo lakše disalo. Čuo je od nekih ljudi iz sela da Ljubinka priča da se on preselio u Švajcarsku i da će, kad zaradi veliki novac, da joj napravi garažu na klik. Shvatio je, opet talentovano, da se njegova majka nalazi u fazi poricanja, ali mu je svakako bilo veoma drago da su oboje prošli bez smrtnog ishoda. Da, i on je onda bio nasmrt bio preplašen. I vrlo dobro zna, i to ne samo iz tog iskustva, šta znači umreti od straha. Biti homoseksualac u Srbiji je Pandorina kutija prepuna ovakvih iskustava. Jedno vreme su živeli relativno mirno, onoliko koliko dozvoljavaju antigej transparenti i večiti derbiji. Međutim, obrt se desio sa knjigom. Kao da je nebo ugledalo prestanak licemerja i vernost sopstvenim principima življenja i rešilo da nagradi Slobodana. Knjiga je bila potpuni hit. Bum. Bestseler. Hvalili su je na sve strane, a on je od nje zarađivao neslućeni novac. Zvali su ga u razne emisije. U neke je odlazio sa Jakovom i izjašnjavao se o svom emotivnom životu, nekada na opšte oduševljenje, a nekada na opšte gađenje svih prisutnih, sve je uvek zavisilo, naravno, od toga o kojoj televiziji se radi. „Ne moram da pravdam svoju volju“, ponavljao je i dalje sada sve popularniji junak naše priče. U jednoj emisiji voditeljka se dotakla teme zarađenog novca. „Slobodane, važili ste za uglednog terapeuta, ali ne i preterano imućnog. Šta ćete sad kada se u Vašem životu dogodio ovaj finansijski preokret? Hoćete li se odseliti? Oženiti svojim partnerom? Usvojiti dete?“ Nervirala ga je ova kokoška sa ovih sijaset pitanja, pa joj je rekao, pomalo kao papagaj: „Ne moram da pravdam svoju volju, a ne moram ni da je izlažem pred Vama. Što je, u ovom slučaju, moj izbor.“ Tako je Sloba stavio potpis i pečat na ime uglednog terapeuta koji je napisao uglednu knjigu i ugledno se nosi sa zlim svetom i radoznalim voditeljima. I moglo bi se reći da je bio srećan. Ugled, moć, slava i novac nisu od Slobodana napravili nikakvog probisveta, kao što su malograđani zlobno predviđali, no su još jedared


142

Cena slobode

proslavili jednu mnogo stariju knjigu od njegovog self-helpa. Dobro, možda ne baš proslavili, ali se jedan zaključak iz iste potvrdio u realnosti. Informacije o ovome ostaviću za kraj, pošto Ljubinka bude demonstrirala ovu istinu. Jednoga dana Slobodan je ulazio u kuću, a Jakov ga je dočekao strastvenim poljupcem još na vratima. U tom dirljivom trenutku, u Slobinom levom džepu zavibrira telefon, a on, onako zanesen, ne stiže da vidi pozivni broj „016“. Samo što se nije onesvestio kada je čuo Ljubinkin glas sa druge strane: „Tol’ke pare zarađuješ, a za majku da se ne setiš! Pa jednu garažu na klik barem da gu napraviš. Ajde dođi za vikend na ručak sa tog tvog, ionako si sad raskazao na svi.“ Razmislite da li biste na Slobodanovom mestu ugodili Ljubinki „garažom na klik“ (ne morate da pravdate svoju volju), a ja ću priču ovde završiti obećanim citatom iz obećane knjige: „Ako želite da Vam roditelji sve oproste, zaradite velike pare“, Hanif Kurejši, iz knjige „Nešto da ti kažem“. Ovim citatom, uostalom, počinje Slobodanov naredni self-help priručnik pod imenom „Pošto moral?“


Dragana Crevar

OVO JE MOJ TRAMVAJ!

Veče je mirno kao zadovoljena žena. U Knezu miriše pečeni kesten. Jesen se šareni. Zasula je panoramu nijansama okeržute. Lišće blista kao riblja krljušt na suncu. Kud god da korakneš, gaziš po njemu ili pada na tebe. Za mnom su dani puni izazova. Stari prijatelj pokazao je svoje istinske namere. Hvala mu što je svukao svoj kostim od ulepljenih lagarija i pokazao inflaciju ega. Zahvalila sam se za iskustvo i prigrlila život. Volim ga, jer je živ. Nudi nam da napredujemo. Pušta nas da se setimo ko smo. Bodri nas iskreno i kada toga nismo svesni. Ispijam čaj od lipe, jer me lomi temperatura. Pravi je trenutak da nastavim da čitam Markovo pismo: „…Poslednji korak na mom krivudavom putu iz mraka bio je san koji sam usnio po našem rastanku noćas. San me je doveo u prostrano predvorje, obasjano blještavom svetlošću. Prozorska okna bila su ogromna, a bogate zavese jarkih, duginih boja padale su raskošno po hladnom mermernom podu boje šampanjca. Prvo mi se ukazao Mikelanđelo. Iznad njegove glave u ružičastom oblaku, titrali su prizori iz Sikstinske kapele, a nedaleko su bile položene minijaturne skulpture Davida i Mojsija...“ Ovako je sve počelo. Uputivši se na Urgentni iz sive zatvorske ćelije gde sam greškom prespavala noć i prepodne jer su me pokupili na splavu zajedno sa osumnjičenima za požar, trpela sam nesnosne bolove u ramenom


144

Ovo je moj tramvaj!

delu. Spavala sam neudobno, i u snu svesna metalne prečke ispod pohabanog, flekavog dušeka. Sve mi je dodatno otežavala jaka kiša. Padala je ukoso, kao gonjena kroz sito. Iz nepoznatog razloga nisam uzela taksi. Prevoza ni za lek. Bane se ne javlja na telefon. Nekako sam se dovukla do Urgentnog. Tamo zatičem gužvu kao na kapijama Marakane pred derbi. Novinari, okupljeni prolaznici. Kola hitne pomoći su pristizala. Nisam ni slutila koliki vozni park imaju. Posmatrala sam nesvakidašnji prizor. Glad koju sam do maločas osećala je nestala, a bol u ramenu počeo je da se širi u ruku i probada silovito. Mučila me užasna nemoć. Iz kola su izašle dve blede devojke, u sivim kaputićima. Sitne, sa jež frizurama, gledale su se netremice i obrvama sve rekle jedna drugoj. Uputile su se niz senovit pasaž. Uspevši da se proguram kroz taj cirkus, pošla sam i ja za njima. Više nisam znala razlog svog dolaska. Emocije koje mi je izazvala ova svetina, galama, svi ti momci koji su se povijeni i izmrcvareni teturali da im se ukaže pomoć, učinile su me za trenutak zbunjenom. Stigla sam do krcatog hodnika. Starica je zapomagala. Žagor je stao kada se bradati i trbušasti lekar pojavio uzviknuvši: „Bolje da ste vojnici, nego što pravite nered po gradu!“ Tada sam shvatila da su ovi ljudi zapravo sprečeni nasiljem da iskažu svoju seksualnu orijentaciju mirnom šetnjom gradom. Odlučila sam da napustim ovaj skup, jer sam bila iziritirana kratkim govorom ostrašćenog doktora. Ta misao je učinila da bol koji je dostigao kulminaciju najednom popusti. Pomislila sam da će čovek u belom mantilu da recituje epske pesme ili izvadi gusle iz svog kabineta. Simpatičnom momku kome se na glavi jasno video hematom i koji mu se tiho obratio, sarkastično je rekao, pištavim glasom: „Sačekajte ’doktoricu’ Nemanju! Ja sam ovde već dva sata nakon redovne smene!“ Osetila sam tugu i krenula ka izlazu. U susret mi je išao visoki mladić koji mi se učinio poznatim. Mada sam jedva razaznavala lice polusakriveno kapuljačom, manekenski hod mi je bio poznat. Moj komšija Marko Kostić. Izuzetno obrazovan i elokventan mladić. Dete razvedenih roditelja, vaspitavan krajnje tradicionalno. Imala sam utisak da želi da me izbegne, ali sam se prevarila. Strgnuvši kapuljaču i pokazavši izgrebano lice, na kojem se jasno videlo da je ljut na život, zagrlio me je kao da vidi Boga. Nerazgovetno je ponavljao nešto kroz suze. Samo sam ga prigrlila još


Dragana Crevar

145

jače i povukla u stranu. Ćutali smo tako par minuta. Činilo mi se da je prošla večnost. Odgovorio je negativno na moje pitanje da li mu je potrebna lekarska pomoć. Bez reči smo se udaljavali od mesta koje je ličilo na svratište. Pred nama se ukazao velelepni Hram na Vračaru. Tada se desilo ono što sam najmanje očekivala. Marko mi je mirno predložio da se pomolimo. U svečanoj tišini pod kupolama, onako majušni u odnosu na zdanje, osetili smo blaženstvo trenutka. Mada smo oboje dobro znali da Crkva kao institucija ne blagosilja gej populaciju i zagovara porodicu, veći od tog znanja bio je osećaj da je Bog ljubav i da on razume. Dragi Bog ne samo da razume, on miluje ljubavlju i ta radost u našim srcima jeste sami Bog. Usledio je Banetov poziv. Ubrzo nas je pokupio nadomak Slavije. Niko nije progovarao u autu. U gradu je bilo mirno. Ulazimo u zgradu u Ustaničkoj. Kao da smo se već dogovorili, idemo svi na treći. U liftu Bane pita za moje hapšenje. Kratko odgovaram. Za nepun minut sve troje smo u našem stanu. Nervozna sam. Rame me boli. Posežem za analgetikom. Nalazim „asepsol“ i vatu i pružam ih Marku. Bane pušta džez. Sipam kafu u tri različite šolje u nameri da se pridružim momcima. Zatičem uplakanog komšiju i Branislava kako vidno uznemiren stoji kraj prozora, lomeći prste i odsutno gledajući u daljinu. Čuje se pušački kašalj iz hodnika. „Momci, evo kafice“, rekoh. „Kakav dan“, izusti Marko. Polako sam se spustila u udobnu, bež fotelju. Mekani i pufnasti naslon moje omiljene naslonjače, u kojoj sam mnoga jutra dočekala čitajući, bio je melem za bolno rame. I lek je počeo da deluje, što me je radovalo. Emotivno i fizički izranjavljeni Maki, kako smo ga zvali, u pravilnom ritmu je tapkao pufnom po ogrebotinama na ruci, levom upalom obrazu i širokom vratu. Želela sam da ga nešto priupitam, da ga rečima zagrlim, zaštitim, obasjam svetlom izgovorene reči mrak njegovog problema. Kao što sam želela pre desetak godina da moja majka bude jača od teške dijagnoze, kao što sam priželjkivala da se tetka jednog davnog leta probudi iz kome, tako sam sada imala želju da se taj višegodišnji Markanov oklop raspukne kao zreo nar. Intenzitet te moje želje me je začudio. Marka sam upoznala kada smo se Bane i ja po povratku iz Kalifornije uselili u ovaj stan. Nasledila sam ga od strica, neženje, šarmantnog arheologa, jedne blage zime, kada


146

Ovo je moj tramvaj!

je otišao da živi u Kini. Marko i ja nismo bili bliski. Nismo kafenisali, delili školsku klupu ni čekali nove godine. Nismo tumarali skupa Kalemegdanom u besanim noćima, niti smo se zajedno smejali i plakali. Međutim, u našim susretima nije bilo senke. Postojalo je jedno prećutno i divno, nevidljivo verbalno i duhovno slaganje koje je kao plamičak titralo kada bismo se sreli na stepeništu ili u obližnjem marketu. Često sam nakon naših susreta u prolazu kod male pijace umela da se okrenem za njim. Znam sada zašto. Zato što je za sobom ostavljao trag, produžetak sebe koji je imao nešto da mi kaže. Ekstenzijom svoje strašne tajne bockao me je u potiljak kada bismo se mimoišli. Pokretima je pokušao da mi saopšti da je iako živ i mlad, zapravo mrtav. Ubio ga je strah da će ga se roditelji odreći. Da će ga se sestra stideti. Plašio se da se prizna sebi i drugima. Sada mi je jasno zašto je jednom reagovao bezmalo agresivno kada mu je Bane u šali predložio da njegovu sestru od tetke vodi na Adu, jer nema dečka. Njegovo opsesivno-kompulsivno brisanje nosa i do perfekcije poslagane knjige u polici, po bojama, veličini i azbučnom redu, njegove poništene devetke, istančan osećaj za lepo i zavidan estetski momenat koji je pokazivao u svemu vidljivom na sebi i oko sebe, bilo je pokazatelj da on ipak nešto kontroliše. Mada nezadovoljan, iako mu izmiču javne šetnje sa partnerom, iako ne uspeva autentično da živi, iako ne sme da obelodani svoju seksualnu orijentaciju najbližima, može da ima savršenu kontrolu nad ocenama, kilogramima, puloverima u garderoberu... Primetna nervoza i diplome svršenih kurseva joge, astrologije, regresije, rekonekcije, tek su sada imale smisla. Nisam ja malograđanka pa da za komšijino pohađanje joge tražila ekskluzivne razloge, nego mi se u ovih par minuta sve samo reklo. Sinulo mi je. Tragao je za razlozima svoje izopačenosti, kako većina ljudi naziva homoseksualnost. Pitao se zašto baš on! Tragao je beskrajno, gotovo neurotično. Tragao je uporno. Danima, godinama, tumarao je po sopstvenoj podsvesti, izučavao Frojda, Froma, Junga. No, nije se mogao priznati ni sebi ni drugima. Sećam se jednog popodneva na Skadarliji. Bila je rana jesen. Moja kuma i ja razgovaramo kod Sebilj česme. Nailazi Marko Kostić. Teglila sam, kao i obično, kese pune knjiga. Dana ceger pun voća, sira i jaja sa Bajlonijeve. Ponudio se da podelimo teret do po-


Dragana Crevar

147

dzemne na Obilićevom. Veseli smo hodali kaldrmom, pravili dosetke i uživali u suncu, koje nije škrtarilo, bez obzira na kalendar. Put su nam presekla dva Slovenca, glasno komentarišući ukusnu hranu u kojoj su do malopre uživali. Poljubiše se vlažno i filmski nežno, žurno odlazeći niz ulicu. Nas dve smo nastavile čavrljanje, ali nam je treći kompanjon ostao nem do samih kola. Tu smo se rastali. * Moj Branislav pravio je večeru u kuhinji. Svi smo dobro ogladneli. U daljini se čuo lavež pasa. Marko je zadremao sa bočicom dezificijenta na krilu. Ja sam imala volju da mu na najljudskiji način raskopčam tamni, stari, teški šinjel tereta. Taj kostim za ulogu koja ga je trošila kao more stenu trebalo je da zbaci kao zmija košuljicu. Nije imao podršku. Majka, sestra, tetke, otac, društvo, stranka, drugari sa tenisa, koleginice sa kursa, kumovi, saradnici sa posla...Niko nije bio od poverenja. Neopisivi strah, koji je čučao u srži njegovog postojanja, vladao je njime. Na svaku pomisao da progovori o tome da je zaljubljen u Slobodana i da će skupa da pobegnu u Holandiju i usvoje dete, strah se uspinjao na prste i davio ga kao u hororu. Mrzeo je svoju bojazan, prezirao je govore o tome da su homoseksualci bolesnici ili još gore, da se izdaju za istorodno orijentisane kako bi se okoristili u nekoj nevladinoj organizaciji ili prosperirali na društvenoj lestvici i utažili svoje ogromne apetite za novcem i obiljem. Pitanja o tome zašto nema devojku, kad misli da se ženi i razmišlja li o potomcima, stvorila su mu čir na želucu. Odlasci na porodična okupljanja za njega su bili male bitke. Napuštao je bojno polje krvareći iznutra kao ranjenik sa najstrašnijih frontova. Najjače oružje i najoštrija sečiva imale su nakolmovane strine i krezube baba-tetke. Nisu znale sve padeže, ali su znale da nabroje neženje u kraju i uredno izdeklamuju spisak javnih ličnosti koje su sumnjive seksualne orijentacije. O uspešnim brakovima svojih sinova i kćeri znale su da govore i po sat vremena. Jednom je jedna otišla sa slave gladna, jer nije stigla da jede od preopširnog izlaganja. Svi su znali da joj ćerka u dalekoj Australiji već tri godine živi sama sa troje dece, ali nju niko nije obavestio. Gledala sam lice usnulog, zrelog muškarca i pitala se da li je nekada poželeo da mi ispriča da su mu u stomaku leptiri, kao što sam


148

Ovo je moj tramvaj!

ja kroz kikot pričala Sneži. Da li je poželeo da podeli sa mnom tugu zbog svađe ili nesporazuma sa bićem koje voli. Je li ikada poželeo da se poljubi sa dragim makar sa cmok, nakon srećne vesti koju su saznali baš usred tržnog centra, iz pristiglog SMS-a. Sigurno da jeste. Umesto toga, živeo je u fiktivnom logoru koje je sagradilo nedovoljno prosvećeno i neliberalno društvo. Ipak, odgovoran za robovanje u sopstvenom životu, bio je sam. Soba života sastojala se od četiri zida, između kojih je šetao kao zatvorenik, ne načinivši ništa neljudsko i ništa neoprostivo pre toga. Više od svega, želela sam da se na ovaj žuti jesenji dan, zgodni mladić koji drema na mojoj bež sofi rastane od poželjnog Marka. Molila sam Univerzum da se Stvarni i poželjni Marko lagano razmimoiđu. Da svetlost rastera mrak. Da konfuziju uma zameni mir. Da svojom rukom povređenom u današnjoj paradi upali svetlo svoga bića i shvati da nema nemani ni strašnih nakaza. Ima istine, ljubavi i radosti. Jedina opcija je mir i praštanje sebi i ostatku sveta. Potrebno je da zavoli sebe, baš takvog kakav jeste. Iz razmišljanja me prenuo Bane, rekavši da je servirana večera. Ovlaš sam prešla preko Markovog ramena i već je bio budan. Slatko smo jeli, ćutke, sa po kojom dosetkom između dva zalogaja. Pojačala sam muziku. Bio je to svojevrsni odmor nakon previše uzbuđenja. Pošto smo utolili glad, vratili smo se u udobne naslone i spontano počeli da pričamo o Platonu i Herodotu, o Heleni Petrovnoj Blavacki i Oskaru Vajldu. Bane je sipao vino u čaše od češkog kristala. Bilo je dva po ponoći kada smo završili razgovor o mračnom viktorijanskom dobu i gustim maglama Londona. Maki mi je izdiktirao šalabahter za najbolje testo za picu. Smejali smo se grohotom pričajući o morskim doživljajima iz Sućuraja i Boke Kotorske. Posve spontano ustali smo svi u isti čas. Kao po ugovorenom scenariju našli smo se nasred sobe, zagrlili se kao da se spremamo za ragbi napad. Bane je rekao: „Vidimo se, navrati kad god poželiš.“ Ja sam rekla: „Sve je dobro i biće još bolje.“ Marko je rekao: „Imam nešto da ti kažem, Dragana.“ „Laku noć“, rekosmo svi uglas i Bane zaključa vrata. Te noći Marko je doneo odluku, Bane je slatko spavao, a ja sam slušala Koena, meditirala i dočekala svitanje budna. Osećala sam se svečano.


Dragana Crevar

149

* Marko mi je danas doneo pismo. Groznica me trese. Juče sam pokisla. Prija mi da leškarim, nakon besane noći. Oštre i tanke iglice napadaju moje telo i raste mi temperatura. I ja volim da pišem pisma. Pisma imaju srce. Ako se brižljivo čuvaju uvezana plišanim mašnama, blago su potomcima. Neka su vrednija od najmudrijih knjiga, jer ih osoba kojoj su pisana nauči napamet kao „Očenaš“, čekajući da zagrli autora iznova i tako smiri čežnju. Marko dalje piše: „U stolici do njega, smešeći se, sedeo je Aleksandar Makedonski. Prigušenim glasom je šapnuo da carstvo ostavlja najboljem. Sa Golijatovom glavom u rukama, Karavađo je trčkarao između stubova nosača. Platon je stajao u centru prostorije i držao govor. Prust ga je pažljivo slušao i vrteo palčevima. Vagnerove koncertne uvertire izvodio je manji orkestar u jednom kutu ovog ogromnog hola, dok je Leonardo da Vinči nešto skicirao. Iza Merlinkine slike u četiri boje, u taktovima muzike, izvirivao je Endi Vorhol. Na zlatnom stolu, duž leve strane hola, Elton Džon je pravio instalaciju od naočara iz svoje ogromne kolekcije, a Lord Bajron i Goja su ih isprobavali pred ovalnim ogledalom, komentarisali i zarazno se smejali. Na skučenom, tirkiz kanabetu koje je visilo sa tavanice oslikane scenama iz Šlezingerovog ’Ponoćnog kauboja’, ljuljao se Kristijan Dior i mahao Džordžu Majklu, a ovaj je sa grupom manekenki vežbao završnu scenu nastupa. Odnekud se pojavio Tenesi Vilijams. U svečanom odelu, sa kariranom leptir-mašnom, uzviknuo je: ’Uskačite u tramvaj zvani želja!’. Marlen Ditrih i Dženis Džoplin bile su kondukterke u istom. Latio sam se džepa i gle – imao sam kartu. Ovo je moj tramvaj, Dragana! Ja sam gej!“



Aleksandar Mrđen

KO JE KVIR*, KO JE KRIV, JESMO LI KVIT**?...

I Čin Radnja I čina odvija se na nebu iznad antičkog Olimpa Podizanje zavese MAJKA PRIRODA (muškarac u suknji; srčano i pomalo usplahireno): Moje je da se plodim i množim. SUD ISTORIJE (žena u fraku; cokće): C-c-c-c. BOG (drvena stolica preko koje je prebačen sako, a ispred nje je lavor sa vodom; rečito ćuti). DUH SLUČAJNOG PROLAZNIKA (osmotrivši sve troje, okreće se kao derviš, a tako je i odeven, te kao u transu govori): Dokle više, dokle više, dokle više?.. (Zatamnjenje; uklanjaju se sa scene.) MATRICA: Krik muškog glasa, zvuk vatrogasne sirene, krik muškog glasa. (Scena se osvetljava sa novim prizorom – duhovi Tezeja i Egeja obučeni su pola u belo, pola u crno, Tezej poprečno, a Egej uzdužno. Egej i Tezej stoje prvo leđima priljubljeni, iskoračuju istovremeno, prave po sedam koraka, zastanu, okrenu se jedan prema drugom, naprave po korak jedan prema drugom, zastanu licem u lice i tako razgovaraju do kraja.) * Quiris, -itis m. (lat.) rimski građanin koji uživa sva prava; quiritatio,-onis f. (lat.) zapomaganje,vriskanje ** quitter (franc.) kvitirati, podmiriti, raskinuti, međusobno se poravnati


152

Ko je kvir, ko je kriv, jesmo li kvit?

DUH TEZEJA: Oče moj, oče, oče naš; da li bi i sada učinio isto? DUH EGEJA: Ah, ah, sinovi, deca... Šta da li bih isto? DUH TEZEJA: Pa ono sa crnim jedrima na povratku sa Krita u Atinu... Razapeta bela jedra bila su znak da sam savladao Minotaura, a obrnuto je obrnuto; ti si ne sačekavši usidrenje naglavce skočio sa hridi u more koje će se od tada zvati po tebi. DUH EGEJA: A zašto si istakao i razapeo crna jedra kada si bio pobednik? DUH TEZEJA: A zašto si se ti samoporazio utapanjem ne suočivši se, tumačeći ono što si uočio? DUH EGEJA: Koji je smisao da živiš kad ostaneš bez deteta, sina, pa još naslednika prestola? DUH TEZEJA: Mi se nismo dogovarali šta ćeš činiti ako se brodovi vrate u atinsku luku sa crnim jedrima. DUH EGEJA: Da,nismo. A ko će razumeti sebe do kraja? Ali zašto si me prevario, Tezeju, sine? DUH TEZEJA: Nisam te prevario, oče. Ne. Ne sasvim. Ne uopšte. DUH EGEJA: Pa hajde da se bar sada objasnimo, kad smo nad tim kao nad prošlim životom, ovde, u eteričnom limbu neodređenog, da bar to među nama bude određeno. DUH TEZEJA: Dok pobedih Minotaura u neviđenoj lavirintskoj borbi, odvojivši se prethodno od grupe odabranih sedam devojaka i isto toliko nas momaka, Arijadna, kći Minoja, kralja kritskog, pomože mi da nađem put iz lavirinta tako što mi dade klupko koje je izmolila od Dedala. To je uradila jer sam joj se dopao, uprkos neprijateljstvu između vas dva kralja. Želela je da me spase, jer nije stvar samo u tome da se pobedi Minotaur, ma kako da je silan taj polučovek polubik, već treba izaći odatle da bi ne samo preživeo nego i dalje živeo. Trebalo je pobediti strah od susreta i silu borbe sa tim otelotvorenim demonom-čudovištem, i to sam nekako uspeo sam, dok nisam siguran da li bih sam našao način da izađem iz lavirinta? Iz njegove sredine vode naizgled isti putevi, ali izgleda da isti ipak nisu, pošto izlazu vodi samo jedan, bar tako izgleda, jer sam se pomoću konca vratio i izašao odatle baš njim; a ko zna, možda i drugi od puteva isto vode izlazu? Arijadna je to uradila iz svoje žudnje za mnom, što je dovelo do toga da mi ipak pomogne. Međutim, ono što


Aleksandar Mrđen

153

se meni desilo tokom i posle borbe sa Minotaurom, promenilo me je silno, veoma, valjda od siline susretnog gledanja oči u oči – života i smrti? Više nisam bio onaj isti Tezej, tvoj sin koji je zaplovio iz Atine put Krita. Tezej koji je izašao iz kritskog lavirinta više nije mogao da udovolji Arijadni. Zato sam, pod izgovorom da nam treba sveže vode za put, tražio da se zaustavimo na ostrvu Naksos. Tu je bog Dionis spazio Arijadnu i osvojio je, darujući joj krunu od sedam zvezda, i darujući joj muški žar, koji ja više nisam imao ne samo za nju, već ni za bilo koju drugu ženu. Tako sam joj se odužio i zbrinuo je. Tek tada, kada smo odatle zaplovili ka Atini, rekoh da se stave crna jedra, i oni me poslušaše, a kako i ne bi; od njih to traži ne samo sin kralja Egeja, već Tezej koji je izašavši iz lavirinta spasao i njihove živote. To je bio moj naum, i tek sada sam u prilici da ti ga objasnim. Vaša očekivanja oče, i očekivanja ljudi koji su Vaši podanici, nisu mogla više da se uklope u tu moju spoznatu-otkrivenu prirodu. Ta hrabrost za koju nisam znao da ću je imati, da izađem pred Minotaura i na kraj sa njim, zauvek me je vezala za jedno biće, boginju, i njeno ime je Istina-Sloboda! Ona nije posesivna, ali baš zato što je takva, može me odvesti u zagrljaj i sebi i onome ka kome usmeri pogled ljubavi; a ona je Boginja i žudeće za nekim Bogom. Ja nisam želeo da te razočaram, oče, i da pred ljudima izjavim da druge žene za mene neće biti, niti ću tako dati potomka, ni naslednika. Meni, takvom, posle kritskog lavirinta, bilo je svejedno, mogao sam i reći sve to, ali sam želeo da vas na to pripremim. Zato sam mislio da ćete nas, kada ugledate crna jedra, prežaliti misleći da smo stradali, a onda ćete, kad nas potom ugledate žive, biti srećni jer tu smo, vratili smo se kući; nema više prinošenja novih žrtava, mladih atinskih duša, pa ćete prihvatiti i moju ljubljenu Istinu-Slobodu, i naš porod Spoznaju, kao darove Prirode. Kada ste bili tako malodušni da ni ne sačekate povratak brodova u luku jer ste na horizontu spazili crna jedra, misleći da sam mrtav, pitam se kako biste reagovali da ste sačekali i čuli sve ovo što sad saopštavam, oče? DUH EGEJA: Možda bih uradio isto? Bar je to more dobilo ime. DUH TEZEJA: Ali Vaš život, oče, propustio je da dobije smisao. DUH EGEJA: Sine moj, sine naš... Sada znam, ne moram da verujem! Kakvog sam ja sina imao! Poslušnog i spremnog da se izloži


154

Ko je kvir, ko je kriv, jesmo li kvit?

riziku kad se to traži! Hrabrog i istrajnog da se do kraja upusti u neravnopravnu borbu! Muževnog toliko da mu ćerka moga neprijatelja pomaže! Plemenitog da tu ženu zbrine! Obzirnog i mudrog da misli i na druge, na njihova shvatanja i razumevanja! Iskrenog i vernog da po cenu svega ne izneveri prirodu spoznaje! (Prestavši sa razgovorom, trenutak se ćutke gledaju i potom istovremeno iskorače i krenu jedan prema drugom, pa se zagrle). MATRICA: Zvuk fijukanja vetra. Zatamnjenje-Osvetljavanje II Čin Radnja II čina – negde na evropskom tlu u Srednjem veku MAJKA PRIRODA: Moje je da se plodim i množim. Moje je da se plodim i množim. SUD ISTORIJE: C-c-c-c-c. BOG (isto kao pre, rečito ćuti). DUH SLUČAJNOG PROLAZNIKA: Dokle više, dokle više, dokle više, dokle više, dokle više?... (Zatamnjenje; uklanjaju se sa scene.) MATRICA: Krik ženskog glasa, zvuk policijske sirene, krik ženskog glasa. (Inkvizitor sedi za katedrom-predikaonicom obučen u crno i ima beli pojas oko struka, a crni povez oko glave. Veštica/Jeretik je u ritavoj haljini boje jute, položena raskrečenih nogu kao na akušerskom stolu, ruke joj vezane a kosa raspuštena.) INKVIZITOR: Ovaj Sveti sud nebeski na Zemlji Gospodnjoj mukotrpno je radio dugo i nastavlja da radi, nastojeći u svom plemenitom naumu da očisti božiju baštu od svakovrsnog kukolja i gamadi ljudske – krivovernika, i još gorih nego krivovernika: izdajničke, jeretičke, otpadničke bagre i šljama koji čak hoće Majku Crkvu da podriju svim tim i unište; i dovede u pitanje moralne vrednosti koje Ona i samo Ona čuva, neguje, propoveda i iznad svega tumači po blagodatnoj promisli Boga Oca i Sina i Duha Svetoga! I mi smo se borili, a tu je bilo toliko toga! Mi nismo posustajali, ne, nije nam bilo ništa teško, pa ako je trebalo, a trebalo je, mi smo to dovodili i dovodimo u red, i ognjem i mačem privodimo istini! Sada pred nama stoji, to jest ne stoji, već je postavljena u položaj primeren za ovu sablažnjivu


Aleksandar Mrđen

155

vrstu krivice – okrivljena. Mi sud časti i vojska spasa Majke Crkve, Sveta Inkvizicija, zaštitnici smo Njenog morala. Za Nju i Božiju pastvu, i u njeno ime, koje nam je dato u životu, i nad prirodom, pozivamo se i pozvani smo, i sada i ovde, od vernih meštana ovog mesta koji su časno postupili kad su pritvorili i prijavili ovu ovde ženu! Optužnica: Otkrivena je i viđena kako javno ljubi drugu ženu! Dakle, pred sobom imamo posebnu i skaradnu vrstu veštice/jeretika! Ženo, šta imaš da kažeš u vezi sa optužbom? Probaj da se odbraniš... ako možeš? VEŠTICA/JERETIK: Iz ovog položaja neću se poroditi, ali ću progovoriti. I to ću progovoriti i u svoje i u ime svih onih koji su bili, jesu i biće takvi, da se kao ni ja neće poroditi, ali svoju prirodu ne mogu prilagoditi, pa se nadaju da iskrenošću duh životnosti mogu oploditi. Dovedena sam ovde kao da sam nekoga pokrala ili ubila, a ja sam poljubila jer sam volela, i jer volim. Koga volim? Tu ženu koju sam i poljubila! Jeste li se zaista zapitali da li sam to uradila mimo njene volje? Ne zameram joj što je izjavila suprotno. Razumem je, uplašila se, a kako i ne bi kada zna kakve su vaše metode. I ja sam se s početka uplašila, ali nešto se u meni prelomilo. Ja nju svejedno i dalje volim. U stvari, tek sada shvatam da je to ljubav, ili je tek ovako ona to postala...Vi govorite o sudu morala, da ste posrednici Boga, religije, a pitam vas šta sve to njih u jedno povezuje? To je ljubav. Znate li vi šta je ljubav? Da, ljubav; ne strast i putenost, koja je i mene bila obuzela. Tek sada mogu da vidim, i hvala vam što ste me svojom nerazumevajućom nesrećnom, ubogom i površnom ostrašćenošću doveli do ovoga! Jer, ovom žrtvom je ne kupujem niti otimam, već ću dobiti i već dobijam zauzvrat, dar za dar i na dar – ljubav za to drugo, drago biće, otvorile su se oči iz moga srca i ono se tako probudilo. Vi možete da sudite mome telu, ali ne i mome srcu! Ja mogu da kažem samo ono što razumem kroz taj osećaj koji me je doveo do ove blažene spoznaje – ja sam žena, pa sam valjda i čovek, i volim tu ženu, koje je valjda isto čovek. Vi koji mislite da mi sudite, da li zaista mislite da je ispravno i da imate pravo da i vi koji ste se odrekli bračnog života i poroda možete da sudite nekome ko je u tome, tj. bez toga isto, ali bez privilegija i društvenih interpretirajućih opravdanja za to, kao što vi za sebe imate?


156

Ko je kvir, ko je kriv, jesmo li kvit?

INKVIZITOR: Drska nepokornost kao užas samovolje pokazuje da nečastivi demoni i dalje vladaju ovom ženom! Pokušava da nas pokoleba na našem putu! Podmuklo nas navodi, ali neće, neće moći; nećemo joj dozvoliti! Lomača nije obična vatra, već čistilište na ovom svetu za spas duše na onom. Vodite je. VEŠTICA/JERETIK (dok je odguruju prema lomači, uzvikuje u transu): Vatra srca je čistilište! Varnice joj – ljubav veća od svega na ovom svetu! Volim! MATRICA: Zvuk vatre koja gori i pucketa. Zatamnjenje-Osvetljavanje III Čin Radnja III čina – na splavu na kome je pripremljena sudnica, na Sredozemnom moru. (Splav na kome je pripremljena sudnica; sudija sedi za stolom sa ljubičastim povezom oko glave, desno i levo od njega su tužiteljka u togi, lica namazanog ratničkim bojama – dominiraju crvena i zelena; branilac u venčanici, lica belog kao od brašna; porota sedi dok je ne prozovu, kada ustanu zajedno i nakon iskaza opet istovremeno sednu; Stigmatizovan/a je u sivoj tunici, stoji.) SUDIJA: Pred ovim sudom bez presedana, pred ovim sudom života, izneta je ne samo pojedinačna optužnica protiv ove osobe koja tvrdi i ponaša se neusklađeno: naime, ona ima odlike jednog, a kaže da se oseća i ponaša kao drugi pol. Zato je u takvim okolnostima osnovan ovaj međunarodni sud na međunarodnim vodama, jer ne pripada nikome i pripada svakome. Gospođo tužiteljko, molim, iznesite optužnicu. TUŽITELJKA: Časni sude. U pretresu smo detaljno izneli elemente optužnice. Sada smatramo da će taksativno rezimiranje tačaka optužnice biti dovoljno ubojito u svojoj jasnosti i za konsekutivnost same presude. Optužena osoba je kriva: zato što svojim prisustvom podriva sam život; time ugrožava druge ljude; deluje neprirodno; time je ona, iako smo mi sekularna zajednica, i protiv Boga i Njegove tvorevine; i na kraju krajeva protiv države i država. SUDIJA: Hvala. Čuli smo optužnicu. Gospodine branioče, molim, iznesite svoju odbranu.


Aleksandar Mrđen

157

BRANILAC: Časni sude. Molim da se kao olakšanje uzme u obzir slučaj N.N. lica muškog pola koje je u afektu ubilo osobu sličnih odlika kao optuženi, a kada mu je, dok je bio na robiji, posle nekoliko godina došao sin, za koga se ispostavilo da je isti kao ubijeni, ovaj se ubica iskreno pokajao. SUDIJA: Hvala. Čujmo porotu. POROTA (tročlana: žena sa hladnom trajnom, muškarac činovničkog izgleda, i dete u dobi pred pubertet; ne deluju kao porodica, već kao sabrani reprezenti statističko-populacionog uzorka; svi zajedno ustaju i kao hor istovremeno izgovaraju): Časni, dočasni i prečasni sude. Imamo i mi nešto da kažemo-pokažemo-dokažemo; reknemo-doreknemo-poreknemo; složimo-priložimo-izložimo: skandal-skandal-skandal! Ko je kvir? Ko je kriv? Jesmo li kvit? Kvirkriv-kvit. Kvit je shit, mir je mir, a pir je pir. SUDIJA: Zahvaljujem. Nakon iskaza svih strana, čujmo i samog ili samu optuženog ili optuženu. STIGMATIZOVAN/A***: Nečasni sude koji sebe zove časnim. Nije li ovaj svet i ovo mesto gde smo mi postao sudnica-ludnicabludnica umesto mesto topline-tolerisanja-uživanja? Koja je osnova da se sada izložim ovde pred vama? Šta mi znamo? Dozvolite da baš to da pitam sve vas? Rodimo se takvi kakvi jesmo, sa različitim karakteristikama intelekta, strukture ličnosti, telesnog sklopa, što je genetski uslovljeno, pa zatim u određenoj porodici sa ovakvim ili onakvim materijalnim mogućnostima i društvenim statusom, na određenom mestu, u određenoj državi, u nekom određenom vremenu, epohi. I šta? Živimo. Kako? Pa valjda svi onako kako najbolje znamo i umemo, spram svih tih datih okolnosti. Ako se uspostave neke norme, to ima svoje, ali to nije da nije arbitrarno. I potom sve ono što se ne uklapa, što je različito, biva direktno ili indirektno prisiljavano da se uklapa, a ako to ne može, da se pretvara i tako stvara privid harmonije u diktatu samonasilja, jer želimo da budemo deo tog društva koje nam treba, kao valjda i mi njemu, da nas prihvati i da ga prihvatimo. Ali gde i kada je krenulo naopako? Eto na kraju krajeva *** stigma ž.(grč. stigma gen. stigmatos) 1. ubod, žig, beleg; u starom veku žig utisnut usijanim gvožđem u kožu zločinca ili odbeglog roba. 2. med. pojava krvavljenja u koži histeričnih osoba. 3. fig. sram, stid, kleveta


158

Ko je kvir, ko je kriv, jesmo li kvit?

i to pitanje polnog identiteta i seksualne orijentacije, za šta sam i ja sada na optuženičkoj klupi. Pa da li mislite da neko ko je takav to radi u startu namerno? Pa ako svako želi da bude prihvaćen, a to se proskribuje, valjda bi takva osoba probala da se uklopi, kada bi to zaista po prirodi mogla? Ali kao što iz sve brojnijih primera danas vidite, protiv prirode se ne može! To je to. Ljudi su odavno krenuli protiv prirode i života, za šta mene optužuje tužiteljka. I taj proces i dalje traje, a mi se i dalje pravimo da razumemo život. Pa i ne moramo ga razumeti, jer do kraja i ne možemo da ga razumemo. Ali možemo da prihvatimo da ne možemo da ga razumemo, što bi za početak bilo sjajno, a potom bi zaista postali smireniji, uviđavniji i tolerantniji prema samima sebi, uz to iskreniji, i sve to i jedni prema drugima i prema egzistenciji, koja i dalje čeka da se pomirimo sa njom. Mi ljudi smo postali tako tužni jer smo odavno zabludeli toliko da više ne znamo da se orijentišemo na ovoj prelepoj Zemlji na kojoj imamo sreću i čast da boravimo. Ja sam svojom prirodom dat tako kako je ta priroda dala da budem. Šta drugo mogu nego da to prihvatim? A kroz život, rastući, od malena samo se nakupio straha i besa, i tuge. Hteo sam i pokušao više puta, iz očaja, sebi da oduzmem život, ali nisam smeo, znao, nije valjda ni život dao. A izgleda da je dao da potrajem do ovog časa, da bih valjda ovim što govorim rekao to što treba. Ljudi, za ime Boga i života! Borimo se već sa dosta toga, pa zar nam nije dosta, nego sada, kao i do sada kroz istoriju, tražimo jer izgleda ne umemo bolje, tražimo neko žrtveno jagnje. Ni to jagnje nije nevino ili jeste, zavisno od toga da li na svu tvorevinu gledamo kao na vinu ili nevinu. Jer znajte, da neko bude homoseksualac, lezbijka, transseksualna osoba, to je varijetet, kao što u prirodi flore i faune takođe postoje. Ali kada smo svojim nadobudnim korteksom počeli kroz njegova ograničenja da se namećemo životu, tek tada se došlo do onoga što su perverzije, a to su deformisani derivati libida, pokretačke energije života. Problem se ne rešava spolja već iznutra, kao što se i sistem ruši iznutra. Hvala vam svima, i sa velikim olakšanjem izgovaram sve ovo. Ne mogu da znam da li će to išta promeniti, ali nadam se da sam uradio najbolje što sam mogao. SUDIJA: Hvala i Vama, optuženi. Vi sebe, čini se, smatrate stigmatizovanim? Ovaj sud, sud života, danas ne želi da bude i ne vidi


Aleksandar Mrđen

159

sebe kao anahron, ovo nije antika, nije Srednji vek, ovo je moderno doba, i mi očekujemo od sebe, od celog društva, da se pomera ka emancipaciji, tolerantnosti i većem razumevanju svih pojava u društvu, i razumevanju prirode koju nauka i dalje napredujući otkriva i sve uspešnije tumači. Stoga Vi nećete biti ubijeni, spaljeni na lomači, ne! S druge strane, oslobađanje bi delovalo štetno kao poruka koja ohrabruje ostale, i zbog toga Vam sud, uzimajući u obzir sve to, izriče kaznu koju jedinstveno kvalifikuje kao Slučaj Žrtvenog Jagnjeta, koja se ima izvršiti odmah na licu mesta i po kratkom postupku. Puštamo da Vas talasi mora nose po slobodnoj volji sudbine, možda na Lezbos ili Naksos, možda u zagrljaj morskoj sireni ili morskom psu, u spas ili u propast. Naše ruke ostaće čiste, kao i naša savest. (Sudija, tužiteljka, porota, branitelj prilaze i svlače do gola Stigmatizovan/u, pa ga/je potom spuštaju sa više platforme splava na nižu platformu gde ga obnaženog vezuju za stub na kome ostaje sam, svi ga prvo gledaju, a onda svi zajedno od njega okreću glavu; u tom trenutku on/ona progovara.) STIGMATIZOVAN/A: Živote, i ja sam te voleo. Da li sam i ja tvoje voljeno biće? Ako je to ljubav. MATRICA: Zvuk sirene hitne pomoći, krik ženskog i muškog glasa, zvuk morskih talasa. (Scena se zatamnjuje, prethodni akteri ostaju na sceni, izlaze novi akteri, scena se osvetljava.) MAJKA PRIRODA: Moje je da se plodim i množim. Moje je da se plodim i množim. Moje je da se plodim i množim. SUD ISTORIJE: C-c-c-c-c-c-c. BOG (isto kao pre, rečito ćuti). DUH SLUČAJNOG PROLAZNIKA: Dokle više, dokle više, dokle više, dokle više, dokle više, dokle više, dokle više?... MATRICA: Sinhroni zvukovi koji potom prelaze u kakofoniju raznih zvukova: morskih talasa, krika ženskog i muškog glasa, sirene hitne pomoći, pucketanja vatre, krika ženskog glasa, policijske sirene, fijuka vetra, vatrogasne sirene, krika muškog glasa. Zavesa



Stevan Filipović i Milena Bogavac

PORED MENE

Scenario za dugometražni igrani film (odlomci, Strahinja i Lazar) Produkcijska kuća Hypnopolis 48. ENT. SALA ZA FIZIČKO, NOĆ Lazar ulazi. Seda na klupu. Gleda Strahinju, odmerava ga. Strahinja se pravi da ga ignoriše, ali s vremena na vreme baci pogled. Lazar mu se nasmeši. Kad ubaci loptu u koš, Lazar ustane i krene da đuska kao cheer-leadersica. LAZAR: Idemo, Stale! Strahinja je iznerviran. Priđe mu, ozbiljan je. STRAHINJA: Ima neki problem? LAZAR: Ne, ne, samo ti pikaj. STRAHINJA: E, batali. Nisam u fazonu. LAZAR (ozbiljno): Kom fazonu? Ništa nisam rekao. Strahinja nastavlja sa slobodnim bacanjima. Lazar malo sačeka, pa ustaje, prilazi mu, nastavlja da podjebava. LAZAR: Ovaj... Lepa ti treša. Strahinja se zaustavlja, okreće se prema njemu. STRAHINJA: Brate, koji ti je kurac više sa tim pederskim forama? LAZAR: Nema fore, brate. Unese mu se u lice. Strahinja je sad stvarno iznerviran, jer više uopšte nije siguran da li se Lazar samo zeza, ili... Lazar mu uzima loptu. Strahinja gleda. Zbunjen je.


162

Pored mene

LAZAR: Ae igramo basket? Strahinja ga gleda, i dalje ne zna šta da misli. Lazar kreće ka košu. Ubacuje. Ide sa loptom oko Strahinje. LAZAR: Partija basketa. Neću da te jebem, ne boj se. STRAHINJA: Alo, bre! LAZAR (smiruje ga): Basket. Stvarno. Sve kul. I nemoj brate tu da se foliraš da si neka sirovinčina ko Tadija i ekipa. Znam da nisi. Krene da mu uzme loptu, Lazar se ne da. Nastavljaju da igraju. Strahinja je bolji, ali i Lazar se trudi. 50. ENT. SVLAČIONICA - NOĆ Strahinja i Lazar ulaze u svlačionicu, zadihani i oznojeni posle basketa. Pričaju. LAZAR: Znaš da su oni snimili klip sa razrednom? STRAHINJA: Ne seri, znao sam. LAZAR: Čuo sam ih kako pričaju još onaj dan kad je Sofija dobila četvorku. STRAHINJA: To je bilo juče. Treba da kažeš. LAZAR: Kome? STRAHINJA: Treba da kažemo… LAZAR: Pa, reci. Ja neću sigurno. Nije moja stvar. (pauza) Kako treba peglati takve likove. Mnogo mi idu na kurac. Strahinja ga odmerava. STRAHINJA: A profi si složio Srbu. Trenira nešto? LAZAR: Boks. STRAHINJA: Vidi se. Lazaru se svideo komentar. Ulaze. Strahinja počinje da se skida. Lazar ga gleda. Strahinja odlazi ka tuševima. STRAHINJA: A! Jebem ti mater. LAZAR (dovikuje): Hladna, a? Strahinja se tušira. Lazar par trenutaka razmišlja da li da krene dalje sa muvanjem. Piči ga adrenalin, ali dejstvo eksera polako prestaje, pa onda razmišlja, plaši se šta će biti ako je pogrešno procenio situaciju. Ipak, prelomi da ide na sve ili ništa. Skida se brzo, smeška se. Odlazi ka tuševima. Ima nekoliko tuševa, svi su odvojeni betonskim zidićem u kabine. Lazar dolazi do one u kojoj je Strahinja. Ulazi unutra.


Stevan Filipović i Milena Bogavac

163

STRAHINJA: (okreće se, primeti ga) Ej! Ej, alo, gde si krenuo? Odgurne ga od sebe. U trenutku, zastane i snimi ga. Lazar mu uhvati pogled, nasmeje se. LAZAR: Sve ok, samo se opusti. Opet kreće ka njemu. STRAHINJA (ljutito, zbunjeno, neprijatno mu je): Dosta, bre! Izlazi nap... Odguruje ga, Lazar se vraća nazad. Strahinja pobesni. STRAHINJA: Mamu ti jebem pedersku, rekao sam dosta! Strahinja udari Lazara, jednom, drugi put. Lazar se ne brani. Strahinja ga zgrabi za vrat, krene da ga davi. Pribije ga uz zid. Lica su im jedno do drugog, Strahinja je odlepio, ne pušta, izgleda kao da će da ga ubije. Odjednom, Strahinja poljubi Lazara. Onda ga pusti, razmaknu se, Lazar pokušava da dođe do daha. Podiže pogled i vidi Strahinju koji ga gleda, zadihan i izbezumljen. Sa Lazarevog lica curi tanak mlaz krvi. Stoje tako neko vreme, gledaju se, niko se ne pomera. 53. ENT. SVLAČIONICA – NOĆ Strahinja sedi na podu svlačionice, u stanju afekta, trese se. Lazarova krv mu je razmazana po licu. Odsutno gleda u jednu tačku, kao da je sam u prostoriji. Pokušava da smiri disanje. Lazar ulazi i seda pored njega. Ćute. Kad krene razgovor, govore tiho, ispod glasa, još zadihani od tuče. LAZAR: Jebi ga. Strahinja ćuti, ne reaguje. LAZAR: Mislim, biće sve ok. STRAHINJA (promrmlja): Kurac će da bude ok. LAZAR: Pa, dobro, nije kraj sveta. STRAHINJA: Jeste. LAZAR: (pokušaj humora): Eto. Pola minuta si derpe, a već kreće melodrama. STRAHINJA (okreće se): Tebi je ovo smešno? Lazar sleže ramenima. STRAHINJA: Ma, da. (okreće se od Lazara) Zabole tebe. LAZAR (cinično): Ma, da. Meni je super. STRAHINJA: Ja ne želim da budem... to. Ne mogu. Odvratno mi je kad samo pomislim... LAZAR: Šta? Šta će drugi da kažu?


164

Pored mene

STRAHINJA: Ne vredi da ti objašnjavam. Drugačiji smo. Sve je drugačije... Moj ćale... Burazeri... Pa, basket... (opet potone) U, jebote. LAZAR: A šta treba? Da nastaviš da lažeš i sebe i Jelenu i sve ostale? Strahinja ćuti. LAZAR: Misliš da sam ja bio srećan kad sam skapirao da sam gej? U Srbiji? (zastane) Al', šta treba da radim? Da mrzim sebe zbog nečeg što ne mogu da promenim? Strahinja opet odluta u samosažaljenje. STRAHINJA (za sebe): Ja ne želim da živim tako. To nisam ja. LAZAR (popizdi): E, onda se rokni, brate. Koga boli kurac. Jedan peder manje, je l’ tako? (ustaje) Ajde, bre. Nemam pametnija posla. Nekud krene, pa se vrati. LAZAR: I nemoj da misliš da volim pesnicu u glavu. Sledeći put kad me budeš udario, ima da te prebijem, pa da te jebem, je l’ ti jasno? Derište glupo. Lazar kreće da ode, Strahinja ga gleda, zaustavlja ga. STRAHINJA: Izvini. LAZAR (zastane): Nisam čuo? STRAHINJA: Izvini što sam te udario. LAZAR: (pomirljivo): Ok. Nije frka. STRAHINJA: Imaš malo krvi, tu... LAZAR: Imaš i ti. Smeju se. Opet sedaju na pod. 55. ENT. SVLAČIONICA, NOĆ Lazar i Strahinja sede na klupi. Razgovaraju. Obojica deluju smirenije. LAZAR: Rođen si takav. Umrećeš takav. Samo provali šta ćeš da radiš u međuvremenu. (pauza) Ko te stvarno voli, razumeće. Ostali... Ko ih jebe. Lazar ustaje, oblači duks, pa se nečeg seti… Skine duks. Pokazuje Strahinji ožiljak na grudima. LAZAR: Vidiš ovo? Strahinja vidi. LAZAR: Onaj članak iz novina, što je Matija pokazivao, to je istina. To sam ja. Pre nego što sam došao kod vas, išao sam u Mašinsku, u Zemunu. Sedne do Strahinje i počinje priču.


Stevan Filipović i Milena Bogavac

165

LAZAR: Bila tamo neka ekipa, Ružić, Štakor i neki mali Simić... I par nekih kao „njihovih“ devojčica krenulo da bleji sa mnom, dobre ribe… (osmehne se) Mislim, ko voli ribe iz Mašinske, je l. Tad sam kapirao ako glumim, ako se uklopim, niko neće da provali. Sportista, fin dečko, ribice me vole. Ono… Pazim na svaki pokret da ne budem fem i sve - vrh, ko u osnovnoj… Dok ta jedna cica – a mi smo kao, bili, najbolji ortaci- nije uzela moj fon… šatro da skine neku pesmu, ustvari, da kopa po njemu, dok nije našla moj čet sa nekim likom na Romeu. Napravila print screen, stavila na net, kao fora, kao Lazar populariše nove društvene mreže. Za pola sata cela škola. Za pola sata! „Pederu.“ „Buljašu.“ „Furundžijo.“ Pakao. Jedan lik me gađao govnima. Iskenjao se car u kesu i prosuo mi na glavu. Bukvalno. Kad treba da idem u školu, ja povraćam. Svako jutro povraćam, ne smem da kažem kevi šta je. Ni ne sećam se više koliko puta sam dobio batine. Ova trojica, taj Ružić, on je bio u Obrazu, taj mali dođe jedan dan, i pljune mi u facu. Ja mu odvalim šamarčinu. Posle škole me sačekaju, njih trojica. Njih trojica mene da šibaju. Oborili me, pa šutiraj, šutiraj, šutiraj! … sve u glavu, jebote, ja pljujem krv, kapiram gotovo, već sam mrtav… Ne, nisam mrtav, dolazi mali, vadi nož, kaže “a, je l’ voliš da pušiš kurac, a?” Posle se više ništa ne sećam. Strahinja želi nešto da mu kaže, ali ne nalazi reči… Pokuša nešto sa “i …” ali tim i završi. LAZAR: Bio sam u komi. Tri dana. Dva slomljena rebra, fraktura lobanje i taj nož, kaže doktor, za dva milimetra je promašio. Strahinja ga gleda, belo, užasnut, ne zna šta da kaže. Lazar sedne, zapali cigaretu. LAZAR: Posle bolnice sam rekao kevi, to smo nekako preživeli, i onda sam se prebacio ovde. Kao gimnazija – fina deca. I tad sam krenuo na boks. Treniram ko lud, svaki dan. Mogu da mi se smeju iza leđa, da razmišljaju da l’ ga dajem ili ga primam, i za sve to me savršeno boli kurac. Ali, ako me neko pipne - jebaću mu kevu.



Nikola Todorović

1965

~Pravilo i Tačka. Negde u vremenu i prostoru.~ TAČKA: Nema uvoda, nema razrade, nema zaključka. PRAVILO: To, pa boga mi, ne može tako! Ko tebi, jednoj običnoj Tački, tragu mastila na papiru, daje za pravo da ne poštuješ pravilo?! TAČKA: Zar ja nisam slobodna tačka? PRAVILO: Slobodna si u onoj meri u kojoj se to ne kosi sa zakonom. I tačka! TAČKA: Želiš da kažeš da si ti zakon? PRAVILO: Ne. Ja sam predstavnik zakona, a zakon je svemoguć, i ti se moraš podrediti zakonu. TAČKA: Ali zar meni zakon ne obezbeđuje slobodu sve dok ne nagrizem tuđu? PRAVILO: Tvoje izražavanje slobode kosi se sa načelom običajne osnove ovog zakona koji počiva na ovom društvu. TAČKA: Hoćeš reći da naš zakon ima osnovu osnove? Dve osnove?! Mora da nije dobar zakon. PRAVILO: Naš zakon zabranjuje kritiku upućenu njemu a da mu ne koristi. I stoga si ti izdajnik i treba te osuditi! TAČKA: Ali kome bih ja mogao da izdam naš zakon? PRAVILO: To ne znam... Možda se u tebe infiltrirao neki drugi zakon koji ovde nije dopušten! TAČKA: Postoje i drugi zakoni?


168

1965

PRAVILO: Da. Ali ti služiš ovom zakonu! TAČKA: Zašto? Zar zakon meni ne osigurava slobodu u onoj meri u kojoj se to ne kosi sa zakonom? Zar ja nemam sopstvenu slobodu dok ne ugrožavam tuđu slobodu? Ja nijedno živo biće ne ugrožavam. Mrava nisam zgazio! PRAVILO: Nas to ne interesuje! Zakon je zakon, moraš ga poštovati! To je zakon nad zakonima i važi za tebe, za druge, za svako živo biće! TAČKA: Ja ne želim da poštujem taj zakon! On je nepravedan, a ako ograničava moju slobodu na bilo koji način, ograničava je u celosti, i to ne samo moju slobodu, već i slobodu drugih. PRAVILO: Ako napustiš ovaj zakon, umrećeš. TAČKA: Ubiće me izaslanici ovog zakona? PRAVILO: Ne. Umrećeš. Jednostavno je. Ne znam kada samo. TAČKA: Ali zar svakako ne bih umro? PRAVILO: Da, umro bi. TAČKA: Pa koja je onda razlika? PRAVILO: Ja ne ulazim u to. Zakon kaže da razlika postoji. Ja poštujem zakon! TAČKA: Ti poštuješ zakon, a ne sebe. To je tužno. PRAVILO: Zakon ja zakon!


Aleksandra Mikić

SUSRET

Bio jednom jedan Niko. Živeo je negde daleko, tu iza ćoška. Imao je želju da kad poraste... ništa. Vreme je brzo prolazilo i ostvarilo se to da je... porastao. Veliki Niko je svakog jutra pio kafu i maštao: „Eh kada bih samo... ne. A da na primer... nema potrebe. Jedino što mi je zaista, stvarno... nije važno.“ Osvanuo je veliki dan. Niko je znao da mora to da uradi. Pošao je da vidi najstrašniju stvar na svetu. Nije znao šta je to, ali je znao da postoji i da se krije baš tu. Iza ćoška. Niko je stisnuo zube i pošao. Hodao je pognute glave, gledajući svoje korake i boreći se za vazduh. A onda je osetio da je tu. Tu je. Podigao je pogled. Smeh. Tu iza ćoška, u svoj svojoj jednostavnosti stajao je Neko. Niko: „Niko, drago mi je.“ Neko: „Niko, i meni je drago.“ Niko: „Heh, imamo isto ime. Čudno, pomislih da se zoveš Neko.“ Neko: „Zar to nije tvoje ime?“



Franjo Frančić

AUTSAJDER

Nije bilo tačno, rekao si da nema horizonta sudbine, koliko je tačaka u kojima kasniš, koliko susreta da se raziđeš, ne, preci moji, tamo vani je ledena zemlja, zasede i trčanje po ustaljenom krugu, bojim se da ću da ponovim oskrnavljene reči, bojim se da nema vrata koja su drugačija kad otputuje, ista kad dolazi. Priznao si im, a šta sad? Noći punog meseca, u uglu pletenica belog luka i raspelo, opet klečim, zagrizem u kamenje, vani slutim stope umrlih, strah je zapisan na licu večeri, strah je pokretač sveta. U mreži sunčevih zraka pokušavam da uhvatim samoću, kao što i izgledaju pripreme, usred crvenih cvetova nara u škrinji sećanja tražim pauke, u ehu koraka diše zemlja, odnekud proleti strašljiva senka, izdaleka zovu zvona. Bežiš, bežiš, jedino to ti je ostalo. Kažem sebi, napij se trenutka do dna, oprobaj galebov let, nalaziš se na jednoj od barki, kao mnoge druge lađe i ti tražiš luku, sa tvojim rođenjem rodi se i tvoja smrt, i tvoja smrt je novo rođenje. Ali bele su vlasi noći, stranci kucaju na čela mermernog sna, izdajice i robovi VREMENA koje nas lovi i ljuljuška, koje gmiže mimo nas, jedva postaješ svestan pomeranja granica, naseljavanja leda u pregibima VREMENA, kao igra bisera, ti jalovi pokušaji kad zazivaju preci, svako u svojoj priči – tvoje, svako nosi deo tebe i ti si deo njih. Nema vazduha. Autsajder si zauvek.


172

Autsajder

Ogledalo je razbijeno na jedrima rastanka, razilazimo se pre susreta, pijani od sećanja, trezni od stvarnosti, starci zadocnelih jutara, ništa dragocenije od trenutka u kojem zakasniš, a zemlja, pobednica, bez usta. Tek tada će prihvatiti. Ponoviću ono od pre, jer te označi, jer se užeže u tebe tada kad još nisam znao da ću da postanem pisac, da ću da uništim dva braka, da će moj sin da me zamrzi, da će moja kći da postane anđeo, da ću da budem usamljenik u malom primorskom mestašcu, da ću zajedno sa dvojnikom da se izgubim u prostoru i vremenu zaborava. Bežim, bežim….


Aleksandra Kovačević

PISMO NJOJ

Kada sam bila mala, majka mi je uplitala kosu u plave kike, držala me za ruku i vodila nedeljom u crkvu. Učila me je da volim Boga. Ja sam pak volela sve lepo oko sebe. Prvo sam je nesvesno volela. Onda je ona to možda shvatila, pa pobegla. Razdvojenost i duboka tuga. Neki pamukovski bol u stomaku. Potom svesnost i bežanje od toga. I na kraju prihvatanje. Voleću koga zavolim i neću izgubiti ponovo onoga koga volim. To je kao voleti dan bez noći. Kao disati tečnost a ne vazduh. Neshvatljivo. Kao i druge ljubavi. Počelo je da se krije u pogledu. Da raste u meni. Da me vodi. Reči su mi postale pažljivije i mekše prema njima. Ne znam da li su to drugi primećivali. Volela sam lepo u svakom i zapažala sam to. Posmatrala sam osobu, ne dugu ili kratku kosu. Tako je došlo moje smirenje. Ali je ostalo neizrečeno njoj. Sa njom sam najzad shvatila. Slobodna sam da volim, iskreno i čisto, svako veliko biće u svakom malom čoveku. Još uvek joj nisam rekla. A zamišljala sam to, i bilo bi mi teško. Dopustila sam da ovaj svet učini da se osećam loše jer nekog volim. Sve i da imam svu samouverenost ovoga sveta u sebi, reći njoj značilo bi lebdeti iznad zemlje. Uzdizati se lagano sa strahom da ćeš se odjednom otkinuti i pasti, pogoditi beton i zauvek ostati u tom bolu. Taj strah je prevelik. Zato pišem. Zbog toga što bi


174

Pismo njoj

se srce moje majke raspuklo kada bi znala. Ne od straha da bih ostala sama, jer već jesam sama u ovome. Opet, zato pišem. Ne volim je više, ali potrebno je da baš ona zna kako se osećam, da zna da više nikad nekom koga zavolim, ma ko bio, neću prećutati. I evo: Zakazaću nam kafu u jednom od beogradskih kafića. Tamo gde ljudi usmeno pišu romane o svojim životima. Uvek iznova, uvek o istom i uvek na drugačiji način. Sešću što tiše i pružiću joj papir. Priznanje Ne boj se. Ovo su samo reči Sitne i beznačajno male duše u ovom bezmalo beskonačnom svemiru. Beznačajne za milione drugih ljudi. Zamisli koliko sam sitna Da ti reči ne bi bile odveć krupne. Čudnovato, U mene je stala ljubav isto toliko velika. Kao svemir. Zavolela sam te nenadano. Gotovo dečije i iz igre. Bez promisli i plana. Najviše od svega volela sam tvoj zagrljaj i naše ćutanje. Zato te molim Podrži me bez reči, sada Zagrli me i ne govori. U nedelju ću ponovo otići u crkvu. Neću isplesti kiku. Reći ću Mu da mogu da volim sve što je stvorio.


Jelena Jovičić

OGLEDALO

Da, Ona je najdivnije biće koje hoda planetom! Govorim u sebi dok čekam da tramvaj krene sa početne stanice... Ili je to ipak poslednja? Dvojka uvek ide ukrug. Nemam pojma koliko sam puta čekala na ovom mestu, u ovo vreme, ovaj isti tramvaj i ovog istog vozača. Oko mene trojica beskućnika, greju se dok ih popušta alkohol i savladava drhtavica. Da, Ona je neko ko se rečima ne može opisati! A sećam se kad sam je prvi put srela. Ja u vezi sa nekim Bezveznim, a Ona lepa. I nimalo bezvezna. Prolazi kroz masivna, drvena vrata, ona sa debelim štokom u starim dorćolskim saloncima. Prilazi nam i prekida raspravu. A ja znam da sa njom nema rasprave, znam da je sa njom sve lako, znam da me zna iako me ne zna. Da, Ona je čarobna! Nova godina, dvojka se vuče uz ulicu, a drvoredi svetle sitnim, plavičasto-belim sijalicama. Čini mi se da je najdivniji deo Beograda baš onaj u kom se duž cele ulice protežu drvoredi platana okićeni pahuljastim lampicama. Daju neku eleganciju gradu, teraju na posebno raspoloženje, prave društvo u usamljenim prazničnim noćima. Ma morala sam ove noći da završim sa njim! Nisam više mogla to da podnesem! Ne pripadamo jedno drugom! Ja ne želim to! Zapravo, shvatiš da nije to to kada osobu počneš da posmatraš kao TO, a ne kao ON. Tada znaš da je kraj. Da, Ona je nestvarna! Nestvarno je to kako hoda i kako stavlja kosu iza uha i kako se smeje i kako priča, čak i to kako me teši. Zašto


176

Ogledalo

me uopšte teši? Misli li da mi je potrebno spasenje? Želi li da me spasi? Ili je sve ovo drugarski? Te večeri kada smo se upoznale, sećam se da je vreme stalo; muzika je stala, ljudi su se pomerili u stranu da bi Ona mogla da prođe. Išla je ka meni. Pa naravno kad je TO njen drug, a njega je jedino u prostoriji znala. Da, Ona je savršena! I savršen je način na koji mi se obraća i kako me gleda i kako mi usne gleda i upija svaku moju reč. I TO više ne postoji. Postojimo samo Ona i ja i čuje se samo njen glas dok se ostali zvuci odbijaju od nas u vidu škripe vrata tramvaja iz koga upravo izlazim. Lagano sviće. Ulica odzvanja ehom mojih stopa u snegu. U mislima samo dobro poznat smeh i pitam se... Zašto? Da, Ona je ONA! Osvrćem se jer mi se čini da osećam njen miris. Mešavina voća, mirisa trave nakon letnje, jutarnje kiše i neobične prijatnosti. Ma o kome mislim? Hm... O kome... Zamenica za bića. Kako bi bilo fino da me dodirne po ramenu sad, u ovom trenutku, baš dok otključavam vrata stana. Pre samo par dana ovako nešto nikada ne bih poželela. Pre samo par dana ONA nije postojala, a TO je bilo sve! Pre samo par dana bila sam sigurna da ovako nešto ne može da se oseti. Bilo mi je dovoljno da mi je neko drag, potkrala bi se nekad neka iskra euforije, a strast se svodila na red. Da, Ona je TA! Uvek sam se pitala zašto ovo ogledalo stoji tačno preko puta ulaznih vrata. Teško podnosim svoj odraz posle neprespavane noći. Sivi podočnjaci, razmazana maskara, karmin na pola pojeden. Samo desna strana usne se razvlači u osmeh. Na njenim usnama je druga polovima mog karmina. Naslonjena na stočić posmatram sopstveni odraz u ogledalu. Prvi put sebe iskreno gledam u oči i priznajem: VOLIM JE!


Ana Stančić

IMAM NEŠTO DA VAM KAŽEM

Od kad znam za sebe, alarm mi nikada nije bio potreban – uvek se probudim pre nego što se on oglasi. Roditelji su mi govorili da je to zato što posedujem neki „unutrašnji sat“. Ne znam da li je to u pitanju, ali šta god da jeste – radi nepogrešivo, već godinama. Tako je i ovog jutra. Otvorih oči da spoznam obrise dobro mi poznate sobe. Moje sobe. Zidovi okrečeni u svetloljubičasto, nameštaj u boji trešnje, zavese u tamnijoj nijansi ljubičaste (Da, volim tu boju!) i gomila sitnica koje sam godinama kupovala i dodavala. Nakon sekunde provedene ponovo na javi, misao dospe u moju svest – ona je tu, prespavala je noćas kod mene. Okrenuh se brzo ka strani na kojoj znam da sam je sinoć poslednji put videla, kako bih se uverila da nije sve bilo samo san, da je stvarna, da je zaista još uvek tu. I jedan pogled na to drago mi biće umiri me u sekundi. Tu je i dalje. Stvarna je. I kod mene u sobi, u mom krevetu! Još uvek spava, sada sam tek obratila pažnju na njeno jedva čujno jednolično disanje. Izgleda tako mirno. Prelazim pogledom od zatvorenih očiju, preko malog prćastog nosa i obraza sa pegicama do njenih usana koje su na neki neobjašnjivi način uvek tako crvene, čak i kad ne nosi karmin. Bože, tako je prelepa! Mogla bih je satima gledati ovako usnulu, nepomičnu, spokojnu. Da, to je prava reč – tako spokojno spava. Drago mi je da je stvari sa jave ne opterećuju i tamo negde, gde god da se sada nalazi. Stvarnost nam je već dovoljno uznemirujuća, zaslužuje bar malo odmora od sve ove gungule tamo negde


178

Imam nešto da vam kažem

– u carstvu snova. Nađa se gotovo neprimetno namršti, kao da je mogla da čuje moje misli. U pravu je, jutra su mirna, sa nadom da će dan koji se tek rađa biti drugačiji od drugih. Ne bi trebalo da razmišljam o svemu ovome sada; dan je tek počeo, ima vremena, opterećivaću se stvarnošću kasnije. Sada bih samo još par trenutaka da uživam u prizoru ove usnule devojke koju toliko neizmerno volim. Još samo par, jer ću je uskoro probuditi, znam da više voli kada ja to uradim umesto alarma na njenom telefonu. Tako sam srećna što sam je pronašla i što mogu da je nazovem svojom. Bez obzira na to šta drugi misle i šta bilo ko kaže – nikada se ovako srećno nisam osećala u životu. Plašim se, naravno da se plašim, znam u kakvom svetu živimo, ne gajim iluzije o tome da će svi oberučke prihvatiti ideju o nas dve zajedno. Ali ne mogu više da bežim. Iscrpljujuće je. Udaljava me od ljudi, od ljudi koje sam do juče zvala „mojim“, za koje sam verovala da su mi najbliži, da me najbolje razumeju. Znala sam da nikada ne bi (kao što verovatno nikada i neće) shvatili ovu moju stranu da znaju za nju, i zato sam svih ovih godina vešto krila istinu o tome ko sam. Ali opet, nemoguće je da moji roditelji ništa nisu posumnjali do sad, zar ne? Nikada nisam pričala o dečacima na taj način, nikada nisam dovela nijednog momka kući... Oni likovi sa slika na Fejsu – to su sve ortaci, koji bi me verovatno prezreli da znaju pravu mene. Dok sa druge strane... Marija i učenje udvoje za testove u srednjoj kod mene u sobi... Ona ushićenost koju nisam uspevala da sakrijem kad god je trebalo da prespavam kod Nataše... Nemoguće da bar mama nikada ništa nije pretpostavila. Mislim da je samo po svaku cenu želela da pobegne od te ideje. Mislim da su oboje to želeli. Baš kao što će uraditi i danas, kada im konačno kažem nakon večere. Moram. Ne mogu više ovo da držim u sebi. Izjeda me, remeti mi svakodnevicu, remeti mi svaku misao, svaku radnju. Ne mogu da prestanem da razmišljam o tome kako će mama i tata odreagovati kad čuju da je njihova ćerka u stvari... Ili još gore – da sam ih lagala svih ovih godina. Trudim se da ne razmišljam o tome kao o laži, već o prećutkivanju istine, ali na kraju krajeva kako god da to nazovem – to što im ne govorim udaljava me od njih. A ne želim to, gotovo isto onoliko koliko ne bih volela da Nađa ikada napusti moj krevet.


Ana Stančić

179

Moram im reći. Nikada neće biti dovoljno dobar trenutak. Ako krenem sa odlaganjem, uvek ću naći neki nov izgovor. Baš kao što sam uvek do sada i radila. Ne bi trebalo da bude ovako. Ne bi trebalo da moramo da se krijemo – čak i od svojih najbližih. Zar nije najnormalnija stvar na svetu činjenica je volim? I da ona voli mene... Pa šta ako smo istog pola? Nismo izabrale da tako bude. Da li je uopšte moguće izabrati u koga ćeš se zaljubiti? I ne zaslužujemo ovo! Da se uporno krijemo od svih mojih i svih njenih, od ljudi uopšte... Zar je to što osećamo i radimo zbog tih osećanja toliko drugačije od onoga što rade/osećaju drugi? Zašto svet mora da bude ovakav...? Ili ako za svet u najširem značenju te reči nema nade, zašto takvi moraju da budu naši svetovi, naši ljudi? Ne, reći ću im i reći ću im danas! Kao što sam i planirala. Sačekaću da završimo sa večerom. Znam da će mama želeti da ćaska o neobaveznim stvarima, odavno se nismo videle. Tata će tek tu i tamo, kao što uvek radi, ubaciti neku opasku i trudiće se da mi ne postavlja previše pitanja – mama je zadužena za to u našoj porodici. A onda će verovatno nastati muk... zaglušujuća tišina... par predugih trenutaka nakon što završim rečenicu koju ću početi sa: „Mama, tata... imam nešto da vam kažem...“. Ne znam zapravo šta da očekujem, ne znam kako će odreagovati. To su moji roditelji, volim ih, znam da oni vole mene, tu su ceo moj život, kao jedina konstanta, ali ipak – ne znam kako će se ponašati nakon što danas čuju ono što imam da im kažem. Međutim, kakav god da ishod bude – to će se desiti danas. Odlučila sam. Ne želim više da se skrivam, ne želim više da prećutkujem istine, ne želim više da skrećem pogled, ne želim više da lažem... Nađa me podržava. Biće sve u redu, već smo razgovarale u tome. Rekla mi je da radim kako osećam da treba. Ja bih sebe posavetovala na isti način da sam na njenom mestu. Ne, zaista – kako sam živela bez ove devojke? Čini se da nikada nisu postojali dani kada ona nije živela u pozadini svih mojih misli. Ne samo da me očarava svojom lepotom, već me fascinira i svojom ličnošću. Ličnošću koja je tako slična mojoj, gotovo toliko da bih se usudila da kažem da sam pronašla svoju srodnu dušu... nekoga sa kim bih mogla da gradim svoj život, nekoga sa kim vidim zajedničku budućnost, nekoga koga bih ponosno držala za ruku dok šetamo gradom... A, da – mi živimo u Srbiji... na tren sam pala u iskušenje da


180

Imam nešto da vam kažem

poverujem da bi se idilična slika iz moje glave mogla preneti i na realnost jednog dana. Preterala sam... Jutra bi trebalo da budu mirna, spokojna, tiha. Nađa mi to uvek ponavlja. Bar tih prvih par trenutaka u toku dana pre nego što svaka ode put svojih obaveza – trebalo bi da ne moramo da se opterećujemo svim okovima i granicama koje nam društvo danas nameće; koje nam, još gore, ljudi koje zovemo „našim“ nameću. Tako je prelepa dok spava... Ali alarm će se uskoro oglasiti, a ne želim da je bilo ko ili bilo šta drugo probudi, sve dok sam ja tu. Volela bih kada bi večno moglo biti tako... „Ljubavi, vreme je“, rekoh i nežno je pomilovah po obrazu.


Jovana Mitić

LJUBAV KAO POZORNICA

Iza crvene zavese, na pozornici, čuje se blagi žamor i škriputanje drvenog poda pod sitnim koracima. Zavesa se blago leluja naglašavajući skori izlazak glumaca na binu. Publika se već smestila, sva mesta su bila popunjena, a karte rasprodate – obećano je da će ova predstava biti pravi spektakl, nešto što do sada nisu videli. Dok predstava ne počne i dok se zavese ne razmaknu, ljudi su ubijali vreme kratkim, površnim konverzacijama. I oni su glumili – da im je stalo do pravog odgovora, dok su zapravo bili gluvi za rečenice poznanika. Bile su to konverzacije sa ustaljenim šablonskim pitanjima, bez ikakvih dodatnih. Konverzacija bi se završavala sa „Videćemo se već neki dan“ ili „Pozvaću te na kafu“, mada su svi dobro znali da će i sledeće viđenje biti usputno, možda prilikom odlaska na posao, i da poziva za popodnevnu kafu neće biti. Zašto je ljudima tako teško da budu iskreni? Zar svet ne bi bio srećnije, možda ne baš u tolikoj meri srećnije koliko ispravnije mesto, onda kada bi svi govorili istinu? Čega se plašimo? Socijalne osude? Neprihvatanja? A šta ako pribegavamo laži zato što moramo? Glavni glumci u predstavi koja će se odigrati bile su dve devojke dvadesetih godina, Sara i Emina. Sara je imala dugu crvenu kosu i oštre crte lica, oči su joj bile blago iskošene i zbog toga bi, prilikom osmeha, boja njenih


182

Ljubav kao pozornica

očiju ostala neprepoznatljiva, kapci kao da su želeli da sakriju ono što je unutra. Na sebi je nosila dugu maslinastu haljinu dok su joj po ramenima padali uvojci crvene kose. Emina je bila plava devojka, nežnih crta i blage mimike, svi njeni pokreti odavali su sklad i harmoniju, kada je govorila – činilo se da peva, a kad bi se pokretala – činilo se da pleše uz simfonije koje će nama ostati zauvek nepoznate. Sara i Emina upoznale su se na istoj ovoj pozornici, pre nekoliko godina. Obe su, u to vreme, tek bile završile fakultet i krenule da se bave glumom, imale su urođen talenat uživljavanja u emocije svojih uloga, ponekad bi se činilo da su, tokom glume, gubile sve svoje, od samih emocija do problema, stapajući se u šareni spektar uloge. Zbog toga su ubrzo postale poznate i tražene od mnogih režisera. Razlog za to što im je gluma tako išla od ruke je što su glumile gotovo celog života. U stvari, od onog trenutka kada su spoznale svoju seksualnu orijentaciju. Tada su primetile da nisu kao ostali tinejdžeri, što im je donosilo bol i odbacivanje u srednjoškolskim danima. „Da li je sa mnom sve u redu?“, bila je česta rečenica i pitanje u Sarinom dnevniku, a pritisak roditelja da nađu dečka, izgrade vezu, bio je toliko jak da je njihov glas o seksualnoj orijentaciji ostao zarobljen u glasnim žicama dok su godine prolazile. Sara i Emina su se upoznale na istoj ovoj pozornici, pre nekoliko godina. U trenutku kada su pružile ruku jedna drugoj činilo se da je svet zaplesao i da su napokon našle ono što su dugo tražile, mada je i sam Rumi rekao „Partneri se ne traže, oni su jedno u drugom tokom celog puta.“ Sav bol prethodnih iskustava i odbacivanja iščeznuo je u nepovrat, a pitanje „Da li ću ikada naći osobu za sebe?“ postalo je smešno i suvišno. I činilo se kao da se odveć poznaju. Sara je nekako znala da je Emini omiljena boja žuta i znala je da joj je omiljena knjiga „Majstor i Margarita“, dok je Emina verovala da Sara voli stripove i da mrzi nedeljna jutra. U zagrljaju su spoznale duboke univerzume duše, a u poljupcima su shvatile zašto je sve do sada bilo laž – jedina istina krila se u ljubavi.


Jovana Mitić

183

Zavolele su i mane jedna drugoj, te Sari nije smetala Eminina opsednutost čistoćom, dok Emini nije smetala Sarina tvrdoglavost, a vrline su negovale. Volele su se bez manifestacije u javnosti, volele su se bez nežnosti pred drugima, pa je, samim tim, ova i ovakva ljubav, ostajala čista, mada neshvaćena. Šta bi bilo kada bi rekle roditeljima? Ili onda kada bi se u javnosti uhvatile za ruke? Nisu znale, ali su, nakon nekoliko godina ćutanja, rešile da oslobode glas utkan u glasnim žicama. Nije bilo više mesta ćutanju, jer se njihova ljubav prelivala i punila prostor života. Ova predstava nije gluma, ovo je predstava o otkrivanju. U trenutku kada se zavesa spusti, reči će biti progovorene, i neki ljudi će možda otići iz sale. Oni ljudi koji ne razumeju i koji govore o tome da je homoseksualnost otrov, dok su isuviše slepi da vide da je jedini otrov mržnja i odbacivanje, sa čime su se ove dve devojke tokom života jako često sretale. U trenutku kada se zavesa spusti, prijatelji i rodbina biće u šoku. Tvrdiće da je homoseksualnost nešto neprirodno, dok je zapravo neprirodna jedino izopačenost našeg društva i isuviše uski pogledi na partnerstvo i na ljubav. Zar je ljubav ljubav samo onda kada je heteroseksualna? Oni će možda pokazati prstom. Možda će, oni, biti zgroženi. Zgranuti. „Misliš li da je ljubav dovoljna?“, šapnula je Sara Emini uhvativši je za ruku kada je zavesa počela da se pomera. Na bini su stajale su dve devojke dvadesetih godina, rečenica kojom su počele predstavu bila je: „Imamo nešto da vam kažemo...“, a umesto reči nastupio je poljubac. Uzdasi čuđenja u publici i nekolicina koja napušta salu. Prijatelji koji mrmljaju sebi u bradu i roditelji koji se trude da razumeju. „Neprirodno... nedopustivo... kako mogu?...“ – odzvanjalo je salom. Smenjivali su se šok i čuđenje.


184

Ljubav kao pozornica

Zašto tako teško razumemo ono što je drugačije od nas? Zašto je osuda lakša od razumevanja? I zašto toliko dugo ne možemo da prihvatimo homoseksualnost? Zar se homofobijom leči ista? Sara i Emina slušale su ove reči koje su bolele, ali ne tako mnogo kao godine skrivanja. U uglovima očiju ovih devojaka krile su se suze – nešto između radosnica i tuge. Radost je bila tu, jer napokon će moći da zagrle jedna drugu bez straha da ih neko ne ugleda. Sara će moći da odvede Eminu u bioskop i da je poljubi dok čekaju film. Tuga je bila tu jer su mnogi ljudi presudili da je ipak bolje biti sakriven i da je sve van heteroseksualnosti – ruglo i sramota. Na kraju poljupca dugo su se gledale sporo trepćući, u tim očima su spoznale mir, utočište i dom, tamo su se krile onda kada su se plašile ljudi. Ali sada – bile su slobodne od glume i bile su slobodne u ljubavi. I dok je većina napustila salu, oni koji su ostali bili su oni vredni ostajanja. Zagrljaj roditelja i topao osmeh preostalih prijatelja, I život nikada nije imao više smisla. „Misliš li da je ljubav dovoljna?“, šapnula je sumnjičavo Sara, kao da se i dalje boji odbacivanja. „Zapravo, ljubav je jedino što nam treba“, odgovorila je Emina. Ova predstava nije gluma, Ovo je predstava o Otkrivanju.


Maja Marković

WHO?

Huuu – maglina se pravi... Huuu – dah... Huuu – i sva toplota ide u izlog. Pet je sati, sedamnaest časova i jedanaest minuta. Huuu. Svi koji mi se češu o leđa primećuju, verovatno, da stojim besciljno. Nema razloga da stojim ispred ovog ogoljenog izloga toliko dugo. Hladno je. Narod je gladan i užurban. Svako gleda svoja posla, ali ima džep spreman za hejtovanje u proređenim, požutelim, okruglastim i sjajnim, iskeženim zubima. Samo li ih pogledam, pojaviće se to bogoumilno znatiželjstvo. Evo i njima jedno „huuuu“. Sovuljarsko. I šta ovaj grad? Šta zija i zaviruje ljudima u slabe tačke? Mene, konkretno, reže i sputava svaka pomisao da sam ovde pripadajuća. Pet je sati, sedamnaest časova i četrdeset intravenoznih minuta. Sledila sam se. Stižu mi i grčevi u stomak. Iznad ovog izloga ispred koga jesam žive stanovi. Tu je i njeno stanarsko pravo koje deli sa bratom. Njena sam i ja, kao i ovaj šal koji mi je isplela. Šal i ja idemo u taj stan da sjebemo stvar do daske. Rešeni. Imam tačno pedeset i dva stepenika hrabrosti da smislim kako da raspletem sve mimikrije i relikvije nagomilane oko našeg slučaja. Pedeset i dva stepenika – kao godina. Simbolika.


186

Who?

Moj jedini adut za večeras su njena pouzdana lucidnost i moji dobro isečeni nokti ofarbani u tamno teget. Ja se ložim na takve stvari, na primer... Treba još samo da me napusti građanska poslušnost i to moje ljubakanje sa svima redom... i ćao i kako ste i ja sam dobro i hvala... Treba pokazati tu crtu. Taj graničnik smelosti mora se ojačati. Nema ljubljenja sa ostalima, dakle. Samo rukovanje i smešak. Idemo. Ponoć nikako da prođe. Stoji u mestu već dobrih petnaest minuta. I šta ovaj gad? Šta zija i zaviruje ljudima u slabe tačke? To sam već pomislila danas za Grad, pre dolaska kod Ane. Ovaj tip je personifikacija Grada. Pa, ne mogu da verujem?! Ružan ko Fleš Gordon i poželjan isto toliko. Uzima gitaru?! Ma, daj! Neće valjda? ’Oće! A gde je Ana? Gde je slavljenica? Pravo od mesta događaja, duž hodnika, nalazi se njena soba. Da prilegnem tamo? Kao. Umila sam se i sad brišem lice uronjena u njenu jastučnicu. Nisam ostavila nikakav trag. Upilo mi lice sve. Ostala je samo svežina koja me sad žari. A gde je Ana? Gde je slavljenica? Huuu – dim cigarete. Huuu – žvaka i baloni. Huuu – gutanje pljuvačke. Nelagoda. Je l’ se tako kaže? Zabadam nos u jastuk Anin, ponovo. To mi glumi neki zid, a pramen kose mi glumi tvrdu glavu. „Šta se cimaš?“, stvorila se Ana. „Ana?“ „Šta ti je, što si legla tu? Tražim te već dobrih... ne znam...“ Ana okrene glavu ka prozoru da bi mi sve to rekla. „Što šta je bilo?“, pitam ja. „Pa ja sam mislila da ti je drago što si došla i da ćemo da se ne razdvajamo večeras, a prošli su sati otkako sam te poslednji put videla. Hoćeš li da izađeš iz te sobe, života ti?“ Piljimo jedna u drugu. Dišemo. Čuje se sve. Čuje se moja knedla u grlu, čuje se i njena kotrljajuća pljuvačka koja nikako da sklizne. Čuju se prijatelji, desetak koraka dalje... Čuje se sve. Čuje se i ono što se ne čuje: „Dođi, Ana, lezi ovde. Tu ti je mesto, zaboga, devojko. Tu!“ I stvarno, Ana je došla. Čula je sve. I ono što se ne čuje.


Milica Čomić

VINO JE, ZVEZDE SU...

Lovim zlatnog jelena. Možete se smejati, prijatelji moji, ali ja godim priviđenje koje mi izmiče. Jurim preko brda i dolina, lutam bezimenim zemljama, jer ja lovim zlatnog jelena. Vi dođete i trgujete na gradskoj pijaci i vraćate se kućama natovareni robom, ali mene je takla čarolija beskućnih vetrova, ni sam ne znam kada i gde. U srcu mi je bezbrižno; sve što sam imao ostavio sam daleko za sobom. Jurim preko brda i dolina, lutam bezimenim zemljama, jer ja lovim zlatnog jelena. Rabindranat Tagore, Gradinar 69 Pitanja, posvuda razasuta Od čega živi duša? Šta je ono što nam je potrebno? Šta je ono što je ispravno? Ko je taj koji će to reći? Ko je ,,onaj koji zna” pa da može savetovati i pravila postavljati? Ako, uopšte, ima nekakve istine na ovom svetu, onda je ona mnogolika i šarena, promenljiva i vijugava, tečna kao reka koja se uliva u neko beskrajno, vaseljensko more. I nije jedna. Mnogo je raznih istina. Možda svaki čovek ima svoju istinu. Pitanje je, doduše, da li je svaki kadar da je spozna. I možda


188

Vino je, zvezde su...

svaki trenutak, i svaki dan, i svaka stvar ima svoju, novu i sasvim posebnu istinu. Šta onda ja da ti kažem? Pokušavala sam i ja da shvatim, ali sad sam se toga ostavila, i pustila veliki, sveti Znak Pitanja da me vodi, nosi i uzdiže, da me vine, i uvek tera dalje, ali da uvek ostane to sto jeste – znak pitanja. Neka se razni odgovori vrte kao jesenje lišće u vrtlogu vetra, neka se rasipaju kao prosute perle, neka niču i bujaju kao trava koja će me saplitati, neka zapevaju i zaigraju ako hoće i ispišu se ognjenim pismenima na nebu – ja idem za svojim snoviđenjem, i potucam se putevima znanim i neznanim, čekam, prizivam i stvaram, iako, još uvek, ne znam tačno šta… Šta da ti kažem i kako da odgovorim na tvoja pitanja i sumnje, na tvoju želju da me shvatiš, da ti postanu jasni moje težnje i moj život, moje delanje i nedelanje, lutanja i traženje? Mi ljudi ni sami sebe do kraja ne shvatamo. Ako i pomislimo da smo nešto shvatili, i da smo sada u to sigurni – može nam se potom desiti da iznenadimo ili izneverimo sebe. Da se sami od sebe zaprepastimo. Ili možda obradujemo. I dobro je što je tako, jer duša ne živi od shvatanja i razumevanja. Zato bolje nemoj ni u šta biti ubeđena. I ne definiši nikada stvari. To ih umrtvljuje i zatvara. Neki dani, neke slike, mirisi, puls Beograda i puls života I tako, ne pokušavajući više da shvatim, već da osetim i okusim, mogu da ti kažem možda malo više o sebi – na primer to da volim septembarsku reku, toliko da ne znam kako bih živela bez njenih obala, odsjaj večernjeg sunca na Savi, njene stare, drvene splavove, njene galebove i prolećna nadolaženja, koja su ista kao i nadolaženja voda i sokova u telu žene; zatim beogradski sumrak, što obavija kao pliš i smiruje misli, pa mlado bilje, letnje pljuskove i mirise žene, da… Najviše od svega mirise žene… I tako kroz vrtove od svega toga satkane bacam se u tokove doživljavanja kao u tokove reke, batrgam kroz nanose života, lutam, posmatram, čekam, sanjam je, iščekujem je, mislim je… Nosam tako snove, posvuda sa sobom, pronosim ih obalama Save, uljuljkujem ih na njenim talasima, sunce ih, na zalasku, u narandžasto boji… Postaju purpurni, teški, zreli, postaju crvene voćke, pa otežali, uz tup udarac, na zemlju padaju. Ja ih onda kupim, pa ih oko sebe, u ludom plesu, razbacujem; opet ih kupim, bacam u nebo – oni poleću, postaju sve lakši, pretvaraju se u


Milica Čomić

189

bele ptice i stižu do zvezda, pa tamo sa njima, na čudnom nekom jeziku, razgovaraju… Legnem onda i sama na zemlju, ne bi li ona usisala moje nemire i brigu, ne bi li upila moju teskobu, zalijem tlo i dušu svoju vinom, orosim rakijom, pa se sva rasplinem… I zemlji se svidi pa se smekša, a usta joj se razvuku u blagi osmeh i sva nekako nežno zabruji kroz toplu, savsku noć… Podignem se, pa koračam dalje – idem pored splavova, pa kroz naselje na Adi, po kome su, kao pečurke, nikle čatrlje, i rasule se, kao rukavci, uske staze… Iz poneke bašte magnolija ili neka trešnja razbludno pruža grane – ja ih milujem pogledom, iako se u njih zapliću moje već zapletene misli, stresem se, naježim od nekog tajanstvenog naboja i od te tihe, svečane lepote. U svemu tome vidim nju. I kroz sve to, kao da nekako vodim nju. Da… To iščekivanje još jedne nabujalosti prirode koja će se pojaviti kroz dolazak Žene jeste nešto za čime idem, i jeste nešto što je izvor i razlog, ali i vino je i zvezde su… I sve je ovo izvor i razlog… Jer, još nečeg tu ima – nečeg nedokučivog i sjajnog, nečeg zlatastog i blaženog, što duša traži. I to nema veze ni sa čim. To je u nama, iako je još neosvojeno i nespoznato. Oseća se. Miriše u vazduhu. * Koračaš li ti, ponekad, u tom ritmu ekstaze, u tempu zanosa? Šta tražiš ti, znaš li? Nije ni bitno kako ćemo ga nazvati, neka samo ,,uđemo“, neka ,,zakoračimo“ u to stanje… Ja, eto, to tražim – ,,gonim zlatnog jelena“. I gubim se puno, padam, teskoba me steže, ostajem u obamrlosti danima, nedeljama, mesecima, često, prečesto. Ali onda opet dođe neko proleće, u duši ili na zemlji, ponovo pođem negde, ponovo ponesem svoje vrtove u grudima i šetam ih kroz grad, pa mi se srce, ni sama ne znam od čega, raspeva i zanese. Tečem sa Savom, sokovi mladog bilja i kroz mene zatutnje, i krv mi se oboji u zeleno. Idem i idem, a na čelu mi niču beli cvetovi i vetar ih po Dorćolu raznosi. Behar napada, pa mi zastre put, zakovitla se i zamuti vidik, pa ništa više ne vidim, ništa ne mogu da razlučim i shvatim, a pijana luna po mom srcu banči i cele noći peva. Tražim joj pratnju, pojim je, ali ne da mi mira do zore. Onda sve postane preteško i izgube se boje, pa se vraćam zamišljeno i podriveno. Zbunjeno. Galopiram niz velika umorna leđa ulice kneza Miloša i smog mi se upliće u kosu. Sama. Razmađijana.


190

Vino je, zvezde su...

Ona Onda se pojavi ona. Dođe, kao što dođe proleće. Kucne taj čas – zelena božanstva čuju moje molitve, i duhovi vode je dovedu. Stigne mi putem iz grada – snažna i vitka, odvažna i lepa: dečak – žena. Rastvara se poda mnom, grli me butinama, oživljuje pogledom, gubi se u slasti. Nestajemo zajedno, pod toplim nebom. Na mesečini njen božanstveni venerin breg sija, ponosno i žudno ispupčen, pobuđen i ozaren. Ah, tada, kada je sve tako zlatno i ozvezdano – tada tek nemam ništa da ti kažem, tada tek ne mogu ništa da objasnim, niti je bilo kakvo objašnjenje moguće. Ništa tada nije bitno. Mogla bih o tome još, ali nismo li rekli dovoljno? Može li se, uopšte, dovoljno reći ljudskim jezikom? I zašto previse pričati? Hodajmo dalje, svako za svojom vizijom. Iako se o Njoj može uvek pričati. Beskrajna je to tema. Neiscrpna. O tome ću ti u drugoj priči.


Sara Jovanović

GALAMA IZNUTRA

Pola četiri. Opet sam se raskovala rakijom. Pocepala zelene najlonke. Proklete zelene najlonke! Sve na tebi vrišti da si lezbača, glupačo! Ajde saberi se, da se umiješ, skineš bedne poglede sa kože, pa u krevet. Sutra rano na posao. Među ljude. Prave. One što ne grle bocu i ne gutaju alkohol samo da se ne daj bože ne vidi da nisu normalni. Ma jok, i oni su mi iskreni, sve same stabilne ličnosti. Lažu i oni nešto, nalickani bednici. Ne krijem samo ja na koga se ložim. Ma šta koga briga s kim ću u krevet? Sve bi ti da znaju. Tih, o-le-še-na. Gde mi je telefon? Milena nije odgovorila. Opet. Šta radim ja sa sobom u svom bednom životu? Bre, stvarno sam volela ove čarape, pijani skot, još kako me pogledao. Ne, ne, ja sam kriva, spali me celu, ja moram da pazim gde vitlaš cigarom, idiote. Otkida me glava. Ajmo sad alarm. Šta pet sati? Ma, do sedam kao nova. Ma daj, opet se uspavala. Prokleti alarm. Ništa tuširanje, nosim im klupsku atmosferu, pa nek se potruju svi do jednog, smradovi ljudski. Ne stižem prokleto ni da jedem ništa. Glupi alarm. Nasloni se slobodno na mene i postavljena sam da ti budem naslonjača ovde. Koliko me guše ljudi u prevozu. Šta se zbijaju uz mene? Šta me stiskaju, guše? Nije mi dobro. Otkud mi ova klaustrofobija? A i ne dobila je koliko su ljudi gnusni. Dobro, bar ne pilje. Lepo, kao da me nema. Gde si, bebac? I tebe smaraju ljudi? Pričaj mi o tome. Čekaj dok porasteš, pa prvo da te nauče kako da se ponašaš, pa šta da oblačiš, kako da se krećeš, šta da želiš, šta smeš da govoriš,


192

Galama iznutra

šta nikako ne smeš da radiš, da te u kalup i op, pod presu. Smeješ se. Ma, briga tebe, bebac, ne znaš ti koliko su ljudi zli. Moja stanica – konačno. Oprostite, izlazim. Dobro jutro, šefe, i tebi. Ja? Ma super sam od jutros. Sinoć jesam malo prepila, ali super se držim. Ništa, i dalje lezbejka kao juče, nema promene. Neki idiot mi sagoreo čarape, omiljene, samo to. Pazi, ovaj nešto ozbiljno priča. Saberi se, Jasmina, slušaj. Prekovremeno opet? Aman? Samo ja? Šefe, ja znam da Vi mene maltretirate samo zato što sam lezbejka i neću da se kresnem s Vama. Ne laži da si stvarno to rekla? Šta si mislila, idiote? Ćuti, možda nije čuo. Da, sigurno nije čuo na dva metra od tebe. Priča nešto levo? Ili je ovaj lud ili mi je glas opet pukao. Izgleda da sam dovoljno tiho rekla. Promukla? A da, nešto sam nazebla sinoć, proguraću, nije problem. Na posao. Posao ne sme da trpi nikako, šefe. Ovo je bilo blizu. Pazi malo šta pričaš, ludačo. Ne treba ti još veće ugnjetavanje na poslu. Već vidim kako bi me razapeli nasred kancelarije za primer drugima uz natpis – ova bejaše pederuša. Kratko i dubokoumno, poučno doista. Hej, Miki, hoćemo na kafu? Nismo se davno ispričale. Da vidimo. Dobro. Miloš, Petar, Uroš... Bilo već... Sebastijan... Jeste, princ Muhamed Treći najbolje. Ajde, misli! Hmmm... Ignjat! Kul je ime, retko, a i ne mora da bude, neće puno da me smara ko je, odakle je, šta kako, kad. Sjajno, spremna sam. Omiljena plava košulja, znam da joj se sviđa. Znam kad ju je pohvalila, rekla da mi lepo ističe vrat, pitala gde sam je kupila. Mogla sam da je vodim da proba. Dobro, pa se sve ovako na vreme uvek setim. Dosta maštarenja, treba da krenem. Neću da me čeka. Ćao, Milenice, kao da je sto godina prošlo. Kako si? Šta ima novo? Sve mi pričaj. Šta? Poruke? Kakve poru... Po-ru-ke! Debilu! Tačno sama sebe najbolje zakopaš. Ajde, smišljaš nešto. Ona čeka. Hajde, bilo šta. Ma, ne pitaj. Sinoć je kraj sveta bio, nisam znala ni gde bijem, ni kome šta šaljem, dobro pa je tebi. Razumeš? Ti me uvek razumeš, draga. Nemaš pojma koliko je lako sa tobom. Onaj skot me opet ugnjetava na poslu. Neki dečko? Ma, ništa, znaš kako nikad nemam vremena. Opet radim prekovremeno, pa kad. Kolega? Kakav kolega? Dobro znaš kakvi su oni šmokljani kod nas. Da li mi se bar svideo neko? Pa ima, ima jedan... Ignjat. Ma ništa, nećemo o tome. Znaš da ne volim mnogo o tome da pričam. Kako si


Sara Jovanović

193

ti? Raskinula sa Dušanom! Ne smeši se, mentalaću, sakrij malo oduševljenje. Ma i ne treba ti taj. Nemoj ništa da tuguješ. Možeš mnogo bolje od njega. Mnogo mi je drago da smo se videle. Doći ćeš da mi pomogneš oko izbora za proslavu? Nemam predstavu šta bih mogla da obučem. Alo, kukavico, kad ćeš joj već reći? Izmišljaš svaki put novog lika, a od trećeg gimnazije se ložiš na nju. Još je ostavila onog njenog. Slobodna. Gde ćeš bolje. Najbolji trenutak si propustila. Šta, ne možeš da iscediš tri reči? Ja sam lezbejka. Jeste, vežbaj pred ogledalom, Jasmina, ono će imati sjajnu reakciju. A i ono mi se nešto iskrivilo, pa se smeje podmuklo. Šta me gledaš? O, strašno. Luda sam. I otkud mi je došlo uopšte u ovu ludu glavu da volim žene? Šta sam ja drugačija od celog sveta? Uvek neka crna ovca, najcrnja. Svi će desno, Jasmina će levo i to kroz zid. E nećeš više! Sutra zoveš Marka. Ionako se loži na tebe već dve godine. Pa dečka pod ruku i ćao više. Nećeš svako veče valjda da se napijaš kao sinoć. Pogledaj se. Unakazila si se. Nadula, izobličila, ne ličiš ni na šta. Gadiš mi se, Jasmina. Dotle smo došle. Gadiš! Gde mi je Markov broj? Plave čarape. Kakve plave čarape, je l' slušaš ti sebe? Treba da se smuvaš sa likom, nećeš da mu glumiš Pipi Dugu Čarapu. Izazovno. Šta imamo izazovno? Crna haljina? Klasika. Ne mora da se pegla. Bog. Možda i bude nešto večeras. Hej, ćao. Nismo se dugo... družili nas dvoje. Ja pobegla? Ma, ne. Znaš kako je? Obaveze na poslu, pa trči ovamo, stigni onamo, ludnica. Nema danas čovek vremena za sebe. Nema vremena za neke drage ljude. Pa, drag si mi, znaš. Oduvek si bio. A i nekako uvek mogu otvoreno sa tobom da pričam. Do tebe posle večere? Pa, što da ne. Nisam znala da si se preselio. Vozimo se do njega. Eto, može i lako da bude. Ne moraš uvek neke zavrzlame sebi da praviš, kao da ti nije već haos u životu. Marko je fin, pažljiv je. I duhovit. Ponekad. Sasvim prihvatljivo. Uopšte nije loš. Je l' on to kreće da me poljubi? Izmakla se. Jesi li se ti to ladnije od leda izmakla? Jesi li se ti to upravo izmakla od svog normalnog života? Pa šta radiš više, lujko? Nema veze, nasmej se. Neka misli da se igraš samo. Stigli. U redu, u liftu je neprijatno. Zašto ćuti sad? Osmehuje se. To je dobro. Valjda. Sad će da otključa vrata mog sasvim


194

Galama iznutra

novog i bezbrižnog života bez strahova, briga i odbacivanja. Zaglavio se ključ, kažeš? Koji maler. Ne otključava mi se novi život tako lako izgleda. O, ulazimo. Pa, lepo ti je ovde. Sređeno. Baš nekako ide uz tebe. Da popijemo? Vino? Može. Napij me, biće sve mnogo lakše. Prilazi ponovo. U redu, budi usredređena. Šta bi Milena rekla? Kakva Milena, šta pričaš ti? Ne kvari sve! Ne uništavaj sav trud. Milena. A ostavila je Dušana. Zašto ga je ostavila? Možda i ona oseća nešto, a isto ne sme da prizna. Ne, Marko, ne mogu. Ja sam lezbejka. Ups, ovo nije baš tako trebalo da se desi. He – he. Čestitam ti, Jasmina, upravo si uspešno upropastila ostatak svog života. Da me izleči? Šta priča on? Makni te ručerde s mene! Ne želim nikad više da te vidim. „Tebe treba ubiti. Ne, treba te jebati. Jebati dok ne zavoliš kurac, bolesna nakazo.“ Kako je moguće da mi još odzvanjaju glavom te toksične reči? O ne, pa on će svima reći, pokvareni ljigavac. Mrzim ga. Zašto sam sve ovo radila? Kao da možeš na klik da promeniš ko si. Budalaština. Budalaština koja će me skupo koštati. Idem da popijem nešto. Ovako je više nepodnošljivo. Šta je bilo juče uopšte? A, regularno, otišla sam malo da se urnišem. Nisam slala valjda opet Mileni poruke? Pomisliće da sam opsesivna. Gde je taj prokleti telefon? Marko! Čoveče, Marko! Pa ja sam njemu rekla. A i on je vala meni, bedni crv. Što nisam riknula sinoć, pa da nema svega ovoga? Pazi, i nije toliko loša ideja. Tih, ko će na posao sad ovako raskovan i umrtvljen. Nedelja? Pa ja danas ne radim. Mogla bih kući na ručak, tačno. Da pobegnem od svega ovoga. Mama, došla bih na ručak danas. Kući ste? Super, vidimo se. Mama je spremila pile, baš onako kako ja volim, hrskavo i prepečeno. Stvarno volim da jedem kod kuće. Prija mi ova mirna atmosfera, topla i podržavajuća. Šta su sve ovi ljudi učinili za mene, a ja sedim ovde, jedem i lažem ih u lice. Mama, moram nešto da ti kažem, priznam u stvari. Mnogo mi je teško i stvarno više ne mogu da držim to u sebi. Znam da si uvek bila tu za mene i uvek brinula. Nisam navikla da išta krijem od tebe. Ja sam lezbejka, mama. „Pa šta? Bože, ti si moje dete i uvek ćeš biti. Samo da budeš zdrava i srećna, mila. Srećna! A koga briga koga ćeš da voliš? To se samo tebe tiče, dete moje drago. Najmilija moja. Pa nemoj da plačeš, kćeri. Znaš da ću uvek da budem tu za tebe, šta god da ti treba. Uvek! Hoćeš li ocu


Sara Jovanović

195

reći?“ Moja mila majčica, sa njom je tako lako uvek bilo. Žena bi mi sopstveno srce dala da ga tražim. Sa ocem će biti teže. „Šta sam ja vaspitavao? Nastrana da bude? Ženu u kuću da dovede? Da nema roda ni poroda? Jesam ja to odgojio od mrve? Od mrve! Čuješ li? Znaš kolicka si bila? Ništa nisi veća. Ni mrva nisi! Ništa nisi!“ „Bogdane, to je naše dete.“ „Naše, ti si kriva za sve, što sve puštaš. Vidi gde nas je to dovelo. Da mi se ljudi smeju na ulici. Da me ogovaraju iza leđa. Napolje iz moje kuće.“ Mrzim ga. Mrzim ga. Mrzim ga. Želim da istrune. Istrune. Najgori otac na svetu! Samo da stignem kući i da spavam, ne želim da izlazim iz kuće! Mrzim ga. Ne verujem da sam se naspavala posle ko zna koliko dana. Šta dana? Godina. Koliko je to sati? Pola sedam? Još ustala pre vremena. Svaka čast, Jasmina, svaka čast. Šta svaka čast? Rođeni otac te mrzi. Da vidimo poruke. Mama: Otac je shvatio da je pogrešio, mila. Želi da pričate. Pazi sad to. Milena: Oprosti što ti ovako javljam, nisam imala snage da pozovem. Marka su sinoć opljačkali i izboli noževima neki klinci iz kraja. Kažu da mu je sad stanje stabilno. Na intenzivnoj je... Šta sad? Šta se dešava? Treba da mi bude drago za tog bednika. A nije. Zašto nije? Zašto sediš ukočena? Dobio je šta je zaslužio. Ali ko zaslužuje to? Niko. Saberi se, Jasmina, budi čovek, iako on nije bio. Nakon posla u posetu. Ko zna šta je preživeo. Zar će svaki dan šef da me poziva u kancelariju? Šta hoće više od mene? Samo me mrcvari, ionako sam u totalnom haosu. Sve mi se urušava. Samo mi još šefove pridike fale. „Jasmina, ono što se Marku desilo je strašno. Znam da niste u dobrim odnosima. On... On mi je rekao. Ja hoću da ti kažem da si ti jedna hrabra žena. Vredna, poštena i radna, ali pre svega hrabra. Ne mogu ni da zamislim kroz šta sve trenutno prolaziš, ali želim da ti kažem da imaš punu moju podršku. Ako ne želiš da ikome kažeš, u redu, ostaće među nama. Ako želiš da objaviš kolektivu, tu sam za tebe, stajaćemo zajedno jedno do drugog. Sve kako ti želiš.“ Pazi, stvarno stojimo. Jedno do drugog. I tišina. Svi zure u nas. Neki trnci me prožimaju. Podrhtavam. Imam li ja dovoljno snage za ovakav korak? Koliko očiju uprtih u nas. Baš si


196

Galama iznutra

zaglibila sad, Jasmina. Do kraja je došlo. Nema nazad. Možeš ti ovo. Samo par reči. A ti si hrabra žena, Jasmina. Čula si – hrabra. Ovaj... Glasnije, Jasmina, hrabro. Ovaj, drage kolege, ja želim da vam priznam da sam ja homoseksualne orijentacije. Izuzetno mi je bilo teško da vam ovo izgovorim i nadam se da me nećete gledati drugačijim očima. Ja sam i dalje ista osoba, samo sam odlučila da više ne krijem u sebi i od svih ono šta osećam, ono ko sam zaista. Hvala. Tajac. Ćute. Šta li misle? Hoće li neko nešto reći? „Dakle, kolege, kao šef odeljenja, a i lično, kao čovek, smatram da je naša Jasmina izrazito hrabro priznala ono što je ko zna koliko dugo tištilo. Ovim vas sve pozivam da otvoreno ili nasamo popričate sa njom, jer je izuzetno bitno da se ovde ponašamo kao zajednica, kolektiv, da se ne otuđujemo jedni od drugih, da prihvatamo jedni druge sa svim različitostima i problemima. Toliko od mene.“ Da šef nije progovorio, tačno bih u zemlju propala. Ko bi rekao da će proći tako dobro. Zamisli, Ivan da mi priđe i kaže kako je sa sinom zbog iste stvari prolazio kroz razna sranja. Ivan nalickani da me podrži i ohrabri. Nabeđena Jovana da priča otvoreno sa mnom. Nisam znala da ona ume da priča bez drskosti i podsmevanja. Na kraju mi je Marko pomogao da otvorim dušu. Marko, čoveče! Kad su posete? Moram da stignem. Dobar dan, Marko Jovićević, u kojoj je sobi? Hvala Vam. Ej, ja sam, donela sam ti neke bolesničke gluposti, voće uglavnom. Kako si? „Bedno sam. Ja sam najveća stoka na svetu. Kako sam mogao ono onako da ti kažem. I onda, vidiš šta mi se desi. Sve je ovo zasluženo, moja Jasmina. Kad ti se nešto ovako desi, razmisliš o nekim stvarima. Bio sam kreten, prostak. A vidi tebe. Ti došla. Došla da posetiš gnjidu.“ Čuj, verovatno treba da budem besna na tebe, ali ne mogu. Na kraju, priznala sam. I svojima i na poslu. Svi su nekako na svoj način prihvatili, šta znam. Mnogo je lakše sada. Da se nije desilo onako kako jeste, ko zna kako bi sada drugačije bilo. Ne mogu da te mrzim, ne mogu da se radujem tvom bolu. Jednostavno, to nisam ja. Iskreno mi je žao što ti se to desilo. Nadam se da će ti brzo biti bolje. Doći ću i sutra. Vidi ti to, prazan bus. Može i da se sedne. Može i da se diše. Konačno, može zaista da se diše. Opet ti, bebac? Da znaš šta mi se sve


Sara Jovanović

197

desilo. Ej, ne bi poverovao nikako. Smeješ se ti, opet. Samo se smej. Šta te briga za posla nas matorih. „Šta si to video, mili? Izgleda da mu se dopadate. Obično mu smeta buka u prevozu, pa bude nervozan.“ Sladak je mnogo mališa. Kako se zove? „Marko.“ Ko mi zvoni sad? Već je kasno. Da, ovo je trenutak kad mi maskirani momci ulete na gajbu, izlupaju sve stvari i ubiju me na mrtvo ime. Trenutak. Daj neki nož prvo. Milena? Otkud ti? Nož? Ma, seckala sam nešto u kuhinji. Čekaj da ostavim. Bila si kod Marka? Čula si? Znaš? Ti sve znaš? Ne znam šta da ti kažem. Dugo sam htela da ti priznam, stvarno dugo. Nikad nisam smogla toliko snage. Na kraju, nisam mogla da izgubim naše prijateljstvo, iako sam te oduvek drugačije gledala. Moje priznanje te podstaklo? Podstaklo na šta? Stani, pričaj sporije. Ništa ne razumem. Ostavila si Dušana? Dobro, znam to. Nisi ga nikad volela? Bojala si se? Milena, ja se na tebe ložim od trećeg gimnazije. Nisi svesna šta mi radiš sad. Hoćeš da prespavaš? I evo, ona spava pored mene. A ja? Ne mogu ni da trenem. Mislim da će glava da mi eksplodira. Ne mogu da verujem šta se sve izdešavalo i, iskreno, strepim šta bi sve još moglo da se desi. Ali tu smo gde smo i nema nazad. Samo napred. Eto, samo sam to htela da ti kažem. Da izbacim galamu van. A sad, ne mrcvari više sebe, Jasmina. Na spavanje. Pola četiri je.



Vanja Petrović

ILUSTROVANI KUVAR ZA SVAKI DAN

Kad vode osete da prilazim one postaju mirne, Izjednače se sa mnom i ja postajem kao one. (Znam: to mi se tako samo učini. Ali to je duboko u meni, Toliko duboko da poverujem da je tako.) Stevan Raičković, Lirika o vodi Dva ormana, tri kreveta i dva stola za tri studenta. Prostor između njih dovoljan da jedan prođe. Druga dvojica moraju da se pomere u stranu. Pet vece šolja, četiri tuš-kabine i osam umivaonika za ceo sprat. Ujutru je atmosfera kao na Zelenom vencu ili na istanbulskom pazaru na kraju dana, kada je sunce krvavo i gorko. Četiri portira, dva lifta (jedan za parne, drugi za neparne spratove!) i dvadesetčetvoročasovni nadzor kamerama. Jedna je „Prokleta avlija“. Ja sam deo svega što sam dotakao! Slepac u mom dvorištu... Ili je to na jezeru? Tup, tup, tup, čuje se iz rupe. Miris zemlje. Mokro je. Je l’ otac to nešto kopa? Koraknem, pa se vratim. Ahh, to je krtičnjak. Hop, eto me ispod. Jazbina sa beskrajnim hodnicima, vrištavim, strašnim. Lutam. Gmižem, hranim se ljušturama, ljigavo se koprcam. Lelujave senke se u zanosu razvodnjavaju, ciče, miluju me... Pa to mi neko kopa tunele po dlanovima. Ahh, to krzno mučitelja... Krtice!


200

Ilustrovani kuvar za svaki dan

Kada se Grigorije Simonović, student književnosti, jednog jutra probudio iz nemirnih snova, primetio je da se soba pretvorila u golemi osinjak. Ili je to opet počeo da brka Kafkinu i svoju stvarnost? Sa stolova dopiru glasovi složenih kalkulacija. Iz iksa u kec... Iz letargije u melanholiju. „Neko je imao vlažne snove“, prozbori jedan glas, a drugi mu se pridruži u nadmoćnom smehu. „Pokrij se majke ti, nemaš baš čime da se pohvališ...“ Kao gusenica koja se učaurila u lutku, G. se umotao svojim pokrivačem. Ujutru treba vremena da G. postane marioneta kojoj drži sve konce, da ih utegne do napregnuća kako niko ne bi primetio pogrešno odsvirane akorde. Odlazak pod tuš... Klop, klop. Kapi dube rečna korita po licu. Sapun, peškir, stopalo, savršeno geometrijsko telo. Klop, klop, klop, pritisni dugme za još jednu rundu. Ploviti daleko, zaroniti duboko, sve u jednom dahu. Razbistriti svoje biće da bude prozirno. Nevidljivo. Lelujavo. Ah, tu je čvor. Roniti, spavati, možda sanjati. Klop, klop, klop, klop... „Ajde druže, dosta si drkao, ima nas koji treba i na faks da stignemo...“ Potom muk, i tako ukrug, u baru se sve pretvorilo. Beskrajni sivi hodnik i u njemu ̶ vrata sa amblemom Crvene zvezde. Još jednom je sprečio napad Austrijanaca. Dvojica igrača na levoj strani traže loptu. Jovanović, pa Stanković, istrčava Rukavina. Porotnici na okupu. Jedan, dva, tri. Kao strašni sud. „Uzimaj pivo i sedi da gledaš sa nama. – Sa takvim šalom bolje da mu naliješ liker od banane. – Obuzdaj se, seljačino!“ Pritisak na zadnju liniju. Naš centarfor je poslao loptu napred, malo smo agresivnije krenuli na loptu i to je odmah dalo rezultate... Reči u glavi krckaju kao pritisak kašikom na oklop tvrdokrilaca. Kvrc, kvrc. Hiljadu bubolikih trzaja migolji se po potiljku. Uspavati ranjivost, vode ljuljuškati uspavankom, nu-nu nu, biti večno nem. Velika šansa... i završava iznad prečke. „Kome da iskažem pečal svoju?'“ Čehov, „Tuga“, čitaonica, neonsko svetlo. Čitanje, možda poslednji intimni čin savremenog sveta. Sakriti se od svih. Ploviti tekstualnim procepima. Učitavati. Jeste li proveli nekad nekoliko nedelja ne čujući sopstvene misli, koje svi ostali naziru u uglovima vaših usana? Biti suvlasnik svoje senke. Živeti kao stvorenje iz Loh Nesa, imati dugačak, povijen vrat, roniti po dnu, stopiti se sa tamom, trljati kapke od šljunka, izranjati na povr-


Vanja Petrović

201

šinu da bi bio viđen, jer esse est percipi, ne podnositi svoj odraz u tuđem objektivu. I ovaj Sartr, što me struže sa druge strane lobanje... Biiip, otvaraju se vrata lifta. Zidovi iscrtani poput Altamire. Svaki od crteža i natpisa je poput novorođene crne rupe. Otvara mogućnost za ulazak u novi svet. U novu tamu. Je li to sloboda ili izbor prese? Fiksirati svoje biće u zidu, biti trajan, ostaviti uklesano potomstvo. Tito je car ПЕДЕР. Označeni ili označitelj? Biiip, vrata se otvaraju. Nikog nema. Neko nije bio strpljiv da sačeka Halejevu kometu. Sex je imperativ! Studentima je akademska mreža zabranila gledanje pornografije. ERROR. Biip, tonemo opet. Malerov kvartet za klavir i gudače u A-molu. Dole, dole, međ usamljene oblutke, neugledna rečna stvorenja, trave što se strmoglavo prepuštaju vodenoj struji. Ogromna žena na zidu. Crvenom farbom iscrtane njene konture. Kao u drevna vremena, kada su oblici nastajali potezima prstiju i tragovima krvi. Mrda kukovima. Grudi poskakuju. Hop, hop. Biti plodan, želeti oblo, omogućiti pupljenje, klonirati sebe, dati svetu svoja 23 hromozoma za večnost. Majčin crveni večernji kostim. Ima li neka koleginica da ti se naročito sviđa? Kad ću upoznati buduću snajku? Brat se verio, sad se zna na koga je red. Biip, prizemlje, prizemno. Podmiriti osnovne životne potrebe. Kotrljati se dalje po strmini. Čak i ono tragično, možda je i ono ništa? Neobična tišina. Napokon prazna soba. Klop, klop, klop. I soba se najednom pretvori u ogromno korito. I bi potop na zemlji, i soba se stade puniti olovnom vodom. I slani miris suza poče puniti daleke okeane. Bućććć, odoh ispod površine. Nestati, nestati, biti proziran, biti voda… Pritisak u ušima, huu-huuu. I stade se G. grčiti u nemoći da pomeri svoje telo i stade se gušiti. Voda je u žžžžilama, voda je u uššššima, širi mi nozzzdrve. Mozak je saće ispunjeno ključalom živom koja se poput satena uvija na povetarcu. I odjednom ga energija poput plime obuze. I stade bežati po sobi od kikotavih senki i krtica. Ima li života pre smrti? I vatra krene paliti vodu i najednom se šerpa nađe na ringli, i voda krene ključati… I dohvati G. Sartrovu „Mučninu“ sa police i pročita posvetu još jednom: ,,To je bio neki momak bez kolektivnog značaja, jedva neka individua’’. I nađe je najednom u šerpi kako ključa zajedno sa vodom i stade gledati sebe kako igra u mesečevom ritmu oko nje. I iscepa nekoliko stranica iz svog primerka


202

Ilustrovani kuvar za svaki dan

„Iza zatvorenih vrata“, i začini smesu. Pakao to su drugi, pakao to sam ja. I para dizaše preko očiju neku koprenu i postade sve belo i postade sve mirno. Tup, tup, tup i ulete neko u sobu, i prolomi se vrisak, i razbi se vodeni mehur buć, buć, buć, i udahnu ponovo. I stade ga neko udarati po grudima. „Zašto to sebi radiš, zašto mi ne dopustiš da ti pomognem?“ I stegne se opet nešto u grlu i grudi se od pritiska krenuše naduvavati. I reči se prvi put ne uliše u pluća, već poput kipteće posude penušavo polivaše sve po sobi. „Ostavio me je, rukovao se sa mnom na Zelenom vencu… – Šta pričaš, mili, buncaš, ne razumem te… – Gej, homić, derpe, buljaš, pederčina, dvosmeraš… ja sam… čudovište.“ Buć, buć, buć, klop, klop, klop… I ormani se najednom otvoriše, i nestade jedan od njih, a prolaz postade širi. I nešto se obavilo oko Grigorija, ali to beše kao razvezivanje pertli nakon napornog dana, i on se napokon mogao pomerati. I vazduh je po sobi počeo da titra kao na Van Gogovim slikama, i boje njegovog Arla razvodnile su Kafkin svet. I vreme curi kao kod Dalija, i Maler postaje valcer. I voda se uskomeša i rasprostre po parketu, formirajući odraz beskrajnoplavog neba. „Da si mi samo rekao, ne bi kroz sve ovo morao sam da prolaziš. Ti divno biće vodenih predela...“ I bi jutro, i bi dan, dan slobodni. U praskozorju novog jutra dugo su, u tišini, gledali titrave odsjaje svetiljki na ušću, i puštali tamu da oteče. Napokon biti na površini, napokon nemati kamenje u džepovima. Voda je supstanca bez ukusa, mirisa i boje. Život je više od toga. Grigorije se hvalio da pored potaža od egzistencijalista ume da peče i palačinke. Čitali su dugo, naglas. Let us go then, you and I, When the evening is spread out against the sky Like a patient etherized upon a table. * Kada sam ljudima pričao da sam na vrhunce svoje neuroze skuvao Sartrovu „Mučninu“, oni su mi rekli da se takve stvari dešavaju samo u književnim delima. I, gle, nisu li sasvim pogrešili? Pa ipak, nisu li bili sasvim blizu?


Jelena Glišović

PRITILEND

Iza sedam gora i sedam mora, iza sedam reka i sedam planina, iza sedam dolina i sedam kotlina i još sedam jezera i sedam pustinja, sedam šuma i prašuma, sedam bunara i sedam vulkana, živela je jedna porodica. Članovi porodice su mama A, mama B, dve godine mlađi brat i ja. Obožavam naš grad, a naročito našu ulicu i susede. Prvi susedi sa leve strane su Alek i Dado, dvojica prelepih mladića, novopečeni bračni par. Sa desne strane žive Ema i Sonja i njihova ćerka Maja. Kao što vidite, ništa neobično, miran i tih kraj sa običnim i divnim ljudima. Kao mala sam obožavala i park koji imamo blizu kuće i gde su me mame vodile da se igram. Čini mi se da mi je prvo sećanje na okruženje i uopšte prvo sećanje u životu, baš iz tog parka. Pamtim dobro taj pogled na krošnje drveta gde se vetar poigravao sa lišćem, a zrak Sunca se probijao. Sećam se da sam bila srećna, ona prava dečija sreća koja s odrastanjem nestaje. Imala sam neki osećaj slobode, da mogu da letim. Sve bih dala da se taj osećaj ponovi. Sećam se i prodavnice koju je tada držao čika Mile i gde su me mame slale da kupim hleb i mleko, a on bi mi ponekad dao čokoladicu jer sam „dobra i vaspitana“, kako kaže. Posle je prodavnica zatvorena jer je čika Mile iz nekog razloga otišao u zatvor, a meni nije bilo jasno zašto, jer je uvek bio dobar i delio je čokoladice deci. Sećam se i Diznijevih crtaća koje su mame puštale bratu i meni – „Lepotan i zver“, „101 dalmatinac“ i onaj crtani gde princeza poljubi princezu pa je probudi iz dugog sna.


204

Pritilend

Sećam se prve simpatije iz osnovne škole. Zvala se Maša. Sedela je u klupi ispred mene i obavezno bih je nekad počupala za kosu, naravno, da bi obratila pažnju na mene. Ona bi se samo okrenula i nasmešila, a onda nastavila da piše po svesci. Potom su usledile one tinejdžerske ljubavi u srednjoj školi, prva zaljubljenost, prva veza, prvo sve. Devojke su počele da kupuju cigarete i da se kriju po ćoškovima. Počele smo da nosimo kožne jakne i da se šminkamo. Vikendom bismo izlazile uveče po kafićima i pile pivo, ali je izlazak ipak bio do ponoći. Dopisivale bismo se sa simpatijama, jurile ih po gradu, a kad dođe ponedeljak i vreme škole, prepričavale bismo događaje. Moja najbolja drugarica Olja i ja smo imale simpatije, njena se zvala Dejana, a moja Ana. Naš drug Đorđe je imao simpatiju Srđana, i tako bismo se sve troje okupili kod mene i pričali satima o našim simpatijama. Sećam se tog leta kad smo Olja i ja izašle u kafić u kraju, sele u baštu, naručile pivo i čekale da se Dejana i Ana pojave. Čekale smo i taman kad je konobar doneo treću turu, stigle su i one i sele u drugi kraj bašte kafića. Mislim da Ana nikada lepše nije izgledala. A možda je bilo i do piva. Otišla sam do wc-a da popravim šminku, vratila se i videla poruku na telefonu koja glasi: „Pivo, a :)?“. To je bio Anin broj. Srce mi je lupalo nenormalno, imala sam neverovatan kez na licu, a ono se toliko zacrvenelo da je to moglo i kroz puder da se vidi. Sreća pa se od glasne muzike nije čulo kako se Olja i ja dogovorimo šta da Ani odgovorim. Posle detaljne analize i desetak minuta pregovaranja konačno sam joj odgovorila: „Aha, a ti?“. Vidi se baš da smo se potrudile oko poruke, presmešne smo bile. Nije prošlo ni dva minuta, stiže još jedna tura alkohola, a konobar nam kaže da ju je Ana poslala. Stiže poruka od nje: „Ja sam više za vino :) živeli!“. Posle nekog vremena opet sam otišla do wc-a jer i dalje važi ono dobro pravilo da popiješ jedno pivo a ispiškiš tri, tako da sam se često švrćkala tamo-amo. Izlazim iz kabine, perem ruke, a na vrata ulazi Ana. Srce mi je stalo na trenutak. Pravila sam se da sam kul i rekla sam HEJ, a ona je uzvratila i nasmešila se. Prišla je, pogledala me u oči i polako počela da spušta pogled ka mojim usnama. Rukom je prešla preko mog struka, a onda se desilo – poljubila me. Znate kako pričaju o onim leptirićima u stomaku, e pa ovo nisu leptirići, ovako sam se


Jelena Glišović

205

osećala gledajući krošnje drveta i vetar kad sam bila mala, i imala utisak da mogu da letim. E tad sam poletela kad me je poljubila. Kod Ane i mene je sve išlo drugačije, prvo poljubac pa onda dejt. Odlučile smo da se nađemo sledećeg dana i prošetamo gradom. Našle smo se, šetale pored reke, sele na klupu i pričale satima. Od tad se nismo razdvajale. Došao je i septembar, i svi su pričali o toj „Strejt paradi“ koja se taj dan održavala. Moj drug iz razreda je bio strejt i nekako smo svi to znali, dečaci su ga zato izbegavali, ali meni to nikad nije predstavljalo problem. A i ne znam zašto bi. Rekao mi je kako želi da ide na Strejt paradu, ali da se boji da će ga neko prebiti. Meni nikako nije bilo jasno zašto bi neko nekoga prebio samo zato što se zaljubljuje u drugi pol. Ali, očigledno, postoje ljudi koji ne razmišljaju isto kao i ja. Eto recimo, moje mame. Njihovi komentari su „Bog nije stvorio Adama i Evu, već Adama i Stevu!“, „Neka se muškarac i žena vole, ali u svoja četiri zida!“, „Šta ako neko dete vidi muškarca i ženu kako se drže za ruke i ljude pa i ono postane strejt?“ itd. Nisam više mogla to da slušam pa sam tog dana rešila da prošetam sa Anom, trebalo je da kupim knjige za četvrtu godinu koju sam tad upisala, i neku odeću. Krenule smo do tržnog centra, a u gradu opšti haos. Čuju se pištaljke, ljudi nose transparente, ne žele Strejt paradu u svom gradu. Izgleda da većina razmišlja kao moje dve mame. Tu su bili i policajci i jako je sve delovalo jezivo. Rekla sam Ani da se maknemo odatle jer uskoro treba da prošetaju strejt parovi sa strejt zastavom i osećam da se to neće dobro završiti. Otišle smo i nakon što smo završile sa šopingom, odlučile smo da odemo na klopu. Taman što smo sele u restoran, zazvonio mi je telefon. Nepoznat broj. Javila sam se i sa druge strane začula drhtavi glas mog brata: „U Hitnoj sam, dođi po mene, molim te!“ Trčale smo kao nikad u životu. Stigle smo, ušle u Hitnu zadihane i ugledale njega. Počela sam da se tresem kad sam ga ugledala onakvog. Zavoj na glavi, krvava majica, krvavo lice. Briznula sam u plač i počela da ga grlim. Odmah sam počela da ga ispitujem, šta, kako, gde. Zamolio je Anu da ode do radnje da mu kupi vodu i maramice. Ona je otišla, a ja sam odmah počela sa pitanjima: „Šta se desilo? Ko ti je to uradio?!“ „Seko, sedi...Imam nešto da ti kažem već duže vreme...“


206

Pritilend

„Ma šta ti je, što plačeš, šta se dešava?“ „Seko...Ja volim Maju. Volim je onako kako ti voliš Anu. I oduvek sam je tako voleo. I nas dvoje smo išli na Strejt paradu i hteli smo da šetamo sa ostalim strejt parovima. I onda smo se uhvatili za ruke i prošetali i onda sam osetio neki udarac u glavu... Dobro je da nju nisu povredili. Rekao sam joj da ode kući, tamo je bezbednija. „Zašto mi sve to nisi ranije rekao, zašto mi nisi rekao da je voliš?!“ „Ne znam... Plašio sam se svega, seko. Plašio sam se da nećeš prihvatiti to što sam strejt, jer znaš kako mame pričaju o ljudima koji su kao i ja... A onda sam shvatio da ćeš ti sve razumeti kad sam čuo kako mi pričaš o Ani i o tome koliko se volite...“ „Bato, je l' osećaš kao da možeš da letiš?“ „Svaki jebeni put kad sam sa njom.“ Zagrlila sam ga i oboje smo počeli da plačemo. Ja sam plakala jer je on živ, zdrav i zaljubljen. Rekao je da nije zvao mame jer ne zna kako da im objasni. Nije spreman još uvek da im kaže, a i ne zna kako će. Verujem da će biti bolje, da će ljudi shvatiti sve, da će moj brat sa svojom devojkom slobodno i bezbrižno moći da prošeta pored reke držeći je za ruku. Verujem da rečenica „Imam nešto da ti kažem“ neće biti strašna za one koji je izgovaraju, jer se nadam da autovanje uopšte neće predstavljati potresnu situaciju. Nije mi jasno zašto nekim ljudima sve to smeta, zašto im smeta ljubav, zašto im smeta kad je neko srećan? Kažu da ljudi mrze nešto kad to ne razumeju, ali šta ima da se ne razume kod ljubavi?


Mila Gligorić

LITERARNI RADOVI

Literarni rad broj 1 na temu: Imam nešto važno da ti kažem Žanr: Fantastika Lica: Milan i Nevena Mesto: U parku, u šetnji Milan (uznemireno, gleda u zemlju, govori tiho): Ti si mi prijatelj i već dugo hoću nešto važno da ti kažem. Nevena (smireno, gleda Milana u oči, blagim glasom): Ne moraš mi ništa reći. (Uzima ga za ruku.) Ja već sve znam i volim te takvog, sjajnog, kakav jesi. Milan (ćuti, steže joj ruku). Nevena (sa osmehom): Prijao bi mi čaj, a tebi? Milan (smeši se, klima glavom). Literarni rad broj 2 na temu: Imam nešto važno da ti kažem Žanr: Fantastika Lica: Nevena i Milan Mesto: U parku, u šetnji Nevena (smireno, gleda Milana u oči, blagim glasom): Ti si mi prijatelj i već dugo hoću nešto važno da ti kažem. Želim da znaš da te


208

Literarni radovi

ja volim takvog, sjajnog, kakav jesi. Milan (uznemireno, gleda u zemlju, govori tiho): Hvala ti... (Još tišim glasom.) Izvini što nisam imao snage da ti to sam priznam. (Steže joj ruku.) Nevena (sa osmehom): Ne izvinjavaj se, zato postoje prijatelji. Prijao bi mi čaj, a tebi? Milan (smeši se, klima glavom, ćuti).


Luka Stojanović

COMING OUT NE MOŽE SVAKO

Svoj privatni život, a tu pre svega mislim na onaj ljubavno-erotski, uvek sam čuvao za sebe. Muvanja, duže veze, kraće veze... o tome su ponešto znali samo moji najbliži drugari i moja mlađa sestra, za koju sam znao da je OK i da neće pričati okolo. Nisam se stideo svoje seksualnosti niti svojih bivših, ali sam odrastao u familiji u kojoj sam odrastao i znao sam kako bi oni reagovali. Da se razumemo, ja jako volim i poštujem svoje roditelje, babe, dede, tetke, teče, stričeve, strine... da nisam toliko vezan za sve njih i za svoje prijatelje, verovatno bih odavno emigrirao iz ove usrane zemlje. Međutim, oni su malo staromodni i ja znam kakva bi bila njihova reakcija ako kažem ko sam, šta sam i šta želim u životu, tako da sam evo do svoje trideset i prve godine od njih, i od sveta generalno, krio svoju seksualnost. Bio sam uvek siguran da često pomišljaju – „nikad nije curu doveo kući, previše brine o tome šta će da obuče, vegetarijanac je, ima onog isfeminiziranog druga...“, i da zato verovatno nikad nisu ni hteli da pitaju ništa, nisu hteli da čačkaju mečku, a meni je to savršeno odgovaralo. Živeo sam svoj život, niko mi se nije mešao, skoro da nisam imao brige. A onda se desilo nešto. Upoznao sam jednu posebnu osobu... Prvi put sam osetio potrebu da celom svetu kažem ko je moja bolja polovina i koliko je volim. Možda je u pitanju kasno sazrevanje švalerčića koji je godinama išao iz veze u vezicu, sa cveta na cvet. Možda je neka sudbina, možda dar od boga, nemam pojma. U svakom slučaju,


210

Coming out ne može svako

poželeo sam da budemo zajedno zauvek, koliko god to sumanuto zvučalo, i doneo sam odluku da kažem jasno i glasno celoj porodici, svim prijateljima, šta sam, šta volim i koga volim. Moja prvobitna ideja da idemo zajedno bila je loša, brzo sam to shvatio, te sam na porodični ručak otišao sam, znajući da će i to biti dovoljno neprijatno. U uobičajenoj, istovremeno i toploj i uštogljenoj atmosferi, ljudi za stolom su prepričavali skorašnje dogodovštine iz svojih manje ili više zanimljivih života. Teča je otpustio radnicu koja ga je potkradala i kukao je što to nije uradio ranije, babi je mačka imala problema sa bubrezima, brat od strica je osvojio prvo mesto na takmičenju iz ne znam čega... a ja sam za sve to vreme jurio rupu u razgovoru i pravi momenat da im se obratim. Ređala su se predjela, supe, jela, vina. Tetka je već morala da ide jer joj počinje dežurstvo. Mama je primetila da sam previše ćutljiv, video sam to u njenom pogledu. Napetost se u meni toliko nagomilala da sam u jednom trenutku samo prekinuo one koji su govorili, i one koji su slušali. Sada su svi slušali, ali mene. Onda sam samo rekao, jednostavno: „Mama, tata... Ljudi... Imam nešto da vam kažem. Ja sam... strejt.“ Lica na kojima se, nakon što sam ih prekinuo, već bila ocrtavala začuđenost, sada su postala još više zbunjena. Baba je pitala mamu šta ja to pričam, teča nije razumeo šta znači strejt, tata je odgovorio da je to ono kad si normalan, kad nisi peder, a sestra je prekorila tatu da se ne kaže peder nego homoseksualac ili gej. Tetka je, ne prestajući da kašikom tovari hranu u usta, prokomentarisala: „Pa šta si drugo... tako lep, pametan, visok mladić... hah.. svašta, čuj...“ Mama me je pomilovala kažiprstom po obrazu i obratila mi se uz blag osmeh: „Pa znamo mili, niko nije ni mislio da nisi.“ Onda je spustila ruku sa mog lica i pogled sa mojih očiju, pa nastavila, u manje umiljatom tonu: „Samo, voleli bismo da nekad dovedeš neku devojku da je upoznamo, nećemo je mi ovde pojesti.“ Deda se odmah nadovezao: „Šta devojku, tri banke ima, ženu da dovede, heh...“ „Tataaa!“, prekinula ga je brzo mama i ponovo se okrenula ka meni: „Deka se šali, niko te ovde ne tera ni na šta, ali bilo bi lepo da dođeš nekad u paru na ručak, već si dovoljno zreo.“


Luka Stojanović

211

Dramsku pauzu koja je usledila teča je iskoristio da nastavi sa pljuvanjem po otpuštenoj radnici, a onda su i drugi krenuli da se ređaju, svako svoje... I to je bilo to. Izašao sam pomešanih osećanja, pomalo zbunjen, nisam mogao da procenim da li je prošlo dobro ili loše. Odlučio sam da se držim plana i otišao da se nađem sa ortacima, da i njima kažem. Okupili smo se kao i obično u stanu jednog od njih; kada sam došao, već je bilo dosta zadimljeno. Razmenili smo par beznačajnih rečenica, a onda sam ko iz topa, valjda ipak okuražen prethodnim iskustvom, jasno i glasno rekao: „Drugari, imam nešto da vam kažem. Ja sam strejt.“ Jedan hrapav glas je razočaranim tonom odgovorio: „A od kada to?“ Usledio je zajebantski komentar sa druge strane sobe: „Što si dolazio onda, zna se da je nedelja popodne ovde rezervisana za pušenje.“ „I neće niko da plaća tvoj deo“, dodao je neko u istom stilu. „Ma ne bre, varim i dalje“, krenuo sam da se objašnjavam. „Strejt sam, volim ribe... i imam devojku.“ „Šta, misliš nisi gej?“, oglasio se domaćin. „Pa ko je reko da si gej, šta tripuješ. Si ti već pušio nešto danas? Gde mi je upaljač...“, okretao se oko sebe unezvereno. Par njih je prasnulo u kratak smeh, neko je poluzainteresovano pitao da li sam ja to rekao da imam devojku, ali prostorija je ubrzo nastavila svojim prvobitnim ritmom. Džoint je slobodno krstario unaokolo, niko nije davao ni tri pare za ono što sam saopštio. Znao sam gde treba da odem i ko će me saslušati. Moj drugar iz osnovne je gej i od njega sam i naučio šta znači autovanje (kada mi je prvi put rekao da se autovao, mislio sam da je dobio kola). Otišao sam do njega. Sada je rečenica, koju sam već dva puta taj dan izgovorio, iz mojih usta izašla lako. “I?” bio je njegov odgovor, ili pitanje. “Pa eto, i tebi da kažem.” rekoh pomalo defanzivno. “A ja to kao ne znam?” kao da je krenuo da me ismeva. “Ne znam da li znaš, rekao sam danas svima, kažem i tebi. Strejt sam i imam devojku.” već sam zvučao dosta iziritirano.


212

Coming out ne može svako

“Aaaa, imaš devojku! E to je već novost.” konačno je došla neka konkretna reakcija od njega. Krenuo je da me ispituje za nju, malo zadirkuje, a i da je kritikuje već, iako je još nije ni upoznao. Tako je nastavio još neko vreme, a onda promenio temu, i počeo kao i uvek da se žali, na nepravdu, besparicu, bolesno društvo itd. Oko ponoći otišao sam kući. I taj dan se završio, umoran sam legao da spavam. Sledećeg jutra sam ustao rano. Pozvao sam Vanju. Dogovor je pao lako. Kad – tačno u podne. Gde – znalo se . Ka našem mestu, po tvrdom asfaltu koračao sam u mojim najlepšim i najneudobnijim cipelama. Nebo i misli bili su bistri. Šta moji toliko blamantno mogu da kažu pred njom; da li će me smarati za svadbu i decu od sada pa dok se ne oženim i ne razmnožim; hoće li moja ekipa misliti da je ona uobražena i previše dobra za mene... Stvarno nisam znao, a nisam znao ni da li me išta od toga više zanima uopšte. Bila je već tu kada sam stigao, stajala je ispod sunca. Voleo sam taj redosled – prvo onaj božanski miris, pa njene bajne grudi na mojim, onda nežni dlan na potiljku mi, i konačno, ukus mekih toplih gladnih usana. Uhvatio sam je za ruku. Pogledala me je pomalo iznenađeno, ali je prihvatila to kao dete novu igračku. Krenuli smo tako niz ulicu, ka parku.


Jovan Apostolović

MOGLO JE TO I GORE

„Tata moram nešto da ti kažem...“ „Slobodno kaži. Rekao sam ti da ne brineš za ocene. Fakulteti se ne završavaju samo učenjem danas, da znaš. Da ne brineš.“ „Ma nije to. Nešto drugo. Mama već zna.“ „Zna? Govori, šta ćutiš?“ „Ja sam gej.“ „Šta si reko?“ „Ja sam gej.“ „Pa jebiga sad, šta ćeš – gej gej. Zdrav si, pametan, znaš šta radiš.“ „Ne ljutiš se na mene?! Mislio sam da ćeš... nemaš pojma koliko sam bio uplašen! Jebote!“ „Razmisli samo za decu, žao mi je zbog unuka... ali tvoj brat je normalan, zar ne?“ „Da! Da, normalan...“ „Onda uživaj!“ „Tata, jebote...! Nemaš pojma kol'ko mi je lakše!“ „Pa, sine, sad kad znam za tebe, kažeš i majka zna?“ „Zna, zna odavno! Reko bi i tebi, ali ne znam šta da ti kažem! Kao da sam tonu lakši! Volim te, ćale, jebote!“ „Sine, tvoja majka ne zna... ali moram da kažem nekome, ti ćeš da razumeš...“ „Šta?“ „Varam tvoju majku!“


214

Moglo je to i gore

„Ne zezaj, tata, ne šali se sa tim!“ „Ne šalim se nimalo! Varam je već pet godina! Morao sam nekom da kažem, ne mogu da podnesem više teret! Teško mi je kao i tebi.“ „Sa kim? Vesna! Znao sam da ima razlog zašto uvek sedi toliko kasno – kurva!“ „Nije ona.“ „Nego koja je?!“ „Nemoj da se dereš ti na mene!“ „Izvini! Ali ovo je ozbiljno, ćale. Ubiće se ako sazna! Šta da radim sad, da ćutim, da krijem!?“ „Od mene si krio?“ „Jedva! Znaš li kol'ko mi je bilo teško da ti kažem i da krijem od tebe! Sad moram opet? Jebote! I ko je ona?“ „Ona je... Dejan, tvoj ujak.“ „Šta?!?“ „Nemoj da se ljutiš! Kad razmisliš, nije tol'ko loše!“ „Kako bre nije!? To je bolesno, ti si... bolestan!“ „Gde ćeš, gde ćeš?“ „Idem u pičku materinu da te ne gledam!“ „Sine?“ „Jebi se, ćale!“


Alojz Mauric

DOBAR POKUŠAJ

Sve mi je rekao istog dana, tačnije u istih pet minuta. Posle dvogodišnjeg boravka po kojekakvim inostranstvima vratio sam se kući i ubrzo otišao da ga posetim. U kratkom telefonskom razgovoru rekao mi je da svakog dana do deset naveče radi u restoranu u jednom od u međuvremenu izgrađenih novobeogradskih hangara. „Dođi“, rekao je, onako kako ume, šturo, bez suvišne kitnjastosti. Našao sam mesto. Odisalo je aerodromskom promajom, nekako kao da će sutra sve to biti demontirano i negde premešteno. Izašao je iz kuhinje, dostojanstven, u uniformi šefa, pa smo se zagrlili bez reči, seli za jedan od stolova gotovo prazne kafane ukrašene znamenjem zapadnih srpskih zemalja – neke zastave spojene čvorom i prikucane za zid, goleme fotografije Pala i naoružanih seljaka sa Romanije, a odnekud je dopirala adekvatna narodnjačka svirka sa očajnog ozvučenja. Vrhunski ambijent, kao u nekoj novijoj filmskoj naturi sa naših postprostora. Uz čemer-kafu obavestio me o važnim stvarima. Bio je u bolnici, vratili su ga iz smrti, koja je trajala, egzaktno, sedam minuta i trinaest sekundi, njegova, dakle, prva smrt, takozvana klinička, generalna proba za završnu predstavu. Nije primetio da tamo ima nečega, pa ni njega samog, kao što je i pretpostavljao. U stvari, nije to bila srčka, njegova vekerica je nakratko stala zbog nedostatka elektrolita, slabljenja električnog impulsa. „Sve nešto električno“, reče, „kao da sam strujomer.“ Prepisano mu je nekoliko lekova i kontrola jednom


216

Dobar pokušaj

nedeljno, ali živeće, rekli su, osim ako čuka ne odluči drugačije, što može kad god hoće, sve je njoj na volju. „Tako da, svaki tren je, onako, gotovo svečan. Hej, nemoj da plačeš, matori se naživeo.“ Odista mi se skotrljalo nekoliko suza. Nije odavno. Lep osećaj. Dok sam analizirao taj fenomen, jednom rukom otirući obraze a drugom držeći matorog za bledu pegavu pesnicu koja je ležala na kafanskom stolnjaku mirna i bespomoćna, on je nastavio da priča, u istom dahu, kotrljao je neke reči pomalo u žurbi, ali sa tonom nehajnog šaptača. Razabrao sam, kao kroz smetnje na vezama, kako vrti priču na temu neophodnosti da se neke stvari završe, „valja biti pošten, otvoriti karte iskreno“ – te kako se više nema vremena za skrivanje i lagarije. „Ne znam da li si ikad posumnjao, da li ti je palo na pamet da sam ja gej.“ Čuo sam sasvim jasno to što je izgovorio. Odmahnuo sam glavom nekoliko puta, kao da zveckam unutrašnjim sadržajem, ne baš kao odgovor na postavljeno pitanje, više kao pokušaj da oljuštim dotičnu uholažu, doprem do jezgra, do značenja. Nasmešio se nekako sažaljivo. Moj matori je uvek imao tople ruke, kuvarske. Sad su mu prsti bili ohlađeni i vlažni. To je čovek koji me je začeo. Makar po važećem ubeđenju. Moj pater, s titulom otečestva. „Usredsredi se“, ponavljao sam u sebi kao da turiram pokvarenu mantru, „trebalo bi da mu posvetiš malo pažnje.“ „Kako, kako?“ Toliko sam uspeo da procedim. „Gej, u prevodu ’veseo’, eldžibiti persona, kako to danas kažu, da ne upotrebljavam kliničke i ulične izraze.“ Morao sam da mu pustim ruku, bio je takav čas, ali to bi bilo nekako... Preduhitrio me, izvukao je šaku iz moje. Dalje je sve teklo kao u savršeno pročišćenom vakuumu. On mi je mirno i potanko obrazložio odluku da razotkrije svoju top secret, meni, pa potom ostatku svojih potomaka, i kome god treba, mada ostali nisu važni, važno je da mi znamo, da on zna da znamo, on je to što jeste, odavno je na miru s tim, žao mu je što je krivotvorio i zamazivao i patnji izložio neke ljude, muškarce i žene, a samog sebe ponajviše, ali nikad nije zažalio što ima nas četvoro, svoju dečurlijupačurliju, nizašta na svetu ne bi menjao ulogu roditelja, u odnosu na to stvar je potpuno čista, bez senke, bez ikakve mrlje. Tražio je da


Alojz Mauric

217

kažem nešto loveći moj lelujavi pogled koji je bludeo po ćoškovima tog prejako osvetljenog svratišta. Pogledao sam ga u oči. Oči mog matorog, iste one oduvek. Da li sam ja bio drugačiji, da li sam ga, takoreći, gledao drugim očima? Možda. Bio sam potpuno svestan uputstva za manuelno upravljanje govornim aparatom u takvim situacijama (čuj, kao da se biva u „takvim situacijama“ na dnevnoj bazi, kao u redu za benzin); dakle, postoje dva pogrešna načina, jedan je da se pretvoriš u totem, lice izrezbareno u balvanu, a drugi je da zalaparaš jezikom proizvodeći penu koja sve zatrpava. Treći način, najteži, jeste da kažeš nešto tačno, celo, suvislo. Tražio sam takvu rečenicu. Dve reči spojene smislom. „Čuj, šta bi trebalo sad ja da radim s tim... ništa... dakle u redu je...“, rekao sam. Ali u glavi je misao tekla sama, kao na traci: „Zar si morao to da mi saopštavaš ovako pred kraj života, što ne poćuta još malo?“ Sačekao sam da završi smenu ispivši par vinjaka u obližnjem kafiću iz koga sam imao pogled na polukružni plato ispred vrata restorana. Ugledao sam ga kako izlazi, stilizovan, u montgomeri kaputu, sa šeširom i šalom, starovremenski gospodin, pomalo zdrvenjen. U grlu mi se zgrčila rutava grudva sažaljenja. Misli su mi bile stopirane, kao na rampi ispred pružnog prelaza gde se čeka dugo i mučno. Odskočio sam od šanka ne dopivši poslednje plaćeno piće i presreo ga, pa smo krenuli u šetnju, u običnoj, rekao bih, tišini, kroz opusteli kvart pun svakakvih sudbina, indiferentnih jedne prema drugoj, gotovo svake prema svakoj. Ogroman je to teret, sve te kapsule lansirane u vreme, u rok trajanja, osećao sam taj teret kao nikad pre, otužnu tonažu ljudstva, tih pakovanja sa svojim sadržajem, sve to mora da živi i nosi samo sebe, svoj teški prtljag. „...sve te misli i osećanja, želje i potrebe, teskobu i nadu, sreću, očaj, samoću...“, tako sam mrmljao u tišinu pod jezikom, osećao sam se nekako pomeren, smožden. Osluškivao sam kako se pored mene kotrlja čovečuljak od koga sam potekao, nekad moj hranitelj i zaštitnik, tutor, vaspitač, moj uzor, prevaziđeni idol, potom dragi lik sve krhkiji, prašnjavi ćup uspomena u koje ne pogleduješ gotovo nikad... pored njega se kotrljam ja, njegov produžetak, otuđeni, pružen u daljinu. „Imam li nekog


218

Dobar pokušaj

pojma o njemu, mislio sam da imam, međutim, da li smo išta jedan drugom bili ikad?“ On kao da je čuo moje misli, okrenuo se ka meni i zakucao se u mestu, onako kao simpatični stari patak iz dečijih priča, pa mi je gotovo sjađeno, gorkim zagrcnutim glasom rekao da se nada da ću ostati na konaku kod njega, odavno nisam, spremio je večeru za mene, pečurke i druge vegetarijanske koještarije, pa eto... ili da svratim barem na kafu i čašicu razgovora, ništa o sebi mu ne ispričah. Nasmejao sam se, nehotice. „Naravno“, slagao sam, „to mi je i bilo na umu.“ Rekoh da sam došao u goste, na ona poslovična tri dana, ispričaćemo se o svemu na svetu. Učinilo mi se, načas, da se na tu moju najavu njegova namera poljuljala, da nešto ne štima, ali ništa nije izgovorio, zamišljeno je pretraživao očima po okraćenom noćnom horizontu od ogolelih krošnji topola. Na stolu u dnevnom boravku očevog stančića stajala je uramljena fotografija meni poznatog lika. Lepa, iz mladosti. Miša, prijatelj mog matorog. Skupa su emigrirali iz bosanskog lonca kad je onamo počela pipirevka besa i rušenja, godinama su bili kuvarski tandem po beogradskim hotelima i restoranima, cimeri u iznajmljenim smeštajima, sve u paketu sa dvoje srednjoškolaca, mojim bratom i sestrom iz očevog drugog braka. Potom se prijatelj odselio, nekud na more, kod rođaka. „Pretpostavljao sam da znaš za mene i Mišu, da smo u vezi, mislio sam da si slutio. Međutim vidim da nisi. Ne? Deca su znala, oboje, koliko god da smo skrivali. Zato su oboje i otišli naprečac, Neda čim je završila srednju. Ali u kontaktu smo, čujem se s njima redovno. Da, mučenje je to bilo, jedva podnošljivo.“ „Šta je bilo s Mišom, zašto je on otišao?“ „Otišao je kod sestre, u Rijeku, među svoje sunarodnike. Jedva sam ga ubedio da je to pravi potez. Onamo ima šanse za regularan posao, državljanstvo, staž i penziju, elementarna građanska prava. Za razumeti je. Ovde je došao i prebivao samo zbog mene. Zove me da dođem, ali ja u Hrvatsku ne mogu, onamo sam ja tuđin.“ Večera je bila odlična, ekskluzivne kuvarske dosetke, bukovače i lisičarke u sosu od belog vina i rasola, valjušci od krompira i parmezana, čili salata od crvene rotkvice i ananasa. Vino, skupoceni šardone poreklom iz Čilea. I televizor. Preglasan. Nekakav pinkovski


Alojz Mauric

219

šou program, jezivi blazirani likovi od kojih me spopadala muka, pa sam matorog zamolio da ugasi čudovište, inače ništa od mog apetita. Hitro je dograbio daljinski. Potom vrteo prstima posmatrajući kako obedujem. Njegova stara navika, meni nepodnošljiva još od detinjstva. Nikad mu to nisam rekao. Prećutah i ovaj put. Mumlao sam preko zalogaja, o holandskim selima i kanalima, o francuskoj Provansi, o Alpima kroz koje sam nekoliko puta prošao šestareći kojekuda. Osećao sam se kao ilustrovani turistički bedeker. Nije bilo šanse za bilo šta stvarno, za neku dublju pripovest, takozvanu ispovest. Kao i obično, tu je neki moj život, i ispred njega barijera. Mrtve stilske figure, preko njih retuš. „A on se preda mnom otvorio“, palo mi je na pamet, iznenada kao da je palo s neba. „Sad leži tu ta gromada, kao hrpa za reciklažu koju treba prepešačiti, premileti preko nje mokrim mozgom i iskomunicirati puževskim jezikom.“ „Hej, matori, šta je to seks sa muškarcem, trebalo bi da ga pitam“, pomislih, „šta si u tome našao?“ Naravno, ništa od toga. I zar sam, recimo, mogao da mu pričam kako svetlost vri u lobanji ispod očiju kad progutaš dugme od meskalina. Ili nešto običnije, recimo o krađi po samouslugama, da se ne bi skapalo od gladi. Ma kakvi. Sve je bilo poslovično isprazno, kao što je oduvek. Bez zbiljskog dodira, bez stvarnog vremena, onog u kome sekunde sporo propupe pa potom puknu i rascvetaju se kao kokice. Životi takozvane dece i takozvanih roditelja teku paralelno, drže se svaki svog korita. Svet je i dalje običan, moj stari otac ostaje običan i kad mi saopšti da je homić, da je to oduvek bio, i pre nego što je izejakulirao budućeg mene. Kakav urnebes. Srazmerno sa opadanjem nivoa vina u flaši, u meni je narastalo osećanje da je sve smešno i nagon da se s guštom smejuljim. Lupetao sam koješta, ispričao nekoliko nakaznih i veselih anegdota iz preživljavanja po skvotovima. Matori je slušao bez komentara, šćućuren na kauču, drastično smanjen, činilo mi se. Osim očiju, oči su mu bile uvećane, zabrinute, pomalo uplašeno zagledane u uvrnute i opasne scene iz života njegovog bludnog sina. Ispružio sam se na već raspremljenom krevetu i ubrzo zaspao, u odeći, nepokriven. Probudio sam se sa osećanjem da se tokom cele noći nisam ni pomerio, kao da bejah hiberniran u snu bez snova.


220

Dobar pokušaj

Dozvalo me cangrljanje posuđa, onaj zov jutarnje kafe. To je moj matori klepetao svojim dragocenim ibrikom „a la turka“, zapržavajući u njemu kafu na suvo pa je prelivajući kipućom vodom. Pukao je onaj šuštavi zvuk gašenja žeravice, nalik na skandiranje i aplauz elemenata. Miris se razlegao po stanu kao drhtaj udarenog gonga. Njegov stari ritual kome sam se priključio napunivši petnaestu, dok smo, svi sem moje majke, živeli skupa u Bosni. Ritual zajedništva, našeg pakta u odnosu na svet, ritual mudrog zbiranja tišine i prisebnosti. Da, postojala je ta bliskost, postojalo je nešto čemu me on naučio. Mljackali smo i srkutali u tišini, rastapali na jeziku kocke šećera taknute tamnom kafenom gorčinom, ja sam gutao dimove iz svoje lule i pućkao kao remorker, a moj matori je, stišan i umiven, izbrijan, mirisan, lovio pogledom zrake svetlosti koja je sipila iz kosine. Tad mi je rekao: „Sine, Miša mi dolazi danas, za nekih pola sata sleće na Surčin, jutros mi je javio porukom. Tu je već oko podne. Najavio je dolazak ovih dana, a eto ispalo je danas. Ne moraš da... u stvari, molio bih te da ostaneš.“ „Naravno, što da ne.“ Odista nisam osećao da me bilo šta „žulja“ u datoj situaciji. Matori je na moj lakonski odgovor, jutarnji, meditativni, trepnuo nekoliko puta, onako rafalno kako ume čini mi se jedino on od svih treptača koje znam. Nikada nisam bio siguran u značenje te mimičke šifre. Nedoumica? Sumnja? Ljutnja, odbijanje, prekor? Kao da smo jedan u vezi s drugim poznavali samo nerešivost i nemir. Miša je stigao beo i ulašten kao galeb. Iscmakali smo se ja i on kao tetke. Začudo, ali osetio sam srdačnost prema njemu, neočekivanu, samoniklu. No to mu dođe prirodno, uvek smo bili dobri, znali da terevenčimo na savskim splavovima i skitamo po Adi za vreme mojih letnjih poseta u nekim lepšim, već davnim sezonama. Sa matorim se zagrlio kratko i kruto. Tako je počeo teferič u neobičnoj kombinaciji, ja, moj otac i njegov ljubavnik. Uza svu elementarnu uljudnost i bliskost koju su ta dva čoveka ka meni emanirala, osetio sam da sam višak u datoj kombinaciji, privezak, smetnja. Zabolelo je to, moram da priznam. Osetio sam klinačku ljubomoru i odmah umro od smeha samom sebi. „Moj tata više voli svoga Mišu nego mene, sina prvenca“, njakao je posprdno ironičar u mojoj akustičnoj tintari, na svu sreću dobro izolovanoj, kao gluva soba.


Alojz Mauric

221

„Morao bih da krenem polako, čekaju me obaveze“, objavih u vazduh nad stolom piljeći u ekran svog pametnog telefona, na šta se moj matori nije oglasio, ni žmigavac ni slovce mi nije uputio, mada smo oba znali za moju sinoćnju kažu o „svakog gosta tri dana dosta“ i tako to, ja sam se samopozvao a on nije to opozvao, međutim sada put pod noge, sine, ne okreći se, sine. „U redu je, bog te molovo, sve je to u redu“, vrteo sam tu autosugestiju svom snagom kao da sam upalio burgiju za trepanaciju i krenuo da bušim tanko mesto na vlastitoj čelenci. Natutkao sam i uždio moju dvadesetominutnu lulu, ljubavnici su strpljivo posmatrali, trpeći, zapazih, zbog mog odlaganja, ali morao sam da zdimim lulu mira, poslednju na tom mitoteu koji se nikad neće ponoviti. Pokušavao sam da dokučim zna li Miša da ja znam, da mi je rečeno, i da sam tu boravio neki novi ja, obogaćen tim znanjem, i ponašao sam se onako, bez maskirnog premaza, bez mrene na oku, onako nekako sasvim široko. Nisam imao petlje i prisebnosti da čoveka to lepo pitam, sumnjam da bih uspeo ikad, ta barijera se, čini se, ne može preskočiti. Ni do dana današnjeg ne znam da li je on sve to znao u tim trenucima, ili mu je objašnjeno po mom odlasku. Kroz dim lule, sa mirnim pogledom „na pola koplja“, mudro, zenovski i sinovljevski blago savetovah svom tateku da se spakuje i ode sa Mišom da okuša sreću u toj Istri, ili kojem god čabru netrpeljivosti i pizme, jer to su stvari sekundarne, važno je biti svoj, biti ceo, biti srećan. Suze su mu titrale na očnim jabučicama dok me ispraćao kroz hodnik i haustor. Dve teške, obilate suze, koje međutim nisu kapale, kao da prkose gravitaciji. Javio mi se razglednicom. Opatijska rivijera, rad u gril restorančiću, iznajmljena stara hiža nadomak obale, Miša me pozdravlja, zove u goste, čemu se pridružuje i on, moj matori, normalno, vreme je divno već s proleća, ljudi lagodni, o svom poslu, niko ništa ne pita, bio bih bezbedan, on je bezbedan, oni su bezbedni. „Dođi“, stajalo je na kraju, s tri uskličnika, podebljano, i hrabro.



Srđan Miljević

NASLEDNIK

* Danas sam se video sa Sunčicom. Rekla mi je da povedem računa i da nikako ne poručujem alkohol kada se budem video sa Zoranom. Ako ja poručim, kaže, poželeće i on, a kako je lečeni alkos može da mu se otvori dizna i onda može da bude ko zna šta. Zoran je moj otac. Nisam ga video 30 godina. Možda je Sunčica u pravu. Verovatno treba da naručim kafu i pravim se fin. Da bi i on bio. Ja sam Bogdan i imam 30 godina. * Bio je septembar. Bogdan je stigao s mora i već se vratio poslu i standardnim obavezama. Ova godina bila je teška toliko da je stalno osećao bol u nogama. Bol poput one posle istrčanog maratona. A nije se mrdao. Putanja posao-kuća činila mu je svakodnevicu. Nije bio za ljude. Iako se trudio da ugodi sebi, nijedan odmor niti kratak vikend po gradovima Evrope nisu ga opustili. Grč je bio tu. I ta bol u nogama. Pretpostavljao je odakle bol dolazi. Ali još nije bilo vreme.


224

Naslednik

Nekoliko meseci ranije skupio je svu hrabrost i napisao pismo Zoranu. Nakon pisma kojim se prvi put obratio svom ocu, dobio je odgovor. Prepiska je trajala nedeljama, ali i dalje to nije bilo to. Sutradan je ustao i, pre nego što je stavio džezvu za kafu na šporet, poslao SMS na broj sačuvan pod imenom Ćalac. „Mislim da je vreme da se vidimo“. Susret su dogovorili u hotelu Moskva. Bogdanu je to bilo blizu stana, a kako je septembarsko sunce još uvek lepo grejalo, moći će da sede u bašti. Uvek je kasnio, ali je, eto, sada stigao prvi. Naručio je kafu. Sedeo je povijenih leđa, a celo telo bilo mu je jedan veliki grč. Pogled mu je leteo na sve četiri stane sveta. Gledao je ko bi od njih mogao biti tata. Kao da je to mogao biti svaki muškarac oko 50 godina koji je tuda prolazio. Nekako mu je bilo svejedno. To bi mogao da bude baš bilo ko od njih. Znao je da ne može da bira i da je njegov otac baš onaj koji će se uskoro pojaviti i morati da mu objasni kako je mogao da živi u istom gradu sve ovo vreme i ne zapita se ko mu je sin, kakvu boju glasa ima, kako razmišlja i šta su mu snovi. Pojavio se i odmah su se prepoznali. Susret nije bio poput onih u „Sve za ljubav“. Kratak, odmeren zagrljaj. Bogdan se te godine mnogo grlio i naučio da po intenzitetu zagrljaja oseti i prepozna. Ovde ništa nije osetio. Tupost prema rođenom ocu. Imao je mnogo pitanja, ali je ubrzo shvatio da odgovori nisu preko puta njega. Nijedan. Maštao je o filozofskom razgovoru. Ipak, razgovor se sveo na razmenu opštih informacija. Ko si, gde si, šta si... Bio je potpuno izgubljen. Znao je da ovaj susret, koji je toliko čekao, treba da bude katarzičan. A nije bio. Već je sva pitanja povukao u stranu. Sedeo je, sada već i pivo naručio, i slušao priče o nasledstvima, porodičnim nesuglasicama i tetkama koje se ponašaju kao deca. Tragao je za emocijom koja je, izgleda, negde zalutala i nikada neće naći svoj put. Onda se Zoran zamislio i pitao: „A jesi li oženjen? Imaš devojku?“. Pogledao je oca u oči, uzeo veliki gutljaj piva, otćutao i rekao: „Ne, nisam oženjen. I možda nikada neću biti. Videću. Nemam devojku, imam dečka. I volimo se. Mnogo“.


Srđan Miljević

225

Izgovorio je ovo i gotovo se srušio. Pogledao je u pivo i navrnuo naiskap. Gledao je u nekog ko mu je zvanično otac kroz dno te krigle i sećao se svih formulara popunjavanih za upis u srednju, pa fakultet, master... U svima su tražili i zanimanje roditelja. Hteo je da vrišti i kaže mu: Mogao si da budeš pilot, lekar, ambasador. Mogao sam napisati šta god sam hteo, ali nisam hteo da budeš bitan, čak ni na papiru. Uvek sam pod zanimanje oca pisao nezaposlen. Dosta smo izmišljali i krili. Dosta je stvari u ormaru i sada je vreme, tata, da taj ormar malo bude otvoren! Zoran je ćutao. Bogdan je ustao, ostavio pare na sto i rekao: „Hvala na upoznavanju. Eto, sad znamo bar ponešto, pa ćemo se čuti i viđati“. Ovaj je i dalje sedeo, zamišljen. Pogleda uprtog negde duboko, unutra, pogledao je svoje dete i rekao: „Formirana si ličnost. I skidam ti kapu na tome što jesi. Na svoj hrabrosti. Ni majka ni ja ti nismo takvi“. Tek tada Bogdan je osetio zakasnelu reakciju. Suze su mu navirale. Ne seća se kako se dovukao u stan, ali se, kad je stigao, umio, a potom zapalio cigaretu i sipao pivo. A onda se ponovo rasplakao. Bio je sam. I dalje se osećao potpuno samo. Ali potpunije. Više nije bilo straha. Znao je da je na dobrom putu. I nadao se da će nekad upoznati tog svog divnog dečka.



Ines Bjelica

JAČE OD NJE

Još od kada je imala šest godina, Anja je sanjala o svom savršenom venčanju, uklapala nijansu svog karmina sa svilenim trakama koje su ukrašavale stolove i uvežbavala korake valcera noseći majčin stari veo koji je od njene malene glave dolazio do zemlje i vukao se za njom. Kasnije, tokom godina, počela je da sanjari o sebi u ulozi nečije supruge, brižne majke i voljene osobe. Već sa 24 godine je sve to i dobila – prelepu ćerkicu koja je nasledila njene riđe lokne i zelene oči svog oca, Anjinog muža, koji je njih dve voleo više od sebe. Ipak, nešto je nedostajalo. Cela bajka nekako je izgubila čar i sve to jednostavno nije bilo tako magično kao što je zamišljala dok je odrastala. Sada ima 32 godine, po koju boru koja se nazire, sjaj u očima koji prerano bledi, ruke koje nepomično leže kraj olovno teškog tela dok se zraci sunca probijaju kroz spuštene roletne. U tom polumraku naziru se obrisi njegovog tela koje spokojno leži kraj nje i koje ritmično pokreće duboko disanje. Ono joj je odavno postalo strano, i odavno je prestalo da joj smeta, odavno je prestala da mu zamera, ali još ranije je shvatila da on nije osoba sa kojom je želela da dočeka sede ljuljajući se u drvenoj stolici na tremu. I dalje ga je volela ipak, ali kao starog prijatelja, kao nekoga sa kim deli mnogo uspomena i deo života koji je izabrala da živi. Danima i godinama potiskivala je jedinu misao koja joj je dolazila u besanim noćima, u zamišljenim pogledima, u ponoćnim čašama vina.


228

Jače od nje

Ja sam gej. Tih sićušnih osam glasova bilo je neizmerivo teško izgovoriti naglas, i ta teskoba ju je stizala čak i kad bi samo razmišljala o tome, ali sve češće nije uspevala pobegne od nje. Svitalo je, i posle celonoćnog prevrtanja po postelji, dok je gledala u nabore izgužvanog prekrivača, nered u njenom umu bio je neuporedivo veći. Neprimetno se išunjala iz kreveta i otišla do kupatila. Još uvek u spavaćici, pustila je da mlaz vode prelazi preko njenog lica, kose i tela pokušavajući da spere svu bol i nemoć koju je osećala jer nije mogla pobeći iz svoje kože, iz svog života. Potajno joj je misao o tome da spakuje kofer i uputi se u nepoznato sa ženom koju je volela prolazila kroz glavu, ali ju je uvek uspevala oterati. Ta ideja ju je u isto vreme i istom jačinom uzbuđivala i na smrt plašila. Nikada nije imala hrabrosti da ostavi čitav život koji je izgradila, iako je iza čitave fasade savršene porodice bila duboko nesrećna. Bila je odlučna da mu napokon kaže kako se oseća; njemu i svetu. Pomislila je kako bi mogao postati ljut i započeti svađu i kako bi tako probudio ćerkicu koja je spavala u susednoj sobi – pokušala je da to iskoristi kao izgovor. Ipak, znala je da dalje nije mogla da odlaže ono što je davno maštala da učini. Sledeća misao je ta da bi ostala bez svoje male riđokose, ali znala je da bi se za nju borila kao ni za šta do sada i da nijedna osoba ili stvar na ovom svetu ne može da ih razdvoji. Zatim je razmišljala o tome kako bi bilo kada bi on sasvim lepo to prihvatio i složio se sa njom da je najbolje da nastave sa svojim životima, ali ta scena činila se previše optimističnom i nestvarnom. Desetine različitih uloga nametnula je i njemu i sebi ne bi li uspela da smisli savršen monolog ili vispren odgovor na njegovu reakciju, ali to je radila samo da bi još nekoliko trenutaka odlagala neizbežno. Poželela je da odustane, milioniti put do sada. Ubeđivala sebe da je sve to plod njene mašte, da nije nesrećna i da joj treba samo jedna noć neisprekidanog sna. Govorila je sebi da je bolje da ne uzburkava mirno more i da se verovatno ne bi snašla u tom svetu, ali uzalud. Osećala se zatočenom u zlatnom kavezu, ali zlatne rešetke su za nju ipak samo rešetke. Gotovo da je mogla da oseti težak miris metala i njegovu hladnoću na koži. Ona ju je probadala kao hiljade sitnih komadića stakla, pritiskajući njenu kožu i oduzimajući joj kiseonik.


Ines Bjelica

229

Morala je da pokuša... Nakon dvadesetak minuta zamišljanja svakog mogućeg scenarija koji bi usledio nakon izgovaranja onih osam glasova, napokon je zavrnula ledeno hladnu vodu koja je razbistravala njen um. Ostavljajući za sobom mokre tragove stopala, odšetala je do sobe dok je on i dalje mirno spavao i sedela još nekoliko trenutaka kraj njegovog jastuka, kao da je pokušavala da zapamti svaki delić njegovog lica, znajući da je ovo verovatno poslednji put da ga vidi kako spava kraj nje. Napokon je skupila snage da ga probudi pomazivši ga po licu i izgovarajući sa osmehom i strepnjom: „Hej, imam nešto da ti kažem...“



Miša Premović

PISMO SINU

Dragi sine, Ne znam kako da počnem ovo pismo. Ako brbljiva osoba ne zna kako da se izrazi, onda znaš koliko je sati... Kad smo kod toga, ja ne znam u kojoj si ti zoni. Da li dodajem sate ili ih oduzimam. I je l' ti sad hladno kako je ovde ili ti je toplo. Kako god, ti se dobro čuvaš, to znam. A ja nikad nisam bila od onih majki koje svoje dete bogobojažljivo i brižno podsećaju da treba da se utople, da stave rukavice ili kremu za sunčanje. Eto, pričam o vremenu, o glupostima... Nismo se čuli već dugo. Predugo za tvoju majku koja bi na dupe progovorila. Nije da želim da potcenim veličinu svog dupeta, ali ne želim ni da umanjim poriv da ti se obratim. E sad, da se vadim na genetiku, vaspitanje ili okolnosti, nije lepo. Šta ću kad mi je jezik dugačak, a fitilj kratak. Nemoj biti naivan da pomisliš kako sam mudrija što sam starija. Ako ne računamo boleštinu i popuste na penzioni ček, starost mi ništa nije donela. Samo, molim te, ovo ne shvati kao kukanje. Znaš dobro da se toga gnušam, kao i vaskolike opštenarodne i teško svarljive patetike. Gnuš gnuš. Rekla mi je Milica Nadina da ti je videla na Fejsbuku slike kad si bio u Indoneziji. Uzela sam onaj tvoj raskupusani atlas iz osnovne. Velika je to zemlja, baš. Nisam znala gde je. Mislim, jesam onako otprilike. Sad si verovatno već negde drugde. Kaže Milica da lepo izgledaš. Da deluješ srećno. Možda mi je to rekla samo da ne bih brinula. Znam ja da si ti dobro. Mi smo od žilave sorte. Devedesetih,


232

Pismo sinu

kad su drugi gladovali, ja sam išla u Bugarsku, Mađarsku, dovlačila kačkavalje, pečenice, kobasice, mleko u prahu, cigarete, perjane jakne, farmerke, pribor za školu... Podmićivala graničare, plaćala račune kondukterima, bežala od inspekcije kad nije bila smena koju poznajem. I živeli smo. Uvek si bio dobro obučen, uvek sit i podmiren. Drugi su mislili da imam sreće, ali ja sam znala da jedino što me gura napred jeste to što nemam izbora. I nije mi smetalo što su mi zavideli. Uvek je bolje da ti zavide nego da te žale. Smetalo mi je što nisam imala više vremena, jer bih više uradila. Drugi su brinuli o ratovima, sankcijama, Slobi, raspadu zemlje. Pisali peticije, išli na demonstracije, tukli se s policijom, štrajkovali, lupali u lonce, duvali u pištaljke, gutali suzavac i izlazili na ulice. Ja sam imala preča posla. Pre podne bih išla na posao, a onda izlazila što sam ranije mogla, nosila robu na pijacu, prodavala pred ulazom u Urgentni ili na kutijama na Bulevaru. Ti si rastao pored mene, mimo mene. Nije bilo vremena za drugo. Nekad se zapitam da li sam baš morala da ostanem sama. Nije da nisam imala ponude. Čika Mirče, sećaš ga se... Pa Žare, moj kolega... I umalo da zaboravim onog bogataša što je držao kafić u našoj zgradi, zaboravila sam kako se zove. Nisam ja sad neka mučenica zbog toga. Niti je to zato što sam bila opčinjena sećanjem na tvog oca. Imala sam preče stvari. Moralo je da se preživi. Za vreme bombardovanja sam prodavala plinske rešoe. I dobro je to išlo. Kupovali ljudi dosta, često nije bilo struje, pa bilo zgodno za kafu... Za mene posle Vukovara, kad je Milenko poginuo, ništa više nije bilo bitno spolja. Ništa me nije zanimalo. Samo sam znala da moram da se borim za svoju porodicu. Za mene i tebe. Kad si mi rekao za sebe, nije to meni bilo baš kao grom iz vedra neba. Znala sam kako su te deca zadirkivala kad si bio mali. Znala sam i da nemaš puno drugova, da si povučen, da te više zanima knjiga nego sport. Nisam bila iznenađena, ali jesam bila povređena. Ne sećam se šta sam ti rekla. Znam da se ti sigurno sećaš. Nisam bila baš nežna, pretpostavljam... Onda si otišao iz kuće... To jest, izbacila sam te. Poslednji put kad si došao s njim, pred tvoj put... Nisam mogla da podnesem... Ti si hteo da pričaš. Ja nisam mogla da te vidim... Nisam ti poželela srećan put.


Miša Premović

233

Prošlo je dve godine skoro. U bolnici sam. Što mrzim doktore, pa to je čudo. Korumpirani vračevi s pretencioznošću bogova. I sad se tu borim s njima. Ove sestre i nisu loše. Rekli su mi da sam odsvirala svoje. Pa, jednom je i to moralo. Pišem ti ovo ne zato što želim da te rastužim, nego zato što znam da si dovoljno veliki čovek da bi mogao da mi oprostiš. Nisam vernica, nažalost. Ne verujem u Boga, ma koliko da sam očajna. Ali ako postoji išta posle ovog sveta, ako sam zaslužila išta sem nemog ništavila, biću srećna da znam da si mi oprostio. A biću mirna ako znam da si srećan. Ispala sam toliko glupa. Onoliko koliko samo onaj ko misli da je mnogo pametan ispadne glup. Ceo život sam se grčevito borila da te sačuvam. A jedino što sam uspela tim pokušajima jeste da te izgubim. I niko mi nije kriv. Ni Sloba, ni ratovi, ni ništa. Kriva sam samo ja, ne što nisam pobedila okolnosti, nego što nisam pobedila sebe. I reći ću ti prvi put. Ponosna sam na tebe. Ne na to što si gej. Nego na to što si hrabar. Što si bio hrabar da voliš i hrabar da odeš tamo gde ćeš moći da voliš. Čitala sam mnogo u zadnje vreme. Sad kad su mi bolovi previše jaki, ne mogu ni to. Nada mi je donosila neke knjige, ali sam sve vratila. Jedino svakog dana po bezbroj puta čitam jedan citat koji sam prepisala. „Nisam otišao na Mesec, otišao sam mnogo dalje... jer vreme je najveća udaljenost... Poslednji put sišao sam niz ove stepenice i od tada sam pošao očevim stopama, pokušavajući da nađem u kretanju ono što je izgubljeno u prostoru... Mnogo sam putovao po svetu, gradovi su promicali pored mene kao opalo lišće, lišće jarkih boja, ali otrgnuto sa grana. Hteo sam da se zaustavim, ali nešto me je gonilo. To bi me uvek iznenada uhvatilo. Da. Sasvim neočekivano. Možda kakav delić poznate melodije, možda samo komadić providnog stakla... Možda noću šetam ulicom nekog nepoznatog grada, pre nego što nađem društvo. I onda prolazim pored ostavljenog izloga neke prodavnice mirisa. Izlog je pun stakla, malih providnih bočica nežnih boja, kao delići razmrskane duge. Pokušavao sam da te ostavim iza sebe, ali verniji sam nego što sam želeo da budem!“ Znam da ćeš mi oprostiti. Moj problem je što ni sad, niti u smrtnom času neću oprostiti samoj sebi. Ja nikad nisam dopustila da


234

Pismo sinu

budem poraĹžena. Zato umirem sama. Molim te, stavi rukavice ako ti je hladno. I namaĹži se, da ne izgoriĹĄ. Tvoja mama.


Dalibor Filipović

TU I KAD TE NEMA

Pik monitoringa udarao je s razmacima u kojima se njegov zvuk gotovo zaboravljao u strahu da narednog neće biti, kao da se, iz bezdana opsene smrti, čupao s rukom među živima, ne bi li mu je ko pružio i vratio ga. U dubini sebe, sve utonuliji u ledeni mrak koji, od kako je i njega, naiskap ispija, ni sam nije verovao u spas od sveta od kojeg je on prvi otrgao ruke. Disao je, veštačkim dahom, prikovan za krevet u telu u kojem nikada nije ni živeo. Ona je, prebijenih krila, sedela u ćošku sobe, jednako se plašeći pogleda na njega koliko i svakog zvuka koji je, čitav njegov život, sveo na jedva zakrivljenu liniju. Iz njenog je srca, bez boje i lica, umesto krvi snagom tuklo jedino ludilo. „Mama?“, tiho je, kroz zlatne lokne, sobu oživeo glasić s visine od jedva malo preko metra. „Tata?“, pitala je tiše, da ga ne probudi. Pogledala je krevet u bunilu. „Ne znam ni sama, pile moje. Ne znam više ni sama.“ * Bolovi su ga sistemski morili danima unazad. Pritiskao je tkivo, do žuljeva i osipa, ne bi li ugušio taj nemir koji je, poput plime, nadolazio do glave i kao oluja glasno lomio sve u njemu. Dijafragma se stezala dok je iz nje, kao iz snažno uvijenog sunđera, oticalo more otrova koji je davio i nagrizao svaki molekul njega do truleži i smrti i granice na kojoj je već gotovo osećao kako, polovkom sebe, povučen težinom smrti tone u bezlični bezdan nepostojanja, a drugom polovinom, lakši


236

Tu i kad te nema

od vazduha, lebdi nikad neiskušenom slobodom koja ga miri. Gledala ga je, nespremna da pita i čuje njegovo „u redu je, u redu sam“ uvek kada je znala da nije. Brinuo je za sve, mislio je na sve i živeo za sve. Nikad za sebe. U danima pred venčanje, sećala se, izgledao je isto. „Hoćeš li biti uz mene, na mojoj strani, i kada ja sam ne budem bio uz sebe?“, pitao je tada, ovlaženih očiju kakve na njemu nikada pre ni godinama posle nije mogla videti. „Ljubavi...“, odgovorila je gotovo pa uplašeno, stojeći pred njim, visokim i jakim, pre nego što mu ka licu krenu rukama spremnim da ga prigrli uz sebe i smiri kao zver koja se, umorna od otpora, napokon daje pitomiti. „Obećaj mi!“, ponovio je, ozbiljan. „Obećaj da ćeš biti na mojoj strani i kada potpuno izgubim sebe.“ „Ima li nečega što bi trebalo da znam?“ „Ima. Volim te! Ti si moja uteha u ovom životu.“ Nasmejala se krajičkom usana, praveći na obrazu talase poput mora koje je voleo. „Volim i ja tebe.“ Prenu se iz misli. Kasne sate, sitne pred ponoć, uznemiri nespretna lupnjava kapije. Pas zalaja kratko, a potom se oglasi zvono. Otvorila je vrata. Dah jeftinog vinjaka pario je kao plamen iz ženskih usta sa razmazanom šminkom. Odgurnula je domaćicu i ušla kao u svoj dom, gledajući je prezrivo. „Nadam se da slaviš, kučko! Gde ti je muž?“ Uvek je, gonjena dubinom same sebe, izgledala kao da je mrzi. Obe su, međutim, i bez lepih reči i lažnih osmeha, znale da mržnje među njima nije bilo, isto kao što nije bilo ni ljubavi. Nešto joj, nikada nespoznato za sve godine braka sa njenim najboljim prijateljem, nikako nije oprostila. „Dobro veče, kumo! Tu sam, tu sam“, pozdravi je i on, u momentu vidno bolje volje. „Ljubi, milo moje, tebe tvoja sestra“, prigrli ga ona, ljubeći ga i gušeći alkoholnom parom. „Slavila si?“ „Mhm, slavila sam. Ne! Nisam slavila. Popila sam, zalila. I ti bi mogao da drmneš jednu.“


Dalibor Filipović

237

„Pa hajde, da onda drmnem i ja jednu. Kojim dobrom slavimo, kumo?“ „I kučka bi mogla da drmne jednu. 'Odi 'vamo, kučko, da zalijemo!“ „Deca nam spavaju, kasno je. Treba li ti šta hitno u ovo doba?“, pitala je, potajno gutajući gnev. „Slobodan je, kučko. Otišao je, kume!“, govorila je dok joj se gutljaj vraćao uz grlo. „Otišao je kao ti od njega. Isto tako, samo zauvek. Slobodan si, milo moje, gotovo, nema ga...“ „Pijana si, kumo. Hajde, idemo kući“, tešio ju je dok srcem kao cestom prođoše gromovi. „Vratio se odakle ste obojica pobegli, vratio se da umre. Umro je. Čuješ li, kučketino prokleta, kum je sada samo tvoj. Otišao je...“, nastavljala je, kao sišla s uma, brišući suze i smejući se u isto vreme. „Šta to baljezgaš?“, pitao je, već udaren adrenalinom od kojeg više nije osećao bol sem one koja mu poče vriskom parati uši. „Nikada nije bio dobar vozač“, tiho je, kroz šapat, odmahnula flašom, ponovo brišući suze. Žena izgubi boju. Ledeni znoj spusti se niz čelo pred istinom koju po mraku kopa godinama, uvek tražeći nešto malo i sićušno, dovoljno da se uvuče u dno cipele i žulja i bude na umu ma koliko se to, van okova tog tela, ne osećalo niti primećivalo. Nije bilo sićušno. Bilo je sve u čemu je živela, nikada ga nemajući. Ćutke, dlanom od leda, prebrisa oči i samrtno bleda potrča ka vratima. „Šta mu se desilo?“, s besom i glasom protrese kumu drhtavim rukama. „Reci mi šta mu se desilo?“ „Nema ga više, dušo“, promrmlja mu, jedva skupljajući rasuti razum koliko i očne mišiće ne bi li ga, nekako, pogledala pravo u oči. „Neće ga više nikada biti.“ * „Ljubavi, čekaj!“, vikao je i jurio za njom. Pritrčala je svojim kolima a on, videvši da je neće zaustaviti, pritrča svojim. „Omakne ti se godinama. Njegovo ime. Omakne ti se pa ga pozoveš. Godinama.“ „Bežao sam od toga. Bežao sam od sebe, od njega. Bežao sam i pobegao od nas. Jedino nisam mogao od sebe. Oprosti mi, izvini...“, molio je, skrhan. „Zašto živimo ovako?“


238

Tu i kad te nema

„Morao sam“, šapnuo je kroz suze. „Voleo sam ga! Voleo sam ga, jesam! Voleo sam i druge pre njega, ali njega – njega sam voleo koliko danas s gnušanjem silno prezirem sebe. A mrzim se; mrzim se toliko da mi je teško da s time i živim. A tebe, uteho moja, tebe volim silinom prestravljene kukavice koja drhti i pada od sreće pred spasom. Da mi je da sam bar upola tako hrabro voleo i njega pa da i ti, jedina moja, bez mene budeš večito srećna. Pobegao sam. Od sebe, od ljubavi, od istine i njega. Od svega. A skrivanje; skrivanje u begu nikada nije spas i skrovište nikad ne postane dom. Volim te, uteho moja. Da sam te samo u sebi barem mogao učiniti većom od te utehe. Ti si jedino što je od mene svetu moglo dati sve. Jedino, najdraža moja, nisi mogla vratiti i imati mene. Prodanog, prokletog i praznog mene. Nemoj mi bežati, stani. Bez tebe nemam nikoga na svojoj strani, bez tebe nemam ni kakvog-takvog sebe. Čekaj me!“ * Točkovi zaškripiše preko starih tragova upaljenih guma. Novi, vreli miris, uvi se oko starih nota koje su čekale nemim treptajem iznad asfalta i prože ih do dubina koje jedino dim i može prožeti, topeći se sa njima u jedno, nešto što se nikada i nigde tako slobodno i nije moglo spojiti. „Hoću li te se ikada spasiti?“ „Zašto bi me se spasio? „Ne želim te sada i ovde sa sobom.“ „Nisam mogao da budem dalje.“ „Misliš li da je kasno?“ „Nikada.“ * Pik monitoringa udarao je s razmacima u kojima se njegov zvuk gotovo zaboravljao u strahu da narednog neće biti, kao da se, iz bezdana opsene smrti, čupao s rukom među živima, ne bi li mu je ko pružio i vratio ga. U dubini sebe, sve utonuliji u ledeni mrak koji, od kako je i njega, naiskap ispija, ni sam nije verovao u spas od sveta od kojeg je on prvi otrgao ruke. Ona je, prebijenih krila, sedela u ćošku sobe, jednako se plašeći pogleda na njega koliko i svakog zvuka koji je, čitav njegov život, sveo na jedva zakrivljenu liniju. „Stabilizuje se, zar ne?“, pitala je majka drhtavo, oklembešena o


Dalibor Filipović

239

rame muža koji je, vojničkim stavom, lagao da se drži. „Stabilizuje se u gorem, neću vas lagati“, kazao je doktor, stežući pesnicu. Njegova je ćerka bila približnih godina kao i zlatne kovrdže čoveka koji je, van svake svoje volje, još uvek bio jedva živ. „Preteško je da bismo operisali ovde, još ga je teže transportovati bilo gde. Ukoliko nam ni na koji način ne pokaže znake napretka, morate odlučiti...“ „Odlučiti? Moramo odlučiti? Da odlučimo šta, doktore?“, jecnula je majka. „Da odlučim da li će mi i kako živeti dete?“ Žena mu snažno steže ćerku i još snažnije zažmuri. Mrak ukazan pred njom bio je svetlo pred onim u kojem joj muž živi čak i sada, u krevetu, ništa drugačije od mraka ropstva u kojem je oduvek bio. „Hoćeš li biti uz mene, na mojoj strani, i kada ja sam ne budem bio uz sebe?“, odzvanjalo je glavom glasno, jednako lomu automobila pred kojim je bežala. Snažno zatvori oči ponovo i skotrlja suzu niz obraz. „'Šta će ti to u životu, sine?'“, procedila je kroz zube, krvavih očiju i pogleda punog pakla. „'Lepo je znati i znaj, neka, ali daj idi u školu sa kojom te mogu zaposliti. Kada ćeš se, oženiti, sine? Svi ti se drugovi već odomili, sve ti se drugarice već poudale. Oženi se, sine, evo bezmalo ti je trideset, hoću da vidim unuče. Nemoj taj posao, sine, ja bih ti rekla, i otac ti se sa time slaže, da zadržiš stari, sigurniji je. Kupi kuću blizu naše, sine, da mogu da viđam unučad i pomažem ti s njima.' Zar ste mu malo odlučivali da li će i kako će živeti?“, stegnutih je žila s tihom jarošću pitala, držeći uz sebe čvrsto preplašeno dete. Majka je pogleda zatečeno, sebično, čak delom i ljuta što bol u ovom času, skrojen zlim usudom samo za nju, drskom oštrinom prekida neko njima blizak i svoj. „Dosta nam je više vašeg života koji mi živimo, dosta mi je više vašeg njegovog života. Previše mi je, u ime njega, tvojih želja za njegova dela, kao da sam nije ništa do lutak na koncu pa da ti pleše pod prstima želja i dobrih namera. Jesi li mu život poklonila il' iznajmila da ga živi koliko mu i kako oboje date? Zbog vas je i sebi bio tuđin, zbog vas je i sebi bio niko, zbog vas sam i ja ničija i prazna. Ostajem bez ljubavi koju nisam ni imala, ostajem bez prijatelja koji me, i protiv sebe, ne ostavlja i voli, ostajem bez čoveka kojeg nikako nisam ni mogla zaslužiti sobom. Zbog vas ostajem sama, ponosna na bačenu


240

Tu i kad te nema

hrabrost ispred zahvalnosti i čoveka koji je, i vezan životom, ostao čovek svima nauštrb samoga sebe.“ „Nije ni mesto ni prilika“, odsečno je prekinula, odbijajući da sluša. „Okovan je vama, željama i očekivanjima, okovan je zahvalnostima i odgovornostima da mora biti neko, da mora biti onaj kakvog ste zamislili, onaj kakvoga drugi vide da ne bi nažao krišom govorili, okovan je da bude prazan i sam i kada dobije sve što nikada nije tražio.“ „Dosta!“, viknula je jarosno majka. Par sestara u sobe vrati ono nešto pacijenata koji su slušali s vrata i brzo ustuknuše i same, prazneći hodnik. „Dosta je, zaista je dosta! Dajte mu barem jednom njega! Vratite mu, za ime svega, za ime Boga i sveta, sebe! Nije želeo mene. Nije želeo nijednu. Ni sa jednom mu se nije delila postelja, nijedne ženske oči nije želeo ni gledati ni lagati, voleti tek utešno, bez i tračaka cele ljubavi. Niste ga pustili da bude svoj. Biva li vam jasno? To nikada nisam bila ja. Tu nikada nije trebalo biti nijedne, to nikada nije mogao biti on. Je li ovo sada život kakav ste mu zamislili? Leži li srećan ovde, rastavljen od sebe?“, vikala je već posve promuklo i glasno, pokazujući prema muževljevoj hladnoj sobi. Majka zarida punim glasom, kriveći se. Otac škgrutnu zubima i pesnicom obrisa oko. „Biva nam“, rekao je otac, i dalje se, rasut u komade, držeći muški. „Da smo samo mislili makar i malo.“ * „Hoću li te se ikada spasiti?“ „Zašto bi me se spasio? „Ne želim te sada i ovde sa sobom.“ „Nisam mogao da budem dalje.“ „Misliš li da je kasno?“ „Za šta?“ „Da budem... Ja?“ Nasmejao se, krajičkom usne koja na obrazu napravi talase poput mora. „Nikada.“ * Linija ispisa visok špic. Otvorio je oči.


*

O TEBI SE PRIČA DA IMAŠ HIV

Razgovor o mom „izlasku iz ormana“ deluje mi kao zastarela tema. Pre svega zbog toga što sam sve teškoće prevazilazio nalazeći ljude koji su me prihvatali takvog kakav sam bio. Shvatanje da sam drugačije seksualne orijentacije od heteroseksualne došlo je prirodno. To je bilo kroz razgovore sa prijateljima koji su tada uticali na moj razvoj. Shvatanje da sam homoseksualac došlo je kroz prijateljsko eksperimentisanje sa nekoliko drugarica. S vremenom sam uvideo da se mnogo dublje i strastvenije zaljubljujem u muškarce. Svaka od mojih orijentacija koje se tiču životnog stila, bilo to oblačenje, muzika, seksualnost, tetovaže, razvijalo se pod uticajem ljudi koji su bili samo podrška. Imao sam sreće da se ne susrećem sa diskriminacijom i teškim pričama. Ili sam barem vrlo sposoban da se distanciram od takve loše energije i ne dozvolim da utiče na moje psihičko stanje i lični razvoj. Diskriminacija je reč koja je poslednjih nekoliko desetina godina toliko prisutna u javnom diskursu da je po mom mišljenju izgubila značaj i ozbiljnost. Umesto pojave koju treba osuditi, diskriminacija kao da je postala prihvaćeni deo našeg svakodnevnog života. Diskriminacija je normalizovana. A sa njom se ne susreću samo osobe homoseksualne orijentacije. Mnoge subkulture su joj izložene. Zato ja neću koristiti reč „diskriminacija“, već za nastavak priče odabiram reč „maltretiranje“ (eng. „bullying“).


242

O tebi se priča da imaš HIV

Pre nekoliko godina, HIV test mi se vratio kao reaktivan. Tada počinje moje suočavanje sa ljudima iz onih subkultura koje se, verovao sam, i same suočavaju sa diskriminacijom, ljudima koji su je svesni kao problematične pojave i koji sami prosto ne dozvoljavaju da budu imalo diskriminatorni prema bilo kome drugom. Zato ovde prekidam korišćenje reči „diskriminacija“. Jer shvatam da su i oni koji su diskriminisani na osnovu određenih ličnih svojstava itekako sposobni da maltretiraju druge ljude na osnovu njihovih ličnih svojstava, ne razumevajući da se radi o najbrutalnijem obliku diskriminacije, odnosno verbalnog i psihičkog maltretiranja, ostrakizovanja, označavanja, demonizacije. Da sam HIV reaktivan saznao sam u prisustvu dečka u koga sam bio zaljubljen. Na moje insistiranje, zajedno smo ušli u ordinaciju po rezultat, iz ogromnog poverenja koje sam u njega imao. Na njegovu inicijativu sam i otišao da se testiram. On je bio prva osoba koja me je odbacila zbog reaktivnog HIV testa, što je tada bolelo više nego reaktivan rezultat. Međutim, od tog reaktivnog rezultata više me je bolelo što gubim osobu u kojoj sam video da postoji ono nešto što želim. Znao sam da ću rezultat testa mnogo lakše prebroditi. Već tada sam naučio da ne smem toliko intenzivno da doživljavam odbacivanje od strane bilo koga, iz bilo kog razloga, a posebno ne zato što im saopštavam svoj HIV status. Prosto sam odbio da sebe zbog toga posmatram kao manje važnu i vrednu osobu. Bežanje ljudi sa kojima sam bio u najdirektnijem emotivnom kontaktu do malopre postalo je nešto što samo znači da je taj emotivni kontakt bio iluzija, bezvredna utoliko što je druga osoba spremna da me sasvim napusti, čak i kao prijatelj, zbog nečega što je danas tretirano kao hronično oboljenje i što u emotivno-seksualnom odnosu između dvoje ljudi podrazumeva samo logistiku. Znate, HIV pozitivne osobe koje su na terapiji imaju toliko nizak broj kopija virusa po mililitru krvi, najčešće nedetektibilan prema kliničkim pokazateljima, da je prenošenje virusa na drugu osobu praktično nemoguće. Uz dodatne mere predostrožnosti, kao što je korišćenje kondoma, rizik od prenošenja sveden je na minimum. Tzv. serodiskordantni parovi postali su svakodnevica u razvijenijim državama, gde je informacija o tome da je osoba HIV nedetektibilna prih-


*

243

vaćena i tretirana isto kao i informacija o HIV negativnoj osobi. Sažaljevanje HIV pozitivnih je integralni deo maltretiranja sa kojim se susrećem, o čemu sam počeo da pišem. Shvatio sam s vremenom da diskurs o HIV-u u krugovima u kojima se ja krećem nažalost još uvek važi za zastrašujuću, tabu temu o kojoj je malo ljudi spremno da priča. To vodi tome da još manje ljudi poznaje virus, njegov život u telu čoveka, načine lečenja i dostupne lekove, koji se pokazuju efikasnim. Na osnovu ličnog iskustva potvrđujem da su lekovi koji su dostupni preko redovnog zdravstvenog osiguranja zaista efikasni, jer samo posle par meseci terapije otkrivam da sam HIV nedektibilan. Jedne večeri prilazi mi poznanica, slažući facu sa kojom se sprema da mi saopšti nešto iz navodno najprijateljskijih namera, ali očigledno vrlo fatalno. O meni se priča da imam HIV. Ta njena rečenica u mojim je grudima izazvala emociju nalik na vatru koja preplavljuje i parališe, samo zbog količine nepravde kojoj sam u tom trenutku bio izložen, zbog njenog sažaljivog pogleda i konstatacije kako se o meni priča da imam HIV. Naravno, meni je vrlo jasno kako je do toga došlo. Najveći problem s pregledom na Infektivnoj klinici je taj što je broj lekara na toj klinici mali, pa zbog toga čekanja na pregled traju po nekoliko sati. Mnogo ljudi prolazi kroz čekaonicu, pa je moguće da se međusobno prepoznaju oni za koje se pretpostavlja da su HIV pozitivni. Čekaonica ambulante Infektivne klinike je tako mesto sa kojeg zapravo počinje maltretiranje sa kojim se susrećem kao HIV pozitivna osoba. Ironično, jer je to mesto gde HIV osobe dobijaju i najveću moguću pomoć, i u vidu lečenja i u vidu psihičke podrške izuzetnih lekara. Same HIV pozitivne osobe koje tuda prođu su, i pored prijatnog razgovora, upoznavanja i naizgled međusobnog razumevanja, itekako sposobne za to da nekome drugom prenesu informaciju o tvom HIV statusu i tako te izlože maltretiranju. Kao da je u pitanju informacija od javnog značaja, a ne vrlo privatna stvar. Kao da ne živimo u društvu u kome su HIV osobe bez ikakvog razloga odbačene. Paradoksalno je da osobe koje to osete na svojoj koži mogu sa takvom lakoćom da izlože drugu HIV pozitivnu osobu istoj vrsti maltretiranja.


244

O tebi se priča da imaš HIV

Kad sam jednog dečka koji mi se svideo, susreo sam se sa prvom takvom situacijom. Njegov prijatelj bila je osoba sa kojom sam proćaskao u čekaonici klinike. Tom dečku koji mi se svideo prišao sam sa velikom količinom kada je reč o mom HIV statusu, zato što nisam želeo da bilo ko bude povređen ili uplašen u bilo kom trenutku. Nisam dozvoljavao seksualni odnos pre ozbiljnijeg upoznavanja i opipavanja terena kada je bezbedno da saopštim svoj HIV status. U seksualni odnos se nisam upuštao ni zbog toga što tada nisam znao koja je količina virusa u mom organizmu, jer sam tek započinjao terapiju. Tada je prenošenje virusa bilo moguće u većoj meri nego što je danas kada sam HIV nedetektibilan. Ja sam, kao i sada, bio vrlo svestan svog zdravstvenog stanja i ponašao se u skladu sa time. Međutim, od svog prijatelja, onog koga sam upoznao u čekaonici Infektivne klinike, dečko koji mi se dopada saznaje da sam HIV pozitivan, kao što je to i taj njegov prijatelj, i tu prestaje svaka komunikacija među nama. Ne osuđujem osobe koje su toliko uplašene da budu u odnosu sa HIV pozitivnom osobom, naprotiv. Svi imamo strahove sa kojima se suočavamo na ovaj ili onaj način. Razumem da neko bira i liniju manjeg otpora, to sam i ja radio u toliko životnih situacija. Ali ne mogu da izrazim koliko osuđujem postupak prijatelja tog dečka koji mi se dopao – to što mu je otkrio moj HIV status pre nego što sam ja bio spreman da to uradim sam. Poznanica koja mi je nakon ovog događaja saopštila da se o meni priča da sam HIV pozitivan potiče iz krugova prijatelja onog prvog dečka koji je to saznao u samoj ambulanti. On je to rekao svom tada bivšem dečku, koji se kreće u krugovima u kojima se kreće i poznanica koja mi na takav fatalistički način saopštava „o čemu se priča“, na moje sablažnjavanje gadostima za koje su ljudi sposobni, ali ne samo to. Njihovo odvratno, huiliganski maltretirajuće ponašanje ne bi me ni dotaklo da dotična poznanica nije rešila da mi to saopšti, i to još sa gomilom sažaljenja i tobožnje zabrinutosti i očekivanja mog komentara na tu temu. Ta količina potrebe za ogovaranjem bilo koga na osnovu bilo kojeg njegovog ličnog svojstva bila mi je potpuno neverovatna. Ceo univerzum kao da je implodirao u tom trenutku, do te mere sam bio zatečen.


*

245

Ono što je dugoročni uticaj takvog ponašanja najbližeg okruženja na moje psihičko stanje jeste život u neprestanom strahu i suzdržanosti da priđem bilo kome ko mi se dopadne, zbog toga što pretpostavljam da te osobe mogu unapred znati da imam HIV i unapred rešiti da me odbace na najbeskrupuloznije načine koji bi me ostavili povređenim. Pošto sam HIV nedektibilan i konstantno pazim na svoje zdravstveno stanje, važim za osobu sa kojom je bezbednije imati seks nego sa osobom kojoj je HIV status nepoznat, ali mi je i pored toga izuzetno stresan period između upoznavanja i saopštavanja mog HIV statusa. Neki vremenski period između ta dva događaja nažalost mora postojati u okruženju kakvo je naše, gde je znanje o virusu nedovoljno da bi intuitivno bilo jasno koliko je to danas postala stvar logistike, mnogo više nego alarmantna i problematična situacija u kojoj su se dve osobe našle. Neophodan je vremenski period „opipavanja terena“, tačnije upoznavanja osobe sa kojom komuniciram i razumevanja njihovog intelektualnog kapaciteta, čak hrabrosti, količine razumevanja uopšteno, da bih saopštio informaciju koja bi na nekom drugom mestu prošla naivno kao intuitivno razumevanje informacije o mojoj seksualnoj orijentaciji na osnovu nekih gestova. Baš zbog toga što imam utisak da sam neprestano izložen maltretiranju, taj mi period postaje pun nepodnošljive anksioznosti, umesto uživanja u novim poznanstvima i dobroj energiji koja ona mogu da nose.



Anđelka Jelčić

MOJ DUH NOSI ŽENSKE CIPELICE

Baš kao što iz puzli manifestnog sna slažeš latentni, otkrivajući tako sve ono što o sebi ne želiš da znaš, u mom svetu mozaik postaje svakog dana sve jasniji. Kaleidoskop boja iz kaleidoskopa sivila. Šare zavise od mesta na koje usmeriš pogled. Ljubav i mržnja, bes i blagost, bilo koja emocija dolazila je iz pitanja ko sam, kakav trebam biti, kako? Možda zavaravam samog sebe, ali čini mi se kao da je taj osećaj tinjao oduvek u meni. Osećaj da nešto nije kako treba. Da ja nisam ono što bih trebao biti. Kao rak samac u pogrešnoj školjci. Želeo sam da odbacim svoje telo, a da zadržim ono što je unutra, da ostanem ja. Uveče, pre nego što bih zaspao, snažno sam ubeđivao sebe da kada se probudim biće tako, dočekaće me odraz u ogledalu koji govori: „Sada je sve u redu, možeš biti srećna“. Tajne misli i želja vuku dane, kada bih rekao da je svaki takav dan kapljica kiše, onda bi težina mog hoda bila težina čoveka koji korača u potpuno natopljenom kaputu. A život vuče napred, bez obzira koliko smo laki ili teški. I živeo sam, onako kako sam jedino znao tada. Ne shvatajući da pitanje zašto sam baš ja takav nema nikakav smisao, da je bespotrebno, da me vrti na svom suludom ringišpilu koji će se svakog trenutka raspasti i zbaciti me polomljenog na tlo. Proći će godine mog života dok to ne shvatim. Izrezbarene tupim dletom čije sam udarce osećao na svojoj koži. Proći će godine dok ne prestanem da zatvaram oči rečima, nemoj da


248

Moj duh nosi ženske cipelice

postojiš ili se probudi drugačiji, koje su pekle kao vruć vosak sveće proliven na moje kapke. „Ja sam devojčica u telu dečaka. Žena koja se budi u telu muškarca. Ššššš!“ Snegovi su već uveliko zavejali grad i krckajući pod nogama davali su mi jedini nagoveštaj da sam živ. Koračam, još uvek mogu da proizvedem nešto. Makar to bio i običan škriputavi zvuk. Sećam se da je bio kasni decembar. Negde oko osam dana do Nove godine. Deset, devet, osam. Sa osam godina mi je umrla majka. Ostao sam sam sa ocem i bakom. Mama je bila jedina osoba sa kojom sam se razumeo, prećutno. Kao da se poruke šalju česticama prašine koja se uzdiže u zracima svetla. Nije me odbacivala, niti osuđivala. Samo blagost je postojala u njenom pogledu. Kada poželim toplotu, uvučem se u sećanja na haljine koje mi je davala da nosim dok sam glumatao pred njom, zarađujući osmehe, bogatstvo koje još sebično i halapljivo čuvam, samo za sopstvenu glad za ljubavlju. Nestala je lako i poletno, baš onako kako je za mene i postojala, neuhvatljiva, topla vizija. Mislio sam da sam sa njom nestao i ja. Sve dok fizička bol nije bila ta koja me je vraćala u realnost mog postojanja. Iznova i iznova, vukući me kao pocepanu igračku. Njoj nisam morao reći da želim da budem devojčica. Ona je to znala. Ove misli me udaljavaju od Nove godine, želim još koji trenutak. Vraćam sat unazad. Trinaest, dvanaest... Već sa 12 godina završio sam u domu. Iste godine sam bio silovan. „Ženski petko, pederčina, izopačeni, dobiće ono što zaslužuje!“ Da li postoji išta čime se mogu zaslužiti batine i silovanje? Da li sam ja to svojim postojanjem zaslužio? Verovao sam da jesam, sve dok pred smiraj dana one tople čestice prašine nisu treperele vazduhom, kao šapat moje majke, volim te zato što postojiš, zato što si to baš ti. Ništa drugo nije važno. U pomišljanju da sa nekim podelim ono što osećam, uvek bih se vraćao na nju. Iskustvo deljenja tajne. Lagano, bešumno, bezbolno. Nikada nisam sreo nekoga kao što sam ja. Verovao sam da bolujem od neke neizlečive psihičke bolesti. Verovao sam da se ljudi plaše i gnušaju mog prisustva, da me treba istrebiti, izbrisati moje postojanje. Još uvek se borim jer i sam poverujem u ponešto od toga i danas. Poverujem u ono što neosvešćena realnost naše kolektivne svesti ispisuje u novinama naših života. Jučerašnjim, današnjim, budućim. Verovao


Anđelka Jelčić

249

sam, a zatim i shvatio da sam isti kao i svi oni koji su me mučili i odbacivali po neznanju o sebi samome. To neznanje je i mene i njih učinilo robovima straha. Tajna je teret. Savijala je moju kičmu bolno dovodeći do pucanja kostiju moje duše. Zato sam kao starac štap, sa 13 godina prigrlio iscrtanu masku osmeha na svoje lice i prosuo bočicu belila na stranice svoje duše koje ispisuju moje potrebe. Postao sam buntovnik, dete ulice, skitnica, kriminalac, duvač lepka, narkoman...toliko identiteta ispisanih preko belila, sakrili su ono što je ispod. Verovao sam da je bolje biti bilo šta drugo, odvući pažnju sa onoga što jesam onim što nisam morao biti. Jedino što tada nisam znao je da će se poput tankog leda, pločice naprslog belila slomiti i prikazati ono što su skrivale. Da će se zariti i iseći me. Kišne večeri razmažu boje grada. Svetla se razlivaju i stvaraju iluziju veličine i bliskosti. Hladnoća mi se uvlači u svaku poru dok klizim poput senke vlažnim ulicama. Drhtim iznutra neutoljivom žeđu za toplotom. Nesnošljivo mi deluje da ostanem na ulici i drhtavica se pojačava pri samoj pomisli da će mi se to jednog dana desiti. Sve sam dalje od početka jedne nove godine. Šesnaest, sedamnaest, osamnaest - sa osamnaest godina počeo sam da radim na ulici, da prodajem svoje telo. Telo koje me je mučilo, koje nisam želeo-konačno sam našao način da ga kaznim. Tada sam već sreo nekoliko njih koji su bili poput mene. U tom mraku, tami ljudstva nikome nije stalo ko sam zapravo. U tami je bilo izvesno da ću padati i pridizati se izguljenih lakata i kolena, sa masnicama i unakaženim licem. Birao sam sigurnu, lošu noćnu moru. Bežeći od straha nesigurnosti neke bolje realnosti. Hodao sam po tankoj granici između svetova samo da ne bih morao da izgovorim da želim, o kako silno želim da je moje telo drugačije. Sve dok me teret mog nakvašenog kaputa nije povukao na jednu od tih strana. Udario sam o tlo svom svojom silinom, a skorelo belilo razletelo se oko mene poput ledenica, malih, zlokobnih, oštrih. Video sam vapaje sopstvenog bića, koje je stajalo na auto-putu, sleđeno, smejući se sa ostalima iz te grupe, pod dejstvom droga. Video sam svoje neželjeno telo kako se podaje bez ljubavi i osećanja, pretučeno i bačeno u jarugu pokraj puta. Nisam voleo to telo, ali je bilo jedino koje imam. Video sam odbacivanja iz kojih


250

Moj duh nosi ženske cipelice

sam ulazio u još veća odbacivanja. Lebdeo sam slobodan dok se moje neželjeno telo grčilo od bola. Krvario sam po travi čijoj sam se mekoći divio kao dete, kroz koju sam provlačio ruke zamišljajući da je kosa. Telo se vuklo, namučeno i zgrčeno, a ja sam u polusnu lebdeo nad njim. Do svoje kuće. Do groba moje majke. Telo je kleknulo u iscepanim čarapama i zgrčenim rukama obgrlilo spomenik. Usne su se otvorile proizvodeći zvuk koji se prelivao u reči, tiho, glasnije, vrišteći: “Želim da sam žena!” Vrata svoje Pandorine kutije zapečatio sam drogom, prostitucijom, rizicima koji su me vukli na samo dno ljudskog postojanja. Plaćao sam ih kao bodigarde moje velike tajne, da sam transseksualna osoba. Nisam ni znao da ovaj termin postoji kroz godine mučenja samog sebe. Otvorio sam vrata na momenat od prekasnog momenta. I zakoračila sam van. U isti onaj svet gde sam zajedno sa drugima odbacila sebe. Prvi korak je rekao nisi kriva za to što jesi, drugi me je pomilovao-prihvati sebe takvu kakva jesi, treći je mudrovao-menjaj svoj pogled na sebe, a ne poglede drugih ljudi, svaki život je jednako vredan... Sada sam bila na lečenju, ali ne od onoga za šta sam smatrala da mi je potrebno lečenje, već od zavisnosti iza koje sam se sakrila. Sedam, šest, pet, četiri, tri, dva. Jedan trenutak. Jedna ja. Jedna osoba kojoj želim da saopštim otkriće za kojim tumaram kroz mračne hodnike proteklih dvadeset godina. Kao da u tom mraku ispisujem koordinate novog sazvežđa koje tera tamu od mene. Uzbuđenje, sigurnost, šansa, pomirenje, prihvatanje, otvorena Pandorina kutija, u kojoj, gle, nema nikakvog zla, već samo ogledalo u kom konačno jasno vidim svoj odraz...zvezde mog sazvežđa. I želim što više da saznam, jer znanje me čini sve sigurnijom i jačom, rane zaceljuju brže. I tragam za iskustvima ljudi kao što sam sama, čitam o njihovoj borbi. I osećam snagu i veštinu preživele ratnice. Osećam smiraj moje majke jer sam konačno bezbedna. Tu, u staroj kući, umotana u veliko toplo ćebe. Dok se para sa vrelog čaja uzdiže kao izmaglica sa nečega za šta sam mislila da je močvara, a otkrivam da je ledničko jezero, tako jednostavno objašnjivo, tako čisto i puno života. U detinjstvu sam imala samo jednu drugaricu. Mislim da su i za nju verovali da je nekako drugačija. Odbačeni se prihvataju. Prepoznaju tugu odbacivanja. Dani sa njom su mi bili najsrećniji. Igrale smo


Anđelka Jelčić

251

lastiš, skrivale se u šumi i dugo razgovarale. Znam da me je volela baš kao i ja nju. Iskreno, detinje, čisto. Kada je život odlučio da nas rastavi, naša dečija nemoć dozvoljavala nam je jedino da se dopisujemo. Njena pisma su mi bila poput laganog maslačka koji sa ushićenjem dočekujem na dlan. Sećam se da su mi njeno poslednje pismo iscepali u domu. Prošlo je nekoliko godina od kada se nismo čule. Stid. Odustajanje. Uprljanost. Morala bih da lažem da sam nastavila da joj pišem. Ali sada više ne želim da lažem. Čista, okupana kapljicama magle koja se uzdiže iz mog života grabim za olovkom i papirom. “Nedostajala si mi. Postoji čitav svežanj neispisanih pisama, tu u mojoj glavi. Bio me je stid. Poslednje godine mog života bile su lagano umiranje, samouništenje. Neznanje o sebi vuklo me je odbacivanju sebe. Znam da si tim i ti bila odbačena iz mog sveta. Želim da ti kažem da je sada sve drugačije. Konačno prihvatam sebe. Razumeću ako sada ne možeš da shvatiš, ali ti moram reći. Oduvek sam želela da budem žensko. Konačno sam to prihvatila i odlučila da živim u skladu sa svojim bićem. Sećaš se, jednom smo zamišljale da je telo samo obuća kojom naš duh tumara po ovom svetu? Moj duh je obuo pogrešne cipele. Sada tumaram u cipelicama na štiklu. Volim te. Čekaću te tamo gde smo uvek bile srećne.” Ustala sam, obukla toplu zelenu haljinu, očešljala se i blago našminkala. Zalepila sam kovertu i, prvi put, po svetlu dana prošetala ulicama grada. Kao slepac koji prvi put vidi. Otvorila sam vrata pošte i prišla da predam pismo. Blaga strepnja pružila je svoje dugačke prste ka meni, a onda sam shvatila da me gospodin za šalterom pita nešto u vezi pisma. Markica nije bila zalepljena na moje lice. Stajala je mirno na koverti. Blago sam se osmehnula i krenula ka kući. Nula. Večeras je Nova godina. Novi nastavci starih priča, nove priče starih početaka. Otvorila sam prozor i gledala kako pada sneg. Negde iz daljine približavala se krhka prilika. I sazvežđe otkriveno u tami odjednom je bljesnulo u mojoj glavi. Njegova izgubljena zvezda se približavala. Kao staklo teleskopa zadebljalo od želje za blizinom zvezda, potrčala sam joj u susret. Zagrlila me je, noseći onaj isti detinji osmeh na licu. Izustila je kroz suze, osmeh i sleđene


252

Moj duh nosi ženske cipelice

usnice: “Vidiš, sad si u kućnim papučama usred snega. Ljudi se ne vole zbog obuće koju nose. Dobrodošla nazad prijateljice!”


Janko Radičević

JOHN DOE

Danas ću biti istrajan i neću više trpeti. Sasuću ti u lice sve što mi je na umu. Ne, ne svađam se, samo mi ponestaje strpljenja. Moj život, moji razlozi. Bitno je. U ogledalu nalazim bledu pojavu koja cupka s noge na nogu kao da je u silnoj žurbi i trudi se da izbegne sopstveni pogled. Figura nema više od šesnaest godina, drma je pubertet i načisto je izgubljena. Bend majica kao stereotip tinejdžerskog bunta. Da, razmislio sam o svemu. Ne, nisam bolestan. Možda sam malo prehlađen. Ne zezam te, ozbiljno pričam. Pre nego što mi presudiš, saslušaj me. Ljudi sada rano ulaze u svet seksa. Ne osuđujem ih, ali se bojim da ne razumem to u potpunosti. Ne znam kako to funkcioniše. Meni je teško samog sebe da skinem. Okej, u redu. Ne moraš da me prihvatiš, ali nemoj se praviti da ne postojim. Ne mogu jednostavno da nestanem. Mislim da problem nije u meni, već u svetu koji radije zaviruje u moje pantalone nego u moj um. Imam nekoliko talenata, neki hobi da prekratim vreme, nekoga koga volim. Zašto ti nisam ranije rekao? Kad ranije? Pa ja nisam znao ni šta je to i činilo mi se da ludim, veruj mi. Božić je. Obukao sam haljinu, ne previše kratku, sasvim pristojnu. Poznanici mi kažu da divno izgledam. Ali poznanici me ne poznaju.


254

John Doe

Osećam se kao nezgrapno strašilo. Dođe mi da umrem. Neću da budem majka, ali želim da imam decu. Ma, mogu da usvojim jednog dana. Nisam lezbejka, samo ne bih da izgubim nevinost na taj način. Kada sam bio mali, ljudi su često mislili da sam dečak, jer sam imao kratku frizuru. To me je pomalo zbunjivalo, ali bio sam dete i nisam posedovao izrazitu svest o tome ko sam i šta sam. Tada nisu postojale brige u mom životu. Čuj, nemoj plakati. Nisam ja kriv, mama. Niko nije kriv. Nije meni ništa lakše nego tebi. Jednom sam se zaljubio u nastavnicu. Bilo me je sramota jer sam znao da ima iste delove kao ja. Želeo sam sa nekim da podelim to, da mi neka odrasla osoba razbije strah, ali ćutao sam. Nećeš valjda da me odbaciš? Rekao si da si ponosan na mene, nema ni tri dana. I dalje sam ista osoba. Krivo mi je kad neko od ortaka skine duks. Ja to ne smem. Ni na bazen ne mogu u majici jer je to „ružno“ ili „nije dozvoljeno“. Moja golotinja u drugima izaziva pohotu, a u meni očaj. Glasom koji ne pripada meni naprasno izustim: „Želim da promenim ime.“ Marija? Sanja? Ivana? Srce mi je slomljeno, a još ti nisam ni rekao. Pričam sa tvojim leđima. Danas izgledaš više i snažnije nego ikada, nalik na stenu. Sa druge strane još uvek ne dopire svetlost.


Jelana Marinkov

TURŠIJA

30. X 2017. Dragi dnevniče, Danas sam opet imao tvrdu stolicu, da se lepo izrazim. Prilično me je bolelo dok sam se olakšavao – mislio sam da će mi se zadnjica rascvetati. Nije ni čudo, pošto živim na kafi i grickalicama. Majka je ponovo preko komšinice poslala turšiju u tegli. Ne znam koji će mi to, i prošlog puta sam je bacio. Stavio sam teglu na prozor da pridržava spolja desno okno koje se otvara non-stop, pa mi škripi tu i budi me usred noći. 16. XI 2017. Dragi dnevniče, Umro sam sinoć. Prao posuđe do dva ujutru, a kad sam se vraćao s posla, video sam pacova od pola metra, garavog i s nakostrešenim repom. Pola metra, najozbiljnije! Gazdarica mi je saopštila da su mi isključili grejanje jutros, dok sam spavao. Bio sam pokriven i nisam ni primetio da mi se soba naprasno pretvorila u štenaru. 20. XI 2017. Dragi dnevniče, Grejem se na struju. Samo se plašim računa koji ću dobiti. Makar imam fore mesec dana pre nego što mi i tu struju isključe. Ceo vikend


256

Turšija

proveo u bade-mantilu, isprobavao karmine i lakove za nokte. Najbolje mi stoji nijansa karmina Wild Plum, a što se tiče noktiju – Ruby Red. 1. I 2018. Dragi dnevniče, Srećna Nova godina! Not. -.- Sinoć bio na trgu, svi oko mene su se pomamili u ponoć, vrištali i skakali. Ja sam samo posmatrao gomilu. Ha-ha! Kupio pljeskavicu na povratku u stan. Posle sam njome nahranio džukca. Ispišao se ispred ulaza u zgradu (pravi sam huligan!), popio dve čaše vina i legao u krevet. 8. I 2018. Dragi dnevniče, Kod kuće za Božić. Otac je bio zadovoljan, sve dok nisu za ručkom primetili da su mi nokti namazani lakom nijanse Ruby Red. Majka je otišla u kupatilo usred ručka i vratila se suznih očiju. Ništa mi nisu rekli, ali danas sam primetio da mi nema šminke i najlon čarapa. Kad sam pitao gde mi je, dođavola, šminka, odgovorili su oboje uglas: „Kakva šminka? Nema šminke. Ne znamo o čemu govoriš, sine.“ Kao papagaji. Ispravno sam zaključio da su sve pobacali. 10. I 2018. Dragi dnevniče, Majka je ušla u sobu i pitala zašto sam ljut. Izderao sam se na nju i izbacio je, a onda sam, tako ljut, brojao svećice na jelci. 15. I 2018. Dragi dnevniče, Evo me natrag u Beogradu. Ponovo pranje posuđa osam sati dnevno. Ruke su mi toliko ogrubele da pucaju po porama čim zgrčim šaku, i onda mi krv curi niz dlan. Počeo sam to da radim iz zabave. Ipak, ono što je dobro je što sam dobio platu i uspeo da platim deo duga za struju. Odlučio da odem na manikir, ali shvatio da nemam dovoljno novca i da je bolje da sam sebi sredim nokte. Pekao pitu krompirušu u gazdaričinoj kuhinji. Zagorela.


Jelena Marinkov

257

5. III 2018. Dragi dnevniče, Danas se gazdarica zgranula jer sam izašao našminkan i sa perikom. Bio sam samo do prodavnice na uglu, ali svi odreda su me isto tako zabezeknuto posmatrali, čak i jedno derište u redu za kasu, kome sam se isplezio pa je počelo da se dere, čime je samo nagnalo bukvalno celu prodavnicu da gleda u našem pravcu. 29. V 2018. Dragi dnevniče, Otpuštena. Plakala sam na putu do stana, a neki lik me je pogodio flašom u leđa. „Pederu jebeni!“, vikao je. Otpale su mi veštačke trepavice, a kad sam bacila flašu za njim polomila su mi se tri nokta, koja sam posle s mukom ponovo zalepila. 6. VI 2018. Dragi dnevniče, Previše me boli glava da bih pisala. 18. VI 2018. Dragi dnevniče, Potrošila sam poslednje ostatke plate, čak i novac koji mi je majka poslala. Niko neće da me zaposli, kažu da izgledam previše upečatljivo. Moraću da odem kući preko leta, nažalost, nema mi izbora. Otac je obećao da će mi plaćati stan ako ostanem kod kuće do septembra. Biće ovo zanimljivo leto. Volela bih da kupim bikini, ali ništa od toga. 2. VII 2018. Dragi dnevniče, Užasno leto. Previše isfrustrirana da bih pisala. 18. XII 2018. Dragi dnevniče, Ovde je prokleto ledeno. Nedelju dana nisam izašla iz stana. Gazdarica došla da me opomene da kasnim s plaćanjem kirije. Rekla mi je


258

Turšija

i da je majka zvala i da je molila da im se javim. Ne pada mi na pamet. Pre bih crkla. 22. XII 2018. Dragi dnevniče, Nema ničega za jelo. Bila do gazdaričinog stana da telefoniram ocu. Popreko me je gledala i prevrtala očima za vreme čitavog telefonskog razgovora. Otac zahteva da dođem kući i da se „pod hitno ostavim svih tih gluposti oko promene pola“. Problemi sa nesanicom. Popila nekoliko bromazepama, pa nisam mogla da gledam na oči tri sata – sve mi se mutilo. Mislim da me je danas pratio neki lik. Pre spavanja sam pronašla njegovu cipelu ispod kreveta. Bacila sam je kroz prozor. 25. XII 2018. Dragi dnevniče, Previše isfrustrirana da bih pisala 29. XII 2018. Dragi dnevniče, Ipak moram da se vratim kući. Gazdarica me izbacuje iz stana. Dok sam skidala zavesu, naglo sam otvorila desno okno i gurnula onu glupu teglu turšije sa simsa. Što je tresnula! Nadam se da nikom nije pala na glavu. Nisam smela ni da pogledam dole. Mora da su se krastavčići razleteli na sve strane.


Milan Živanović

MAČKE SU DEBELE, FRIC

Sedela je u sobi za šivenje kad se otvoriše vrata. To je prekinu u razmišljanju o tome zašto je uopšte zove sobom za šivenje kad ni dugme u životu nije ušila. Znala je da je to on, jer je odavno niko drugi ne posećuje. Nosio je sa sobom veliku putnu torbu. Pridigla se kao da ju je prekinuo u nekom važnom poslu i pokušala da izgleda iznenađeno. „Sine“, reče mu poluglasno. „Došao si.“ „A ti, kevo, šiješ? „Vidiš da sam ušila punu pepeljaru.“ Bio je gospodstveno bled, a kosa mu je bila crnja nego pre. Kad god bi, tobože iznenada, ušao u prostoriju, setila bi se kako su u starom kraju sve devojčice bile zaljubljene u njega i kako je pokušavala da sakrije koliko je ponosna zbog toga. Jedne večeri, dok je sedela pored otvorenog prozora, posmatrala ga je kako se igra sa drugom decom. Na trenutak joj se učinilo da se, dok je u plitkim cipelama trčao po prašnjavoj ulici, toliko uzneo u svojoj lepoti da je počeo da liči na oca. To priviđenje ostalo je u njenom sećanju kao najlepši prizor, ali je sina tako žestoko izgrdila da je plakao celu noć. Kad god bi pala na kolena pred boga, molila se samo za to da joj sin ne izraste u bivšeg muža. On nije potpuno razumeo te njene unutrašnje strahove, pa je često bezglavo bežao od nje, kao što deca uvek beže od onoga što im nije jasno.


260

Mačke su debele, Fric

Ugasila je cigaretu, i na trenutak joj je bilo žao što njen stan ne miriše na ajvar i toplo slatko. „Ih, kevo. Dosta! Ne volim ajvar i ne jedem slatko.“ Izgleda da mu je već govorila o tome, pa je dobro što ju je ovaj put preduhitrio. Svaki put bi poželela da ga iznenadi svojim smislom za domaćinstvo, ali bi se to uvek završavalo sa nekoliko trulih namirnica u frižideru. „Idem napolje, znaš da dugo nisam dolazio. Uključiću mašinu kad se vratim.“ „O“, odgovorila je sa nervoznim smeškom. „Pa može i majka da opere.“ „Da“, odgovori joj on, „samo nemoj da se naprežeš.“ Spustio je nekoliko knjiga na sto i odmah izašao. „Knjige“, pomislila je, „pametno moje dete.“ Podigla ih je sa stola, jer je u čitavom tom neredu postojao neki samo njoj poznat red. Iz jedne od knjiga ispala je neka hartija. Krenula je da je vrati na mesto, a onda je pročitala „Dragi Fric“ i jučerašnji datum. „Još piše pisma.“ Zastala je za trenutak, sklopila oči. „Na kraju krajeva, to je moje dete“, i poče da čita. Dragi Fric, Posle tebe izgledam kao majka, onda pošto me rodila. Samo sam, za razliku od nje, sačekao da porastem u problematičnog tinejdžera, pa pojedem džigericu majci, u stvari sebi (znam, znam: ne razumeš, titlovaćemo). Jebi se, Fric. U svitanje 14. Proleća rekao si: „Imam strava posao i u vezi sam sa najboljim dečkom na svetu. Ali... bilo bi isto i bez toga, meni to ništa ne znači. (Moglo je i poetičnije, Fric. Ne misliš unapred.) Ovim podljudskim egom čuo sam samo ono da sam najbolji na svetu (što je glupo baš: nemaš ti pojma koliko je najboljih na svetu). Slušao sam samo egom, a beše to materijal za: jebi se, Fric. Mačke su debele, Fric. Mačke jedu kao stoka i ja ih apsolutno podržavam u tome. Mačke su debele, Fric. Mačke će ostati debele, Fric, jer svaka mačka ima pravo da mi ne pojede lice. Mačke su debele, Fric, a ja sam 15 kilograma lakši. Ne jedem više za tvoj metabolizam.


Milan Živanović

261

I smejem se. I hodam na posao. I u kuhinji je sunčano. Tvoja stolica sad ima kraću nogu. I to joj ne smeta da bude bilo čija. Ponekad mislim da samo ja čujem ono ’krc’ dok pokušava da uhvati ravnotežu pod nepoznatom težinom. I bolje vidim, Fric. Bilo je još plavih majki na ovom svetu. Od plavih majki ti plavi sinovi, gledaju me plavim očima. I ja njih vidim, Fric. I znaš: mnogo je dobro što su drugi. Ostane mi komad osmeha, ostane mi miris, domali prst... ostane mi ništa. I mnogo je dobro, Fric. I pričam, i govorim, puno, neisprekidano. I ćutim. I iz mene se čuje Silvija, čuje se Vislava, čuje se Predrag, čuje se Tomaš. I zvučim kao da sam iz knjige, kao da sam u knjizi, kao da sam svaku reč, svaki dan i svaki svoj princip ukrao od onog drugog. Od njega koji pravi filmove, koji piše sranja, od njega koji veruje da život može da bude mjuzikl ako dovoljno dugo slušaš. I pevali su mi u parkovima, Fric. U onom istom parku gde sam ja tebi, bez sluha, iz sebe. Pevali su kao sirene (mlade, puca sve u njima). Znam da su pevali sebi, ali su pevali i meni. I isto je leto kao onda. Trola 29, trola sa belegom ’pick it up and kill it’ više ne vozi. Ili nije vožena. (Jesmo li voženi ili nas voze?) Trola sa tim neupadljivim, crnim napisom više ne trpi mlade ljubavi (ili mlade feromone, još uvek nismo utvrdili). Zamišljam je na groblju za javna prevozna sredstva kako krcka poslednje dane pržena suncem i gašena kišom, neiskasapljena i nepretopljena. Trola 29 više ne saobraća, onaj park je dečje igralište, ni ista obuća, ni isti ja. I još ovo: nema te, Fric, samo se drugi smenjuju. Nema pobednika, samo dva bića u dva stambena objekta. I kao što reče Tomaš: nema slobode, samo različitih oblika ropstva. Nema porodice, samo materica i krov na određeno vreme. ’Na grobljima postoje klasne podjele’, (Fric). I nema nas… Fric. Kratak mi je ovaj život da ne bih rekao sve što mislim, da ne bih voleo sve što bi me pustilo da volim. Ovo je, mislim, zbogom. Spustila je pismo pored sebe i pokušavala da zapali cigaretu. „Nema porodice“, odzvanjalo joj je u glavi. „Trebalo je da napravim taj prokleti ajvar.“


262

Mačke su debele, Fric

Vrata se ponovo otvoriše. „Ja sam, kevo. Zaboravio sam…“ Nije mogla da se pomeri. On se zaustavio na sredini sobe i posmatrao je pokušavajući da razume nešto iz njenog izraza lica. Nije bilo važno zašto je pročitala, već šta je iz toga razumela. „E, kevo. Imam nešto da ti kažem…“ „Samo mi reci: je l’ to zbog toga što nikad nisam pravila ajvar?“


Filip Bo

POMILOVANJE SRNE

Tog jutra pogledao sam se u ogledalo, po prvi put bez trunke obmane i samozavaravanja. Oči koje nikad nisam voleo videle su s druge strane sagovornika, spremnog da razume sve ono što je bilo neophodno da se izgovori. Pitao sam se da li ću do kraja života koračati cipelama tuđih očekivanja. Stao sam ispred sebe s nadom da će pravi ja izroniti iz gliba u kojem sam ga godinama davio, oprostiti sve što mu je učinjeno, izgovorivši u inat robovanju, a u ime ljubavi, spasonosne reči buđenja. „Ja sam... Ja sam...“ Nisam mogao. Do tog trenutka nisam zaista razumeo kolika je težina reči. Preciznije, tri obične reči, poređane u smislenu prostu rečenicu, izgovorene sebi u oči, u malo plastično kinesko ogledalo, lake kao bezbroj Mont Everesta, male kao vasiona, visile su sa mog jezika poput obešenog mrtvog mraka čiji bi let u prostor značio i vaskrsenje života. „Saberi se, nije to ništa strašno.“ Neko u meni, hrabrio je izlazak iz mračnog skučenog podruma sopstva. „Slušaj, imam nešto da ti kažem. Znam da odavno znaš o čemu je reč, iako sve vreme obmanjuješ sebe, govoreći kako je to laž. Nisam imao hrabrosti da ikad izgovorim, zato me dobro slušaj...“ Tišina. Duga, beživotna, bolna tišina.


264

Pomilovanje srne

Ponovni muk i nedorečena istina grebali su moje podeljeno biće. Sve postojeće težine slile su se u jednu jedinu suzu. Suzu ohrabrenja. U nekoj od svetih knjiga, ne sećam se tačno kojoj, sve sam ih pročitao tražeći put ka svojoj „normalnosti“, pobožno stavljajući na svoja pleća krst, polumesec i Budu veličine Tajlanda, pisalo je „Istina će te osloboditi“. Gledajući sebi u oči, setio sam ovih reči i silinom nekog mongolskog ratnika poželeo sam da ubijem svoje lažno ja. Ono ja koje me je držalo zatočeno u svetu fikcije. U svetu gde su više lica sastavni deo svakodnevne rutine iz koje izlazeći oronu, tuđ i star, više ne raspoznajem sopstveni lik i sreću u njemu. Tri obične, jebene reči. Zažmurio sam. Nekim tuđim očima posmatrao sam sebe izvan sebe. Video sam nekoliko svojih silueta kako me kude i proklinju. Raduju se što ću goreti u mukama večnim. Bežite od mene, đavoli, od danas sam slobodan! Skotrljalo se kao pahulja koja strahovito ali graciozno oslobađa lavinu. „Ja sam gej...“ Muk. Ništa. Svet se nije slomio. Mrak nije progutao moju ispovest i mene grešnog ne spališe na lomači razočaranja svih Bogova, ispred kojih sam plakao, klanjao, krstio se i govorio kako je sve samo lukava igra pomisli. Svetlost me je oslobodila. Otvorio sam oči i ponosno pogledao u njih. „Ja sam gej.“ Očekivao sam da se nešto desi. Pogled čoveka u ogledalu bio je isti. Mrzim ga, mrzim taj pogled. Prestani da me žališ. „Ja sam gej. Čuješ li me, ja sam odvratni, smrdljivi, glupi peder! Ja sam gej! Prelep u svojoj prljavosti, čist u želji da volim i budem voljen. Slušaj me dobro, ja sam gej i srećan sam zbog toga!“ Tada je bujica potekla. Više nisam morao da se krijem od sebe samog, koliko god to paradoksalno zvučalo. Mongolski ratnik nije morao da ubije, suze su oprale sve laži kojima je hranio mrak. Tada sam prvi put video sopstveni duh. Tako krhka i čista, unapred osuđena na večne muke, do tog trenutka i od sebe same, stajala je jedna srna. Gledala je svog dželata. Bez trunke osude, ne mrzeći mržnjom straha koji me je obuzeo. Da celog svog života nisam učio kako će ovakve kao što sam ja večno proždirati pakleni oganj, zakleo bih se da me je tada pomilovala vascela Božija milost, načinivši od mene grumen života. Priznavši sebi, priznao sam i svetu da je biti


Filip Bo

265

homoseksualac za mene nužnost, nadahnuće, Božiji dar, nešto poput lososa koji se svake godine vraća kući uzvodno. Nasuprot rečnom toku, a u susret sebi, naučio sam da volim, prvo sebe, zatim one koji nikad neće razumeti, a onda i njega. Moje ohrabrenje, strpljenje i podršku, mog gospodina savršeno nesavršenog. Sada, kada je prošlo mnogo vremena, kada oči u ogledalu volim više nego ikad i kada izmiren sa svim bogovima svaki dan dočekujem kao dar, shvatio sam da je jedino važno celog sebe deliti sa svetom, oplemenjujući i šireći ljubav tamo gde je potrebna i ne dopuštajući ikad ponovo da se u mom odrazu nastani stranac koji će nuditi bilo šta sem istine. Ja znam ko sam. Ja jesam...



Igor Ember

MUVIN LET

Jutro me je dočekalo lošim vremenom. I dok sam slušao dobovanje kiše po simsu i pio nespretno skuvanu kafu, prevrtao sam u mislima obaveze koje imam na poslu stvarajući, sasvim nepotrebno, osećaj teskobe neobjašnjivog porekla. Dva koraka dalje, u mom krevetu, sanjajući se prevrtao Stefan. Gledao sam ga iz dovratka spavaće sobe, prateći crte njegovog lepog lica, gledajući zatvorene oči koje sam sinoć ljubio. Soba je bila topla i mirisala na njegov dah, na novi život, onako kako samo mart ume da zamiriše. Otpih i poslednji gutljaj kafe, spreman za novi dan, obukoh se i uđoh u sobu samo da bih ga još jednom pomilovao po obrazu. Napolju su me sačekali kiša, besni ljudi i saobraćajna gužva. „Sjajno!“, pomislih. „Ako se po jutru dan poznaje, ovaj će biti totalni promašaj.“ I poželeh da sam i dalje pored Stefana, da ga opet ljubim u oči i da ne znam za probleme tih stranih ljudi što se sudaraju jureći za svojim obavezama. Normalno... Radni dan je protekao beznačajno, kao i svi drugi radni dani i bio je baš to – još jedan radni dan. Neko me je pohvalio na poslu, nisam znao ko, ali nije ni bilo toliko važno jer danas sam išao na sada već tradicionalni ručak kod mojih roditelja. I kako se kraj radnog vremena bližio, ona teskoba od jutros se vraćala, obuzimala me i pritiskala svojom martovskom kišom, Stefanovim snovima, uzdisajima koji su nam bojili spavaću sobu. Kratka izjava ljubavi od Stefana na displeju mobilnog telefona, i „srećno danas!“, i ja sam tek tada postao


268

Muvin let

svestan da se vreme ne može zaustaviti, i da kao odrastao muškarac moram preuzeti odgovornost za svoje postupke, svoja dela i svoja nedela. Roditeljska kuća me je čekala žuta i stara, u zelenom moru kojekakvih četinara koji su se cedili od kiše, a na ulazu me je nepogrešivo čekala Majka, sada već stara i izmučena žen, koja je uvek brisala ruke o kecelju iako su joj bile suve i čiste. Poljubili smo se i zagrlili, a Majka je kao i svaka mati, odmah primetila taj osećaj nelagodnosti koji je iz mene kipeo i upitala me dobro poznatim brižnim glasom „Sine, jesi li dobro? Da li je sve u redu?“ Ja sam je ponovo samo zagrlio, stiskajući jako, jer samo majka poseduje tu magiju da sve loše stvari odagna iz života i da se ponovo, makar nakratko možemo osetiti sigurnim i bezbrižnim. „Ajde ulazi, ohladiće se ručak. Tata i ja te već čekamo.“ Gledao sam je molećivo, kao da tražim dozvolu da otrčim negde iza tih borova i čempresa i zaspim pod njihovim granama, baš kao kada sam kao mali bežao od kuće, a nisam imao hrabrosti da napustim naše dvorište. Samo što danas nisam imao tu privilegiju jer danas je padala kiša, vetar je hladno šamarao po licu, oni su me čekali kraj postavljenog stola, a ulazna vrata stare porodične kuće zjapila su mračno i opasno – kao da ih prvi put u životu vidim – a toliko sreće i radosti mi je u prošlosti pružila. Normalno... Ušao sam u kuću prateći Majku, a tamo me je dočekao sivi miris starosti pomešan sa mirisima pečene piletine i svežih rotkvica, sve uz buku prenosa fudbalske utakmice koja je grmela iz trpezarije. Otac je sedeo u svojoj naslonjači i zgrčeno pratio utakmicu nagnut unapred. Beše toliko zaokupljen igrom da je samo mahnuo rukom u znak pozdrava ne odvajajući pogled od televizora. To me je iz nekog razloga pogodilo, ipak se viđamo jednom nedeljno na tom svečanijem ručku. Stisnuh usne ogorčeno i osetih majčinu ruku na ramenu, tu toplu i dobru ruku, na licu osetih njene oči i njihov pomirljiv sjaj. Oni nisu imali pojma kakav je moj plan danas, nisu imali pojma o ugrejanom pospanom Stefanu u spavaćoj sobi, nisu imali pojma da sam danas na poslu pohvaljen, nisu imali pojma kakvi su se to sivi oblaci nadvili nad martovskim nebom tog dana. Oni su živeli svoj život najpoštenije i najskromnije što su mogli, živeli su u svom malenom svemiru vodeći se sintagmama „deca na pravom putu“, „biološka funkcija čoveka“, „rekli su na televiziji“. Danas sam došao da


Igor Ember

269

uzdrmam stubove tog njihovog univerzuma i grizla me je savest zbog toga. Razmišljao sam koliko još imaju vremena na ovome Svetu, ima li uopšte potrebe da im zagorčavam već dovoljno gorak život, mogao sam pustiti da prožive starost u slatkom neznanju. Pomislih na Stefana i na neke stare ljubavne pesme, na veliki broj ljudi koji su mi prošli kroz život, na mlade čemprese ispred kuće pre 20 godina. Staklastih očiju sedoh za sto razmišljajući o pravom momentu da im konačno kažem da me zapravo nikada nisu upoznali do kraja. Obed je bio standardan, kao i moji dolasci svakog četvrtka nakon posla, uostalom i priča za stolom beše standardna, slušao sam o susedima, o bolestima i smrtima u daljoj familiji, besparici, ponekad bi iskočila i neka šala, već preslušana, ali sam joj se smejao iz čiste pristojnosti. Nisam ih gledao u oči, nisam mogao roditelje pogledati u oči, već sam samo slušao lupanje pribora za jelo po tanjirima – osećao sam neobjašnjivu krivicu, iako za to nisam imao razloga. Da li bi bilo lakše da sam im sve sasuo u lice pre tri godine kada sam upoznao Stefana ili bi bilo lakše da ih lažem i dalje? „Ne zaslužuju laž“, pomislih, „dobri su to ljudi i ne bi bilo lepo da lažem svoje rođene roditelje, uostalom, to su roditelji, a oni štite svoju decu bez obzira na sve, zar ne?“ Zar ne... U mislima mi je odzvanjala ova rečenica, i setih se jednog letnjeg dana, kada sam kao osmogodišnji dečak stajao pokunjen pred njima. Vazduh beše veoma težak i nisam mogao doći do daha. Avgustovsko poslepodne smrtne opasnosti i straha za mene. Skrivio sam, ukrao novac iz njihove spavaće sobe i lagao sam, mnogo sam ih lagao za te pare koje sam potrošio ne sećam se ni ja na šta. I iako je soba mirisala na višnje, spremne da se od njih napravi sok, ja sam mislio da se nalazim u smrdljivoj rupetini iz koje vodi samo jedan put. „Mama, tata... ja sam uzeo one pare iz vaše sobe. Izvinite, neće se ponoviti.“ Uši su mi se crvenele od stida, a lice je gorelo od vrućine. Bejah spreman da prihvatim svaki vid kazne, ali dobih samo očevo polučasovno izlaganje i zabranu izlaska na ulicu. Od tog momenta vazduh u sobi, do tada otrovan i gorak, postaje čist i lagan. Moje užurbano udaljavanje sa mesta suđenja prekinula je Majka, začuđeno me pogledavši u oči i zapitavši kratko: „Sine, treba li ti nešto?”. To pitanje, toliko


270

Muvin let

neprimereno u tom momentu, kod mene je izazvalo reakciju veću nego sve očeve grdnje i kazne. Tada sam se zapravo prvi put susreo sa tom spoznajom da neko može praštati za mene ozbiljne i velike grehe. To roditelji rade za svoju decu: praštaju, vole ih, zar ne? Miris višanja je nestao u izmaglicama prošlosti, a ja sam sedeo ćutke s pogledom uperenim u tanjir ispred sebe. „Moram da pričam sa vama!”, rekoh glasnije nego inače, što je zazvučalo izveštačeno, i uopšte nije davalo na značaju situaciji. Pogledi su se samo podigli ka meni zloslutno, ispitivački. Ustuknuo sam, i da bih se pribrao potražih pepeljaru pa zapalih cigaretu. Ponovo osetih to letnje lupanje srca, te vrele uši, tu borbu za vazduh, tek vidljivu nadu da će se na kraju ipak sve završiti dobro. Ponovo sam imao tek osam godina, ponovo sam pogledom pratio muvin let stojeći u ogromnoj zagušljivoj sobi, čekao izricanje nekakve kazne. Osećao sam njihove poglede na sebi, osećao sam sumnjičavost u njima, i tako je pekla. Pobesnevši od plamena sumnje, nisam bio u stanju da čekam pravi momenat, prave poglede i raspoloženja. Odmah sam to morao da im kažem. Da im kažem, sačekam njihovo mudrovanje, odem kući gde me je čekao Stefan – sigurno već radoznao – sačekam par nedelja kada će se i ova neprijatnost zaboraviti i kada ćemo svi moći nastaviti svoje živote kao i do sada – jer se zapravo nikakva promena nije ni dogodila… Sećam se drhtanja svojih kolena, sećam se žara na mojim obrazima i majčinih nemih suza. Neme suze su najteže, one su bez jecaja ili uzdaha, u njima nema života. One zrače razočaranjem i ravnodušnošću. To su suze osude. Nemim suzama plače umirući bolesnik pomiren sa svojim krajem, njima plače dete kada izgubi omiljenu igračku i kada shvati da je nikada više neće pronaći. Moja majka je lila te suze ne progovarajući, po običaju. Ruke je kršila pod keceljom i pogledom tražila znak kada ću prasnuti u smeh, reći da je sve to šala i da se ništa ne brine. Oca nisam video. Ključevi od automobila u ruci ukazali su mi na činjenicu da sam pošao kući. Stisnuh ih jako u šaci, usne iskrivih u neki bolan izraz lica i pođoh iz te kuće u kojoj sam odrastao, od mojih roditelja, iako sam tek slutio šta se izdešavalo za tim svečanim ručkom. Teških nogu, izmučen i plačljiv kretoh bez reči na ulicu, u prolazu pomazivši čemprese koji su se uzdizali na ulazu u dvorište, ili na izlazu. Videh


Igor Ember

271

poznatu šupljinu u isprepletenim granama raznog ukrasnog žbunja tu pod njegovom senkom. „Bože, što je mala“, pomislih i setih se kako mi je nekada predstavljala sve – spas od opasnosti bilo koje vrste, počev od svađa sa decom iz ulice pa do grdnje koju sam očekivao od roditelja. Ona je bila uvek tu, postojana, tajnovita, i bila mi je retko utočište u ne baš ružičastom detinjstvu koje smo proveli na selu, više oskudevajući nego trošeći. Tromim hodom napustih naše dvorište, osećajući se poniženo i odbačeno, kada začuh šuštanje prevelikih papuča po tlu. „Sačekaj! Sine, sačekaj!“, vikala je Majka zamnom, i dotrčavši do mene uhvatila me za obraze. Ponovo osetih te tople, dobre ruke, nakvašene nemim suzama u isto toliko nemim traženjima svog spokoja, osetih njen dah na mom uvetu kada je prošaptala: „Daj mu malo vremena, znaš da voli da se mazi. Tvoj otac je vrlo moralan čovek, ali videćeš da će sve biti u redu, i znaj da ja uvek vidim kada ti je teško.“ Nakon ovih reči tutnu mi nešto novca u džep, potapša me po grudima i nasmeja se tužno iskrivivši glavu u stranu.



Nikola Jovanović

FREDI, TI I JA

„Tata, baš mi je smešno što ti pišem posle ovoliko vremena, ali eto, tako mi je došlo. Znaš, smešno mi je što ste ti i mama hteli da budem devojčica. Sećaš se kako si mi pričao da ste, dok je mama bila trudna, hteli da se zovem Andrijana po tvojoj baki. Ono što nisam tada znao, a što sada znam je da sam se ja tog 19. aprila 1980. godine već rodio u budućnosti. Osamdesete su zaista bile ’novo doba’. To je bila decenija kada je sve počelo da se digitalizuje. Svi aparati su dobili mikročip. Pojavili su se mikroračunari. Osamdesete su bile predvorje novog milenijuma. Početak budućnosti. Nikako ne mogu da zaboravim sve te nove ’drangulije’ kojima sam bio okružen. Privezak za ključeve koji se javlja kada zviždiš, sećaš se? Mene je taj privezak nervirao zato što nisam znao da zviždim, pa mi se nikada nije odazivao na poziv. Ili one video igrice u koje su se ubacivale okrugle sitne baterije, a koje su mogle da se kupe u fri šopovima. Dobro se sećam i konzole za video igrice „Sega“ koju smo Jovan i ja voleli da igramo kao deca. Ili na primer BMX-ova, kako sam se obradovao kada si mi kupio mauntin bajk sa 18 brzina. Vokmena, video rekordera – kako smo se radovali što možemo da gledamo filmove kod kuće. Nikada neću zaboraviti dan kada si mi kupio sintisajzer, oni su osamdesetih bili veoma popularni. Imali su sjajne zvukove i melodije. To je bilo i doba elektro-pop muzike. Muzičari su je svirali baš na sintisajzerima. Još uvek se sećam Margaret


274

Fredi, ti i ja

Tačer, Ronalda Regana i Mihaila Gorbačova, baš su bili ličnosti za pamćenje. Znaš šta još nikada neću zaboraviti, tata? Dan kada si me vodio u bioskop „Kasina“ da gledamo film „Robokap“. Nestrpljivo sam čekao taj film. Najavljivali su ga na televiziji i u novinama. Kiborg Robokap je izgledao baš super. Kada smo ušli u bioskop, sve mi se činilo kao san, nisam mogao da verujem da se to dešava – da ja sa tobom gledam „Robokap“. Tada je usledila najava filma i čuvena špica „MediaBreak“ – vesti iz filma. Ali to nije bio najbolji deo. Ti i ja znamo šta je to bilo. Naravno, reklame u vestima iz filma. Tebi se dopala reklama za igricu sa hologramom atomske bombe „Nuke ‘em“, a ja sam bio oduševljen plavom kremom za sunčanje „Sunblock 5000“ koju je prelepa devojka nanosila na sebe zbog nestanka ozonskog omotača. Tada su već polako počeli da nas pripremaju za to šta se danas dešava sa vremenom. Kao dete, uvek sam se plašio ultravioletnih zraka i upozorenja o nestanku ozonskog omotača. Sve što sam naučio o filmu i muzici naučio sam od tebe. I hvala ti na tome što si me, iako sam bio dete, ipak vodio da gledamo horore: „Petak 13.“, „Noć Veštica“, „Rozmarina beba“. Znaš šta mi se najviše dopadalo kod tebe, tata? To što si me neizmerno voleo. I nikada mi ništa nisi branio. Ti i baka ste uvek govorili da sam ja bio ćerka koju nikada nisi imao. Uvek si mi kupovao lutke, kuhinjicu za spremanje hrane i minijaturnu igračku veš-mašinu sa daskom za peglanje i peglom. Baka – tvoja mama – nikada se nije ljutila kada sam „vadio“ njene cipele i sandale iz cipelarnika i divio im se, ponekada ih i obuvao. Baki je to uvek bilo smešno i simpatično. Ženske cipele sam prevazišao, ali još uvek volim da čujem zvuk visokih potpetica. To je bilo i vreme kada se pojavila SIDA. Sećam se kako su svi bili uplašeni zbog te bolesti, nisu znali kako se prenosi. Svi su govorili da je uglavnom dobijaju homoseksualci. Opet sam se setio nečega. Nisam zaboravio kada smo gledali film „Ponoćni Ekspres“. Tada sam imao 11 godina. Ti si baš voleo glumca Breda Dejvisa koji je glumio Bilija Hejsa u tom filmu. Kada je bila scena tuširanja u zatvoru, u kojoj Bilijev drug želi da spava sa njim, a ovaj to odbija odmahnuvši glavom, ti si se toliko smejao, rekavši kako je smešno što ne želi da spava, iako u stvarnom životu voli muškarce.


Nikola Jovanović

275

Voleo sam to što si voleo i Fredija Merkjurija i grupu „Kvin“. Još uvek se sećam njihove kasete koju si puštao na kasetofonu u svojoj stolarskoj radionici. Ili kada smo bili sasvim mali Jovan i ja, kako si sa nama pevao pesmu Kvina – „Flash aaah“ nakon što smo gledali film „Flaš Gordon“. Ili kada smo gledali „Gorštaka“, koliko si voleo pesmu „Who wants to live forever“. Ti kao da nisi želeo da živiš večno. Bar ne u ovom fizičkom obliku. Sećam se kada si bio bolestan i kada si znao da nećeš živeti još dugo, kada si mi pokazao nalaze, koliko si u to vreme voleo Fredijevu pesmu „Show must go on“. I tvoj život je bio takav. I ti si izdržao sve do kraja i vodio svoj šou. Ponekad mislim da je to što si me vodio da gledam horor filmove, pa čak i to što si prerano umro, bilo zato što si želeo da me očeličiš. I Jovana i mene. Da prevazilazimo strahove i da se ničega ne bojimo. Te ’95. tvoja vremenska linija je prestala da kuca zajedno sa mojom. Napustio si ovaj svet i verovatno nastavio dalje u nekom drugom obliku na nebu ili u svemiru. Ali život je tekao dalje. Ova dekada bila je začetak interneta. Šta je internet? To je jedna ogromna mreža – enciklopedija preko koje, kada povežeš računar možeš da saznaš sve što te interesuje o bilo čemu, u bilo koje vreme. Bila je tada i eksplozija tehno-dens bendova i grupa, kao što su bile grupe moje mladosti: „Prodigy“, „Chemical Brothers“, „Fatboy Slim“, „Propellerheads“… Krenuo sam u srednju školu. Vidiš, imam nešto da ti kažem. Tada sam shvatio da su, iako sam se zabavljao sa devojkama, počeli da me privlače i muškarci. Ali to su bile devedesete. Još uvek sam se tražio, još uvek sam verovao da mogu da budem kao i svi drugi. To su takođe bile i godine otkrovenja. Veliki pomak ka vidljivosti homoseksualaca učinio je Džordž Majkl koji je prvi priznao da je homoseksualac, čak je i snimio provokativan spot na tu temu. Ubrzo sam krenuo na fakultet i mislio da je to što me privlače muškarci samo faza koja će me proći. Ali voleo sam takve ljude, tata. Svi oni su bili sjajni umetnici, naučnici, ljudi koji pomeraju granice, koji menjaju stvarnost. Novi milenijum doneo je i novo vreme. Svi su počeli da koriste mobilne telefone. Šta je mobilni telefon? I sama reč kaže – telefon sa koga možeš da pozoveš nekoga, ili da se javiš gde god da se nalaziš.


276

Fredi, ti i ja

Danas su uobičajeni mobilni telefoni na dodir preko kojih možeš da slušaš muziku, fotografišeš, dopisuješ se, jednom rečju svašta. Sjajna stvar, zar ne? Danas, na primer, u Africi ima više mobilnih telefona po glavi stanovnika nego što ima izvora pijaće vode. Sećaš li se kako su nas ekolozi upozoravali na ozonski omotač i zagađenje čovekove okoline? To je postalo stvarnost. Danas to zovemo „Klimatske promene“ i uključuju: zemljotrese, cunamije, poplave, suše. Sve je to postalo uobičajeno danas. Šta je cunami? Ni ja nisam znao dok se nije dogodio prvi veliki cunami u Tajlandu 2004. godine. To su ogromni talasi koji nastaju usled zemljotresa i plave kopno povlačeći sve što im se nađe na putu sa sobom. Jedan veliki dogodio se i u Japanu 2011. Ja sam za to vreme završio fakultet, radio sam ostavljajući svoju homoseksualnost po strani. Inače danas se više ne kaže homoseksualac već gej. To je od engleske reči „gay“– što znači biti srećan, veseo. Zato što smo mi gejevi uvek nasmejani i veseli. Internet je postao još dostupniji. Život gej osoba kao manjine nije bio toliko strašan i usamljen. Počeli su da se povezuju i kontaktiraju putem interneta. Ja sam i dalje pokušavao da budem strejt – to je izraz na engleskom koji označava osobe koje privlači suprotni pol. A onda jednog trenutka to više nisam mogao. Sećam se tog jutra: briznuo sam u plač nakon neprospavane noći i rekao mami. Ona to isprva nije prihvatila, mislila je da je to samo moje trenutno mišljenje. Stalno mi je govorila: „Ti nisi gej, ti nikada nisi bio sa muškarcem.“ Ali bez obzira na sve, ona me voli, kao i Jovan, ništa se nije promenilo. Laknulo mi je što sam konačno prihvatio sebe. Sve se polako počelo menjati. Upoznao sam ljude slične sebi. Počeo sam da pišem o poznatim gej ličnostima kroz istoriju. Dosta sam čitao o njima i preveo dosta stvari. Ove ličnosti su bile gej: Oskar Vajld, znaš, on je napisao sjajnu knjigu „Slika Dorijana Greja“ o mladiću koji nikada ne stari, ali njegova slika stari, snimljen je čak i film, ili na primer Alan Tjurinig, on je bio matematički genije, dešifrovao je nemačke poruke i pomogao da saveznici pobede u drugom svetskom ratu, takođe je izmislio i prvi računar, ili na primer Frida Kalo, sjajna meksička slikarka, Virdžinija Vulf, poznata engleska književnica. Čini mi se kao da su oni


Nikola Jovanović

277

postojali samo da bi mi pokazali da nisam sâm, da je u redu biti drugačiji da smo i mi ’drugačiji’ uspešni. Nekad mi se čini da smo kao Anđeli. Lepi, mladi, pametni, bića koja menjaju svet, ali sa druge strane toliko osetljivi i nežni, autodestruktivni. Kao da smo vanzemaljci i govorimo nekim drugim jezikom, drugačijim od običnih ljudi, i onda kada nas ljudi vide u našem pravom svetlu, oni se uplaše. Uplaše se drugačijeg. Dosta ljudi danas zna da sam ja gej. Drago mi što me i dalje vole bez obzira na sve. Nekima se ne sviđa moja orijentacija, ali ja to poštujem. Drago mi je što sam se autovao. Sigurno se pitaš šta to znači „autovati se“? To je od engleskog izraza „To get out of the closet“ – „Izaći iz ormara“, taj izraz se koristi kada gej osobe otkriju svoju orijentaciju svojoj okolini. Ja sam je otkrio, tata. I nekada je teško živeti sa tom činjenicom, ali nekada je i divno i prelepo. Život je lep. Sada je 2017. godina. Tehnologija se razvija tolikom brzinom da uskoro čovek u ovom svom obliku neće moći da je prati. Znaš, mi smo svi već sada na neki način postali „superljudi“. Internetu pristupamo putem mobilnih telefona, računara, tableta, stalno imamo pristup svim informacijama koje nas zanimaju. I uređaji evoluiraju, na primer, dok si ti bio živ kućni aparati: veš-mašine, šporeti, frižideri, televizori bili su mehanički, sada su dobili epitet „pametni“. Mašine za veš same mere koliko ima veša i na taj način prilagođavaju režim pranja, sjajno zar ne? Čini mi se da će na kraju ti uređaji postati pametniji od nas ljudi. Jedan naučnik kaže kako bi voleo da osmisli interfejs koji bi direktno povezao čoveka sa internet mrežom tako da on postane neka vrsta „Simbiota“, organizma koji će moći da bude pola organski, a pola mehanički. Danas bi filozof Fridrih Niče bio zaista zadovoljan, on je u knjizi „Tako je govorio Zaratustra“ govorio o tome da čovek treba da prevaziđe sebe. Govorio je i da nas je Bog nažalost stvorio takve: nestabilne, slabe, bez harmonije. Ko zna šta će se desiti u budućnosti. Sada čak ni homoseksualci nisu glavna tema, sada se postavlja i pitanje roda. Da, na primer, čovek može da izabere rod koji mu odgovara bez obzira na pol. Ko zna, možda ćemo mi kao ljudska bića izgubiti ovaj telesni oblik i postati bogovi, delovi univerzuma, možda ćemo moći da budemo šta god želimo. Možda ćemo moći da prenesemo svoju


278

Fredi, ti i ja

svest na internet, da biramo telo ili životinju koja želimo da budemo? Možda će se i tokom ovog našeg ljudskog života vaš vantelesni svet spojiti sa našim telesnim zemaljskim? Neki govore o opasnosti od veštačke inteligencije, da će pametne mašine i roboti prevazići ljude i da će to biti kraj ljudske evolucije i kraj čoveka. Neki, s druge stane, vole ideju povezivanja čoveka sa mašinama – oni se zovu „transhumanisti“ i slični su Ničeu. Ja živim u budućnosti sada, tata. U stvari, ti i sam znaš da je budućnost počela one godine kada sam se rodio, 1980. godine. Toliko toga sam prošao i toliko toga se desilo otkad si napustio ovaj svet. Jedino bih voleo da si tu i da sam ti mogao iskreno reći ko sam ja u stvari.“ Ustao sam od računara za kojim sam pisao. Kada sam se okrenuo, ispred mene se pojavio moj otac. Nisam mogao da progovorim. A onda mi je on rekao: „Nino, ja te volim bez obzira na sve. Uvek ćeš biti moj najbolji i najlepši sin. I budi to što jesi, samo budi hrabar i bori se. I nemoj da budeš ’peder’ i ’pizda’ karakterno. Nosi svoj teret ponosno na svojim leđima i i dalje lomi prepreke ispred sebe, napreduj, saznaj, stiči novu mudrost, i još nešto. Sećaš se kako sam te, kada si bio mali, popeo na betonsku ogradu i ubedio te da možeš da hodaš po njoj bez moje pomoći, iako je bila visoka? Tako i sada koračaj kroz život ’bez straha’, ne boj se. Ja sam uvek tu uz tebe. Jednog dana doći će trenutak i bićemo ponovo zajedno. Do tada budi ono što jesi, budi svoj, poseban, jedinstven ono što stvarno jesi – istinski ’Ti’.“


Tanja Veljković

STOPE U SNEGU

Dunuo je nekoliko puta u zaleđeno staklo prozora i napravio prolaz za svoj pogled. I nije neki potez. Napolju je sve belo, već satima pada sneg, briše tragove i stvara nove oblike. Ove godine slava pada za vikend. Voz je krcat. Žamor. Kondukter preskače torbe. Još ovaj put... pruga se zatvara u martu... nije rentabilna. Krenuo je bez prtljaga. U rancu flaša vina, kafa i zebnja... ovo je najteži ispit u životu. Nema odustajanja. Mora to da uradi sada. Mora, jer uskoro odlazi daleko i zauvek, dok još nisu ukinuli i aerodrom. Prepoznao je stanicu po ogromnom orahu čije su grane dodirivale tlo. Prekriven snegom ličio je na čudnu izrešetanu skulpturu. Išao je polako. Disao je duboko. Psi su ga pratili. Hoda glavnom ulicom. Bio je drugačiji u odeći veselih boja. Ovako, na snegu, to se još više primećivalo. Ljudi su mu se javljali... sklanjali su zavese sa prozora da vide da li je to zaista on. Svi su ga voleli. Profesorov sin inženjer. Ponos roditelja i čitavog mesta. Oduvek se znalo da će daleko dogurati. Koraci odzvanjaju mračnim stepeništem. Vrata na trećem spratu se otvaraju: „Sine, stigao si.“ Zagrljaji tope hladnoću koja se zalepila za njega. Na stolu kafa, rakija... vruća gibanica se puši. Dugo nije bio tu. Toliko toga se promenilo za godinu dana. Završio je fakultet i zaposlio se. Njegov krug se proširio. Sedi tako, opkoljen znatiželjom Oca i Majke. Žele sve da čuju. I tačno možeš da dohvatiš rukom ponos i sreću koji isijavaju iz njih. Tako su mirni. Sin jedinac. Ispunio je sva


280

Stope u snegu

njihova očekivanja. On priča, priča... mnogo se trudi da rečenice budu njihovo ogledalo. Rakija mu je razvezala jezik. Ako popije još dve čašice, da li će imati dovoljno hrabrosti da stavi pred njih ono drugo ogledalo, za koje samo on zna? „Ne. Ne mogu večeras. Sutra...“ Stara soba je još uvek bila okrečena u plavo. Za dečaka. Sa ormana su ga gledali dinosaurus i Spajdermen. Desno polica sa knjigama. Pisaći sto pored prozora. Uramljene diplome sa šahovskih turnira. Krevet se smanjio. Zidovi su krenuli ka njemu. Osetio je slabost i zujanje u ušima. Otvorio je prozor i ledeni vazduh je presekao kadar. Seo je na pod i snažno se naslonio na vrata, da zaustavi bujicu očekivanja koja nadiru iz trpezarije. Vreme je kapalo kao pokvarena slavina. Sećanja su se slivala niz kičmu. Disao je duboko: „A ko sam u stvari Ja? Šta je moja istina? Zašto moram da nosim masku? Ko su uopšte ti ljudi koji misle da je ispravno kretati se kroz život maskiran? A kada dođe dan da se pogledaju u ogledalo, da li će videti masku koju su tako brižljivo negovali ili svoju suštinu sa pocepanim cipelama koja se sklupčala i jeca?“ Ujutru, kada je ustao, dugačak sto je već bio postavljen između dve sobe, povezuje sve generacije koje su bile i one koje će doći. Plamen sveće čuva nit da se ne prekine... da se rod ne ugasi. Polako dolaze gosti. Pozdravlja se sa svima, progovori po koju. Svi redom kao po dogovoru ciljaju u istu metu: „Bravo, sve do sada si uradio ispravno. Još da se oženiš, decu da dobiješ, porodicu da stvoriš.“ On ćuti, i da hoće ne može ništa da kaže. Grč je zatvorio put glasu. U glavi mu se odmotavaju scene izmišljenih dijaloga. „Ako ja kažem ovo... oni će reći ono... ili možda je bolje... da li da uradim to večeras... kada se sveća ugasi, čarolija će nestati... Sutra. Ionako sam stigao do zida.“ Pokušao je da zaspi u plavoj sobi detinjstva u prekratkom krevetu, ali bubnjevi mu nisu dali mira. Otišao je do stola i počeo da traži način da ih utiša. „Da. To mi treba.“ Uzeo je flašu rakije i pepeljaru i vratio se u sobu. Sedeo je pored prozora, palio cigaretu za cigaretom i gledao kako sneg briše tragove. Kada je svanulo, u flaši je ostalo još dva prsta rakije. Glasne žice su popustile, lebdeo je, sve je bilo moguće. Seo je na čelo stola i čekao da se zavesa podigne. Na scenu su izašli Otac i Majka... svi troje su prasnuli u smeh. Kapci na pola koplja i zajapureni obrazi... nikada nije baš najbolje podnosio alkohol.


Tanja Veljković

281

Morao je to konačno da uradi, jer voz uskoro polazi. Nema druge prilike. „Znate, imam nešto da vam kažem... ja sam upoznao nekoga.“ Pospana lica su istog trenutka zablistala: „Nisi morao ni da pitaš, mogao si da je dovedeš, da je upoznamo, juče su svi bili tu. Mora da je lepa... koju školu je završila... da li radi... odakle je?“ Polako ustane i nadvisi ih za glavu. Priđe ogledalu i iz rama izvuče fotografiju sa letovanja. U drugom uglu ostao je dečak sa Spajdermenom. Progutao je pljuvačku, udahnuo duboko, sada... „Nije Ona nego On. To smo Mi... bio je sinoć tu... sve vreme smo tu... zajedno. Zašto vam je sve to toliko važno!? Izgled, novac, status... šta će reći ljudi!? Volim ga zbog onoga ko je On, a ne šta je on! Eto to sam hteo da vam kažem!“ Na licima su ostali zaleđeni osmesi, ali je užas vrisnuo iz očiju i za dve sekunde preplavio prvo njihova tela, a zatim i celu trpezariju. Otac se presamitio, a onda besno trgnuo rubove košulje i raširio ruke kao kakva ranjena ptica. Dugmad su se razletela po sobi kao kuršumi. Jedno ga je pogodio u srce. „Zar ti! Zašto ti! Sve sam ti pružio! Kod nas u porodici su svi bili normalni!“ Istovremeno, Majka je krenula prema Sinu. Napravila je dva koraka, a onda stala zaleđena nasred sobe jer je i nju jedan kuršum stigao, čisto kao opomena. „Da... te priče o bezuslovnoj ljubavi... ipak su to samo priče iz ženskih časopisa... ovo je život. Šta ću ja posle sama?“ I vrati se na mesto. Pored Oca. Sa ikone na zidu, gledao ih je svetac. Voleo ih je sve troje, bez obzira na sve. Lako je njemu, on je svetac. Vazduh se zgusnuo... soba se zavrtela ukrug. Nikako nije mogao da nađe izlaz iz ove situacije. U tom metežu reči su se rušile kao kula od karata. Leđima je osetio zid i napipao vrata. Sjurio se niz stepenice, preskakao je po tri stepenika. Nije stigao da čuje kraj rečenice: „Ja sam te rodio, ja ću te...“ Grabio je prema stanici, iako voz dolazi tek za dva sata. Škripao je sneg. Pseća porodica ga je ćutke pratila. Disao je duboko. Znao je da mu predstoji dugotrajan proces hirurgije duše. Prvo treba da prihvati da mu se u srcu nalazi kuršum koji polako ali uporno truje njegovu suštinu i da ga polako izvadi, a kada rana zaraste da uči sve iz početka. Korak po korak. Kako izgleda tvoj život kada si ti – Ti.


282

Stope u snegu

Voz je stigao. Osećao je da upravo sada čini taj prvi korak. Psi su ostali na peronu dok se crvena tačkica nije izgubila u snegu. Tek kada je ušao u stan, dozvolio je sebi da se raspadne. Počeo je da drhti i jeca. Na sredini sobe čekali su spakovani koferi. Čovek sa fotografije mu je prišao i zagrlio ga: „Idemo dok nisu ukinuli aerodrom.“ Stajali su tako zagrljeni satima i plakali, bilo im je bitno samo to Ko su. Kada su otvorili oči, ugledali su okean. Bilo je leto. Zaista su stigli daleko. Odmah su osetili isceljujuće dejstvo sunca i vode. Rane koje su bile uredno spakovane u kofere polako su nestajale poput njihovih stopa na peščanoj plaži.


Vanja Leminski

TAJNA

Uđi. „Nešto se desilo?“ „Moramo da razgovaramo.“ „Nije moglo preko telefona?“ „Ne, isuviše je delikatno.“ „Reci, slušam te.“ „Ne znam odakle da počnem, mrzim ovakve situacije.“ „Da li postoji neki problem? Nešto sam uradio? Ili nisam?“ „Ti… Znam da ti se ona dopada.“ „Ona?“ „Da, ne mogu da izbrišem iz glave. Rekla mi je da si je pozvao na piće.“ „Jesam, priznajem. Želeo sam da popričamo.“ „O čemu? Šta je to što ja ne smem da čujem? Nas troje se nikada nismo odvajali.“ „Postoji li tapija na prijateljstvo?“ „Naravno da ne.“ „Ne postoji neki osobit razlog, ništa važno.“ „Čemu takva tajanstvenost? Poznajem te čitavu večnost, a ponašaš se kao stranac.“ „Izvini, nisam ništa loše time mislio.“ „I … mogu li ipak da znam o čemu ste razgovarali?“ „O sebi, životu, prošlosti, budućnosti. O temama koje smo svi zajedno toliko puta načinjali.“


284

Tajna

„O svemu znam osim o budućnosti… Donosi li njoj i tebi nešto?“ „Ne, nisam planirao da je učinim neraskidivim delom svoje, ako na to misliš. Ona je eto... samo tu.“ „Na sam pomen sutrašnjice uvek bi skrenula razgovor u drugom pravcu.“ „Boji se.“ „Zar se ti ne bojiš?“ „Ne želim da se time opterećujem. Nema svrhe. A ti?“ „Ne. Plašim se samo pogrešnih odluka.“ „I izbora.“ „Da, i izbora.“ „Njene reči.“ „Velika je sličnost među nama.“ „Primetio sam.“ „Da li si primetio da je postala nekako povučena?“ „Ne, nisam stekao takav utisak. Rekla je da žudi za tvojim društvom, ali da stalno izmičeš.“ „Trudim se.“ „Samo ne razumem. Važno ti je što smo izašli, a ujedno se povlačiš.“ „Da. U stvari, ne.“ „Plahovita je i svojeglava, ali odana, principijelna, mila. Lako ju je zavoleti.“ „Zarobljen si njenim vrlinama? Voljena je… dovoljno. Traži dodatni dokaz?“ „Prijateljima se ne odaju baš sve tajne. Premda je neke lako naslutiti.“ „Neprijatelj ih koristi, prijatelj ih čuva.“ „I savetuje, podržava, kritikuje, razume, oseća.“ „Očigledno je da su moje nekadašnje privilegije presahle, nestale. Okrenula se tebi.“ „Neistina. Nikada ti ih ne bih oduzeo. Draga mi je, ali je tebi izgleda bitnija. I ti njoj.“ „Ne pripisuj mi nešto nemerljivo. I nešto što...“ „Verovatno je tvoj ulog bio veći.“ „Moj ulog je nedovoljan za dopiranje do Tebe. Zašto mislim da mi uskraćuješ nešto važno?“ „Tajne umeju da bole.“ „Ne štedi me, nikada to nisi činio. Želim da znam.“ „Zaboravljaš da sam sebičan i da ne mogu da podelim baš sve. Ni


Vanja Leminski

285

kada se to od mene očekuje.“ „Zaboravljaš da prećutkivanje izaziva sumnju.“ „Greška je sumnjati u dobre namere.“ „Da li prećutkivanje ili bela laž zasigurno nameru čine dobrom?“ „Čine je sigurnom, zaštićenom.“ „Od koga i čega? Da li su dve tajne, njena i tvoja, pretočene u jednu?“ „Ako neku i ima, nije je podelila sa mnom. Svoju čuvam na sigurnom mestu. Zajednička ne postoji.“ „Mrzim kada me proždire nevidljivo. Gde se denula iskrenost?“ „Veruj joj.“ „A tebi?“ „Zauvek, jer bih u suprotnom sebe smatrao kradljivcem tvog, i njenog vremena. Možda i našeg.“ „Ne znaš koliko boli.“ „Ne možeš ni da pretpostaviš koliko si u zabludi.“ „Ne verujem da bi mogao da shvatiš. Verovatno govorimo o različitom uzroku bola.“ „Ono što znam tišti, ono što ne znam, peče poput otvorene rane.“ „Pokušaj sa njom, možda je dobar vidar. Zaista je veran prijatelj... i lepa je...“ „Ne, nema takvih moći i ona to oseća. Zato i govori o tebi. Mogao bih ti isto reći, ali od nje iz nekog sebi znanog razloga bežiš.¬¬“ „Zašto ste onda razgovarali? Tačno je, bežim.“ „Bio je to moj pokušaj lečenja rečima, raskrinkavanje sumnje, poništavanje dileme. Kuda?“ „Shvatio si nakon toga da je rešenje gde? U nepoznato idem.“ „Shvatio sam da se nalazim na raskrsnici gde konačno moram da se odlučim za samo jedan put.“ „Smatraš da će taj izbor biti presudan i nepromenljiv?“ „Zavisi.“ „Od čega zavisi?“ „’Od koga’ je bolje pitanje.“ „Ko je tvoj putokaz?“ „Ako ti otkrijem tajnu, to će označiti kraj puta i definitivan odlazak.“ „Napustio bi me? I nju, iako ne priznaješ vašu bliskost?“ „Ona bi razumela. Kao što je shvatila nepostojanje bliskosti. Ti verovatno ne bi, ali bi se svima sa srca skotrljala stena.“


286

Tajna

„Zašto ne želiš da te razumem?“ „Zato što razumevanje katkad znači totalni gubitak. Ne mogu da podnesem da budem poraženi.“ „Ja ne mogu da čekam. Reci mi. Preuzimam ulogu gubitnika ako je ona deo tajne.“ „Rekao sam ti. Važna je jer je neko ko tebi znači, i neko sa kim mogu da porazgovaram. Tebi?“ „Ostavimo je po strani. Ali odgovor je – nedovoljno.“ „Ako joj ne pripadaš, onda ima nade za moju tajnu.“ „Ja sam njena kutija u koju može da izruči sve što misli, a da se ja zbog toga osetim korisno. Možda i pametno. A tebi... šta sam tebi¬? Jako mi je važno da to znam.“ „Ako mi kažeš da osećaš to što jedino želim, ako ti to uspeva, onda tajna to prestaje da bude.“ „Želim. Hoću. Osećam. Znaš li to... odavno? Ali izbor... i odluka? Osuda i strah? Da samo znaš koliko je bilo teško živeti sa tim. Biti tu pokraj, a ne smeti.“ „Ako bi se bežalo, onda ova priča ne bi imala početak. Možeš li sa tim da živiš?“ „Želim da se ne bojim tvoje konačne odluke. Mogu, naravno da mogu.“ „Ne boj se… tu sam. Zato su neka prevaziđena ćutanja i neizvesnosti tako čudesni i oslobađajući. I prestaju to da budu kada osetiš realnost u srcu, na dlanu, u dnu stomaka...Volim te. Oduvek sam te voleo. Obožavao.“ Drhtavom, nesigurnom rukom ga pomilova po obrazima obraslim od nebrijanja. Primače se i spusti nežan poljubac na njegove podatne usne. Uz blagi osmeh posegnu rukama ka njegovim ramenima. Uz uzdah olakšanja privukoše jedan drugog čvrsto u naručje, osećajući kako se lanci oko tajne skrivane godinama među njima, dvojicom najboljih prijatelja, obmotani i čvrsto vezani katancem ćutanja, kidaju. Konačno spoznaše da su obojica na istom putu koji se iz račve usmerio samo u njima znanom pravcu, tamo gde se više ne napipava nepoznato. O njoj više nisu mislili. O onoj koja je sada ličila samo na labavu sponu sa životom koji se očekuje. Bejaše daleko potisnuta, ostavljena sama, poput neznanca sa konačnom istinom da je ponekad očekivana stvarnost iluzija odenuta u neostvarive želje.


Uroš Timić

NA JEZERU ZAGRLJENI

Bojan „Žene su ti to, care, ne uzbuđuj se previše, naći ćeš bolju. Dobar si dečko.“ „Ma znam, samo je uhvatila nezgodan trenutak. Baš sam smoren i inače...“ „Opusti se. Idemo sutra ujutru do jezera, može? Ja kupujem pivo. Pokupi me oko jedanaest. Dok se probudim, istuširam i to sve...“ „Može, brate. Da znaš da će mi prijati 'ladna voda.“ „Onda smo se dogovorili, tebra. Ajd' u zdravlje.“ Prekinuo sam vezu. Lošmi car. Pravi ortak. Znao sam da će naći bilo kakav način da mi podigne raspoloženje. Slika Marije u mom zagrljaju upala mi je u oko sa desktopa računara. Momentalno sam stavio jednobojnu pozadinu umesto nje. A onda sam se setio da je žuta njena omiljena bolja i promenio i nju. Miloš i ja na nekoj „rejv“ žurci, mrtvi pijani. To mi je izmamilo osmeh. Lošmi car! U deset sam ustao iz kreveta, do pola jedanaest završio jutarnju kafu i u jedanaest čekao Miloša ispred njegove kapije. Veselo mi je otpozdravio sa ulaznih vrata i potrčao ka meni. Bacio je ranac na zadnje sedište „golfa“ dvojke, a zatim me ortački lupio pesnicom po ramenu i kiselkasto se nasmejao. „Opusti se, biće devojaka za tebe uvek. Idemo da se zezamo. Ovo je događaj za nas, samce.“


288

Na jezeru zagrljeni

Nasmejao sam se ponovo i onda ja njega lupio po ramenu. Pokrenuo sam „golf“ i krenusmo. „Nadam se da si poneo kupaći“, rekao sam pokazujući na ranac iza nas. „Brate i da nisam, prilično sam siguran da sada tamo nema žive duše.“ „Kupaćeš se u gaćama, šta?“ „Jok, tebra.“ „Ti nisi normalan. Stvarno nisi poneo kupaći?“ „Ma poneo sam, šta ti je? Samo kažem, u čemu je problem i da se 'potopim' go? Smeta ti, šta?“ „Bože, šta me briga kako ćeš da se kupaš? Ako hoćeš, obuci i haljinu!“ „Da ne preterujemo. Pokušavam makar neki 'renome' da održim.“ „Tako što ćeš se kupati go u jezeru?“ „Možda prođe neko devojče“, reče Miloš sa osmehom, „pa joj se dopadne to što će da vidi...“ „Devojkama se ne dopada opuštena, mlitava i od hladnoće duboko u se' povučena stvarčica“, rekoh zlokobno. „Dragi Bojane“, reče mi značajno, „jezero nije nimalo hladno. A o mojoj 'stvarčici' ne znaš ništa. Vodi računa o svojoj.“ „Ja sam poneo kupaći“, rekoh. „Bambi za tebe!“ Nasmejao sam se ponovo. Bio sam mu zahvalan što je pristao da vodi ovaj besmisleni razgovor samo da bi mi skrenuo misli sa Marije. Miloša sam poznavao otkako znam za sebe. Maltene smo zajedno odrastali. On je oduvek bio frajer, ja sam oduvek bio bucmasti, bubuljičavi prijatelj koji ide uz njega kao loš privezak. Ali on nikada nije radio ništa da bih se ja osećao manje važno, naprotiv. A onda se situacija u mom slučaju promenila oko prve godine srednje škole, kada sam naglo izrastao, izgubio višak kilograma, a i bubuljice, i počeo da treniram boks. Tada su sve devojčice koje su bile zaljubljene u Miloša počele više pažnje da obraćaju na njegovog nekada bucmastog, a sada prilično zgodnog ortaka. Nije to bilo zato što sam ja izgledao bolje od njega, jer nisam, već eto, devojke valjda vole misteriju, pa je ružno pače koje je izraslo u labuda postalo ta misterija sama po sebi. Miloš je to i znao, zato mu nije ni smetalo. Sada je


Uroš Timić

289

imao ortaka s kojim je mogao da ide u lov. Ni tada me nije „otkačio“, a ni kada sam, nakon srednje škole upoznao Mariju i zaljubio se do ušiju. Sada, dve godine kasnije, kao dvojica dvadesetjednogodišnjaka, i dalje smo bili najbolji ortaci, uprkos svemu. A devojke? Devojaka puno more. Iz golfa smo izvadili torbe i Miloš je raširio svoje staro ćebe po pesku. Naravno, bio je u pravu. Na jezeru nije bilo žive duše, ako se izuzmu insekti, vodozemci, ribe i pokoji gmizavac. „Imaćemo sreće ako nas ne izujedaju zmije...“, rekoh dok sam svlačio majicu. „Druže, dosta ti je zmija, ja se nadam. Danas smo sami mi, zmijuge“ rekao je. Pogled mu se zadržao na mom torzu. „Oči su mi gore, ne gledaj mi u grudi“, rekao sam smešeći se. „E, budalčino“, odgovorio je, „prisećam se kakvo si prasence bio u osnovnoj, a vidi ga sada. Marija stvarno nije normalna.“ „Imamo malo gej momenat, a?“, pitao sam i dalje se smešeći. Nije odgovorio, samo je spustio pogled. Skinuo je i on majicu, a zatim i pantalone. „Druže, vidim i ti ne izlaziš iz teretane. A vidim i da si stvarno u gaćama?“ „Brate, sami smo. Stvarno sam u gaćama, u čemu je problem?“ Nemo sam ga pogledao, a onda se nasmejao. „Smeta mi šorc dok sam u kolima. Ali sam ga poneo“, rekao je i izvadio kupaći iz ranca. Bez objašnjenja spustio je gaće i izmigoljio se iz njih. Sam postupak me je iznenadio, te mi se pogled zadržao na Miloševim genitalijama. „Oči su mi gore“, rekao je kada je shvatio da ga posmatram dok je navlačio šorc. „Ne, ne“, odbrusih, „samo sam iznenađen s kojom lakoćom se svlačiš pred drugima.“ Nasmejao se, a i ja sam. „Imam nešto što nisi video, šta?“ „Imaš. Grisinicu“, rekao sam smešeći se i dalje. Postajalo mi je neprijatno. A i lagao sam. Nije bila u pitanju grisinica i bio sam ljubomoran. Sumnjam da bih ikada skupio hrabrosti da se skinem pred Milošem skroz.


290

Na jezeru zagrljeni

„Uskačemo?“, pogledao je u jezero. Potrčao sam prema vodi i uskočio. Voda je bila prijatno hladna i mutna. Umočio sam i glavu i pogledao u Miloša. Plivao je dalje od mene. „Gde ode?“ „Boki, tu sam, ne boj se. Neće tebe zmije više dohvatiti.“ Krenuo je ka meni. Počeo je da me prska vodom. Uzvratio sam mu. Nisam mogao a da ne primetim da nije skidao taj, dobro poznati, vragolasti osmeh sa lica. „Hajdemo malo napolje, umorih se“, rekao je posle nekog vremena. „Toliko treniraš, a za šta? Nismo čak ni pošteno otplivali!“ „Plivaćemo kasnije, sad sam se nešto zadihao“, rekao je držeći se za grudi. Delovalo je kao loša gluma, ali odigrao sam ulogu i izašao na pesak za njim. Protrljao je kosu prstima i stresao se. „Hladno je kada izađeš napolje.“ „Zamisli sada da nemaš kupaći, a da prođe neka dobra riba“, rekao sam zadirkujući ga, „mislila bi da si žensko sa malim grudima, realno.“ „Ha, ha! Baš si smešan. Uostalom, baš me briga šta bi neka riba pomislila. Već počinju da mi idu na živce“, rekao je i seo na peškir, a zatim se izvalio na leđa. Seo sam pored njega. „Otkud sad to?“ „Ma... Kad malo bolje pogledaš, ribe su naporne. Baš naporne.“ Nasmejao sam se glasno: „Care, pa ti onda pređi na frajere.“ „Vidiš da sam prešao“, rekao je i spustio ruku na moja mokra leđa, „dovodim ih na jezero.“ „Daj, bre, Miloše. Da nas neko vidi, pomislio bi da je u filmu 'Planina Broukbek'“, rekoh i „ortački“ ga udarih po nozi. „Ma ozbiljno ti kažem, Boki, šta će nam cure? Pogledaj nas. Lepše izgledamo od polovine natovljenih devojaka koje mlataraju celulitom i misle da treba neko da ih moli za seks. A ujutru, kada skinu šminku, ionako više liče na muškarce nego na devojke. Na ružne muškarce!“ „Bože, Lošmi, govoriš kao pravi ženomrzac. Ozbiljan si sada ili...?“ Pogledao sam ga. Da, bio je ozbiljan. Znao sam vrlo dobro njegov zamišljeni izraz lica kada iz nekog dela mozga vadi sebi važnu in-


Uroš Timić

291

formaciju. Ne shvativši zašto, srce je počelo da mi lupa kao ludo. „Zapravo, već neko vreme je to moj stav. Ne znam da li si primetio da sam prilično dugo 'single'“, rekao je. „O čemu zapravo pričaš? Mislio sam da imaš više 'veza bez obaveza', pa nisam ni insistirao da me upoznaješ sa tim devojkama...“ „Ne. Već dugo nisam imao devojku.“ Progutao sam knedlu: „Koliko dugo?“ „Ima već skoro četiri godine...“ Podigao sam obrve: „Četiri godine nisi imao seks?“ Uozbiljio se. Ruka mu je i dalje bila na mojim leđima, ali sada nešto niže. I dalje mi je bilo nejasno zašto mu nisam rekao da je skloni. „Nisam to rekao.“ „Pa malopre si rekao da nisi imao ni ozbiljnu, ali ni vezu bez obaveza skoro četiri godine. Šta hoćeš da kažeš, ništa ne kontam?“ Skoro me je obgrlio rukom. Bili smo blizu jedan drugome. Previše blizu. Mogao sam jasno da vidim kapljice vode po njegovom torzou i licu. Srce je htelo da iskoči. „Imao sam seks, Boki. Samo ne sa devojkama.“ Pridigao se, a ja sam se udaljio. Tada je konačno sklonio ruku sa mene. „Daj, Lošmi. Ne seri.“ Spustio je pogled. Nije srao. Znao sam to. Ali je istina bila previše čudna da bi bila realna. Miloš. Lošmi. Frajerčina i po. Svaka devojka bi sve dala da bude sa njim makar na mesec dana, da bi mogla da se kasnije hvali kako je bila sa njim. Svaka. Više puta sam uhvatio Mariju kako ga dugo posmatra. Predugo. On joj nikad takav pogled nije uzvratio. Ali je gledao mene. Kao što me je i sada, kada je podigao pogled, posmatrao. Posmatrao sam i ja njega. Vreme je stalo. Da li je realno da će „ne seri“ biti poslednje reči koje će visiti u vazduhu? Uh. I šta sada, jebote? Primakao mi se ponovo, a ja sam mu dozvolio. Ma u pravu je. Devojke i jesu cinične nimfomanke koje samo žele da ih neko moli za seks, ne bi li se osećale manje droljasto kada se konačno daju, što je od samog starta bio cilj. Ma i Marija je ista takva.


292

Na jezeru zagrljeni

Ona da raskine sa mnom? Hej! Pa reč joj nisam rekao kada je izjavila: „Joj, ljubavi, ugojila sam se sedam kila, ne znam šta da radim!“ A ja? Mogao sam da „švrljam“ koliko sam hteo. Ali nisam. Ostao sam onaj savršeni, mali Bojan koji nikad nije izašao van okvira u koji su ga posadili. E, pa neka ga sada ovaj Miloš. Neka mi se približava. Ljubi me. Lagano me je poljubio. Pa nismo devojčice! Grabim ga za kosu i uzvraćam poljubac. Obaram ga na leđa. Kotrljamo se do peska. Sada smo mokri i uprljani. Ali nastavljamo da se ljubimo. Ja ležim preko njega. Ruke su mu nisko na mojim leđima. Neka ih. Neka ide i niže. Ja sam išao i niže i skinuo sam mu kupaći. Eto, sad ga više konačno nema. To je hteo. Definitivno mu hladna voda nije mogla ništa. Pogledao sam ga. Uzvratio mi je pogledom punim nežnosti i saosećanja. „Izgleda da smo svi isti, druže moj“, rekao je, „samo je pitanje koja će strana prevagnuti i u kom trenutku.“ Miloš Oduvek sam bio zaljubljen u njega. Dobro, ne oduvek. Ali od onda kada sam dečake počeo da posmatram da drugačiji način, a kada je on iz bubuljičavog, ružnog pačeta, izrastao u labuda. Ne prelepog labuda, ali u pticu sa dovoljno mana da je i takav – meni savršen! Devojke su mene više volele. Nije mi bio problem da imam mnogo devojaka do neke petnaeste godine. Tada su im očekivanja mala. Konkretno, ne očekuju da ih odvučeš u krevet. Tada si frajer i ako ih samo ljubiš ispred ulaznih vrata njihovih zgrada u gorkom očekivanju da će njihov tata da otvori vrata i „na'vata vas na delu“. Do tada sam izgradio imidž frajera. A onda se on razvio i postao sve ono što sam ja voleo. Moj Bojan. Moj najbolji drug. Moje sve. Nisam ni sanjao da ću ikada zavoleti drugo ljudsko biće na taj način. Iako smo ostali na drugarskim talasima, ja sam ga uvek posmatrao kao nešto više. Samo sam hteo da ga zagrlim i nikada ga ne puštam. Voleo sam boju njegovog glasa. Voleo sam njegove zaliske. Voleo sam njegovo atletsko telo, iako su mu ramena bila pomalo uska. Za mene su bila savršena. Kada je Marija stupila na scenu, mislio sam da je samo „jedna u nizu“. Obojica smo tada važili za frajere. Doduše, verujem da je on


Uroš Timić

293

ipak lupio više recki nego ja. Ja sam jedva izgubio tu nevinost, sa sedamnaest godina, sa najlepšom devojkom u razredu. I to pod dejstvom toliko alkohola da se zaista čudim kako sam „proradio“, jer bi i strejt muškarac zakazao u tom stanju. Ali eto, sreća me je pogledala tada. Vesna, osim što je bila najbolja riba, bila je i velika tračara, pa se brzo proširila vest o mom „ponosu“. Svakom strejt momku bi to bio plus, meni je bio minus jer me je startovalo više devojaka nego ikad i sve su imale ista očekivanja. Da ih „razdevičim“. Nije to bilo samo zato što sam ja važio za dobrog frajera. Realno, htele su nešto što je bilo Vesnino. Jadnice. Nemam pojma kako sam zadržao titulu frajera, a da ni sa jednom devojkom posle Vesne nisam bio. Seks me tada nije zanimao previše. Zanimao me je on. I samo on. Često su išli u paketu, a to sam prezirao. Srednja škola se završila i ređe smo se viđali. A ona je prečesto bila sa njim. Ja sam bio sasvim sam. Zadovoljavao sam se kada bi me uveče primili da sa njima gledam film. Zamišljao sam sebe na njenom mestu. Trebalo je da se nas dvojica tako grlimo. Da nas dvojica budemo srećni. Ona je bila višak. Jedne večeri mi je zatražio „gajbu“ jer je hteo da joj priredi nešto romantično, a ja sam u tom periodu bio sâm u stanu. „Nema problema, ionako ću prespavati kod ortakinje“, odgovorio sam mu i ustupio gajbu. Naravno, zadirkivao me je za tu „ortakinju“. Ona nije postojala. Mislio sam da će njegovo „iznenađenje“ trajati kratko i da ću posle ponoći moći da se vratim u stan, dok njih dvoje spavaju. I da ću slagati ujutru da me je „ortakinja“ izbacila iz svog stana. Poslao mi je poruku oko jedan sat, dok sam ja lutao po parkovima, da „neće spavati celu noć koliko je Marija zadovoljna iznenađenjem (za koje nikad nisam saznao šta je) i da je neizmerno zahvalan što sam mu ustupio gajbu“. Tada sam, lutajući po gradu, završio u gej klubu. Znao sam da je gej klub, nije bila u pitanju sudbina. Sudbina je samo učinila da bude otvoren i dalje i da su, iako je odavno prošla ponoć, puštali pojedince „koji nisu delovali sumnjivo“ bez rezervacije. Popio sam više alkohola nego što sam mogao da zamislim da sam sposoban. Te večeri sam izgubio nevinost drugi put. U uličici iza tog kluba. Momak je bio mojih godina. Lep, crn i visok. Ispovraćao sam se u toku samog čina. Srećom, bio sam mu okrenut leđima (podrazumevano).


294

Na jezeru zagrljeni

Nakon nekog vremena sve mi se smučilo i preuzeo sam stvari u svoje ruke. Pozvao sam Mariju na piće. Rekao sam joj da sam posvedočio tome da je Bojan vara. Ali da više ne mogu da ćutim jer mi je draga. Zaklela se da neće govoriti ništa o tome, samo će ga ostaviti. Tako je i bilo. Bojan je bio prelep na jezeru. Zbunjen i ostavljen. Neodoljiv. Držao sam ga tako čvrsto dok je stenjao na meni. Više mi nikada neće pobeći. Moj Bojan. Bog neka mi sudi. A ne ljudi. Ja nisam rođen pogrešno. Rođen sam u pogrešno vreme. Da li sam ispao zao zato što sam najboljem ortaku uništio vezu? Da li su ljudi zli jer nas osuđuju svaki dan zato što smo drugačiji? Ako oni nisu, onda nisam ni ja. Svako se bori. Borim se i ja. A On, neka sudi. Ja ću za to vreme grliti mog Bojana.


Lidija Horvat

ZAVESA

Dugo sam razmišljala kako to da uradim i kako će oni to shvatiti, da li će me razumeti ili će me oterati. Odlučila sam da pokušam po svaku cenu, ništa ne mogu izgubiti, a ona će i dalje biti tu, kraj mene. Ovako je to bilo... Bio je kišovit dan, čak i previše za to doba godine, ali nju ipak nije mrzelo da dođe kod mene, rekla mi je: „Uvek ću dolaziti jer te volim.“ Nisam olako shvatala te reči jer sam i ja nju volela, volim je i dalje. Dala sam joj suve stvari i peškir da osuši dugu, savršeno ravnu smeđu kosu. Uvek sam u sebi govorila koliko je lepa i koliko je volim. Ponekad sam to izgovarala i naglas, ali češće u sebi, nisam mogla da dozvolim da je izgubim. Ona mi je bila sve! Bez njene podrške ništa od ovoga se ne bi desilo. Pričale smo o svemu, nikada se nismo lagale. Uvek smo nekako uspevale da prebrodimo sve prepreke, koliko god da su velike. Znala sam sve o njoj i ona je znala sve o meni, ali niko nije znao ništa od ovoga, nisu znali da sam baš to, baš ta tabu tema. Dakle, došla je kod mene i rekla sam joj koliko je volim i koliko žudim za njom, za njenim telom, za njenim umom, za samom njom! Za mene je bila savršeno-nesavršena osoba koju sam obožavala. Želela kraj sebe, a svi ostali, ostali su nas gledali tamo negde iz senke i bojali se da priđu, da pitaju, da shvate, da saosećaju, bojali su se onoga što sam. Ljudi uglavnom misle da se to leči, ali NE, to se ne


296

Zavesa

može lečiti! Može li se lečiti ljubav prema nekome? Ako može, dajte mi odmah lekove da to izlečim! Zapravo, to ne želim lečiti, nema se šta lečiti kada osećaš ljubav i voliš, a uvek kažem da ne možeš povrediti one koji vole, jer oni čuvaju tu ljubav u sitnicama, kao što ja u njenom pogledu čuvam ljubav koju niko ne razume. Sedela je na mom krevetu i pričala mi koliko me voli, a ti ljudi gledali su za nas strašnim pogledima. Plakala je dok mi je to govorila, a i ja sam plakala, jer volim. Pokušala sam objasniti koliko je volim, ali to se ne da objasniti rečima, jednostavno to možeš samo osetiti, a ako osećaš, onda hajde, objasni ti meni koliko je dovoljno voleti? Nikada nije dovoljno voleti, uvek treba dati još više, da ti ne bude žao i onog poslednjeg atoma snage u tebi, da ti ne bude žao umreti za nekoga! To, to je prava ljubav, nije bitno da li je tabu, za mene je ljubav – ljubav, ali oni su se malo (u)zbunili oko toga, mada su i dalje sedeli na svojim mestima i gledali mene, nju. Gledali su nas i pokušavali da shvate to, na licima im se videlo da se zaista trude da shvate to, bilo mi je drago zbog toga! Rekla sam im na sav glas, ja želim da svi znaju koliko je volim, da se popnem na najvišu zgradu na svetu i da vrisnem njeno ime, da je volim i da svi čuju i ne zaborave! Svi bitni su i čuli, mada nisam to vrisnula sa najviše zgrade na svetu, ali su čuli, to nam je i bio cilj. Trgli su se na svojim sedištima, netremice gledajući u nas. Jako je plakala, zagrlila sam je i rekla joj: „Znaš, nikud ne idem…“ „Šta god oni rekli.“ Još jače je zaplakala i snažnije me zagrlila. Pogledala sam u njih, a oni su gledali u nas. U očima su im se videle suze. Naše suze su još uveliko tekle, jer smo tražile razumevanje u njima. Nismo mogle da izustimo ništa više od: „Volim te!“ Jedna drugoj. To je bio kraj… Zavesa se spustila. Podigla sam je sa kreveta na kom je sedela I ja sam ustala. Obrisale smo suze jedna drugoj. “Sada je odlučujući momenat”, rekla mi je. Bile smo snažne I uhvatile se za ruke. Zavesa se sklonila. Ispred nas su bili ljudi koje volimo, koji sun am aplaudirali. Imali su srećan izraz na licu! Podržali su nas! Uhvatila me je još jače za ruku i poljubila pred svima. Napokon smo uspele! Imala sam potrebu da ti ovo kažem, a nadam se da ćeš ti imati snagu da kažeš ostalima!


Nemanja Ilić

BEZ KAJANJA I IZVINJENJA

Ljudi su skloni tome da pitaju „Od kada si gej?“, kao da je odgovor na to pitanje očigledno vremenski određen i nadasve logičan, izjednačujući, pritom, takvo pitanje sa nekim kao što je, na primer, „Od kada si vegetarijanac?“ ili „Kada si pošao na zumbu?“. Tu nije bilo konkretnog početka, stoga što je početak moje seksualnosti bio sam izlazak iz majčine bezbedne utrobe. Ako sam ikada i bio heteroseksualac, to se onda zbivalo u nekom od prethodnih života. Moje biće je od klinačkog perioda naovamo naginjalo ka drugim dečacima i to je jedina potpuna istina. Imao sam svega sedam ili osam godina kada sam, bar koliko se sećam, prvi put maštarao o nekome. Bio je to moj drugar iz odeljenja. Kasno uveče, dok se ponoć krstila što još ne spavam, leškareći, razmišljao sam o tome kako taj moj drugar leži pored mene u krevetu. I to je doslovno sve. Vrhunac mog simpatisanja bila je zamisao da nas dvojica delimo moj jorgan i jastuk i ležimo ne radeći ništa sem što ćutimo u mraku. Idući ka pubertetu i toj mučeničkoj fazi psihofizičke transformacije, sve češće sam u školi bivao čašćavan izrazima poput „pederu“, „peško“, „ženskarošu“ (moji dušmani su pogrešno poistovetili ovu reč sa „ženskast“, promašivši svoju prvobitnu nameru), dok su mi neki prilazili sa pitanjem „Da li si ti devojčica ili dečak?“. Pretpostavljam da ih je moja androgina pojava zbunjivala do te mere da su morali ispitati o čemu se tu zapravo radi. Ni kod kuće nisam bio u potpunosti oslobođen pogrde na


298

Bez kajanja i izvinjenja

račun svoje feminizirane prirode. Mama je imala običaj da mi dovikne da „ne trčim kao pederčina“. Kako su godine naginjale tom sudbonosnom periodu preobražaja iz klinca koji vucara svoje igračke dinosauruse sa sobom u klinca koji zahteva samostalnost i leši se alkoholom po rođendanima, imenica „peder“ postala je konstanta mog postojanja. Bio sam blagoslovljen njome nebrojeno puta do svoje 13/14. godine. Najsuroviji su bili upravo oni dečaci i devojčice iz osnovne s kojima sam odrastao. Do kraja osmog razreda prolazio sam kroz pakao. Upravo tada pokušao sam prvi put da „izađem iz ormara“. Jedne večeri, vidno smušenog zbog još jednog nasrtaja na moju ličnost od strane nekog od vršnjaka, majka me je upitala zašto sam potišten. Pošto što je moj odgovor na svaku njenu pretpostavku bio odričan, konačno se zaustavila na pitanju „Da li si tužan jer ti se sviđaju drugi dečaci?“. Ni dan-danas mi ne ide u glavu kako je napipala srž moje agonije, ali uspela je da probije moj oklop, nakon čega sam se rasplakao, rekavši da se zaista o tome i radi. Imam osećaj da su dani koji su usledili bili epoha sama za sebe. Bio sam u najdubljoj depresiji koju sam ikada iskusio, što je ozbiljan poduhvat za mene, vrlo melanholičnog pluviofila sklonog čestom padanju u mračan bedak. Uzrok mom emotivnom i mentalnom ponoru nije bilo to što sam osećao seksualnu privlačnost prema drugim dečacima, već strah od budućnosti u kojoj bi me drugi maltretirali i priređivali mi pakao jer sam gej. Ja u stvari nikada nisam bio zbunjen svojom prirodom, niti mi je ona bila nakaradna. Sva moja problematika ležala je u strahu od homofobije, prezira okoline i opasnosti koje sa sobom nosi status homoseksualca u društvu u kome živim. Mržnja i surovost drugih izvršila je pritisak na moje mirnodopske svetonazore ljudske prirode i uzdrmala mi samouverenost, koju sam kao dete uspešno gajio, ne osećajući se nikada prokletim ili čudnim što mi je dah zastajao zbog nekog druga, a ne drugarice. Nakon sveg ponižavanja, izrugivanja, mentalnog i verbalnog zlostavljanja od strane svojih vršnjaka, počeo sam osećati sramotu, strah, očaj, jer nisam bio kao ostali. Počinjao sam da legitimizujem njihov animozitet prema sebi. Zbog toga mi je tako teško i palo da svojim roditeljima saopštim da sam u stvari gej, a ne ono što svi očekuju od mene. Da stvar bude crnja, moj coming out nije bio to u pravom smislu, jer sam nakon nekoliko dana,


Nemanja Ilić

299

u agoniji oponirao sopstvene reči i porekao ko sam u stvari. To je jedan od postupaka zbog kojih se istinski kajem (taj i to što nisam pokušao da upišem glumu na FDU). Figurativno govoreći, pljunuo sam i polizao. Nakon toga je usledila high school era tokom koje sam se zaista trudio da ubedim sebe da sam hetero, a da je moja homoseksualna prošlost rezultat nekakvog čak demonskog zaposedanja mog bića ili samo fatamorgana moje svesti. U pokušaju da budem heteroseksualan postao sam vrlo aseksualan. Kada vratim film, shvatam koliko sam najburnije godine otkrivanja svog libida proveo kroteći ga i umrtvljujući ga. Pokušavao sam da pothranim seksualnu glad nečim što nije bila moja hrana, a nisam sebi pružao ono što je zaista bilo potrebnu mom orga(ni)zmu. Time sam se doveo u stanje pasivne seksualnosti propraćene dvama situacijama u kojima sam se ljubio sa osobama suprotnog pola, što mi je evociralo osećanja „krljanja“ sa sopstvenom rukom. Bilo je vlažno, palacavo i nisam bio inspirisan. Guranje svojih naklonosti pod tepih tokom krucijalnih godina srednje škole su najgluplja, najbesciljnija, najnehumanija stvar koju sam mogao učiniti. Nisam ništa postigao, jer već polovinom završne godine srednje, moja priroda počela je pomaljati svoju sassy fabuloznu glavu na površinu i uskoro sam počeo da se otvaram mogućnosti da sam ipak biseksualan. Bila je to svojevrsna kompenzacija za moj dotadašnji način razmišljanja, koje se sada našlo u tranziciji. Razlog tom otvaranju i oslobađanju moga bića bio i je taj što sam promenio društvo. Tačnije, prestao sam se družiti sa momcima koji su svojim stavovima i delanjem pospešivali moju strejt farsu. Oslobođen od njih, oslobađao sam se stega samoporicanja i autohomofobije kojoj sam se izložio i kojom sam se obložio. Prvi koraci upoznavanja sa prirodom i društvom opštenarodne gejologije predstavljali su filmovi queer tematike. Konkretno se radilo o You Should Meet My Son (glumac koji igra Čejsa, stripera, bio je moj prvi gej crush). Simbolična je činjenica da sam taj film gledao na dan Nove godine, baš nekoliko sati pre nego što sam pošao na doček, na kome me je jedan dečko od čistog testosterona upitao: „Nemoj da se ljutiš, ali... jesi li ti gej?“. Moj odgovor je bio kategorično „NE!“, ali ono što bi moje spremno, u sebe sigurno srce sa ove tačke gledišta reklo jeste: I'M QUEER, I'M HERE, GET USED TO IT!. I zaista, od tada, sve više i više, svakim


300

Bez kajanja i izvinjenja

danom, postajao sam jedno sa sobom, raslojavajući sav onaj dugogodišnji talog samoobmanjivanja, samoponižavanja i nespremnosti da, prvi put od detinjstva, prihvatim sebe kao stvorenje kakvo jesam. Gej filmovi za odrasle, i to oni filmovi za odrasle, pomogli su mi da nadoknadim propušteno; da se upoznam sa dinamikom koja mi bila nepoznata, a ticala se odnosa između dva muškarca; da otključam zatarabljene želje; da vaskrsnem svoj libido iz mrtvih i počnem zaista da uživam u sebi i svojoj prirodi, a ne da osećam sram ili strah zbog svojih prirodnih potreba. Ovde vam ne govorim o masturbaciji ili ičemu sličnom, iako vam se verovatno tako čini (naročito ako imate perverznu narav kao ja), već o svojevrsnoj eureci za mene. Bio sam očaran onim što sam video, a još više osećanjem olakšanja koje me je ispunilo jer se više nisam usiljeno pretvarao da ne osećam privlačnost prema momcima i dopustio sam sebi da slobodno istražujem igralište koje sam vazda kao tinejdžer izbegavao u širokom luku. Tokom faksa sam, kao Bambi u šumi, počeo stupati u kontakt sa gej osobama – prvo plašljivo i oprezno, a zatim sve smelije, sa sve većom željom da upoznam druge nalik sebi. Danas sam siguran da u meni ne postoji ni trunka dvoumljenja u vezi sa tim ko sam i kako se osećam. To je jedan od krucijalnih razloga iz kojih sam odlučio da se korak po korak autujem najpre sebi najbliskijima, a potom i ostatku sveta. Postoje dve epohe mog života – pre i nakon što sam mami obelodanio da sam gej. To zimsko predveče će zanavek ostati jedan od najupečatljivijih trenutaka mog postojanja, kako zbog agonije iščekivanja da joj se autujem, tako i zbog važnosti tog trenutka za dalji rast mene kao složene jedinke. Dogodilo se to prošlog februara. U pauzi između dva ispitna roka, vratio sam se kući, u rodni grad, ali pre nego što sam napustio Beograd, gde studiram, došlo je do raspleta izvesnih događaja zbog kojih sam bio čvrsto rešen da barem prema bliskim osobama budem potpuno iskren u vezi sa svojom prirodom. Jedan od tih događaja bio je to što sam u to vreme počeo da se viđam sa određenim dečkom, a drugi to što sam pred sam polazak kući vrlo dobroj drugarici sa faksa to i priznao. Dozlogrdilo mi je bilo da prećutkujem mamina pitanja na temu toga što nemam devojku ili da slušam rečenice kao što je „Ti i tvoja žena jednoga dana...“. Te najobičnije reči su me sasecale kao samurajski mač – britko i bolno.


Nemanja Ilić

301

Patio sam zbog toga što nisam mogao da razgovaram otvoreno sa svojom majkom o svom ljubavnom životu i planovima za budućnost. Sve vreme sam igrao predstavu u čiju sam postavku nevoljno uguran. Moj otac nije više bio živ u tom trenutku, tako da on nije imao priliku da čuje iz mojih usta iskaz „Ja sam gej“, a da isti ne poreknem. Iskreno govoreći, mislim da je u suštini bio svestan toga da nisam strejt, ali je verovatno do samog kraja to poricao duboko u sebi zbog sopstvenih homofobičnih stavova. Budući da nisam bio blizak s njim, sumnjam da bi nas moja radosna vest zbližila. Što se moje majke tiče – a ona je, uzgred, najdivnija majka i najbolja osoba koju poznajem – s njom sam još od prenatalnog doba vrlo blizak. U rečniku fraza, ispod „mamin sin“ stoji moja slika (na kojoj prikazujem lepši od dva profila). Kada sam joj rekao, mislio sam da se neće previše iznenaditi, verujući da je, kao mnoge majke, već znala šta je posredi, a, pritom, već sam se kvaziautovao nekoliko godina pre toga. Ispostavilo se da je i mama to očigledno poricala, i moju vest je primila sa dozom razočaranja i začuđenosti. Dok sam izgovarao reči da se viđam sa jednim dečkom, neplanirano i spontano sam briznuo u nekakav plač na prelasku iz jecaja u vapaj. Bio je to vapaj olakšanja, a nazivam ga neplaniranim stoga što sam drugačije zamišljao svoj coming out. Mislio sam da ću ga doktorskije izvesti, kao kada spiker saopštava vesti dana na dnevniku ili glumac u monodrami recituje svoje replike. Činom autovanja svojoj majci, sa grudi sam zgurnuo ogroman teret, koji me je sve do tada snažno pritiskao. Bio sam spreman na sve, samo ne na nastavak pretvaranja i sceniranja nepostojećih osećanja. Oduvek mi je bilo potrebnije da me drugi vide onakvog kakav zaista jesam, bez foliranja, nego da im se svidim ili budem simpatičan. Skrivati se od onih koji su mi najbliži, na koje sam upućen, od ljudi koje nazivam svojima, gubilo je svaki smisao. Čak i ako neko od njih odluči da mi uskrati potporu i naklonost, pomirio bih se s tim na kraju, jer, ako je cena slobode gubitak onih koji me ne vole bezuslovno, onda je samooslobođenje neprocenjivo. Nisam se više mogao osetiti niti nazvati celim i svojim živeći laž, ćutke gutati pogrešne pretpostavke o sebi. Ma kako dramatično ili prenaglašeno to zvučalo, i danas mi je uvreda kada neko očito kapira da sam gej, ali se pravi lud. Takav ništa-ja-ne-znam stav me izluđuje. Bio sam spreman na


302

Bez kajanja i izvinjenja

sve, pa čak i na potpunu osudu. U danima koji su usledili postepeno sam se počeo otvarati svim svojim dobrim drugaricama, kao i sestri. Taj proces nije gotov, jer još ima ljudi kojima bih lično da saopštim, ali skoro svi koji mi znače sada znaju istinu o mojoj prirodi. Slagao bih ako bih rekao da ja nisam razočaran pristupom mame i sestre u vezi sa čitavom stvari. Očekivao sam od obe, a pogotovo od majke, da se otople po pitanju mog autovanja i da se uključuje u aspekt života koji im je do pre godinu dana bio nepoznat. Sestra mi se zahvalila što sam imao poverenja u nju da joj kažem to o sebi i rekla da me voli, ali nikada više me nije „pogledala u oči“ po pitanju te teme. Ne znam šta joj u glavi, jer nismo nikada o tome razgovarali, ali njen hladni, ignorišući stav ne shvatam olako. Ljut sam na njenu licemernost, s obzirom na činjenicu da sam ja oduvek bio tu za njene nedaće i ljubavna previranja. Bojim se da će biti nemoguće u budućnosti održati blizak odnos sa njom ako ne bude spremna da se zainteresuje za mene kao što bi sestra trebalo da se interesuje za brata i ono što čini njegov svet. Ne vidim kako mogu zaobići činjenicu da ona na mene i dalje gleda kao na nekoga ko krši tabu. Za razliku od nje, moja mama je od početka bila otvorena – za nju je homoseksualnost bolest, a mene je neko podveo da mislim da mi se momci sviđaju. Reč koju je upotrebila jednom prilikom jeste da sam „ekstreman“ i da je homosekualnost samo faza, kao, na primer, bojenje kose u nijanse ljubičaste, pirsing, rejvovanje ili nešto tome slično. Sporečkao sam se nebrojeno puta s njom tokom protekle godine zbog njenog poricanja onoga što sam joj rekao o sebi. Tj. sve dok joj letos nisam objasnio da me povređuje time što se pretvara kao da se nikada nisam autovao i da ću se sledeći put kada bude pomenula moju „buduću suprugu“ ili me bude pitala da li još umišljam da sam „to“, istinski da se posvađam sa njom. Bes koji sam osećao, koji u suštini i dalje osećam, proizilazi iz činjenice da moja majka ništa nije učinila da me bolje upozna. Tvrdi da je čitala o homoseksualnosti na internetu. Ne znam šta je čitala (možda nešto što su objavile Dveri ili neka desničarska organizacija nalik njima), ali jednom prilikom mi je rekla da je videla da će to proći. Takve izjave su me rastrzale. Ipak, ne želim biti sitničav i ne napomenuti da je došlo do nekog, mada mikroskopskog, progresa, a to je činjenica da me mama više ne bombarduje iz-


Nemanja Ilić

303

javama o devojkama, suprugama, brakovima niti me provocira izlečenjima, antidotima i melemima protiv homoseksualnosti. Prosto je prestala da započinje tu temu i sada, kao i moja sestra, ćuti i pravi se mrtva. Na moju sreću, moje drugarice su se pokazale najboljim sestrama koje sam mogao poželeti. Svaka od njih mi je, od trenutka kada sam im saopštio da sam gej, sa oduševljenjem i radošću pružila onu podršku koja je svakome potrebna, ma o čemu da je reč. Pokazale su mi da su uz mene više nego ikad. Gledale su na moje autovanje kao na čin najuzvišenije odvažnosti. Bile su srećne što sam raširio krila i udahnuo slobodno, punim udisajem. Dve su mi se drugarice (čitaj sestre) raznežile i na ivici suza zahvalile što sam verovao u njih kao stasale pojedince dovoljno da bih im obelodanio tako značajnu stvar za mene. Zauvek ću im biti do zvezda zahvalan na neprestanoj sestrinskoj ljubavi, potpori i veri u ljudski rod kojom me neprestano ispunjavaju. One su bile moja sigurnosna mreža tokom pipavog perioda, sprečivši da se osećam samim i izolovanim. Pružile su mi jednu od stvari koja mi je bila preko potrebna, a to je da pričam i o svojim nahođenjima i onome što osećam, bezbedno, iskreno i bez ustezanja. Moja udobnost u sopstvenoj koži evoluira i napreduje svakoga dana. Nekada prolazim kroz turbulencije, nekada se osećam bezbrižnim, uglavnom izgubljenim u sredini u kojoj se krećem, ali, istovremeno, nikada nisam bio više svoj. Trudim se da ne krijem, čak i kada se osećam neugodno u društvu u kom se nalazim. Konačno sam osetio ukus slobode i ne želim nikada da se vratim u pređašnje zatočeništvo. Nemam nikakav problem s tim da čitavo čovečanstvo zna ko sam, koga i šta volim. To dokazuju moji vrlo ekstrovertni profili na društvenim mrežama (i ne, ne mislim na sajtove za upoznavanje, već Twitter, Instagram i Facebook). Cilj mi je da poslužim kao glas čitavom LGBTIQ življu kako iz Srbije, tako iz ostalih kutaka sveta. Želim da svojim primerom pomognem i podučim druge, ali i prosvetlim one koji su neinformisani, pogrešno učeni ili neupoznati sa ljudima koji se od njih razlikuju time što ne spadaju među većinski heteronormativni soj. Podsećam se svakoga dana da nisam sâm i da širom ove planete osobe poput mene pate, bivaju zlostavljane, odbacivane, mučene, progonjene, ubijane zbog onoga što jesu. Ta globalna nepravda me još više podstiče da budem svoj uprkos svima i


304

Bez kajanja i izvinjenja

svemu, ne izvinjavajući se niti zbog jednog pedlja svog bića. Osećam ljubav prema sebi kakvu nisam osećao predugačak niz godina za jednu mladu osobu. Stojim na zemlji čvršće nego ikada pre i ne stidim se sebe. Visoko podignute glave, sa ponosom i verom u bolje sutra koračam svojim stazama. To što sam se autovao bilo je najbolja stvar koju sam ikada sebi učinio. Ne kajem se ni najmanje zbog iti jednog svog poteza. Prepuštam se svemu što mi je univerzum propisao, a ono što je do mene, što je moj zadatak, jeste da živim shodno onome najautentičnijem u sebi, kako zbog sebe i sopstvene sreće, tako i zbog dobrobiti drugih. Naši najhrabriji potezi su dela koja inspirišu druge, a ne samo nas. Tek kada smo spremni sve da izgubimo kako ne bismo izgubili sebe, možemo reći da smo u biti slobodni. Moj put ka slobodi nije gotov, ali sam na njemu, čvrsto držeći kormilo, i taj poriv mi niko ne može oduzeti. Ne gubim nadu da ću jednoga dana, ma kad to bilo u budućnosti, skupa sa svojim dečkom moći da zasnujem porodicu i da ćemo pružiti potrebnu ljubav našoj deci i porodičnu toplinu i dom kakav zaslužuju, i da ćemo sesti za isti sto na ručku sa mojom mamom, bakom, sestrom i njenom porodicom i da pri tom neće biti nikakvih trzavica, ničeg čudnog, ničeg abnormalnog. Na kraju dana, svi smo iste jedinke iz reda sisara, ništa bolji od one sledeće. Svi težimo tom miru i skladu, iako oni za svakoga predstavljaju nešto drugačije, nešto svojstveno svakom pojedinačno. I kada su najmračniji dani, neumorno sam ispunjen nadom da bolje sutra sledi. Ne bi bilo tako da se nisam autovao. Ni da postoji serum za heteroseksualnost, ne bih promenio ono što jesam. Zaista sam gay (eng. srećan) što sam gej. „Izlazak iz ormara“ mi je spasio život u svakom smislu.


Rade Obradović

NE-POSTOJEĆA KARTA

Čudno je to dragi moj, ali veoma zanimljivo, otvori ti totalno novu dimenziju. Iznenađen si na trenutak, zadovoljan, ali veoma kratko. Naletiš na zid stida, zid plača, zid ljutnje, zid mržnje i ljubavi istovremeno. Dugo je ovo putovanje za koje moraš da platiš kartu u jednom smeru, bez povratka, kartu koju si već dobio na rođenju, kartu koja košta poprilično, ali veruj mi, dragi, isplati se. Dobrodošli u srednju Tehničku školu, pretežno mušku, gde se nosi isključivo teksas, poneke starke i maksice. Ah, propast, prolaziš hladnim hodnicima, stepenicama nadanja da ćeš ga ugledati, časovima požude i svlačionicama strasti. Svoju destinaciju ne pominješ nikom… ne smeš, jer su osuđeni i ismejani svi koji su se zaputili tamo. Mnogo si loš, dragi moj, ako dobiješ ovu kartu (iako je nisi birao), ali pazi, loš si samo zato što oni tako kažu. Vidiš nekako da nisi sâm, tražiš krajičkom oka još nekog ko ima istu kartu kao ti, ali pažljivo gledaš, da te ne bi otkrili. Sumnjaš. Kada se vratiš kući, sedaš za svoj računar i pokušavaš da dobiješ odgovore od mašine za kucanje, koja vodi razgovor sa mašinom za ljubav – www.facebook.com, uloguj se, pronađi prijatelje, pošalji poruku. „Ćao“ „Ćao“ „Kako si“ „Dobro, a ti?“


306

Ne-postojeća karta

„Uh, nije loše, odakle si?“ „Beograd“ „Može slika?“ ................. Čekirao si konačno svoju kartu, dragi… Ćao, ja sam Filip… Filip je bio moj prvi momak. Nisam ni sanjao da posle četvorogodišnjeg beznađa može da me čeka takvo jedno prelepo biće sa kojim nastavljam svoj put dug šest meseci. Sada Filip i ja imamo istu kartu i to znamo obojica, imamo istu destinaciju i zadovoljni smo, delimo različite trenutke tokom zajedničkog putovanja. Dragi, moram ti reći i ovo, posle dva meseca je i Aleksandra znala da sam baš taj koji je dobio tu posebnu kartu, za tu posebnu destinaciju, znala je i Ivana. OK, sada je već podnošljivije, jer vidiš da drugi ljudi, neki ljudi te i vole i ne misle da si loš, bolestan i čudan zbog destinacije na koju želiš da stigneš. Mnogo se lakše diše, putuješ udobnijim sredstvom i već si otvoreniji za nova poznanstva. Prošle su još dve godine, sada ti se nekako put proširuje, nekako vidiš dalje, i želiš da nastaviš svoju trku i da juriš većom brzinom, bez kočenja. Prolaziš cestom i desno od tebe je jedna velika socijalistička zgrada na kojoj piše ФИЛОЗОФСКИ ФАКУЛТЕТ. Čuješ nešto ozbiljnije ljude koji te oslovljavaju sa DOBAR DAN, KOLEGA! Nije to sve, tu se nalazi gomila ljudi koji dele karte sa tobom, slične, različite karte za cilj kom težiš, sada su stajališta mnogo zanimljivija, šarenolika, bezbednija, putnici smerniji i otvoreniji. Tu su i crni i beli ljudi, pankeri, rokeri, džezeri, umetnici, čudni istoričari, neki psiholozi i pedagozi, aseksualci, biseksualci, feministkinje, liberalci i oni koji su isti kao ti, dragi, a opet različiti. Sada si baš zadovoljan, mnogo više nego pre. Sada već otvoreno pokazuješ svoju kartu, otvaraš je široko i prsti ti više nisu zaleđeni dok to radiš. Neko ti je ponudio udobnost sofe, svežinu, toplo ćebe, i ti možeš da putuješ i gledaš kroz prozor zajedno sa njim. Sada dosta njih zna za tvoju kartu, rutu koju si prošao i rutu koja te čeka. Tu su Ana, Sanja, Nikola, Marko, još jedna Ivana, Marija, Darko, Aleksandar i mnogi drugi. Povremeno gledaš u svoju kartu koja menja pravac ili smer, nekad je povratna, nekad je crna i bela, nekad šarena, nekad je savijena, stavljena u džep, ali lepo upakovana, nekada u jednom komadu stane u novčanik, a neretko je i zalepljena tebi na jaknu, farmerke, majicu


Rade Obradović

307

sa V izrezom, cipele ili patike. Odjednom je vidiš i na svom ormanu, na svom radnom stolu, vidiš je na drugima, nekad je posudiš nekome, prijatelju, poznaniku, strancu, bližnjima. Posudiš je i svojim roditeljima na kraju. Oh, dragi, malo je teže tu kartu dati roditeljima, to moraš znati, ipak si u Srbiji, a ti si student, zavisiš ili ne od njih, pa strahuješ da li će je pocepati, uništiti ili zapaliti. Plašiš se da će nestati, da ćeš je izgubiti, jer misliš da više nećeš biti na putu. Mislim da je vreme da ti otkrijem svoju destinaciju koju sam toliko dugo želeo da dostignem, otkriću ti i šta piše na karti, reći ću ti sve ono što sam rekao i drugima. Moje putešestvije je vodilo u zemlju koja se zove Ljubav, Sigurnost i Podrška. Pronašao sam je, a znam da ćeš i ti. Shvatio sam da karte, da te famozne karte zapravo i nema, ona je bila puka imaginacija ljudi, ljudi koji su mi rekli da sam obeležen, pečatiran i drugačiji. Nikada nije ni postojala, ni na drugima, ni na meni, ni na odeći, ni u mojoj sobi, ormanu, polici, stolu, majici ili cipelama. Karta je izmišljena da bih sakrio svoj strah i da bih bio vedar. Drugi su je izmislili da bi im bilo lakše da osuđuju, jer nisu imali hrabrosti sebe da osude otvoreno. Služila im je kao pokriće, kao podloga za očaj, nerazumevanje, samoću, bes i nesigurnost. Moraš shvatiti, dragi, ne smeš dopustiti da te obeleže, da ti daju pečat, jer ono što si ti jesu i mnogi drugi i svi ljudi, muškarci i žene na ovom putu koji se zove Život. Ti si čovek, pre svega, ti si biće koje zaslužuje da bude voljeno. Sada moram da nastavim vožnju, zeleno svetlo je na semaforu.



Ljubica Đurić

SRBIJO, MILA MATI?

Imam nešto da ti kažem, tebi, Srbine, koji me gledaš očima punim mržnje smišljajući kako da me vratiš u mrak u kom sam bila. Ja volim, Srbine. Volim je! Znam da ti to ne razumeš, ne želiš, mada znam da možeš. Kažeš, Bog? U tog Boga, Srbine, i ja verujem. Taj bog je i moj Bog i Bog onoga što ubi i onoga što ukrade. Zapovesti u koje se ti toliko kuneš kažu: „Ne ubij!“, „Ne kradi!“, ali ne kažu: „Mrzi!“. Zašto, Srbine, ne goniš one koji ubiše dete? Zašto, Srbine, ne goniš one što kradu, a Bog ti tako zapoveda? Zašto, Srbine, iz svog žita kukolj ne vadiš, a moje žito u kukolj pretvaraš? Bog je ljubav, dragi moj brate. Raznolika, šarena i puna razumevanja. On i on su ljubav, ona i ona su ljubav. Kažeš, ne shvataju deca? Nemoj, Srbine, svoju zaslepljenost njima da opravdavaš. Nemoj, Srbine, moj brate, ta mala i nedužna bića u okove da stavljaš na početku. Nemoj u mrak da ih vučeš, nisu ona kriva što ti ne shvataš. Imam nešto da ti kažem, Srbine. Volim je, i ne treba mi tvoje odobrenje. Imam nešto da ti kažem, majko. Tebi, koja si me rodila i koja za mene dišeš. Sećaš li se kako si mi pričala o jezi koja te obuzimala kada si prvi put moga oca ugledala? Sećaš li se, mila moja, kako si bila ponosna svaki put kada bi mi pričala o vašoj ljubavi? Sećaš li se kako ste me zajedno jedva čekali i za mene dom uredili? I ja sam ponosna, draga majko. Sa onim istim ponosom, kao što je onaj koji i danas nosiš sa sobom, kažem ti da i ja volim. Ona je divna, majko. Dopašće ti se. Znaš, obuzima me


310

Srbijo, mila mati?

ona ista jeza koja je tebe obuzimala svaki put kada je ugledam, kada njen pramen kose na svoj vrat stavim. Nemoj, majčice moja, da misliš da je ovo nešto strašno, ne plaši se. I ja ti mogu unuke podariti. Istina, možda ne onako kako si očekivala, ali sama si mi govorila da je svako dete ukras sveta. Uveravam te, i moje i njeno će biti. Oplemeniće ti život. Učićeš ga svemu onome što si mene naučila, voleće te i biće ti zahvalno. Znam da me razumeš majko, znam da nisi na kraj srca i zato imam nešto da ti kažem. Volim je, majko, i hvala što si me naučila kako. Imam nešto da ti kažem, školski druže, da, baš tebi! Tebi, čije uvrede na ulici gutam i dan-danas. Volim je, prijatelju! Volim je onom ljubavlju koju ti, na žalost, ne poznaješ. Nisam bolesna, prijatelju. Ne nosim zarazu u sebi. Neće te moja ljubav kandžama uhvatiti i povući za sobom. Nećeš se, prijatelju, sačuvati te opake „zaraze“ ako svoje grlo ne spereš pljuvačkom rasutom po mom licu, ako me šutevima odbaciš od sebe i ako mi oči zatvoriš pesnicama. Ne bole mene plave oči i podlivi, dragi školski druže. Mene boli beda koju ti razbacuješ svojim udarcima, boli me crnilo u koje zavijaš mlad svet koji u tebi vidi svoj model ponašanja. Dragi moj školski druže, iako ti to možda ne znaš, tvoja odgovornost je velika. Stariji si brat. Nekome si primer. Nije li lepše da tog nekoga naučiš pravim vrednostima? Nije li duga nešto što se pojavi kada se spoje tvoja kiša i moje sunce? Hajde da svi budemo duga. Ona divna, šarena i vesela duga čije boje svet ispune radošću. Hajde da ta duga simbolizuje našu slogu i zajednicu u kojoj živimo ispunjeni ljubavlju i međusobnim razumevanjem. Hajde da svaka boja simbolizuje jednu od beskonačnog broja vrsta ljubavi koju nam je Bog svima podario. Hajde da duga bude simbol svoda u koji nas je Bog zajedno smestio. Hajde da svako svakoga voli bez obzira na polnu pripadnost! Bog je ljubav, a mi smo Božiji. Imam nešto da vam kažem, svima vama koji u meni vidite pretnju. Tebi, Crkvo, da se molim tvom Bogu čistija od polovine onih koji se njegovim imenom kite. Tebi, politiko, da me se ne setiš samo kada ti fali glas, i vama, majke, da vam deca ne budu instrumenti zastarelih ambicija i neostvarenosti zbog koje ste danas nesrećne. Ja je volim i pomirite se sa tim!


Srđan Katić

ISTINOM SAM TE BRANIO

Nema tu sreće, dobri moj Tomo; pre će izroniti podmornice na vr' krošanja, nego „oreoli“ nad glavama ovih bestidnika i namćora; pre će se reke vratiti u zemlju nego što će budale povući svoje ispade. Ovi „kokošari“ jedva da se drže plota, a pridržavaju se nekih načela, koja niti su od važnosti a još manje od posebne potrebe. Predvideo sam ja sve ovo još na kraju maja, pred maturu; shvatio sam o čemu je Rade govorio: nismo mi za ovaj svet – govorio je – mi smo zreli spolja, ali iznutra smo zeleni; mi jedva da znamo čemu lice mijemo vodom; pa kako bi znali čemu vinom kosti glođemo? – te me njegove poslednje reči ubiše. Nego, nešto da ti kažem: pseto je pseto, ali samo u dvorištu, kada je u kući – ono postaje član; i ma koliko lajavo bilo – ostaće član, naravno, sve dok ne laje protiv gazde. Jesi video ove svetske „otirače“? Jesi li shvatio koliko se o njih peru? Pa to je pregazilo sve moguće kaljuge, cveće su, bre, preskočili, samo da ne zamirišu na prirodu! A ti me ispituješ o predrasudama?! Šta mogu da ti kažem ovako vezan ovom omčom oko vrata? Na šta da ti ukažem vezan lancima iznad dlanova? Prste su mi, bre, isekli, samo da ne bih progovorio, a ti mi namećeš snove, koji ne samo da su neostvarljivi, nego im se boja ne primećuje; otpustiše me s posla, na ulicu me izbaciše, đubretari me, bre, obilaze! I oni su pronašli neki deo svog sveta, svog kormila, a ti i ja se ne možemo sporazumeti, nas dvojica koji smo petnaest godina


312

Istinom sam te branio

sedeli u jednoj klupi, spavali na jednom kauču, pili iz jedne čaše i krili se u jednom mraku. Oduzeše mi i tebe, dobri moj Tomo! Rajko je bio svega par dana mlađi od mene, a taman za toliko koraka ispred mene. Znao je odgovor pre nego što bi profesor i završio svoje pitanje. Istina, možda plitak, ali nisu ni plićaci toliko glupi; postoji u njima jedna vrsta bistrine, neka istina – možda. Dubine su mutne. One su te koje su mračne, koje ubiše svako zrnce onog svetla u ovom tunelu. Rajko je imao veliko srce. Potukao bi se za svakoga, bio on prijatelj ili slučajni prolaznik, ako je samo uvideo da se desila nepravda nad njime. Jedina „boljka“ beše što je bio malo nastran. Bio je homoseksualac, i zbog toga se najčešće i tukao. Svi su ga nazivali pederom, mada su znali šta ih čeka. Sećam se, jednom smo izašli u drugi grad. Rajko je na sebi imao nekakvu zaista čudnu majicu, u još čudnijim bojama. Nisam tome pridavao nikakvog značaja, ali nisu svi tako razmišljali. Sećam se da smo stajali za šankom diskoteke, Rajko je poručio piće a konobar mu jasno reče: „Ne služim pedere“! Rajko je bez imalo straha ili nekih predrasuda bukvalno preskočio šank te stao da mlati konobara, koji ne samo da je bio stariji, nego je bio i fizički daleko snažniji od Rajka. Sećam se da sam stajao zbunjen, iskreno – u strahu. Pritrčao je jedan konobar, zatim lik iz obezbeđenja, ali ih je Rajko sve razbacao po onom šanku. Zaradio je velike batine nakon što su došla još dvojica, sa još jednim pandurom koji beše u civilu. Na moju, ali i Rajkovu žalost, „peder“ sam ispao samo ja. Ja sam bio taj što je slepo stajao u mestu, stežući dlanove oznojene od straha. A to mi Rajko nikada nije zamerio, niti me je ikada upitao „zašto“. Sećam se i jedne proslave, tačnije – male mature moje sestričine, gde je Rajko bio njen plesač jer je moja sestričina insistirala na tome. Uvek je govorila da je Rajko pravi muškarac za nju. No, takva ljubav nikada se nije desila jer je moja sestra oduvek imala predrasude i skeptične poglede na ljude kao što je bio Rajko. No, pred sam kraj tog slavlja, Nada, moja mala sestričina, ustala je sa stolice te rekla Rajku da stane ispred nje, na šta je Rajko, svojim zavidnim pokretima, i učinio. (Znate, Rajko je bio pravi šmeker). Mala Nada ga je samo pogledala te u isti mah i poljubila u usta. Nisam reagovao na to, što ne beše


Srđan Katić

313

slučaj kod moje sestre; Đurđa ga ja uhvatila za ruku, i baš u momentu kada se Rajko okrenuo prema njoj – udarila mu je šamar. Sramota. U tom momentu su mi oči počele kružiti po sali, shvativši da smo u centru ne-baš-lepe-pažnje. Međutim, Rajku se samo na licu pojavio onaj njegov poseban osmeh koji prosto zrači kao prva zraka sunca izjutra. Okrenuo se te izašao iz sale, a i ja za njim: „'si video? Voli me!“, progunđao je Rajko. „Uvek ima nade, dobro, ne baš i za tvoju sestru. Ali shvatiće i ona s vremenom; shvatiće, kao što sam i ja shvatio, da vreme nije delo, nego alat; s vremenom se mnogi igraju i to je razlog zašto dobra većina ljudi dobija po prstima.“ Nakon te večeri sve ređe sam se viđao s Rajkom. Te večeri, nakon proslave male mature, kroz mumljanje mi je dao do znanja da mu je potreban odmor. Nisam ga razumeo, pa sam ga počeo ispitivati, dok me nije uhvatio svojom ručerdom za košulju, potegao prema sebi i rekao: „Daj mi bre, čoveče, da dišem!“ Rajko je bio zaljubljen u moju malu sestričinu, što nikada nisam znao. Iako stariji od nje više od dvadeset godina, on mi je – sećam se – jednom za stolom u kafiću rekao: „Oženiću je, naravno, čim za to dođe vreme. Trenutno sam zauzet pitanjima, inače bih ja to odmah uradio; školovao bih je, bre, sve dok ne sredi svoj život, život o kojem ovisim čak i ja.“ Ja i dan-danas žalim za Rajkom. Poginuo u jednoj nesreći pre nekoliko godina, u kojoj sam i ja učestvovao. Na moju, ako smem tako da kažem – nesreću, ja sam preživeo jer ja moram nositi jedno ostvareno breme o kojem je Rajko non-stop „trubio“. Nada danas ima troje dece. Udala se nakon što je Rajko poginuo, i to iz obesti prema majci, mojoj sestri – iz inata, što je prouzrokovalo loš život i početak alkoholičarske ere. Jedini ja, od cele familije, redovno posećujem Nadu i decu. Još jedino meni dozvoljava da je nazivam pijanicom, a ja jedino njoj da me zove pederom. Istina je ta da sam sa Rajkom imao učestale odnose, što su svi znali. U tome je ležao sav problem. Kada je rekao da će se oženiti mojoj malom sestričinom – skoro da sam u komu upao. Beše to veoma težak udarac za mene. Voleo sam ga, ako se tako može reći – sa dva srca: kao prijatelja i kao prvu i jedinu ljubav. Kako sam već napomenuo,


314

Istinom sam te branio

Rajko je bio šarmer, veliki zavodnik, a sve što je radio, beše mene da napravi ljubomornim. Nije birao između muškaraca i žena. Iako sam bio svestan da nikada nije bio sa drugim ili drugom, ja sam se i dalje ponašao kao retardirana kokoš, kljucajući vlastita jaja. Nakon što je sahranjen, uzeo sam stvari i odselio se u drugi grad. Nisam više mogao prolaziti istim ulicama, ispod istih prozora, iznad istih dobacivanja, jer sam to sve i mogao i smeo jedino uz Rajka, koji je bio čak i moj lični telohranitelj. Čuvao me je do kraja svog nesrećnog života, koji sam mu oduzeo vlastitim rukama. Gurnuo sam ga sa vrha zgrade gde smo redovno, u toplim noćima, pili. Nikome nisu smetala naša glasna gunđanja, čak ni lupanje flaša od piva i džina. Te sam noći, nakon tog nedela, otišao u svoj stan, uzeo nož iz kuhinje te se vratio na mesto zločina; prvo sam otišao do Rajka te ga ubo nožem u stomak, zatim otišao na vrh zgrade, iskasapivši sebe po prsima i rukama, kako bi sve izgledalo kao napad. Nož sam, pošto je zgrada bila odmah uz reku, bacio u nju, nadajući se da ga nikada neće pronaći, što i nisu, barem ne još, te mobitelom pozvao policiju i rekao što se dogodilo. Ispričao sam kako su nas napali neki delinkventi. I verujte – upalilo je, jer je u to vreme već bila tražena grupa napadača koji su, za šta nisam niti znao, napadali ljude noževima, pljačkajući ih. Danas živim životom nesrećnika. Tako sam odabrao. Tako me je i Rajko naučio one večeri kada sam ga nameravao gurnuti sa zgrade. Možda je – kažem, moj život i mogao imati smisao, samo da on nije bio zaljubljen u moju malu sestričinu, koja niti dan-danas ne zna ko joj je ubio prvu ljubav, koja beše i moja. Jedno od njene dece, prvi sin, dobilo je ime po Rajku. Ne možete ni zamisliti koliko to dete liči na njega; iste uši, isti pogled, čak i ista boja kose; njegovu narav ima! Možda je, ipak, Rajko prevario, i to ne samo mene, nego i moju malu sestričinu, ostavivši i meni, a i njoj, jedan teret. Sladak teret. Na obostrano (ne)zadovoljstvo.


Jelena Stančić

ISTINA

Mama je izašla ranije sa posla, a ona to nikada ne radi. Suviše voli da naređuje da bi ga napuštala. Obukla je satensku bluzu i stare crne pantalone. Onu koju je nosila samo jednom, kad smo slavili moju prvu platu. Odvratna je, ali valjda ide uz njene godine, nemam pojma. Osetila sam je još pre nego što je parkirala auto ispred restorana. Taj parfem sam ja kupila. Gde mi je pamet bila? Dogovorile smo se da ću makar da se pojavim, fizički da budem prisutna. Od kako se tata iselio iz njihove kuće, ovo je treći pokušaj da me spoji sa nepoželjnim sinom neke od njenih depresivnih prijateljica. Pristajem na ove stvari samo zato što mi plaća večeru. Pojavili su se, zagrljaj, pa još jedan. Veštački osmeh i mlak stisak ruke. Nekakav Milan, izgleda jednako nesrećno kao ja. Nateran je, vidi mu se u očima. Saosećam. Obećala sam da neću piti pa sam naručila samo sprajt sa dosta leda. Sedeli smo dva sata, možda i više, ali ja sam se isključila. Izgovorene reči sam mogla na prste da nabrojim. Uglavnom su mame pričale. Naši fakulteti, naše prve ljubavi, naši loši očevi. Koliko samo sličnosti. Kao da je namešteno. Uzdah. Smeh toliko lažan da para uši. Pogled toliko usiljen da može slomiti čašu. Čašu u kojoj treba da bude votka umesto penušavog preslatkog nereda. Nisam više mogla da budem deo ove situacije, uhvatila sam Milanovu šaku i predložila da krenemo u moj stan. Usne su mu se iskrivile i odgovorio je potvrdno. Zahvalan mi je, znam. Ustali smo,


316

Istina

objasnili situaciju majkama i krenuli. Oh, njihovo oduševljenje. Obe su već kupovale odeću za unuke. Bio je maj, ali danas nije bilo dovoljno toplo za majicu kratkih rukava. Ogrnula sam kožnu jaknu i sela u Milanov auto. Rekla sam mu svoju adresu i ućutala. On je hteo da priča, međutim sprečio ga je moj mrki pogled. Upalio je radio i nastavio da klizi po ulicama. Parkirali smo se ispred stare zgrade i krenuli ka mom stanu. Živim na petom spratu i imam pristojan pogled na bulevar i „Metropol“. Ušli smo i rekla sam mu da se opusti kao kod svoje kuće. Nikada to ne govorim, ali sada to zapravo mislim. Zaslužili smo. Ponudila sam mu piće i pristao je na čašu vina. Iz police u kuhinji sam izvadila jedino skupo crveno vino i sipala ga u velike čaše. Vratila sam se u dnevnu sobu i zatekla ga kako posmatra moje uramljene postere. Zaključio je da ne izgledam kao osoba koja gleda toliko Tarantinovih filmova, a ja sam samo odmahnula glavom i otpila veliki gutljaj. Sela sam na pod zagledavši se u njegove cipele. Dvoumio se neko vreme, ali je na kraju seo pored mene. Počeli smo priču o mom stanu, kirijama, o tome kako on živi sa cimerima. Bavi se marketingom i ima dosta stavova o novcu. Slušala sam ga poluzainteresovano u nadi da će uskoro poželeti da ode. Skrenula sam pogled i tada me je poljubio. Stavio je ruku na moju butinu i nastavio da me ljubi, a ja sam samo spustila čašu na pod. Uhvatila sam ga za ramena i lagano ga udaljila od sebe. „Ja obično ljubim devojke“, rekla sam kao da to izgovaram svaki dan. Pogledao me je pogubljeno, uzdahnuo i vratio se na svoje mesto na parketu. Ukočila sam se. Činjenica da sam ovo rekla praktično nepoznatoj osobi me je uplašila. „Da li neko to zna? Osim tih devojaka“ , pitao me je i razbio tišinu. Odmahnula sam glavom. Skupila sam kolena i rasplakala se. Seo je bliže i krupnim šakama mi zabacio kosu na leđa. Počeo je da mi priča o bivšoj devojci, o lošim odnosima, o iskrenosti i opet o novcu. On je pričao, ja sam plakala. Duhovit je. Sve je ovo izgledalo tako bizarno. Moja reakcija, tako jednostavna. Bila sam srećna i tužna u isto vreme. Zagrlila sam ga. Uzvratio je, utešno i toplo. „Ne izgledaš kao gej osoba, nijedan maleni znak“, nasmejao se i udario me u koleno.


Jelena Stančić

317

„Izvini što mi duga ne ispada iz usta“, rekla sam brišući mokro lice. Znala sam da ne mogu ovde da stanem. Pružila sam mu ruke i oboje smo naglo ustali. Zamolila sam ga da me odveze da vidim mamu. Morala sam to da uradim sada. Ili nikada. Dobar plan. Legla sam na zadnje sedište i nervozno vrtela pertle prljavih patika. „Imam pesmu za tebe“, rekao je Milan i izvukao telefon iz džepa. Bacio je slušalice na mene i ja sam ih odbila. „Možemo zajedno da je poslušamo“, zaigrala mi je usna. Radosno je prihvatio i krenuli su prvi taktovi. Dok smo prolazili kroz poluprazne ulice Beograda treštao je Franc Ferdinand i pesma „Michael“. Razumeo me je i to se osećalo u vazduhu. Danas sam upoznala novog prijatelja. Nervoza se polako gubila u ludilu i puštenoj kosi. Zaustavio je auto i zamolila sam ga da ode jer ovo treba da uradim sama. Prebacila sam se na prednje sedište i poljubila ga u oba obraza. „Svrati sutra kod mene, možemo da pričamo o filmovima i lepim ženama“, uputila sam mu poslednji pogled i uhvatila njegovo veselo oduševljenje. Pokucala sam na ulazna vrata i vratila ruke u džepove farmerki. Otvorila je, šolja čaja isparavala je u levoj ruci. Prazan izraz lica, krenula je da kaže nešto, ali sam je prekinula. „Ja ću da pričam i, molim te, saslušaj me. Imam 25 godina, živim sama. Radim u magazinu. Roditelji su mi na rubu razvoda, nemam kućnog ljubimca. Imam puno prijatelja, ali samo jednom sam bila zaljubljena. U devojku, jednu od najlepših osoba koje sam do sada upoznala.“ Delovala je potpuno zatečeno i uvređeno. „Ja sam gej i više ne moram da krijem to od tebe. Eto, vidi šta ćeš da radiš sa ovom informacijom“, okrenula sam se i pošla nazad. Uhvatila me za desnu ruku i zagrlila me. Osetila sam se drugačije nego samo sekund ranije. Nikada nismo imale ovakav momenat, htela sam da traje danima. Digla mi je glavu i poljubila me u čelo. Zna da ne volim to, ali ne bunim se danas. „Zar je Milan bio toliko loš?“, nasmejala se glasno i umalo zagrcnula. „Tvoj otac mi je to jednom rekao, ali nisam mu verovala. Treba i sa njim da porazgovaraš.“ Klimnula sam glavom i odvojila se od nje. Rekla sam joj da želim da se vratim kući sada i da ćemo se videti sutra. Složila se i pozdravile smo se. Rekla je da je ponosna na mene i te reči su ostale da vise u vazduhu.


318

Istina

Vratila sam se peške, kupila sam krofne i gotovu kafu. Zaključala sam stan i skinula farmerke i brushalter. Momentalno olakšanje. Sela sam na krevet u svojoj sobi i zagledala se u slike prijatelja na zidu. Pojela sam krofnu, izmrvila po celom krevetu i otpila gutljaj kafe. Znala sam da ću zaspati uskoro pa sam uzela mobilni telefon. Poslala sam tati poruku, rekla mu da moramo da pričamo i da me obavezno pozove ujutru. Uzela sam još jedan gutljaj kafe i sklupčala se na velikom jastuku.


Jovana Janjić

ČEGA SE TO BOJIŠ?

Bilo je negde oko dvanaest sati uveče, mama je radila noćnu smenu, a tata je te večeri odlučio da napravi večeru koja će je čekati kada se vrati sa posla. Bilo je kasno, ali ja sam ostala budna da mu pomognem. „Dodaj mi taj tiganj.“ Propela sam se na prste da ga dohvatim. Te večeri mi je pokazao kako se prave palačinke, tačnije kako okrenuti palačinku u vazduhu, bez dodirivanja viljuškom ili rukom. Gledala sam u njega kao da mi pokazuje neki nesvakidašnji mađioničarski trik. Bila sam uporna dok me nije naučio kako da uradim isto to. „Vidiš, poguraš je malo izvan tiganja i onda napraviš ovaj potez rukom i to je sve. ’Ajde sad ti probaj!“ Pokušavala sam nekoliko puta. Neke bi završile na podu, neke potpuno izgužvane, ali nisam odustajala. On je imao strpljenja i smešio se svakom mom neuspelom pokušaju. „Laviću, još jednom i prevrnućeš je!“ Poslednji pokušaj i uspeh, palačinka je bila prevrnuta, a ja sam ponosno koračala kroz kuhinju kao veliki vojskovođa posle pobede u ratu. Kada je ispekao dovoljno palačinki, odneo ih je na sto pored krompirića, piletine i salate. Sve je bilo spremno. Dugo smo je čekali, nje nije bilo, uvek bi je zadržali u drugoj smeni jer je bilo previše dodatnog posla, a premalo ljudi koji će ga obaviti. Otišla sam u dnevnu


320

Čega se to bojiš?

sobu i uzela veliki plavi budilnik. Gledala sam u kazaljke, veća je bila brža od manje. Znala sam da će se ona pojaviti kada mala kazaljka dođe do jedinice. Tik, tak, tik, tak, tik, tak... Zaspala sam. Ne znam da li zbog umora ili zato što nisam navikla da budem budna do kasno uveče, ali su mi rekli da sam zaspala držeći u rukama plavi budilnik. Ujutru me probudio mamin poljubac koji sam osetila na čelu. Bila sam tužna što nisam uspela da je sačekam i vidim da se iznenadila zbog večere koju smo tata i ja pripremili. Grlila me je dugo, moje malo telo se savršeno uklapalo u njen zagrljaj, nisam ni slutila da je to bio jedini put kada sam bila srećna u njenom zagrljaju. Kada već govorim o sreći, mislim da je to bilo srećno detinjstvo, iako odrastanje u Srbiji devedesetih godina nije moglo biti bajkovito, nekako smo se trudili da i ta teška vremena budu obeležena sitnim radostima. Moji roditelji su, kao i većina roditelja, tada verovatno samo hteli da urade sve za svoju decu, da i ne primetimo stravičnost bombardovanja, da ne budemo svesni da nam avioni kruže iznad glava dok se trudimo da naučimo prva slova... Veljko, drug iz ulice, naučio me kako da od plastične čaše napravim neku skalameriju koja, kad se uglavi pored točka na biciklu, proizvodi zvuk kao pravi automobil. Potom smo otkrili da svetla na upaljačima možemo da prilepimo za žicu od bicikla i tako smo dobijali svetleće točkove. Bili smo preponosni na svoje izume pa smo do kasno u noć vozili bicikle i budili komšije. Leteli smo tako poput šarenih leptira kroz ulice našeg malog mesta. Zaboravljali smo da nas kod kuće čekaju umorna lica naših roditelja ili da često ne možemo da kupimo baš one patike koje želimo. Tek sada sam shvatila da, koje god patike da kupim, nijedne mi neće biti udobne kao te zelene sa likom Mikija Mausa, iako su bile toliko tanke i izlizane da se činilo da će svakog trena pući. Godine su neprimetno prošle, baš kao što te večeri nisam primetila da sam tonula u san dok je velika kazaljka jurila malu. Tako su i godine jurile i odjednom više nisam bila bezbrižna devojčica koja bi posle škole ostajala da igra fudbal sa dečacima. Odjednom više nije bilo u redu da devojčica ima poderana kolena ili da provodi toliko vremena u muškom društvu. Odjednom pubertet i odrastanje, odjednom hiljadu promena za koje niko od nas nije bio pripremljen. Odjednom je moja majka počela da primećuje da se ne oblačim kako dolikuje,


Jovana Janjić

321

odjednom je njen pogled postao hladan. Odjednom su počela zadirkivanja u školi, koja bi ponekad prerasla u udarac na hodniku. Odjednom više nije bilo dovoljno biti srećno dete. Ne volim ni da pomislim na ta vremena, ne volim ni da se setim svakog: „Jesi li ti dečak ili devojčica?“ Zar je to bilo bitno? Zar je bitno kako ću se ja oblačiti? Dolazila sam skoro svake noći i postavljala tati ta pitanja. On nije imao odgovore, samo mi je govorio da su oni verovatno ljubomorni na mene i da će doći godine kada će zaćutati. Meni su te godine izgledale daleko, baš kao što su mi njihove uvrede izgledale neprolazno, pa nisam mogla ni da zamislim ta vremena o kojima je on pričao. Te reči, te uvrede, ti podsmesi, mislim da to nikada nije zaista prošlo. Ne treba brinuti o deci poput mene koja su prošla kroz neki vid nasilja, ali treba brinuti o porodicama iz kojih izlaze deca puna mržnje prema svemu što je drugačije. O tome treba brinuti. Ipak, vreme učini da sve što boli, boli manje i nekako izbledi. Svako od nas je pronašao svoj mehanizam da preživi stvarnost, moj beg su bile knjige. Svet u kome je sve bilo moguće, a na kraju pravda ipak odnese pobedu. Dok su moji vršnjaci imali prve simpatije, ja sam kupovala nove knjige i iznova se zaljubljivala. Dok su oni prvi put odlazili u grad, ja sam počela da pišem. Prihvatili su me kao takvu, kao dobrog đaka i nekoga ko će satima pričati o književnim delima na času. Pronašla sam neko svoje usamljeno, ali sigurno mesto. Ipak, koliko god mi lagali sebe, koliko god želeli da pronađemo sigurna mesta, koliko god svako od nas želeo da zaledi prostor i vreme u tom sigurnom prostoru, uvek se dogodi ono neočekivano. Zaljubila sam se. Prvi put. Ne u papir, ne u priču i ne u dečaka. Ljubav, mislila sam da se meni to ne može desiti, to nije bilo na spisku ciljeva. Možda je većina ljudi srećna kada se zaljubi, ali ja sam bila prestravljena. Nisam mogla da kontrolišem osećanja i mislila sam da je to neka greška. „Gospodine bože ili ko god smišlja ovu priču mog života, jako ste pogrešili.“ „Nemoguće je, to si ti umislila“, ponavljala sam svake noći pred spavanje. Izbegavala sam da pričam na tu temu sa prijateljima. Oni bi pričali o sebi i ja bih slušala, ali uvek bih napravila neku šalu kada dođe red da ja o tome nešto kažem. Sa roditeljima sam pričala o svemu, osim o tome. „Ne zanima me to, imam puno obaveza.“ Lagala sam sve oko sebe, pokušavajući da slažem sebe. Odlazila sam u


322

Čega se to bojiš?

crkvu pre škole i molila se da to prestane, da nestanu ta osećanja. Nisam smela ni da izgovorim šta to osećam. Strašno je kada čovek kroz sve to ide sam, kada misliš da si jedina osoba kojoj se to dešava. Dok tvoji drugovi idu na košarku, a drugarice ih posmatraju na tribinama. Stajala sam kao taj koš između njih. Ni tamo ni ovamo. Izbegavala sam da mi drugarice postaju jako bliske, jer bih se onda vezala za njih i dobila želju da… Strah je smešna stvar, još uvek ne mogu ni da napišem sve to. Ipak, ništa nisam uradila. Stajala sam tako zaleđena dve godine, kao što je u šahu nekad najbolji potez ne napraviti nikakav potez. Ponovo sam se fokusirala na školu, jer je to bilo najsigurnije. Odnosi sa majkom su se sve više hladili, samo bih ponekad sa ocem imala lepe iskrene razgovore, ali su i oni bili ograničeni. Pričala sam o svemu, ali samo o jednoj temi ne. Ponekad bih osetila nalete hrabrosti. Otići ću u dnevnu sobu, prekinuću ih dok gledaju seriju, staću ispred televizora i reći sve o čemu sam godinama ćutala. Zaletela bih se, sišla niz stepenice, stala ispred vrata i srce bi počelo da preskače. Plašila sam se. Plašila sam se njihove reakcije, plašila sam se da ću tako uništiti svoju porodicu. Činilo mi se da je ta rečenica cigla na kojoj stoji čitava naša kuća, ako je izgovorim, izvući ću tu ciglu i posle toga više nikoga neću pronaći u ruševinama. Dani su se nizali, trudila sam se da na ne mislim o tome. Upisala sam se na fakultet, ali još uvek niko nije znao za tajnu koju sam zajedno sa koferima ponela u novi grad. Više mi ni ta tajna nije bila toliko strana, osećala sam je kao deo sebe, kao što osećam svoju ruku dok pišem ovo. Kao što to najčešće biva, na fakultetu sam upoznala razne ljude, neke slične meni, neke potpuno različite. Stalno sam bila okružena ljudima i verovatno sam izgledala kao najveselija i najrasterećenija osoba na svetu. O, neki od nas baš umeju da nose svoje maske. Moja maska? Maska večitog šaljivdžije, koji se svemu smeje i u trenu smisli dobru opasku ili šalu. Ljudi vole da se smeju, pa su voleli i da provode vreme sa mnom, a i ja sa njima jer tada nisam mislila na svoje tajne. Tada sam upoznala i prvu devojku. Ponovo nešto što nije smelo da se desi, nešto što je kvarilo sve moje planove. Bila sam rastrzana između želje da kontrolišem svoj život i osećanja. U toku dana bih odlazila na fakultet, družila se sa ljudima, uredno obavljala sve svoje obaveze. Oni su mislili da me u potpunosti poznaju, kao što sam i ja


Jovana Janjić

323

mislila da njih poznajem. Niko nikoga ne poznaje. Noću sam živela taj svoj tajni život, stavljala bih kapu na glavu dok hodam ulicama nepoznatog grada, uvek se boreći sa osećajem da me neko posmatra. Previše je, previše je dva života na jednu glavu, kao što bi bilo besmisleno nositi dve kape u istom trenutku. Previše je i nositi dva života. Ipak, koji odabrati? Dođu trenuci kada čovek više ne može da izdrži jer svako od nas je pre svega samo gomila povezanih mišića, kostiju i žila koje pulsiraju pod pritiskom. Shvatila sam da im moram reći. Odlučila sam da ću sve to prevaliti preko usana, da ću na taj način okončati godine ćutanja, da ću konačno disati slobodno. Bila sam spremna da se odreknem svega što sam do tog trenutka gradila, bila sam spremna i da me prezru roditelji, jedini ljudi za koje sam bila sigurna da me iskreno vole. Bilo je strašno proći kroz sve to sam, bilo je strašno za naivnih devetnaest godina koliko sam imala tada. Okupila sam ih jedne večeri i odlučila da sve kažem. Bilo je više suza nego reči. Mislila sam da ću u tom trenu biti rečita, da će iz mene konačno poteći reka svih davno prećutanih reči. Nasuprot tome, gušila sam se u sopstvenim tišinama. Istina, posle toliko godina izgovaranja laži. Veliko olakšanje sa jedne, ali i veliki strah sa druge strane. Možda sam očekivala previše od njih. Možda sam očekivala da će shvatiti, a oni to nisu mogli. Moja majka je samo želela običnu ćerku, koja će nastaviti da živi ustaljenim načinom života poput nje. Želela je sve ono što verovatno svaka majka poželi kada drži ta dva tri kilograma novorođenog mesa u rukama. Želela je te večeri da ne čuje sve ono što joj govorim. Nije mogla da se pomiri sa istinom. Ne krivim je, ona je samo obična majka. Ona je samo obična žena koja je navikla da u sedam i trideset odlazi na posao, da pristavi ručak kada se vrati sa posla i ponekad, ako ima viška vremena, ode do komšinice na kafu. Jednom godišnje sprema slavu, jednom godišnje odlazi na odmor, jednom godišnje odlazi da obiđe svoje roditelje. Živi po svom kalupu. Nikada nije upoznala nekoga ko je gej, bar je ona tako mislila, te reči se nisu mogle čuti u našem domu. Ponekad bi samo na televiziji videla neku emisiju o tome, pa bi slegla ramenima i pomislila kako su to neki čudni ljudi, neki ljudi koji žive u neskladu. Neki ljudi tako daleko od nje i njene srećne porodice. Ne krivim je, ona nije ni slutila da neko takav živi u dečjoj sobi naše


324

Čega se to bojiš?

kuće, da je neko takav voli i da ona nekog takvog voli. Nije ni slutila da je njena savršena ćerka lezbejka, sve do te noći. Stisla me jako uz sebe i kroz suze ponavljala: „Nije to tako, to će se promeniti, ne znaš ti još uvek, nije to tako...“ Kada se neko autuje, očekuje olakšanje, očekuje da će konačno živeti iskreno, a ne u lažima. Ipak, ona je želela da nastavi tu laž. Želela je da joj kažem kako to nije istina, kako će me to proći i kako ćemo se svi jednoga dana smejati tome, kao da se nije ni dogodilo. Ali dogodilo se. Nije prošlo poput gripa. Htela sam da budem svoja po cenu da izgubim sve oko sebe, te večeri i svakog narednog dana. Otac je shvatio nekako, shvatio je da sam to ja. Koliko god mu bilo nepoznato, koliko god bilo nejasno i nelogično, on je samo video svoje dete koje želi da bude srećno. Te večeri je bio tih, nije govorio mnogo, pokušavao je da razume. Nekoliko dana posle toga stajali smo u dvorištu i ćutali. Rekao mi je: „Znaš, ako postoji bezbroj tvojih dela i osobina na koje sam ponosan i učinile su da budem srećan otac, onda ću prihvatiti i tu jednu osobinu koja tebe čini srećnom.“ Zagrlio me i prvi put sam se osetila zaštićeno, prvi put nisam osetila strah. Znala sam da me razume, koliko god da mu je bilo teško, ali nekada je baš to razumevanje jedina hrana koja je potrebna. Imala sam ceo svet protiv sebe i jednu osobu koja me štiti. Nekada je ta jedna osoba jača od ostatka sveta. Pre nekoliko dana šetala sam Beogradom i posmatrala ljude koji prolaze pored mene. Bezbroj različitih lica i svi su se negde uputili. Koliko li je među njima onih koji vole narandžastu boju? Koliko li njih voli neku drugu boju? Šta li su oni mislili da će postati kada su bili deca? Koliko to sličnih nama prođe pored nas, a da se i ne prepoznamo. Previše pričamo, a premalo kažemo. Previše se smejemo, a premalo smo srećni. Previše bežimo, a premalo nas pronalaze. Ipak, dok sam šetala tako, znala sam da u ovoj zemlji nikad neću pronaći onaj mir o kome sanjam i da je zapravo coming out roditeljima najsitnija bitka u velikom boju. Za neke ljude poput mene ljubav ima preveliku cenu. Za gej ljude u Srbiji ljubav je baš opasna igra, a mi smo još opasniji igrači pa je nastavljamo. Ipak, svi smo samo ljudi na kraju. Zar ne? Zaboli nas nevidljivost, a mi smo svi prekriveni velom nevidljivosti. Zaboli me svaki put kada moja devojka pusti moju ruku u gradskom prevozu, zaboli me kada ja pustim njenu ruku, jer svaki put kao da


Jovana Janjić

325

me izdaje i kao da je ja izdajem. Sve ono što pričamo u ta naša čuvena „četiri zida“ nestane i raspe se kao seme maslačka onda kada izađemo na ulicu. Naša obećanja, naše tajne, naši iskreni životi, sve to nestane. Ponovo stavimo maske, postajemo neki novi ljudi koji se neće prepoznati na pešačkom prelazu. Možda se mi i volimo, ali se nismo dovoljno izborili. Nismo se izborili jedni za druge, nismo se izborili da nas razumeju. Borim se pisanjem. Bar na belom papiru koji je oduvek bio moje omiljeno igralište i moj jedini verni slušač, bar na njemu možemo da pobedimo. Bar na ovom papiru da ostavim trag svih tih nevidljivih ljubavi, svih tih dugo čekanih datuma i susreta, svih bolnih rastanaka o kojima niko neće svedočiti i koji kao da se nisu ni dogodili. Samo na ovom papiru ostaće trag o postojanju svih mojih prijatelja i njihovih tajnih života kojih se možda nekada ni sami neće setiti. Ostavljam trag na papiru i sebi, da slučajno jednog dana ne zaboravim koliko smo bili hrabri. Uzalud su ljudi stvarali podele, svi smo isti. Loši i dobri, ali nikada nevidljivi. Pitala sam oca da li da napišem ovu priču, samo se okrenuo dok je izlazio na vrata i postavio mi jedno pitanje. Pitao me nešto što svako od nas može sebe da zapita: „A čega se to bojiš?“



Emilia-Jana Paleš

KAD ISTINA PRED TOBOM KLEČI

Trenutak kada budeš razmišljala ko si ukopaćeš duboko u svoju pamet. Pitaćeš se ko si, šta si. Da li si samo obična devojčica kao i svaka druga ili se rodio monstrum. Da li još uvek dišeš kao čovek i ne voliš kao kamen. Otići ćeš do groblja i tražiti svoje ime na nekom spomeniku jer ćeš se osećati kao lutajući duh. Zbunjena, zatvaraćeš se u sebe, bežati od drugih. Pisaćeš svom najboljem prijatelju koji je smešten negde u tvojoj glavi. Tražiti odgovore koji će možda ipak doći do tvoje adrese, ali maleni vilenjak će ih pokupiti, pocepati, zapaliti ili samo vratiti pošiljaocu. Nestaće svi snovi. Sve priče će biti izbrisane. Uzećeš veliki kuhinjski nož, onaj kojim mama seče meso, i zabošćeš ga u srž svoje knjige. Spalićeš sve u svojoj glavi. Nastaće samo jedna velika rupa bez dna. Ništa se neće videti u njoj. Izgledaće gotovo kao da je nacrtana na običnom belom papiru. Ona je uvek tamo postojala, na samom dnu tvog uma. U trenutku kada budeš razmišljala ko si, postaće veća i dublja. Stajaćeš na ivici moleći Boga da ne padneš jer će to biti kraj. Ipak radoznalost će te terati na svakojake gluposti. Strah će ti oduzeti noge. Teško je druge razumeti, sebe još teže. Kopati po pepelu, razumeti razlog svog postojanja. Da li je išta stvarno ili si ti samo narator u nečijem snu. Kada shvatiš ko si, zbunjenost će te napasti. Neko vreme će te držati u šaci, dok ćeš lutati u senkama istine. Kasnije, napustiće te.


328

Kad istina pred tobom kleči

Za velike stvari nema hrabrosti. Velike stvari se čuvaju u majušnim džepovima jakne, da niko ne bi posumnjao. Ali ta jakna se nigde ne nosi, mora da ostane u ormaru, dok ne shvatiš da su je moljci napali. Tada će biti prekasno. Bežaćeš od ljudi brže. Sakrivaćeš se u crnim pramenovima svoje kose. Strah će ti postati najbolji prijatelj. Drugi te neće odbaciti, to ćeš sama uraditi. Odbacićeš druge samo zbog onoga što jesi. Zbog toga što si drugačija i što voliš drugačije stvari, ljude nego ostali. Ali zar je to važno?! Da li je važno to što si drugačija? Odbacićeš ljubav, svoj život, istinu? Ovaj svet je samo zbog toga zanimljiv. Celinu će činiti to što se slaže, ne ono što je isto. Čovek je rođen s darom da voli. Ne treba da se plaši, kao mali miš, da izgovori reči iz srca, mora da bude hrabar, da se suoči sa istinom. Kada naučiš sve ove stvari, život će ti postati lakši. Videćeš istinu jasnije. Upoznaćeš istinsku ljubav. Dobićeš hrabrost da obučeš onu jaknu, iako je neki moljac doručkovao malo sa nje. Obućićeš je i pokazati jednu veliku stvar iz svog džepa: ,,Da, ja sam lezbejka. Zaljubljena sam u ženu. Volim je najviše na svetu.“ Možda ipak velika stvar može da dobije malo hrabrosti. Tajne više neće biti, imaćeš prazne džepove, spremne da ih ponovo napuniš. Bolji život, novu knjigu, plitku rupu, nove snove, stvarne priče. Videćeš ko ti je pravi prijatelj, a ko će ti zabiti nož u leđa. Trenutak kada ćeš shvatiti i prihvatiti ko si ti zapravo upamtićeš zauvek. Ubrzo ćeš naći osobu koju voliš, istinski. Skupićeš još hrabrosti. Upamtićeš momenat kada joj iskreno, najiskrenije iz srca kažeš: ,,Volim te.“


Marko Petrović

OBASJANI

Dva nasmejana dečaka trčkaraju uz obalu reke ceo svoj život. Sa svakim korakom njihova su tela postajala sve brža, sve snažnija i krupnija. Nerazdvojni, prolazili su kroz oštro žbunje, dok su udice, iskačući iz ledene vode u kojoj je svakim danom bilo sve više virova, pokušavale da im se zariju u stopala. Koža iscrtana ožiljcima davala im je neki stariji, mističniji izgled. Najednom staju i shvataju da više ne mogu da trče. Bilo je sigurnije sakriti se u malenu kolibu na obali reke. Koliba je bila njihovo sigurno mesto. Svet daleko od sveta. Živeli su u toj kolibi dugo. Hodali stazama koje su bile utabane, jer tamo je žbunje otupelo, udice su se već zakačile za nečija druga stopala, a voda je bila čista i mlaka jer ljudi nisu gazili u virove. Sve se činilo idilično dok jedan od njih u noći nije čuo neku nedefinisanu, potpuno nejasnu ali snažnu pesmu. Trčao je za zvukom koji ga je mamio, zaboravio na sve staze i puteve za koje su svi govorili da su sigurni, pa je zalutao. Završio je u nekoj šumi prepunoj tamnoplavih ciklama koje rastu na ivici vira. Mističnoj, srećnoj, prepunoj boja, glasova. Šumi u kojoj je ljubav prkosila onome što je do tada za mene bilo moguće. Ciklame su isijavale rastući na ivici virova, drveće je lebdelo u vazduhu, a muzika je dolazila iz svakoga od nas. Taj dečak bio sam ja i želeo sam da ostanem u tom svetu zauvek, ali nisam mogao da izgubim svog prijatelja. Izjutra sam se vratio u onaj utabani svet i svakog dana živeo sa njim njegove probleme. S vremenom sam


330

Obasjani

postajao sve umorniji, a i on je to primetio. Jedne večeri odlučio sam da mu sve kažem. Više nisam želeo da živim život koji nije bio vredan truda. Jedne večeri sam ga probudio drhtavim, ali odlučnim glasom i poveo ga sa sobom. Nije mu se sviđalo što šetamo noću, ali nije nam to bilo prvi put, a kada smo prišli obraslom putu, povukao me je za rukav. Nasmejao se i rekao mi da se vratimo, a kada je shvatio da ja idem tamo, počeo je da me vuče nazad. Sa suzama u očima sam se otrgao i rekao da je to moj put. Potrčao sam, a on je potrčao za mnom. Trčao je za mnom uveren da će me izvući kao što sam i ja njega izvlačio iz svih virova i nedaća na koje smo nailazili. Vikao je da stanem. A kada sam stao, pogledao me je u oči i video nešto što nikada do sada nije video u mojim očima. Video je odsjaj ciklama, zvezde koje su plesale u dubini virova uz zvuke pesme koju je vetar pevao. Znao je da sam na sigurnom, zagrlio me je snažno. Rekao mi je da će uvek biti tu za mene i da je ovo samo još jedan od puteva koji možemo utabati zajedno. I tako je i bilo. Danima smo se kupali u reci, a noću lebdeli iznad virova. Nikada više umorni i nikada više tužni.


Milan Kovačević

STREPNJA

„...Sve je mnogo lepše donde dok se traži, o čemu se samo tek po slutnji zna...“ Moj život bespovratno se promenio jednog uvrnutog aprilskog dana, kada sam naprasno odlučio da napravim profil na „Gromeru“, najpoznatijem gej dejting sajtu, sve ne bih li sebi dao oduška (više u seksualnom nego u emotivnom smislu, priznajem nerado), uz sliku golog torza čineći skok u nepoznato – potez nagao i neplaniran, kojim bejah rešen da prekinem višegodišnje oklevanje, u naručje napokon prihvatajući ono za čime sam čeznuo. Ispuzavši iz kreveta, osećajući da me izdaje svako strpljenje, tog jutra doneo sam odluku da preduzmem konkretne korake i da ih preduzmem odmah, rešen da nekoga pronađem i da ga pronađem u najkraćem roku, po mogućstvu već istog dana, na ovaj ili onaj način, premda se praktičnošću ipak nametao ovaj (veštački, internetski), jerbo je do cilja stići onim, u datom slučaju drugim, a zapravo prvim i pravim, prirodnim putem, bilo faktički nemoguće, u šta sam, nažalost, imao dovoljno prilika da se uverim. U studentskim danima, doduše, poneko novo poznanstvo umelo je da mi ulije lažnu nadu, hraneći me naročitom vrstom zadovoljstva, gorkoslatkastim sanjarenjima kojima sam podgrevao svoju maštu, naivno verujući kako bi se nekad, jednom, polagano i spontano, taj senoviti fluid mogućnosti mogao pretočiti u zbilju – što se, izlišno je napominjati, nikada


332

Strepnja

nije ostvarilo. O neposrednom prilaženju u nekom kafiću ili diskoteci, s druge strane, nije bilo ni govora. Moj ljubavni život, ostao je, tako, na jednoj usamljenoj, ne previše zanosnoj epizodi, koja je predstavljala tek empirijsku potvrdu naslućene neprivlačnosti prema suprotnom polu. Moje postupanje toga dana stoga i nije bilo naročito iznenađujuće. U dvadeset sedmoj godini bio sam neostvaren profesionalno, duhovno i seksualno, što je predstavljalo prilično nezgodnu kombinaciju, gomilajući se u frustraciju koja je pre ili kasnije morala eskalirati. Proglasivši, elem, dan D, otvorio sam profil na „Gromeru“, okačio slike i krenuo u akciju: ni deset minuta nije prošlo, a moj inboks bio je zatrpan novim porukama, među kojima su prednjačila pisamca lascivne prirode, sa nepristojnim ponudama i slikama intimnih delova tela. Početne šokove brzo sam apsorbovao, neprijatna iznenađenja trudio sam se da ignorišem. U isti mah zbunjen i zaintrigiran, zgađen i oduševljen, raspomamljeno sam se predao čarima novootkrivenog sveta, jurišajući impulsivno, bez strategije i taktike, ne sledeći ništa sem nekontrolisanog unutrašnjeg poriva, koji me je nosio ka cilju. Osam sati neprekidnog buljenja u ekran pokazalo se dovoljnim da ugovorim prvi sastanak. Nakon kraćeg dopisivanja, razmenili smo slike – taj naoko simpatični osamnaestogodišnji mladić i ja: ustanovili smo da smo manje-više na istim talasnim dužinama, došlo je do uzajamnog dopadanja, i pao je dogovor da se sretnemo. „Ako si slobodan, možemo se videti koliko večeras”, napisao je, preduhitrivši me, a moje je srce zaigralo i uzbudio mi se izvesni deo tela. Dogovorili smo se da ćemo se upoznati kroz priču i šetnju, eventualno negde svratiti na piće. „U osam kod konjanika, onda”, zaključio sam prepisku i zaklopio laptop. Izronivši iz transa, osetio sam blagu vrtoglavicu, praćenu ozbiljnim treperenjem u vidnom polju i još ozbiljnijim krčanjem creva, koje je bilo glasno poput motora boinga 737. Časovnik je pokazivao sedamnaest sati i osam minuta. Istuširavši se, preselio sam se u trpezariju i od ostataka ručka svom stomaku i nepcu upriličio malu gozbu, koja se sastojala od podgrejane paradajz čorbe i pohovanog belog mesa sa pečurkama i pirinčem, uz dodatak nekoliko svežih rotkvica. Tek što sam ustima prineo prvi zalogaj, u prostoriju je ušetala majka. Posadivši se na stolicu preko puta, obratila mi se zabrinutim glasom: „Šta si radio celi dan? Zašto nisi sišao da ručaš kada smo te zvali?”


Milan Kovačević

333

„Završavao sam...”, krenuo sam da tražim izgovore. „Ovako se više ne može živeti, Mladene”, prekinula me je. „Tako ne živi normalna osoba tvojih godina... Usledilo je pridikovanje na temu neophodnosti moga dovođenja u red, još jedno u nizu predavanja koja su u poslednje vreme postajala sve učestalija. Ne dižući pogled, žvakao sam, slušao i gutao, trudeći se da obrok slistim u što manje zalogaja, a zatim brže-bolje šmugnem. U majčinu dobru nameru nikada nisam sumnjao, no zaista je odabrala loš trenutak da me podseća na nevesele okolnosti moje egzistencije, činjenicu da sam i dalje bez stalnog zaposlenja, finansijski i stambeno zavisan od roditelja, što se s obzirom na stanje u državi nekako i moglo tolerisati, za razliku od nepostojećeg društvenog i ljubavnog života, neshvatljive povučenosti, zatvorenosti u sebe i svoju sobu, koja traje već godinama. „Moraš ići među ljude, Mladene”, ponavljala je. „Kako je moguće da u tim godinama nemaš želju da izađeš, upoznaš neku devojku...?” „A mogu li da nađem momka?”, izletelo mi je. „Ta šta pričaš...”, odmahnula je. „Pokušavam da te nateram da se uozbiljiš, a tebi je, izgleda, do sprdnje. Molim te, ne lupetaj.” „Ozbiljan sam, majko, i pitam te najozbiljnije: umesto devojke koju stalno spominješ, da li bih mogao da upoznam nekog momka?” Ćutala je i zabezeknuto me posmatrala. Kroz glavu mi je prošlo da sam napravio grešku, koju bi valjalo ispraviti momentalnim prasnućem u smeh, pretvaranjem da se zaista radi o neslanoj šali. Toga dana nešto se, međutim, u meni pokrenulo i preokrenulo: umesto povlačenja i izvlačenja, rešio sam da načinim odlučujući korak i pređem granicu iza koje povratka nema.„Stvar je u tome”, produžio sam nesigurno, „što sam ja... ja nisam... mene nikada nisu interesovale devojke”, napokon sam izustio, pretrnuo, hvatajući se za klimavu negaciju, koja je, očigledno, predstavljala jedino moguće priznanje, jedinu konstrukciju koju sam bio u stanju da prevalim preko usana. „Zašto mi to govoriš?!”, uzviknula je ogorčeno. „Poznajem te bolje od bilo koga i sigurna sam da to nije istina. Znam da nisi takav.” „Ne, ne uklapam se u stereotip, ako na to misliš kad kažeš da ’nisam takav’. Ali ako te moje ponašanje do sada nije nateralo da se zapitaš, onda stvarno ne znam šta da kažem...” „A od kada do traje?”, upitala je, ustavši od stola. „Oduvek”, odgovorio sam mirno. „U stvari, negde u osmom razredu shvatio sam da mi se dopadaju dečaci, ali tada i inače započinje svako dopadanje, zar ne?”


334

Strepnja

Muk i tišina, skretanje pogleda. Odgovora nije bilo. U mlađim danima zaista sam se nadao da će neko iz porodice posumnjati na mene, silno želeći, čak, da se to desi, kako nezgodno pitanje ne bih morao da pokrećem samostalno. Verujem da bi mi tada otvaranje lakše palo. Na homoseksualnost, međutim, ljudi većinom gledaju kao na nešto vanzemaljsko, što se uvek dešava samo drugima, nikad nama, te čak i u situaciji kada im je priznanje izneseno crno na belo, istinu ne žele da prihvate, što je izgleda bio slučaj i sa mojom majkom. Bacivši na mene vrlo čudan pogled, opskuran i raspolućen, u čijoj dubini kao da je lebdelo pitanje – zavitlavaš li me, Mladene, da li izvodiš nekakav uvrnut trik, iz zlovolje i inata, ili je ovo zaista istina? – okrenula se i išetala iz trpezarije. Ne dajući glasa, otac je u susednoj sobi mirno sedeo u fotelji i igrao šah na tabletu. * U pola devet izašao sam da se sretnem sa svojim dečakom. Iako je u stvarnosti delovao dosta drugačije nego na slikama, nije ga bilo teško prepoznati: njegov hod, držanje i odevanje ostavljali su malo prostora za dilemu. Pozdravio me je ljupkim osmehom; uz stisak ruke, zvanično smo se upoznali (zvao se Igor), uputivši se u pravcu keja, kuda sam mislio da se prošetamo. Bila je subota, bilo je toplo, proleće je bujalo u punom cvatu i ulice su vrvele od ljudi. Dok smo hodali centrom grada, imao sam utisak da nas probadaju pogledi prolaznika. Osetio sam se obeleženim. „Hajdemo na Tvrđavu”, predložio je. „Znam jedno mesto gde na miru možemo pričati.” Iza Crkve Svetog Julijana, skrenuli smo na stazicu koja je vodila preko nekoliko brežuljaka i strmih stepenica. Ubrzo smo se našli na jednom uzvišenom proplanku. Preko puta, u ravnici, na levoj obali Dunava koji je blistao pod bistrom mesečinom, širio se grad, pulsirajući u grozdovima svetlosti. Motreći bajkovit noćni prizor, dugo smo sedeli i razgovarali. Govorili smo o stvarima uobičajenim i o temama o kojima nikada, ni sa kim nisam pričao. Nemiran, svež i pun života, mladalački brzoplet, govorio je grozničavo, bez ustezanja me zasipajući pitanjima koja su otvarala nova pitanja, s moje strane njemu upućena; sati su prolazili kao sekunde i naše se ćaskanje odužilo do duboko u noć. Kovao je planove blesave i smele, smatrao se zrelijim od svojih vršnjaka; želeo je da putuje, studira psiho-


Milan Kovačević

335

logiju u Londonu, pronađe lezbejku sa kojom bi ušao u fiktivnu vezu... „Da li bi za sebe rekao da si romantičan?”, upitao je, uzimajući me za ruku. „Ne znam”, odvratio sam. „Možda. Zavisi od okolnosti.” „Sladak si”, šapnuo je, usne mi prislanjajući uz uho. „Jako si zanimljiv momak.” Poljubio me je. U isti mah zanesen i zatečen, nasmešio sam se; prstima mu prolazeći kroz kosu, pažljivije sam ga osmotrio. Niži od mene, punačak i plav, okruglastog lica, pomalo zdepaste građe, nije bio tip mladića prema kome sam osećao naročitu telesnu privlačnost. U njegovom poletu i temperamentu, ipak, nalazio sam mnogo toga dopadljivog; premda pomalo brzoplet, način na koji je vodio čitav razgovor, usmeravajući ga ka slućenom poljupcu, plenio je simpatičnošću. Moja želja da te večeri napokon iskusim nešto novo, lepo i nesvakidašnje na koncu je odnela prevagu, i naše se ljubljenje nastavilo. Više je, zapravo, ljubio on mene nego ja njega. Uprkos želji, nisam, jednostavno, mogao da se otrgnem od nekakve nejasne strepnje, koja me je ubadala u potiljak, bolesne napetosti koja me je presecala hladnoćom sred te ugodno tople i opojne noći, onemogućavajući me da se prepustim, nezavisno od moje volje, čineći me ukočenim poput kipa. Da li je to bio stid? Sramota pred sobom samim? Opor trag koji se vukao od kuće? Griža savesti zbog razlike u godinama? Spoznaja da činim nešto što je trebalo da učinim mnogo ranije, da u nastojanju da na brzinu nadoknadim propušteno ispadam naivan i smešan? Ili mi se, jednostavno, nije dopadao? Odmakao sam se. „Pa šta je bilo...?”, procvileo je. „Ti drhtiš. Nešto ti smeta?” „Ne znam”, odgovorio sam. „Malo mi je čudno. Nisam naviknut, valjda...” „Mota ti se po glavi kako sve ovo nije u redu, ili...?” „Ma ne, nije to... „Bojiš se da će nas neko videti? Ne boj se, ovde uveče nema žive duše...” On se, očigledno, tek zagrevao; želeo je da se još ljubakamo, da se pod mesečinom mazimo i držimo za ruke. Grlio me je, milovao po kosi i čekao moje odobrenje, ali sam ipak morao da ga razočaram. „Izvini, ali stvarno ne mogu. Za prvi put je dosta. Mislim da smo se malo zaleteli, poznajemo se tek dva sata...” Spustili smo se do najbliže autobuske stanice. Tamo smo pričali još petnaestak minuta, čekajući poslednji, ponoćni bus. Nekoliko puta mi se izvinio. Odgovorio sam mu da za tim zaista nema potrebe, da nije


336

Strepnja

učinio ništa loše, već me je, naprotiv, obradovao, ulepšao mi veče, podario divno iskustvo... „Ti posle ovoga više nećeš hteti da se viđamo?”, upitao je na rastanku, dok se autobus uz škripu kočnica približavao stanici. „Ma ne, blesane, šta ti pada na pamet? Naravno da ću želeti da te ponovo vidim. Ostajemo u kontaktu. Piši mi...” Dugački, plavi autobus uz brundanje se udaljio, nestajući u noći, zajedno sa Igorom, naslonjenim na zadnje staklo, i njegovim sanjivim, oproštajnim pogledom. Iznova i iznova razmišljajući o svemu dugo sam pešačio gluvim ulicama, sve dok me glavobolja i umor nisu potpuno savladali, te sam se pred zoru do stana jedva dovukao. Tiho otključavši vrata, na prstima sam se došunjao do sobe i obučen se stropoštao u krevet, iste sekunde tonući u dubok i težak san, iz koga me je, negde oko podneva, prenuo tegoban košmar. Sa ogromne olimpijske skakaonice, praćen tapšanjem deset hiljada navijača, izvodio sam vratolomni skijaški skok, koji se oteo kontroli: preletevši tribine, završio sam u mutnoj i blatnjavoj reci, čija me je bujica nosila u nepoznatom pravcu, bez mogućnosti da se dokopam obale. Po ustajanju i odlasku u kupatilo, odmah sam se dohvatio računara i ulogovao se na „Gromero“. Osećao sam potrebu da se javim Igoru. Moj pokušaj slanja poruke, avaj, bio je onemogućen od strane sistema: „Korisnik je obrisao svoj profil...” Nisam znao njegovo puno ime i prezime, niti sam imao pojma gde stanuje; nismo jedan drugome ostavili broj telefona, Fejsbuk, Skajp adresu... Jedina mogućnost za ponovno uspostavljanje komunikacije bio je taj profil, koji je, međutim, sada bio bespovratno izbrisan, a zajedno sa njim i mogućnost za naš drugi susret. Da li je čitav jučerašnji dan bio samo nekakav uvrnut san? Kucanje na vrata trglo me je iz zamišljenosti. Bila je to majka. „Mladene, da li si budan...?”, oglasila se, promolivši glavu kroz odškrinuta vrata. „Molim te, dođi u trpezariju. Otac i ja želimo da razgovaramo sa tobom.”


Nevena Grijak

NISAM ZNALA DA REČI IMAJU OVOLIKU TEŽINU

Imam nešto da ti kažem. Želim ovo da ti kažem već neko vreme, to je činjenica, ali neću ti reći. Pretežno jer znam sa sigurnošću da ti ne razmišljaš o meni na isti način. Osećam se kao da jedem komade stakla kad god mislim o ovome, ali jako mi je bitno da sve što osećam formulišem u konkretnu misao, više da bih priznala sebi nego jer mislim da ti moraš da znaš. Baš sam dugo razmišljala i, pravo da ti kažem, ni meni nije baš sve jasno i nemam reči da tačno opišem ono što osećam, a da nisu one koje su do sada u mom pravcu bacane samo kao uvrede. Devojke su prisnije u svojim prijateljstvima, društvo nas vaspita na takav način od malih nogu. Čudno je to i zbunjujuće kada si kao ja i kada si mlada. Meni je samoj trebalo vremena da shvatim da, iako je u redu da se grlim sa drugaricama, to što baš tebe ponekad u svojoj glavi vidim bez odeće i što plačem od ljubomore kada ti neko osim mene priđe i nisu baš odlike prijateljske ljubavi. Moraću da ćutim i da čekam da prođe. Makar znam na čemu sam i mogu mirne savesti da krenem da te preboljevam. Imam nešto da ti kažem. Mislim da bi bio red da ti kažem, ne jer osećam neku nasušnu potrebu, nego naprosto zato što ne umem da lažem i krijem istinu od tebe. Znaš me, rodila si me, i sama vidiš da nije baš sve na svome mestu. Neću ti reći sada, makar ne rečima, ali razlog iz koga ne mogu da funkcionišem baš ispravno ovih dana jeste što svaki put kad udahnem, imam osećaj da čujem srce kako mi se


338

Nisam znala da reči imaju ovoliku težinu

kida na komade. Imam osećaj da, ako ti kažem sada, više neću imati pravo na svoju dečju patnju zbog slomljenog srca, već će se sve što osećam, sva ova tuga, pretvoriti u krivicu i sramotu. Postoji takođe i taj jedan deo mene koji uvek uzima u obzir sve opcije i on mi kaže da ćeš me, ako ti priznam, možda čak i mrzeti i da ćeš me možda čak i izbaciti iz kuće. Samo zato što sam devojka i što je osoba zbog koje sam sada ovakva takođe devojka. Imam osećaj da, čak i u najboljem od svih slučajeva, ovo što mi se dešava neće biti shvaćeno ozbiljno. Pa ću za sada samo plakati noću, a danju kompulzivno gledati sezonu za sezonom serije koju inače pratim i biću kao nova za nedelju, dve, mesec, dva. Ako ko pita, okej sam. Potpuno sam okej, samo raskidi skoro uvek bole. A kako je ovaj bio tajan kao i čitava priča koju smo imale, moraću samo da se oporavljam u tajnosti neko vreme. Kunem se da ću biti u redu u rekordnom roku. Imam nešto da ti kažem. Imam, to je činjenica koja mi lebdi u mislima sada već godinama, ali ne mogu. Krenem da kažem i osetim kako mi krv krene da mi napušta prste i pojuri u glavu i onda ne mogu. Što je čudno, jer inače nemam nikakve kočnice, jer ja sam glasna i plahovite naravi i ovo je prva stvar koju ne mogu da izgovorim tako lako. Sve u meni pulsira i osećam sramotu i bes i nemoć i kao da uporno i u kontinuitetu izdajem sve oko sebe, vas dvoje naročito. Čula sam do sada milion puta šta mislite o ljudima kao što sam ja, i mnogo se bojim, između ostalog. Kao da će to koje tačno sve delove tela ima neko ko me voli i koga ja volim nešto promeniti u vašim životima. Kao da nemate još dvoje dece pored mene za zagarantovanu proizvodnju unučadi, zašto ta uloga uopšte spada na mene? U ovakvim trenucima skoro da ne mogu da mislim na njene nasmejane oči i male ruke i rupicu na obrazu i kako se smešno smeje. Mrzeću sebe do kraja života što sam vam na kraju oboma priznala sve u afektu, koristeći grube reči i vulgarne izraze, ne jer sam planirala, nego jer sam htela da vas povredim. Negde pri kraju monologa, za nekih pedeset decibela preglasnog, krenula sam da plačem i da shvatam da sam upravo to i učinila. Trebalo je da mi bude lakše, ali nisam imala taj osećaj mnogo meseci posle tog trenutka. Izgledalo je samo kao da sam sama srušila svoje jedino utočište i pustila gomilu radoznalih stranaca sa invazivnim pitanjima u najranjiviji deo moje svesti.


Nevena Grijak

339

Makar me niste mrzeli. Makar me niste izbacili iz kuće. Imam nešto da ti kažem. Bila si uz mene skoro čitav moj život i znaš gotovo sve o meni. Znaš kako hodam, kako razmišljam i kako dišem. Ne mogu da sakrijem ništa od tebe jer znaš sve i bez objašnjavanja. Ako postoje prijateljstva za čitav život, skoro sam sigurna da ovako izgledaju. Mislim, međutim, da ti je ova jedna činjenica o meni promakla, više jer podsvesno nisi htela da primetiš, nego što nije bilo krajnje očigledno. Volim devojke, privlače me i fizički i emotivno. Želim i jednu konkretnu, ali to je sada sasvim druga priča koju ću ti ispričati jednoga dana kada svariš ovo što ti govorim sada. Znala sam šta ćeš da kažeš, kaže meni ta najdraža osoba na čitavom svetu, uz izraz tobožnjeg razumevanja i pomalo sažaljenja, i nemoj da se brineš, svi prolazimo kroz to u jednom trenutku, devojke naročito. Ne osuđujem te, uvek sam tu uz tebe i bitno je eksperimentisati i otkriti sebe. I ja sam se mnogo puta ljubila sa devojkama. I ja sam jednom bila razočarana i činilo mi se da više nikada neću moći da verujem muškarcima, ali sam na kraju upoznala njega i sada sam opet srećna i mislim da je on pravi... Hoćeš li kafu? Dodaj mi ajlajner? Moramo da krenemo uskoro. Ne brini, sve će biti u redu. Imam nešto da ti kažem. Gleda me zbunjeno, znamo se tek pet sati, valjda je prerano za mračne tajne pa ne znam ni da li zna šta da očekuje posle ovako dramatičnog uvoda. Nasmejem se na taj divni i zbunjeni izraz lica, skoro uverena da sam potpuno sigurna u toj situaciji u kojoj se nalazim i da sigurno razume to što ću da mu kažem i da sam se bez razloga brinula. Već mi se sviđa način na koji priča o muzici i igra se rukavom od džempera, kao i to što mi je rekao da mu se sviđa to što znam mnogo o pojedinim serijalima knjiga i gravitacionim talasima pre nego što mi je rekao da sam lepa. Privlače me i devojke pored momaka, štaviše bila sam sa nekoliko, kažem ja. To je u redu, kaže on uz osmejak i sa uzdahom vidnog olakšanja. Lepo je videti dve žene zajedno. Samo one pedere, on sad malo promeni izraz lica, to ne mogu da shvatim, a ni da gledam. Pored toliko lepih žena oni se petljaju jedni sa drugima. Nikada ne bih napao nijednog naravno, i oni su ljudi, ne bih nikada ni rekao ništa, ali da je


340

Nisam znala da reči imaju ovoliku težinu

odvratno, jeste. Pored svega ne razumem da moraju da paradiraju. Ja sam strejt pa ne paradiram. Imam nešto da ti kažem. Spavala sam sa dečkom, bilo je sjajno. Nije isto kao što je bilo sa njom naravno, tamo su već postojale jake emocije, a ovo sa njim je bilo na samom početku odnosa i čisto fizički, ali bilo je strava. Sada sam sigurna da mi se dopada i jedno i drugo. On mi se takođe dopada, možda sve ovo ode u nekom ozbiljnijem pravcu. Divan je, razuman i ne kritikuje to što sam ogorčena na svet. Govorim ovo prvoj osobi koja je znala da nisam strejt iako joj to nisam rekla. Možda jer je i on sam gej, možda jer sam se onda kada sam ga upoznala trudila da izgledam kao hodajući stereotip buč lezbejke, ko će ga znati. Stvarno? Pitao me je ovo svojim karakterističnim otegnutim glasom, delujući prilično iznenađeno. Mislim, znaš, ne mora da znači, lezbejke ponekad spavaju sa muškarcima i dopadne im se, kaže mi on. Primarno si socijalizovana da misliš da voliš muškarce. Ne kažem da je potpuno nemoguće, samo ti kažem da moraš da uzmeš u obzir i tu opciju. Ali jesam biseksualna, stvarno jesam, tako se vidim, pravdam se ja već milioniti put nekome ko bi trebalo da ima najviše razumevanja. Samo je slegnuo ramenima. Ne znam, sada ću biti iskren, ali ja nekako prosto ne verujem u tu priču. I ja sam prvo govorio da sam bi, znaš, dok još nisam bio siguran na koju stranu naginjem. Ima vremena i za tebe da shvatiš, samo polako. Na kraju ćeš svakako morati da se odlučiš, zar ne? Imam nešto da ti kažem, dopadaš mi se. Dopadaš mi se mnogo više nego što želim da priznam sebi i više nego što mi se iko ikada dopadao. Dopada mi se koliko si borbena i jaka i koliko odskačeš a da se ne trudiš. Ona me gleda, povlači dim, pretposlednji, pa još jedan, a zatim gasi cigaretu. Meni bubnji u ušima. Dopadaš se i ti meni, takođe mnogo više nego što želim da priznam sebi, kaže tonom neuobičajeno jednoličnim za takvu rečenicu. Nego, zar nisi ti pre bila sa onim niskim momkom? Onim što radi u onom kafiću? Rekla mi je cimerka. Voliš likove? Zbunila sam se na nekoliko sekundi.


Nevena Grijak

341

Da, sviđaju mi se i muškarci u određenoj meri, i da, bila sam sa njim prošle godine, znam o čemu razmišljaš, misliš kako uopšte nisam imala mnogo ukusa pre. Meni je to što sam rekla bilo baš smešno. Njoj nije, vidim jer je uzdahnula vidno iznervirano. Pa je potom rekla: izvini, dopadaš mi se jako, ali ja ne mogu da budem sa devojkama kao što si ti i bolje da se sada distanciram, nego da čekam da se ovo iskomplikuje. Svaki put se opečem. Pa sam ja na to odgovorila: kakve to uopšte ima veze sa bilo čime? Niti mogu da menjam prošlost niti da naprasno postanem nešto što nisam. Da budem iskrena, i ne želim. Prošla sam kroz svašta da dođem do tačke u kojoj sam sada. To ne menja činjenicu da si poslednjih nedelju dana bila misao sa kojom bih otišla da spavam i sa kojom sam se budila. A pomislila sam: koliko god da sam osoba posmatrala na određeni način u prošlosti, nikada ne bih menjala tvoje lice oštrih crta, i to kako divno mirišeš na kokos i neko već cveće, i to što već danima skidam tvoje duge plave dlake sa svog džempera za ikoga drugog. Zaljubljena sam na najiskreniji, naivan, pomalo detinjasti način. Ona, međutim, nije ni odgovorila na to. Učinilo mi se da je ispod glasa promrmljala nešto što je zvučalo kao: izvini, stvarno ne mogu. Potom je brzo spakovala cigarete i upaljač u mali kožni ranac, popravila neurednu punđu na temenu, rekla da mora da žuri na predavanje i otišla uz još jedan otegnuti tužni uzdah. Nisam je videla ni čula mesecima posle toga. Imam nešto da vam kažem. Ponekad mi se čini kao da čitav svet pokušava da mi izvuče tepih ispod nogu, a onda mi se pravda činjenicom da, ako ništa, makar ne trpim toliko često verbalno, a gotovo nikada fizičko nasilje kao odgovor na svoju seksualnost. Kao da treba da budem srećna što je uvek nekome gore nego meni. Imam još nešto da vam kažem. Stvarno sam jako umorna.




IMAM NEŠTO DA TI KAŽEM Povratak iz Brizbejna i druge priče Za izdavača Predrag Azdejković Lektura Olja Petronić Slog i prelom Rabbit & Rabbit production Likovno rešenje korica Dobrosav Bob Živković Štampa Otvorena knjiga Tiraž 400 CIP - Каталогизација у публикацији - Народна библиотека Србије, Београд 821.163.41-32(082.2) IMAM nešto da ti kažem : Povratak iz Brizbejna i druge priče / priredili Milan Aranđelović, Predrag Azdejković. - Beograd : Regionalni info centar, 2017 (Beograd : Otvorena knjiga). - 341 str. ; 21 cm Tiraž 400. - Str. 5-6: Od nas zavisi / Predrag Azdejković. ISBN 978-86-89423-12-9 1. Аранђеловић, Милан, 1981- [приређивач, сакупљач] 2. Аздејковић, Предраг, 1978- [приређивач, сакупљач] [аутор додатног текста]


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.