Literarni konkurs povodom Dana nezavisnosti BiH

Šta sam ja bez svoje domovine?

Pa, ja sam samo običan čovjek koji ne pripada nigdje. Da nema Bosne i Hercegovine, ne bih imala ništa svoje, ne bih imala mjesto zvano dom niti osjećaj pripadnosti.

Svemojebibilotuđe.Zelenaavlijapuna osvježavajućih voćki, kamena brda, plave, daleke planine, sve bi bilo pod katancem.Nipticenebimogleslobodno širiti svoja krila u visinama. Ništa moje ne bi bilo moje. Samo strah, nepripadnost i čežnja za slobodom, za nečim svojim. Zato je domovina nešto što u srcu nosim i time se ponosim.

Ona je naša mila majka, naše utočište i snaga. Dragocjena je ova naša sloboda. Koliko li je samo krvi proliveno i suza isplakano da bi je imali? Koliko li je samo očeva, sinova i braće dalo život da bi mi osjetili i spoznali šta znači živjeti?

Voće ima potpuno drugačiji, slađi i osvježavajući okus naspram ranijih vremena. Ptice lete i pjevaju pjesmu slobode po nebu koje liči na zastavu Bosne i Hercegovine.

Domovina je mjesto gdje pripadam, gdje sam naučila da volim i poštujem raznolikosti, druge vjere i samu sebe.

Šta sam ja bez svoje domovine?

Šta sam ja bez domovine na srcu mi piše iz dana u dan volim je sve više. Na vrhu stoji zastava, vijuga se svaki dan, za ovu domovinu, stvara ljepotu kao san.

Nađa Demirović, VI c

Šta sam ja bez svoje domovine?

Mogu živjeti u drugim državama, ali se nikad neću osjećati kao u svojoj domovini. Kakav je to osjećaj kada ne čuješšumNeretvedokhodašnajljepšim mostarskim sokacima? Kako je to ne dodirnuti zemlju za koju znaš da su naši pradjedovi ginuli? Ostati bez ovih ljepota i blagodati je jako teško. Gdje god da odem, sa mnom ide duša bosanska i moj jezik.

Dosta žena, majki pati jer su njihovi sinovi dali živote kako bi Bosna i Hercegovina bila nezavisna zemlja u kojoj žive ljudi različitih vjera, nacionalnostiiljubavi.Tiljudisuginuli kako bi mi slobodno koračali ovom zemljom, kako bi mogli osjetiti povjetarac na našim planinama.

Kada su ljudi čuli sirenu za uzbunu, mogli su samo uzeti nešto malo odjeće i hrane i trčati u sklonište. Neki su bježali svjesni da se nikada neće vratiti u svoju domovinu. Kako su se osjećale majke kada su pored male svijeće i malo tinte pisale pisma svojim sinovima, lavovima? Posljednjom kapi tinte sinovima su htjele iskazati čežnju i ljubav. Mi samo možemo slušati priče, aline možemo osjetitibol i tugukoju su osjetile majke kada su saznale da nema njihovih junaka. Bol kakvu su osjetili mnogi ljudi koji su izgubili voljene.

Nemojmo ponavljati historiju, lošu historiju koja je učinjena upravo nama, Bosancima i Hercegovcima. Bez svoje domovine bih mogla osjećati samo tugu i bol. Želja mi je da Bosna i Hercegovina zauvijek bude nezavisna.

U svojoj domovini, ja imam svojemnogo prijatelja i ljudi kuće se samo broje. A naš Velež, prima svakog, da dođeš na vrh, on te čeka rado.

I to je naša domovina, lijepa i druželjubiva sa drugima. Dobrodošao si svaki dan da i ti iskusiš ovaj dar!

Rukaja Klarić, VII D

Putopis o Mostaru

Spaja mnoge gradove, ali Mostar razdvajanadvadijela. Na jednomdijelu su muslimani, a na drugom nemuslimani. Opet, svi imaju isti put. Svi hrle ka toj hladnoj rijeci Neretvi.

Toplo sunce štipka mi obraze svojim dugim, nježnim prstima.

Puteljkom uskim, s kamena na kamen, ubrzanim koracima pođoh u džamiju. Ne u onu u koju često idem, već u čaršijsku džamiju koja je uvijek prepuna. Mostarsko sunce, uvijek puno topline i žara, obasjava grad i sve ono u njemu. Toplina srca ljudi, toplina asfalta kojim hodim grije mi stopala. Približavam se najljepšoj džamiji Karađoz - begovoj.

Nekadajetobilanajvećadžamija,doksu još Osmanlije gradili, po svojoj veličini, a danas po svom gostoprimstvu. Kamena avlija, utkana čvrsto u zemlju, blista nekimsjajem.Gledamljudekakotapkaju po njoj kako je ne bi povrijedili, niti joj štetu nanijeli. To može samo čista duša, ona dječija neiskvarena duša, koja bi u svoje gnijezdo skrila sve boso, promrzlo i gladno

Nakon podne namaza idem dalje…

Idem prema rijeci Neretvi koja spaja i razdvaja.

Kujundžiluk kao i uvijek prepun je turista. Italijanski, engleski, španski, arapski... svega pomalo čujem. Sve mi to liči na ukusan bosanski lonac. Svega pomalo drugačijeg i sličnog, ljutog i slatkog ali na kraju ukusno i neodoljivo. Konobara elegantno obučenih na svakom koraku ima. Na licima trgovaca vidi se umor, ali i pokoja crta radosti zbog malo veće zarade u ovim danima.

Od plišanih meda, sladoleda, starih satova do zlata i srebra. Svega ima, samo ako novca imaš.

Gužva je velika. Svi negdje žure. Žure kasrcuMostara-Starommostu,simbolu ljubaviisreće,aliipatnjeiboli.Onikoji se ne boje visine niti hladne, duboke rijeke Neretve skaču sa mosta. Prolaznici slikaju, a dole ispod mosta čuju se mostarski uzvici i zvižduci.

Pređem most i dočeka me drugi dio Kujundžiluka. Sunce je već pomalo izblijedilo. Hladnoća me hvata. Svoje putovanje prelijepim Mostarom prekinuo je zvuk ezana. Bio je to poziv na ikindiju namaz.