ujesen mužjaci i ženke posljednje i jedine gamogenetske generacije (sexuales) čije ženke nakon oplodnje odlože po jedno jaje iz kojeg se razvija ličinka te prezimi do slijedećeg proljeća kad se iz nje razvije nova uš temeljnica (fundatrigena uš). Vrlo je rašireni štetnik koji napada prvenstveno mlada, potištena stabla smreka, a ponekad i vitalna, samostojeća stabla, kao i sastojine. Smatramo ga prvenstveno problemom rasadnika i to osobito u kontinentalnom nizinskom području na staništima koja ne spadaju u područje prirodnog pridolaska smreke. Tamo zana način iti znatne štete, prvenstveno estetske naravi (božićna drvca). Osim ove vrste podjednako česta je i Sacchiphantes abietis – žuta smrekina uš šiškarica koja se razvija u potpunosti na smreci i Adelges laricis, također česta na smreci ali koja također ima i sekundarnog domaćina, obični ariš (diecija - razvoj na dva domaćina). U istu taksonomsku skupinu spadaju i neke uši šiškarice koje ne uzrokuju nastanak šiški pa ovdje navodimo slijedeće vrste. Adelges nordmannianae - uš jelovih iglica koja uzrokuje kovrčanje mladih iglica jele u kasno proljeće i Adelges piceae - uš jelove kore koja se razvija na tankoj jelovoj kori, a njene kolonije prekivene su bijelim voštanim eksudatom. Po vanjskim simptomima napada vrlo joj je slična (i srodna) uš kore borovca – Pineus strobi.
Por. Coccidae - štitaste uši Štitaste uši kao i lisne uši, nanose štete šumskom drveću sisanjem biljnog soka. Ističu se spolnim dimorfizmom. Ženka su puno jednostavnije građe od mužjaka. Osim kod crvaca odrasla ženka obično nema ni očiju ni ticala već jedino dosta dugačko rilce kojim ubada biljno tkivo. Samo crvci se kreću čitavog života dok su ostale štitaste uši pokretne samo u larvalnom stadiju. Kao odrasle ženke stacionarnog su načina života i ne miču se sa mjesta na kojem sišu sokove do svojeg uginuća. Mužjaci imaju jasno segementirano tijelo, pokretni su i mogu letjeti ali se ne hrane. Nakon kopulacije ugibaju. Štitaste uši se pored različitih morfoloških obilježja mogu dobro razlikovati po građi nadvratnog štita. Crvci nemaju štita dok se kod drugih uši on javlja kao posebno odebljao skelet na hrptu, a postoje i uši kod kojih štit nastaje od svlakova kože i voska. Štitaste uši presvlače se tri puta pa razlikujemo ličinku 1. i 2. stadija. Iza ličinke slijedi ženka ili dva međustadija (pretkukuljica i kukuljica) iz kojih se razviju mužjaci. Kao šumski štetnici najrasprostranjenije su u primorju (izraziti termofilni organizmi) i imaju manju ulogu kao štetnici od lisnih ušiju, iako ponekad znaju pričiniti veće štete. Osobito su značajne u rasadničkoj proizvodnji (staklenički uzgoj posebice). Od velikog broja vrsta spomenut ćemo neke koje češće nalazimo u našim šumama, osobito u području priobalja i otoka. Icerya purchasi - narančin crvac. Možemo najčešće naći na pitosporu, oleandru i lovoru. IZ Australije prenesen je u SAD, a potom u Europu. Štete koje je počinjao u nasadima citrusa u SAD nagnale su razvoj širokog spektra metoda zaštite i upravo se narančin crvac spominje u udžbenicima kao najuspješniji primjer biološkog suzbijanja negog štetnika. Njegove su populacije naime uspješno svedene u prihvatljive okvire uvođenjem grabežljive božje ovčice Rodolia cardinalis. Na unutrašnjoj strani borovih iglica česte su štitaste uši iz roda Leucaspis. Ponekad, njihove kolonije toliko su bujne da dovode do žućenja i sušenja iglica što završava defolijacijom i fiziološkim slabošću i propadanjem borova. Physokermes abietis - smrekova štitasta uš monofagni je štetnik koji se pojavljuje isključivo na smreci. U povoljnim godinama za njegov razvoj (najčešće sušna i topla ljeta) sisanjem hranjiva može prouzročiti sušenje izbojaka i grana, što stvara preduvjete za pojavu sekundarnih štetnika (najčešće potkornjaka). Pod konac proljeća u pršljenovima jednogodišnjih i dvogodišnjih izbojaka možemo primijetiti kuglaste tvorevine sjajnosmeđe boje. U njima se ujesen nakon uginuća ženki razviju ličinke i napuste kuglasti štiti razilazeći se po izbojcima. Buduće ženke smjeste se u pršljenovima a budući mužjaci ('muške' ličinke) odlaze na iglice. U proljeće naredne godine odrasli mužjaci kopuliraju sa ženkama i jednogodišnji ciklus ove uši se nastavlja. Kod nas još su česte Eulecanium tiliae, Parthenolecanium corni, Parthenolecanium pomeranicum tisina štitasta uš i Kermes roboris - hrastova velika štitasta uš.
Por. Psyllidae - lisne buhe 5