8 minute read
MEDIFEM NEWSLETTER #3
Next Article
Prevencija je ključ svega i nadam se da će mlade generacije što ranije dolaziti do te bitne spoznaje
Josipa Maras vlasnica je najveće hrvatske tvornice tapeta i brenda Studijo Wallart. Slikarstvo, grafički dizajn i interijeri njezine su životne i profesionalne strasti. Obiteljski biznis razvija sa suprugom Goranom, a obitelj s dvoje djece drugi je Josipin, jednako velik životni projekt.
Danas njezine tapete krase mnoge hotele, ugostiteljske i turističke objekte, kao i privatne prostore. Za svoje kreacije primila je i prestižne međunarodne nagrade. Kako je ujedinila kreativno i poslovno, kako se nosi sa svakodnevnim obvezama, uspijeva li održati ravnotežu između posla i obitelji te kako se u sve to uklapa briga o osobnom zdravlju, samo su neka pitanja na koja smo od Josipe zatražili odgovore...
Počelo je još u doba kad si bila djevojčica, kao san o crtanju. Je li današnji poduzetnički projekt s tapetama u biti ostvarenje djevojačkog sna? Možeš li nam ukratko opisati taj svoj put od slikanja, preko interijera pa sve do danas?
Kao što to uvijek biva, uspjeh preko noći dolazi samo kada godinama ne spavaš kako treba. 20-ak godina bavljenja slikarstvom, 7 godina plivanja u poduzetničkim vodama i 4 godine od pokretanja Studijo tapeta. I kao što moj omiljeni kantautor iz Novog Sada kaže “od tog ugla brojim korake”. Tapete su mi sudbina. One ujedinjuju sve moje strasti. Slikarstvo, grafički dizajn i interijere. Otkad znam za sebe, uvijek sam maštala o par stvari koje danas imam i živim.
O dobrom braku i djeci, o tome da crtam i od toga živim, da u restoranima ne čitam jelovnik s desna na lijevo i da imam lijep ured. I evo me, tu sam!
Kako nešto što na početku prepoznajemo kao osobnu strast, prema slikanju, kreativnosti općenito, postane poslovni pothvat i možeš li to dvoje danas uopće međusobno odijeliti?
Kada se strast i hobi pretvore u posao tu zaista ne postoji način raščlambe dok ne dođete do trenutka kada se u to sve uplete birokracija, logistika te učenje pojmova kao što su amortizacija, pretporez i solventnost. Meni zaista to nije dio te strasti i tu je granica vrlo jasna. No, njihovo postojanje nikad nije stavilo pod upitnik sve što ja želim stvarati i živjeti.
Slikarstvo i dizajn sada su prerasli u ozbiljni poslovni pothvat. On zahtijeva svoje vrijeme, i to ne malo vremena. U životu jedne žene, sa svim njenim pisanim i nepisanim obvezama, može li se uopće napraviti ravnoteža između posla i privatnog života, a prije svega između posla, obitelji i djece, koji također zahtijevaju svoje vrijeme?
Na puno stvari sam ponosna, ali postoji jedna faza života koja mi je bila jako teška, emocionalno i fizički, a sada je iza nas. U fazi kada sam pokrenula priču s tapetama, moj muž je radio u smjenama po 4 tjedna u Ukrajini i Kazahstanu, a ja sam bila sama s dvoje male djece i poslom koji se razbuktao. U toj fazi smo saznali da nam je sin u spektru autizma, pored toga što smo redovito sjedili po bolničkim hodnicima radi alergija, tada smo dobili još jedan pozamašan popis institucija i pretraga koje moramo proći. Sve te dijagnoze sam sama slušala, držeći Tomu u jednoj ruci i gledajući u drugu na sat da ne zakasnim po Pavlu u vrtić. U toj fazi života rijetki su dani bili kad se kava nije kuhala u 10 navečer. Noćni rad od cca 2-3 sata u noći bio je sasvim normalan i jedini način da opstanemo. Koliko god mi je bilo teško i naporno, meni je posao bio terapija i znala sam da se toga odreći ne mogu, bez obzira što je suprug bio spreman preuzeti svu brigu o egzistenciji. Kako se život voli poigrati da opstane na glasu da je divan i nepredvidljiv, sjećam se kad su mi isti dan u ruci bili nalazi od Ados testa (test pomoću kojeg se ustanovi autizam), otpusno pismo iz bolnice radi Tomine anafilaksije i nagrada za najuspješniju firmu u srednjoj i jugoistočnoj Europi za rast i razvoj ideja i inovacija.
Danas je Toma puno bolje, Pavla je konstantno genijalna, a mi kao obitelj i firma smo konačno kompletni. Sada konačno mogu reći da zadovoljno balansiram između svega što si izaberem. Nekad čak nema ni balasna nego se redovito radi lista prioriteta i tako guramo dan po dan.
Opiši nam malo kako izgleda proces rada s klijentom, od interijera do konačnog proizvoda s kojim moraju biti zadovoljne sve strane?
Proces zvan “Privatizacija Studijo tapeta” je vrlo jednostavan. Klijenti nam se jave s konkretnim željama ili sa željom da im pomognemo. Proces se uglavnom odvija online gdje putem našeg weba nađu što im se sviđa. Javljaju nam se s mjerama zida i željama, a dalje mi preuzimamo kormilo i vodimo cijeli proces. S novim proizvodnim pogonom naši rokovi su za izradu tapeta poprilično kratki, ovisno o veličini projekta. Uglavnom se radi o izradi tapeta u periodu 7 do 10 radnih dana ili nešto više za veće kvadrature. Ono na što se trenutačno dugo čeka je u potpunosti custom made tapeta koju prema želji klijenata crtam isključivo za neki projekt. To su projekti koje pomno razrađujemo s arhitektima i dizajnerima diljem svijeta. Budući da je to proces koji traje i oduzima jako puno vremena, postoji lista čekanja, jer usprkos velikoj želji, moji vremenski kapaciteti su ograničeni. Naši klijenti su raznoliki, od velikih hotelskih lanaca, turističkih i ugostiteljskih objekata, banaka, zlatarnica, ureda za poznate kompanije, do privatnih kuća, vila, apartmana i stanova. Jako me veseli što u ovom poslu radim i stvaram s predivnim i profesionalnim ljudima i što naš rad nađe dom u najprivlačnijim mjestima svijeta.
Kako izgleda jedan radni dan poduzetnice, a istodobno mame dvoje djece?
Da sam na ovo pitanja odgovarala prije dvije godine, dok sam imala jako naporan tempo na poslu i muža na terenu, vjerojatno bi čitatelji samo preskočili 10-ak centimetara teksta u kojem samo kukam. Danas je situacija znatno bolja i svim majkama kojima je trenutačno jako naporno mogu samo poručiti da sve prođe. Sve obaveze oko obitelji i kućanstva podjednako preuzima i moj muž, izuzev kuhanja. To nikom ne dam, jer jednostavno uživam u tome. Dok za kućanske poslove imam pomoć. Meni logistika i organizacija nisu urođene kao super moći, ali sam ponosna na sebe, jer sam ih snagom volje dovela u dosta dobro stanje koje poprilično dobro služe meni i ljudima oko mene.
Kako izgleda kad ne radiš? Gdje pronalaziš inspiraciju? Događa li se inspiracija npr. u nekim svakodnevnim situacijama poput prometa, šetnje ili ciljano sjediš i radiš skice?
Zadnjih nekoliko vikenda sam zaista provela kako sam oduvijek sanjala. Puno stvari je sjelo na svoje mjesto i posao puno bolje funkcionira što znači da više ne moramo vikende provoditi u uredu, već su to sada dani rezervirani za duga izležavanja, kuhanja, šetnje i puno druženja s dragim ljudima. Inspiraciju uglavnom nalazim svukuda, a samostalni boravci u prirodi mi pomažu da iskristaliziram misli i dođem s malo jasnijom vizijom pred prazan papir. To je najbolja opcija, ali ja često pred prazan papir dođem nakrcane glave kao moj stomak vikendom, pa to često ne završi ni s čim spektakularnim. No, i to su faze koje su bitne za proces stvaranja i ne bježim od njih.
Gdje crpiš energiju? U vlastitim vizijama, u obitelji, prirodi, aktivnostima, dragim ljudima...
Ja se punim dobrom energijom u svakodnevnim sitnicama. Poseban osjećaj zahvalnosti imam čim se probudim pa pogledam svoju obitelj zdravu i na okupu. Odlasci u prirodu, dobra druženja, maženja s djecom i mužem su ljekoviti trenuci za mene. I mislim da su to univerzalni izvori radosti za sve homo sapiense.
Gdje u svemu tome vidiš zdravlje? Koliko smatraš da ti briga o zdravlju pomaže da budeš produktivnija u svom poslu i općenito zadovoljnija?
To je ono čemu se najviše molim i na čemu najviše radim kao zdravstveni manager svoje obitelji. Ja sam veliki fan prevencije na svim frontovima pa tako zaista puno truda i vremena ulažem da svom tijelu osiguram što bolje uvjete. Od pravilne prehrane, brige o mentalnom i tjelesnom zdravlju, čistom zraku te tjelesnoj aktivnosti. To kako ja živim se prelijeva i na moju djecu te muža. Iako Slavonac teško oprašta suhomesnatim darovima Slavonije. Naravno da nisam uvijek idealna i da se i meni zalomi koji tjedan lošije brige o svemu, no važno je ne odustajati od tih namjera, kad pogriješimo ne kriviti se nego osvijestiti da je i to ok te pokušati to minimalizirati u budućnosti.
Vizija Medifema je skrb o zdravlju i preventiva kao ključni dio brige o zdravlju. Slažeš li se kako je preventiva ključna kad govorimo o zdravlju?
Apsolutno. Prevencija je ključ svega i nadam se da će mlađe generacije što ranije dolaziti do te bitne spoznaje.
Što bi poručila mladim djevojkama koje sanjaju sličan san, da žive i rade ono što vole? Koji je ključni savjet ili karakteristika koju moraju imati da bi ostvarili svoje ciljeve?
Prvo, morate se brinuti za sebe i svoje zdravlje. To da uvijek bude prioritet. I fizičko i mentalno, podjednako je bitno. Nakon toga mislim da snovi i ciljevi ne smiju čekati. Ne postoji savršen trenutak, ne postoje bolja vremena i nema savršenog proizvoda. Ukoliko će tome težiti, ostat će uvijek na ideji. Treba dati sve od sebe, stisnuti zube, završiti posao i pokazati svijetu što imamo. Kako već spomenuti kantautor kaže “Neke se pobjede dobivaju na juriš”.
