Suor’ Maria Immacolata & Narodni preporod u Dalmaciji - Mato Košćina by narodnaknjiznicaorebic1

MATO KOŠĆINA

SUOR’ MARIA IMMACOLATA pripovijesti

Narodni preporod u Dalmaciji rasprava

Narodna knjižnica Orebić 1

Zahvaljujemo akademiku Igoru Fiskoviću, Orebićaninu, na dragocjenim savjetima i svesrdnoj pomoći pri objavljivanju ove knjige

SADRŽAJ

PREDGOVOR

Bartul Matijaca Zagonetni Matej (Mato) Košćina (podrijetlo, život, djelo).................................................... 5 NAPOMENA UREDNICE..........................................14

Suor’ Maria Immacolata (pripovijesti).................................................................. 15 Narodni preporod u Dalmaciji (rasprava)................................................................... 231 POGOVOR

Matej, naš suvremenik Leona Baumann......................................................... 277

PREDGOVOR Zagonetni Matej (Mato) Košćina (podrijetlo, život, djelo) Objavljivanje zbirke pripovijedaka i rasprave o Narodnom preporodu u Dalmaciji pelješkog književnika i političara Mata (Mateja) Košćine, nadajmo se, tek je prvi korak u procesu otimanja zaboravu rada i djela toga ne samo za zavičajnu sredinu važnog čovjeka. Prema radu akademika Nenada Vekarića o pelješkim rodovima (Dubrovnik, 1995.), Košćine su pod naše nebo dospjeli polovicom sedamnaestog stoljeća s Krete ( kada su u Kandijskom ratu Osmanlije preotele Mlečanima veći dio toga otoka), i naselili se većinom oko Splita i Trogira.1 Među rodom spomenuti je vrijednog velovaroškog poduzetnika Ivana koji je 1891. na sojenicama podignuo kupalište “Košćina“ u uvali Bačvice (u funkciji do 1916., kada je razneseno orkanskim nevremenom; obnovila ga splitska općina), a ističe se i svjetski poznata filmska diva Silva (Zagreb, 1933. – Rim, 1993.). Silva Košćina igrala je u brojnim talijanskim kooprodukcijskim filmovima, pretežno svjetski poznatim spektaklima, među ostalim i u Bulajićevoj ‘Neretvi’ (1969.). Krasila ju je zadivljujuća ljepota, a resila privrženost zavičaju u kojem joj je živjela majka i koji je, riječju i djelom, zdušno pomagala u obrambenom ratu neposredno prije svoje prerane smrti. Sa suprugom Uršulom r. Paro, podrijetlom s Paga, pišćev otac Jerolim 1885. doselio se u Janjinu na Pelješcu, gdje je radio kao oružnički stražmeštar, a bavio se i vinogradarstvom. U Janjini im se1886. rodio stariji sin Matej (Mato), koji o ocu 1 Istodobno s napadom na Kretu turske snage iz Bosne napadale su mletačke posjede u Dalmaciji, uglavnom bez većih uspjeha, čemu je pridonijela i migracija kršćanskog puka iz osmanlijskih u venecijanske krajeve, pa se ne može sa sigurnošću isključiti da su se na naš Jadran Košćine spustili iz unutrašnjosti Dalmacije ili Herceg-Bosne.

kaže da je rođen u bogatom domu, da je bio pomorac i ljubitelj kazališta i lijepe književnosti, da je imao knjižnicu s talijanskim klasicima i hrvatskim piscima, a u Janjinu je dospio nakon poslovnih i obiteljskih nedaća o kojima se ne navode pojedinosti. No pozorni čitatelj Matinih tekstova, od kojih su neki natopljeni autobiografskim činjenicama, može naslutiti da je bila riječ o financijskom krahu i možda samoubojstvu Jerolimova imućna oca. Obitelj se 1895. preselila na Orebić kupivši od obitelji FloriCvitković tipičnu kapetansku kuću podignutu u središtu mjesta, na Trgu Mimbelli.2 Nakon osnovne škole u Janjini i Orebiću, prvi razred gimnazije Matej Košćina polazio je u Sušaku, gdje se, kako u autobiografiji navodi, već tada u njemu razbujala narodna svijest te je sudjelovao u “krvavim tučnjavama na Delti i preko Rječine“. Zatim je, prema vlastitom izboru, tri godine proveo u dubrovačkom sjemeništvu kao klerik, odakle je najuren jer “nije imao zvanja“. Gimnaziju je završio u Splitu i upisao se na pravni fakultet u Zagrebu. Prvih je godina bio uzoran student da bi, baveći se intenzivnije publicistikom i uključivši se u politički život, neko vrijeme zapustio studij pa mu je otac obustavio potporu. Na očevu uskratu Mato je reagirao tako da se prepustio boemskom načinu života: gladovanje, beskućništvo, spavanje po klupama i policijskim prenoćištima. Kada se otac umilostivio i obnovio materijalnu potporu, Mato je ubrzo (1912.) pred bečkom ispitnom komisijom doktorirao s izvrsnim uspjehom, 2 Za Orebićane bit će zanimljivo pripomenuti da je u toj kući ostao živjeti piščev mlađi brat Kazimir (Kazo), pomorac i, kasnije, zaposlenik u hotelskom poduzeću. Pamtim ga kao visoka, mrka i šutljiva čovjeka. Kazova kći Jugana, učiteljica, udala se za pomorskog kapetana Frana Štuka i u braku dobila jedinicu Analiju (Liu) koja će se udati za dr. Pretkovića, neko vrijeme liječnika u Orebiću. Svake godine Lia s kćerkama posjećuje Orebić. Dirljiva je pažnja s kojom se brine za oduzeta supruga. Svojim izgledom, držanjem i požrtvovnošću ona je jedna od rijetkih preostalih orebićkoh gospođa, ma što i ma koliko to značilo. Kazimirov sin, dakle Matov nećak, Ivojer (r. 1927.) tragično je skončao u četrdesetoj godini života. Unatoč razlici u godinama bili smo prijatelji i zajednički proveli mnoge mladenačke lude dane i noći.

oženio se Evicom, ljubavlju iz mladenačkih dana, te preuzeo dužnost odvjetničkog koncepijenta u Metkoviću. Godine 1915. mobiliziran je kao pješak u “Landsturmu“. Tijekom rata, dok je službovao u Konjicu, Društvo hrvatskih književnika objavljuje mu zbirku pripovijesti. Poslije rata je odvjetnikovao u Metkoviću, a od 1932. do 1936. bio je i gradonačelnikom toga grada. Kad mu je 1942. Mussolinijeva soldateska zapalila kuću, dr. Mato Košćina s obitelji prelazi u Split, gdje umire 10. travnja 1950. Manje književne uratke objavljuje već kao gimnazijalac u brojnim časopisima za mladež (Pobratim, Hrvatski đak i dr.). Prema vlastitom kazivanju, dužu pripovijetku “Suor’ Maria Immacolata“ napisao je još kao dvadesetogodišnjak, ali je nije posebno tiskao. Tri značajnije priče objavljuje od 1912. do 1914. u Savremeniku, mjesečniku za književnost i umjetnost Društva hrvatskih književnika, uglednom časopisu u kojem su svoje prve radove tiskali i Miroslav Krleža, A. B. Šimić, Gustav Krklec. Na poticaj književnog kritičara, prevoditelja i leksikografa Julija Benešića (Ilok, 1883. – Zagreb, 1957.) DHK u prosincu 1917. objavljuje Košćini zbirku pripovijedaka u kojoj su, osim naslovne, “Suor’ Maria Immacolata“, još četiri priče. Unatoč ratnim (ne) prilikama, na knjigu su, pozitivno je ocjenjujući, promptno reagirali brojni ugledni kritičari (Ibler, Prohaska, Milčinović, Jakovljević), dok sam Mato, možda s ponešto lažne skromnosti, u svojoj autobiografiji kaže da su sve njegove radnje tek prvopisi i “čeda jednog jedinog momenta, odbljesci mog raspoloženja“. Zbirku je Vaclav Preložil 1927. preveo na češki jezik. Prema neprovjerenim podatcima, Košćina je napisao i dramu koja je u prvim poratnim godinama bila prihvaćena za izvođenje u splitskom kazalištu, no nije izvedena.3 Mato je s talijanskog jezika preveo popularni roman (nepoznat autor) objavljen u Zabavnoj biblioteci Nikole Andrića. 3 Podatke o drami piščevi potomci saopćili su knjižničarki, gospođi Nataši Tolj još 2008., kada je pisac ovog predgovora u orebićkoj čitaonici održao predavanje MATO KOŠĆINA, zaboravljeni pelješki književnik i političar.

Uz kraće članke razasute po brojnim onovremenim tiskovinama, koje su, uzgred govoreći, kolikoćom i kakvoćom nadmašivale današnje, glavni publicistički rad Mateja Košćine opsežna je rasprava “Narodni preporod u Dalmaciji“, tiskana lipnja 1911. u časopisu Zvono urednika Stjepana Parmačevića (pjesnik i nakladnik, 1886. - 1955.) a, kao što sam autor kaže, “rezultat je rada od više mjeseci i kopanja po raznim bibliotekama, javnim i privatnim“. Radnja je, prema navodu autora, nastala u povodu zaboravljene pedesete obljetnice Dalmatinskog preporoda. Košćina, dakle, početak Narodnog preporoda u Dalmaciji vezuje za 1861., kada je u Zadru konstituiran prvi Dalmatinski sabor i pokrenut list Il Nazionale, kasniji Narodni list. Preporod je obilježen težnjom da se Dalmacija sjedini sa sjevernom Hrvatskom te borbom da zapostavljeni hrvatski jezik, umjesto talijanskog, postane službenim u školstvu, sudstvu i upravi. Nosiocima Preporoda, narodnjacima, stoje usuprot autonomaši kojih je cilj da Dalmacija ostane autonomnom u bilo kojoj državnoj tvorevini te da talijanski, kao tobože više vrijedan, bude i nadalje službenim jezikom. Ideolog dalmatinskog autonomaštva bio je Nikola (Nicolò) Tommaseo (1802., Šibenik 1874., Firenza). Taj čovjek, rodom iz Šibenika, kojemu je tek baka po ocu bila Talijanka, školovao se, živio i djelovao u Italiji, pisao pjesme i romane a slavu stekao kao lingvist, sastavljač talijanskog rječnika, Dalmaciju je smatrao tek “poslavenjenom“ zemljom te je govorio: “Naši oci bijahu Latini, Grci, a nikako Slaveni, a još manje Hrvati, koji su tek posljedni bič što je Dalmaciju ošinuo“.4 Na stranicama zadarskog Narodnog lista s Tommaseom je uspješno polemizirao Splićanin mljetskog podrijetla, profesor Natko Nodilo (Split, 1834. – Zagreb, 1912.), koji je od 1867. do 1870. bio zastupnikom u Dalmatinskom saboru. 4 Ulaskom partizana u Šibenik (1944.) srušen je u tom gradu spomenik Tommaseu, kao što su komunisti u Splitu razorili fontanu koju je, u svoje vrijeme, pred Prokurativama podigao autonomaški gradonačelnik Antonio Bajamonti. Prema Grguru Ninskom oslobodioci su bili milostiviji, njegov su kip, Meštrovićevo remek-djelo, s Peristila tek uklonili.

Borbe narodnjaka i (prevladavajućih) autonomaša nisu se, međutim, svodile tek na prepucavanja po novinama, nego su sukobi među njima bili puni podvala, optužaba i krvavih obračuna. Uz prednost u puku po selima, narodnjaci su postupno preuzimali prevlast i u gradovima, a najvažnija im je pobjeda ona na izborima za splitsko gradsko vijeće, 1882. kada su, predvođeni Gajom Bulatom, nadmoćno pobijedili autonomaše, svrgnuvši tako zauvijek s vlasti višegodišnjeg splitskog gradonačelnika Antonija Bajamontija. Budući da se suprotnosti među narodnjacima i autonomašima nisu izgladile ni do današnjih dana, Košćinin, na činjenicama zasnovan rad, ostaje vrlo zanimljivim i suvremenom čitatelju.5 Iste godine kada mu je tiskan rad o Dalmatinskom preporodu, 1911., Košćina se intenzivno uključuje u politički život te 11. i 12. kolovoza u Splitu predsjeda sastanku Napredne hrvatske i srpske nacionalističke omladine, kojem je nazočilo 150 izaslanika iz svih krajeva. Podpredsjednik skupa je splitski Srbin Jović, a bilježnik, također Splićanin, Oskar Tartaglia. U uvodnoj riječi Košćina inzistira na zajedništvu hrvatske i srpske omladine te na bespoštednoj borbi protiv klerikalizmu, kao i na pokretanju 5 Autonomaški orijentirana stranka Dalmatinska akcija osnovat će se 1990. i kraće vrijeme bit će joj na čelu novinar Đermano Senjanović, zatim će čelno mjesto zauzeti prof. Mira Ljubić-Lorger, u vrijeme koje će ta stranka osvojiti nekoliko saborskih mandata. Idejno bliska programu Dalmatinske akcije bit će grupa novinara okupljenih oko Miljenka Smoje kao gurua. Cijeneći da remeti narodno jedinstvo potrebno u ratnim okolnostima, hadezeovske vlasti neće prezati od represivnih mjera prema Dalmatinskoj akciji, čime će više narušiti vlastiti demokratski ugled nego pridonijeti zbijanju narodnih redova kojima u sveopćem otporu agresoru takva ‘pomoć’ i nije bila potrebna. Danas je bliska autonomaškoj ideologiji grupa splitskih novinara nazvana “utorkaši”, jer se svakog utorka sastaju na jelu i pilu sad u ovoj pa u onoj splitskoj oštariji. Utorkaši se redovito oglašavaju kolumnama, komentarima i kraćim napisima u najtiražnijim našim tiskovinama. Budući da često ne skrivaju prezir prema sinovima naše Zagore izrugujući se nerijetko i tobože četvrtastim formacijama njihovih lubanja (“tešte kvadrate“), njihovi ih oponenti, kojima se stranice tiražnog tiska tek vrlo škrto otvaraju, nazivaju “urbanim rasistima“. Suvremeni autonomaši potporu nalaze, gle čuda!, u stranci koja nosi narodno ime (HNS). I što reći nego da je i danas korisno pročitati Košćininu raspravu o narodnom preporodu u Dalmaciji da se vidi u kakvom se mutežu praćakamo i kakvu nam je komediju zabluda živjeti.

lista za promidžbu tih ideja i načela. Uobličena je i jednoglasno prihvaćena opsežna rezolucija, a pokrenut je i dvotjednik Val. U prvom broju toga lista Mato Košćina piše uvodni članak “O klerikalizmu i antiklerikalizmu“ ističući među ostalim da “mladi u klerikalizmu gledaju društveno zlo poput sifilisa, alkoholizma, analfabetizma i delikvencije“.6 Val će se među omladinom širiti kao (polu)zabranjeno štivo, a bit će ugašen nakon četvrtog broja. Držeći je pod prismotrom tajnih službi, vlast će u nacionalističkoj omladini prepoznati opasnost te će joj glasilo zabraniti a protagoniste, među njima i Košćinu, utamničiti na nekoliko mjeseci. Unatoč tomu omladinska anti-austrougarska kretanja u uzdrmanoj carevini nije bilo moguće zaustaviti te će u listopadu 1912. biti obnarodovan radikalni proglas “Ujedinjenjem oslobođenju“. Uz ranije aktivne Tartagliu i Čerinu, među potpisnicima proglasa javljaju se i nova imena, među inim i Augustin Ujević, međutim, među njima više nema - Mateja Košćine! On će te godine doktorirati pravne znanosti, oženiti se, primiti dužnosti odvjetničkog koncepijenta u Metkoviću i otići u austrougarsku vojsku. Dakako da se nameće pitanje: zašto mladi čovjek koji se uspeo do samog vrha tako naprasno prekida s aktivnim političkim životom? Nije li mu možda zasmetao radikalizam sudrugova koji su ostali na političkom poprištu? Jer, na tom tragu dovoljno se prisjetiti tek darovitog splitskog pjesnika Vladimira Čerine (Split, 1891. - Šibenik, 1932.) koji će nakon ugašenog Vala pokrenuti list Vihor, u kojem će, potpuno priklonjen Beogradu koji je u to vrijeme pobjeđivao u balkanskim ratovima, ispisati i ovakav biser: “Ako u Zagrebu imade osamdeset hiljada stanovnika, pedeset njih bi trebalo poslati na klaonicu, pet njih da odnese Sava, pet drugih da potopi kakav siloviti dažd, a s velikom masom od dvadeset hiljada, trebalo bi u kakav nacionalni purgatorij... Ovom gradu cinika trebalo bi silom dati i dušu i mozak onog grada heroja što se zove Beograd.“ 6 Tko želi više saznati o klerikalizmu i antiklerkalizmu u tim vremenima neka pročita znanstveni rad uglednog germanista i hobističkog povjesničara, Kučišćanina dr. Ivana Pederina, objavljen u časopisu Crkva u svijetu (br.1, 2002).

Opsjednut srbojugoslavenstvom, Vladimir Čerina će, skupa s Košćininim bilježnikom Oskarom Tartagliom, postati članom skupine Ujedninjenje ili smrt Dragutina Dimitrijevića Apisa, negdašnjeg organizatora atentata na srpskog kralja Milana Obrenovića i ženu mu Dragu (1903.), tog radikalnog egzekutora koji je držao pod kontrolom i “mladobosance“ koji će lipnja 1914. umoriti austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i trudnu mu suprugu Sofiju, da bi, konačno, i sam bio smaknut od ljudi Aleksandra Karađorđevića, dok će simpatizer mu i suradnik Vladimir Čerina pošemeriti pameću i mlad skončati u Šibenskoj umobolnici. Možda je, velim, takav radikalizam zasmetao nacionalnom senzibilitetu Mateja Košćina, no pravi odgovor na pitanje o iznenađujućem uzmaku iz političke arene nudi nam on sam u svojoj ponajboljoj prozi, „Autobiografija nepoznatog patriote“, koja se, premda formalno fiktivna, može isčitavati kao psihogram samog autora. Tu se, među ostalim lucidnim introspektivnim opažanjima karakterističnima za osjećajnost modernog čovjeka, može pročitati: “Nesvjesnom intuicijom shvatih da je u svem glavna forma, da jedino ona vlada suvereno u svakom socijalnom saobraćanju, u jednu riječ svatih da sve pobude i sve razloge treba zaodjeti u izvjesnu formu, koja odgovara pravom stanju stvari… Uvjerio sam se još tada da je to jedan od bitnih načina socijalnog života, usvojih ga i primjenjivah uvijek i svugdje kroz cijeli kasniji život. Igrati otvorenim kartama nije korisno niti ugodno.” Osim što je dijagnosticirao svoje dotadašnje ponašanje, “nepoznati patriota“ nam anticipira i svoj budući životni put. U sockomunističkoj Jugoslaviji o Košćininu radu gotovo da se i nije pisalo. Nešto će bolje proći u samostalnoj Hrvatskoj. U Leksikonu hrvatskih pisaca Krešimira Nemeca i Dunje Fališevac (Zagreb, 2000.) osim kraćeg životopisa, kojem začudo nedostaje godina smrti, a o publicističkim radovima nema ni riječi, novele se ocjenjuje “intimističkim zapisima s romantičnim autobiografskim sadržajem te s bujnom fantazijom i refleksijom“. O naslovnoj priči (“Suor’ Maria Immacolata“) kaže se da je autor u formi ispovijesti

nastojao oslikati najiskrenija čuvstva dvoje mladih te da je tekst pisan jednostavno i iskreno s ciljem preispitivanja vlastitog JA. U “Autobiografiji nepoznatog patriote“ autor natuknice vidi “pobunu protiv sredine njenih moralnih stega“, da bi se zaključno istaknulo da “iako stilski nedotjerana i s mnogo stilskih propusta Košćinina kratka proza ima svoju vrijednost u kontekstu Hrvatske moderne.“ Tihana Rotar, autorica natuknice o Košćini u Hrvatskoj književnoj enciklopediji (LZ, 2009. – 2014.), urednik Velimir Visković), valjda tiskarskom greškom, Matino stjecanje doktorata prava smješta u 1923. umjesto u 1912. godinu, a zaključno navodi da Košćina u svojim pričama opisuje “nemirne, neodlučne i duševno rastrojene pojedince sudbinski predodređene za razočaranje i neuspjeh“. Najopsežnije će se s Matom Košćinom pozabaviti splitski književni kritičar i predavač na Filozofskom fakultetu dr. Ivan J. Bošković, koji će 2007. u Crkvi u svijetu objaviti znanstveni rad “Omladinska događanja u Splitu uoči Prvoga svjetskoga rata i antiklerikalno djelovanje Mateja Košćine“. Autor nam u uvodnom sažetku kaže da je rad zamislio u dva dijela: u prvome se osvjetljava povijesno i društveno ozračje omladinskih događanja u Splitu i odnos prema Crkvi i kleru, a u drugome uloga Mateja Košćine u tim događanjima te njegova književnost, bitno predodređena izricanju ideoloških, antiklerikalnih poruka. Dok je prvi dio rada čvrsto argumentiran s brojnim podatcima koji su poslužili i piscu ovog predgovora, s tvrdnjom da je Mato Košćina svoju književnost potpuno podredio ideološkoj, antiklerikalnoj svrsi - nije se moguće složiti. Antiklerikalna ideologija, motivira, prožimlje tek novelu “U vrijeme svetog poslanja“. “Autobiografija nepoznatog patriote“ introspektivan je, pak, tekst, vrlo zanimljiv s psihološko/ psihoanalitičkog stajališta, dok su preostale tri pripovijesti iz zbirke dominantno - ljubavne priče. Tako nam “Suor’ Maria Immacolata“ pripovijeda o tek stasalom kleriku koji biva opčinjen uzvraćenim pogledom i osmijehom koji je zatitrao na usnama mlade časne sestre. U “Crnom tetrijebu“, jedinoj noveli radnja koje je ambijentirana u

autorov zavičaj, govori se o nemogućnosti protagonista don Kamila, provincijskog fićfirića “krepke apolonske ljepote“, da se otrgne čarima donne Laure Siebenschein, razvratne udovice velegradskog bankara. Skromna domaća djevojka, guvernanta Katja, koja glavnog junaka svakog jutra dariva ružama, gubi bitku sa zlom “jedačicom muškaraca“, fatalnom Laurom. Tu po mnogočemu banalnu pripovijest spašava diskretno naznačena poenta koja demaskira i Katjinu čednost tik prije tragičnog kraja Laure i Kamila čiju barku, u mrkloj noći, presijeca parobrod u moru pred Po(d)stupom. Nešto kraća od ostalih, „PRIČA o strašnom vitezu i njegovom gradu, sazdanom od sanja“, komponirana po modelu bajke, kakav se ponekad susreće u radovima Oscara Wildea i našeg Vladimira Nazora, govori o trijumfu ljubavi koja “vatrom duše i tijela“ tali olovna vrata grada, što ne uspijeva ni šezdeset tisuća kraljevih kopljanika. Ostaje, dakle, posve nejasnim što je antiklerikalnog uvaženi profesor Bošković vidio u tim pripovijestima. Opsegom nevelikim literarnim opusom, poticajnim radom o Dalmatinskom narodnom preporodu i, doduše kratkotrajnim, ali beskompromisnim političkim angažmanom u kritičnom vremenu kada su se počeli drmati temelji austrougarskog i otomanskog imperija, Mato Košćina ravnopravno se svrstava u prve radove onih darovitih i hrabrih i mladih ljudi koji nikada, prije ni poslije, nisu tako brojno nicali iz našeg tla kao u to burno doba. U knjizi Znameniti i zaslužni Hrvati 925 – 1925, tiskanoj u kraljevini SHS prigodom tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva a reprintiranoj devedestih godina u samostalnoj Hrvatskoj, križevački profesor Ljubomir Maštrović, sastavljač natuknice, zaključno je iskazao ocjenu o Matu Košćini, kojoj jedva da se i danas išta može dodati ili oduzeti: Darovit i temperamentan novelist, impresionist i subjektivist, bo(h)em i buntovnik. U Orebiću, 30. rujna 2015. Bartul (Baro) Matijaca

NAPOMENA UREDNICE Približava se stota godišnjica tiskanja, u izdanju Društva hrvatskih kniževnika, zbirke pripovijesti “Suor’ Maria Immacolata” pelješkog književnika i političara Mata Košćine. U tom povodu čitateljima nudimo drugo - neizmijenjeno - izdanje toga djela, a knjizi je pridodana, također u nepromijenjenoj formi, i Košćinina rasprava “Narodni preporod u Dalmaciji”, prvi put objavljena u časopisu ZVONO, lipnja 1911.

KNJIGA 44.

U ZAGREBU, PROSINAC 1917.

MATO KOŠĆINA

SUOR’ MARIA IMMACOLATA

DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA: 1. DINKO ŠIMUNOVIĆ: Mrkodol (raspačano) 2. DRAG. M. DOMJANIĆ: Pjesme (II. izdanje) 3. NEHAJEV: Bijeg. (II. izdanje) 4. JURO TURIĆ: Igra životom 5. J. KOZARAC: Male pripovijesti sv. I. (II. izdanje) 6. VLADIMIR LUNAČEK: Četiri aktovke 7. ANTE KOVAČIĆ: Sabrane pripovijesti 8. BRANIMIR LIVADIĆ: Novele 9. VLADIMIR NAZOR: Pjesme 10. IVO VOJNOVIĆ: Novele 11. FRAN HRČIĆ: Velika žrtva 12. IVAN KOZARAC: Gjuka Begović 13. MARIN BEGO: S mora. Novele 14. MILO MISTRA: Dvije komedije 15. VJENCESLAV NOVAK: Teški životi 16. JOSIP KOZARAC: Male pripovijesti sv. II. 17. NIKO ANDRIJAŠEVIĆ: Pripovijesti 18. MILAN BEGOVIĆ: Vrelo: Pjesme 1896 –– 1911. 19. S. S. KRANJČEVIĆ: Pjesnička proza 20. MILAN ŠENOA: Kvarnerske pripovijesti 21. MILKA POGAČIĆ: Pjesme 22. VLADIMIR LUNAČEK: Ilirci 23. JOZA IVAKIĆ: Selo i Varoš 24. A. G. MATOŠ: Pečalba (Kaprisi i fejtoni) 25. FRAN GALOVIĆ: Začarano ogledalo 26. SRGJAN TUCIĆ: Golgota 27. BRANIMIR LIVADIĆ: Legenda o Amisu i Amilu Knjižara L. HARTMANA (STJ. KUGLI) Zagreb.

UREDJUJE ZA ODBOR NAKLADNOGA FONDA D. H. K. U ZAGREBU

JULIJE BENEŠIĆ

PROSINAC 1917.

ZAGREB

MATO KOŠĆINA

SUOR’ MARIA IMMACOLATA

ZAGREB 1917.

MOJOJ ŽENI, MOJOJ LJUBAVI, MOJOJ EVICI

SUOR’ MARIA IMMACOLATA (Fragmenti jednog rukopisa)

ne godine izjuriše nas trojicu iz sjemeništa –– »kao crvljivi bob iz zdrave mahune«, –– reče starkelja grbavac, upravitelj zavoda, zatvarajući za nama sjemenišna vrata. Dugonja iz petog razreda s ogromnom tonzurom na četverouglatom tjemenu. Kuzman Petković Miš, krupna i zdrava seljačina od dvadesetipet godina, uvučena u široku pozelenjelu mantilju, sašivenu pred neko pô vijeka za nekog njegovog strica ili prastrica, niti ne trenu na glas, da mora iz zavoda. Slegnu samo lijeno širokim ravnim ramenima, još lijenije objesi mantiju o klin, i kao da nije njegov posao, povrati se jedno rano jutro u rodjeno Sporopolje i namjesti se doskora kao prodavač režijskog duhana u trafici svoga oca i kao učeni ispisivač raznih seoskih molba, pritužaba, utoka i sličnih stvari. Pavle Pavlović, djak sedmoga razreda, moj drug i brat, siromašak štipendista, dobra i poštena duša, jedva se otkinu od vlažnih sjemenišnih zidova, uz koje bijaše prirastao kao bršljan uz maslinu. Teško preboli izgon i nakon nepune dvije godine pustog potucanja svijetom i lutanja za službom i kruhom, upade, kao i kamen u vodu, medju sudske otpuhivače prašine i brzo uvenu i uginu u naslagama prašine od pô vijeka u arhivu jednog okružnog sudišta kao kancelarijski oficijant. Jadni moj Pavle! 23

Bijah na univerzitetu i jedne tužne, kišljive jesenje večeri, utonuo u naslonjaču bečke Arcaden-café, naidjem u novinama iz domovine na osmrtnicu siromašnog Pavla Pavlovića. »Nakon teške, kratke bolesti u dvadesetiprvoj godini mladosti . . .« Jadni, jadni moj Pavle! U dvadesetiprvoj godini, nakon teške, kratke bolesti. . . ! Pa ipak. . . Kod kuće nadjoh debelo preporučeno pismo za sebe, ispisano teškom nepoznatom rukom i osmrtnicu. Nepoznat čovjek iz domovine javljao mi je smrt Pavla Pavlovića, mog druga i brata, i slao mi je svezak rukopisa, što ga pod krstopletom, s mojom adresom, nadjoše medju pokojnikovim hartijama. Rukopisu bijaše priloženo još gotovo svježe samrtno pismo, prožeto oštrim vonjem karbolne kiseline. Ne bijaše u mene snage ni da dirnem tu siromašku baštinu. Ugasih drhtavu stearinku i utonuh u mrtvilo i u prošlost, dok je vjetar krupnim kapljama kiše sve jače tuckao i udarao o stakla na prozoru. »Nakon teške bolesti, u dvadeset i prvoj godini«. . . ! Bijedni moj druže i brate! Iz svih uglova, iz svakog komada pokućstva, što ga u debelom mraku jedva risalo blijedo svijetlo uličnog fenjera, odasvuda je izlazila tanana i nježna pokojnikova prilika sad u reverendi, sad opet u neukusnom gradjanskom odijelu. Na usnama mu je igrao tanahan sitan posmijeh, kao onoga dana, kada nas izjuriše iz zavoda, tek nešto bljedji, usahao, ogorčen. Krajevi finih, gotovo djevojačkih usana stezahu se od časa u čas i grčahu, kao da zagriza u nezrelu jabuku. 24

Smijao se i sve više približavao, sablasno tihim korakom… –– Čudnovato koliko mu treba da dodje, a ipak je tu, u sobi, korak, dva koraka predamnom –– pomislih i u isti čas osjetih svu jezivu neugodnost tog čudnovatog posmrtnog susreta. I kao da je doista to on dolazio, bijah u neprilici, kako bih ga imao dočekati i pozdraviti, a da ne opazi, da znam da je –– umro. . . Snatrio sam, dok me opet ne prenu jak udarac vjetra o zidove i sve jače udaranje vodenih kaplja o prozorska stakla. Iz pokrajne sobe čuh hitre, lake korake, brzo otvaranje i zatvaranje vrata i Fräulein Liza, koketna plava kći moje gospodarice, unije svijeću. . . Te noći ne usnuh. Čitao sam rukopis. Dušom mi se bijaše razlila duboka mutna tuga za mrtvim bratom i podadoh se njezinoj bujici sve dok u svitanje ne ugasiše svjetlo na ulici i ne dogori stijenj u svijeći, što ju bez riječi bijaše unijela koketna, plava gospođica Liza. Ujutru, spremajući se iz kuće, gledah Pavlovićev rukopis rastvoren i rasut na stolu, s istim osjećajem kojim gledamo jadno sitno i drago siroče, komu oca sad na izniješe iz kuće, i osjetih neodoljivu želju, da plavoj i koketnoj Lizi ispripovjedim gorčinu i bol jedne goleme i lude ljubavi do smrti, sažetu u rastrganim, manjkavim listovima rukopisa, što mi ga posljednjom snagom iznemogle volje namrije siromašni Pavle Pavlović, moj drug i brat. Plava gospodjica Liza nije razumjela mojih riječi, kad joj rekoh. Njezine modre oči začudjeno probadahu moje obraze blijede i izmorene emocijama tužne, neprospavane noći. –– Pitate zašto, gospodjice Lizo! Za upokoj te bolne i gorke ljubavi do smrti. 25

I pričah joj... –– Imao sam prijatelja, druga i brata. Umro je u dvadesetiprvoj godini od sušice ... –– Od sušice? –– Da, gospodjice. Nekoć bijasmo klerici. One godine istjeraše iz sjemeništa samo trojicu... –– Zašto? –– Tá, bože moj… Zašto?! Radi nestašice zvanja u nama. Pavle Pavlović, kao i ja, nije bio za to, da jednog veoma svečanog dana zapoje pred oltarom u sjajnom ornatu. Uostalom njegov je glas bio mekan kao svila, ali tanji od svilenog vlakanca. Ne bi bio odjekivao pod crkvenim svodovima. Bio bi se ugušio u brujanju orgulja i u dimu tamjana. –– Siromašni mladić; sigurno je bio tužan, kad ga istjeraše? –– Možda, ali veći i jači od njegove tuge bijaše trpki ironički posmijeh, s kojim je posljednji put posuo teška vrata sjemeništa. »Svukoše mi reverendu, jer da pripada zavodu i turnuše me kroz vrata. Uostalom, mantija bijaše okračala i pozelenjela, a pred vratima bijaše obilje prelijepog sunca i preparandistice baš prolažahu u školu«, pisao mi je kroz taj svoj trpki ironički posmijeh, koji se mogao tek jedva jedvice zamijetiti baš kao i pramen bijelog dima na dalekom horizontu. Ali ispod tog smijeha zijala je golema gorčina boli kao što zija bezdana jama pod pokrovom zelenoga granja. –– Vaš je drug i brat bio i pjesnik. –– Jest, plava gospodjice Lizo. Pjesnik i ponešto fantasta. I sve, što ću vam ispripovjediti, pjesma je ispisana dušom i krvlju srca. Ali, moje je pričanje izlišno. Upoznaste mojeg siromašnog druga, koliko ga možete upoznati pri jednom slučajnom susretu, a 26

sada, hoćete li, lijepa gospodjice Lizo, da vam čitam iz ovih blijedih izjedenih komadića papira, ti kojima je sadržana ta gorka i luda ljubav do smrti? –– Slušam, odgovorila je gospodjica Liza, skočivši koketno u duboki kožnati naslonjač kraj ugrijanog kamina u mojoj sobi, podvivši ruke pod velike nabrekle grudi. I stala je da sluša.

Dragi prijatelju zbogom!

Liječnik je izišao i povratit će se sutra. Doći će da ustanovi nastup smrti. Studeno svijetlo njezinog fenjera već probija kroz moje kosti i ja osjećam, kako polako ulazim u tamu vječnoga mraka. Još samo dan dok ne izgori i ova posljednja nit mojih pluća… Još samo ovo nekoliko posljednjih teških disaja i bit će svršeno. Možda ne ću moći dopušiti ni ovu tananu cigaretu sa sivim i tako sablasnim kolutima dima i vonjem karbolne kiseline. Možda. Prijatelju, odakle najednom u mene ova čudesna snaga, da ti umirući pišem? Odakle pak ova samrtna neodoljiva žudnja, da čujem komad Wagnerovog urnebesa, da se u njem raspline moja posljednja snaga…? Kada ti moji brzojave, budeš li gdje blizu, dodji i uzmi iz ladice mog siromašnog stola rukopis, što ga pripravih za te. Bijah ti ga obećao, ali ti ga ne poslah. Bijaše mi žao odijeliti se od njega, jer sam ljubio duboko taj dragi i bolni komad svoga života. Ljubio sam u njemu Nju. . . Ali sada, uzmi ga, pa ako ikada doznaš, gdje je, potraži je i predaj joj te jadne listove papira, da ih jedne besnene noći, kad san njezinih drugarica bude najdublji, a sjaj blijedoga mjeseca najjači, pročita i spomen mi sahrani u duši i u vječitoj tami, kao što će 27

mene sutra prekosutra pod borovima i čempresovima iznad mora. Sretneš li na svojem putu dumnu oborenih očiju i kamene bjeline oltarskih mramora, kao što ja sretoh nju na Velikom putu ono ljetno popodne, pitaj je, pitaj, da li pozna Suor’ Mariju Immacolatu. Pitaj je, gdje li je žena koja obučena u tvrdo ruho opatice ostavi u meni bol i gorčinu ljubavi do smrti, a ne nadješ li je, ne doznaš li za nju, čekaj, prijatelju dragi, večer jednoga Mrtvoga dana, pa kad po grobovima ugasnu svijeće i kada utihne jecaj i plač pod čempresima, zapali na mojem humku iznad mora vatru i na njoj sažeži ovaj posljednji ostatak mojeg života… Možda ću… možda ću tada još jedan posljednji put osjetiti čamu i bol onih dana… Zbogom, prijatelju dragi! ––

D očitah zamaglenim očima drhtave i nesigurne retke samrtničkog pisma, kojim je moj drug i brat bio popratio rukopis pod krstopletom, a plava gospodjica Liza držaše glavu medju bijelim mekanim dlanovima uprtim u koljena. I njoj bijahu oči zamaglene; i u njezinoj duši talasao se val dubokog pieteta za boli mrtvog mi prijatelja. –– Suor’ Maria Immacolata… Immacolata, tako se zvala ljubav vašega druga i brata? –– pitala je, kao da progovara kroz san, kao da se budi iz nesvijesnog nekog stanja. –– Da, u svijetu Ines della Torre… –– Vaš ju je prijatelj ljubio, a da li je i ona njega? Da li ga je ljubila…? –– Jest i nije, –– odgovorih joj. –– Bila je žena, dakle kao i druge… a možda ga je doista i ljubila, gospodjice Lizo. 28

I čitah dalje rukopis pod krstopletom. Plava i koketna Liza slušala je zamišljeno i pobožno.

Drijemež i mir. Cijeli kraj izdiše pritisnut i gušen usijanim parama. Šesti večernji sat i naša je šetnja svršena. Čarobne ljetne noći, oj! Vraćamo se s polovice puta. Provlačimo se lijeno i tupo pod užarenim crnim plaštevima do zemlje kroz sivu prašinu, što se uzdiže ispod naših haljina i rasklimanih kolesa staroga omnibusa pred nama. Nigdje nikoga, tek se po kućama otvaraju kapci i ovdje-ondje udaraju bučno o zid, a na prozoru se pokaže po koji muški ili ženski lik u košulji, mamuran, zlovoljan i raskuštran nakon dugog poslijepodnevnog sna kao nakon umorne pjane i putene noći. Pomičemo se. Škripe rasklimana tramvajska kola. Trideset nas je klerika s velikom i bijelom tonzurom na tjemenu. Pomičemo se… Šutimo… Mislimo li, i što zapravo mislimo? Naše su misli malene, sitne, manje od staklenih puceta na reverendi… Ah, sve je ovdje maleno… sve postaje manjim. Blaženi ubogi duhom! Blaženi! I na meni je reverenda, ah! Već tri godine. Kao i na drugima. Ipak nijesam kao drugi. Nijesam…?! Trideset nas je, a misli ih petnaest, deset… Još manje od deset… Eto, mršavi dugonja preda mnom. Njegove misli dragaju večeru. Onaj drugi pred njim razmišlja, na svoj način, da, o svrsi života i djakovanja, o bezcilju nauke i bezvrijednosti znanja… 29

–– »Gdje je mnogo mudrosti, mnogo je i brige, i tko umnožava mudrost, umnožava muku«. –– Zapamtio je prvu glavu Propovjednika i ponavlja je do umornosti. Koliko umne energije, koliko tjelesnih pokreta ulaže u te riječi! Tko umnožava mudrost! Ah… I filozof je. Nazivlju ga filozofom. Da, da… »Jer što biva sinovima ljudskim to biva i stoci; jednako im biva; kako gine on, tako ginu i oni. Svi imaju isti duh i čovjek nije ništa bolji od stoke…« Filozofira, a sva mu je briga masna, pretila i brojna pastva. A ja? Pomičem se kroz oblak prašine i gonetam njihove, njegove misli. Zabavljam se, ljutim se i grizem… Izjedaju me misli kao sol živo meso… A opet onaj do njega, a onaj treći, deseti, trideseti…? Jedan: kost i koža, voštanog lica, govori o masaži… Još nije potpuno na čistu, što je to zapravo masaža. Smijem se, ah, moram, moram se smijati. U sav glas… Da nadglasam drndanje staroga tramvaja… A njemu, voštanom licu, usjekla se riječ u glavu, u mozak kao zardjao čavao i otrovala ga. U sitnim vijestima nekakvih starih prljavih novina vidio je nešto o masaži u životu pariske žene. I sad, eto već mjesec, dva mjeseca, goneta, misli, naslućuje, što bi to zapravo moglo biti, a pred njim iz prašine niče gola žena Parižanka, koja masira svoje tijelo… Gola žena! Prvi je put vidješe na prastaroj slici nepoznatog slikara za oltarom stolne crkve. Gore na desnoj strani, povrh klupa, u kojima sjede kanonici… Stara nejasna slika. Kad sunce upre u nju svoje bogate zrake, gola se žena sja, svijetli, ljeska se u sunčanom osvjetljenju. Bujna, mlada, sagnuta žena! 30

I namještaju se prema slici i upiru pogled najprije dolje u podnožje klupa, pa ga dižu sve više, gore prema slici… Raste pogled, liže uza zid i hvata, proždire sliku i probija mladu, bijelu, bujnu ženu… Ah, ta gola žena! I kad izlaze iz crkve obaziru se za njom. Nose je u očima, i gledaju je pred sobom u dvornici, u spavaonici, posvuda… Pomičemo se. Škripi tramvaj pred nama i ljulja se pred nama kao ladja na mrtvim valovima, a pred njim, kao da će brže od njega, dvije milosrdnice… Gola žena! I meni se usjekla u pamet. I preda mnom je, tek je prekriva veliki, crveni, plamteći upitnik… I ja mislim, ja, klerik u reverendi, s nižim crkvenim redovima… Mislim, što je zapravo žena. Nije to moja misao, nije: to znam, ali, eto, došla je bog zna otkuda… Stala je preda me i ne odlazi. Žena! Ova misao u sjemeništu! Žena! Pitanje vječno, neriješeno… A ja slutim, valjda prvi put; i čudno, gledajući milosrdnice pred sobom, da žena znači život, najsladji, najljepši život… Slutim, znam, ja, klerik stanovnik ovog mrtvog doma. Ah, ruže i karamfili, što vas susrećemo na samotnim svojim šetnjama! Lijepe ruke, gole do ramena, što vas, nevidjeni kradomice promatramo kroz trule drvene rešetke na svojim prozorima kao na tamničkim. Dršćemo, dok vi bezbrižno redite svoje mirisne ležaje ljepotom i slatkim djevojaštvom i dok gladite meka uzglavlja, u koja vam tonu bijela ramena i po kojima se prosiplje meka tanka kosa; dok šijete bijelo rublje za svoja raskošna mlada tjelesa. 31

Šapćemo o vama. Zanosimo se za vama u sebi, potajice kriomice… Djevojke žarke i žive! Kako su slatke čežnje što ih budite u nama kroz tanke tamničke rešetke. Izazivljete i privlačite i podžižete, ali i trujete, ucjepljujete nam dušu velikom besplodnom žudnjom. Pa dok ona gasne uz slabo drhtanje noćnoga kandila u našim spavalištima, ostavljajući u nama mladima, sočnima, iznemoglost i umrlost, što cijedi kosti, gasne poglede, ubija volju, vi, lijepe, slatke i otrovne, smiješite se, smućujete nam noći smijehom, koji nije nama namijenjen… Djevojke mlade! Nikada ne ćete čuti ovih misli, nikada ne ćete zamijetiti kako u ovim riječima titra naša duša. S vaših usana žeže vrela krv. Ruke vam pletu zagrljaje, cijeli vam je život silni val plamena. A ovdje, u nama…?! Ah, kako sam žedan cjelova vaših…

I opet odlazimo na šetnju. Danas kao i jučer… Rupcem što zaudara lugom i lojem zaštićujemo nosnice i usne od prašine i vječnih miljarda nevida. To se ne slaže, nikako ne slaže s prostim i jednostavnim životom klerika, koji mora biti čist od svake svjetske natruhe. –– »Što svetiji život svima je naredjen, pa i tebi ––«, kaže mi poslije šetnje i govori o savršenstvu, o umrtvljenju tijela i tjelesnih sjetila, on prefekt, što nas prati na šetnjama. Umrtvljenje tijela! Što li je to? Usmrćenje zar? –– Riječ iz pisma: ako te tvoje oko napastuje, izvadi ga! Oko, u kojem je jedino duša! ––»I onaj rubac na ustima, pa još valjda namirisan, kao u uličnih djevojčura, nije li to taština, grijeh protiv 32

smjernosti i neposlušnost prema regulama…«. govori prefekt, u kratkim, tijesnim, sivim hlačama, što karnevalski vire ispod zelene reverende, ukopan kao stup u prašini, očiju usadjenih u zemlju, mlohavih ruku, obješenih niz mantiju. Gledam ga. U meni prkos, poruga, smijeh, a na prozoru nad nama veselo se smiješi vesela, vragoljasta Ninka. –– Jesi li čula, jesi li vidjela, Ninko…? Večerao sam bez vina za večerom, za kaznu, ali ti si se, vesela, vragoljasta mala Ninko, tako srebreno smijala… Sjećaš li se još? Znaš li, kako smo flirtovali? Ti u gradjanskoj školi, a ja u četvrtom razredu gimnazije. I sad osjećam, da bih te mogao ljubiti… Ah, zbogom lijepa mala Ninko… –– Dakako, sušica je svetačka bolest. Prozirni Gonzaga, koji je i pred rodjenom majkom obarao oči ničice od straha, da ne bi bludno sagriješio, i on je hvalio bogu, što mu kroz bolest i umiranje odredi put u vječni život… Odakle ćemo, dakle, mi Gonzagini sljedbenici i štićenici, zatiskivati nosnice strepeći pred dva zrnca prašine, od koje smo uostalom stvoreni i u koju ćemo se povratiti? Nije li pisano: Memento homo quia pulvis es… . Ah, da si ga još čula, vesela Ninko! Govorio je o mirisnom proljeću… O proljeću je govorio mirisnom i lijepom kao njedra djevojačka, kao oči i pogled tvoj, moja mala Ninko… Oj, slatki, silni djevojački poglede! Kako te ljubim, kako za tobom hlepi moja siromašna duša! Nikada kao u ovom mrtvom domu... Pišem, opijam se uspomenama. Hoću da zabašurim neko nenadno nejasno čuvstvo, neki čudnovat nepojmljiv osjećaj, što je odnekuda, odnekuda jurnuo u moju dušu i uznemiruje me svojom nepojmljivošću. Moja se duša nekako odjednom ispraznila, kao da je 33

sama iz sebe izišla i sve čeka neki novi sadržaj, da ga primi, da se njime ispuni… Je li ikada itko imao ovako neko čuvstvo, je li to neka nejasna, neizvjesna slutnja? Što li je uopće…? Ne znam i mislim, da je tek neka čudna igra živaca, hir naše duše… * Nešto je, doista, novo u meni. Prodrlo je nešto u me, kao što je nekada prva zraka silnoga, zlatnoga sunca prodrla u zemlju te ju oživila, oplodila, okrijepila za novi život. Blagdan je u mojoj nutrini. Zraka je sunca doista prodrla u mene. Ili su me to poljubila nevidljiva djevojačka usta…? Ili se to osjećaj, što mi već toliko dana uvijek drukčiji, uvijek neizreciv ispunja život, skrućuje, iz kaosne magle prelazi u izvjesne oblike, ispunjujući mi dušu slatkom, opojnom supstancijom, što će biti čuvstvo duboko, žarko i vječno? Nešto je novo u meni! O topla sunčana zrako! O sunce, koje oživljuješ, krijepiš i preporadjaš…! Cjelove preslatkih djevojačkih, gorućih ženskih usana…! O, nepoznate slatke moći…! III Jučer je električno zvonce na okovanim vratima sjemeništa zaječalo kao nikada dosada. Nikada mu još ne čuh tako topao, sladak glas. Ni korak za vratima, ni šuštanje odjeće, ni udaranje čisla o bedra milosrdnice vratarice ne bijaše kao dosada… Bijaše li to glas ženskog cjelova, što ga od jučer nosim u duši? Milosrdnica, kao i uvijek prije, otvori vrata, ali ne pobježe isti taj čas, tek što je povukla gvozdeni zasun, ne prignu glavu duboko na grudi, ne zaklopi oči 34

oborene u zemlju. Ni ruke joj ne bijahu prekrštene pod grudima. Ostala je kraj vrata, vrteći veselo kvakom. Počekala je, dok smo mi unišli i svi vidješe njezin pogled. Nikomu ga ne zataji, već ih prosu stotine vedrih, živih. Bijahu sami preslatki cjelovi. Prosipala ih je obiljem, kojim sunce prosiplje zlatne snopove vrelih zraka, kad mu je žar najjači, a blistavim crnim okom prelazila je preko licâ tridesetorice klerika i kosila je bešćutne njihove duše. Činilo mi se, kao da medju nama traži jednoga, koji će joj opet sakupiti posute poglede u jedan jedini duboki i gorući pogled, koji će sažeti sve one munjevite, tek zamjetljive posmijehe u jedan golemi, najsladji, najomamljiviji posmijeh, da ga primi u sebe kao pričest u dušu, i ponese kroz cijeli život uvijek plamteći, uvijek neodoljiv. Kakva li bijaše! Kako je odjednom izblijedjela žena s prastare slike u koru crkve pred njezinim licem. Kako je iščezao i tvoj posmijeh mala, vesela Ninko, pored njezinih usana! Osmjelih se i uprijeh svoj drhtavi, nesigurni, plašljivi pogled u crne joj zjene i pozdravih je običnim kućnim pozdravom, jer zaželjeh čuti njezin glas. Odgovorila mi je najsladjom melodijom svoje mlade duše. I opet se nasmiješila, ali dulje, mnogo dulje, nego čas prije, kao da je moj pozdrav taknuo njezine usne a one zatitrale titrajem najsladjih harfinih tonova. I sladje i toplije još, a crno oko kao da je govorilo: lijepa sam, ja ću biti tvoja ljubav do smrti. Čuh u mojim smetenim mislima glas njezinih očiju, njezinih crnih, čarobnih očiju. Osjetih, kako mi omamljuje dušu, svladavaju zauvijek svu najnježniju duševnu snagu. 35

Bijah sretan, beskrajno sretan u sami jedan tren. –– Suor’ Immacolata! sestro, što radite više! Ta dodjite, zatvorit će već sami, –– javio se odnekle prigušeni, opori glas majke starješice. Taj sam čas zamrzio taj suhi opori glas i prokleh ga u duši. Pogledah još jednom novu milosrdnicu, jače, prodirnije, a srce mi udaraše svojim najjačim i najbržim kucajima. –– Dakle: Suor’ Immacolata! Neoskvrnjena! Prekrasna ženo… Tvoj je pogled ljepši od tvoje mlade ljepote uvijene u siromaško ruho opatice. Tvoj je posmijeh sladji od kruha života, od najsladjeg šipkovog soka. –– Ljubit ću te, suor’ Immacolata, tiho strastveno i pobožno, krijući strašljivo svoju ljubav od svojih misli, od duše svoje. Ljubit ću te… –– Suor’ Immacolata! Uz stube zatalasa šapat. Je li se to ganuše i zatalasaše one sitne ptičje misli u tridesetorici klerika? Je li to u mraku zatitraše one mnoge obrazine na licima? Ili to šapće u moje uši, u moju dušu mrak i buka kleričkih stopala? –– Suor’ Immacolata! Čujem živce gdje mi igraju. Čujem ih kako slatko titraju, kao da ih se dotiče neka nevidljiva ruka. Je li ih se to ti dotičeš, je li tvoje misli njima igraju, suor’ Immacolata? IV Omotala si svoje lice, pokrila tanke svilene vlasi i došla si u crnini opatičkoj. Čislo je ovješeno o tvojem pasu i udara ti o bedra, ali tvoja ljepota nije ugasla. Zaludu se trudiš, da u očima uzdržiš hladnoću i skromnost milosrdnice… 36

Ah, je li doista pod tvojim bijelim, tvrdim naglavkom prignječena raskošna tvoja kosa? Crna, svilena, sjajna kosa, sour’ Imaccolata. Crna kosa! Ja znam, osjećam, da je u Tebe bila duga, kao gavranova krila crna, kao svila mekana i sjajna kosa! Zašto se smiješ tako veselo, kad je to dugo, debelo čislo s mjedenim, suhim propetim Hristom niz tvoja raskošna bedra, tek pusti simbol tvojeg pokopanog života…? Što se smiješ, kad su tvoje grudi stegnute i zatajene, tek užitak mlohavih ostarijelih pogleda časnih otaca i bolesnih zagrljaja tvojih sestara? Zašto se smiješ? Nemoj, nemoj Sour’ Immacolata, jer plačem za tobom; moju dušu razdire bol za tvojim životom. Ipak, prelijepa Sour’ Immacolata i ja se evo smiješim, jer vjerujem u uskrsnuće tvoje puti, vjerujem u život, koji će iz tebe uskrsnuti svemoguć i vječan u duši mojoj. Ljubit ću te Sour’ Immacolata! Ah, smijem li te ljubiti, prekrasna, neoskvrnjena sestro…!! V Nad nama lebdi sour’ Immacolata. Nevidljiva je, nečujne medju nama. Dotiče se, nestašno, obijesno, naših mozgova i naši živci titraju kao šapat iz jednog kraja dvorane na drugi. –– Nije joj ni dvadeset godina –– šapće mi drug na klecalu u kapelici, a glasovi stotine klerika bruje kroz Pokajanje: Nije… nije… Ah tvoje oči, Sour’ Immacolata! Kao pobjeda su , što plamti nad vojskom. Kao plamen božji… Oči, oči velike i crne, i snaga raskošna i usne kao crvena zvijezda na nebeskom svodu, crvena zvijezda od znamena –– sve kriči, sve plamti mržnjom, sve prosvjeduje proti 37

odori, što te sapinje, Suor’ Immacolata. Sapinje te i muči. Izoštreni sluh moje duše čuje taj užasni krik… A tebi na usnama samo taj vječni, prelijepi, zamamni posmijeh. –– Ah, da ga samo nije! Jer on je prezir mojih misli… –– Reci, reci, smiješ li se to mojoj duši, Immacolata, –– govorim u sebi i čujem glas svojega očaja, a kapelicom se širi molitva kao mrmljanje robova: Kajem se iz dubine, gospodine bože moj… Ispitivanje savjesti. Zavodim se i opet u misli, ispitujem dušu svoju, govorim: plačem od žalosti za tobom, Suor’ Immacolata. Što li te ote mekom ležaju u mirisnom sretnom i presretnom domu muža i ljubavnika…? Lijepa si i ljepša od Jelene, radi koje umirahu junaci… Što ti smeči pod taj tvrdi studeni naglavak crnu sjajnu kosu…? Ah, ti i nemaš više svoje kose, Suor’ Immacolata, jer ti ju jednog užasnog dana odrezaše u dimu tamjana i svijeća, kroz mrtvačko brujanje orgulja… Ni vidjela je nijesi na hladnom mramoru pred oltarom. Osjetila si tek užaren dodir hladnih oštrih škara. Čula si samo, kako škripe i cvile u tvojim crnim pletenicama i kako bezglasno padaju crni svileni snopovi. Tvoje oči bijahu oborene; možda prepune vrelih suza… Možda si samo protrnula, ali tvoje stisnute usne nijesu propustile ni daha. Zadrhtala si samo i zatvorene oči još jače uprla u mramor, na kojem su se stisnula tvoja vrela koljena. Kao mlijeko bijela, kao slonova kost glatka i jaka koljena… Ah, Suor’ Immacolata, čuješ li moj plač… Tišina grobova… Ispitivanje savjesti… –– I grudi tvoje, što ti izbiše iz bijelih prsiju, rumene i bijele i tvrde, i grudi stisnuše ti oporim platnom. Prodjoše preko njih surovim povojem, da ih zataje, da ih više ne bude… 38

–– Ah, zašto, zašto se odreče blagoslovljenog zagrljaja, kada ti na usnama živi taj posmijeh, neodoljivi, čarobni posmijeh… –– I ruho to nije za tebe, Suor’ Immacolata. Tvrdo je i oštro… Drugačije, tanko, izvezeno svilenim i zlatnim žicama, vrpcama prošiveno, cvijećem posuto. Za takvo ti procvjetaše grudi, Suor’ Immacolata… –– Ne bježi! Čuj me! Za cjelove si rodjena. Za cjelove i zagrljaje… A ovdje ti nema tko cjelove dati. Suor’ Immacolata… Mrtva je ovo kuća. Mrtvaci ne cjelivaju… Nema tko će ti cjelove dati… –– Kako je to bolno, Suor’ Immacolata… –– Ipak! Ja ću ti ih dati, ja ću ti ih dati silne, bezbrojne, čiste, usnama, koje se ne dotakaše tudjih usana, Suor’ Immacolata… –– Ah, hoću li ikada moći poljubiti tvoje usne, neoskvrnjena… VI Klečao sam i opet glavom stisnutom medju užarenim dlanovima i pogledom ukočenim u drvenu izlizanu klupu i mislio sam o njoj, o tebi prelijepa Suor’ Immacolata. Htio sam razmisliti, zašto je moja duša prepuna tebe, zašto se svaki moj pogled odrazuje tvojom slikom u mojoj nutrini i opet sam bio žalostan radi te svoje uporne volje. I odvraćah svoj um od takvih misli, osjećajući toplu ugodnost onog tvojeg prvog pogleda, što bijaše možda i posve slučajan, a što je tako srastao s mojom dušom. I opet si bila preda mnom, kao bogorodica na oltarskoj slici, moj je pogled počivao u tvojim zjenama, kušajući da prodre u tvoju dušu… Ah, kako ti je u njoj, kako ti je… Reci, Suor’ Immacolata! Meni smiješ reći, kada me tako gledaš. Savit ću ruku oko tvojih grudi, privinut ću te k sebi, da ti 39

uzmognem pogledati duboko, duboko u oči, da nadjem ono, što osjećam u sebi. I uho ću prisloniti na tvoja prsa, da čujem kucanje tvoga srca i cjelov ću ti uzeti, prvi, žarki, žudjeni cjelov. Iznijet ću te iz ovoga doma, da te ponesem pritisnutu o grudi daleko daleko, gdje nitko ne će reći: gle, milosrdnica!… gdje će svatko sagnuti glavu pred tvojom ljepotom, gdje ćeš biti idol, kojemu će se klanjati, dok će mi tvoje ime gorjeti na usnama… Plovim i dalje svojim mislima i vijem ih oko tebe, lijepa, i čujem kako te obavijaju, kao zlatni sunčevi traci zemlju. I osjećam, da je i tvoja duša prepuna slasti i topline, da ljubiš moje misli, a dok ti cjelovi, koje nikada ne će osjetiti moje usne, odjekuju u mojoj duši, kapelicom bruje mukli glasovi klerika, što ispitaše svoju savjest i sada su čisti, čisti kao grudi tvoje, Suor’ Immacolata… VII Po spavaonicama, po dvoranama, posvuda taj šapat: Nova! Ah, što je to u njima? Što li je to? Zašto je spominju svi, svi klerici sa tonzurom? Govore o tebi, Suor’ Immacolata! Šapću tvoje ime, a meni je odvratan, mrzak, gnusan taj šapat. Boli me, srdi i podjaruje ljubomoru u meni. Dolazi mi da podjem k njemu, prefektu u pozelenjeloj reverendi, da mu kažem, o čemu šapću, da mu lažem, da im se svetim radi njihovog šaputanja. Osjećam u sebi zmijski otrov ljubomora. Izjeda me, peče, pali kao rana. Svladavam se i opet osjećam nikada još neosjećane krvničke instikte. I mislim, da mi ie usijanim oštrim kliještima stisnut vrat, grlo, da mi šapat ugine sa usana, da u njihovim riječima nestane tvojeg imena, Suor’ Immacolata. Bijesan sam, a što mogu? Svladavam se i mrzim ih. Mrzim. 40

Ma zašto me boli taj njihav bezglasni šapat, taj što će sutra utrnuti kao dogorjelo kandilo, kao trenutačna iskra? VIII Uvijek si preda mnom, suor’ Immacolata. Tvoj posmijeh odjekuje u praznini, što me okružuje u studeni dvorana mrtvog ovog doma. Tvoj raskošan i zlatan posmijeh, od kojeg sam pjan. Ne čujem ga, a ipak odjekuje u meni. Ah, tvoj posmijeh, Immacolata… Subota je. Ispovijedamo se. Svaki sa svojom ceduljom na kojoj je napisano naše ime. Ispovijedamo se i podmećemo ceduljice, a sutra ćemo blagovati kruh života, nestrpljivi kad li će se već iz blagovaonice oglasiti udaranje zdjelica i žlica, kad će se čuti udaranje limenih ibrika s kavom. Ispovijedaju se tiho, gotovo nečujno. Šapću grijehe, gutaju riječi izmišljaju izraze, koje stari jezuita ne će razumjeti, da u njih omotaju grijehe, misli i dijela. Sjedim u klupi najbližoj ispovjedaonici i prisluškujem, ne ću li u šaptanju drugova razabrati tvoje ime, oko kojeg se motaju grijesi kao predivo oko vretena. Ah, ne, ne idem jezuiti. Ispovijed je moja u meni. Tebi se ispovijedam, Suor’ Immacolata. U razigraloj mašti klečim pred tobom, ispovijedam se pred tvojom ljepotom, pred tvojim posmijehom, pred okom tvojim. A ti ne ćeš moje duše, Immacolata, kad progovara pred tobom, kad razotkrivena šapće klečeći pred tvojom. Ti ne ćeš čuti i ja idem k jezuiti, da mu se ispovjedim glasno, da čuje ispovijest ljubavi moje. Ljubav… Koliko se ta riječ turala u moje pero. I eto napisah je i mislim i pitam i tražim, ima li značenja… 41

Nema ga, doista ga nema u mojim ustima. Izlišna je, prazna… Suor’ Immacolata, čuješ li, osjećaš li bol, koja me sapinje… Ljubav! Svemožna, vječna, a ovamo dopire tek kao jeka, prazna, besmislena jeka. Ljubav, Suor’ Immacolata! Navirala je na moja usta kao bujica, plamtjela je na mojim usnama kao plamen božji, a za njom, kao odjek njezin, tvoje ime. Kao tutnjava za bljeskom iskre. Zašto nasrće u moj mozak, šumi u mojim ušma, potresa mi dušom? Osvojila si me kao grad bez obrane, Immacolata. Pred tobom sam kao tvrdja porušena. Tvoj je posmijeh oplodio moju dušu i rodila se ljubav. I,jubim te; ja te ljubim, Suor’ Immacolata… Prenem se noću i tražim te u svojoj duši, lijepa, prelijepa Suor’ Immacolata. Ah, da li te doista ljubim, Immacolata? IX Danas sam je sreo u blagovaonici i još je preda mnom kao misao moja. Živi u mojim zjenama. Njezin me pogled pali i ostavlja rane na meni. Zapitala me, hoću li svježeg kruha iz prepune košarice, a meni se učini kao da pita, hoću li cjelov. I pružila mi je hljeb, a ja prihvatih njezinu ruku. Povukoh je hitro, pohlepno srcu i polako, pobožno položih na nju usne, bojeći se da je ne opržim ognjem zažarenih usana. Nasmiješila se. Živo, gotovo bučno, a ja čuh taj srebreni posmijeh kao jeku iz dalekih, veoma dalekih strana, kao kroz san… Osjetih tek kako mi životom prodje studen, kao vrh studenih bregova. Što sam učinio? Zašto položih pohlepne usne, ispržene ognjem, na meku, bijelu tvoju ruku? Zašto te 42

nijesam silovitom strašću, kojom mi bukti duša, opijena od tvoga pogleda, privukao k sebi i izljubio te cjelovima, koji bi ti bili prošli žilama, kao, slatki plamen, i gorjeli u svakoj kapi tvoje krvi, u svakoj žilici tvojeg raskošnog tijela. Zašto te nijesam tako poljubio? Bila bi razumjela, Suor’ Immacolata. Znala bi i počelo bi se… A ovako? Kako li ću ti se sutra približiti, što li ću ti reći? Kako li je bezglasan bio tvoj glas, kad si rekla: ne, kako li slatka bijaše tvoja ruka, kada si je nevidljivo izvlačila ispod težine mojih usana… Ah, mogu li te, smijem li te doista ljubiti, Immacolata ? X Bojim se i misliti o ovojoj ljubavi. Strah me je, da ne vidim istinu, a ti Immacolata, privlačiš me nadčovječnom snagom. Vučeš me i ne čuješ moj očajni vapaj: Ne još… ne još… Počekaj…! Bojim se ljubavi svoje, Immacolata i mislim, zašto si one večeri baš ti otvorila teška okovana sjemenišna vrata svojom bijelom rukom? Zašto si me zadahnula svojim opojnim dahom, u kojem bijaše sva toplina i mlačna mekoća bijele ti i glatke puti? Zašto ti ne zadušiše ljepotu, kad te ono prozvaše Suor’ Mariom Immacolatom? Zašto ti ne isušiše snagu pogleda? Mistična voda, što ti je lijevahu u krv, nije pogasila njezinih plamenova, niti je bodljikava opatička halja umrtvila tvoje tijelo. Iz habita, što te priteže k zemlji i olovom ti okiva bijela koljena, što hoće da se giblju prema životu, slutiš život, osjećah ga… Kako si silna i neodoljiva! Ljubim te, ali podji, da otpočinem od svoje ljubavi… Preteška je za moju jadnu dušu, Immacolata. 43

Dršćem pod njezinim teretom. I pero mi podrhtava škripeći po hartiji. Nije ni ono u mojoj vlasti. Silomice leti po hartiji, vuče mi ruku i ostavlja retke, izlišne i lude. Plamen udara iz njega. Pali mi oči. Sažiže misao… Nemam snage, da ga ustavim, a pišem osudu sebi. Što ću im reći, ako nadju ove retke, što ću im reći, Suor’ Immacolata? Da te ljubim, da si ušla u moju dušu, da si pregazila moju snagu, moju volju i kao kraljica uljezla u svoj dvor. Ušla si, Immacolata i sagibljem se do zemlje pred tvojom ljepotom i ljubim te… XI Dvadeset je dana, da je preda mnom, da mi odjekuje cijelim životom. Bolestan sam od silne jeke… Suor’ Immacolata, zašto je na tebi ruho milosrdnice, zašto, najljepša medju ženama? Dvadeset je dana da te čujem u sebi i nijedan još čas nije prošao bez tebe. Privlačiš me sve jače. Jača si od mojih misli, od moje volje, od mojeg straha. Svemožno je tvoje oko i moram, moram za tobom, a znam, kako je uzaludna i besplodna moja ljubav. Luda je, Suor’ Immacolata. XII U meni se savija i grči duša. Cijelu sam večer plakao… Čuj me, Immacolata! Ne idi više u njegovu sobu. U duhovnikovu sobu. Ne idi, jer će moja duša svisnuti od boli. Bojim se trpljenja. Strah me je stradanja… Znam, vjerujem ti. Ti si pospremila sobu, ali nemoj, nemoj više u nju. Otrovat ćeš posmijeh i on će ti ugasnuti, izblijediti, Suor’ Immacolata… Suor’ Immacolata! Ne, nijesi ti milosrdnica. Immacolata si! Samo Immacolata! Neoskvrnjena… 44

XIII Hvala ti, Immacolata. Čula si, kako je bolno škripalo moje pero u tišini noći, osjetila si očajne grčeve mojih misli i nijesi pošla. Hvala ti, Immacolata… Ti ne poznaš pauka, što sjedi u toj sobi, mračnoj i tijesnoj navrh stuba. Oni perzijski sagovi pod nogama i po stijenama, onaj divan i krevet pokriveni dragocjenim pokrivačima i zrcalo ono drevno iz dvorova kneževskih i slike i zavjese teške i naslonjač kraljevski, sve je to sabrao u domu svojih otaca, sve najljepše i najskuplje što bijaše i donio sobom, kad ga zatvoriše navrh stuba u sobu tijesnu i malenu, da jedva obuhvaća svu raskoš u sebi. Ne ćeš moći ući, ni izići ne ćeš moći ni okrenuti se u njoj, a da ne savijaš svoje tijelo i ne prislanjaš ga uz njegova drhtava uda. Uvijek će biti pred tobom, uvijek tik uza te, da mu se tijelo dotakne tvojeg, da položi mlohavu ruku na raskoš tvoje mladosti. Njegov je dom bio raskošan i njegove gozbe lukulske. Stolovi se savijahu pod težinom pribora i hrane. S njih su tekla iz prebijenih i prevaljenih čaša zlatna omamna vina. Tekla su iz pehara šampanjskih, što drhtahu u nesigurnim, umornim, sumrtvim rukama pod usnama bakantica, što se svijahu u grčevitom, razbludnom smijehu. Prolijevale su se na sagove i u gole grudi raspojasanih žena, dok su na sagovima plesale obijest i strast. Vatra i strast, gola, vinom oblivena pűt i tupi, pijani pogledi kavalira bijahu njegove, večere i njegove noći. A kada je zadah vina i hihot žena probio debele zastore i zidove staroga dvora i razlio se gradom izazvavši sablast, preseliše ga u sobu navrh stuba. I došao je sam bez pratnje, ali donije žedju i strah i od tada po večerima, kad je sve tiho i mrtvo u našem 45

domu, viju se sobicom gusti, debeli, plavi mirisni dimovi duhana, obavijaju posoblje, ljude, svijesti, sve. Na stolu pred divanom iskri se vino i mrve se poslastice a pod omamljenim tjelesima poigrava divan, dok on, naslonjen u naslonjaču, nepomičan i tup gleda, smiješi se i nudi. I sve smiju da od njega zaištu i sve će im dati… Ah, Immacolata, ne ću, ne ću dalje… Tek ne idi tamo. Tvoj je pogled tako živ, tako čist, čaroban je, Immacolata. I radi njega, dragog, neizrecivog stat ću preda te, budeš li htjela ući, stat ću kao stup oblaka i kamena, kao andjeo s mačem i ne ću te pustiti, jer sam vidio njegove strašću zamaglene poglede, jer sam čuo razbludni piskut u jeci ulice… Ah, Immacolata, neću te pustiti. Radije bih te zadušio na pragu da umreš čista u mojem naručju, jer ljubim tvoj posmijeh, jer čeznem za tvojim pogledom, za tobom, za ljubavi tvojom, Immacolata… Kako je težak moj križ, kako je težak, Immacolata… Danas te ne vidjeh, ne čuh ti korakâ, na koje sam vrebao za vratima blagovaonice. Nijesam te vidio i plakao sam, Immacolata… XIII Ljubomoran sam na svaki njezin korak. Htio bih da joj oči budu slijepe, da joj nitko ne uzmogne vidjeti pogleda… Rado bih, da joj usne budu olovne, da se ne smiješe drugima... Od ljubomora sam ocrnio duhovnika... Lagao sam... I nije mi žao. Nije! Samo da mene uzljubiš, Immacolata… Mene, mene, Immacolata –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– 46

Ali i ubit bih te mogao radi ljubavi svoje, od golemog ljubomora, što me izjeda. I ubiti, Immacolata, kad bi opet stupila u njegovu sobu. I ubiti… XIV Ni danas je ne vidjeh. Uzalud sam je tražio. Nema je, a nitko mi ne će reći, kamo je otišla. Immacolata, hoćeš li doznati, kako te je tražila moja duša? Nitko ti ne će reći… XV Gori mi glava. Krv vrije, udara u slijepe oči. Plamen sam užežen u studeni i samoći. Pet dana je ne vidjeh. Strepim, misleći, nije li zauvijek otišla. Zauvijek?! Ne, ne. Povratit će se i znat će, kako je za njom lutala moja duša, kako su za njom išle očajne moje misli. Plamen sam. Gorim zahvatajući nebo! Ah luda, besplodna ljubavi moja! Treba da te ugasim, da podušim zauvijek tvoju vatru. Treba, jer što mi drugo ostaje…? Razmišljam… Znam… Luda je moja ljubav. Ognjica je i bolest. Treba je ugasiti. Ugušiti je doista treba. Što očekujem, čemu se nadam… Zar da jednog dana uščita svijet negdje medju redarstvenim vijestima: taj i taj klerik zaveo je… (Ah, zaveo… !) tu i tu milosrdnicu i s njom pobjegao… Tako da svijet čita… ! Ah, kakve misli… Kakve su misli ovo? Odakle dolaze, što ih goni u moj mozak? Je li to zar slutnja? Je li strah, strah pred ludom ovom ljubavi u meni? Što li je? 47

Treba, treba podušiti vatru, ovaj plamen što u studeni gori, sažiže, muči i usmrćuje… Strašno je živ izgorjeti, Immacolata! XVI Još te nema. Immacolata! Zar ne čuješ, kako za tobom kriči, urliče moja krv? Očajno, kao dijete za majkom… Gdje si, kada ćeš doći, Immacolata? Dodji, dodji i čekaj me u kapelici. Doći ću, da se pomolim bogu… Otrgnut ću zastor i kleknut ću uza te, na okrajak tvoje haljine i šaptat ću ti riječi ljubavi, opit ću te njima. Omamit ću te omamom svoje krvi. Dodji, dodji… dodji, Immacolata. Moja je snaga iscrpena, moja je duša u golemom plamenu… Dodji! XVII Nije se povratila, ali joj već čujem korake. Čujem čak kako joj se giblju bokovi. Vratit će se… Vratiti… Još danas, još sutra… Ali izgorjet ću, Immacolata, do sutra… XVIII U našoj dvornici opet gola, studena svagdanja svagdašnjost… Zelena plijesan opet je izrasla, gdje ju bijaše otrgla Immacolata. Utihnuo je, ugasnuo onaj šapat… Uzbibala si bila tek površinu, Immacolata. Bacila si medju njih svoj čarobni pogled, kao studeni bezvrijedni kamen u vodu… U mrtvu, močvarnu vodu, i oni kolutovi oko kamena što je tonuo, bijaše sve. Kako sam zbog toga veseo! Kako me opija ova studena svagdašnjost! 48

Ugasla si u ovom mrtvom domu, Immacolata; tvoje ime već su zaboravili… Ali tvoje oči preda mnom gore plamenom, što je sve jači, sve silniji. Tvoj pogled žari dvostrukim žarom i prodire sve dublje u me. Iščezla si iz ovih dvorana, a drveni sivi zasloni na prozorima gore i trunu dalje pod žarkim sunčanim zrakama. Za njime tamo živi i cvjeta vječni život. Tiho vezu gole ruke tanko vezivo. Sitno pjevaju ljubavnu pjesmu djevojke otkrivenih grudi. Zašto i ti nijesi medju njima, slobodnih, otkrivenih grudi, Immacolata? Stajala bi naslonjena na prozoru, da te pijem pogledima kroz drvene zaslone. Na zrakama bogatog sunca slao bih ti cjelove i bio bih sretan… Stojala bi uz prozor i čekala me. Došao bih u svadbenom ruhu i pirovali bismo vječni pir života. Ne bih ginuo od svojih misli, ne bih se strašio svoje duše. Ni plakao ne bih za srcem svojim, što će puknuti od preobilja ljubavi svoje. XIX Glava me ne prestaje boljeti. Izgaram u ognjici. Kašljem neobično suho. Zuji mi i šumi u ušima. Na mahove mi se čini, kao da čujem nejasne mukle glasove pomiješane ciničkim i pakosnim smijehom. Kako je samo užasan taj smijeh u mrtvoj tišini oko mene… Tko li se tako paklenski smije…? –– Zavodnik… Zavodnik –– šume u mojim ušima glasovi tišine i mraka u grdnoj mješavini raspojasanih pokladnih krikova i dubokih pokorničkih tonova. Zavodnik… Da li sanjam, da li buncam u ognjici? 49

Napinjem sve svoje sjetilne i duševne snage, da se otmem groznici, koja me savladjuje, a uzalud, jer iz mraka navaljuju moje vlastite misli kao jata najcrnjih sablasnih ptica i grizu me, kljucaju moj um kao strvinu… Bolestan sam… Izgaram u ognjici… –– Immacolata, Immacolata, zašto si izišla na mirni i ravni put moje sudbine? Zašto si došla, da čarobnim pogledom ustaviš, učaraš vesela i bezbrižna kola moga života, kad si opatica, a ja klerik… XX I san si moj ujarmila, Immacolata… Ništa nijesi poštedila u meni. Moje su noći nemirne. Sama su patnja i bol. Satiru me bezumni, brutalni sni… Sanjao sam, da me vučeš gvozdenom silom preko kamenja i trnja. I sav sam krvav… Bacio sam se na zemlju, obuhvatio sam je bio posljednjom snagom, prste sam zabo u nju kao čavle i urličući od boli zaklinjao sam kamenje i trnje, da me ne puste. Molio sam je, da me prikuje na svoje tvrde grudi… Vukla si me na rub ponora, dok pružah očajne ruke da te dohvatim, da te suspregnem u divljoj trci… Hvatao sam ti prstima, produljenim u daljinu, bijele tvrde noge i vapio sam milost i život, a ti si odmicala, letjela sve naprijed kao usplahireni vatreni konji i nijesi čula očajne glasove mojih suhih i krvavih usana… upirala si bijele i lijepe noge, što su kao stupovi na oltaru, u tvrdu zemlju, nagnula si se unaprijed, pružila vrat, nategnula mišice. Oko ti je sijevalo krvavim ognjenim munjama. Drhtala si od brutalne slasti i vukla si me k ponoru, koji bijaše napunjen debelom crnom i zgrušanom krvlju, koja bijaše moja ljubav… 50

I bacila si me u nj vrišteći od golemog užitka… Smijala si se užasnim glasovima bacajući na me crvene i crne ruže i onda si zaplakala… Kako su strašni moji sni, Immacolata… XXI Otrovala si me. Zavela si me, a tvoje misli nijesu uza me. Daleko su i nikada me ne će dohvatiti. Otrovala si me pruživši mi bezdušnom prevarom kroz daljine svoje usne i otrov bijesni u meni. Bježi, bježi od mene… Milosrdnica si… Zavjetovala si vječnu čistoću… Pogazila si svoje tijelo, zgnječila si ga kao crva koljenom na mramornoj stepenici oltara, kada ti ono navukoše to odijelo i uzeše ime… Opatica si i bježi od mene! Sakrij od moje duše taj pogled, u kojem je djavolska snaga. –– Bježi, jer mi se evo već protežu prsti i rastu na njima nokti. Postaju oštri kao bodež godinu dana brušen… Rastu oštri i crni i dohvataju ti već lice… –– Idi, idi, Immacolata. Ostavi me, opatice, jer moji nokti neprestano rastu. U njima se sakuplja otrov i mogli bi ti probosti lice, da s njega istrgnu taj tvoj posmijeh, da iskopaju taj tvoj pogled… –– Bježi, Immacolata! –– Otrovna si, paklena žena, koja je užegla moju dušu i sada podjaruješ požar i strašnim užitkom promatraš, kako izgaram… Znaš li, Immacolata, što si od mene učinila? Znaš li… XXII Prolazim dane mučeći užasne duševne muke. . . Proklinjem svoju slabost i neodlučnost…. Salijetaju me misli, nije li sva moja nesreća samo u meni, nijesam li žrtva svoje mekane plašljive naravi. 51

Jest, doista jest! Morao bih stati pred nju kao muškarac, čija je volja nabrekla od ljubavi, a skrivam od nje dušu svoju kao stidljivi prosjak svoju bijedu… Prelazim iz sobe u sobu i cijeli dan ponavljam u misli otrcanu poslovicu, da je sreća onih, koji su smioni… I stvaram odluke tvrdje od čelika… Pripravljam osnove, izradjujem ih, promatram ih, okrećem u svojim rukama. Podsmjehujem se od zadovoljstva… a onda u jedan tren svega nestaje, sve bacam i tješim se, da sve ima svoj prirodjen tijek, da će sve već doći… Iznutra na vratima zajedničkog ormara pročitah: »Čovječe, budi bezobrazan. To je kvintesencija zamršene filozofije života…« Bijaše napisano sitnim, uspravnim pismenima, nježnom rukom kao da je ženska i pomislih, nije li to baš njezina ruka napisala… Kako luda ideja… –– Čovječe, budi bezobrazan…! Pohlepno prihvatih to životno načelo nepoznatog filozofa i opet ga odbacih kao nedostojno i gnusno… I sve tako, cijeli božji dan… Duh se moj uzdiže i pada, rasplinjuje se pjena moje volje i prelazim u mrtvilo osjećaja, koje obasjava tek njezin plameni pogled kroz zidove iz daljine… XXIII Hoću da te istjeram iz svoje duše, Immacolata. Odričem se tvoje ljubavi… Hoću da je umorim i da je ugušim kao nebračna majka svoje čedo… Vrijedjam te, obasipljem pogrdama… Ponavljam ih i umnožavam kao razjaren pijanica, a ti stojiš preda mnom i ne mičeš se ispred moje duše… Branim se od tvoga pogleda, a ti vazda stojiš kao grijeh moj preda mnom. Smiješ mi se i gledaš me… Meni je grozno, Immacolata… 52

Ah, zar mi ništa ne će pomoći… Zar ništa? Smiluj mi se, Suor’ Immacolata! XXIV Vidio sam je… Blijeda je, a pod očima su joj urezani duboki crni koluti. Blijeda je kao porculan u duhovnikovu ormaru. I usne su joj blijede i modro rumene. Bolesna je bila… ali pogled joj jednako žari. Onaj isti, što me progoni, pred kojim se u mraku besnenih noći branim rukama, kao da ruke mogu ubiti pogled… Zastirem oči dlanovima, pritiskam šake u očne udubine, da me ne peče, da mi ne prži zjene, a on gori na ruci, žari kao sunce kroz leću… Bila je s njim, u njegovoj sobi… Govorio joj je tiho, tiho u samo lice. Prisluškivao sam za vratima… Riječi, što sam ih smeten čuo, kad je otvorila vrata da izadje, ne, te joj nije do tada govorio. Da uredi bolničku sobu! Tà nitko nije bolestan i sada je uvijek pripravljena. Drugo nešto mora da su joj ono šaptale njegove debele usne. Drugo, što nijesam čuo… Odričem te se, Immacolata, odričem u svakoj svojoj misli, a bijesan sam, što si bila u sobi na stubama. Osjećam, kako su mi zamagljene izobličene oči… Otrovan sam ljubomorom, koji me razapinje na oštri križ moje lude ljubavi… Tjeram te iz svojih misli, gonim te iz svoje krvi, a tamo sam bijesan i očajan, jer ti je drugi nešto šaptao u lice, jer je u mraku pružao svoju ruku za tvojim prstima. Prezirem i mrzim dušu svoju, koja te ljubi, a puštam da mi suze zamagljuju pogled… I kakve su to suze? Ljutine, boli, mržnje Immacolata? Kakve su to suze u očima, što su počele da gasnu? 53

Proživio sam dan, a ne bih bio siguran, da sam ga doista proživio, da ne osjećam još beskrajnu, gorku bol. Ne razumijem sebe. Ne razumijem… XXV Preko molitve sam izišao iz kapelice. U mrmorenju jednolične molitve čuh glas gdje me zove, jer ona me čeka… Bila je u blagovaonici. Sjedila je na kraju dugačke klupe i listala: »Život svetaca« što ga slušamo preko jela… Kako je samo sjedila! Moja duša bijaše hladna i prazna i mogoh da joj promatram tijelo, da gledam njegove oblike, kao kip svejedno koji, ali samo kratak čas. Iz tijela, što je sjedilo na klupi u blagovaonici, posta opet njezino tijelo, tijelo Suor’ Immacolate, prekrasne žene, obučene u ruho milosrdnice… Iz njegovih divnih obrisa strujila je slast i opojnost. I omamiše me u tren jedan jedini. Vidjeh, gdje se kroz neprozirnu crninu habita bijele i sjaje raskošni udovi divno zaobljeni. Vidjeh, kako se crnina rastvara i rasplinjuje, a tanko, lagano velo, u prozirnu koprenu svilene paučine. I u njoj, sva, cijela –– ona, ona, Immacolata… Ah, cjelivati onu onu bjelinu, ispijati je nabreklim užarenim usnama! Umrijeti, grleći svu raskoš one božanske pûti… Cjelivati…! Umrijeti…! Suor’ Immacolata, danas sam prvi put, u zanosu svoje čiste ljubavi, zaželio tvoje tijelo… –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– Kad sam ušao u blagovaonu bijaše odložila knjigu i tiho, a da me nije ui pogledala, pozdravila: 54

–– Čitate li vi danas –– zapitala je nakon kratke šutnje, prihvativši opet masnu knjigu i okrećući je u prebijelim rukama, glasom sladjim, nego li ga ikada čuh. –– Ta znate, da drugi čita, rekoh joj. Zašto me pitate? Šutjela je očiju uprtih u sitne retke kjige u rukama. –– Vi dakle ne čitate… –– Ne, Suor’ Immacolata. Ne čitam, a ne bih ni mogao… –– Ne biste mogli? Zašto, nijeste zar bolesni… –– Jesam, Suor’ Immacolata, ali zašto me pitate, zašto, –– govorah joj tiho kao da umirem. –– Vaš glas je tako mek… sladak nekako i drhtav. Kad čitate, prisluškujem iza vrata vašem čitanju. Čini mi se, da nitko tako ne umije čitati kao što vi čitate. Ne pazim mnogo na sadržaj… Tek zvuke vašega glasa i cijeli sam ih dan sita, –– govorila je slatko, kao da mi mekanom rukom prolazi kroz kosu, ne dižući pogleda s knjige medju rukama. –– Držim, da je moj glas slabiji i oporiji od svih glasova, koji se čuju u ovom domu, pa ne razumijem vašu neobičnu hvalu, Suor’ Immacolata… Da znaš Suor’ Immacolata, koliko umne i sjetilne snage upregnuh govoreći ti ove riječi. Tanana žica ironije u njima bila je obojena krvlju mojega srca. Zašto sam ti tako govorio, ne bih više znao. Zaludu mislim i domišljam se, zašto… –– Jesam li vas uvrijedila; recite, –– rekla je odjednom uprijevši bodimice duboki pogled u moje oči… –– Ne, nijeste, Suor’ Immacolata, ali… 55

–– Nijesam, velite, ali… Zašto ne rečete… Ta bože moj… U mene možete imati… povjerenja… Zaludu se mučim i sada, da shvatim tvoje riječi, Suor’ Immacolata; da odgonetnem tako nagle, promjenljive i oprečne tonove tvojih usana. Možda ih moja ljubav shvaća sebičnim svojim instinktom, ali moj um uzalud se napreže… Što li si rekla? U tebe mogu imati povjerenja… I znam, da mogu… koji je savez izmedju naših riječi… Što imaju značiti te riječi, Immacolata… Nije li to, doista, riječ, što je odavna danomice čekam. Drugi joj je oblik, doduše, ali značenje nije li isto, ono jedno jedino? Koliko sam čekao tu riječ, kojom ću prevariti, zasititi ljubav moju, Immacolata! Ta riječ! Odjekuje u mojoj duši. U tišini mračne spavaonice, sakriven od tvoga pogleda, čitam je kao knjigu… –– »Znam sve! Osjećam tvoju ljubav… I ja tebe ljubim, i ja tebe čekam… Znaš, da nijesam mogla prva doći. A ti nijesi imao snage, nijesi se poduhvao… A koliko sam te željela, kako sam te čekala… Moja te duša odavna ljubi, moje usne odavna spominju tvoje ime… Ljubim te, i ja tebe ljubim, dragi moj…« Tako čitam tvoje riječi, Immacolata. Tako ih raspreda moja usplamtjela mašta. Učim ih, ponavljam ih do besvijesti, turam ih u krv i njima tješim jadnu ljubav svoju… A što, ako je sve to tek prazna tlapnja duše? Što tada, Immacolata… –– Da, Suor’ Immacolata, imam povjerenja u vas. I više još… I više! Moja je duša prepuna vas… rekoh joj prisluškujući svojim vlastitim riječima i sumnjajući, da li to moja usta rekoše… 56

–– Samo to ne, samo to ne… –– odgovorila mi je sakrivajući lice od mojih očiju, glasom, koji je drhtao kao preplašena mala ptica, kao da je zatekoh u grijehu. –– Molimo se jedno za drugo… Ne govorasmo više. Bijaše i to mnogo za moju slomljenu dušu… –– Immacolata, da znaš kako sam ti zahvalan, da znaš kako te beskrajno ljubim… XXVI –– Varate se, doista se varate. Nitko me nije silio. Samo sam pošla i plakala sam od radosti što idem. Slobodno sam izabrala put Hristov… govorila si mi Immacolata, a tvoje su riječi drhtale kao pramen svijetla na svijeći: tvoje je lice bilo uprto u mračnu zemlju. Zašto, kada si sama odabrala put Hristov, kada si plakala od radosti uputivši se njime? Zašto si tako mirno slušala kad sam ti govorio riječi duše svoje? Zašto su ti obrazi blijedjeli, a kroz spuštene vjedje probijale suze, a da ni sama nijesi znala, da ih plačeš… Za što nijesi ni pokušala da zatvoriš moja usta napunjena bezboštvom i ljubavi? –– Od radosti si plakala, Immacolata, a ja znam, kako ti navreše suze beskrajnog bola, kada ti odrezaše kosu. Vidjeh, kako si zadrhtala, kako ti se zanjihalo, zazibalo tijelo, kao da će pasti slomljeno okrutnim obrednim činom kada ti rekoše, da je svršeno, da ustaneš… –– Zašto se utičeš ponovnoj neistini, zašto hoćeš da velom milosrdnog i blagog opraštanja pokriješ okrutnost onih, koji ti slomiše dušu, da ti navuku odijelo patnje i pregaranja…? –– Priznaj mi, Immacolata, da te tvoj habit steže, da te tišti taj naglavak kao olovna kapa i da mjedenim raspelom udara bedra kao ljuti otrovni bič… 57

–– Opsjena je sve to i laž, Immacolata, tek tvoje oči su istina, i tvoje usne… U tebi je golema ljubav života, beskrajna čežnja za ljubavi… –– Vidjeh to, kada si prvi put otvorila teška sjemenišna vrata, i od tada te ljubim… Uživam i mučim se… Strašno mi biva i sretan sam, presretan, Immacolata… –– Govorim ti, riječima diram najosjetljivije tvoje živce, udaram u tvoju dušu odlučnošću bojovnika, dotičem te se plahošću nevjeste… a ti šutiš… Šutiš i podaješ se valovima, što ti ih u duši podigoše riječi ljubavi moje i bojazan neizvjesnih tvojih slutnja… –– Nenadno je došlo. Gotovo silovito udarih u zidove tvoje zarobljene duše… Nijesi očekivala, znam, jer ja ne imadjah snage, da ti rečem, da ti dodjem kao što dodjoh sada, u času odučnosti i snage, kojima se čudim, u koje još pravo ne vjerujem… –– Čudim se bujici riječi i srčanosti njihovoj, kojima jurišah na zatvorena tvoja usta, na duboku šutnju tvoje duše, u kojoj su bijesnile oluje… –– Nenadno je došlo, Immacolata, ali si ipak osjećala, da će doći… Osjećala si, je li, i znala si, Immacolata… –– I bojala si se… –– Bojala si se prekoračiti granicu, što ti ju životu postavi olovni habit. –– Reci, nijesam li istinu rekao? Zapovjedila si mi, da imam povjerenja u tebe i ja ga evo imam. Silno neslomljivo povjerenje u dušu tvoju, u ljubav u njoj zarobljenu… –– Zašto je muk bio sjeo na tvoje usne; što ti je tako ničice obaralo rumene vjedje… Da li te uvrijedih riječima… Govori mi, reci mi, Immacolata… Govori mi, digni svoje lice, otvori crne čarobne oči, da vidim, kako se žari žar, što ga u svojima osjećam… 58

–– Pobijedila si, Immacolata… Uzdigni lice i pusti pogled i usne neka ti zatitraju posmijehom što je sladji od pića bogova, jači od munje… –– Pogledaj me, Immacolata… Zaklinjem te slašću života, za kojim u dubini svoje duše hlepiš… Pogledaj me… I kao da je taj čas u tebi buknuo raspretani, svesilni plamen života i obasjao te svjetlošću golemog požara, na tvojim je obrazima planula krvava rumen. Uspravila si se kao ognjeni živi stup života, uzbacila si bila glavu natrag i prihvatila je, kao da ćeš kosu dugu i bujnu prebaciti na zatiljak, u strasnom zanosu života, zašaptala si mi strašću i ljubavi: –– Dragi moj… Dragi moj… ljubavi moja… A onda, kao da je kroza te prošao studeni vihor i jeza svih strašnih časova, trgnula si se iz golemog zanosa i položivši drhtavim prstima moje ruke na srce i zajecala si bez daha: –– Čuješ li, kako tuče… Zadušit će me… Malaksala ti je snaga. Koljena su ti drhtala. Glas dubok iz najdubljih dubina kidao se lomeći disaje… Kao da si se probudila iz napornog sna, ne prešavši još na javu, spustila si se na klupu u sumraku prazne blagovaonice… Htjedoh te obasuti cjelovima, utonuti htjedoh u tvojem krilu, ali si me ti, drhtavom rukom, nježno otisnula… Nemoj, nemoj se dotaći mojih usana… Izgorjet ćeš na njima. Nemoj… Bježi… Ja sam sjena, noćna sablast, što je htjela pobjeći iz groba. Bježi, ne oskvrni grobove… Ne dotiči se mrtvaca… Pokopaše me pred godinu dana, govorila si muklo, kao duh, koji progovara kroz mir i tamu ponoćnih ura… –– Immacolata… Immacolata… Moj je prestrašeni, očajni glas zamro u nenadanoj buci klerika što izlažahu iz kapele… 59

Tiha je duboka noć… opijam se časovima, što ih dočarava moja mašta… Ponavljam ih proživljujem… Nasladjujem se njima… — Kako je doista sve to nenadano došlo, Immacolata… — Kako će se to sve svršiti… čujem jezivi bolni glas kroz jednomjerno disanje zaspalih klerika… Kako će se svršiti…?! XXVII Immacolata, ti si vrijeme i bič mojeg života! — Bježi, ne oskvrni grobove, ne dotiči se mrtvaca… Što li je to bilo tako zaurlalo u tebi? Nije to bio tvoj glas. — Ne oskvrni grobove! Pokopaše te pred godinu dana …! Nije, nije, Immacolata. Pokriše te pokrovom sa odra, ali ti pod njim živiš. Ustani i živi! Ludjački ću ti ljubiti usne i oči, a ti ćeš ponavljati da me ljubiš, da si sretna i vjerovat ću tvojem glasu. Slušat ću ga i sve će šutjeti u meni. Držat ću ti ruke u svojima, osjećat ću, kako ih stišću i ulijevaju u njih snagu za zagrljaje beskrajne naše. Uprijet ću ti pogled u lice, u oči i bit ću pjan od njihova opoja. Na nas će pasti prvi i posljednji sunčevi traci i obavit će nas žarkim svijetlom u zagrljaju ljubavi naše… Zašto se braniš od ljubavi svoje! Zašto hoćeš da se ne dotaknem tvojih usana, Immacolata? Ah, kakvu riječ rekoše tvoja malena usta… Ali nije tvoja, nije… mladost tvoja i tijelo tvoje, da ga nitko nikada ne dotakne, da ga ne zagrli dugim svemožnim zagrljajem, da ga ne obaspe cjelovima 60

prepunim strasti i žudnje što kida živote. Zavist je to božanstva, Immacolata, što iz tebe urla i kriči… — Štedi ih, štedi ljubavi moja, jer dršćem pred njima; tŕnêm misleći na njihov gnjev. Ne izazivaj im srdžbu, jer će se osvetiti, ljubljeni, dragi moj, — molila su tvoja usta, Immacolata i dirala si svojim dahom raznježenu moju dušu… — Okrutna su, Immacolata… ljubomorna i sebična su ta božanstva. Nikada im nije dosta žrtava, nikada čovjekovog ropskog straha. Zavode, opijaju, plaše i ubijaju ljude… I misao skrivaju, i režu krila čovjekova i zarobljuju um i dave život… Ne boj ih se, Immacolata. Sjene su tek, što ih pušta slabost čovjekova… Sjene i tlapnja… a ja sam jak, da grleći te izazivljem nebo i zemlju… — Ne zgražaj se, Immacolata. To ona vole… Tebe ne opiše, ne zavedoše te sumrakom svojih visokih golih hramova, ni blistavim sjajem zlata i dragog kamenja ni obećanjima isprazne i lude posmrtne sreće… –– Ne slušaj ih, Immacolata… Privij se uza me čvrsto, čvrsto, i pokušaj svojom ljepotom crninu odjeće na meni i spali je žarom svojega tijela… Ona me jedina muči… I dodji, dodji, ljubljena ženo moje duše. Ne gledaj na svoje odijelo. Nijesi ti opatica, kad je u tebi krv i život. Žena si… Tvoje je tijelo prepuno ljubavi i žudnje. Dodji…! Udaranje naših srdaca, ključanje naše krvi nadjačat će glas božanstvâ, što se izgubiše… Nijesi više Immacolata. Ona je izgorjela u plamenu naše krvi. Ti si Iris, nekadašnja Iris, za kojom su lutale misli mnogih, sijevale želje, ludovala srca… Ah, Iris… Sve zaboravljam i jedino tebe osjećam, vidim, čujem i znam. Bogom si postala u meni… –– Dodji slatka, dodji plamena Iris, jer je ljubav moja nabujala… 61

XXVIII –– Kako li prolaze dani! I svi veliki i svijetli i sjajni u meni kao svemir i čarni i zlatni kao zapad, kad se njime prospe i probije i krvavo i narančasto žuto i blijedo zlato posljednjih titraja sunčanih zraka kroz večernji vazduh… –– Idu dani naše ljubavi, Iris… A kako je nenadno došlo… Provalilo je kao požar, kao vihor je udarilo… Zahvatio nas je i mi letimo nošeni cjelovima i zagrljajima… Ne stajemo, ne počivamo, jer je naša ljubav bezdana… –– Oh, život, kako je sladak i lijep život, Iris… Živjeti…! Živjeti… Živjeti… XXIX Idu dani naše opojne, bezdane ljubavi, Iris… Brže od oblaka gonjenih vihorom… Idu, a iz daleka za njima teška zasjedna misao, gdje ćemo stati, gdje li će nas pustiti vihor… Teška, zlokobna misao, Iris, progoni moju dušu… Kako je vrela tvoja krv, kako žari tvoja put, Iris…! Ljubav je naša vino izabrano… Ljubav je naša piće preslatko… XXX Ipak… samo da nije tako naglo došlo… Jer kamo će nas odnijeti vihor zanosa našeg…? U nas je strast, radi koje dršćem zagrljen tvojim prebijelim rukama, Iris… Odnijet će nas kao što brza uzavrela rijeka odnosi hrastove, što su slomljeni pali uz njezinu obalu… A onda…? Što onda, Iris…? Ti ne znaš, ne ćeš da misliš na to… Gledaš me i grliš… 62

Da, Iris, grli me i privini se uza me, kao što se je Magdalena privila uz krst, na kojem je visila njezina ljubav strastvena. Privini se uza me… Tako i jače… i čvršće… Obuhvati me svojim tijelom, savij se u zagrljaju i gori i plamti i kliči i smiješi se… usne o usne… I tijelo uz tijelo, da planu milijarde iskara, da nas pokriju ognjenim plaštem strasne naše ljubavi, da nas obaviju, da izgore sve oko nas i svijet i vasiona i sve, sve, Iris. Ah, umrijeti u zagrljaju i cjelovu… Tako ni bogovi ne umiru… –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– Ah, ta misao…! Bodež je usadjen u moje grudi. Bodež umočen u otrov… Ti na to ne misliš, Iris… Ne misliš, što onda… Ni ja ne bih htio da mislim… Ipak, ipak… Moram misliti…. I bojim se, Iris, budućnosti, bojim se svakoga novoga dana cjelova naših… Prevelika je naša sreća, Iris… –– Nerazumna je naša ljubav… Besplodna je naša strast… –– Iris, naša je ljubav mrtva rodjena… XXXI Grlila si me i cjelovima obasipala, Iris, a kad si umorna klonula, sjela si na moja koljena i naslonila si glavu na moje rame i sklopila vjedje i ruku bijelu i klonulu spustila si niz moja ledja… Slatku i mekanu svoju ruku… I pričala si kroz rumeni šapat slatko i kao da umireš od preobilja ljubavi sočne i strasne plamene… Pričala si mi, kako te učahu, da je djavolsko djelo kada planula djevojačka misao dočarava zagrljaje, koji u tijelu traže dušu a u duši traže tijelo, zagrljaje radi kojih zaboravljamo život i smrt…I kako ti rekoše, da je ljubav smrtna otrovna čaša, kojoj je grijeh prisloniti usne i kada izgaraju od žedje, jer je ona smrt bijele duše 63

i gubitak milosti. I ljepote tvoje tajne da moraju nestati sažgane ognjem ljubavi božje… I kako si slušala smjerno, očiju uprtih u tlo, dok ti je tijelo podrhtavalo i žarilo se usprkos teškog opornog habita i stisnutih zadušenih uda… i hlepilo za neznanim čarima goleme jedne ljubavi… –– »Gorila sam, izgarajući od pustih nezasićenih želja, što su me tištale jače nego ljepota moja, slavljena od mojih drugarica; nego olovni habit jednog besvijesnog časa… i jednog dana, slomljena i izmučena od svojih prividjenja, klekoh pred tanku rešetku ispovjedaonice na hladnom mramoru mračne crkve, gdje djavao ne može više da uzbudjuje krv i gdje je utjeha i mir…« –– »Klečala sam i šaptala tiho, gotovo nečujno, grijehe i otkrivala sam, što me je mučilo i vapila sam pomoć i milost…« Dok si mi tako pričala, moja su koljena drhtala pod tvojim laganim i mirisnim tijelom, Iris. I moji su obrazi bljedjeli i stinuli. Borio sam se u uzrujanoj duši da tvoje pričanje saslušam do kraja, da ne plane iz mene mržnja i bijes, ne znam više na koga… na tebe, lijepa Iris ili na njega u ispovjedaonici… Ne znam, tek da prikrijem bure, koje su počele vijati u mojoj duši, da sakrijem ludi i besmisleni bijes svojih živaca zapitao sam te: –– A on…? –– Slušao je ustavljajući dah i šaptao je, kao da šapće žarku tihu molitvu, riječi, koje nijesam razabirala, ali sam osjećala da u tom šaptu nije bio glas molitve ni riječi odrješenja… –– O tada, tada… Iris…? –– vrela je moja krv, dok su ukočene, zubima zagrizene usne jedva propustile mukle moje riječi… A tada? –– U tajanstvenom polumraku hrama oglasiše se lagani, otrgnuti zvonarevi koraci ispunjajući svojom jekom crkvene svodove i odrazujući se u mo64

joj duši kao mukli prigušeni smijeh i govor. Napela sam uši i slušah, kako mi kažu, da sam došla naći sukrivca… –– Sukrivca. –– rekla si Iris… –– Sukrivca. –– odgovorio je tek čujno moj mukli prijeteći glas. Opet je bio u meni zavitlao ljubomor i htjedoh da ispod tebe silovito izvučem koljena, da te oborim, da bjesnim nad tvojim preplašenim pogledom… I uvjeravah sebe, kako je moja ljutina ipak neopravdana, kako je moj ljubomor smiješan i opet smireno slušah tvoje pričanje podnašajući čelo pod tvoje usne. Ljubila si me u čelo cjelovima, koji su se na čelu smrzavali i dalje si pripovijedala. –– Šapat iz ispovjedaonice bijaše neobično sladak. Slušah ga napregnuvši sva svoja sjetila i kada već koraci zvonarevi bijahu utihnuli u sakristiji uprijeh pogled kroz rešetke, da ga vidim, da vidim sukrivca, kojemu me je turala slijepa sudbina, slijepi žetelac mojih nesvijesnih osjećaja i želja, golema i pusta moja strast… –– A na grijeh nijesi mislila, nijesi se bojala upasti u ruke boga živoga, Iris –– zaurlaše beskrvne moje usne u tvoje tihe kao sanene riječi… –– Nijesam… Prislonila sam lice na studenu rešetku, da proniknem u onaj omamljivi šapat, da ga osjetim na svojim obrazima i osjetih, kako me, kroz razmaknutu rešetku, dotakoše njegovi prsti i njegove vruće –– usne… –– Cjelivao te je, Iris… Cjelivao te je, –– tutnjila je sve više i sve jače moja krv u sumraku bijele te odaje, a ti si pričala dalje, kao da ne čuješ vihor, što je šumio oko tebe kidajući moju ljubav kao lagane listove stabla. –– Šaptasmo oboje… Slušala sam pitanja, kojih se više ne sjećam… i ljubila sam drvene 65

rešetke ispovjedaonice, jer njega ne mogah poljubiti… Ah, kako si sve mirno, bezazleno pričala, Iris… A meni se kidala duša, kao da nevidljiva ruka sadire žive komade mojih prsiju. Bijes mi je grgotao u grlu, kao razliveni val kad ulazi u šuplje grebene, a ne nadjoh snage, da ti silovitom, okrutnom rukom začepim usta. –– A bojah se, da ga ne poljubim i stiskah se sve više uz ispovjedaonicu, privijah se k njoj, kako bih se možda bila njemu privinula, da je iz nje izišao i samo se dodirnuo moje ruke… Prenuše me ponovni zvonarevi koraci i zvuk ključeva, što ih je nosio zatvarajući crkvena vrata. Pobojala sam se glasa njegovih ključeva, kad škirpajući ulažahu u bravu i da grom ne udari u cjelov, što mi je gorio na usnama i ljuto me žegao… Vani je grmio i strašno odjekivalo u praznoj crkvi, dok je ispovjednik šaptao: Pročitah knjige svetih otaca, čitah pohlepno sitne i blijede retke, što mi ispijahu oči, ali nigdje ne nadjoh slasti vaše ispovijedi, sestro… U njima bijaše tek blijedi odsjev raja, tek kapljica slasti, a vi… –– Taj čas bijaše crkva planula silnom neodoljivom svjetlošću munje a negdje strašnim udarcem udario grom. Skočila sam s klecala studena kao mrtvi što su studeni i bez svijesti otrčah vratima što su vodila u samostan… Strašno mi bijaše. Drhtala sam u cijelom tijelu i ne zaspah cijelu no, do u zoru, kad mi umornoj san ne dočara opet ispovjedaonicu i njega u njoj… I opet je šaptao o užitku i grijehu, o željama opojnim i slatkim i gladio me svojim dahom, u kojem su titrale neizrečene žudnje, kao zrnca prašine u zraci sunca, što je kroz visoke prozore ulazila u crkvu i žarila me na ledjima, na licu, posvuda… I onda se naša tjelesa 66

dotaknuše, spojiše se naše vrele žudnje, dok su nam sjetila drhtala kao žica harfe. Zatvorih oči, nategnuh sve svoje snage dok se slast ne rasplinu i ne ugasnu u grijehu… –– Kada se probudih osjećala sam još uvijek silnu snagu i težinu grijeha, što ga bijah usnula, i umornost i slabost, koja me bijaše osvojila. Ne ustah, kada je zaječilo jutarnje zvono, jer se bojah izići iz svoje sobice, bojah se pogledati druge zidove, bojah se susresti tudje oči… Od te noći ne imadjah više mira. Moji sni bijahu prividjenja, što ispijahu svu moju snagu. Na licu bijahu duboko utisnuti tragovi neprospavanih sati ispunjenih muklim, ludjačkim pokušajima, da u tmini ugušim trzaje duše i žudnje tijela, kojima ne znadjah početak. –– Ah, kako li mi bijaše, ljubavi moja. Dani mi prolažahu u ludjačkom smijehu i u groznim suzama. Riješiše me vršenja dužnosti. Dozvoliše mi da preko vremena ostajem u krevetu i izlazim van i lagano mi je opet bivalo bolje. Ozdravih, ne mišljah više na njega u ispovjedaonici, tek osjećah golemu žudnju za onim, koji će me odanle izvesti u život… Poslaše me amo i donijeh svoju žudnju sa sobom i nadjoh tebe, ljubavi moja… Nikoga ne ću slušati, nikoga do li tebe i svoje duše, dragi moj… I ne ćemo biti plašljivi, jer duše, koje duboko osjećaju ljubav, ne mogu se bojati… Govorila si, Iris, prolazeći iz tihe bezazlenosti svojih riječi u golemi zanos ljubavi, a ja sam grizao usne, gutao golemi jad nemilo ranjene duše. I nemam mira od tvojih riječi, plašim se tvojeg mutnog zanosa, Immacolata… Ah, zašto si došla da nam otvoriš teška zavodska vrata…!? Da te ne vidjeh, bio bih miran i ne bih mrtvu svoju ljubav hranio orkanskim trzajima duše… Pa ipak, ja te ljubim, Iris… 67

XXXII Tvoja me ispovijed još uvijek boli u duši, Iris, a ti ne razumiješ kako to može biti… Ta ništa ne bijaše, tek ludi, isprazni san, veliš kroz svoj neodoljivi smijeh, kao da je time sve izbrisano, Iris… Govore li tvoje oči istinu? Je li istinit tvoj posmijeh, što mi je užegao dušu? Je li čist, ženo? Ah, je li čist…? Bacila si u mene sumnju, kao što zlikovac baci otrov u bunar i bezazleno pitaš, kako može biti… Ti ništa ne znaš, Iris, kao ni dijete što ne zna… Ili se zar zlikovački okrutno poigravaš sa mnom? Tvoje oči zastire moja otrovna sumnja. Tvoja me ispovijest podjaruje proti tebi… Da te ljubim…? Da te prezrem i požalim svoje jadno srce? Izjeda me strahovita neizvjesnost. Koleba vjera moja u Tebe, a ipak ne mogu da ti rečem, ne mogu da ti oduzmem cjelove svoje. Prokletstvo ljubavi moje slomilo je sve moći u meni i samo srtam i posrćem u omami ćutila. –– Grozno je u mojoj duši, Iris… –– I što hoćeš od mene…!? Ogovori mi, zašto si stala preda me, zašto si moju dušu probola svojim pogledom… Bojim se tebe, Iris. Bojim i u besnenim svojim sanjama gledam u praznini mraka ogromnog polipa. Dva su mu traka dvije tvoje prebijele ruke. I glava mu je tvoja… Kolika je u njega snaga… Trnem od pomisli na nju… Ah, ne, ne… Nijesi ti to, Iris… XXXIII Uhadjaju me i ne mogu se maknuti iz dvorane, a ti me, Iris, čekaš. Tvoje srce uzbudjeno udara, prisluškujući mojim tihim lupeškim koracima… Go68

lemi nemir pokreće svim mojim živcima, a ne mogu se maknuti… Na mene su navaljeni pogledi sviju kao gomila kamenja… Pa ipak… Jači sam od svih vas, jači sam od mrtve straže… Vaš pogled ne prodire zidove, što ih noć obavila, a osvjetljuje tek žar moje duše… Izlažem i sebe i tebe, Iris moja… Ali kako drukčije…? Reci, kako drukčije? –– »Duše koje duboko osjećaju ljubav, ne mogu se ničega bojati...« –– Ničega?! Tako si rekla, Iris, i te me riječi uznemiruju… Bojim se zasjede iz njih… »Duše koje duboko osjećaju ljubav«…! Duboko! –– A ja, vidiš, sumnjam, doista sumnjam u dubinu tvoje ljubavi, Iris, i nikako se ne mogu osloboditi te goleme zazorne sumnje. Ili je zar drugi koji smisao bio u tvojim riječima. Na sve mislim, sve dopuštam da može biti… I najtanjih sjena boji se moja duša… I pred tim nesvijesnim, neizvjesnim drugim strepim… Što hoćeš od mene…? –– »Tko bi me priveo u život« –– rekla si još… U pravi, istinski život…! Da, da, to doista hoćeš. Ah, kako li će se sve ovo svršiti? Ovo je misao i strava mojih dana, san i slutnja mojih noći… Šutim, ne uhvam se glasno izreći misli, što me izjedaju i muče… –– Kako će se svršiti…?! Zašto te ne uguših u prvom zagrljaju, kad sam te, omamljen i pjan od užitka, grlio u grobnoj tišini noći, u sumraku drhtavog žiška pred Krstom, koji je bio odmaknuo glavu od naših zagrljaja, a ti odmicala svoje tijelo, drhtavo i vitko kao klas, i upirala ruke u moja ramena i savijajući se kao zmija bježala pred žestokim kucajima moga srca govoreći 69

isprekidane riječi, u kojima bijaše jecaj straha pred nečim strašnim. što će te ubiti u mojem zagrljaju…! Zašto ne učinih to… Hoću, da me zaludiš, da me do kraja podvrgneš svojoj volji sazdanoj od obijesti i hira… I da li mi zato otkrivaš bokove, da li mi zato šapćeš božanske razbludne riječi… –– Reci, što hoćeš, reci… –– Ne bojiš li se kazne, što prijeti trovateljima i paležnicima…? –– Ne bojiš li se, Iris… XXXIV Na svakom sastanku opetuje riječi, od kojih strepim… Luduješ! Ne znaš što hoćeš, Iris… –– »Ne vidim sramotu grijeha. Ne čujem ništa do ljubavi i čežnje svoje…« rekla je, a ja skupih svu snagu, da joj rečem, kako je naša ljubav luda, kako je njezina strast mahnita… i ne rekoh riječi što ih mukom i patnjom sakupljah i čuvah za taj čas… Cjelovom, kakvog nikada još ne bijah osjetio s njezinih usana, prekinula je započetu riječ, ugušila je dah mojih pluća. Utisnula je goruće usne u moje i nije ih dizala. Srkala je iz mene snagu, krv, život i opet, opet se podadoh ljubavnoj omami… A moja odluka bijaše čvršća od vjere nekada! Ah, odluka, kao krila leptira što igra oko plamena… Opčinjen sam njezinom razbludnom omamom i zaludu, zaludu, zaludu čeprkam po duši tražeći nestalu snagu mladosti… Zaludu upirem zjene tražeći svijetlu tačku u budućnosti, o kojoj se ne usudjujem misliti. Klonuo sam od nejasnih slutnja… Paralitik sam pribijen na odru tvoje djavolske strasti, Iris… 70

XXXV Moji su dani bezglava slijepa trka u mračnu sudbinu. Neka bude… Tiha i tupa resignacija uz plahi bojažljivi užitak tvojih cjelova, to mi je život, Iris… Neka, dakle, bude… XXXVI Sluga zna za naše sastanke. Šutjet će, ali dokle ću moći kupovati njegovu šutnju…? Zagrohotavši debelim, hrapavim grlom, iz kojeg je udarao zadah alkohola i smrdljivog duhana, opetovao mi je, da sam u njegovim rukama… Grozno je to, Iris… Preteška je kazna za cjelove, što ih jedno drugome dasmo… –– Kako će to sve svršiti? –– šumi stari refren u mojoj glavi… Izbacit će me odavle… Svejedno, neka me protjeraju… Ne ću požaliti, ali ti, Iris…? U njihovoj si vlasti… Što li će biti od tebe… U misli mi naviru dogadjaji sredovječnih okrutnih samostanskih osveta i kazna. S njima se isprepliću najegoističniji motivi vlastitog oslobodjenja iz ovog užasnog stanja, što već graniči s ludošću… –– Ah što! Navrele bi joj možda suze. Za njima bi došla tuga, pa sjeta, pa nebriga i zaborav. Potpuna zaborav bez boli… Zaludu se opirem ovolikom egoizmu vlastitog bića, zaludu se najdublji slojevi savjesti brane od grdnog cinizma, što ga nikada ne znadjaše moja duša… –– Glupost! Nije li uvijek tako, uvijek u svemu ? –– šapću mi nepoznati, gadni glasovi… Ah ne, nikada ne, Iris… šutjet će… Molit ću ga… Zaklinjat ću ga, Iris… –– Iris! Kako si krasno ime imala…! 71

XXXVII Prolaze dani i nestaje ih… Još samo danas. Još jedan posljednji cjelov… Cjelov praštanja, izmirenja, spasenja… Kako li samo obmanjujem, varam i zavodim sebe… Iris, ljubim te uprkos ljubavi svojoj, uprkos nebu, sramoti, grijehu, budućnosti, životu… Ljubim te… Odlazim. Konac je godine, duga dva mjeseca praznika… Njezino je lice obliveno suzama. Cjelivam ga bez stasti, nježnošću djeteta, što ljubi majku zaplakanu u tugama. Tješim je, drâgam, dok ona, glave naslonjene na mojim prsima, jeca i grli me… –– Zašto ne živimo zajedno, ljubavi moja, dragi moj… Sami u našoj ljubavi? –– pita me upirući zamaglene oči u me i ne prestaje plakati. Što da joj rečem, kako da odgovorim njezinom bolnom glasu? –– Ne može biti, Iris. Tà znaš, da ne može biti… –– A, kad bismo htjeli; kad bismo mi to htjeli, –– šapće gutajući suze i smiješi se. Šapće opojno i slatko, pogledom ispija energiju, što je opet bijah prikupio u ludoj mašti, i titra prelijepom glavom, dok hladnom oštricom razbora siječem, pipam, prevrćem njezin posmijeh, što nikada ne iščezava s njezinih usana, i u pamćenju tražim, gdje li sam ga na slici vidio, dok mi misao ne dočara sliku zaboravljenog slikara, na kojoj bijaše naslikana satanska, rasplakana zavodnica… –– Ne možemo htjeti, jer nije u našoj vlasti htjeti, –– odgovaram joj oporo, uklanjajući oči njezinim očima, što bodu i žegu kao trun upao pod vjedje. 72

–– A da u čijoj je vlasti? –– udara vrućim i sve vrùćim šaptom u moje lice miješajući bijes nervozne moje duše… –– Ne pitaj, ne govori, Iris…Molim te… –– gladio sam njezinu kosu, mučeći se da bude miran i blag moj glas, a ona je pitala: –– A da u čijoj, ako ne u našoj… –– Šuti, –– zaurlao je tada prigušeni moj glas ispunjajući pustoš malene bijele njezine sobice. –– Milosrdnica si… Razumiješ li, milosrdnica! Vidiš li, kako ti se crni habit u kutu obasjan mjesecom… Habit u kutu… Ne govorasmo dalje, a pred vratima bijaše nešto zasuštilo. I bio je on –– sluga… Odlazim… Dala si mi posljednji cjelov, Iris. Posljednji, koji će mi gorjeti na usnama i onda, kad mi milosna koja ruka zaklopi ugasle oči… XXXVIII Mjesec je dana, što sam kod kuće na praznicima. Nijesam ti pisao, Iris. Ne traži, što ne može biti i što bi nas bez spasenja upropastilo… Njemu da pošaljem pisma za te! Ti si s njime govorila i obećao je… Taj čovjek, Iris…! Ne vidiš li mu očiju, što su mračnije od mračnih sjemenišnih dvorana… Ne vidiš li ih, ne obavijaju li te stravom? Strast te tvoja zavodi na kobne puteve, Iris! Čezneš za mojim pismima, a ne znaš, kako ja čeznem za tvojim zagrljajima… U moju dušu ulazi mir i upokojenje, a tvoja još plamti zazornim plamenom naše ljubavi… Mir i upokojenje želim ti, Immacolata… Pregaranje i zaborav, Iris… 73

Kako su beskrajno lijepe i tople noći. Legnem na bijelo žalo, more mi dohvaća noge, ja raširim ruke i gledam kako titraju zvijezde. Brojim njihove titraje, upijam njihove plamenove… Prisuškujem tihom zapljuskivanju mora, čujem, kako se lagano i tiho dotiče žala, kako mi dira noge… Moje misli lutaju vasionom… gube se medju nebeskim maglama i sa zvijezda piju mir i upokojenje… Mir i upokojenje izmorenoj mojoj duši… Tvoje pismo leži netaknuto pod gvozdenim propelom na mojem stolu, Iris… Ne ću ga otvoriti, jer je moja duša pošla putem smirenja i upokojenja. Tvoja je ruka drhtala ispisujući moje ime na njemu… Je ti srce uznemireno tuklo od straha, da tko iznenada ne dodje i ne zateče te…? Jesi li ga pisala upirući lijevom rukom razgoljene grudi, prisluškujući micanju sjena i mjesečevih zraka, koje ti bijahu jedino svijetlo? Ne, ne ću otvoriti tvoje pismo, Immacolata… XXXIX »Zaklinjem te da mi pišeš. A tvoja pisma neka budu beskrajna, kao zraka sunca što je beskrajna; duga i lijepa neka budu, kao prelijepa ljubav naša, da pûste moje noći budu prekratke, da ih čitam… I sve mi piši… I hiljadu i još hiljadu puta reci mi, da me ljubiš… Čuj me… Uslišaj preljutu bol i žudnju moje duše, jer ti pišem kroz jecaj i uzdahe suze, što brišu retke i cijede mi oči i napunjaju mi dušu bezdanom tugom i gorčinom… Od svega sam daleko, od svega što me okružuje i u čemu živim samo tebe vidim… Samo tebe, živa ljubavi moja… Sanjam, a kad se probudim iz svojih sanja i spoznam, gdje sam, osjećam prebolnu potištenost i opet padam u mrtvilo i opet se nalazim 74

uza te i osjećam, gdje me grliš, gdje me drže tvoje vrele ruke… I ginem od ljubavi svoje i stradam od žuđnja njezinih…« Nijesam odolio drhtavim tvojim pismenima, Iris… Tri dana sam se ogledao za tvojim pismom pod gvozdenim propelom na mojem stolu. Gledalo me je kao tvoje žive prelijepe oči. Činilo mi se, da čujem jecaje slova razlivenih od tvojih suza… Budio sam se noću, pridizavao sam se na krevetu i prisluškivao drhtanju tvojih usana, koje su pratile tvoju ruku dok si pisala… I opet sam lijegao i pokrivao se da usnem ne čujući disanje tvojega pisma. I nijesam odolio. Mir i upokojenje…! Čarobna, bajna obmana…! Iris, moja te misao ljubi… Zašto nijesi slobodna, kada su noći tako slatke, kada je duša moja tako nabrekla od cjelova…? Ah, Iris… Tvoju bol osjećam, a što mogu… Pisat ću ti, prelijepa, ljubljena moja Iris, preduga pisma, da tvoje puste noći budu prekratke, da ih pročitaš, da tvoje srce i bude premaleno, da obuhvati svu slast ljubavi naše… XL Ljeska se žalo uz more obasjano mjesečinom i poprskano tananim sjenama grebena i otočića, a na žalu čuče trule raskrhane crne ladje probijenih rebara kao crne sablasne usnule ptice… Ljeska se žalo. Sjedim na brijegu na kamenu i maštam i sanjam dočaravajući Nju, koja mi ispunja dušu, nju, lijepu i prelijepu Iris… Sjedam je uza se i držim oko pâsa i šapćem joj, a šapat odjekuje čudesnim gromornim glasom medju grebenima i 75

razmrvljenim rebrima crnih ladja te zamire izmedju sočnih čokota u vinogradima: u crnom plavetnilu daleke pučine… Iris mučaljiva sva dršće obuhvaćena mojom rukom, upire pogled u žalo, u rasklimane ladje obavite sjenama. Zanosi me pučina, upirem oči u nju i slijedim titranje valića, što ih strastveno i obijesno grle mjesečeve zrake… Zanosi me crna i modra pučina. Osjećam neizrecivi miris, što se razvija iz jedva primjetljivih pjena uz žalo, iz zagrljaja mora i mjeseca… Čujem tonove, u kojima mi zamiru ćutila… Gledam titranje uzduha i noći zagrljenih nad pučinom… Hvatam akorde daleke i tihe, tihe harmonije zvukova, što se valjda u vaisioni šire od zvijezde do zvijezde. U duši mi se diže mistična neka plima, u tijelu osjećam nestajanje materije. Raplinjujem se u prozirne maglice, koje iščezavaju daleko preko pučine… Nestaje me… Hip, sat, vječnost… a onda se misao odjednom opet vraća, kao preplašena ptica sa svoga leta, tijelo se opet uoibličuje i vidim, kako se Iris otela mojem zagrljaju, kako trči vrtoglavce niz brijeg na žalo i opet se penje izmorena bezglavom trkom… Vidim, kako joj srce udara… Blijeda je, bljedja od mjesečine. Sjetna je, šutljivija od noći i mraka… Sjeda uza me, privija se uza me hvatajući me ukočenim rukama i opet se otkida i naglavce pada na žalo… Zaludu pružam očajno ruke za njezinom sjenom, zaludu je dozivljem… Valići sve šapću, govore, kriče i urlaju: Pusti je… Pusti je… Mora… Mora… Upirem za njom oči, u kojima se sakupila sva moć ćutila i vidim je daleko daleko na žalu, što se u crnu pučinu, u groznom očajnom rvanju s crnom sjen76

om, kojoj se samo ruke bijele sablasnom bjelinom i što hoće, da je obori, da joj stisne sjajni vrat, na kojem je vijenac krvavih i bijelih kamelija… Hoću da vičem, a prsa škriplju bez glasa. Hoću da sunem kao munja na žalo u ono smrtno rvanje, a tijelo ukočeno, okamenjeno, prikovano na kamenu, na kojem sjedim… Tek ni oči gore i svijetle… Čudnovato neko užareno svijetlo probija iz njih i osvjetljuje pučinu i žalo u njoj… Na bijelom rumenom tijelu Iris crne se sablasne mrlje, kao da su otisci gvozdenih prstiju, što je hvataju u groznom rvanju… Osjećam ježenje vlasi, ježulji probadaju tijelo… Srce mi udara džinovskom snagom, a mrtav sam na kamenu povrh mora. Čas, dva, a onda mrak, neprodirni debeli mrak… Budim se iz strašnog prividjenja i opet gledam Iris, pod sobom na žalu, što je rasvijetljeno i mjesecem i suncem i stotinama orijaških vatara… Uz more je razapet o rebra propalih ladja čador. Čunasti bijeli čador moje Iris… Miče se, lelija, kao da ga milo draška dah povjetarca. — Kupat će se, Iris… kupat će se… –– kličem i udaram rukama i tapkam nogama kao dijete, kao dijete…, a glatko se more mreška i nabire. Rastu valići, penju se i veći su i jači su i bijele se pjenom po vrhovima i zalijeću se i udaraju šumeći u žalo i prskaju čador moje Iris… Neustrpljiiv sam, kada će izići Iris ispod čunastog čadora, da je vidim, da čujem, kako će je poljubiti vali, što će ih utišati svojim pogledom… Izišla je ogrnuta bijelom prozirnom maglicom, koja se rasplinjuje od žara vatara, a kad je ugledah golu, gdje je zagazila u smireno toplo more, uplamtih ljubomorom i vapim prikovan na kamenu, pružajući malaksale ruke za njom: 77

–– Čekaj, čekaj, Iris… Ogrnut ću te haljinom, da te ne diraju traci mjeseca, da te ne cjeliva sunce, da te ne ljubi žar vatara… Vapim, a iz sjena crnih istrulih ladja izlazi on… Gleda me, dovikuje mi podrugljive nerazumljive riječi, smije se i hrli za njom i goni je morem… –– Bježi, Iris… On je, on je… –– urlam i ne mogu da nadglasam satanski blijedi smijeh njegovih usana… Urlam i htio bih da vikom ispunim svemir, da uzdrmam zvijezde i maknem iz njihove vječne putanje, da padnu na njegov hihot, da ga pritisnu o dubine mora. Htio bih da dahom nabreklih prsiju ugasim vatre, mjesec i sunce, da sakrijem u neprodirnoj tami Iris, a tek čeljusti bezglasno škripe i ispadaju… I već ju je dohvatio na žalu pred čunastim njezinim čadorom i oborio ju je i polegao na žalo i vuče je k sebi i grli i grli… Usnama prodire u nju, gadnom krvavom i sivom pjenom pokriva njezine grudi, tek joj se koljena uzdignuta bijele i blistaju kao bjelokosne jabuke pružene k suncu… Podrhtavaju, savijaju se, dok umorna ne klonuše na žalo. Kao oborena baklja gori bijela put moje Iris, a pogled joj izgubljen luta po svemiru… –– Iris… Iris, napinjem grudi, upirem u njih kamenom, a pod njegovom se težinom tresu moje ruke, da njime izbijem, istjeram posljednji dah iz njih, da zapuhnem kao vihor i ugasim baklju, što oborena još plamti na žalu. Pružam ruke, da zastrem svijetlo, da pomračim žalo i pučinu. Grudi pucaju, ruka slomljena pada. Ležim kao mrtav, tek čujem podrugljivi šum mora i stvarî: Iris… Iris… Ljubljena, prelijepa Iris… Tek vidim nestašni posmijeh na njezinim usnama. 78

* Grozan bijaše moj san, Iris. Uzglavlje je mokro od suza, postelja je razrovana od očajnih trzaja… Strašan bijaše moj san, Iris! XLI Moja me slutnja nije prevarila. Pouzdala si se u nj, u toga čovjeka, u čijem smijehu, zadahnutom zadahom alkohola, sjedi izdajstvo, kao pauk u mreži. Prijeti. Hoće, da mu platiš dosadanji muk cjelovima, što ti gore na usnama za mene, Iris. Hoće li, da mu izdajnička usta zatrpaš zlatom? Ah, odakle, odakle Iris, kad ni odijelo na nama nije naše? Obećaj mu; sve mu obećaj, Iris… I siromašnu baštinu mojih otaca. Sve, sve, i moli ga, da bude milostiv, da čeka. Samo deset dana još… Samo deset. Ah, hoću li te naći, Iris, kada se vratim? Još deset dana i dat ću ti cjelove silnije od života, sladje od same ljubavi. Duša mi ih je prepuna. Punija ih je, negoli prekrasan šipak sočnog, crvenog, slatkog soka… Još deset dana, a hoću li te doista naći, Iris? Jer možda je već sve otkrio… Kako je grozan i pun slutnja bio moj san, Iris! Porušio je i pokopao moj život, gore i strašnije nego što strahovit potres poruši i pokopa gradove. Ne bojim se smrti, Iris, ali je strašno biti živ pokopan… Čeznem za tobom, za čvrstim tvojim tijelom, tvrdim kao zdravlje, mekim kao kruh života, za dušom tvojom prebijelom. Ljubim te i zato ćemo kleknuti preda nj kao što gubavi i kljasti klecahu pred Hristom moleći milost… 79

XLII Da čuješ, Iris, kako očaj i bol haraju mojom dušom. Zašto si se pouzdala u nj, u pauka…? Što hoće od tebe? Da legneš uza nj, jer će odnijeti pismo duhovniku, upravitelju: jer će te optužiti, da budeš bludnica u habitu opatičkom, opsjednuta vragom, da budeš prokleta; da nad tobom mole pokorničke psalme i udaraju tvoje tijelo bičevima: da te muče oslobadjajući te od djavla… Poludjet ću od boli, Iris… Moja Iris…! Ah, nemaš li bodež, da mu… da usadiš u srce, kad za tobom pruži pohotne grabežljive ruke? Nemaš li bodež, oštar kao igla, otrovniji od otrova…? Ah, na tvojem čislu visi krst, veliki mjedeni krst. Zašilji ga, naoštri i njime probodi pauka. Budi jaka, jača od lavice… Ubij ga, kao što ubija jakrep, kad ti se približi izobličen od strasti… –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– Lud sam. Bulaznim. Mahnitam… Razum mi je pomrčao. Obavija me mrak, kroz koji luta uplašena i očajna moja duša… Zašto nijesi obučena u tanko prozirno djevojačko ruho? Zašto ti je o pasu čislo, kad je oko mene toliko cvijeća, da se ovjenčamo vijencima… Kako bismo bili beskrajno veseli! Posuli bismo cvijećem, najljepšim i najmirisnijim zemlju i legli bismo na latice krvavih i bijelih ruža, a mjesec bi nas pokrio. Pod tananim njegovim plaštem grlili bismo se i cjelivali… A ovako…? Što će od nas biti, Iris? Uvijek je ta misao preda mnom. Ne mogu joj se oteti; ne mogu je zgaziti, kao crva što toči drvo. Drvo rascvjetalo našega života! Ne mogu i očajno gledam beznadnost našeg položaja, bescilj naše ljubavi. 80

Da, da, Iris, ljubavi naše, tog opojnog mahnitanja naše duše i naše krvi… XLIII Treći sam već dan ovdje, u mračnom ovom domu i ne vidim je… Ni glasa joj ne razabirem šuljajući se oko kuhinje… Zašto je nema? Skriva li se mojim očima .? Razdire me ognjena žedja, da je nadjem, da joj se zagledam u oči, da joj se usnama dotaknem usana, da vidim je li još živ onaj pogled; da osjetim, da li još gori onaj posmijeh… Zar doista gasnu, blijede, dogorijevaju i nestaju, kako mi šapću crne moje slutnje? –– Gdje si, Iris; kamo si se sakrila mojoj žudnji? Znam, da si ovdje, jutros si pospremala sobu nad stubama… Lice ti bijaše crveno; u tvojim kretnjama bijaše zabuna i strah… Crne me misli salijeću. Prejako na me navaljuju, a tvoja su vrata zaključana. Ne dolaziš da posmijehom ubiješ moje misli, da ih posmijehom izgoriš… Otvori mi, otvori Iris, kada dahom pokucam na tvoja vrata, jer su usne moje nabrekle i popucale od cjelova, savijaju se od njihovog tereta kao jabuka od svoga ploda… Otvori mi, draga moja, golubice moja… Doći ću ti večeras, kad zamre oko nas život, kad zapadne mjesec, kad mrak bude najveći, kao što ti dolažah prije, dok mi još dušu nije bio otrovao san tople i tihe ljetne noći… XLIV Iris, da znaš, kako je moja ljubav velika i poletna; da znaš kako se bojazni i strepnje moje pred 81

tobom i neizvjesnošću, kako se je sve to pretvorilo u mržnju i bijes, nikada me ne bi bila obuhvatila svojim rukama… Istrgnuti, izguliti sve, što se nekada rodilo u meni, živjelo, raslo; sve, što bijaše slast i veselje života! Istrgnuti i izguliti, jer se sve prelilo u gorčinu i u golemu umornost života… Tražio sam te dršćući i posrćući kroz mrak, što ga lagano razbijahu tek blijedi plamenovi uličnih svjetiljaka. Otvorao sam vrata držući ih na njihovim stožerima, da te ne probude, kada zaškripe, da ti ne rastjeraju sanje. Svaka je žilica moja igrala. Koljena su drhtala, tuklo je srce jako i pritisnuh ga rukom, da te mi njegovo udaranje ne bi probudilo… Provlačio sam se mrakom k tvojoj postelji, malenoj i bijeloj, da te obaspem posljednjim cjelovima, da zadovoljim dušu svoju, koja je toliko trpila… Još jednom htio sam vidjeti tvoju ljepotu u san utonulu, da se njom opijem i omamim za cijeli život… Dug li je bio i beskrajan put do tvoje postelje, Iris! Ne čujući tvojih disaja, pružao sam ruke u mraku, kao da hoću da ti ih prstima napipam. I dohvatih ledeno, gvozdeno raspelo na ormariću kraj tvojeg kreveta… Lagano ga spustih na pod i sakrih ga, jer bijah na nj ljubomoran. Na staro gvozdeno propelo, Iris… Užegoh žižak… Tvoj krevet bijaše pust… Netaknut stajaše i zagrlih ga, Iris, slomljen očajem i bolju… Plakao sam srušen podno njega, dok nije zabijelila zora… Prisluškivah na njegovim vratima, prislanjah uši na vrata sobe nad stubama… I ništa ne čuh, jer je moj jecaj zaglušivao sve glasove oko mene. Povratih se u svoj krevet i opet sam plakao pokrivši glavu uzglavljem, da ne čuju mojih jecaja i da ne vide trzaje mojih ramena… 82

XLV Uzalud prodirem zidove i probijam tamu ponoćnih uza. Ne mogu te naći. Zar si me zauvijek ostavila, Iris? Zar nikada, nikada ne ću više ecjelivati tvoje bokove? Nikada uroniti lice u tvoja prsa slobodna i bujna? Zar nikada, nikada više? Sjećaš li se, kako si mi govorila: Duše, koje duboko osjećaju ljubav, ne boje se ničega! Ah, možda si i ti jednako strepila od ljubavi naše. Možda je i tebe davila misao, kako će se svršiti… I jesi li zato prekinula ljubav našu kao tanku svilenu nit? Zar si je radi toga prerezala kao srp tanahnu stabljiku cvijeta? Zar se ljuta neumoljiva logika dogadjaja i stvarî nametnula i tvojoj duši ili u tvojem posmijehu sjedjaše nevjera, i u tvojem pogledu izdajstvo? Sve je svršeno… Sve! A žudnje su moje potencirane do neizvjesnosti… Otišla si, ostavivši mi svoj pogled i posmijeh svoj u zamjenu za život, koji si mi sobom odnijela. I vidiš, dok se duša moja kida od bezglasnog plača za tobom, moje ti usne uzdaju hvalu neizmjernu. Tvoj će me pogled grijati… I onda, kad moje tijelo bude studeno medju mrtvačkim svijećama na odru… Veselit ću se tvojem posmijehu i u posljednjem času prekogrobnog prelaza… Otišla si i, eto, ljubav svoju šaljem za tobom, da te prati izdaleka, da te zaboravljena i nevidjena slijedi, a u času posljednjem pomiluje tvoje lice i poljubi tvoje ohladnjele usne… Iris, tko će pokupiti moje suze, prolivene za tobom…? XLVI Deset je dana da živim, kao tvrdica, od baštine tvojih očiju, Iris… 83

Moja je misao stala kao kazaljka na ponoćnom satu, na dogadjajima posljednjih dana… Poslala mi je pisamce, da je od nekog rodjaka, koji me je tražio, dok bijasmo na šetnji i koji će doći po odgovor… Pismo od rodjaka! Domišljata si, Suor’ Maria Immacolata! »Izdao nas je, jer ne poslušah njegove prijetnje, jer ne htjedoh… Tvoja je pisma predao duhovniku. Sada je sve u njegovoj ruci, ali je on dobar, beskrajno dobar i ne će ih upotrebiti proti nama. Obećao mi je. Zakleo se pače. Zaboravi, dakle, i živi mirno… To jedino zahtijeva od tebe…« pisala si Suor’ Maria Immacolata u pismu, koje bijaše od nekog mog rodjaka… Dakle: zaboravi i živi mirno! To jedino zahtijeva od mene… A od tebe… što je zahtijevao od tebe, lijepa Suor’ Immacolata… I što si mu dala, da ne budeš opsjednuta djavlom, da ne budeš bludnica u opatičkom habitu… Spašena si, a cijena, je li, bijaše golema jedna ljubav, što nesretnog nekog dana na vratima žutog ovog doma zaklija u mojoj duši i zaplamsa požarom do neba visokim… Svršeno je, dakle, sasvim, bez opoziva, bez nade… Podjarila si u meni instinkt, probudila si atavizam, što ga u nasljedstvu svojih otaca nošah zakopana u duši… Osvojila si me ljepotom, omamila opojnom čašom strasti i užitka, zavela slašću vječnoga zagrljaja, da me odrineš od svojih grudi previjajući se iznemogla u demonskom smijehu… I mog je djeda bila zavela čarobna ljepota žene što ga je prevarila i ostavila. I on bijaše osvojen okom i posmijehom… I on bijaše nesretan grijući 84

se toplinom ugasle ljubavi. I sada leži prostrijeljene lubanje u zaboravljenom kamenjem zatrpanom grobu, na koji ne postaviše krst… Ah, Suor’ Immacolata, hoću li i ja leći u zaboravljeni grob svojega djeda izvan grobišta…? Odgovorio sam ti, da te prezirem, Suor’ Immacolata. Ali ne vjeruj, ne vjeruj, ugasla ljubavi moja… XLVII Čuo sam, da će me istjerati iz sjemeništa… Izagnat će me, dakle svejedno… Immacolata, hoćeš li doći da zatvoriš vrata za mnom? Pozvao me je u sedam sati sebi… Duhovnik, on… Nije se nadao, da ću doći. Ponudio me je, da sjednem. I cigaretu mi je pružio… Finu, veoma finu cigaretu… Immacolata, imam li tebi zahvaliti za njegovu dobrotu… Mogu se, zar ne, pouzdati u tvoju protekciju…! Sjeo sam. Kako je samo zaškripao divan, kada se spustih na nj svom težinom tijela! Mek je, pokriven skupocjenim prostirkom. Što stoji ta prostirka, Suor’ Maria Immacolata? Čini mi se, da osjećam otiske tvojih ruku na njoj? Ti znaš, kako neugodno škripi divan, je li? Uvija se, mek je, tek da ne škripi tako… Zloban sam, užasno, cinički zloban, je li, moja lijepa Suor’ Immacolata…? –– Pozvao sam te, da se razgovorimo o veoma delikatnoj stvari… –– počeo je… –– Ti znaš, nespretnost, ludorije… Tko ih ne počini… A ti si veoma mlad, i drag si… I uman… Kako da rečem… Tko zna… Danas sutra… Nitko ne zna, što nosi vrijeme… Ludo bi bilo… Što se mene tiče, ja sam sve zaboravio… Bacio sam ad acta… Nitko ne će znati… 85

Svladavajući ne znam koje osjećaje, ili afekte izvlačio je riječi i redao ih je preda mnom, a u meni je kipio i vrio prkos, bijes, mržnja, prezir u grdnoj mješavini… A uz koju cijenu, ako smijem pitati… Uz koju cijenu? Je li vas ona molila za me… U nje je krv laka i pomamna. I strah, golemi očajni strah od sramote… –– Ne vjerujte ušima…! Jest, jest ja to govorim… I vikat ću po trgovima… –– Htjedoste se sačuvati od sramote, spasiti moju budućnost, a ja podivljao… Izbacit ćete me iz zavoda… Trice su to, koje me ne straše… –– Moj odnošaj s njom… Tako ste rekli… Spleo sam se s njom… Sa mnom je ovladala bludnost, oskvrnio sam hram duha svetoga… Ah, prestanite već, prestanite… –– Jest ljubio sam je. Zanosio sam se njezinim zagrljajima, u kojima sam gledao njezinu veliku, duboku i nekad prečistu dušu. Ljubio sam je ne misleći na golu ženu sa starinske slike u koru. –– Ljubio sam je i zato ću uhoditi njezine nečujne korake… Vrebat ću na pogled njezinih očiju… Bdit ću nad njezinim usnama… –– Nijesam vaš… Da, bezbožnik sam, antikrist, koji cjeliva opaticu i privija je na svoja prsa, jer u njezinom tijelu osjeća dušu ljubavi… –– Istjerat ćete me… Što možete drugo? Pripravan sam da odem… Pozovite slugu, da me izbaci… I nju, da zatvori za mnom vrata, da nauči, kako biva nepokornima… –– I nju sam upropastio, velite… Ne vjerujem vam… Vaša je… vaša je zaštita sigurna… –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– Gorim. Valjda iz mojih usta sikće plamen. Živci mi još trepere… 86

Suor’ Maria Immacolata, kako neugodno cvili divan u sobi nad stubama…! Svršeno je! Ne, Immacolata, ti nijesi kriva… Nijesam mogao, nijesam znao ugasiti plamen u sebi, znajući, da je ljubav naša besciljna i luda… Je li prokletstvo moje krvi, je li to atavizam naslijedjen od djeda? Svejedno je. Izgaram i ljubim te, Immacolata. Ljubim te čarobna Iris moja… XLVIII Nemam zvanja! Smijem se grohotom. Koja velikodušnost, Suor’ Immacolata… Već peti dan čekam razvaljen u prastarom naslonjaču u bolničkoj sobi, da skrbnik dodje po mene. Sutra ću konačno izići iz kuće, gdje su na prozorima gvozdene i drvene rešetke, lokoti i ključevi. Neustrpljiv sam… Svukao sam reverendu i ona leži u kutu. Na mojem tjemenu bijeli se tonzura i peče me u moždanima. Kako je daleko do sutra…! XLIX Sreo sam je u hodniku, u sumraku tik ulaza u kapelicu i šapnuo sam nesvijesno jedva čujno njezino ime. –– Iris, lijepa Iris, –– zovnuo sam jače. –– Zašto me tako nazivlješ –– uzdahnula je najbolnijim uzdahom slomljene duše… –– Tako, lijepo je to ime… Njim sam nekada zvao milosrdnu sestru Suor’ Mariu Immacolatu. Sjećaš li se toga? –– Sjećam se… Ah, osjećam i trpim i plačem u pustoši i hladnoj tišini svoje sobice… 87

–– Radi čega? Ta nije li zar sve prošlo? –– Radi toga i plačem. Kako bijah sretna i kako je moja sreća ugasnula… –– Baš tako kako si htjela, Immacolata… –– Ah zašto si takav sa mnom… Zašto je u tvojim riječima tek poruga i hladni prezir… Sjeti se cjelova naših. Sjeti ih se… –– Usahnuli su, Immacolata. Usahle, klonule ruke ne mogu plesti zagrljaje… –– Ne govori, zaklinjem te, ti ne znaš i nikada ne ćeš znati… Sledenio je krv u meni i što sam mogla… Ti ne znaš, –– jecala je gušeći jecaje okrajkom bijele pregače. Ah, Iris, nikada ne ću zaboraviti tvoje jecaje. Ponijet ću ih u duši kao olovo u rani, što peče i nikada ne će zacijeliti… –– Ne plači, Immacolata… Ne gasi svojeg pogleda… Ah, kako bih bio sretan, da te nikada ne sretoh… Ipak, Immacolata, Iris moja, zagrli me, privij se uza me čvrsto kao nekada… Samo čas jedan, da još jednom, još posljednji ovaj put spojim svoje usne s tvojima. Još samo jednom Iris, jer te ljubim, jer te beskrajno ljubim… –– Cjelivaj me. Tvoji cjelovi uskrisuju ljubav u meni… Iris, moja si bila, moja… a sada… Reci, ljubiš li ti mene još… Reci… –– Ne pitaj, jer što ću ti odgovoriti. Moja me ljubav razdire i radi ljubavi moje… Srušila se na moje grudi. Naslonila je glavu na moje rame gušeći ridanje u mojem odijelu. I ja sam s tobom plakao. I moja se duša očajno trzala, dok su te moje ruke držale prikovanu n prsima, da ne padneš, da se ne srušiš kao posječeno stablo… 88

–– Iris, zašto si se pouzdavala u pauka? Zašto, Iris moja… Odlazim. Zadnji put sam pogledao zamaglenim okom mračne dvorane, koje sam ljubio radi tebe i bezlične mrtve duše, koje sam radi tebe mrzio. Odlazim i tebe jedino žalim. I plačem, plačem za tobom, Iris… Zbogom, zbogom prelijepa ljubljena Iris moja… Moli boga, da jednog dana udje u moju dušu mir i upokojenje, pod kojima će živjeti strastvena i lijepa ljubav naša… Zbogom, Iris moja! * Dočitah… Plava gospodjice Lizo, kako vas se doimlje bijedna ljubav mojeg druga i brata…? Plava je gospodjica Liza dršćućim dlanovima gušila jecaje…

U VRIJEME SVETOGA POSLANJA. . . Damjan Žilov, vučidolski učitelj u pensiji, prvi fabricijer varoške crkve Blažene djevice snježne i faktotum narodne štionice u Vučjem dolu, klecao je zgrčen u kutu svoje blagovaonice i očiju uronjenih u duboku tamu ponoćnih ura, vapio je iz dubine pokajničke stihove kralja Davida. Ježulji mu probadahu stara sagnuta ledja, šapat mu je drhtao i kidao se kao plač što ga teško i bez glasa plaču ojadjene prsi. Sa zvonika, izdaleka, glasila se umorno i gluho vučidolska ponoć. Na svaki udarac teškoga bata činilo se Damjanu Žilovu, da neka velika i olovna ruka pada na njegova uzdrhtala ramena i da ga pritišće zemlji, i on se je još više kupio u klupko, i još je tiše ridao: »… jer su strijele tvoje zabodene u meni, i ruka me tvoja tišti; … i nema mjesta zdrava u tijelu mome od gnjeva tvojega, nema mira u kostima mojim od grijeha mojih..« A kada se je iz mraka javilo cviljenje miševa i kada je ponoćni bat po drugi put odbio dvanaesti udarac, Žilov je odahnuo, čas dva prisluškujući cviljenju miša i pucketanju žiška, što je dogorijevao u srebrenom crkovnom kandilu pred slikom varoške Snježne Gospe i onda se umiren zaveo u misli što mu i čas prije nalijetahu u molitvu, ispreplićući se s vapajima duše poništene pred razapetim Hristom. Damjan Žilov osjeti, da odavna nije bio tako sretan kao te večeri. Već osam dana časni oci Laurencij, Anselmo i Dominik, članovi misija u Vučjemdolu 91

rješavahu grješne vučidolske sinove božje njihovih grijeha vraćajući ih Hristovoj milosti. I tih dugi i predugih osam dana, dan po dan, uzudjivao se Damjan Žilov nemogući dočekati čas da poslenici gospodnji udju pod njegov krov, da ih počasti hranom i srcem. Večeras, napokon, dodjoše. Sjedoše za njegov stol i Žilov je bio sretan. Smiješio se pred licem svojih gostiju kao blažena, očišćena duša pred nebeskim vratima. Tako veseo i razdragan nije nikada bio, ni onda kada mu na posljednjoj glavnoj skupštini narodne štionice glasovaše i upisaše u zapisnik „priznanje i vječnu harnost za golemi rad oko procvata narodnog društva u Vučjemdolu…« Dušom mu se bijaše razlila kao more beskrajna i duboka slast i ugodnost dobrog i pobožnog djela, kojim se te večeri bijaše odlikovao pred Gospodinom i on im se podade da ga nose, da ga zibaju kao talasi ladju… Tek bi se od časa do časa javila misao da ga ubode kao trn: nije li njegovim gostima ipak što falilo?… Za stolom služila je Damjanova kći Jelena, mlada i nježna žena novog vučidolskog učitelja Pavla Ljepeša i s njom je Žilov po večeri otpratio svoje goste kroz puste vučidolske ulice do bratimske kuže, gdje im bijahu postelje, ne prestajući da je pita, je li njegovim gostima odista što falilo… Oce svetoga poslanja držao je Damjan Žilov, vučedolski učitelj u pensiji, prvi fabricijer varoške crkve i faktotum narodne štionice, najzaslužnijim i najpotrebnijim nebeskim i narodnim poslenicima, jer obradjuju najveće dobro, ljudske dragocjene duše i dobro što ga kroz tih osam dana učiniše Vučidočanima uzimao je, kao da je njemu glavom učinjeno. –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– –– 92

Turobno i gluho odjekivalo je brzo udaranje Jeleninih petnjaka o neravni pločnik vučidolskih ulica, a kroz neočišćena stakla uličnih fenjera žmirili su, u mjesečini i gluhoj noći, drjemljivi plamenovi uličnih svjetiljaka. –– Kasno je, a opća ispovijed odmah po prvoj misi, –– viknula je Jelena Damjanu Žilovu i ovaj je ubrzao spore i otegnute korake, što ih svaki čas ustavljahu misli. –– Draže mi je i bolje je, da nije došao. –– reče joj Žilov. –– Bio bi ozlovoljio goste. Bio bi ih ražalostio svojim raspravama. –– Bolestan je, –– odgovorila je Žilovu Jelena i požurila naprijed, a Žilov zakimao glavom. –– Znanost ––! Da, ta njegova znanost, –– vinuo mu se uzdah kroz misli i trpak posmijeh rastegnuo mu usne. Damjan Žilov mislio je taj čas na svoga zeta Pavla Ljepeša, mladog vučidolskog učitelja. Mislio je, kako ga je često od te Pavlove znanosti hvatao užas i strah. Kada je mnogih zimskih večeri slušao Pavla činilo se Žilovu, da se pod prozorima njegove blagovaonice razmeću grobovi kao stogovi slame, a iz njih plaze mrtvaci i zure kroz zatvorene kapke i sad će nà provaliti kao vihor u blagovaonicu i sve raznijeti, sve pokositi radi tolike bezbožnosti Pavlovih riječi. Žilova i sada prodjoše studeni trnci i htio je viknuti Jeleni, kako je sagriješio što je dao da podje za Pavla. Taj čas je i Jelena mislila na muža. Molio ju je da ne ide u oca. Kad utrnu i posljednji traci sunčevog sjaja, prošetat će se poljem, proći će žalom, stisnuti jedno uz drugo, obavijeni ljubavlju i dahom, on njezinim, ona njegovim kao onaj dan kada prvi put prodjoše vjenčani vučidolskim ulicama praćeni pogledima. Molio ju je da ostane, jer što će te večeri u očevoj kući, kad joj njega nije, kad je njegov pogled ne ljubi…? 93

Zaklinjao ju je da ne ide i spominjao je sivo lice oca Laurencija i oči mu bijele i kamene i usne bez krvi, iz kojih izbija studen… A nju je baš nešto neodoljivo vuklo u oca. Možda baš ono sivo lice oca Laurencija i one njegove oči bijele i one kamene usne bez krvi, iz kojih probija studen kao iz podzemnih tamničkih zidova oblivenih vlagom. –– Možda baš one, –– opetovala je u mislima Jelena i opet je mislila na Pavla… –– Zašto je otac Laurencije tako strašan prema njemu?… Zašto…? A kroz misli javio se duboki, strogi glas oca Laurencija: –– Ljubi ga, koliko on ljubi Hrista! –– I taj suhi glas iz dubine činio se Jeleni tako jak, tako prirodan, da je zastala prisluškujući, hoće li ga još čuti… I opet je pomislila, zašto je otac Laurencije onako strog prema njezinom mužu i opet je čula: Ljubi ga, koliko on ljubi Hrista… agnut pred slikom snježne vučidolske Gospe, u kutu svoje blagovaonice, Žilov je dalje plovio mislima i po tko će znati koji već put iznova živio, jedan po jedan, sve dane svetoga poslanja u Vučjemdolu. Činilo se kao da u sklopljenim rukama drži sliku svih tih dana, svih njihovih časova i da sam sebi tumači tu sliku kao da u školi djeci tumači prizore sa slike u kojima je prizorima i sam učestvovao. I eto, jedna takva slika, –– to je vučidolska varoška crkva. To on kleči u fabricijerskoj klupi ispred oltara pred pukom, što se je skrušio i što je nikom poniknuo pred Hristom i pun gorčine kidao dušu radi grijeha. Golemi i teški uzdah talasa se crkvom i prepliće dahom tamjana i dimom svijeća i glasom propovjednika. Sva crkva gori golemom ljubavi božjom kao požarom

usplamtila borova šuma povrh Vučjega dola. Svi su pripravni da umru za Hrista, što ga grijesima propeše. Fratar je riječju lomio i najtvrdja srca. Prodirao je u duše i iz dna svake vadio grijehe kao gusti crni talog iz nikada neočišćenih bačava i pokazivao ih očima, koje pogledom probijahu pločnik nemajući snage da uzdignu, otvore i pogledaju ranjenoga i rasrdjenog Hrista radi njihovih grijeha. Propovijedao je otac Laurencije. Glasom je tresao živote i obarao grješnike pod noge Gospodinove, kao što potres obara gradove i brda. –– Razorit će gradove i strašnim zamahom desnice ubit će tisuće i gdje bijahu sjaj i palače bit će pustoš i kamene gomile, jer je on car careva, bog vojska, silni, svemožni, strašni bog naš… Fratrov je glas odjekivao i blagovaonicom povrh sagnute glave Damjana Žilova. I Žilov je, kao onda u crkvi, sada zaronio u dubinu duše i stao tražiti propuste i djela, kojima je u životu uvrijedio božje milosrdje. Opetovao je i fratrova pitanja u ispovjedaonici i odgovarao je na njih kao da se opet ispovijeda pred licem Gospodnjim u strašni dan suda. Cijeli je život posvetio slavi i pobjedi božjoj. Njegova je škola bila dom molitve; njegova kuća nije bila dom ispraznosti, ni njegova kći dijete svijeta. Nije mrzio, nije prezirao i postio je sve naredjene poste, a kada je prvi put poljubio svoju ženu i tada se je sjetio Gospodina i uz blagoslovljenu postelju mislio je, ne odvodi li ga taj cjelov od Boga. I ta misao bijaše kvasac svakoga njegovog djela, a najljepši dan života bio mu je onaj, kada je Jelenu, ovjenčanu djevičanskim mirtovom vijencem i pokrivenu bijelim velom, ljiljanima izvezenim, odveo ispred stola gospodnjeg, na kojem je blagovala vječnu hranu života. 95

Damjan je Žilov prošao cijeli svoj život, sve njegove dane, kao na smotri poredanu vojsku. Veselio se je podnesenom trudu i prošlim stradanjima i hvastavo je sebi govorio, da Gospodin ne će od njega odvratiti svoje lice, jer mu je bio podatan kao nevjesta mužu i uvije je hlepio za milošću Gospodinovom. Ipak u životu Damjana Žilova bilo je nešto što ga i večeras rastužilo i radi česa će biti nemiran do smrti. Popustio je zaklinjanju i plaču ženinom i dao je da Jelena podje za Pavla Ljepeša. Uzalud se je zaklinjao da ne će dopustiti da mu kći rodi djecu koja ne će poznati Hristove milosti. Bio je slab i ta ga je slabost grizla. Nikada nije počinuo od te misli. Pavle Ljepeš nije zao. U njega nema zloće nikakve. Milostiv je i kao kruh svagdanji sladak: ljubi, ljubi Jelenu, ali u njegovoj duši ne gori velika milost Svemogućega. U školi pokvariše ga otrovni kvaritelji duša. Otrovaše ga neznaboštvom i na njegovom stolu još su i danas knjige, što gube duše. Njegov se um pobunio proti Gospodinu, napunjen bezboštvom. Ljepeš nije molio, nije postio i žalio je za siromaškim novcem, što ga kršćani stavljahu pred oltar; žalio je za njim, kao što je Juda žalio za mašću dragocjenom i mirisnom, kojom su pobožne žene mazale Hristove noge otirući ih cjelovima i kosama. Damjan Žilov razmišljao je i dalje o braku svoje kćeri sa Pavlom. Bojao se da će Jelena u tom braku izgubiti veliki dar milosti, neprocjenivi miraz Hristov. Pavle će joj djetinju djelotvornu vjeru natruniti prahom s otrovnog cvijeća znanosti, što je ustala proti Hristu; okužit će joj prebijelu dušu dahom moderne kulture, koja ne priznaje Gospodina… 96

–– Znanost!… Da, znanost!… odisao je Žilov od teških misli, što su ga strašile golemim strahom i tištile kao gora… –– Znanost!… opetovao je gorko i sa užasom Žilov. –– Znanost, da znanost pred kojom danomice ustupa vjera kao razbijena vojska hiljada… Da, tako je rekao… Baš tako… Pavle… -šaptao je Damjan Žilov i opet je kušao da utone u molitvu. Htio je da u njoj utopi te misli, da ih nestane kao što nestaje kamen u dubinama mora, ali su one svaki put isplutale kao pluto i mučile ga do očaja i do plača, u koje se pomalo, kap po kap, prelijevahu veselje i zadovoljstvo Damjana Žilova.

Oko jednoga sata ušao je Žilovu Pavle Ljepeš i za-

pitao ga, da li je otišla Jelena. Pavle je govorio glasom, kao da su progovorili sagnjili drveni stupovi, kojima je ogradjeno staro vučidolsko groblje. –– Je li otišla?… pitao je opet Ljepeš. –– Otišla je… Otpratio sam je… mucao je Žilov, a Pavle se spustio na škrinju uz prozor. Sjeo je kao da je iz visine opao na ledinu teški žrvanjski kamen. Bijele tanane ruke ovjesile mu se niz bedra kao odsječena grana, koja se još samo komadićkom svježe kore drži uz deblo. Glavu je oborio na prsa i nabreklim mokrim očima zagledao se u zlatni medaljon, što mu je visio na prsima. U medaljonu, obasjanom mjesečinom, smijala su se malena Jelenina usta i Pavle je Ljepeš pomislio, kako još nikada nije opazio taj tako sitni posmijeh svoje Jelene, ni dok je kao djak u preparandiji svaki čas sagibao glavu pod klupu da gleda svoju Jelenu, da je cjeliva i njome se razgovara… –– Čudno je, čudno –– pomislio je Ljepeš i još više oborio glavu na prsa i još se jače zagledao u 97

medaljon, u kojem su se u mjesečini smijala mala Jelenina usta. –– Oče Damjane!… Oče Damjane!… Taste, što je ovaj posmijeh u medaljonu?… Zašto se smije? –– šaptao je Ljepeš kao da sa snom razgovara i nije se maknuo iz svojeg položaja ni kada ga je Žilov uhvatio za rame i podrmao ga, kao da ga hoće probuditi iz tlapnje i sna… –– Što ti je opet?… mucao je Žilov. Zašto si takav?… –– Kakav sam, –– jeknuo je Pavlov glas tiho, tiho kao da se budi, kao da se vraća u se… –– Eto! … Mučiš je!… Zapuštaš je… Jelenu!… Otac sam joj i moram ti reći… Moram… –– Damjan je Žilov sukao riječi kao tananu predju, zaostajao je u govoru kao da čeka da svaka riječ padne na dno Pavlova srca i da se uzburkano srce smiri. I bacao je tako nesuvisle riječi, kao da baca u vodu šljunak što lagano tone do dna… Žilov nije znao, kako bi započeo i kako bi sladje, ljepše i opširnije rekao zetu, da je sutra posljednji dan svetog poslanja i da se okoristi rijetkom prigodom, da se povrati Hristu… Obojica su šutjeli. Pavlov pogled je bio utonuo u sitna usta, što su se smijala iz medaljona, a Žilov je prebirao riječi, kojima će jurišati na Pavla, da ga osvoji kao vojska tvrdjavu. –– Kakav sam, oče Damjane!… Kakav sam?… –– šaptao je Pavle dok mu se usta ne iskriviše u besprimjernom grču, iz kojeg je provalio plač, kao mlaz vode iz razbijene posude, plač, koji mu se već tri dana kupio u prsima i nije ga mogao isplakati. –– Mučim je!… Zapuštam, velite… Jelenu!…. Oče Damjane!… Recite, molim vas, recite, da nije, da ona to nije rekla… 98

Ljepeš je grčem stisnuo ruke i pružio ih prema Žilovu, kao da moli spasenje, kao da ga zaklinje posljednjom snagom, u času najvećega očaja. –– Nije!… Nije!… Ti nju ljubiš… Znam!… mucao je opet Žilov, kao da i opet traži i sabire riječi, što mu ih je Pavlov očaj rastjerao kao jastrijeb kokoši. Čas je šutio, a zatim opet mucao. –– Znam, da… ali nije dosta… Priječiš je… kako bih rekao…, ne daš joj, da vrši kršćanske dužnosti… Eto!… –– Prestanite, oče Damjane! Nijesam za te razgovore… Jeleni se nešto dogodilo… Nešto radi česa očajavam… Očajavam, oče Damjane!… Ljepeš je opet zajecao, zaplakao, zaridao… –– Cjelivam Jelenu, cjelivam je ljubavlju i strašću, a ona plače u mojem zagrljaju. Pogleda me, a meni se čini: sad će zaridati. Tetošim je, oče Damjane, a ona me razdire šutnjom i zuri u daleku prazninu preko mene i ne čuje me… Oče Damjane, što se je dogodilo?… Što se je dogodilo Jeleni?… –– Reći ću ti, Pavle… Svršavaju sveta poslanja. Podji s Jelenom i ispovijedi se Bogu i vidjet ćeš… Sve će proći, kao oblak što je čas zastro sunce… I Jelena će se povratiti… –– Ne trudite se oče Damjane, odgovorio je Pavle Ljepeš… Ne trudite se… Jeleni nikada nijesam branio da moli…, ali ispovijed… Ne, oče Damjane! To ne!… Svisnuo bih, kad bi moja Jelena klekla u ispovjedaonicu, da tudjemu čovjeku otkrije dušu samo meni i ljubavi našoj posvećenu…, kad bi mu u lice šaptala, što meni nikada nije zašaptala… Moja Jelena…! Ne, oče Damjane!… Bilo bi kao da pred njim, pred ispovjednikom odgrće svoje haljine, da mu se razotkriva, a on je probada pogledima i ljubi njezino tijelo, bijelo tijelo moje Jelene… Ne bih mogao podnijeti… 99

–– Čuj Pavle!… –– Jelena je sav smisao moga života. Ona mi je i sveta i lijepa i silna. I drugi da zna njezine misli, i težnje njezine i strasti, i drugi da je pita o cjelovima što mi ih je dala, o zagrljajima što ih zaklopljenih očiju pletemo!… Oče Damjane, Jelena neće nikada u ispovjedaonicu… Ona će se ispovijedati samo meni i ja ću se ispovijedati samo njoj i naša će ispovijed biti himna do neba naše vrele ljubavi slast naših dana… Jelena će se povratiti veseloj ljubavi našoj i slušat će priče na mojim koljenima i bit će nam ljubav pir do smrti i plamen i veselje i užitak… Ljepeš se opajao i u nj se je vraćao život i mir i veselje. –– Tumarao sam po medjama u polju i samo sam mislio, kako ću joj doći i kako će u zagrljaju nestati svih ovih čudnovatih dana, što nijesu naši dani, što su odnekle došli i pali medju nas kao crne, čudne ptice, što plaču kad se glase, kao brijeg što nas je rastavio, što nam je život rascijepao u dvoje. Plakao sam i nestalo je u meni boli. Povratila se je radost i idem njoj, Jeleni mojoj, oče Damjane, da mi se nasmiješi, da me zagrli, da se ljubavlju operemo od zlih časova, što ih proživjesmo. Planula je bila ljubav Pavla Ljepeša i gorila je kao luč što golemim plamenom obasjava nebo i predobiva tame. Tuklo mu je srce i koljena mu drhtala kao u silnom času prvog zagrljaja i prvog cjelova Jelenina… Htio je cjelove beskrajne i ognjene kao sunčane zrake beskrajne i ognnjene i duboke kao tišina noći oko njega i bučne kao uzavreli život hiljada. Takav je bio Pavle Ljepeš vazda kad bi ga minula bol, što ju je često trpio radi obilja nabujale ljubavi. 100

Bio je prošao iz života u život, i hitio je kući a duša mu je klicala: –– Jeleni…! Jeleni…! Žilov se nije mogao snaći taj čas i samo je začudjeno gledao svoga zeta a sve izabrane, ujedljive riječi što ih bijaše skupio da njima razoruža i predobije Pavla, bijahu se u čas rasplinule i bijaše ih netragom nestalo kao sitnog inja pred usplamtjelom vatrom. –– Da, da!… Nova vjera!… Velika ljubav. –– šapnuo je Žilov, a stare mu usne zaigraše u sitnom posmijehu prezira i gorčine. Sjetio se tada zaključka vučidolske inteligencije, koja je istoga dana bila odlučila da se obrati na nadležnu vlast neka učitelja Pavla Ljepeša makne iz Vučjega dola. Odgovorila mu je samo jeka iz mraka vučidolskih ulica i glas brzih Pavlovih koraka. –– Hm!… I bolje je da nije čuo. Dao sam poštenu riječ, da mu ne ću ništa o tome reći, –– pomislio je Damjan Žilov i tapkajući tamom pošao u ložnicu. –– Maro, naš nas brak nije odvratio od Gospodina, –– rekao je ženi. –– Hm…, zagundjala je žena Damjana Žilova, a Žilov je legao, još jedamput pomislio na „Veliku ljubav« svoga zeta i stao da obnavlja konferenciju vučidolske inteligencije, koja se je ono poslije podne, na poziv oca Laurencija, bila sastala u blagovaonici župske kuće, da raspravi o duhovnim potrebama Vučjega dola. Kad je Žilov ušao u blagovaonicu ispunjenu dimom i vonjem duhana bio je baš razgovor o školi. Sjeo je pri kraj i slušao razlaganje oca Laurencija i bučno povladjivanje vučidolskog krčmara i marvinskog trgovca Kuzme Rilova, prvog prisjednika općine. 101

Žilovu se činilo, da se iz toga razgovora sve malo po malo izvija slika njegova zeta. –– Ti Damjane ne kažeš ništa. –– rekao mu je otac Dominik, a on se je samo nasmiješio, slegnuo je ramenima i tek što nije zamucao: da sve odobrava i neka rade kako znadu. –– Bi li potpisao i ti kao ovi ugledni Vučidočani, –– rekao mu je malo zatim otac Laurencije, pružajući mu napisan zaključak uglednih vučidolskih gradjana, kojim se daje ovlast odboru od tri lica, da isposluje premještanje učitelja Pavla Ljepeša iz Vučjega dola. Žilov je bez riječi čvrstom rukom upisao svoje ime medju imena vučidolske inteligencije, koja su sva bila vlastoručno napisana. Htio je da pročita sadržaj spisa, na kojem je već stalo i njegovo ime i već se mašio naočala, ali pomisli, da bi taj njegov čin sigurno značio pomanjkanje poštovanja prema učesnicima konferencije, osobito prema časnim ocima –– te se je opet bez riječi, zajedno sa svojom stolicom, povukao u kraj na svoje predjašnje mjesto. Tek mu je oko zapelo u teški potpis Kuzme Rilova, vučidolskog krčmara, marvinskog trgovca i prisjednika općine, kao što zapne štap o kamen. Žilovu je ipak bilo žao, što ga nitko nije zapitao, kako on to tako lako i tako pripravno potpisuje nešto što je upereno proti njegovom zetu. Svi su šutjeli, nitko ga nije ni pogledao, kada je upisivao svoje ime medju ostala imena. Ili su ga možda i pogledali, ispod oka, a on to nije opazio. Bilo mu je donapokon žao, što mu to nitko nije zamjerio. Bio bi se opravdao, bio bi rekao, da mu je doduše teško, ali da se pokorava, da bi za dobro Vučidočana i sebe pregorio, a da je vjera najbolje dobro. Bio bi im rekao da je i Pavle sam govorio o premještenju. 102

Misao, da je Ljepeš i sam spominjao premještenje umirila je Damjana Žilova. I on je šaptao sam sobom u tamu, kao da se s tamom razgovara. –– Možda je i treba, da Ljepeš podje iz Vučjega dola. Možda baš, kako reče Kuzma Rilov, radi moralnog i umnog dobra vučidolske djece. –– Da, da… Rilov je dobro rekao. Pavle Ljepeš je slobodni mislilac… jest, slobodni mislilac… Kuzma Rilov je zapravo rekao, da je novi vučidolski učitelj framazun, ali se je Damjanu Žilovu činilo, da je mnogo rečeno, da je pretjerano i zato je rekao: slobodni mislilac… –– Jest! I u posljednjim izborima puk je pošao za Ljepešem i nije se preplašio prijetnja Kuzme Rilova, da će u Vučjem dolu cijelu godinu po izborima udarati bubanj… Puk je poslušao Ljepeša i glasovao za Vučića, a župnika pogrdio… Treba, sigurno da treba da Pavle podje, –– uvjeravao je sebe Žilov… –– A Jelena…? I ona će morati poći s Pavlom… Žena mu je… Žilov je jedva podnio da se njegova kći preseli iz njegove kuće u kuću svoga muža, a sada ta misao da bi i ona morala poći s Pavlom! Ta je misao upekla Žilova kao osa. –– Tko će paziti na Jelenu, tko će paziti, –– šaptao je Žilov u tamu, očajan. Taj odlazak može biti koban za njezino vječno spasenje… –– Duša!… duša!… malo da nije zajecao Damjan Žilov. –– Pavle će nadvladati… Jelena će se odalečiti od Boga… Aoh!… Žilov je već stenjao pružen na svojoj postelji kao na odru. –– Bezbožac!… Da, bezbožac je i treba da podje, –– govorio je strogim glasom, kao sto je glas nemilosrdne pravde, a onda opet misao na Jelenu. Nije joj se 103

mogao oteti. Pritisla ga je bila kao da je sa stropa pala debela hrastova greda i legla mu na mozak. Nemila i gorka bila je ta misao. Otimao joj se, kao što se utopljenik otimlje valovima u kojima se utaplja. Damjan Žilov podigao se je u mraku i povrh uzglavlja napipao križ na zidu. Poljubio ga je dugim prebolnim cjelovom. Sjetio se je fratrovih riječi: –– Ljubi ga, koliko on ljubi Hrista! Taj on, to je Pavle Ljepeš, muž njegove kćeri Jelene. Damjan je Žilov riješio, da će njegova kći Jelena ostati u njegovoj kući i smirio se u snu…

D ok je Pavle bio u Damjana Žilova, Jelena je bila već legla. Na ormariću uz krevet drhtala je iza zaslona

svijeća, a sjene su podrhtavale po stropu kao da iz njega izlaze pramenovi dima i rasplinjuju se ložnicom. Znala je, da će Pavle doći. Otvorit će vrata tiho tiho, idući na prstima. Sjest će uz krevet i reći joj kako je ljubi, kako besprimjerno trpi radi tih sitnih ludih nesporazumaka i kako ljubav nije nikada tako jaka, niti duša tako raznježena, kao što je onda, kada se jedno drugome prašta. Jelena je zaklopila oči. Lijepa joj, još djetinja glava utonula u bijelo i meko uzglavlje, a zlatna joj kosa ovjenčala čelo, kao kruna glavu kraljice i prostrla se raspletena po uzglavlju do golih ramena, kao zlatna lozovina po vinogradima kada prodje jematva, dodje jesen i lišće žuti i zlati se, a misao Jelenina vratila se natrag i stala kod riječi: nesporazumak. –– Nesporazumak… Ludi, sitni nesporazumak –– ponavljala je u pameti Jelena. Mislila je, je li to sada medju njom i njezinim mužem tek jedan 104

sitni, jedan ludi nesporazumak, koji će proći ili je to nešto veliko, nešto trajno, što ih je rastavilo… Ali se je odmah pobojala i ovih misli i da ih rastjera dočaravala je časove što prodjoše i povratiše se toliko puta, kada su ona i Pavle, izmireni, kazivali jedno drugome, kako im te male smiješne svadje kidahu dušu, kako su plakali dok bijahu jedno bez drugoga, rasrdjeni… Činilo joj se tada da je na cijelome svijetu sama, kao kamen u velikoj pustinji, u pustoj gori, što vrhovima udara nebo i para oblake, i samo je žudila, da dodje Pavle, da se povrati sebi iz života, što nije bio njezin život… I Pavle bi došao i opet je tekao život što bi se čas samo prekinuo kao električna svjetlost u zavodu u kojem je provela prvu mladost… Tekao bi život i dani opet prolazili kroz osmijehe i cjelove kao srebrena rijeka kroz livade posute cvijećem i pokrivene sunčevim tracima. A kada bi se ljutila na Pavla, nikada nije osjetila, da izmedju njega i nje ima štogod, što bi ju odbilo od njega. Znala je Pavlove misli i njegove nazore i uvijek je mislila, da te misli i ta shvaćanja nijesu u njezinog Pavla nikakvo zlo. Ta obrazovan je, učen je, muškarac, pa da u njega budu iste misli kao u nje, u njezine majke i u hiljade drugih žena. Pavle joj je govorio o znanosti, pripovijedao joj čudne, nečuvene, nepojmljive stvari, a ona je sve to slušala pažljivo, skoro pobožno, pobožno kao propovijed sa propovjedaonice… Kada je čitala njegove članke u novinama i u časopisima, kada je slušala napadaje na nj, osjećala je neki lijepi, slatki ponos, bila je radosna i nije mogla shvatiti kako i njezina majka nije to isto osjećala, i kako je njezin otac mogao reći Pavlu, da je neznabožac. 105

Eto, ta riječ…! Koliko ju je puta čula, a da nikada nije pomislila što zapravo znači i zašto je njezin Pavle neznabožac…! Bio je tako dobar i ljubio ju je, a ona je mislila, da su u bezbošca cjelovi otrovni, da je u njega srce studeno i na njemu sve zlo… A sada…! Kako ta riječ prima sve užasnije značenje!… Kako strašno zvuči!… Jelena je plivala u ovim mislima, dok ih nije prekinuo prvi udarac bata u vučidolskom zvoniku, sa kojeg se javljala ponoć… Tada je i Jelena pomislila na grobište za crkvom i navukla na glavu okrajak plahte sa čipkama, što joj je bio prostrt preko nabreklih grudi… Pod plahtom se je prekrstila i bez daha, bez misli, bez kretnje čekala je da mine dvanaesti udarac… Kad je ponoć i po drugi put odbila, pomalo su opet iskrsle prijašnje misli i izmedju njih se pojavila kao sablast u dubini prozora misao: za što je Pavle još prije vjenčanja tražio, da mu obeća da nikada ne će kleknuti u ispovjedaonicu… Zašto…? Ta joj je misao došla prvi put. Nikada prije nije to pomislila, a sada joj se najedamput čini da zna… Činilo joj se, kao u priči: njezin Pavle i nije Pavle. On ima samo pojavu Pavla, a sam je duboka tajna… Ako podje u ispovjedaonicu, doznat će tu njegovu tajnu, doznat će tko je i zamrzit će ga, pobjeći će od njega… Da, Pavle se boji, da će ona u ispovjedaonici čuti nešto užasno, što joj je on zatajio, nešto, radi čega će ga zamrziti, prezreti… –– Zamrziti! Prezreti…! Aoh…! –– jecnula je Jelena pod čipkastim svojim pokrivačem, očiju uronjenih u tamu. 106

Jelena je izgovarala riječi, što su joj od nekuda nasrtale u dušu, opetovala ih u mislima i opet pomislila, da to što je izmedju nje i Pavla nije, sigurno nije, ludi, sitni nesporazumak, što će u cjelovu iščeznuti, kao da ga nikada nije bilo… a nepoznati glasovi opet se javljali i šumili joj u ušima. Tada joj se odjednom učinilo, da medju tim glasovima razabire glas svojega oca i još jedan… –– Da, to je glas oca Laurencija… Jelena se začudila, kako odmah nije prepoznala glas svojeg ispovjednika… a svi su ti glasovi rikali, kao da su zarikali lavovi: –– »Bezbožac… Bezbožac… Bezvjerac…« –– Bezbožac, –– ponavljala je glasno Jelena. –– Bezvjerac, –– šaptala je kroz čipke na okrajku plahte i osjećala, kako je u njoj nastao slom. Činilo joj se je, kao da je baš čula kako joj se je u grudima nešto srušilo, kako je nešto palo… Plakala je, a kada prestadoše suze, opet je šaptala: –– Istina je…! Svi istinu govore… I otac Laurencije i svi… Jeleni se činilo, da je otkrila Pavlovu tajnu i u njoj se slomila ljubav, slomila se baš kao stabljika ponosnog cvijeta… i cvijet visi i past će, uvenut će, osušti će se, nestat će ga… Ugasnule su u njoj žudnje i nestalo veselja. Nestalo svega!… I opet je plakala lica udubena u meko uzglavlje. Plakala je, kao da plače za uvijek izginulu sreću, a kada se opet slegnuše izmorene prsi, kada je utihnuo i posljednji jecaj, mislila je, kako je ovo otkriće došlo tek sada, a već je pet dana, da je prvi put bila u oca Laurencija, na ispovijedi… I opet je proživjela onih pet dana, u kojima je u njezinu dušu sipan puščani prah, da je razlomi i raznese kao pećinu… Proživila ih je u pet hipova i sjetila se je, kako se je otac Laurencije zgrozio, 107

kako ga je trnac prošao, kada mu je u kući svoga oca rekla, da od vjenčanja nije bila na ispovijedi… dapače da se ni onda nije ispovjedila već samo tako bila u crkvi. Krišom, da ne zna Pavle, pošla je sutradan u ispovjedaonicu oca Laurencija i vraćala se je opet i opet… Dok je Pavle bio u školi i misli joj slao, da je cjelivaju mjesto ustâ, čekao ju je otac Laurencije u ispovjedaonici za oltarom i ona mu je ispovjedila cijeli život i svaku misao i želju i slušala je riječi, što su joj ulazile u dušu i svladavale je kao neobranjen grad. Činilo joj se da čuje, gdje i otac Laurencije s njom plače i srce joj se punilo užasom i za njim je išla strava kao krvnik za osudjenikom. Bojala se je smrti, kao što se bojala ispovjednikovih riječi i želila je da ih ne čuje, ali je šapat oca Laurencija bivao sve jači i postao je bučan i tresao joj je dušom; drmao joj je životom i ona je očajala radi svojih i Pavlovih grijeha. Taj je čas strepila radi Pavla, a kada je Pavle dolazio iz škole i cjelivao je, ona mu je otiskala prsa od svojih, zaplakala je oči i okretala lice. Kada bi je ipak snažnim svojim rukama pritisnuo na grudi i posipao je cjelovima kao lud, ona bi tiho zaplakala, a jeka njegovih cjelova činila joj se kao šapat oca Laurencija. –– Ljubi ga, koliko on ljubi Hrista! Drhtala je u Pavlovu zagrljaju kao ptica. Odmicala je svoje tijelo od Pavlova. Bojala se je dodira… I svaki dan tako… Pošla je tada posljednji put ocu Laurenciju, a on joj je govorio o strahoti bezvjerja. Ježila joj se kosa i obećala je ispovjedniku, da će Pavla privesti Gospodinu. Zaklela se je, da će Pavle u posljednji dan svetoga poslanja s njom pristupiti trpezi Gospo108

dinovoj, da uzmu kruh života i počnu novi pravi život, koji će biti po volji Hristu. Veselila se je, da će ljubavlju osvojiti Pavla. Duša joj je odjekivala od pobjede a onda opet teška, mračna misao: Ako ne uspije?!… Što tada?!… –– Što tada? –– ponavljala je Jelena, prisluškujući svakom glasu, svakom koraku na ulici, da čuje je li Pavle… –– Što tada? –– Sazreti za nebo, za veliki zagrljaj Hristov!… To je jedina svrha života!… Sazreti za nebo! –– javio se je opet šapat oca Laurencija i Jelena je u tome šaptaju našla svoju odluku. –– Sazreti za veliki zagrljaj Hristov…! –– još je ta misao titrala u pameti i duši Jelene, kada je Pavle Ljepeš na prstima ušao u svoj stan. Jelena je čula njegovo naglo i teško disanje, a kad ju je sagnut nad njom, usnama povrh njezinih usana, zovnuo tiho i slatko imenom –– nije mu odgovorila. Ležala je nauzmak pružena i nijema kao mrtvo tijelo i samo joj se lagano nadimale i dizale grudi i opet padale kao sitni valići… Gledajući je duboko u zaklopljene oči i u stisnute usne Pavle je vapio najljepše riječi ljubavi, a kada Jelena nije ni riječi rekla, kada nije polako, polako otvorila oči, zagleda se je u njezino lice studeno i nepomično kao kamen u polju, osjetio je u prsima tešku bol, kao da ga je odjednom pritisnuo teški žrvanjski kamen. Zajecao je i zatim zaplakao. Plač mu je probio iz grla, kao da je rijeka probila nasip. –– Lijepa, draga ljubavi moja!… Jeleno, ženo, jedina moja! –– jecao je kroz nabujale suze, što su kvasile meku Jeleninu košulju. A kad ga je pustio plač, pošao je ložnicom i naslonio je glavu na staklo i zurio je u daleko more, s kojega je gledalo crveno 109

oko s lijevoga boka jedrenjače, što je objesila jedra i usnula na mirnoj pučini kao leptir na cvijetu… Sjetio se kako mu je uzdrhtala duša, kada je jučer čitao u novinama o vjenčanoj slavi u nekom kneževskom dvoru i kako je, sjetivši se svoga vjenčanja, skoro zaplakao od ganuća misleći na Jelenu, a onda se je nešto uskosilo u njegovoj duši i prvi put u njegovu životu. –– Kukavica!… Slabić!… šapnuo je sebi, a tada se i opet povratio Jeleni da s njom govori i bez suza i bez boli da je pita i prisili da mu odgovori, što ju je vuklo u kuću njezinog oca, zašto je tamo pošla… –– Jeleno, tvoja mi je šutnja teža od boli i gorča od plača. Ne mogu podnijeti i molim te, govori. Reci, štogod… Psovke, poruge… samo reci riječ. –– I oprosti… –– Vidiš Jeleno, vidiš, ja tebe pitam oprost… Povratimo se jedno drugome, da se naužijemo užitka u ljubavi, da se njom opijamo do zore, do sunca… Do vijeka, Jeleno! Jelena je lagano otvorila oči, kao da joj blaga nevidljiva ruka uzdiže vjedje. Uprla je pogled u Pavla i govorila je glasom tišim od glasa bolesnika, koji posljednji put otvara usta… –– Opiti se ljubavi božjom, to jedino nije grijeh. To jedino piće ne ubija dušu, već je poljepšava i pozlaćuje i duša je bijela kao bijela arhandjeoska krila. Pavle se Ljepeš sjeti riječi Damjana Žilova. –– Bila si! –– vrisnuo je muklo. –– Jesam, –– rekla je Jelena mirno, a Pavle je osjetio, kako joj je iz riječi udario plamen i kako je liznuo po njegovoj duši, kao što lizne plamen peći, nenadano otvorene peći. –– Bila si! –– zašaptao je Pavle uprijevši duboki, oštri pogled u mirne Jelenine oči. –– Bila si! –– 110

drhtao je Pavlov glas, a Jelena je govorila mirno kao da čita, kao da slijedi šapat oca Laurencija. –– Govorio si mi o znanosti, Pavle, koja je laž… Jedna je jedina znanost, jedna mudrost… Nebeska, neizmjerna…, a ti si bezvjerac, Pavle!… Bezvjerac, kojega je osudio Gospodin i kojega će uništiti ognjem i mukama… –– Kakove su to riječi u tebe… Kakve su to misli, Jeleno… zamucao je Pavle Ljepeš… Zurio je u pruženo Jelenino tijelo bez svijesti što oko njega biva, a onda mu se zasvijetliše u pameti tastove riječi… –– Krv Damjana Žilova! –– Kći Damjana Žilova!… –– Ne luduj, Jeleno!… Ne luduj!… Razaberi se!… tetošio je Pavle svoju ženu, gladeći joj čelo i kosu. –– Ne ludujem, Pavle, –– odgovarala je Jelena. –– Ne ludujem. Ispovijedila sam se Hristu i počela sam novi život… Ispovijedila sam se i ti ćeš doći… Hoćeš Pavle… Ja sam obećala, da ćeš doći… Velike crne Jelenine oči gorile su i sijevale kao svjetionik u pučini i kao žerava pred kipovima bogova. Iz njih je tekao neizmjerni zanos i smućivao Pavla kao da ga omamljuje nepoznati, jaki miris. Nije znao, što će joj reći. Naprezao se je, da smisli odgovor, da sabere riječi, ali mu je misao bila stala kao što odjednom stane kolo na stroju. Bila je zapela, kao da su je učarale riječi, što ih je slušao. Jelena je šutila i pogledom sve jače prodirala u Pavlove oči hoteći, da mu kroz njih ulije svoju volju, da ga svlada, kao što je čula, da zmije pogledom svladavaju zeca. Grudi su joj poigravale, kao ladja na posljednjim valovima, što ih klonula jugovina valja prema žalu. Iz bijeloga uzglavlja gorili su joj obrazi, a Pavlu se činilo, da su još samo jedamput tako go111

rili. Onda, kada se je nakon prvih cjelova nadvinuo nad njezine prsi i zagledao se u njezino lice i pogledom joj mamio sitne slatke osmijehe. Ta ga je misao zanijela. Stao je uz krevet, gladio je zlatnu Jeleninu kosu i opet je tepao i opet je tetošio Jelenu. –– Pavle, –– šanula je ona, upirući pogled u muža kao da moli, i Pavle se već bio poveselio sreći, koja se vraća, sreći, koja će im zaliti duše veseljem i blaženstvom, kao što val zalije obalu. –– Pavle, sutra je posljednji dan svetoga poslanja. Opća je ispovijed i pričest. Svi će se u Vučjem dolu pričestiti… I mi ćemo poći… –– Jeleno, dušo!… Mi ne ćemo poći… –– Obući ćemo vjenčano ruho. Okitit ću se vijencem narančinog cvijeća. Svi će nas gledati, Pavle. Svi!… –– Ne ćemo poći, –– odgovorio je opet Pavle. –– Ispovjedit ćeš se… Odreći Sotone i postat ćeš Hristov. Ja to hoću, Pavle… –– Jeleno…! –– Ja to hoću…! Inače… Jelena je čas dva šutila kao da prikuplja snagu, koja će njezinom mekom i tihom glasu dati jačinu i odlučnost, kojom se svladava. –– Inače? –– vrisnuo je Pavle. –– Ostavit ću te! Vratit ću se kući svojega oca, a tebe će premjestiti iz Vučjega dola. –– Jeleno, luda si… Luda si… Otrovali su te… govorio je Pavle, u čije se je grudi uvlačila uzbudjenost i jarost, kao što se vjetar, dolazeći izdaleka, uvlači u guste vrhove stabala isprva polako, da ih ziba, a onda sve jače i sve silnije, da ih do tla savija… Pavle je koracao ložnicom ne čuvši posljednje Jelenine riječi, a kada je bijes potresao njegovim ko112

ljenima, kao što vihor trese kućama, stao je uz krevet pred Jelenu i grizući usne govorio je riječi, kojih sam nije razumio… –– Ostavit ćeš me!… Varaš se!… Varaš se, draga!… Silom ću te, razumiješ li, silom… –– Da, silom, –– zaurlao je u tišinu noći. Sa drugoga kata javilo se kucanje. Netko je prigovarao i Pavle je ušutio i opet letio ložnicom i opet stao pred Jelenu i kupio usne u posmijeh. –– Šalio sam se… Vjeruj mi, da sam se šalio. I ti si se šalila… Ah, kako teška šala… Užasna šala, noćas… –– mucao je Pavle Ljepeš, hoteći ugušiti vihor, koji mu je zviždao između žilica srca, kao što oluja zviždi medju konopima broda, a kada je pružio ruke da obujmi Jelenu, da je digne i zagrli, da njezinim tijelom, privijenim na svoje prsi, ublaži bol, koja ga je bila ljuto sapela –– Jelena je sašla s kreveta i stala preda nj, kao što stane neprijatelj pred neprijatelja, da jedno drugo liši života… –– Ne dotakni me se! –– viknula je i dohvatila svijećnjak, iz kojeg je ispala svijeća i ugasla se na podu. –– Ne dotakni se mene! –– viknula je opet Jelena. –– Kunem ti se, nikada više, nikada me više ne će zagrliti tvoje ruke. –– Muž sam ti, Jeleno! Muž!…. viknuo je Pavle zgrabivši snagom gvozdenih kliješta ruku Jelene… –– Muž sam ti! –– urlikao je i tresao tijelom svoje žene, a onda je silenim zamahom zavitlao Jeleninom rukom, kao da je poput kamena hoće baciti negdje daleko, daleko, gdje je ne će nikada cjelovima obasuti. Jelena se isprsila pred njim, a bijela mjesečina pokrila njezine uzdignute grudi i polila izobličene Pavlove obraze. 113

–– Hrist mi je muž i ljubav i sve… Sjedio je u ispovjedaonici, kada sam preda nj klekla i ispovjedila mu svoju ljubav i prisegla vjernost… U ocu Laurenciju bio je onaj čas Hrist gospodin. –– Otac Laurencije!… Ha!… On!… –– hroptao je Ljepeš, kojega je vihor jarosti i bijesa savijao do tla… –– Otac Laurencije!… On dakle! –– riknuo je kao lav, što ga pogodi, a ne ubi puščano zrno, i kao mahnitac, kao pijanac, opijen najjačim pićem, nasrnuo je na Jelenu i oborio je na tvrdi pod podno kreveta. –– Oče moj, oče Damjane! –– vrisnula je žena Pavla Ljepeša, a on izletio u mrak, iz kojeg mu se crnila haljina oca Laurencija.

zoru je Pavle Ljepeš tumarao vučidolskim lediU nama izmedju maslina i drača. Za svakom maslinom vidio je sivo lice oca Laurencija, sivo kao studeni pepeo. Činilo mu se, da pred njim bježi, da se sakriva za stara maslinova debla. I Pavle je Ljepeš letio preko ledina i drača kao da progoni zvjerku –– sve do sela, gdje je sreo dvoje vučidolske djece, koja ga glasno pozdraviše. –– Hvaljen Isus, gospodine učitelju! Pave je tek zakimao glavom i gorko se osmjehnuo: –– Da, da… Hvaljen Isus, dobra djeco… Stao se zatim ogledati na sve strane kao da traži, gdje se sakrila zvjerka. Mimo njega prodjoše neke vučidolske žene i pozdraviše ga, a on se sjetio Jelene i svega što je bilo… I zaplakao je, a kroz suze učinilo mu se, da prema njemu ide otac Laurencije i otac Anselmo i otac Dominik i Damjan Žilov i župnik i Kuzma Rilov i svi pjevaju: –– Bezvjerac!… Bezvjerac!… 114

Pjevaju i smiju se i smijeh im je jači od glasa. Pavle pospješi korake. Prema njemu je dolazio skup seljaka, koji su glasno razgovarali. Taj čas oglasilo se na zvoniku veliko mrtvačko zvono. Pavle je čas zastao… Preplašio se glasa toga zvona. Zadrhtao je i još više pospješio korake, kao čovjek koji umire od straha, ali ne trči, da tko ne opazi njegov strah. Pospješio je korake, a za njim uzastopce išla je užasna misao: »Da to ne zvoni –– Jeleni«. Sjetio se, kako ju je oborio, kako je odjeknuo mukli udarac o pod… –– Ubio sam je, –– šumio mu je u ušima i ječao duboki glas mrtvačkog zvona. Pavle Ljepeš uletio je u kuću. Prisluškivao je na vratima… Prisluškivao je i drhtao. Nije se usudio otvoriti vrata… U ušima mu još ječi, još zuji duboki glas mrtvačkog zvona, a u stanu koraci, bezglasna žurba. Učinilo mu se, da je kuća puna čeljadi i svi se užurbali… I svi šute… Pred Pavlom je opet uskrsnuo otac Laurencije… I on je poletio za ocem Laurencijem, poletio je za omamom, što ga je svladala i obezumila… a u stanu se Jelena spremala na prvu misu i na opću pričest… * Pred vratima Damjana Žilova, starog vučidolskog učitelja u penziji, prvog fabricijera varoške crkve Blažene Djevice Snježne, gurala se skupina seljaka. Neki su zvali Žilova, da brzo izadje. –– Ma ubili su ga!… Ne čujete li, fratra su ubili… –– Kojeg ste se vraga okamenili!… Mičite se!… 115

–– Župnik je rekao, da odmah dodjete. Ljudi su pleli i govorili svi u jedan mah, a kada je Damjan Žilov otišao s prozora, da se obuče, razgovarali su o ocu Laurenciju, kojeg su rano u jutro našli mrtva. –– Razlomljeno mu čelo… –– Preksinoć će ga biti sto puta obrisao na pulpitu… –– Kako je samo propovijedao!… –– Ježila mi se kosa!… –– Jadne mu misije!… –– A tko ga je? –– Tko! Ne će sigurno reći: ja sam ga… –– Koja korist ubiti fratra, kao da fratar što ima… Dok su seljaci ovako govorili uletio je odnekuda medju njih Pavle Ljepeš kao pseto, što ga kamenjem progoni rulja dječurlije. –– Zaboga! Učitelju!… Što vam je?! –– uskomešali su se ponovo Vučidočani, a Pavle Ljepeš upro je tmasti pogled i drhtavu blijedu ruku u vrata, na kojima se taj čas pojavio otac njegove žene, Damjan Žilov… Žilov je problijedio, čas se naslonio na ruču na stubama i stresao se kao da sa sebe stresa teret. Uspravio se je pred seljacima i drhtavom rukom upro u zeta. –– Vodite ga!… On ga je!… –– jeknula je njegova hladna, kamena riječ, –– a mrtvačko zvono sa zvonika ponovo se je glasilo svojim dubokim glasom…

116

CRNI TETRIJEB I –– Galebovi kruže nemirno i nisko… –– Zar vas njihov let ispunja zlokobnim slutnjama, donna Laura? Sjedili u na istrulim rebrima razbijene brodice, što ju je posljednja oluja bila izbacila na pijesak. On je štapićem od trstike nervoznoi čeprkao po pijesku, očiju uprtih preda se, nepomičnih, raširenih, kao da upija sjajnu oblinu sitnih pješčanih zrnaca. Lice mu je bilo ozbiljno, prevučeno lakim, drhtavim prevjesom zamišljenosti, iscrtano zlovoljom i umor nošću. Ona je nervozno tresla tankim, crvenim usnama, na kojima je vrućica bila izvezla bljedaste, suhe i sitne ljuskaste kolute. Na bijelom, izmršavje lom licu kao da su treptili i trzali se odsjenci nejasnih, unutarnjih bijesova. A kad je uzdigla oči, potpasane dubokim, modrim kolutima i uprla ih u jato galebova, koji su kričeći kružili nad pećinom i progovorila, glas joj je doista ječio kao sumoran odjek zlokobnih slutnja i straha. I opet su čas dva uporno šutili, a onda je i opet progovorila otežući riječi, kao da hoće da dugim ti trajima glasa poškaklji njegovo umorno i zamišljeno lice. –– Ne znam što su slutnje… Uostalom, zašto ste me odjednom nazvali donnom Laurom?… On je šutio i dalje prpao štapićem po pijesku, rišući, od časa do časa, velike znakove neizmjernosti. 117

–– Zašto ste me nazvali donnom Laurom? zapitala je i opet, nervozno, razdraženo, kao da svijetlim petnjacima tucka po pijesku. –– Tek tako! Ili bolje: sjetio sam se neke talijanske priče o jednoj donni Lauri, koja je imala postati opaticom, a postala je…, –– odgovarao je, malo ne sričući pojedine slogove i riječi, kao čovjek, koji je tek upoznao slova. –– Što je postala? –– povikala je, skočivši s rebra brodice i stavši preda nj. –– Odgovorite mi, što je postala?… Što crtate te glupe znakove po pijesku… Glas joj je drhtao ljutinom. –– Donna Laura, sjednite i promatrajte vijanje galebova nad pučinom… Znate, da na nijedan visoki ton vašega glasa nijesam odgovorio… Ni onda, kada ste htjeli, da u meni odjekne prijetnjom… Skrstivši ruke na koljenima i prignut nad rijekom gledao je mirno u pučinu. Pučina se lagano gibala sitnim, mrtvim valićima. Galebovi su se strjelimice spuštali na njezin olovnati pokrov, osvijetljen posljednjim zrakama sunca, koje su je kroz lagane sive oblake slabašno dirale. I opet je bila zavladala mrtva šutnja, a kad je već bila potrajala nekoliko časaka, ona ju je i opet prekinula glasom sličnom kretnji razdražene ruke, koja je naglo odvrnula debeli zastor na prozoru, da u pomračenu sobu navrati mlaz vesela svijetla. –– Kako su bijeli galebovi…, don Kamilo! –– Sjetila sam se neke stare priče o nekom don Kamilu, koji je imao biti ne znam više što, a postao je ljutitim, mrzovoljnim opatom, koji je crtao glupe znakove neizmjernosti… Tihim je žalom zaječio njezin usiljeni smijeh. 118

–– Sutra ću donijeti sobom svoj flober, –– rekla je opet i promatrala galebove grabežljivim, požudnim pogledom, htijući da ih strijelja. Kao da je njihova bjelina izazivala u njoj bijesnu, pomamnu želju, da ih gleda gdje, jedan za drugim, padaju prostrijeljenih, krvavih grudi u more. –– Sutra ću donijeti sobom svoj flober, –– opetovala je upornom voljom, da razbije njegovu šutnju. –– Ni jednoga nećete ubiti… Ni hitca nećete ispaliti, donna Laura!… Govorio je polako kao da smišlja o svakoj svo joj riječi, glasom, u kojem je bila mržnja i pakost, svirepi bijes bezmoćna buntovnika. –– Donna Laura, –– nastavio je –– kada će utihnuti vaša pomama za vječnim uništavanjem? Jučer sam vam pružio pregršt jagoda, a vi ste ih zdrobili u šaci i bacili daleko u vjetar. Tek jednu ste zagrizli snagom, od koje pucaju kosti. Iz jagode je šiknuo sok kao krv iz probijene kucavice, a vaše se oči krijesile razjarenom pomamom. Mišići vašega lica bili su se nategli, kao da ste u onaj ugriz ulili svu snagu svoga tijela. I užitak, kojim ste pustili obijesni krik iz svojih prsa i srknuli ste slatku krv jagode bio je demonski glas i trzaj gluhe vaše strasti za neprestanim uništavanjem… Kada ćete prestati, gdje ćete stati, donna Laura?… Jest, donna Laura, jest…! I u one gospodje iz stare talijanske priče bio je nagon uništavanja, uništavanja života i duša njezinih obožavatelja, razvijen, potenciran do okrutne požude za krvlju. I ona je gospodja postala trovateljicom i ubojicom… Jest, donna Laura… Riječi su mu bile usijane, ubijeljene kao željezo iz peći. Tekle su silovito kao rijeka ognja, izlijevale su se u Laurinu dušu i u njoj se gasile, kao što se gasi razbijeljeno gvoždje u vodi. Gledala ga 119

je oholim mirom, uspravljena pred njim, nogom nategnutom i pruženom unaprijed, kao da tvrdom oblinom svoga koljena dočekuje i odbija žarki i drhtavi zvuk njegovih riječi. A kad je zapijehan, izmoren sustavo i stao da jakim, teškim koracima razgnjevljena čovjeka gazi naprijed i natrag po pijesku, ona ga je i dalje mirno promatrala, nabirući usne u podrugljivi smiješak, kao da govori: –– Dalje, samo dalje!… To me, odista, zabavlja… Večer je spokojno zamirala u sumraku, što se spuštao s obronaka bregova i prostirao pučinom. Malo pomalo zavijali su se i najbliži bijeli grebeni u crninu i nestajali u tamnom pokrovu mora. –– Tišina noći razlijevala se lagano i pomalo kao crno i gusto ulje. U općoj šutnji šutilo je njih dvoje kao da ih je priječila teška, neustrpljiva oklada, tko će dulje ustrajati. –– Hoćete li me ispratiti do stana? –– rekla mu je odjednom, mirno, glasom svagdanjih, mirnih razgovora. –– Da nas tko zateče, priljubljene uz ova trula rebra, mogao bi još pomisliti, da smo zahirili u sentimentalnoj ljubavi gimnazista. –– Što velite, što imate još reći, don Kamilo? Ne ćete li opetovati, da ste tek besvijesni predmet, kojim se obijesno poigrava tudja žudnja? Vjerujte mi da vam te riječi krotke beznadne rezignacije bolje pristaju od usijane i nabujale retorike, kojom ste htjeli da me zaspete. I uhvativši ga gvozdenim stiskom pod pazuho, napregnuvši sve snage puna tijela, povukla ga je za sobom, podnoseći mu pod oči uprte u pijesak svoje nasmijano, obijesno lice. –– Dodjite, dodjite, moj razsrdjeni don Kamilo, moj tetrijebe! –– Ipak se ne ljutim na vas… I ne ću 120

da vas ostavim sama. Mogli biste još zapodjeti borbu s podrtinama brodice, kao onaj don Kišote s vjetrenjačama… On nije ni riječi odgovorio. Nije ni same jedne mišice nategnuo, da se oslobodi stiska njezine tvrde ruke i pošao za njom. Osjećao je muklu i nemoćnu srditost. Nasumične obijesne i meke dodire Laurinih ruku i stegna ćutio je kao tupu bol od jakih udaraca. Riječi mu je gušio strah, koji je uzalud kušao da rastumači. Brzao je uz Lauru, kao da hoće da izbjegne nejasnim prijetnjama iz mraka. Slušao je gdje se nešto bučeći približuje, što će ga zaskočiti i, povaljena, dovući usred borbe, u kojoj će se trzati i otimati izmedju života i smrti. Tek kad bijahu u varoši, izmedju kuća, iz kojih su virila mirna, sigurna svijetla, stao se osjećati jačim i sigurnijim. Činilo mu se, da je za vratima svake od ovih kuća pripravan po netko, da mu svaki čas pritekne u pomoć, da ga spasi od onoga nečega nejasnoga, što mu je prijetilo za ledjima. –– Prospavajte noć i sutra budite opet dobri, krotki Kamilo, –– rekla mu je Laura pred vratima svoje bašće. –– Ući ću s vama! –– odgovorio joj je odjednom, kao da je u kaosu misli uhvatio jednu, koja je donijela odluku. –– Ne! –– sjeknuo je kroz mrak i tišinu visoki, zapovijedni zvek njezina glasa. –– Zavucite se medju svoje oleandre i paome i prospavajte noć, vi strašni, razgnjevljeni don Kamilo. Laganim skokom prešla je prag baštenih vrata i zatrčala se u mračnu, malu aleju. Kamilo je čas dva slušao škripanje pijeska pod njezinim brzim koracima, a kad su opet utihnuli svi glasi, sjeti se posljednjih Laurinih riječi i opetovao ih u sebi. 121

–– Pa dobro! Strašni, rasrdjeni Kamilo! –– opetova glasno i udje medju oleandre, koji su mirno prosipali prodirni miris svoga punoga cvata; baci pogled na onu stranu, gdje su u pomrčini šutljivo stršile paome i mučke udje u blagovaonicu. –– Baš smo te čekali! Večera je na stolu! –– pozdravio ga je topli i meki glas guvernantke Katje. –– Zahvaljujem! –– odsjekao je studeno i tvrdo, a onda, kao da je neučtivo odbio ne večeru nego mili i ugodni Katjin pogled i slatki zvuk njezinih riječi, dometne: –– Lijepo ti se zahvaljujem, Katja; ne ću večerati. Nijesam dobro. Molim te, da mi posvijetliš u sobu. Katja je začudjeno pošla za njim. Bljedasto svijetlo u njezinim rukama puzlo je nemirno po stijenama prostranih soba. –– Žao mi je radi tebe, Katja, ali večeru ne mogu jesti, –– rekao joj je nježno, kao da hoće da glasom pogladi njezine rumene i svijetle obraze, na kojima je igralo čudjenje. –– Dobra ti noć, moja mala Katjuško. I zatvorio je vrata svoje sobe. II Kad se Kamilo probudio, sunce se već bilo uspelo visoko iznad bogatih vinograda po obroncima Podstupa. Zastori na prozorima bili su duboko spušteni. Teške zavjese od tamno crvena baršuna bile su prevučene jedna preko druge, ukočene u uzaludnom naporu, da zadrže i spriječe sve jače prodiranje sjajnoga ljetnoga dana u sobu. Ležao je nauznak i pušio petu ili šestu cigaretu, na kojoj je bio zlatnom bojom otisnut isprepleten monogram L. S. 122

Neko je vrijeme bez misli zurio u monogram, a onda se je zagledao u tanku, ravnu žicu plava i mirisna dima, koji se sukao visoko, kao da ga suče nevidjena lagana ruka. Pri vrhu se žica dima cijepala i isprepletala u nebrojenim bizarnim spiralama, koje su se neprimjetno rasplinjavale u jutarnoj svjetlosti. Kamilu se činilo kao da dim plete i isprepliće slova monograma za cigarete. Igra dima bila ga je tako zanijela, da je upornom, tvrdoglavom voljom stao tražiti oblike, kojima bi uporedio one čudnovate, modre, malone srebrenaste krivulje i spirale. Dočaravao je najfantastičnije forme oblaka, što ih je često i po cijeli sat motrio ispružen u dokonu pokoju, pod staklima stare verande nad morem. Malo pomalo kao da su se krošnje duhanskoga dima stale sabirati i raščinjavati u lice one, koje je monogram bio otisnut na cigaretama. Tren-dva bili su mu zamrli i sami mirni kucaji srca, odisaj zastao u grlu, tek je osjećao, da mu ispruženo tijelo poigrava najprije lagano i tiho, a onda sve jače, bučnije i brže. Pred očima su mu igrali nejasni, tanki obrisi Laurina lica. Iz praznine su sijevali njezini usijani, grabežljivi pogledi. U ušima mu je zvonio njezin bezglasni smijeh, pun požude i podrugljive svireposti. Gledao ju je prestrašeno, kao da kroz mrak zuri u svietle sablasti, što su izbile i izmiljile iz bijelih zidova sobe. –– Donna Laura! Donna Laura! –– opetovao je više puta u času nenadne halucinacije, koja mu je bila uzela sve duševne i tjelesne snage. S tulčića cigarete, koju je grčevito stiskao medju prstima, širio se oštar, težak vonj papira što izgara, i 123

kao da je taj vonj bio potisnuo tmasti oblak njegova prividjenja. Stresao se i šapnuo: –– Koji me je usud privezao uza te, Laura Siebenschein! U navali dana, koji je bio probio kroz debele zavjese i razlio se sobom, rastjerujući još posljednje polusjene, koje su se skrivale po kutovima i hvatale namještaja, Kamilo se umorno spustio iz kreveta i stao da se udešava, zastajući pri svakom komadu odijela, pri svakom toaletskom činu, u teškom naporu, da sakupi i poveže konce poraskidanih i zamršenih misli. Mislio je o svojem snošaju prema Lauri, opetujući kroz stanke, sam u sebi, da se posljednji put umara traženjem rješenja, na koje se već davno bio odlučio, a onda se i opet ustravljen ustavljao pred nenadanim, zlokobnim, preteškim pitanjem: kako? Njegov je odnošaj prema Lauri Siebenschein bio opasan gvozdenim obručem najusudnijih pitanja. On sam, njegova duša, bili su tek podloga, na kojoj je malo pomalo iskrslo golemo sablasno zdanje i njegova života i i života njegove obitelji. Upoznao ju je bio tamo na sjeveru, gdje je obijesnim i golemim kretnjama prepunim šakama rasipao imutak porodice, provodeći, kao dveć stari djak, život vesela bančenja, blistavih pustolovina i orgija. Bila je udovica trgovinskog savjetnika Siebenscheina, jednoga od najjačih velegradskih bankara, mlada, slavljena ljepota, bogata, zaljubljena u život, razuzdana u njegovim užitcima, omamljena vječnom pohlepom za uvijek novim poznanstvima, ponosna i ohola radi broja i vrste i naslova svojih prijatelja. Bila je virtuozkinja geste i kretnja. 124

Prijatelji je uporedjivahu nervoznom drhtaju plamena, kada miruje, a taktu pomamnog valcera, kada se kreće. –– Kad bi moja medičejska Venera trebala odijela, pozajmio bih ga u Laure Siebenschein! –– govorio je stari profesor estetike i povijesti umjetnosti Jäger, obilazeći uzvanike na sijelu u palači fabrikanta Morgensterna, gdje je Kamilo prvi put sreo Lauru. –– Gospodja Laura Siebenschein, strastvena kolekcionistica korektnih poznanstva, i. . . . veoma opasna žena! –– bio je prišapnuo fabrikant Morgenstern Kamilu, upozorujući ga na visoku, vitku i gipku gospodju, koja se u taj čas bila pojavila na vratima salona, odjevena u atlasno odijelo duhanske boje s finim, blistavim čipkama, koje su izvjesnom, živom, omamljivom rafinovanošću prokazivale bijelu i sjajnu put, kojom su bile podstavljene krepke i fine krivulje gornjega dijela grudi, vrata i podlaktica. –– Draga kuzino, dopusti, da ti predstavim doktora Kamila… Do bijesa, tko će valjano zapamtiti ta egzotična, kneževska imena… Ukratko tamo s juga, iz zemlje sunca, –– govorio je Morgenstern, privodeći Kamila Lauri Siebenschein. Laura mu se nasmiješila smiješkom, kojim se lijepi prsten iz draguljareva izloga smiješi prolazniku, koji je stao pred izlogom i požudno se napaja njegovom ljepotom. Razgovarala je s njim, molila ga je, da joj pripovijeda o sebi, o svojoj zemlji sunca, a glas joj je zvonio nekom davno već osnovanom i utvrdjenom intimnošću, nekom razmaženošću, te se Kamilu činilo, kao da je već davno pozna. –– Budite uvjereni, gospodjo, –– odgovarao joj je Kamilo lakom, jedva primjetljivom blaziranošću izražaja, glasa i kretnja –– da nemam što da o sebi 125

pripovijedam. Student sam, koji je ostario tražeći izlaz iz labirinta velegradskoga svijeta na prostrana polja pozitivnoga života. –– Umjetnik sam života, ako hoćete… –– A ja ljubim umjetnost. –– prihvatila je Laura s ishitrenom naivnošću prostakuše. –– Umjetnik i prijatelj umjetnosti upućeni su jedno na drugo. Držim, da e nam večerašnje poznanstvo donijeti mnogo zajedničkoga veselja… I cijele je te večeri upornošću pedantna profesora ispitivao, jednu po jednu, sve česti njezina tijela, tražeći, što ga od svega najviše privlači, i čemu bi najprije poklonio svoje udivljenje. Razglabao je cijelo Laurino biće, sve tonove njezina glasa, sve poglede njezinih očiju, sve njezine kretnje, do napokon i blijeskove njezinih dragulja. Laura je bila tek dragocjeni predmet u prometu sjetilna svijeta svoga novoga poznanca, gotovo tek puka stvar, o kojoj je razmišljao, je li, doista, toliko vrijedna, da joj posveti ili barem žrtvuje nekoliko dana života. Kamilo je bio čuven radi svojih galantnih poznanstva, pustolovina i poduzeća. I u velegradskom društvu tražio je više uvijek novi materijal za sve savršeniju izgradnju svoga društvenog ugleda, nego ugodu intimnog užitka. –– Svaka moja nova ljubav ima biti novom kreacijom –– govorio je hvastavo pred svojim prijateljima. –– Svoje odnošaje izradjujem, a ne zadovoljavam se s jednostavnim, pa bilo i genijalnim nabacivanjem sjetilnoga materijala. Laura Siebenschein bila mu se svidjela i veselio se svojem novom poznanstvu, smatrao ga je odista vrijednim mnogih dana svoga života i najjačih svojih osjećaja. 126

Način, kojim je cijelo društvo bilo primilo, kojim je tražilo i susretalo Lauru, sve mu je to podjarivalo ambiciju, da je priveže uza se, da je učini svojom ljubovcom. Bio je mlad, ohole i krepke apolonske ljepote, crn, crnih dubokih očiju, ukojima je bila neodoljiva snaga profinjena ljubovnika i moć neodoljiva osvajača. Osjećao se sigurnim i savršeno vještim, kao onaj, koji strahotnom lakoćom koraca po užetu, nategnutu izmedju dva zvonika. Živio je od slatkog nerada i obilna imetka svoje porodice, i tek radi dosade podavao se najraznovrsnijim športovima. A kad se, zasićen športa, koji je u njegoom životu bio poprimio sve mrske oblike jednolične svagdašnjosti, bio latio kista, kroz malo bio je svratio na sebe pozornost bizarnošću svojih koncepcija, smjelošću svojih manira i originalnošću svojih boja. Kad je pak nervoznom kretnjom, kojom pušač odbacuje cigaretu, koje se zasitio, odbacio kist, i svoje slike raspoklanjao prijateljicama iz bazara i konfekcija, živio je u vječnoj zasjedi za uvijek novim, intimnim i ne svagdanjim poznanstvima, možda u prvi mah i samo zato, da tako naglasi svoju prisutnost u velikom gradu. I kroz kratko vrijeme već se po sijelima visoka društva pričalo o Kamilu, o njegovom romanu s nekom poklisarskom kćeri, o izvjesnim trzavicama u jednoj bankirskoj kući. I pričalo se, pričalo bez umora, a on je, s posmijehom, koji je bio satkan i od mefistofelskih i od donžuanovskih nabora oko usana, lagano, kao na prstima i uz takt nekih fantastičkih magičkih zvukova prolazio izmedju svih tih priča, 127

ne uklanjajući se ni žarkim očima, ni lecnutim pogledima. Tek u zatišju svoga stana, koji je bio udešen za sve dočeke, za svaki i najintimniji raspojas, živio je nekim drugim životom, odmarajući se od doživljaja i dogadjaja dana, gledajući na njih čudnovatim, hladnim mirom, zadovoljan, što će se u to vrijeme o njemu govoriti, sretan, gotovo bez misli, želja i potreba. Ipak od vremena do vremena, gledajući na stolu rpe pisama, što su dolazila od kuće, napisana nježnom drhtavom rukom majke i krupnim, energičnim potezima očeva pera, sumorno bi se nasmiješio i ljutim sarkazmom opetovao: –– Rode, koji tvoj čovjek propada, a mogao bi ti koristiti. I Lauri se bio svidio. Njegov jaki, južnjački lik, sav crn i zažaren, bio je podražio sve njezin profinjene žudnje. Bio je u njoj užegao nenadan, golem plamen silovite strasti. Laura se čuvala silovitih trajnih emocija. Bila se riješila, da se ne priveže uz nijednoga ljubavnika. Žedna uvijek novih, uvijek drukčijih, makar i trenutačnih ljubavi, pomišljala je s osjećajem ogavnosti na duge odnošaje, u kojima ljubavnici zapljesnive, otvrdnu kao sadra i srastu se nesposobni za nove, jake užitke. I zato su njezini odnošaji bili uvijek kratki, gotovo tek emocije jednoga jedinoga časa, tako kratki, da su svojim strjelovitim izmjenjivanjem, svojim naglim promjenama donosili zabunu u mondenske, salonske razgovore, zahvaćajući sva njezina nova poznanstva i sve nove ljubavi u grdni kaos, ne dajući vremena, da se o njima natanko raspreda i priča. 128

Tim svojim osobitim načinom u gradjenju i razgradjivanju svojih ljubavnih odnošaja, bila je Laura svoj društveni položaj zavila u neprozirnu maglu pakosnih zavisti, čuvajući gotovo iznudjeno priznanje svoje društvene časti i moralne čestitosti. Znala je, da ih očuva i uzdrži svojim fizičkim prednostima, bogatim zasipanjem svojih obilnih svojstava i trajnom težnjom, da ma u kojem obliku zavede i kompromituje sve one, koji su trebali da posluže očuvanju njezina položaja, pa da ih tako kompromitovane prisili na obzire, popuštanja i šutnje, poštovana i povladjivana. Bila je odlučila, da Kamila učini svojim ljubavnikom, a da mu se, ni izdaleka, toliko ne prepusti, koliko ona njega učini plijenom svojih razdraženih žudnja. Bila ga se zaželila, onako crna, krepka, okupana suncem, ondje pod niskim nebom sjevera, kao kakve egzotične biljke, dragocjene kitajske vaze ili japanske lepeze, o kojima je bila usnila. Njezina požudna, svagdanjim strastima zasićena duša bila je planula za jednom još nepoznatom pasminom, koju je Kamilo uobličavao u cijelom svojem biću. U prvi mah bila je svoju razbuktalu strast prekrila običnim, banalnim formama i riječima, ali su njezine misli, jednako kao i Kamilove, plele tanku, neprimjetnu mrežu, kojom su htjeli, da jedno drugo ulove i potroše za svoj užitak. Podraživale su je malone fizičkim osjećajem njegove usne, u kojima je naslućivala goleme, neiscrpljive zalihe senzualnosti, strastvene, divlje vatre u kojoj je htjela da se okupa, kao što se prije, zahvaćena ludim neslomivim hirom, crpenim iz stranica nekoga romana, bila okupala u mlijeku, razrijedjenom šampanjskim vinom i kolonjskom vodom. 129

–– Ah, gospodja Siebenschein, –– slušao je Kamilo gdje mu govori Berta Rosenhorn, takodjer jedna od uzvanica iz Morgensternova salona, –– znate, da je ne volim… Ne držim je najneprekornijom ženom… Nesposobna je za trajnu, podatnu ljubav… –– U tome je, sigurno, bez vlastite krivnje, jer nijedan od njezinih ljubavnika ne će biti sposoban da u njoj pobudi i ražeže tu trajnu podatnu ljubav, –– odgovarao je Kamilo ishitrenom nepristranošću daleka promatrača. –– Vi biste zar mogli? –– nastavljala je Berta Rosenhorn grizući izmedju riječi i riječi svoje male, bljedaste usne. –– Ne velim, –– odvraćao joj je Kamilo svejednakom hladnom ravnodušnošću, –– ali zar mene držite jedinim, koji bi to mogao? –– Tko zna?! Ali ne, ne, –– ne mislim, da biste se vi prihvatili tako nezahvalna posla, –– navaljivala je Berta, dok je njezin zasplamsani ljubomor prema Lauri sljepački tapkao oko Kamila, ne nalazeći puta, da se ispolji u svojoj okrutnoj snazi. Naslonjena o kamin, u kojem je diskretno buktila vesela vatra, Laura je Siebenschein vrebala usijanim, dubokim očima sad na Kamila, sad na Bertu Rosenhorn. Njezini su nemirni pogledi bili zamagljeni nemoćnim, jalovim bijesom. Kamilovi su gorili drzovitim, podrugljivim sjajem. Izmedju njih dvoje razvijala se podmukla tvrdokorna borba iz daleka. Izmedju njihovih bića strujalo je neko tajno, srdito izazivljanje, neka bezglasna prijetnja. Kao da mu je na iskrama svojih očiju slala i molbe i zaklinjanja i grožnje. Činilo joj se, da je prikovana ovdje uz kamin, izvrgnuta odornom prizoru Kamilove i Bertine intimnosti, osudjena da ih promatra, nemoćna 130

da spriječi, da razbije njihovu uzajamnu ljubeznost, koju je njezin razbuktali ljubomor stvarao i dubao do bezgraničnosti. Nekoliko ju je puta bila podišla mahnita volja, da se zaleti medju Kamila i Bertu, da surovo otisne jedno od drugoga i usred društva, koje je, u njegovoj cjelini, zalijevala bijesom svoje brutalne mržnje, izvede škandal, da udari svojom sitnom nogom i vikne Kamilu: –– »Ovamo!« Kamilu nije bio izbjegao ni jedan titraj mišića na Laurinom licu. Podražen uspjehom, koji mu se smiješio iza okruglih, ponešto golih, lijepih Laurinih ramena, bio je odlučio, da s njom zapodjene odnošaj. Da, odnošaj! Bio je uvjeren, da će mu se ta neodoljiva žena, kojoj je brutalnost ljubavnih strasti čitao i u dubokim, žarkim i ponešto tmastim očima i na finim crvenim usnama, u najbliže vrijeme tepati najsladje riječi do banalnosti nježne ljubavi. –– Sutra u jedan sat očekujem vas kod sebe na objedu. Primate li? –– bila mu je rekla s bezočnom otvorenošću, kad ju je bio ispratio do njezine palače. I on je primio. Sutra dan u podne, kad mu je služak javio, da je pred vratima na ulici stala fina, gospodska kočija s mladom gospodjom u crnom odijelu i s mnogo cvijeća i da je njezin sluga zamolio, neka bi »gospodin doktor« izvolio sići, Kamilo je vijoglavom brzinom poletio niza stube i u tren oka bio uz kočiju Laure Siebenschein. I tako se započelo. Laura je nervozno dirala latice lijepa, mirisna cvijeća, koje joj je ležalo na koljenima. –– Vidite, –– rekla mu je glasom, u kojem se je miješala i ukrštavala neka koketna igra uvrijedjenosti i zavodljivosti, –– brojila sam latice ove najcrvenije ruže, 131

da doznam, hoćete li doista doći. Prestala sam na tâkom broju… Medju njima se nastavljala ona ista podmukla igra, koja je i večer prije bila napela sve njihove moći. U Laurinim je očima gledao tek jedan, možda i trenutačni hir, da se i s njim poigra, a sam je mislio, da makar i sâmi taj hir potroši na svoj užitak. Htio je da ga svede u jednu ludu strast, koja će u isti tren i planuti i ugasnuti; da jednoga dana ugleda Lauru Siebenschein u suzama, svejedno, da li od ljubavi, ljubomornosti ili povrijedjene taštine. Laurina je kočija jurila ulicama, kojima se bila razlila bujica svih staleža, odnošaja i klasa velegrada o podnevu. Za njom su išli glasovi koje oni nijesu čuli, pogledi, koji su ga u taj tren opajali. I ona i on bijahu zadovoljni i oholi, što su središte hiljada misli. Zabavljeni tom pažnjom ulice, sipali su u gomilu obijesne, izazovne poglede. Laurom je vladao osjećaj ohola prkosa. Kamilom neki nejasni osjećaj zadovoljstva. Riječi su im se doticale i najbanalnijih svakidašnjosti i najsuptilnijih osjećaja, koji ipak još nijesu izlazili iz kruga apstraktnosti i općenitosti. Od časa do časa Laura je snažnim pritiskom palca i kažiprsta čupala bijele latice kamelija i spuštala ih, lagane kao perušinice, na tlo kočije i gazila malom, finom nogom, svijenom tankim, blistavim i prozirnim velom bječava. Na laticama su se modrili otisci njezinih prstiju, kao krupne, dubok odrice na bijeloj, nježnoj puti. –– Vi ste tako lijep i sve vas žene vole. –– rekla je ishitrenom stidljivošću zaljubljene djevojčice, zureći u cvijeće na krilu. –– Smijem li i ja reći, da ste vi veoma lijepa i da vas svi muškarci moraju voljeti, –– odgovorio joj je Kamilo glasom afektirane jednostavnosti. 132

–– Ne ćete mi se iznevjeriti, Kamilo! –– rekla je opet nakon kratke, zamišljene šutnje, uprijevši široke, proždrljive oči u njegovo lijepo lice. –– Naše će nam sinoćnje poznanstvo donijeti mnogo zajedničkoga veselja, –– odvratio joj je Kamilo. –– Da, mnogo, mnogo ludoga veselja, –– nastavila je Laura i opet nakon kratke stanke, a onda provalila, kao da je zrakom zviznuo oštri udarac biča: –– Moja je ljubav bjelja od mlijeka i tmastija od oblaka, Kamilo. Ljubim vas, ali jao vama, ako mi se ikada iznevjerite!… Oči su joj se bile zakrijesile, bijelo glatko čelo nabralo u čudne, mračne nabore, lice zabijelilo bjelinom sadre, a ruka, stegnuta u crnoj rukavici, grčevito se trznula. Kočija se bila ustavila pred njezinom palačom. Kamilo je pogledao Lauru malone prestravljenim, lecnutim pogledom i tako se, eto, počelo. III Kamilo je obnavljao u pameti prve dane poznanstva s Laurom. U njegovoj su svijesti iskrisivali neobičnom, začudnom, gotovo predsmrtnom bistrinom i točnošću svi i najneznatniji momenti onih dana, na koje je bio već davno zaboravio. A nad tim lebdila je spoznaja, da je u odnošaju s Laurom Siebenschein njegova duša zakržljala, njegov se život iznakazio, razderao i zaprljao, točen i ispijan neobuzdanim hirima žene, kojoj se bio priljubio preuzetnom oholom mišlju, da se naužije neobuzdane strasti i potroši je za svoj užitak, pa kad prodje opojenost osjećaja i volje, da nju zaboravi i živi svojim, neograničenim životom, ponosan, što je slomio ženu, o koju su, kao lešine o 133

morske hridine, udarali osjećaji, čežnje i žudnje bogzna koliko muškaraca jačega imena i većih prednosti Umoran od strjelovita proživljavanja prošlih dana, za koje bi bio najvolio, da ih nikada nije bilo, bio je sjeo za svoj pisaći stol i licem, uronjenim u sjajnu crnu kosu, koja mu se bila rasula niz čelo i u suhe, užarene dlanove mislio na ostale dane, što ih je proveo uz Lauru. On, pobjednik, iskra koja je radjala goleme požare; on ponosan i ohol svojom gospodskom slobodom, ubrzo je postao zvjerkom u kavezu žene, koja je, gonjena okrutnom, demonskom razbludom kidala s njega komad po komad onoga, što ga je uobličuvalo, točila kap po kap njegovu krv, gulila i kidala s njega, kao lub s drveta, sve njegove prednosti, dok nije postao kosturom, koji je jednako mogao biti i njegov kostur i kostur ma kojega prosjaka s ulice i ma kojega robijaša, koji je istrunuo u memli tamničkih zidova. I on se zastidio najljepših, najplamenijih dana svoje bučne mladosti. –– Prodao sam se, prodao brutalnoj razbludi žene i služio sam joj, ne videći, da nijesam nimalo drukčiji, nego onaj kojimudrago Senegalac s izložbe, za kojim su se bile raspirile požude drugih velegradskih dama, –– govorio je ogorčeno. –– U čemu sam bio drukčiji, negoli onaj kojigod Senegalac sa izložbe? –– U čemu? Činilo mu se, da na dlanovima osjeća čar zaklopljenih očiju i bio je svijestan, da je to žar prezira, kojim bi ga poklopile vlastite oči, kad bi ih mogao uprijeti u vlastite oči. U prsima mu je buktila mržnja proti Lauri. U duši bujao osjećaj ogavnosti. U svijesti, osvijetljena vatrom hiljadu misli, stajala je usadjena spoznaja, da je jedan neozbiljni, trenutačni, oholi hir izrastao u njemu 134

u golema polipa, koji ga je stisnuo gvozdenim trakovima, koji ga guši: da je lakomislenost jednog časa postala pitanjem časti. I baš to pitanje časti, to ga je najviše tištilo. Čast! Dok je živio veselim životom razuzdana bančenja, čast mu je bila tek predrasudom, vrednota koja se diže i pada u svojoj cijeni, sve prema prilikama društvenog tržišta. Ta kome je imao odgovarati sam, slobodan u velikom, najšarovitijem društvu; pred čijim je mnijenjem imao da se boji? A i tada ništa nečasna nije bilo na njemu. Razuzdana, bakantska volja, da se opija slavom života, nije bila zasjenjena nikakvom sjenom prljavosti. U svojem mahnitom letu za raskošjima užitka bio je čist. Tek jača, premoćna volja žene morala je da se uvuče u njegovu dušu, da je rastoči i u nju unese klice rastvaranja. I on je jednog dana, bez premišljanja i strahotnom lakoćom, kao da se to i samo sobom razumije, segnuo i za bogatstvom Laure Siebenschein. I nije se zastidio, kad je jedne večeri oholo ušao u klub, i druge večeri u operu i treće u ovaj ili onaj salon, prekriven briljantima uzetim za njezin novac. Nije opazio, kako su vatre, što su sijevale iz prstenja bile tek odblijesci njezina okrutna posmijeha, zrake njezinih demonskih pogleda. Pa i te dragulje i vas onaj sjaj, to je bilo još uvijek njezino i mogao je, da joj ih svaki čas povrati, da ih baci pred njezine noge, ali kako da joj povrati život svoje porodice, sve ono što je domu njegova oca davalo uvaženje i sjaj? Ponosni očevi brodovi propadali su u dubinama oceana, povlačeći za sobom u bezdane uništenja cijela imanja. Uporna mahnita nastojanja, da se bogat135

stva obnove proždirala su život i čast porodice i danas se uzalud napreže, ne bi li, ma gdje, zazreo i najmanju krpicu zemlje, gdje nije utisnuta malena stopa Laure Siebenschein, kao teški i strahotni sudski pečati, prepuni sramote i prijetnje. Ispod svakog čokota, ispod svakoga žbuna, iz omamljivoga mirisa oleandra i sjetnoga šuštanja paoma, odasvuda, odasvuda su se smijala njezina usta. A povrh svega toga njezina je noga ulupila, kao komad staroga lima i onu najsuptilniju netvarnu čast njegova života, njegovu dušu i gazi je u obijesnu, vijoglavu plesu svoga strašnoga nagona za vječnim uništavanjem. –– Vječno razaranje, vječno uništavanje! –– opetovao je na glas. Ta ga je spoznaja bila ukliještila snagom džinovskih kliješta. Ćutio je, kako mu lomi sve moći, kako ga cijepa i reže i mučio se u bezmoćnim, strašnim trzajima da je izbriše iz svoje svijesti i posrtao je pod njezinom težinom i propinjao se od njezinih ostana, kao što se propinje plaho ždrijebe od uboda stršenova. A onda je došla malaksalost. Klonulost i apatija bijahu se uvukle u nj, i one ih je bio stao nazivati utjehom i olakšanjem. Bio je počeo vjerovati u udes. Isprva je jasno i odredjeno mislio, hoće li povjerovati u udes, u neponjate odmazde bogzna kako dalekih grijeha, i da li udes doista postoji, ima li u njega doista snage, koja okiva ljude i brutalno i neminovno ih tjera svojim putem. Ili je zar udes grješno pomanjkanje volje i snage, popuštanje i bezbrižno, kukavičko podavanje tijeku dogadjaja i stvari? I ne rješavajući do kraja pitanje, zaboravljajući na njega, počeo je doista vjerovati u udes, priznavati njegovu vlast i silu. 136

–– Udes, neslomljivi, neponjatni, kruti udes, a ja sam bez krivnje, –– govorio je u svojim mislima i sam sebe uvjeravao, da je mahnitost opirati se udesu. I on mu se bez opiranja prepuštao. Okovan verigama toga bešćutnoga, slijepoga udesa prolazio je za Laurom Siebenschein i kroz brutalni luksus Monte Carla, igrajući nedostojnu ulogu tajnika lijepe grofice, i penjao se za njom nad maglene i modre fjordove. Plazio je za njom ponižen i povrijedjen, kmet udesa, koji ga je bio njoj izručio, hranjen njezinim bogatstvom i gonjen bezglavom brzinom dogadjaja i pustolovina, u kojima se nije moga pravo ni snaći, te okrutnom mahnitošću njezine volje. –– Moje su navike slobodne i proste, kao što su navike glumice, –– govorila je i obasipala ga nepodnosljivim pogledima, kad bi, zapijehan i sustao, kušao da suspregne njezinu mahnitost. –– Treba, da se već jednom izmirite sa svojom sudbinom, dragi moj tetrijebe, –– opetovala je bešćutnom hladnoćom. –– Jača sam od vas i zato su sva ovlaštenja na mojoj strani, strašna ovlaštenja žene. I on je nosio za njom svoju mladost, svoju dušu, kao što plaćeni sluga nosi kovčege. –– Kmet, prezreni, kukavni kmet, –– šaptao je ogorčeno u svoje dlanove, odgovarajući na jasne, porugljive zvukove Laurina glasa, koji su mu zujili i šumili u mozgu. I dalje se umarao traženjem načina, kako da se oslobodi, kako da otkupi čast, što se za njim vukla kao sjena, kao izgaženi i zaprljani dronjci za petama prosjaka. Čast! Osjećao je potrebu časti, toga salasnoga mnijenja, što suga drugi imali o njemu. Vjerovao je u nju 137

i od njezine blistave snage očekivao otkupljenje i spasenje, pa i opet sumnjao i opet se uticao udesu, pitajući ga sa skrušenom krotkošću, da li je on doista tako neodoljiv, neminovan i grozan. I opet je dalje srljao mislima, sama sebe uvjeravao o svojoj nekrivnji i vapio milost od toga groznoga udesa, i bunio se proti njemu, isprsivao se pred njim i zatim opet padao težinom mrtva tijela pred njegovom snagom, poražen vjerom u nj. –– Pomiluj me, pomiluj i oslobodi me od nje, jer je moja snaga iscrpena i moj duh slomljen, –– vapio je u strašnoj spoznaji svoje slaboće. Misli su mu navaljivale i žegle ga u glavi, i on je prilazio k prozoru i naslanjao glavu na stakla, da ublaži žar, kojim su ga pekle. A misli se okrutno, svirepo ustavljahu na crnim, tankim potpisima, koji su sadržavali ime Laure Siebenschein, i spremljeni u zaključanim ladicama njezina stola čekali da svaki čas izgmižu i omotaju mu se oko vrata i stisnu ga gvozdenom snagom lisica. Zasićen raskošja zlata i crnih mramora i svilenih, damastnih tkanina i dragocjenoga porculana i antiknih statua i progonjen disonancom svih tih predmeta, od kojih je svaki kričao: „Gospodin trgovinski savjetnik Siebenschein platio je za me toliko i toliko“; tjeran živinskom okrutnošću i strašću Laure, bjegao je iz svoga kaveza i po cijele dane izostajao, skrivajući se po najudaljenijim i najmračnijim hotelima i kafanama i laženom, mirnom spokojnošću zamirao u zagrljajima svojih malih prijateljica iz bazara i koncertnih dvorana. I ushićen obožavao je njihovu trenutačnu nježnost i bio bi cjelovima obasipao njihove iskusne ruke, jer su ga one napajale užitkom, za kojim mu je duša izgarala. 138

Bio im je zahvalan i bio je pripravan, da na njihove kose prospe sav sjaj nebeskih bogatstva. Pa da se oduži, da ih nagradi za kratke časove slobode i pokoja, što ih je snivao na njihovim istiještenim grudima, ma gdje, pod visokim krovovima sivih palača, ili po podrumima golemih tih zdanja, posezao je divljim, prkosnim kretnjama za pismenima Laurina imena i slagao ih oprezno i vješto na sive mjenične blankete. Od kuće su dolazila posljednja majčina pisma, u kojima su slova bila iskrivljena očajem i brisana suzama. Doglasivala su mu svu nesreću i propast, koja je obarala ponosni, časni dub njegova roda i on je, potresen i smućen i opet plašljivo i punom sviješću posezao za Laurinim imenom i dubao, dubao do umornosti ponor udesa. –– Isprljao sam se, isprljao, –– šaptao je u iznemoglim trzajima duše, osjećajući, znajući, da bi jednim hrabrim zamahom ruke mogao da rastrgne haljine nečasti, kojima je bio omotan. –– Snage! Snage! –– šaptao mu je zamagleni glas otkupljenja i časti, a one se samo gorko smiješio i odgovarao kratko i predavajući se. –– Odakle? Duša mu je, kao daska u valovima, udarala o zamamni smiješak časti i mračne prijetnje budućnosti. –– Ne, u mene nema snage! I mahnitost je opirati se usudu! –– Uhvaćeni tetrijeb, kad je dugo držan u tijesnoj krletci, ne umije više rastvoriti krila i zaboravlja let i slobodu! –– javljale su se odnekuda Laurine riječi i on ih je, bez opiranja, priznavao i primao. –– Dragi moj crni tetrijebe! –– ječio mu je u ušima njezin pakosni smijeh, a on mu se odzivao bolnim, prosjačkim posmijehom i kad mu je Laura 139

Siebenschein, prodirnim pogledom, u kojemu je bio uočio svu bijedu svoje nevrijednosti, na pristaništu pružila ruku, da joj pomogne izići iz brodice, on se pred njom poklonio smjernošću podloga sluge. Bila je došla da vidi i tu njegovu zemlju sunca. U sebi je nosila silu i nadmoć gospodstva. Oči su joj gorile pritajenim bijesom i prijetile strahotnim uništenjem. –– Moja je ljubav bjelja od snijega i tmastija od oblaka, –– rekla mu je bila i opet riječi, koje je bio davno zaboravio. Pokornim, gotovo bezbrižnim smiješkom bio je prihvatio bešćutni glas njezine prijetnje i opet ušao u krletku, iz koje je bio htio da lukavstvom i varkom pobjegne. –– Udaje mi se sestra, –– bio je rekao i odbježao domu, skrivenom medju paomama i oleandrima. Da je barem taj njegov povratak, da je taj divlji bijeg sličio bijegu istlačena roba, kukavna ogorčena kmeta! Bio je to bijeg zločinca, bijeg straha. I sada se, eto, stidio svoga povratka. Gadio se nad zadovoljstvom i veseljem, s kojim se bio iskrcao gotovo pod samim doksatom svoga doma. A onda, nakon utjehe i umirenja, što ga je u njegovu dušu bilo ulilo milo susretanje susjeda i već zaboravljenih znanaca i oni golemi prostori modre, blistave pučine i srdačno, slatko veselje sestre i topla simpatija guvernantke Katje, sve ono cvijeće, svi oni blistavi, topli tonovi boja, došla je ona, ona, Laura Siebenschein, da sve to pokosi, pogazi, sažeže i uništi! Došla je i donijela sa sobom sve prljave dane života, što ga je bio ostavio već daleko za sobom. Pružala mu ih je pakosnim posmijehom, kao otrovni napitak, a on joj je uzvraćao kitama najplemenitijih ruža, što su ih brale i sabirale tople Katjine ruke! 140

I nakon ne punih dvadesetak, beskrajno bijednih dana, u kojima je bio vidio i smjerne zahvalne poglede i zgrbljena ledja svog oca pred Laurom, i duboku tugu sestrinu i plamenu mržnju Katjine duše i prezir čestitih susjeda, morao je, da glavom uronjenom u užarene dlanove i naslonjenom o hladna prozorska stakla joj jednom proživi sve one prljave dane i premišlja i do iznemoglosti i očaja traži, kako da se spasi, kako, na koji način da otkupi čast svoga ponosnoga doma. Pred njim je stajala strahovita dilema: ili da snažnim, heroičkim udarom volje, od kojega će postati sâm pred sobom častan, poruši sav onaj svijet nečisti i otkupi novi dalji život ili da zauvijek prizna sablasnu moć usuda i savije se pred njegovim nogama. Sa zvonika su se razlijevali topli i mili tonovi podnevnoga zvona. More se prelijevalo raskošnim nuancama sunčane vatre. S daleke su pučine, kraj mirisa oleandra i ruža, dopirali bljeskovi stakala morske svjetilnice, u koje je sunce upiralo svoje vesele, čiste i titrave trake, a u prostranim odajama Kamilova doma, u kojem su se gasili posljednji, slabašni plamenovi života njegova oca, snivala je sumorna, teška šutnja i strahotnom težinom pritiskala i davila Kamilove misli. –– Snage! Snage! –– vapio je nad rastvorenim bezdanom, a kad je ustao i oprezno, tiho otvorio vrata svoje sobe, pred njima je stajala Katja. Na prsima je stiskala raskošan naručaj ruža. U odsjevu žarkih cvjetnih šara njezini su obrazi gorili dvostrukom vatrom, a oči su joj se krijesile ponosnim zadovoljstvom. –– Dolazila je ona, znaš, Laura Siebenschein, a ja sam joj slagala, da još nijesi ustao, –– smiješila su se njezina topla, slatka usta. –– Da ti izmijenim posahle ruže na stolu? 141

Pogled joj je beskrajnom nježnošću milovao ruže, krvave i bijele, mirisne, mlade i raskošne ruže. –– Dobra moja mala Katjo, nikada ne zaboravi ruža na mojem stolu! –– odgovorio joj je Kamilo i poletio niza stepenice. IV Stari kapetan Pijero, Kamilov otac, bio je mrtav i za njegovim je odrom bila poša sva varoš. Blaga i ponosna lica, otvrdnuta i izrovana od okeanskih nevremena, na kojima je dotada sjedila ukoćena hladnoća prezira i povrijedjene časti, bijahu se umekšala i u mrtvi je Kamilov dom navirala sućut. Kamilu se činilo, da se za njom krade i dobrostivi, blagi posmijeh otkupljenja. Riječi sažaljenja i utjehe, što ih je slušao i na koje je odvraćao blagim pokorničkim smiješkom, činile su mu se bogatstvom novoga života. Njegova se duša, slomljena i razdrmana, u njima kupala i na njima se dizala visoko, visoko, nad sve blijede prošlosti. Um, izmoren okrutnim brigama, da uspostavi ono, nekada tako bezvrijedno mišljenje drugih, tudjih ljudi, u kojemu je sada gledao svu vrijednost života, bio se zaustavio pred blagim čelima tvrde, čestite čeljadi, što ga je polazila i na njima je čitao jedini put otkupljenja. Izmedju polaznika, kroz mrak i turobnu šutnju širokih odaja prolazila je Katja, utonula u crnini svojih haljina, lagano i bez glasa, da se Kamilu činilo, da ni vazduh ne titra od njezinih koraka. Gledao je za njom i kao da je u njezinim toplim i slatkim kretnjama vidjao novi dah svoga doma, život, koji mu se ljubezno smiješi i kroz samu crninu i muk smrti. Ruže na njegovom stolu bile su i u sumraku tuge svježe i prepune opojna mirisa. 142

U Kamilu se lagano budilo veselje i pokoj se razlijevao njegovom dušom. Pred sobom je gledao svoju odluku. Zlatila se i mirisala u njegovoj duši žutim šarama i mirisima sazrelih dunja. Opajala ga je i strahotna, heroička gesta, na koju se bio odlučio i drhtao je od uzbudjenja, kao umjetnik, koji će, sad na, stupiti pred svijet da ubere pljesak i slavu. A kad je bila došla i Laura Siebenschein, da mu reče svoje žaljenje i sućut, ušao je u svoju sobu i pobožno uronio lice u još i nerascvjetane bokore ruža i udisao njihove blasamne mirise. –– Došla je i ona, Laura Siebenschein, hoće da te vidi, –– govorila su nad njegovom kosom draga Katjina usta. –– Reci joj, reci joj, da je moja duša utonula u ljepoti i mirisima tvojih ruža, Katja, –– odgovarao joj je Kamilo i još jače uranjao lice u krv bokora. –– Kako ću joj to reći, Kamilo? –– pitala je Katja, začudjena i kroz zastidjeni posmijeh. –– Ne umijem ja to, Kamilo… –– Reci joj, Katja, reci joj neka otidje… Ta ona mora otići… Ona će otići još sutra… Možda će i danas otići, Katja… –– Ona će otići? –– kliknula je Katja razi njegove kose. –– Ona će, veliš, zbilja otići. Dakako, mora otići. Svi kažu, da ona mora otići, Kamilo… Njezin je tihi, prigušeni glas plamtio čistom, zvonkom radošću. Ruka joj se, položena na njegovom ramenu, još jače priljubila uz njegovo tijelo i Katja je sagnuta nad njim podnijela obraze pod njegove oči, da vidi nijesu li te riječi tek šala i varka. –– Ona će, doista, otići… Vidjet ćeš, Katja, moja draga mala Katja! –– govorio je Kamilo u dah njezinih disaja. 143

–– Ah, Katja, moja te usta još ne smiju poljubiti. Još nijesu oprana i čista, –– bio je odjednom zajecao njegov glas i drhtao i lomio se kao plamen, što je nenadno izbio iz zemlje, a ruke mu prihvatile njezine nježne, uzdrhtale prste. –– Počekaj, počekaj Katja i ne bježi… Moja će usta biti čistija od snijega na vrhovima gora. Oprat ću ih i poljubit ću te, Katja, moja draga, mala Katja. Katja je stalaja pred njim uspravljena, ukočena i blijeda. Licem su joj se lomili grčevi prepasti i straha. –– Ne, ne, Kamilo!... Lijes je tvojega oca tek iznesen iz kuće… a ja, ja sam… Glas joj je bio pukao, zaječio kao razbijen tanani kristal, što je pao na sag. Kamilu se učini, da u njezinu glasu čuje jeku mrmora svih onih, koji su mu, nad očevim odrom, bili milostivo ponudili čast i otkupljenje. Užasnute Katjine riječi provlačile su se jezivom boli kroz njegov mozak. U njima je jasno razabirao strahote, bezmilosne prijetnje jeinstvenih usta cijele varoši i dršćući je gledao, gdje se pred njim opet isprsio usud, vječno okrutan i svirep. –– Istina je, Katja! –– šapnuo je prignječen i slomljen. –– Hoću li ikada moći, da operem svoja usta, Katja?... A kad je opet isplutao iz dubina muka, u koji je bio utonuo, nastavio je silovitim mirom: –– Katja, reci Lauri Siebenschein, da gorim u ognjici… –– Kamilo, ja ti ne smijem sve reći, ali svi kažu, da ona mora otići, –– rekla je bojazljivo i tiho, a kad joj Kamilo nije odgovorio, zatrčala se debelim sagovima saloče, drmana strahom od nečega neponjatna i nejasna, što joj je odjednom prodrmao dušom. 144

Kamilo je čuo jeku njezinih muklih, prestravljenih koraka i opet uronio lice u kitu još i ne rascvalih ružinih bokora. Kad se opet skupio i smirio muk uzigrale tišine i šutnje, izišao je i, tjeran razornom ognjicom, pošao kroz stražnje vrtove i preko dračanih ledina u borov gaj, daleko iznad varoši. Prolazio je kroz nejednake redove niskih, šutljivih borova, ukočenih u svojem muku, stazama zasutim uvelim borovim iglicama. Pod nogama su mu cvilili i pucali borovi suvarci i krhki češeri. Kroz kosu su mu prolazile iglice nizokih grana i kao da su podražavale i poticale umorno titranje njegovih mozgovnih stanica. Izmedju iglica najviše grane jednoga bora, sijala je mala usijana krpica sunca i raspršavala nizmjerje bijelih, ubijeljenih zraka. Izgledalo je kao da neki bijeli, usijani pauk vreba u svojoj žarkoj paučini, razapetoj izmedju borovih iglica. Kamilo je upirao oči u toga plamenoga pauka i obarao ih, obnevidio, u tamne sagove otpalih borovih iglica. I neprestano je, kao bez svijesti, obnavljao tu čudnovatu igru, zatiskujući od časa do časa iznemogle, ispijene oči u dlanove. Sklopljenih, zatisnutih očiju tapkao je izmedju borova prema golim, sivim hridinama, tek poprskanim zelenim mrljama lišaja i mahovine, iz kojih su bila izrasla prva stabla borova gaja. Kroz debla, što su se nizala jedno uz drugo, praveći smedji šupljikavi zid, provirivali su mlazovi daleke morske pučine, nabrane i sitno nakostriješene, kao da je golema, nevidljiva ruka prošla preko njezinoga baršunastoga pokrova. Kamilo je letio prema moru i suncu, hitio i lomio se preko oštra, krševita stijenja, što se orilo pod 145

njegovim vjetrovitim koracima, sve dalje, sve bliže blistavoj razini mora. Činilo mu se, kao da hiti k novom životu, u novu zemlju, preko mora i za suncem, u kojoj će moći da opranih, očišćenih usta poljubi Katju, zagrli novi dah svoga doma. Mozak mu je vrio u grdnom kaosu misli. Dušom mu se, orljavom uzbiješnjelih glasova mora, valjali i propinjali i opet slijegali osjećaji i čuvstva, zahvaćeni divljim vihorom. U isti je tren u njemu kričala krvnička mržnja proti Lauri i najnježnijim glasovima šaptala ljubav prema Katji i urlao nejasni strah i smiješila se dobrostiva, svijetla budućnost. I sve se te goleme sile duše, što grade i razgrađuju život, u njemu ispreplitale i jedna drugu sjekle i sudarale se i lomile i kršile, zasipljujući mu svijest, dok nije iznemogao klonuo, ne shvaćajući, ne znajući više ni sâm ni što hoće, ni u što još vjeruje ni čemu se još nada. Sjeo je na usijanu hridinu i opet je nad njim prevladavalo malodušje i zazorni, bolni osjećaji nemoćnosti. Bio je sličan prestravljenoj ptici, što glavinja izmedju debelih žica krletke i pada omamljena udarcima glave. Pred njim je titrao vedri, veseli smijeh pučine, u kojoj su se, kao mali obijesni fauni u gaju, igrali snopovi jarkih, sunčanih zraka. Svježi, hladni ćuh s mora bio je stao, da mu zapljuskiva užežene obraze i rashladjuje uzavrelu krv, što mu je bijesno navljivala u mozak. A kad se osjetio osvježen i smiren, pošao je dalje kroz maslinjake, zagledao se u stoljetna stabla i čudnim se nekim veseljem veselio granama, savijenima pod težinom ploda. 146

Htio je da izadje na stazu, što je tekla rubom visokih litica nad morem i njom da se povrati kući, gdje će prihvatiti tople Katjine ruke i ispovjediti joj svu bijedu svoga života i otkriti joj sve odluke i reći joj, da je iz mirisa ruža, što ih ona danomice postavlja na njegov stol, proklijala čista i sveta ljubav. –– Zaklet ću je da mi bude ženom, –– govorio je u sebi, –– i, obnevidio od opet zasijana zanosa i od opet uskrsle vjere u život, htio na stazu, što je tekla rubom vrleti nad morem. Na stazi je stajala Laura Siebenschein i domahivala mu razapetim, bijelim suncobranom. –– Kakvi vas bjesovi gone, Kamilo? –– dovikivala je u sve rjedja stabla maslinova gaja. Kamilo nije čuo njezin glas, a kad ju je odjednom ugledao pred sobom, svu u bjelini i zazreo joj pogled, učini mu se, kao da je u bijesnoj svojoj razbludi raširila ruke i nategla sve tetive mišića, da ga zgrabi i ukliješti zagrljajem od kojega će sav pomodriti. I prije nego što je mogao da na nju saspe sav bijes ogadjene i razjarene duše, čuo je njezin podrugljivi glas: –– Moj crni, zarobljeni tetrijeb ipak umije da leti svom širinom krila… –– Ne držite li, da su ovaj čas vaše riječi posve nepristojne, gospodjo? –– odgovorio joj je, grčeći pesnice. A kad mu je preko iskrivljena lica prošao divlji bljesak njezinih očiju, ispružio je zgrčene dlanove i bez riječi pošao uza nju. Išli su prema suncu, očiju oborenih u usku, izrovanu stazu. Pred očima su im bljeskali bezbrojni, sitni, vapneni kristali i komadići stakla, svjetlucale se suhe, zlaćane slamčice. Staza je bila tijesna i ruke su im se u hodu sudarale i bokovi doticali. 147

Gadio mu se taj nečisti dodir i zastajao je za Laurom, upirući oči u grude raspucane i suncem spržene zemlje. Pod liticom je duboko šumilo more, prodirući sitnim, mrtvim valićima medju pocrnjele, nazubljene grebene. Turobni šum mora i žarka pripeka uspavljivali su njegove izmorene misli, a Laura je tankim rtom suncobrana sjekla rijetke poljske cvjetove, što su uz stazu zamirali u pripeci i vrškom noge orila kamenje niz vrlet litice. Kamilo je smrknuto, razgnjevljeno gledao tu bijesnu igru mukla razaranja, u koju kao da je bila ulila sve snage svojih mišica i sabrala sve slasti pomamna užitka. U britkome zveku, koji je ječao ispod njezinih udaraca po travi, u tvrdom napinjanju njezinih stegna, osjećao je razornu volju njezine demonske duše, koja ga je razjarivala do mahnitosti. Kako bi odvalila koji kamen, odsjekla koji zamrli cvijet, tako bi se okrenula Kamilu i bez riječi ga pogledala i on je gledao, kako iz njezinih očiju prše one iste iskre radosti i užitka, kojima je mrcvarila njegovo tijelo i razarala njegovu dušu. Pogled mu se bio razgorio okrutnom mržnjom i opet je bio zgrčio dlanove, skovane u krut i strahotan udarac. Razdražen strašću razaranja i uništavanja, koja je tekla iz svih kretnja ove žene, potrčao je za njom, istrgnuo joj suncobran iz ruke i zavitlao ga nad duboku pučinu. –– Što radite? –– rekla je iznenadjena. –– Što vam je, Kamilo? –– Razdražila me je vaša beskrajna slast razaranja, donna Laura i evo me podilazi okrutna, 148

strašna volja, da vas turnem niz vrlet… Ne mogu više!… Pogledala ga je prodirno, i odgovorila mu prezirnom podrugljivošću: –– Slobodno, ako u vas ima odvažnosti, don Kamilo. –– Ako je odvažnost u vas. I stala je preda nj, uspravljena, ukočena nad ponorom. –– Ako je u mene odvažnosti! –– Ta, eto to, što još živite preda mnom i harate cijelim mojim bićem, to vam, eto kazuje, da u mene doista nije snage, da nemam odvažnosti, donna Laura. –– odvratio joj je svom gorčinom svoje beskrajne bijede i poništen nemilosrdnim, hladnim mirom njezina glasa. –– u mene nema odvažnosti, donna Laura, i zato vitlate sa mnom, kao što ste čas prije vitlali suncobranom… Ah, pogledajte, kako jadno pliva, kako nakvašen tone u moru, donna Laura. Kad bi i vi onako… Bio je upro pogled u more i širokim očima upijao titraje bijeloga, skršenog suncobrana, koji je već tonuo. Žilama mu se razlijevala slast golema užitka. Laura je ubrzala korake i zakrenula sa staze na desno. Gledao je za njom i mislio: –– Je li se doista pobojala, je li se zaista prestrašila, da je ne survam na grebene? Laura je bila ušla u vinograde polegle uz stazu i provlačila se kroz lisnate, rodne čokote. –– Odlazite! koji vas vrag napastuje da gazite groždje, –– zaorio je u mir sunčane išine tvrdi gls iz vinograda. Odgovorio mu je drzovit, bijesan hihot Laurina smijeha. 149

–– Odlazite! –– vikao je vinogradar, uspravljen prijetnjom nad čokotima. –– Što mislite, da su vam ovo vinogradi pokojna kapetan Pijera?… Što mislite vi?… U Kamilovim su ušima odzvanjale pogrde i prijetnje. –– Kamilo! –– dostizavali su ih i sjekli jetki Laurini uzvici. Kamilo je stajao ukočen i poražen grubošću vinogradarevih pogrda i riječi. Bole su ga oštrinom trna usadjena u petu i u sebi je opetovao: –– Vinogradi pokojnog kapetana Pijera!… Moga oca!… Činilo mu se, kao da od tih riječi titra, ječi i odjekuje sva tišina predvečerja, da ih čuje gdje sa svih strana dolijeću i hvataju se oko njega u pogrdno, odurno kolo. U glavu mu je bila navalila krv i potrčao je u vinograd, za Laurom. –– Ne ćete li ćušnuti ovoga kmeta, vi, don Kamilo, –– rekla je dršćući od bijesa. –– Što stojite, nemate zar odvažnosti, da ćušnete kmeta, koji me je pogrdio?… navaljivala je probadajući ga velikim, razrogačenim očima. –– Nemate odvažnosti, što don Kamilo?... U zraku je zaigrala uzdignuta Kamilova ruka. –– Bravo, bravo, don Kamilo! –– klicala je Laura, ali je Kamilova ruka pala niz stegno, kao da ju je pokosio ponosni, mirni seljakov pogled. –– Kako sam nevrijedan, kako sam beskrajno nevrijedan! –– zajecao je Kamilo, kad je u noć ušao u svoju sobu prepunu mirisa Katjinih ruža. –– Da znaš, kako sam nevrijedan, Katja! U mene nije bilo odvažnosti, da je otisnem niz vrlet litice nad morem! –– šaptao je u mekoću ružinih latica. 150

V Brodica je lagano odmicala u pučinu i gmizla po njezinoj crnini, a vesla spuštena niz bokove, urodjena u tamnu utrobu mora, rezala su veselim grgotom blistave fosforne brazde. Daleko za brodicom svjetluca su rijetka varoška svijetla i pomalo zamirala u daljini i gasla se u tihoj pomrčini noći. Na dnu brodice tinjala je mala mornarska svjetiljka i prigaslom sablasnom svjetlošću osvjetljivala Kamilovo i Laurino lice. U daljini sa istoka puzlo je pomrčinom crveno, svijetlo oko, svjetiljka s desnoga boka parnjače. Jednomjerno, bučno okretanje parnjačina vijka i ključanje mora ispunjavalo je bezdane tišine lomnjavom. –– I vi to, uistinu, hoćete, Kamilo? –– prekinula Laura tišinu muka. Glas joj je bio studen i strog. –– Da, Laura, otidjite. Sve sam razmislio. Sve je jasno u mojoj pameti i ništa mi nije nepoznato… Ni ono, što se još krije u maglama budućnosti. –– Ni ono, što već proviruje kroz velo sutrašnjega dana, Kamilo?… Što može bez smilovanja banuti zajedno sa zorom, da vas uništi?… –– Ni to, gospodjo Lauro! Bacio sam kocku nad svojim životom… Još neki dan zavitlao sam je nad naše glave i onaj ponosni, mirni pogled staroga mornara, koji me je još kao dijete ljuljao na koljenima i darivao me školjkama indijskih mora, na kojeg je vaš pogled bio dignuo moju ruku, da, taj časni pogled prevrnuo je kocku prije nego je i pala na zemlju. I kocka je odlučila proti vama, Laura… –– Za vaše uništenje, Kamilo! 151

–– Svejedno! Kmetovao sam vašim nagonima. Nosio sam za vašim nogama svoju dušu i cijeloga sebe, kao što plaćeni trhonoša nosi kovčege… –– I postavljali ste moje ime na mjenične blankete i pregrštima zahvaćali u moje bogatstvo… –– I to, da, i to, gospodjo Lauro i sâm pred sobom postao beščastan, sâm sebi oduran… –– Pa zato mene okrivljujete?… –– Nikoga ne okrivljujem i zašto bih okrivljivao, kad sam nijesam bez krivnje… Isprljao sam se, Lauro, i tek ovdje pred okom ove goleme pučine, koja oslobadja i pod lecnutim pogledima prezira ove čestite čeljadi, koja je odolila udarcima okeanskih vjetrova, ovdje se moja duša probudila i u meni se ražegao bijes, što su ga u moju dušu usuli vaš demonski, okrutni porivi, vaša užasna pomama za razaranjem i uništavanjem… –– Prestanite se smijati, donna Laura… od vašega smjeha postajem mahnitac… Da, donna Laura, ludi hir jednoga časa postao je u meni pitanjem časti i života… Gledajući vas u salonu staroga Morgensterna i slušajući riječi, što su oko vas plesale u blistavom, vilovitom kolu, bio sam se zanio preuzetnom, oholom mišlju, da tu strašnu, opasnu ženu, tu Lauru Siebenschein, jednoga dana ugledam gdje se preda mnom savija u trzajima plača, svejedno, da li od ljubavi, ljubomora ili povrijeđene taštine… i danas, danas sam iznemogao tražeći putove otkupljenja i časti… –– Sve sam razmislio, velim vam, i hoću da otidjete, da ostavite ove grebene, koji su uzbijesnili proti vama, koje je vaše lice razjarilo uvredom i mržnjom… Potražite nove putove, kojima će vaša razdražena pohota moći da hara,… koje će moći da opustoše vihori vaših nagona… 152

duše.

Riječi su mu ključale u plamenu razgorene

Laura ga je slušala mrzlim pokojem nedohitnih visina. –– Ovdje vas svi preziru. –– nastavljao je Kamilo. –– Na svim je ustima samo riječ mržnje i prijetnje. I mene je prekrio prezir… U svim sam očima nevrijednik, koji se prodao divljoj zabludi tudjinke, a ja ljubim ove gole bregove sakrivne u crnini noći. Moja je duša srasla s deblima maslina, opletena je prućem lozovih panjeva i lebdi u svakom titraju mirisa i sakrivena je u svakom kamenu ovih kuća, što su raskošne i drage polegle uz more i s njim provode vječnu, nasmijanu i čistu ljubav… –– I zato, otidjite… Uzmite sve, sve što vam po sili prava pripada, tek mi ostavite put otkupljenja i časti, da živim s ovom pučinom, da od oproštenja i prijatnih pogleda ove čeljadi, koja ne sluti razornih boli moje duše, sagradim sebi nasip beskrajno jači i od najjače svoje snage… Glas mu se razlijevao pučinom i prigušenim jecajima zamirao u sve bližoj lomnjavi parnjačina vijka i mora. A kad je stao, da odahne, da prikupi sangu razlivenu u crnini noći, Laura je podigla svjetiljku s dna ladjice i podnijela je pod njegovo lice. –– Vaše su oči suhe, tetrijebe, a ja sam mislila, da su vam suze razrovale lice i razderale usne, –– rekla je krvoločnom pakošću. –– Ah, nastavite, nastavite, dok vam iz očiju ne probiju rijetke suze, don Kamilo. –– Jedan sam samo put proplakao, donna Laura. Neki dan, kada sam stupio u svoju sobu i obliven mirisom Katjinih ruža, zastidio se svoje beskrajne slaboće, što u mene nije bilo snage, da vas survam niz vrlet morske litice… I budite uvjereni, 153

donna Laura, još će samo jedamput moje oči poteći suzama… Onda, kada očišćen i častan poljubim vrela, čista Katjina usta… Suzama pobožna, sveta ganuća, donna Laura. –– Koja je to Katja, don Kamilo? –– zaigrala je opet krvoločnost žene. –– Katja! Moja mala, draga Katja, donna Laura… Guvernantka u kući moga oca… Jest, gospodjo Siebenschein, siromašna, poštena guvernantka, koja nikada nije zaboravila ruže na mojem stolu… Pučinom je zagrohotao ubojan, razoran smijeh Laure Siebenschein. Lice joj se trzalo i previjalo u demonskim grčevima užitka. –– Bravo! Bravo, don Kamilo… Uostalom vaš je otac ipak bio čestit čovjek… Izmedju Laurinih dlanova probijao je bijesan pljesak, praćen mahnitim udaranjem nogu. Kamilovo lice je stegao, iznakazio strahovit grč. –– Što ste rekli, što ste to rekli?… urlao je u orljavu parnjače, koja se približavala. –– Vaš je otac bio čestit čovjek i vjenčao je guvernantku Katju, don Kamilo… Da, vjenčao je vašu dragu malu Katju, siromašnu, poštenu guvernantku, koja nikada nije zaboravila ruže na vašem stolu… Je li moguće, nijeste znali…don Kamilo, crni tetrijebe?… Ah, da, vašem je ocu kap bila oduzela govor… Kamilova se usta trzahu u strahotnoj navali muklih krikova. I dok je strašnim, gvozdenim rukama stiskao vrat Laure Siebenschein, iz noći su mu se hladno smiješila dva sablasna parnjačina oka: crveno i zeleno svijetlo s njezinih visokih i krupnih bokova. Čas-dva i u lomnjavi mora, što je vrelo i bučilo udarano vijkom, zaječio je tanki, slabašni krik 154

razmrskanih rebara bijele brodice i zamro posljednji Kamilov krik, a medju oleandrima i paomama Kamilova doma vrebale su Katjine uši uzalud na daleki šum Kamilovih koraka.

155

156

PRIČA

O STRAŠNOM VITEZU I NJEGOVOM GRADU SAZIDANOM OD SANJA

Bio je grad sazidan od sanja, zlatan i srebren. Tek vrata mu bijahu od teškoga olova. Nitko ih nije mogao otvoriti. Ključevi bijahu pohranjeni u dubokom zdencu, na kojem je bilo sedam gvozdenih pečata. U gradu je živio vitez. Bio je samac, bez dvorjanika, bez čete i bez slugu. Nitko ga ne bijaše nikada vidio i svijet pričao, da su u njega oči crnje od mraka, a usta modrija od jezika obješenjaka. Govorili su mu, da mu je glas kao jeka bezdanih pećina napunjenih mahovinom i vlagom, a čelo obraslo kupinom i dračom. Kad bi rumen sunčevoga zalaza stala da gasne u tankim sjenama sumraka, a iz daljine zabrujala večernja zvona, vitez je izlazio na bedeme svoga grada i strjelicama i luka gadjao u zvukove dalekih zvona i disaje zaspalih polja. Zvukovi zvona padali su kao ptice, prostrijeljenih prsiju u široke vode, a disaji polja zamirali u oštrom željezu strjelica iz lûka. A kad bi se sumrak izgubio u dubokoj crnini noći, a nebo i zemlja splinuli u šutnji neprodirnih sjena, vitez bi silazio u bašče svoga grada. U baštama bijahu veliki sivi lonci od magle, zasadjeni nikad nevidjenim cvijećem, kojega su latice bile uvele i debele kao usne ostarjelih vještica. I vitez bi zagrizao crnim zubima u latice i srkao krvave 157

sokove, sve dok ne bi opijen zaspao medju loncima od magle. Tako je svijet pričao i priča je, idući od grada do grada od jedne zemlje do druge došla i do dvorova dalekoga nekoga kralja. U toga kralja bila je kći tanka, visoka i lijepa sa zlatnom kosom ovijenom oko plamene glave. Hranila se iskrama, koje su prštile iz zvijezde Danice, a pila mirise ljubica, jasmina i ruža. Kraljevi podanici pričahu, da boluje od teške bolesti, da joj se krv pretvara u mahnite, nezasitive žudnje. Dolazili vračari iz cijeloga kraljevstva i svaki je kazivao kralju svoj čudotvorni lijek, koji će izliječiti kraljevnu. I ona je kušala sve lijekove. Svako je jutro uzimala prašak ametista zamotan u latice tek propupalih bijelih ruža. Zalijevala ga je rosom skupljenom s najviših listova krošnje šumskih dubova. Taj prašak imao je da je izliječi zauvijek i sačuva od silovitih ljubavnih žudnja i da joj srcu povrati mir stoljetnih šuma. Prašak joj nije koristio, a vračar je izgubio milost pred kraljem, njezinim ocem. Onda je uzimala kapljice u kojima je bio rastopljen safir i dijamant, ali je ni one nijesu ozdravile. Kušala je da na srcu nosi veliki hrizolit, ali ni taj ne odaleči od nje mahnitosti njezinih gorućih žudnja. I nijedan lijek ne pomože. Kralj bijaše gotovo onijemio od tuge. Izjedao ga je očaj i strah bez utjehe. Glas o teškoj bolesti lijepe kraljevne dopre i do viteza samca u zlatnom i srerbrenom gradu, sazidanom od sanja i vitez pusti goluba da odnese poruke i ponude dalekom kralju, da će mu ozdraviti kćer. 158

Kralj primi ponudu i udari na put prema nepoznatom gradu dobroga viteza. Pratila ga je silna vojska od šezdeset hiljada kopljanika i lijepa kraljevna u nosiljci od svilena bijela pamuka, okovanoj čavlima od bisera i zlata. Putovali su dugo, dugo kroz visoke, studene gore i preko golemih zlaćanih polja, dok ne dodjoše na dogled grada samca viteza. A kad su bili još samo dan hoda udaljeni od grada, kralj dozna za sve strahote nepoznata viteza, o kojima su mu pričali ljudi, i htjede da vrati kraljevnu u svoje kraljevstvo, a sam da udari na grad da ubije opaka viteza, koji je strjelicom iz lûka gadjao zvuke dalekih večernjih zvona i disaje zaspalih polja. Ali kraljevna ga umoli i on joj se zakle, da će prije zatražiti lijek u viteza i pozvati ga neka se okani svojih opačina. I kralj dodje pred olovna vrata čudnoga grada i viknu viteza da mu ih otvori. Vitez mu odgovori, da ne može, jer su ključi grada u duboku zdencu na kojem je sedam gvozdenih pečata, ali neka dovede kraljevnu pod bedeme da joj dade lijek, koji će je ozdraviti. Kralj ga posluša i dovede kraljevnu gradu pod bedeme. Vitez progovori kraljevni: –– Ne poznam te, ali znam da si lijepa. Čuo sam da si na smrt bolesna. Gledao sam sa svojih bedema kako u noći prolijeću nebom plameni trakovi. Mora da su to bile iskre tvojih pogleda iz daljine. Slušao sam glasove, za koje sam mislio sad da su biglisanje nebeskih slavulja, a sad da su plač najjadnijih sirota. Mora da su to bili tvoji uzdasi. U najdonjim podrumima moga grada, u kojima nijedno svijetlo ne može da gori, imao sam čudotvoran kamen, na kojem su upisana neka otajna slova. 159

Iz kamena udara slatka zelena vatra, koja je izliječila moga oca i meni dala život. I kada kroz najcrnji noćni mrak čuh, da je jedna lijepa, daleka kraljevna na smrt bolesna i da je nijedan vračar ne može da ozdravi, ustah sa svoga ležaja i sadjoh u mračne podrume, koje nikada do tada ne vidjeh. Gotovo zadavljen od crna mraka iznijeh kamen i poslah poruke kralju, tvome ocu. Evo ti kamen, lijepa kraljevno. Tri ga noći drži privijena na vršku svoje lijepe dojke, a tri dana gledaj u nj i ozdravit ćeš i bit će veseo kralj, tvoj otac. Kraljevna je primila čudnovat kamen, blistavi zeleni smaragd i učini kako joj vitez bijaše rekao. Kad je bila na izmaku noć trećega dana kraljevna osjeti kako joj u srce ulaze mir i sreća, zdravlje i zadovoljstvo. Kralj vidje, kako je njegova kći planula nevidjenom ljepotom i kako je zdravija negoli ikada prije dok se je na zelenim livadama igrala s golubima i jarićima. Bio je izvan sebe od veselja i plesao je pod svojim šatorom kao da se napio slatkoga vina, a kraljevna zaželi da vidi nepoznata viteza izbliza i da udje u njegov grad. Nikako nije htjela da vjeruje u strahotne priče, što su ih o njemu bili kazali njezinu ocu. Zaludu je kralj odvraćao od lude želje, zaludu joj je kazivao da su vrata vitezova grada salivena od teška olova i daih nitko ne može da otvori. Kraljevna je plakala, svojom sitnom nogom udarala o sagove od cvijeća, na kojima je sjedila i htjela je da vidi viteza licem u lice, da udje u njegov grad, makar odmah umrla. I jedne noći, kad je kralj bio zaspao, ukrade se iz svoje nosiljke od bijeloga svilenog baršuna i dotrča pred vrata vitezova grada. Upirala je u njih svoja bijela tanka koljena od baršuna, lupala u njih sitnim pesnicama svojih prelijepih ruku i prislanjala na njih svoje 160

planulo lice. Ali vrata bijahu od teška olova, koja nitko nije mogao otvoriti. Kraljevna se je vraćala u svoju nosiljku ojadjena, nesretna i tužna. Ali kad bi pala nova noć i opet i dotrčala do vrata grada i opet bi u njih upirala svoja koljena od baršuna i opet lupala u njih svojim sitnim šakama i na njih prislanjala svoje planulo lice, koje je svake noći jače gorilo. A kad je bilo treće noći, kraljevna opazi, kako se olovna vrata tale, kao da je pod njih naložena golema vatra. U četvrtoj noći vrata se rastališe i ona se, sva dršćući i trepteći kao tanka krila leptira, ukrade u grad, u bašču vitezova grada. I što vidje? U bašti je bio vitez, lijep preko svake ljudske ljepote. Njegove su oči bile modre kao daleke maglice oko gora. Iz njih je tekao pogled i žuborio kao najsladji mlaz vode od rosinih kapljica. Njegove su usne bile salivene od najljepše rumeni djevojačkih duša. Pjevao je medju cvijećem, medju ljubicama, jasminima i ružama, a njegov glas je bio titranje najsladjih harfinih žica. Nikada nije bila ni usnila takav glas, nikada čula takovu pjesmu. –– To meni pjeva, –– šaptala je lijepa kraljevna sva trepteći kao tanka leptirova krila i sitnim drhtavim rukama pritiskala zelen smaragd na vršku svoje dojke. To meni pjeva… A kad je vitežev glas utihnuo, gledala je viteza, kako ide od cvijeta do cvijeta, kako na svaki pupoljak, na svaki cvijet postavlja cjelov. A cjelovi su blistali i sjali kao dijamanti, kao rosine kapljica nanizane o grane golih stabala, kad kroz njih prolaze tanki sunčevi traci. I ona je htjela da sakupi te cjelove, da ih naniže u djerdan, u sjajan djerdan oko svoga vrata. 161

Zanesena svojom željom bila se je dokrala do iza grma najljepše ruže i kroz njezino granje i lišće pomolila svoju glavu, na kojoj je lice gorilo žarom najrumenijega ružina cvijeta. A vitez idući od grmena do grmena ugleda najljepšu ružu svoje bašće i veoma se začudi, da je nikada prije nije bio opazio. I prisloni na nju svoje usne. Poljubi ružu i osjeti veliki žar na svojim usnama. Ruža mu je odvratila cjelovom. Vitez se začudi veoma, zadrhta i prekrsti se. –– Smaragd je tvoj na rumenu vršku moje dojke, sjaj njegov u mojim očima. On me je izliječio. U mojem srcu ostavio mir i sreću. Htjela sam da te vidim. Žar moga lica, mojih koljena i mojih pesnica rastalio je olovna vrata tvoga grada, koja nitko nije mogao da otvori. Dodji, da podjemo kralju, mojem ocu, jer hoću da živim u tvojim baščama, da počivam prekratke noći na tvojim rukama. Tvoj me je kamen izliječio od ludih mojih žudnja i okrenuo ih u ljubav i sreću. Tebe jedinoga ljubim, moj viteže… Vitez je presenećen, zapanjen gledao lijepu kraljevnu, slušao njezin glas. Mislio da sanja. Nikako nije htio da vjeruje u zbilju svojih vidjenja. I da se rastrese, bijaše opet počeo da pjeva; i opet je bio pošao od cvijeta do cvijeta. Svaki je cvijet tri puta pomilovao, na svaki bijaše tri puta prislonio usne i tiho govorio: –– Cvijet svih sanja, cvijet svih boli, cvijet svih suza… –– Cvijet svih veselja, ljubavi i sreće –– šapnula je lijepa kraljevna kad je vitez bio i opet došao do ruže, na kojoj je cvjetalo njezino rumeno i zlatno lice. –– Propupao je iz čudnovatoga kamena, što počiva na rumenom vršku moje dojke… 162

Vitez prisloni tri puta usne na ružu, na usta lijepe kraljevne i ruža mu tri puta uzvrati cjelovom. Nato vitez zamakne ružin grmen, uhvati za ruke lijepu kraljevnu i gledajući joj milo i duboko u oči, reče joj: –– Dodji, podjimo tvojem ocu kralju, jer hoću da uvijek cvateš u mojoj bašči, na mojim rukama počivaš. Pokidat ću mačem cvijeće svih sanja, svih boli, svih suza i ti ćeš jedina cvasti. Zagrliše se i poljubiše. Njihov je cjelov sijevnuo blistavim zelenim sjajem vitezova čudnovatoga kamena, koji je kraljevnoj donio mir i sreću ljubavi. A tada se uputiše da podju kralju. Kralj, koji se je bio probudio iz ružnoga sna, u kojem je usnio, da je neki strahotni vitez, crna aždaja, zarobio njegovu kćer, ne našavši kraljevne u njezinoj nosiljci, bio je već svrstao vojsku, da navali na vitezov grad sazidan od sanja i da ubije strahotnog viteza. Krvavi, ognjeni juriš kraljeve vojske valjao se je prema gradu. Urlik šezdeset hiljada kraljevih kopljanika drmao je gradskim bedemima. Vojvode rasrdjenoga kralja bijahu na domaku gradskih vrata. U ruci su im gorili mačevi kao lučeve baklje, a oči su im sipale crne munje. Iza njih su tutnjili teški koraci kraljevih kopljanika svrstanih na juriš. –– Kralj hoće, da te rasrdjen ubije –– reče kraljevna svojem vitezu. –– Olovna vrata tvoga grada rastalila je vatra moje duše i moga tijela. Tko će nas zaštititi? Kraljevna je bila nadvila glavu nauznak i uzdignula oči vitezovom licu i pružila prema njemu ruke nategnute kao tetiva od bjelokosti. * 163

Vitez prihvati njezine pružene bijele i rumene prstiće, zagleda se u njezine oči i vidje kako gore ognjem, koji mu je zahvaćao prsi. Privuče je sebi u zagrljaj, koji je bio jači od smrti, što je crna, zaogrnuta stravom, sjedila na bliještavim oštricama kraljevih sulica. Kroz dodir svojih širokih, gvozdenih prsiju sa tvrdim, nabreklim dojkama kraljevne, osjeti kao da iz njezina srca teku valovi ognjene ljubavi. I reče joj: –– Dodji! I povede je zagrljenu ravno gradu na vrata pred kraljeve vojvode i šezdeset hiljada kopljanika. Stadoše pred njima i on poviče kralju: –– Tvoja je kći svojim bijelim koljenima i sitnim šakama i užarenim licem rastalila olovna vrata moga grada, koje nitko nije mogao da otvori, ali grad nije otvoren. Vrata su mu sada ognjena. Skovana su od plamena što teku iz kraljevne, tvoje kćeri. Ne ćeš ih provaliti. Kralj sijevnu ubješnjelim pogledom. Zarežaše kraljeve vojvode i zagrmiše udarci šezdeset hiljada kopalja kraljevih kopljanika. Trideset puta nasrne kraljeva vojska i sva izgine na ognjena vrata. Kralj svisnu od jada, a vitez i lijepa kraljevna povratiše se u grad sazidan od sanja, zlatan i srebren, i pirovahu sami u ljubavi i mladosti još trideset godina. Konjic, 1916.

164

AUTOBIOGRAFIJA NEPOZNATOG PATRIOTE

Jednog dana razbubnja i razglasi općinski čauš po varoškim dućanima i krčmama, da će se taj i taj dan prodati na javnoj dražbi itd. razni općinski spisi, koji već bijahu proživjeli propisani arhivski život i time izgubili pravo na svoj dotadanji mirni i spokojni stan u potkrovlju općinskog doma. Kako je u to vrijeme u mene bila velika radnja, u kojoj se, za volju mušterija, vršio veliki potrošak papira, pomislih, da je najbolje preuzmem li sâm, makar i bez dražbenih ceremonija te arhivske spise, kojima općina bijaše otkazala stan. I doista, kao jedan od najuglednijih općinara pribavih, neposredno, bez dražbe, nekoliko, pet li šest li, sanduka ostarjelih općinskih spisa, a da ih se sačuva od propasti. Dopremiše mi ih općinski panduri te ih istresoše u dvorištu, da izvjetri onaj nešto neugodni i pljesnivi zadah potkrovlja i tolikih godina prašine. Navrh jedne hrpe uočim svezak, koji bijaše predebeo da bude jedan općinski spis, a previše pažljivo i fino ispisan, da uopće bude spisom. I doista bijaše to svezak sačinjen od nekoliko običnih školskih pisanaka, lijepo prošiven i još ljepše ispisan i natrpan jednomjernim gotovo kaligrafskim pismenima neke bez sumnje vješte, veoma ustrpive i dokone ruke. Bio je bez poslovnog broja, bez ikakvog pečata, a nije imao ni potpisa, što uostalom nije nipošto umanjivalo njegove vrijednosti. 165

Po sadržaju bio je taj spis kao neka biografija. Čija i tko ju je napisao, to ni do danas nijesam mogao da svom točnošću ustanovim. Ni pop ni načelnik ne mogoše da mi podadu potanjih objašnjenja. Kako pak pisac govori u prvom licu, red je zaključiti da se radi o jednoj autobiografiji. Budući da osim toga prema sadržaju sveska izlazi, da se ta autobiografija odnosi, hoćeš ne ćeš, na jednog patriotu, odlučismo, pop i ja, da je nazovemo: A u t o b i o g r a f i j o m n e p o z n a t o g p a t r i o t e, na što je pristao i načelnik i ako mu, kako reče, nije bilo baš jasno, zašto to mora da bude baš autobiografijom nepoznatog patriote. Po njemu je bilo zgodnije, da se nazove autobiografijom takozvanog patriote. Ova se je promjena učinila načelniku zato opravdanom, jer, kako govoraše, ne bijaše baš sigurno, da li je nepoznati autobiograf uopće bio patriota. U zapisnicima općinskih vijeća ne bijaše ni na kojem mjestu govora o bilo kojem patrioti, a zapisnici su općinskih vijeća, po naravi same stvari, bez sumnje najvjerodostojniji izvori općinske i narodne povijesti. Ovo bijahu načelnikovi razlozi, ali kako bijaše dobričina nenavikao, da tjera mak na konac i nije volio bilo kakvih opozicija, bijaše se, bez ikakvih ograda, priklonio većini, biva popu i meni. Tako osta naziv, koje otisnut na vrhu. Bijaše se porodila i sumnja, ne radi li se zapravo o jednom prostom apokrifu ili možda o kakvoj satiri, ali kako svezak bijaše svakako interesantni jedan nalazak, a možda i ne bez svake važnosti, predjosmo preko tih sumnja i stadoh, da stvar potanje proučim i malo je ne upotrijebih za osnov jednog pučkog predavanja, odnosno pučke prosvjete. Radi različitih razloga bijah ipak odustao od spomenute namisli, a kako se je tada u nas baš osnivalo društvo 166

za poljepšavanje varoši, zaključismo pop, načelnik i ja, da ću stvar prirediti za tisak, o trošku općine, a na korist društva za poljepšavanje, koje je uostalom bilo zasnovalo više koristonosnih patriotskih poduzeća. Izmedju svih pak hipoteza o tome, kako je ta biografija dospjela medju uredovne općinske spise, čini mi se još najispravnijom ona, koju je postavio umirovljeni općinski nadstražar K. Po njemu, koji je prije služio kod žandarmerije, mora da je ta autobiografija upala medju općinske spise kao jedan corpus delicti. I bit će da je baš nekako tako, jer je pred koju godinu bila banula u našu varoš neka istražna komisija, obišla nekoliko kuća, koje uostalom bijahu iznad svake sumnje i opet otišla, a da se nikada nije doznalo, čemu je uopće dolazila. Po svoj prilici, da je tada i ova autobiografija bila u hitnji službe doista uzapćena, a onda, kao posve nevažna stvar, ostavljena na uredskom stolu u općini, s kojeg je dospjela medju arhivske spise u potkrovlje. Medjutim do štampanja nije bilo došlo, jer načelnik i pop, vidjevši otisak sloga, koji im bijahu poslati na korekturu, ne bijahu u svemu suglasni s mojom priredbom, i to radi mnogo razloga, koje, kako je i shvatljivo, ne mogu da ovdje navedem, a sam ne imadoh volje, da turam u svijet stvari, koje nijesu odgovarale ukusu glavnih osnivača društva za poljepšavanje. Budući su pak prvobitni razlozi sada otpali, nema nikakve zapreke, da stvar ne izidje na vidjelo i tako je evo predajem javnosti, da sama prosudi, da li se radi doista o jednoj autobiografiji nepoznatog patriote, o apokrifu ili jednoj fantastičkoj satiri bez realnog osnova. Istini pak za volju treba da i to rečem, da sam ovdje ondje skratio originalni rukopis obišavši kojekakve nezgrapnosti stila, nepotrebne duljine, neke 167

odviše intimne historije i slične momente, koji se ne bi pokrivali sa savremenim shvaćanjem. Uza sve to sačuvao sam najvećom pažnjom sve što je bitno u stvari i što joj daje kolorit i obilježje, a publika, proti pravoreku kojem nema i ne može biti priziva, neka sudi, je li se isplatio trud i trošak. Što se mene tiče, ova mi se autobiografija čini ako ne tipičnom, a ono barem u svakom slučaju interesantnom jednom pojavom. Evo, dakle, što piše o sebi taj naš nepoznati patriota.

R odio sam se, sad je svejedno kojeg kalendarskog datuma. Osjećam se još uvijek mladim, a što je u mojoj

kosi tu i tamo koja osijeda, stidljiva nît, to potječe više iz, da tako rečem, psihičnih, nego fizioloških razloga, makar nije ni to baš apsolutno dokazano. –– Takodjer je svejedno, gdje sam ugledao svijetlo svijeta. Nipošto, naime, više ne ciljam na to, da budem uza sve počasti pokopan na groblju rodnoga mjesta, niti da još prije toga, makar posthumno budem izabran počasnim gradjaninom. Uostalom sve da ti čudni hirovi slave i prolijeću mojim mozgom, sada je već prekasno. Danas već znam posve dobro, da su sve te počasti tek kratkovjeko osvjetljenje svejedno kakve duše i svejedno kakvih sposobnosti. Često puta tek posve slučajno osvjetljenje, a da nitko ne zna zašto, a mnogo puta takodjer i samo proizvod inada; u najviše pak slučajeva i bez ikakvog razloga, u najbolju ruku tek za volju jednog više ili manje svečanog momenta, koji se ugasi jednako brzo, kako bijaše i planuo. Ipak, makar i ne spominjem svoje rodno mjesto imenom, a da me nitko ne potvori renegatstvom zavičaja, u kojem sam bez osobitih zasluga niknuo, spo168

minjem, da je moje rodno mjesto jedna od najubavijih varoši, zgodna po svojem položaju, kula usred zelene gore, uzdignuta nad modrim morem, kao bijeli i jaki svjetionik nad grebenima; da su u njoj svi ljudi čestiti i sve žene poštene. Radina je, napredna, bogata, ugledna –– čemu sam možda i sam nešto doprinio. Uostalom, nakon ovog dužnog poklona pred krajem, u kojem sam ugledao prvo svijetlo života, a koje je danas tako daleko od mene, moram da istaknem i jednu svoju, posve subjektivnu, pa zato valjda i skroz osamljenu misao. To mi se, naime, čini zahtjevom vlastitog poštovanja, koje je jednako opravdano, potrebito i časno, kao i poštovanje prema kraju, koji te je, bez specijalne tvoje zasluge, rodio. Držim, dakle, da je rodjenje u jednom izvjesnom, recimo vlastitom, zavičaju tek jedna puka slučajnost, kao što je uopće puki jedan slučaj i samo rodjenje. Već prvi dan mojeg prisilnog gostovanja u svijetu bijahu parcovi i miševi stali da preskaču preko moje kolijevke. Kolikogod za cijelog svojeg života, do danas nikada ne bijah pomislio da toj činjenici podadem koje veće, preneseno ili čak profetsko ili simbolično značenje, danas u sutonu života, gotovo sam sklon da povjerujem, da u tom preskakivanju parcova preko moje kolijevke bijaše izvjesna simbolika mojeg života. –– Bilo kako bilo, dodir njihovih nožica na mojem licu i povoju bijaše, nakon samog rodjenja, prvi neugodni dodir moje osobnosti s vanjskim svijetom, ali, možda i prva pobuda za kretanjem kroz život i ljude. Moji, naime, roditelji, neugodno dirnuti tom prevelikom familijarnošću miševa i parcova, već petnaesti dan po mojem rodjenju bijahu promijenili stan i tako i ja, tek što bijah otvorio oči i počeo da njima kružim oko sebe, prodjoh prvi put kroz život i ljude, ne razumijevajući doduše točno i jasno, ali bez sumnje primajući makar i 169

nesvijesne utiske, o kojima sam živio najveći dio svojeg dosadanjeg života. Svi su me, naime, prolaznici sretali ljubeznim posmijehom, pogledom, koji me je milovao i cjelivao. — Moj prvi pohod u vanjski ili, što je gotovo svejedno, u javni život bijaše, dakle, dočekan i popraćen najljubeznijim posmijehom. Možda to baš i bijaše mojom najgorom kobi, a iskonskim uzrokom ovog, mojeg današnjeg potucanja svijetom, koji ipak nije mojim svijetom. Moj otac bijaše ogorčen čovjek, pa tako od njega naučih, da bijaše nekada vrijeme, kad izvjesne ljude vješahu o križ, dočim danas biva pokadšto obratno. Čovjek staroga kova, tvrd kao drijen, nerastezljiv, žestoki nepriljatelj tako zvanih kompromisa, u nekim stvarima katonske tvrdokornosti, ipak me još prije poroda, namijeni činovničkom zanatu! Morao sam postati ma koji ma kakvi činovnik, a kad to, uza sve poštovanje, koje mi je nametao naš medjusobni odnošaj, ne postah čak najmanjim činovnikom, okrsti me bitangom, reče, da će mi odsjeći komad zemljišta, da živim kako budem znao, uz, uvjet, dakako, da živim pošteno i čestito. Na zemlju, koju mi otac bijaše odsjekao, da na njoj živim, za njegova života moja noga nije bila nikad stupila, makar je otac, tvrdokoran kako bijaše, ostavi u ledini i nikada i ne pogleda na nju. Dok naprotiv o uvjetu, da živim pošteno i čestito, mogu reći, da ga još i danas najsavjesnije vršim i ako se je često, dapače veoma često dešavalo, da su se moji nazori o poštenju i čestitosti, u materijalnom smislu, dakako, razilazili od tudjih nazora. Moj se otac ne priznavaše patriotom, ali kupovaše sve naške knjige. I dok novine, nemajući za njih dovoljno najružnijih riječi, ne hćaše ni da vidi u kući, knjige je marljivo čitao i tumačio mi ih, na svoj način, dakako, dok se nalažasmo skupa, što se 170

je dešavalo gotovo jedino pri jelu. I tim našim knjigama morao je, kad mi bijaše osam godina i bolovah od skrleta, da otkupljuje moju privolu, da mi u grlo uvlači neki tanani savinuti kist da mi njim čisti i maže grlo. Iz ove činjenice mnogi zaključivahu, da sam već tada imao izvjesne prosvjetne literarne tendencije, koje su se kasnije i u gimnaziji i u javnom životu obilno ispoljile. Svakako, dok još bijah u klupama, primao sam od poznatih književnika pisma, kojima je na adresi stajala laskava oznaka: književnik, dapače i hrvatski književnik. I zato valjda, baš radi vlastitog ponosa i poštovanja, a možda i radi onog tako zavodljivog posmijeha slave, koji često igra pred očima svakom omladincu, koji gotovo a priori osjeća u sebi poziv za velike stvari, bijah odlučio da netom položim maturu podjem u ozbiljne književnike, koji će u književnosti služiti i od nje takodjer i živjeti. I doista bijah se, još u najranije doba, uputio prema tom polju slave i veličine, ali kad mjesto svjedodžba bijah počeo da šaljem kući članke i brošire, novele i pjesme, otac mi, nemajući shvaćanja za taj životni poziv, otpisa neka se ništarija već jednom opametim i latim ozbiljnog, čestitog posla, jer će me inače izbatinati kao kojeg god derana, koji rasiplje i kvari njegove trude. Moj otac medjutim nije imao pravo. Prve dane života provedoh, kako ih već djeca provode. Dok bijah u povoju, ruke mi bijahu uvijek proste, slobodne, a majka mi pričaše, da bijahu uvijek u trajnom, neobičnom, živom, gotovo temperamentnom gibanju, i u svojoj naivnosti dobre proste žene, proricaše mi, da ću biti dobar propovjednik, budem li pop, a dobar advokat, podjem li u više škole. –– I drugi mi kazivahu, da moje kretnje uvijek bijahu energične, pače i u nekom taktu, i da je svaki zamah moje ruke značio već tada bujicu živih, jakih riječi. Možda doista i bijahu to one prve, nesvijesne 171

pojave, koje su u sebi krile moje snažne oratorske geste, koje su često mnogo više kazivale, nego što su mi govorila usta. Bijah traženim govornikom u svim djačkim skupštinama, gdje su moje ruke uzrujavale ostale djačke duše jednako, kao što udarci vesla uzbudjuju mirnu površinu vode. — A kako su te djačke skupštine tek predigra, uvod u veće skupštine, u vijeća i sabore, to sam već u tim naivnim zborovima idealnih djačkih duša bio na neki način predestiniran za briljantnog govornika u saborima i parlamentima. Moje se je djetinjstvo, kako rekoh, razvijalo postepeno i normalno. Istina, prekapajući po njem, lako da bi tkogod naišao na ovo i na ono, što se u biografijama nazivije karakterističnim momentima i na čem biografi, radi svoje originalnosti, osnivaju ono minutno poznavanje čovjeka, o kojemu im se prohtjedne da pišu. Ti karakteristični momenti, koji uostalom ne prelaze uvijek medje svagdašnjih pojava živog dječjeg i mladenačkog života, u mojem životu nijesu sigurno igrali nikakve odlučne uloge, niti su ikako determinovali moj kasniji razvoj i polažaj u svijetu, jer ti bijahu jsključivo djelo moje volje. U prvih deset godina života naučih se čitanju i pismu, a provedoh ih jašući na metli i vitlajući drvenim mačem. Kako sam, pošto poto, imao da jednog dana postanem činovnikom, dakako da sam jednog dana postao gimnazijalcem, a kasnije, na temelju nekih specijainih računa roditelja, djakom u sjemeništu. Po svoj prilici da baš tada počeh živjeti nešto samostalnijim životom, nekako na svoju ruku. Sigurno mogu da samo to ustvrdim, da me jednog dana potjeraše iz sjemeništa radi nestašice zvanja, a u stvari zato, jer im bijahu dodijale moje nešto odviše smjele donžuanske emocije, ne samo 172

izvan zavodskih zidina, već i u samom sjemeništu. — Razmišljajući o tom svojem izgonu, o njegovim pravim uzrocima i o obrazloženju tih uzroka, sravnjujući ih sa formalnim razlozima, koje bijahu naveli u odnosnom pismu upravljenom mojem ocu, već tada nekom valjda nesvijesnom intuicijom shvatih, da je u svemu glavno forma, da jedino ona suvereno vlada u svakom socijalnom saobraćaju i da se pravi faktični razlozi izvjesnog čina nemaju uvijek iznositi na dlanu. U jednu riječ, da sve pobude i sve razloge treba zaodjeti u izvjesnu formu, koja ne odgovara pravom stanju stvari. Uvjerivši se već tada, da je to jedan od bitnih načina socijalnog života, usvojih ga i primjenjivah uvijek i svagdje kroz cijeli kasniji život. Igrat otvorenim kartama nije niti korisno niti ugodno. To je bio prvi aksiom mojeg života. Protjeran iz sjemeništa prešao sam u svjetovni djački život i u to doba zapravo padaju prvi početci mojeg javnog djelovanja, koje je doduše u to doba imalo posve neopredijeljeni jedan oblik i karakter, ali po kojem bijaše već jasno, da se osjećah, a valjda doista i bijah rodjen za javni život u njegovim najistaknutijim pozicijama. Živeći medju različitim ljudima, u najrazličitijim kućama svih društvenih klasa; čitajući novine i knjige najoprečnijih sadržaja i ciljeva, a imajući gibivu, elastičnu inteligenciju i mnogo mašte, bijah počeo, a da ni sam ne znam, kako i kada baš, da, u potaji ozbiljno, a pred drugima tek kroz šalu i izvjesnu ironiju, pletem i raspredam predju svoje budućnosti u prvim redovima »narodnih boraca«. Marljivo i podmuklo sabirah gradju, na kojoj sam imao da osnujem svoju buduću taktiku života, kojom sam morao da dodjem do cilja: biti medju prvima i najuvaženijima u službi opće domovinske stvari. 173

Ne znam zašto, jer sve to pada u ona prva, tanana, gotovo nesvijesna gibanja duše, ali možda najviše zato, što u meni bijahu, putem atavizma, oživjela sva idealna i praktična svojstva mojega djeda, koji radi tih svojstava bijaše takodjer uvažena ličnost, bijah izmedju svojih drugova razvio barjak novog jednog nacionalnog osjećaja. Oprezno i muklo uzeh pripovijedati povratak narodnosti, agitujući isprva medju malim, pa postepeno sve većim brojem drugova, novinskim govorima i člancima, koje marljivo i ustrajno učah naizust, čuvajući ih u prvo vrijeme najljubomornije i od najbližih prijatelja. Bijah, naime, već tada naučio, a možda sam i sam po obi osjetio, da svatko ulaže sve sile, i moralne i materijalne, a mnogo puta i fizične pod različitim oblicima, da svoju osobu, ma gdje i ma kako podigne do općeg uvaženja. To isto pravo, rekoh, pripada i meni i tako nastavih da tražim, proučavam umijeće, kojim ću najlakše i najsigurnije postići taj cilj. Bijah već postao prvim medju najbližim drugovima, da rečem, najistaknutijom djačkom ličnošću. Držahu me najsposobnijim, pače najučenijim, a onda gonjen tragičnom logičnošću prilika, počeh da se postepeno i sam takovim smatram, dok mi se ne učini najsvrsishodnijim, da udarim i još jednim smjelim korakom unaprijed, da se –– nametnem. Krivo bi mi učinio svatko tko bi i samo pomislio, da sam se laćao tih metoda iz sušte sebičnosti, a da me u tome nije vodila jedna viša svrha, u mojoj zamisli najidealnija. Ljubio sam doista zavičaj, domovinu i narod i baš radi toga bijah stao da smatram opravdanim svako sredstvo i svaku metodu, za koje držah, da su preduvjet i najsigurniji način da se domognem cilja. Pogdjekada, isprva s izvjesnim strahom, pače i stidom, razmišljah da treba biti bezobziran, treba li, 174

čak i lično nemoralan, kad to zahtijevaju viši ciljevi. O svojem pak vrhovnom cilju ne bijah tada nikada ni posumnjao. Spasenje domovine — najveći zakon! Ta mi je stara školska sentenca neprestano lebdila pred očima i onda, kad ne bijah potpuno svijestan o tome, što je zapravo i u kojima se granicama kreće taj najveći zakon, to sentencirano spasenje domovine. S druge strane bijah sklopio sa svojim idealima, sa domovinom, neki idealni ugovor. Ovo moje iskreno priznanje neka nikoga ne sablazni, neka mi nitko radi njega ne predbaci grubog nepoštenog egoizma, od kojeg bijah tada daleko kao od najbrutalnijeg kojeg zločinstva. Stvar je naravna, svagdanja. Taj je, dakle, ugovor glasio: Ja, stavljam u službu domovine sve svoje moći a domovina me zato honorira svojim priznanjem, svojim prvim mjestima. Nametnuh se, dakle. Postah vodjom i eto me, gdje govorim u prvim djačkim skupštinama, koje su bile obavijane najnaivnijom misterioznošću velikih, gotovo urotničkih, konspiratorskih sastanaka. Držah predavanja ekscerpirajući marljivo i tajno svu narodnu i političku literaturu, tražeći uvijek samo ono, što drugima bijaše najmanje pristupačno. Postavši vodjom, počeh da se sve više uvlačim u se znajući, da biti u sebi zatvoren, znači veće uvaženje i poštovanje kod drugih. Prvi uspjesi u tim djačkim skupštinama uvjeriše me, da znati govoriti znači biti umjetnik nad umjetnicima, da imponirati znači poznavati početak mudrosti. Bijah bez sumnje započeo svoju javnu djelatnost. Podražujući prilikama vremena obukoh se, kako je imalo da odgovara mojoj novoj funkciji. Izabrah izvjesne oblike odijela, odredjene boje, usvojih izvjesne 175

grimase i kretnje. Moj ponos, moje samo-poštovanje bijahu nabujali, kao rijeka, kad snijeg kopni. Konačno plašljivo i gotovo strepeći dirnuh i u javne novine. Kad jednoga dana, ni sam ne vjerujući, pročitah svoj pseudonim, koji je uz moje svetačko narodno ime takodjer bio sastavnim dijelom moje, osobe, a na čelu članka »Primamo s velikim veseljem od mladog prijatelja, žarkog rodoljuba, koji nas ispunja najponosnijim nadama« — bijah uvjeren, da je moj rad u narodnom pravcu time stekao sankciju zakonitih predstavnika naroda, da je moj položaj u prvim narodnim redovima bio osiguran. — Rad za narodnost i narod posta mi isključivom zadaćom života; ugledno mjesto u narodu zakonitom nagradom, koju mi nitko više ne može da ospori. Bijah, eto, postao narodnim čovjekom. Moj prvi san bijaše obistinjen. Javno priznavanje snažnim izvorom novih pobuda. Zlatni dani najidealnije mladenačke naivnosti, kad i kaos ideja i osjećaja može da dušu ispunja milinom i radošću zadovoljstva! »Dakle, narodni čovjek!« bijaše mi jedne večeri ujedljivom podrugljivošću rekao činovnik, kod kojeg bijah na stanu — »a što si ti, veliki narodni čovječe, učinio za narod, za one siromahe, što ih svake srijede gledaš tu na sajmištu, što misliš, da za njih učiniš i kako?“ Bijah poniknuo, i povrijedjen i posramljen ne odgovorivši ni riječi, da kasnije u tišini svoje sobe, nad gomilama novina, razmišljam o njegovim riječima. Ni tada ne mogoh da sam sebi odgovorim drugo, do onih tako čestih i tako tragičnih riječi: „Učinit ću!“, kojima se likvidiraju propusti prošlosti i zadovoljavaju zahtjevi budućnosti. Noseći neko vrijeme u sebi žalac podrugljive istine činovnikovih riječi bijah zamislio da napustim 176

školu i podjem u narod, da za nj nešto učinim. Što bih zapravo morao učiniti, kako zaći u narod, na to ne bijah ni tada pomislio. Opijala, me je samo ta velika gesta. Osjećao sam zadovoljstvo radi same namisli, a da se nikada ne bijah zamislio, da joj dadem konkretni oblik, — dok konačno u svagdanjim emocijama ne bijah na sve to zaboravio. A kada nakon prve osude i prvog zatvora prvi put izadjoh na ulicu i opazih, da se tolike oči za mnom okreću i prijazno mi se smiješe — a jesu li mi se i doista smiješile? — osudu i zatvor utvrdih kao, svoje prvo javno djelo i stadoh da apšenje, sudjenje, i dane provedene u zatvoru posmatram kao neko oblasno priznanje mojeg karaktera javnog narodnog radnika. Sjećam se i danas, da gotovo desetak noći nijesam bio ni zažeo oka. Sa mnom bijaše ovladalo uzbudjenje u kojem je titrala svaka čest mojeg života. Agitacija za onu veliku narodnu manifestaciju bijaše apsorbirala sve moje snage, potisnula sve moje fizičke potrebe. One sam večeri bio u onom istom stanju duše, u kojem mora da se nalazi glumac, kad prvi put istupa pred publiku u glasovitoj ulozi. Bijah obukao najtrošnije odijelo, džepove natukao novinama, knjižicama i papirom, da mi budu pri ruci kad me uapse. Gotovo mi se je činilo da je cijela ta manifestacija samo za to udešena, da me oružnici, možda čak i vojnici, uzmognu prvi put uapsiti. Bila je to prva velika emocija moje mladosti, prvi veliki ozbiljni nastup pred javnost, gotovo čin povijesti. Samosvijest, kojom sam stao pred sud, gotovo fizička bol, što me ne sudi još jedamput onoliki broj sudaca, hladna ravnodušnost prožeta tananom ironijom, kojom dočekah osudu, tvrdokorna neustrašivost, gotovo drzovitost u zatvoru, svi ti momenti, koji su 177

popratili moj prvi istup, još i danas žive pred mojim očima, makar na njih gledam kao na siromašnu baštinu, koju je moja duša primila od najranije moje mladosti. Kako bijaše opijena moja mlada bezazlena duša! Moram li da rečem i kakav djak bijah u školi? Držeći se aksioma, da stvari nijesu onakve, kakve doista jesu, već onakve, kakve izgledaju, s formalne strane bijah jedan od najgorih djaka, u čemu je imao najznatniji udio moj uvijek buntovni, nedisciplinirani temperamenat. Jedva. sam se provlačio iz nižeg razreda u viši, ali je sve te neprilike zaštićavalo opće uvjerenje i moje i tudje, da je svakom mojem zastoju, svakoj poteškoći bio jedini pravi uzrok moja politička djelatnost: tehnički izraz, koji je imao da objašnjuje sve poteškoće života. Bijah uvjeren, o birokratskoj ukočenosti i bescilju školskih metoda, o nepatriotičnosti udžbenika, pače i o beskarakternosti nastavnika i bijah suverenim prezirom prekrio sve svjedodžbe, koje mi se činjahu tek jednim banalnim službenim spisom, koji ima samo da služi dokazom, da je djak propisno prošao kroz ono pedagoško sito, odnosno da su ti i ti nastavnici pokušali sve, da djaka udese za izvjesni službeni čin. I samo zato, da protestujem proti tom udešavanju, a možebiti i proti fiksnoj ideji moga oca, da od mene, od mojeg mozga, i mojeg temperamenta skalupi jednog činovnika, pa da legalno pomrsim njegove račune, moje svjedodžbe redovito bijahu tek one drugoga reda, makar i bijah mladićak bistrog uma, razvijene memorije i ustrajne tvrde volje. Protest proti odgojno naučenim metodama bijaše tako postao gotovo pitanjem moje osobne narodne časti, i ustrajno provadjah neku pasivnu resistenciju u stvari svoje izobrazbe i svojih nauka. Oko svojeg pamćenja i oko svoje duše 178

bijah podignuo debeli nacionalni zid, kroz koji nije smio da prodre glas pedagoga, a sve zato, jer bijah utuvio, da sve što mi se u školi predaje, sve što se od mene zahtijeva, ima tek neku prikrivenu tendencu, koja je u opreci s mladom dušom, ispunjenom velikim patriotskim cijevima i idealima. Dakako, da posljedice bijahu u suglasju s matematičkim rezultatom profesorskih ocjena i, kako već, spomenuh ne izostaše, što me je opet ispunjalo gordim ponosom, da nijesam tijesto za svakog pekara, ni glina za svakog vajara. Vjerujući živo i tvrdo u svoje prirodne moći, u darovitost i svestranu inteligenciju naslijedjenu od djeda, uvjeravah sebe, da u mladosti, kakva bijaše moja, uvijek ostaje dovoljno vremena, da sâm bez paragrafskih spona u slobodnom i najslobodnijem stanju duše nadoknadim sve što bijah zapustio i da se opskrbim znanjem i umijenjem, koji pristoji čovjeku, koji će sutra stajati na najvišoj stepenici domovinskog amfiteatra. To slobodno stanje moje duše morale su da budu moje universitetske nauke. Zanoseći se još u najranije doba zvučnošću i velikim značenjem riječi s v e u č i l i š n i g r a d j a n i n , koje slušah nekim pobožnim nastrojenjem duše i nekom neizrecivom žudnjom srca, nikada i ne pomislih, da je i universitet tek jedna škola, jedna tvornica činovnika, koja se od nižih škola razlikuje tek time, što su u njoj strojevi savršeniji, precizniji, u većem broju i skuplji, sposobni da obavljaju i one najdelikatnije radnje, u jednu riječ: škola, koja će profiniti i usavršiti materijal, koji joj dodavaju one niže škole. Škola i činovnik bijahu tada gotovo jedine moje antipatije. I za dugo vremena ne dospjeh, da u nekome razlikujem čovjeka od činovnika, a u školi rasadište 179

makar kakve, naobrazbe od jedne tvornice, koja preradjuje i udešava narod u neku drugu nenarodnu masu. Polazak na, univerzu, lisnica natrpana bankovnim notama, koju, nevježa u novcu, svaki čas kradimice opipavah u nutarnjem džepu prsluka, prateći svaku tu opreznu kretnju osjećajem i posmijehom najvećeg zadovoljstva, pa dolazak u veliki svjetski grad, nastup medju sveučilišnu omladinu, sve to bijaše za mene jedna trajna svečanost, jedna neprekidna duboka emocija. Novac, što ga ponijeh u svojoj lisnici, novac, na koji do tada nikada ne bijah ni pomislio i pokraj kojeg sam prolazio kamenom ravnodušnošću, na dogled velegradskog sjaja, što ga naslućivah iz pričanja sudrugova, bijaše odjednom postao zajamčenom realizacijom svih užitaka, uvjetom moje egzistencije, prvim čimbenikom mojeg života. Prevrćući kupove bankovnih nota uzeh ih posmatrati polugom kojom ću pokrenuti svijet, da njegovo najblistavije biserje potrošim za svoj užitak. Nakon prvih i običnih djačkih lumpacija, u kojima me bijaše omamila opojnost užitka i profinjeni mirisi više ili manje lijepih žena, bijah se gotovo izgubio u golemom moru pomame za najintenzivnijim užitcima i neko vrijeme stajah na raskršću dvaju puteva, koji bijahu jednako sposobni da budu putovnica mojeg života: na raskršću najintimnijeg užitka životnih, da tako rečem, materijalnih slasti s jedne strane i užitka slave i slavnog položaja u narodnoj areni s druge strane. Ova nenadna kriza moje mladosti bijaše svršila nekim čudnim kompromisom izmedju onih dvaju polova moje duše. I naužiti se života i biti prvi, medju prvima, bijah rekao u svojoj duši i udarih tim kombinovanim putem žitka, koji me je kasnije prebacio 180

preko granica domovine, da živim kao prognanik vlastite duše u tudjoj sredini. Već prvih dana universitetskog života bijaše me povrijedila i ogorčila činjenica, da svakom novom znancu bijah tek jedan obični gimnazista, posve nepoznato lice, bez druge prošlosti do one, koja je za ledjima svakom gimnazisti, biva, do običnih, banalnih školskih klupa. Svijestan, kako bijah, svoje, makar još i čedne, političke djelatnosti, držah da je moje ime, ili dajbudi moj pseudonim, koji se je od vremena do vremena pojavljivao podno brojnih novinskih članaka, morao biti zapažen i izvan domovine, gdje je bilo naših ljudi, i gdje je dopirao glas domovinskih glasila. Mjesto veselih poklika iznenadjenja, i ugodnosti slušah samo hladno, gotovo apatičko: žalim, ne znam, nijesam čuo itd. Moje je ime bilo potpuno novo, potpuno nepoznato, a ta je činjenica ujedno s ogorčenjem, koje je izazvala u mojoj duši, bez sumnje baš mnogo doprinijela, da odlučno udarim putem žitka, o kojem sam već govorio. Kako bijah doista ozbiljno namislio, da u svojem, novom slobodnom i neodvisnom stanju, sakupim sve najveće obilje znanja, da potenciranom snagom prionem uz intenzivno prikupljanje opće izobrazbe i usavršavanje političkih svojstava, bijah već prve dane obišao sve knjižare, proučio sve knjižarske i bibliotekske kataloge i nabavih knjižnicu, kakvom se nije mogao podičiti nijedan student domorodac. Prikupljanje knjižnice bijaše apsorbiralo sve moje umne i duševne postalo plamenom strašću, gotovo manijom. Sva područja opće kulture bijahu u njoj sakupljena. Sva znanja, sve specijalne struke, osobito politika, gospodarstvo i sociologija, bijahu naslagane u mojim ormarima. Po čitav sat mogao sam da sjedim pred rastvorenim ormarima, da uživam gledajući i listajući debele sveske. 181

Bijah se dao na studiranje, ali odmah u početku bijah naišao na poteškoće, koje me ubrzo ispuniše klonulošću i žalosnim spoznanjem, da se prihvatih posla, kojeg ne ću moći ni do polovice da obavim. Poteškoće jezika, na koje ne bijah nikada ni pomislio ispriječiše se izmedju mene i mojih najsolidnijih namjera, i što da rečem? Sati, koje provedoh pred rpama knjiga, skrivajuć se od ostalih domorodaca, a ne sklapajući poznanstva s urodjenicima, koje sam mrzio i prezirao, kao što bijah nadut patriotskom literaturom novinskih članaka, prolažahu u trajnom teškom rvanju sa hiljadama riječi, oblika, konstrukcija, kojima su vrvili tekstovi; dok iznemogoh prožet apsolutnom spoznajom, da nikada nikada ne ću prijeći nebotične planine jezika, stila i kaosa teorija i misli. Uplašen i postidjen bijah se utekao starijim domorocima da me svojim iskustvom savjetuju i što čuh od njih? Pisci i djela, o kojima im bijah govorio, bijahu im potpuno nepoznati. Ismijaše moju naivnu gimnazijsku dušu, narugaše se mojoj megalomanskoj težnji za besciljnom i nepotrebnom učenošću i uvjeriše me, da narodu ne treba oporih i tvrdih učenjaka, specijalista, već okretnih, lakih ljudi, koji će već svojim prirodjenim umom, oplemenjenim, koliko je najnužnije, utjecajima kulturnije sredine znati da upravljaju narodnim brodom. –– »Ne, dragi moj, za stolom nikada ne ćeš naučiti ni toliko, da zaišteš jela u gostionici, a istrošit ćeš ututanj najjače moći. Profesora i doktrinaraca nama ne fali, ali nam treba, prešno treba, ljudi praktičnog uma. Jezik, veliš! A tko ga je od nas znao, kad dodjosmo ovamo? Danas možemo da njim briljiramo, kao sa svojim rodjenim, a misliš li, da smo tu vještinu stekli proučavanjem gramatike, sprezanjem i dekliniranjem? Ostavi ti svoje knjige i van u društvo. 182

U gostione, u zabavišta, na ulicu, u život svagdanji i opći, pa da vidiš! Bez znoja, bez debelih knjižurina i bez poteškoće izučit ćeš već sve, pa i taj jezik, koji ti je pobrkao mozak«. Tako mi govorahu, a nalazeći i sam, da su njihovi nazori u najvećem dijelu opravdani, riješih se da udarim praktičkim putem, da živim. Zaključah svoje ormare s knjigama i sidjoh na ulicu, u najpraktičniju školu najsigurnijih metoda. Proživjeh djački život u svim njegovim nuancama, od najnježnijih emocija do najsilovitijih noćnih tučnjava s uličnim droljama i pijanim kočijašima. Svi narodi imaju svoje djaštvo, i svako djaštvo ima svojih tamnijih ćudorenih i umnih strana, a mladost treba da, kao i novo vino, provrije; treba da proživi svoje vrijeme, a iskustva, koja kroz to vrijeme steče, već će odbaciti pristojnu dobit. Ovako mišljah i stadoh da živim, kako su gotovo svi domorodci studenti živjeli. Ipak polugom svakog mojeg djela bijaše razvijeni osjećaj narodnosti i tvrda, postojana, gotovo obijesna odlučnost da svojem imenu i svojoj narodnosti pribavimo bezuvjetno poštovanje kod svih, koji bi hotimice ili iz neopreznosti htjeli da pokažu, kako im naše ime i naša narodnost ne imponuju, ili uopće da ih ne uvažuju i ne časte. Krvave tučnjave radi imena i narodnosti, o kojima bijaše izvor često puta tek u kojoj uličnoj neotesanosti ili u našim hirovima, usjekoše se duboko u moju pamet. I tako zapavši u kolotečinu, što je utriješe tolike generacije domorodne mladosti, turah dane i ja postepeno i bez većih muka, ne zaboravljajući ipak nikada ideala, kroz koje još na školskim klupama bijaše planula moja mladost, pa ni onda, kad prepunim šakama rasipah svoje tjelesne snage i umne energije u virovima bučnih užitaka mladosti. 183

Bijaše momenata, kad sebe prekoravah radi svojeg nesolidnog života, koji nije u skladu postavljenim ciljevima, ali tada dostajahu ma kakvi mentalni »šlageri«, ma koja riječ — da taj nadrimoral, kako to nazivah, pretvori u pare ništetnosti. Svakako već tada, moji ideali bijahu primili u sebe izvjesne smjese, koje su ih učinile manje kristalno jasnima, ali ih bijahu u isto vrijeme konsolidovale. Bijah mlad, oj, veoma mlad. Dvadeset godina života za mnom, a duga, prostrana budućnost preda mnom. Volje i energije uvijek jednako obilje u pripremi, da jednog dana, kad se budem za cijeli život zasitio bučne, vesele mladosti, odlučnim jednim udarcem porušim sve mostove, koji ostanu za mojim ledjima na rijeci života, mladosti i užitka, kojim se samo jedamput živi i koji treba proživjeti ili prije ili kasnije, jer su takvi neumoljivi zahtjevi prirode. Proživjeti ih prije, to je značilo osigurati mirnu budućnost, zajamčiti nesmetani razvoj svih duševnih energija, očeličenih muževnom ozbiljnošću i prošivenih općenitim uvažavanjem. Ne proživjeti ih u pravo vrijeme, to je značilo izvrgnuti se pogibli, da u najpodesniji čas proigraš položaj, moć i uvaženje. Tako sam mislio i dok su moje knjige ležale na svojim policama, a prvotni strah pred nesavladivim poteškoćama jezika i ogromnosti materijala nauke i znanja malo po malo nestao u tvrdom uvjerenju, da čovjek sve može u ma koje vrijeme i da mu ništa nije prekasno, sakupljah praktično znanje života, natrpavah um iskustvima, koja su mi jednog dana imala da osiguraju mjesto, što ga odredih u javnom, narodnom životu. Dani su prolazili vukući za sobom najprije prvu pa drugu godinu universitetskih nauka, a ja jedva dospijevah, da se još u zadnji čas pišem u odnosni fakultet. 184

Podan više sjetilnom, negoli duševnom životu ne bijah stvorio svoj jedan posebni položaj medju domorodnim djaštvom. Izmedju mojeg gimnazijskog i universitetskog života ne bijaše kontinuiteta. Jedan stajaše prema drugome kao dva odsječena doba, svako za sebe. U pomami za sjetilnim užitcima u gotovo trajnoj novčanoj groznici bijah gotovo izgubio s vida daleke nacionalne i vlastite ciljeve, uvjeravajući sebe, da godina-dvije u životu naroda ne znače osjetijiv nenaknadiv gubitak. Ipak moj saobraćaj sa domovinom ne bijaše ni za čas jenjao. Bijah najmarljiviji saradnik i informator gotovo svih domovinskih listova. Ne mareći za one neke previše fine nuance narodnoga rada, koje su pojedinim skupinama davale specijalna obilježja, a i sam u neprilici uz koju se priklonim, jer ne imadjah kritičnog osnova svojim odlukama, dopisivao sam svim strankama šaljući im parlamentarne izvještaje i najrazličnije članke. Moram reći, da me je u tome vodila i neka gotovo nesvijesna politička mudrost, težnja da u ma kojoj stranci, medju ma kojim ljudima uredim svoje položaje, da jednog dana možda poduzmem veliko djelo narodnog ujedinjenja iznad granica stranaka, osoba i principa. Ta namjera bijaše jezgrom mnogih mojih naivnih patriotskih sanja. Narodno ujednačenje, izravnanje, izmirenje bijahu neko vrijeme moj najbliži idealni zadatak, ali i tada mnogo više osjećan, nego zrelo promišljen i odlučen. Danas znam, da je to bila jedna možda naivna, a možda i preuzetna fantazija, koja se je ubrzo u toku prilika i vremena rasplinula. Godine prolažahu, a kad mi otac stade da uporno zahijeva svjedodžbe o kolokvijima i ispitima ne obazirući se na moja pisma natrpana najrazličitijim os185

novama, najsmjelijim sanjama o životu veličine i slave, ne mareći za obilje umnih proizvoda razasutih po domovinskim listovima, koji po mojem mišljenju bijahu barem toliko vrijedni kao i službene svjedodžbe, a ja mu ih ne mogah da pokažem, tvrd kao što bijaše i nepokolebiv u svojoj namisli, da budem činovnikom, obustavi mi svaku potporu. Mrzila me je kodifikovana znanost i kao vojska uparadjene zasade nauke i u svojem životu vidjeh novu seriju do tada nepoznatih dana, koji pokadšto bijahu više ispunjeni emocijama želuca, nego umnim napinjanjem ili užitcima sjetilnog života. Bijah osjetio što je glad. Upoznah ležaje na tvrdim zamazanim i ljepljivim klupama po hodnicima željezničkih stanica i policijskim konačištima. Ali ni to me stanje nije poništavalo. Bijah ga prihvatio kao nešto neizbježivo i prolazno, onako kao lošije mjesto u već posve rasprodanom pozorištu, bez veće mržnje i ogorčenja, podražujući gotovo komičnom ravnodušnošću bohemskom životu. Zabavljalo me je gotovo, a ujedno sam se uporno vježbao u mirnom pregaranju i postepenom svàdjânju na minimum svih potreba jednog ljudskog organizma. Afektacija i pozerstvo bijahu neposredni učinak mojeg čestog gladovanja, koje se ispoljavahu gotovo isključivo u literarnoj i filozofskoj strani mojeg života. Prisluškujući pokadšto nezadovoljnom brundanju crijeva i dokono maštajući o problemima života i življenja, prigrlih pesimističku filozofiju i stadoh da je gotovo obrtimice raspredam i legiram sa izvjesnim filozofskim anarhizmom Stirnerovog Jedinca, zatvarajući sve te neobične dane u zaporke jednog pukog slučaja. Sjedeći jednog dana na galeriji državnog parlamenta, uz već obično grgljanje crijeva, obuze me neki somnambulizam i stadoh da odjednom prelazim pogledom jednu po jednu zastupničku klupu, s desnice na ljevicu 186

pa kroz središte sve do ministarskih klupa, pred kojima se je moje oko ustavljalo ukočeno, gotovo prestrašeno. Moj je pogled ulazio u svaku klupu, sjedao na svako mjesto, kao da traži, izabire mjesto, koje bi bilo najpodesnije za me. Na koljenima mi bijaše papir, na koji od časa do časa nabacivah rasijane misli i momente sjednice. Moja je ruka počivala kao ukočena na papiru. Sva moja svijest bijaše u mojim očima. One klupe bijahu me zaista sugestionirale, bijahu upile sve moje misli. Do mene je sjedio neki prosijedi gospodin, otmjenog i vojničkog držanja, zacijelo neki penzionirac iz glavnog stožera ili iz ministarstva, koji je, prešavši u mirovinu, obligatno sudjelovao u političkom državnom životu, makar uvijek i sa galerije, kao tada parlamentarnim sjednicama. Pozorno je pratio stentorski glas jednog zastupnika sa skrajne desnice, gotovo izbečenim očima pio njegove više nervozne, nego li temperamentne kretnje ruku i cijelog gornjeg dijela tijela. A kad je živi pljesak dobrog dijela kuće popratio posljednje govornikove riječi, prosijedi gospodin bijaše se okrenuo meni i zadovoljno, nekim oštrim, oholim prizvukom u glasu rekao: — Dobro je govorio, zar ne? –– Kada ćete vi, moj gospodine, ovako? –– Ja? — odgovorih mu skoro preplašen tim nenadnim pitanjem, koje se je tako čudnovato sudarilo s mojim mislima, koje sigurno ne bih bio nikome saopćio, ne znam da li više od nekog stida ili od straha radi njihovih smjelosti. –– Pa zašto ne, moj gospodine? Ta vi ste sigurno Austrijanac? –– Da, jesam, odgovorih mu još uvijek preplašeno i nesigurno, okrećući glavom lijevo i desno, kao da nekoga tražim po galeriji, a zapravo samo zato, da mu ne 187

dadnem da ustavi pogled na mojem licu i mojim očima. — Bez sumnje, zašto da i vi jedamput ovdje dolje ne sjednete! Rekli ste, da ste Austrijanac… — Da, to jest, Hrvat… — O, dakle ein Krobot… Služio sam u Hrvatskoj. Dobri vojnici ti Hrvati. Služili su pod mojom komandom… Taj čas bijaše počeo novi govornik i moj je susjed opet nepomično i pozorno, kao da bijaše pred generalom na smotri, pratio svaku kretnju i svaku riječ govornikovu, dok ja još uvijek smućen, gotovo posramljen od svojih misli i tlapnja, sakrivah oči svakom eventualnom njegovom pogledu. –– Živili, moj gospodine! Želim vam doista jedno mjesto, ali tamo u vrhu, desno… To su najpatriotičkija mjesta –– reče mi pružajući oštrom, odsječenom kretnjom ruku. — Imam čast, major Kletter von Kletterberg, Habe die Ehre, mein Herr! I nakon sjednice ostah prikovan na svojem mjestu, razmišljajući ponovno, kako su se majorove riječi onako čudnovato sudarile s mojim mislima. Jer doista, razmišljah, kada ću i ja sjesti na jedno od onih mjesta. Bože dragi, ne bijaše to nikakva preuzetna, megalomanska misao. Ta moj je put bio već davno trasiran, moje mjesto označeno. U narodnoj službi, kojoj se još u školskim klupama bijah posvetio zanosnom voljom, to me je mjesto imalo zapasti kao legitimna nagrada za vjernost i gorljivost u narodnoj stvari. Tako sam umovao i cijeli dan ne čuh grgljanje želuca. U ušima su mi neprestano zujile riječi staroga majora von Kletterberga, poprimajući malo pomalo tajanstveni oblik jednog proročanstva, jednog otkrivenja. Zanesen njime, povraćajući se gotovo svaki tren na njih, uvjeravajući sebe, da ću sam biti kriv, ne zasjednem li u klupe, koje me bijahu omamile, u jed188

nom momentu odlučne volje napisah ocu pismo, da sam mnogo razmišljao o njegovim pismima i došao do uvjerenja, da su najopravdanija, kao što je i njegova srdžba na me najsvetija i, nakon što bijah iscrpao svu svoju retoriku i sve superlative ukrasne proze, bijah zamolio za oproštenje i dalje pripomaganje. Moj otac bijaše širokog i ćutijivog srca, podatan emocijama i jednog dana, sa svojim sanducima knjiga, novom voljom i novim oduševljenjem, obuzet gotovo fiksnom idejom, da udarim napred svojim putem, osvanuh u središtu našeg narodnog života, gdje sam mislio naći sve najpodesnije prilike, da se jednog dana dohvatim postavljenog cilja. Dolaskom u narodnu sredinu bijah započeo novu periodu u političkom poglavlju svojeg života.

N e znam, da li je uopće vrijedno da nabrajam i opisujem utiske, koje primih u svoju poletnu dušu,

boraveći prve dane u narodnoj sredini. Možda ti utisci bijahu i odviše subjektivni, a da ih potanko iznesem kao objektivne i opće. Bit će valjda i to dovoljno, da medju zaporkama spomenem, da indirektne impresije, biva one, koje primah kroz toliko godina, boraveći još u školskim klupama u provinciji, bijahu u gruboj opreci sa impresijama, koje primih na samom »licu mjesta«. Njihovu razrožnost osjećah gotovo fizičkom boli i proživjeh mnogo i mnogo dana zaokupljen jedino mišlju, kako da te opreke izravnam, da ih protumačim svojoj razočaranoj duši, u kojoj je prijestolnica kraljevstva, središte svih nacionalnih energija, rasadnik svih idealnih poriva i pregnuća, vladala suverenom veličinom i snagom. 189

Još kao dijete slušah spominjati bijeli naš glavni i prijestolni grad; kao nedoraslo djače spajah s tim riječima najidealnije predodžbe, a sada, prožet golemom ljubavlju i žudnjom za simbolom naše narodne misli, osjetih se odjednom tako bolno nezadovoljnim, gotovo postidjenim pred neodoljivom zbiljnošću činjenica, koje sam na svakom koraku opažao, nekim gorostasno razvijenim, i nesvijesnim umnim i sjetilnim moćima. Za mnogo i mnogo vremena nošah u sebi senzaciju neke sivo-žute boje, slične starim vapnenim bojama, kojima su obojene starinske vlažne kuće po našem primorju i koje, kad zauždi jugovina i stane se cijediti beskonačna kiša, poprime izraz jednog žutozemljanog sušičavog lica. Opetujem, bijahu to moje lične impresije, možda do skrajnosti subjektivne, neosnovane, a ni do danas još ne dospjeh da im pronadjem postanak i uzrok. Valjda im bijaše klica u oprečnosti karaktera i temperamenta, koja se ne da zatajiti, kad uporediš nas primorce, djecu svoje klime i stotine drugih utjecaja, sa hladnijim, tromijim sinovima sjevera, koji dopire do iza sjevernih granica naše majke zemlje. Što me te iste impresije nijesu salijetale još dalje gore na sjeveru, u tudjoj sredini, mora da da je uzrok baš u onoj dubokoj, odanoj ljubavi, kojom mi bijaše ispunjena duša prema prijestolnici kraljevstva, o kojoj u časovima prve, još nesvijesne i žarke mladosti, toliko sanjah. Ta samo je zaljubljena duša onako golemo pristupačna i podatna bolima, koje slobodno srce nikako ne može ni da zamijeti, a kamoli da osjeti. Bilo kako bilo, trebalo je bez pretjerane sentimentalnosti, s više zrele, muževne ljubavi, nego plačljive zaljubljeničke raznježenosti prihvatiti stvari, kakve jesu da jesu, i koracati udarenim putem do cilja. 190

Upisavši se u pravo i sklopivši prva formalna poznanstva, koja je trebalo kasnije izradjivati, a ponajviše po redakcijama raznih novina i za narodnim kavanskim stolovima, doskora udjoh u redakciju „Nezavisnosti“, zadovoljavajući se da u prvo vrijeme budem samo šegrtom u velikoj narodnoj radionici. Bijaše mi povjerena korektura i revizija lista. U svojem prekaljenom, preporodjenom oduševljenju i zanosu bijah zadovoljan, da za vrijeme podnevnih sati, kad bi se članovi redakcije, osiguravši izlazak odnosnog broja lista, raspršili kud koji, raprezentiram redakciju. I tu sam svoju funkciju vršio najvećom ozbiljnošću, najvećim ponosom, uopće svim superlativima umnih i duševnih moći. Prešavši doskora u novinarsku ložu saborskih izvjestitelja, bijah sretan i presretan, kad me jednog dana šef-redaktor, narodni zastupnik, predstavi prvom ministru, kojemu se bijahu osobito svidila moja saborska izvješća radi njihove preciznosti, opširnosti i dotjerane forme. — Stenografirate li svoja izvješća? –– bijaše me upitao ministar gladeći svoju dugu, prosijedu bradu i igrajući lukavim očima, u kojima bijahu uvijek druge misli, negoli su u obliku riječi izlazile na njegova usta. — Nažalost ne umijem još stenografiju, presvijetli gospodine ministre, ali imam tako dobar sluh, izvrsnu memoriju i brzu ruku, da hvatam sve govore, kako ne bih bolje mogao i sa dvostruko brzom stenografijom, –– bijah odgovorio s ponosom i samodopadnošću. –– A koliko honorara dobivate? — upita me još ministar, mjereći me pogledom od vrha do dna, istim pogledom, kojim me nekoliko dana prije bijaše na stavnji izmjerio pukovnijski liječnik. 191

Mjesto mene, a brže od mene, odgovori šefredaktor, rekavši da sam tek početnik, koji medjutim mnogo obećaje, posveti li se isključivo novinarstvu. Taj dan bijaše i opet jedan svečani dan mojeg ponosa, duboke svijesti o snagama, koje sam u sebi krio i za nekoliko dana predstavih se šefu redaktoru molbom za povišicu honorara, da uzmognem pristojno reprezentirati svoje sposobnosti i svoj budući položaj u društvu, u koje bijah odlučio da udjem, znajući da je i ono znatni faktor zamišljenih kasnijih uspjeha. Šef redaktor, jedan od najistaknutijih narodnih prvaka, političar po zvanju, prizna najlaskavijim riječima moje vanredne sposobnosti, žaleći da ih taj čas ne može da dolično honorira radi ozbiljnih financijalnih neprilika, s kojima mora da se list bori iz dana u dan. Stavi mi u izgled honorar, koji me doista ide, netom se poboljša ekonomsko stanje glasila. Ljubezni i laskavi odgovor šef-redaktora bijaše mi izvorom novih pitanja i problema. Ponosan što i opet stekoh priznanje svojih vanrednih umnih moći, najveće uvaženje svoje ličnosti, postadoh plijenom sumnjâ o činjeničkim navodima šef-redaktora, o njegovoj sebičnoj neiskrenosti, o jakosti stranke i svijesti njezinih pristalica i t. d. Obavijestivši se gotovo diplomatskom lukavošću o faktičnom financijalnom stanju lista, o honorarima redaktora pojedinih članova redakcije, uvjeren da sam jedino predmet jeftinog iskorišćavanja, a neosjećajući se nimalo kompromitovanim pred javnošću i samim sobom, podajući svojem radu u redakciji više materijalno, poslovno, gotovo činovničko značenje, bijah stao da razmišljam, ne bih li na drugom mjestu pokušao da dovedem u sklad svoje sposobnosti sa materijalnim probitcima. 192

Gonjen ambicijom, podstrekavan raspaljenom maštom, zaželivši se i opet sjetilnih užitaka, bijah pomislio, da se predstavim onome ministru, pozivajući se u svojoj duši na onaj gotovo mjernički pogled, kojim me bijaše pogledao. Ta se je misao bila prihvatila mojeg mozga, baš kao čičak haljine. Uzeh da je nekoliko dana uzastopce proučavam, i postidjen, što se je mogla da uopće pojavi u moždanima mladog čovjeka, odanog narodnoj stvari, nastojah da je podušim, bacajući na nju svu težinu idealizma, načela, dosljednosti, lične čestitosti i političkog poštenja. Ekonomske bure, koje se opet bijahu počele dizati u mojoj nutrini, instinkti običnog čovjeka, da osigura sebi što ugodniji život i onakav, kakav zahtijevaju njegove sposobnosti i izvanjske potrebe, slegoše se pod blagim utjecajem čestitosti čeličnog karaktera i principijelne ustrajnosti u slobodno postavljenim životnim načelima. U to vrijeme bijah već prononsirani pristaša najliberalnijih shvaćanja i principa, najradikalnijih metoda i ciljeva. Bijaše dakle po srijedi i pitanje moje lične časti, koju već radi budućnosti nije smio da nadvlada zahtjev materijalnih odnošaja. Ogorčavahu me hipokrizija i laž, osnovane na skroz materijalnoj podlozi ličnih interesa, ali moja mladost prožeta idealima s jedne strane, a tako milovani sni o ugledu, uvaženju i slavi s druge strane, bijaše još uvijek jača od stvarnih probitaka. U mojoj duši, doduše, pogdjekada odzvanjahu, kao husarske mamuze o pločnik, nepriznavani, ali ipak, uslijed nekog mučkog sporazuma do u tančine provadjani principi svagdanjeg života: »Djelovanja i mišljenja neka su svagda u suglasju s prilikama. Ne živjeti prema načelima, koja su jednom za uvijek postavljena, pa bilo to i za volju kreposti. Volja stvara zakone, a ne 193

živi po unaprijed postavljenim zakonima«. Ali ipak i uza sve to, zahvaćen odvratnošću prema tim, ma koliko osnovanim i općenitim principima života, a osobito političkog i uopće javnog, bijah otklonio slične napasne misli, upirući u intimni registar svojeg značaja još jedno bitno svojstvo, kojim sam ima da sazidam zdanje svoje budućnosti i koje bijaše još jednim triumfom nad formalnim ocjenama školskih svjedodžaba i drugih službenih priznanja, koja uza sve protivne nazore i zasade ipak igraju glavnu, odlučnu ulogu. Kao upisani slušatelj pravnih i državoslovnih nauka, sjedeći u redakciji »Nezavisnosti«, igrajući ulogu uvažene ličnosti, koju mi je nametalo samoljublje, a i prilike svagadnjeg društvenog života, postah ubrzo i oficijelnim predstavnikom većine sveučilišnog djaštva u forumu najveće narodne stranke, što i opet bijaše jedan znatni plus u mojem intimnom registru. Postavši središnjom točkom, oko koje se je okretalo gotovo cijelo universitetsko djaštvo, kroz nedugo vrijeme bijah postao i reprezentantom narodne omladine, faktotumom njezinog nacionalno-političkog djelovanja, gotovo jednim omladinskim diktatorom, koji raspolaže svim duševnim energijama cijele jedne generacije zaposlene u narodnoj službi. Radikalno-liberalni i nacionalistički pokret, kako se je tada obično nazivalo gibanje studentskih masa u prijestolnici i provinciji, nosio je moje ime. Doba tog našeg omladinskog Sturma i Dranga nazivalo se je mojom erom. Moje ime posta poprištem najogorčenijih medjusobnih borba dvaju djačkih skupina; na tom poprištu bijah usadjen kao zastava, dok je moja duša, ne mogući da se snadje u tolikom vrijenju duhova i strasti, u tolikoj, nenadnoj provali prilika stajala iznebušena i nijema. 194

Razmišljajući često o izvanrednom razvoju dogadjaja i stvari, o položaju u kojem se gotovo preko noći bijah našao, a da ne bijah svijestan, kako se je sve to razvilo i dogodilo, prilagodih se činjenicama, koje su mi uza sve to ipak ispunjavale dušu gordim, oholim zadovoljstvom, da onda opet stanem, da neobjašnjivom skrupuloznošću preispitujem svoje sposobnosti, razglabam dogadjaje, koji me izniješe nad hiljade pojedinaca i stadoh pred pitanjem: kako, kada, čim? Bijah osjetio, da se i opet nalazim u onom istom stanju, kad u tudjoj sredini provadjah cijele sate, i zgrbljen nad hrpama knjiga, u teškom rvanju s golemim poteškoćama jezika, stila, oblika, da konačno od svega toga pobjegnem prožet apsloutnim uvjerenjem, da ih nikada ne ću nadvladati. Nakon mnogih unutarnjih vihora i borba, u kojima me je zaglušivala svijest vlastite prosječnosti, koja je navirala iz najfinijih i najdelikatnijih osjećaja u taj čas do skrajnosti skrupulozne duše, gonjen izvjesnim moralnim predosjećajima, bijah odlučio, da jednom energičnom, gotovo herojskom gestom razbijem nimb, kojim me prilike bijahu obavile i da sidjem kao obični borac u narodnu arenu. Danas mi je jasno, da svim tim ekscesima savijesti bijaše prvim uzrokom strah pred vlastitom odgovornošću, pred lažljivošću i nesigurnošću položaja, bojazan, da ne budem jednog dana raskrinkan, da, baš raskrinkan, a valjda i stid pred jednim nemoralnim djelom pred očima naroda, koji ima pravo, da ne bude varan. Svakako moja volja bijaše još uvijek preslaba, neotvrdnuta, moja savjest još uvijek do neizmjernosti osjetljiva i plašljiva, moja energija još uvijek prožeta moralnim principima. Bijah u jednu riječ cjepidlaka pred vlastitom dušom, sličan čovjeku koji isti čas, što digne ruku za odlučni jedan udarac, zadršće kao dijete uhvaćeno u kvaru, 195

i pobjegne, makar i ostavljajući čin za drugi jedan momenat, u kojem ne će zadrhtati i pobjeći. Sa mnom je doista vladao neki nejasni, neopredijeljeni strah. Povjerih se i opet prijateljima i oni me ismijaše. Bijaše im neshvatljiva osjetljivost moje prestrašene savjesti. Ustrajati — učiniše pitanjem moje lične časti i problemom moje budućnosti. Neumoljivom logikom prilika postaviše me pred alternativu: ili u ma kojem obliku, pa i pod neugodnom maskom naprijed u budućnost, ili iščeznuti zauvijek u zaboravi noseći vječnju grižnju. Iščeznuti u zaboravi, to je značilo smrt svih mojih mladenačkih ambicija, odricanje svih ciljeva. To doista ne bijah htio. Prilagodih se prilikama i mjesto da doista od njih pobjegnem, povjerih se njihovom tijeku. Privikoh da govorim ne riječima, kojima mislim, već jezikom koji će ljudi na trgu prihvatiti. Zatomivši tolike skrupule savjesti, postepeno prihvatih i ja svagdanje principe životne mudrosti, kako se prihvaća izvjesni novac, kao zakonito sredstvo plaćanja, bez obzira na njegovu pravu, unutrašnju vrijednost. Držeći sebe sad već izrazitim političkim čovjekom, makar ta moja politička izrazita djelatnost ne bijaše u glavnom prešla granica svadganjih novinskih stupaca i djačkih sastanaka, priklonih se i zasadi, da političaru nije strano ništa, što je političko. Parafrazirajući tako poznatu strânu izreku, razdvojivši svoje ja u dva odijeljena oprečna dijela, u sebe čovjeka i patriotu, te sebe javnog borca i političara, sudjelovah s najvećim elanom i u najintimnijem životu stranke, u kojoj gledah savršeno utjelovljenje svih narodnih aspiracija, za oživotvorenje kojih nalažah sve puteve pravnim putevima, sve, ma kakve metode, isključivim metodama. 196

Prodjoh kroz sve momente političkog života. Zagazih u sve njegove kaljuže i dohvatih sve njegove visine. Poprskavan blatom razularenih strasti i obasipan cvijećem i pljeskom ispovijedah glasno najgorljiviju vjeru u budućnost i najveći ponos nad dalekom prošlošću. Ipak, pišući danas u sumraku života ovu biografiju, bez koristi i bez straha, predaleko od savremenika, a da me stigne njihova indignacija, a preblizu onima, koji tek dolaze, da me razumiju, moram da rečem, da sva moja vjera u budućnost, sav ponos nad prošlošću kao i sve oduševljeno djelovanje odnosnih dana bijaše tek jedna savršena a potrebna gluma, gotovo puki taktički potezi, proistekli iz plemenitih namisli i težnja, ali već u svojem početku osudjeni na jalovost, jer naš život bijaše tek više manje žestoko, bijesno gibanje valova izmedju dvaju obala zastrtih maglom, izmedju prošlosti bez prave i dovoljno jake utjehe i budućnosti bez nepokolebive sigurnosti. Naša zemlja i naši ljudi prostirahu se pred mojim očima kao veliko močvarno područje, neutvrdjeno, neobradjeno, a svi radnici na njemu tek najamnici časti i interesa. Bijaše i tada dana, kad mi se je u dubinama duše činilo, da sva naša naprezanja, sve strasti i svi zanosi, koji su potresali našim dušama, nijesu drugo, do jedan odredjeni, silom vremena i prilika gotovo slučajan oblik života, koji pošto poto treba proživjeti; neka razbibriga, tek užitak, možda i neka medjusobna utakmica interesa, u jednu riječ jedna ozbiljna igra. Ti momenti ne bijahu česti, ali uvijek bijahu tako jaki da potresu i za izvjesno vrijeme poremete cijelo moje biće, pa i ako ih zatrpavah stotinama 197

razloga i velikim ciljevima, kojih se makar kako treba dovinuti ili barem to pokušati, oni svejednako tinjahu u dubini duše, prijeteći da kad bilo planu požarom, proti čijoj će razularenoj sili biti sve uzaludno i bezmoćno. Medjutim živjeh, kako su donosile prilike, podavši im se bezmoćno da me nose kao što rijeka nosi panj, koji je dospio u njezine valove. Svoje energije i sve duševne moći bijah bez ograničenja predao stranci, pridržavši jedino nade budućih dana i ono malo ličnih, sjetilnih užitaka, kojim sam se razonodjivao u svagdanjoj vrevi dogadjaja i stvari. Veliki ciljevi, s kojima bijah dohrlio u prijestolnicu bijahu malo pomalo zašli u pozadinu mojeg života. Bijah zagrezao u borbe gotovo radi samih borba, skoro isključivo tek radi onih senzacija i emocija, kojima je žučljiva stranačka borba honorirala napinjanja mojih životnih sila. Od idealnog patriote bijah postao gotovo bezidejnim stranačkim čovjekom, političarom. To bijaše prvi, da tako rečem, materijalni rezultat mojeg javnog djelovanja. Često sam puta razmišljao, nije li to moje duševno stanje tek moja do skrajnosti potencirana subjektivnost i nijesam li zagrezao u neku moralnu kaljužu, u močvaru, u koju iz dana u dan samo tonem silom téžê vlastite ništetnosti. Analizujući te čudne i pogubne pojave svoje duše tvrdokornošću najpedantnijeg učenjaka, uporedjujući sebe sa stotinama drugih u narodnoj službi, jednako odlučnih i oduševljenih u borbama, dodjoh i opet do strašnoga zaključka, da izmedju svih nas nema bitnih razlika, da smo svi jednako opterećeni, u suštini svi poklonici ili časti ili interesa, pače i pukih ličnih ugodnosti, a naš politički, ili, što je u stvari bilo jedno te isto, naš narodni život, tek jedan golemi, vječni superlativ najraznovrsnijih, 198

najzvučnijih, najljepših riječi, jedno trajno žonglerstvo fraza i poza. Zgrada mojih ideala bijaše se već i prije stala da klima, a u mojoj se je duši postojano izmjenjivala osjeka i plima, umornost, razočaranje, studena ravnodušnost i opet nova pregnuća, nove makar i blijede nade vezane ne toliko materijalnim, koliko moralnim probitcima. O jednom bijah samo na čistu: tjerati napred. Bijah toliko srastao s političkim životom, da nijesam mogao ni zamisliti, da bih i izvan njega mogao živjeti životom, koji mi je pristojao. S političkim djelovanjem bijaše vezana moja budućnost, moje vlastito blagostanje i ono moje obitelji, koju dotada, istina, nijesam još imao, ali o kojoj sam mnogo mislio i koja mi u potpunom rastrojenju živaca bijaše postala prijekom potrebom žitka. U jednu riječ javno političko djelovanje bijaše postalo mojim imutkom. Zabavljen tim i takvim problemima, u čestim vihorima moralnih moći, koje se nalaze u najdonjem dnu svake ljudske duše, bijah zaboravio na sve zasade prigrljene za najranijih dana mladosti, bijah smetnuo s uma pače i proročanstvo majora von Kletterberga, podajući se sav golemom trudu izravnanja opreka, koje bijahu postojale izmedju onih dvaju polova moje duše i provedoh dosta vremena u traženju časnog kompromisa, koji bi me mogao rehabilitirati pred onim momentima duše, koji su tinjali na njezinom dnu prijeteći da planu požarom, koji će proždrijeti i sâmi moj opstanak. Bio bih najvolio da se riješim svih društvenih i političkih okova, težinu kojih sam sve više osjećao, pa da barem privremeno stanem u stranu kao obični, nezainteresovani posmatrač, kao jedan bezimeni iz publike. 199

Medjutim stvari se nenadano i brzinom munje razviše na način, koji je za neko vrijeme utišao svagdanje trzavice moje duše. Jednoga dana, a da ni danas ne znam, kako, sutradan po proglašenju osude, kojom sam radi bunjenja bio sudjen na tri mjeseca dana zatvora, bijah izabran tajnikom vrhovnog vijeća stranke uz godišnji honorar od šest hiljada kruna. Bijah jedva navršio dvadeset i šestu godinu, tek postigao doktorat prava. Kroz onih pet-šest godina, što ih proživjeh u narodnoj sredini, u najvećoj vrevi nacionalne političke borbe, bijah prikupio zamjernu zalihu općega znanja, postao uvaženim publicistom i piscem popularnih djela, vrsnim organizatorom masa, priznatim beletristom. I moj društveni položaj bijaše izvrstan. Bijah na po puta, da jednog nedalekog dana budem odlučnim čimbenikom narodnog života u najvećoj zakonskoj formi. Unutarnje odnošaje duše, koja je makar i kolebajući se, kroz žestoke borbe, u vječnom padanju i dizanju, ostala bila ipak dovoljno čista, naznačih čas prije. Spoljni moj položaj, podržavan ponajviše vanjskim, društvenim, možda ponešto i egoističkim nematerijalnim motivima, o kojima takodjer ponešto natuknuh, bijaše i preko mojih prvotnih ciljeva i namisli. Ipak sve to samo po sebi ne bi bilo odlučilo u mojem daljem životu, da me nije, valjda u najnezgodnijem momentu, zateklo imenovanje prvim tajnikom vrhovnog vijeća stranke. Misao obitelji bijaše me još ranije zanijela. Prelazeći s cvijeta na cvijet, nošen vihorom ćutijive mladosti, izmoren nepravim časovitim užitcima, koji ne mogahu da mi opoje dušu predisponiranu za jednu 200

golemu, nježnu ljubavnu strast, bijah u nesvijesnom momentu planuo najdubljom, najnježnijom ljubavi za djevojkom visokog društvenog položaja, kojoj otac, bivši nekada na visokom mjestu, i nakon toliko godina, kroz koje velikodušna zaborav prekrije i najdublje rane, bijaše još uvijek predmetom divlje narodne mržnje, krivac jednog strahotnog krvoprolića, u kojem je i krv žena i djece bila omastila kaljužne sokake jedne provincijalne varoši. Uzalud prikazivah sebi krvavu mržnju, kojom bi javnost dočekala vijest o mojem vjenčanju s tom djevojkom, koju sam odista ljubio. Uzalud sam predočivao sebi nerazumnost moje ljubavi, uvjeravao sebe, da bi taj brak značio negaciju cijele moje prošlosti, cinički izazov milijuna naroda, gotovo izdajstvo izvršeno nad budućnošću. Bijaše uzalud. Moja me strast bijaše tako zanijela, da jednog dana gordom odrješitošću zavikah pred svojom savješću: — Zar su novine, zar su »Nezavisnost«, »Straža«, »Slovo«, »Pravo« — narod; zar njihovih deset hiljada žučljivih redaka uopće što znače? Uvjeren o potrebi kompromisa, gotovo kao da to uvjerenje donijeh sobom na svijet, zatajih svoju ljubav i svoje namjere, da im se podadem tek u samoći svojeg stana, u snopovima nježnih, golemom strašću prožetih pisama, koje primah i na koja odvraćah. Bijahu prošli i prvi mjeseci moje najnovije zamašne funkcije s jedne strane, a moje ljubavi, koja se i u djevojci i u meni bijaše rasplamsala do velikog požara, s druge strane, kadno me jednoga dana pozva šef stranke i u prisutnosti drugih dvaju članova vrhovnoga vijeća upravi mi ova pitanja: 201

— Je li istina, što se pronosi javnošću i šapće po klubovima kao senzacija prvog reda, da si namjerio da vjenčaš kćer velikog župana? Njegov inače ugodni glas imao je u sebi prizvuk odvratnog policijskog glasa. Rekoh mu: — Prije svega, dozvoli, čemu tolika svečana akademska poza, a onda ne misliš li, da se to tiče samo mene, a nikoga drugoga? — Dragi moj, moram ti priznati, da vršim zaključak vrhovnog vijeća, a ova dvojica imaju da budu svjedoci. Meni osobno, dakako, da je neugodno, ali… — Razumijem, — rekoh gotovo u paroksizmu ogorčenja. Istina je. Odričem se svoga mjesta i ostavljam stranku. — Ja naprotiv držim, da to nije podesan odgovor, — govorio je šef stranke. — Radi se samo o tome, da će u sutrašnjem broju »Slova« biti otisnuto jedno tvoje pismo upravljeno odnosnoj gospodjici, i da će time biti otvorena izborna kampanja proti stranci uopće i nama pojedincima napose. Što to znači, znaš. Obzirom na tvoj položaj u stranci radi se, da tako rečem, o ličnom poštenju stranke, o sudbini tolikih mandata. Držim, da će biti dovoljno, ako u sutrašnjem broju „Nezavisnosti“ stvar skroz i skroz demantiraš i barem za neko vrijeme formalno prekineš svoj odnošaj. Ne bijah odmah odgovorio, a kada se sutradan, i ne misleći više o stvari, odjednom bijah sjetio, da »moram riješiti aferu« — odgovorih kratkom pismenom porukom, da istupam iz stranke. Bijaše to prvi put, da svoju, možda tek imaginarnu, ličnu sreću, postavih nad interese stranke, odnosno nad zahtjeve narodnih težnja. — Ona djevojka vrijedi trista, a ne samo trideset mandata — bijah kliknuo ostavljajući prostorije 202

stranačkog kluba. To bijaše ujedno i početak jedne opet nove periode u knjizi mojeg javnog djelovanja. Zaludu je da raspredam o uzrocima mojeg postupka, jer ne mislim da ga bilo kako opravdam. Ne bijaše to rezultat kakve moje unutrašnje borbe izmedju osjećaja srca i dužnosti mojeg položaja. Ne! Valjda jedina pobuda bijaše jedan slijepi hir volje, koja bijaše nenadano provalila kao što provaljuje vulkan, makar se nakon prvih plamenova ugasio. Iste večeri donije »Nezavisnost« saopćenje vrhovnog odbora stranke, da sam s razloga lične naravi, koji bi mogli da dirnu renome stranke, dignut s mjesta prvog tajnika vrhovnog vijeća te isključen iz stranke. I ni riječi više.

M islit će tko, da me je to saopćenje ogorčilo i povrijedilo. Nije! Moja duša je znala da bude neosjetljivom

prema vanjskim podražajima čak i onda, kada se je diralo u moju, da tako rečem, ljudsku, intimnu savjest, moje nutarnje poštenje. I prije toga bijah često uporedio sebe s gladiatorom u areni. Prošavši svim stepenima političke stranačke škole bijah i odviše sazreo i otvrdnuo, a da osjećam i najdeblje slojeve blata, kojim je moja osoba bila često poprskana, s jedne strane, a onda da i sam budem osjetljiv i ultramoralan, kad se je radilo o protivniku, koji se u jarosti borba, za volju viših uspjeha laća sredstava, koji se dalekim posmatračima redovito čine barem amoralnim, ako ne i posve nemoralnim. Ako je rat politika drugim sredstvima, to je i politika tek opet rat drugim sredstvima. Ima momenata, gdje su njezina oružja pogubnija od ratnih. Zahtijevajući pak za sebe pravo, da se u krutim 203

političkim borbama laćam oružja za navalu i obranu, koje najbolje odgovara zamišljenim uspjesima, to isto pravo u sebi priznavah i protivniku, ogorčavajući se nehumanošću i surovošću borba tek onda, kad je to ogorčenje moglo da posluži kao jedno pomoćno oružje. Uza sve to saopćenje vrhovnog vijeća stranke ne primih bez formalnog protesta, koji je imao da bude početkom novih borba, novog razdoblja u kasnijoj povijesti mojeg političkog života. Moja osoba nije više mogla da iščezne s domovinske arene kao što kamen, bačen najneznatnijim zamahom ruke, iščezava pod površinom vode. Politička djelatnost, kako već spomenuh, bijaše postala drugim mojim bićem, većim dijelom mojeg temperamenta, jedinim elementom, u kojem se je moj personalitet mogao da održi. Htio sam da živim, svejedno, da li više od volje za životom ili tek radi jednog slučajnog hira i inada. Mislim, da u nijedne vrste životinjskog svijeta nije toliko razvijena sposobnost inadjena radi samog inada, kao u roda čovjeka iz razreda politike. I valjda radi samog inada bijah postao i objektom novinskih i društvenih senzacija, riješivši se, da ako ništa drugo, u nejednakoj borbi, odigram barem ulogu Herostrata. Bijah udario putem, koji mi se je i samom činio čudnovat, neobjašnjiv, neopravdan, ali takav bijaše nenadani udarac moje volje. Čedo najdelikatnijih kompromisa odbih posljednji kompromis, koji mi je imao da za kasnija vremena osigura moj dotadanji položaj u stranci i u društvu, a potom i u narodu. Uoči prvih navala, kojima bijah naumio da u redove stranke unesem barem zabunu i metež, da od svoje »afere« učinim pitanje najizrazitijeg liberalizma i na204

cionalizma stranke, bijaše mi jedan neoficijelni mandatar vrhovnog vijeća natuknuo, da moje rješenje od tajništva pa i samo isključenje iz stranke ima zapravo tek karakter jedne disponibilnosti, jednog privremenog umirovljenja; da je više jedan, višim interesima diktirani taktični potez, negoli postulat puritanske savjesti stranke. Mandatar vijeća bijaše mi ponudio i izvjesne garancije za nedaleku budućnost. Odbih, otklanjajući tako kompromis, koji mi je bez sumnje nosio garancije za budućnost. U nejednakoj borbi, koja se zatim bijaše razbijesnila izmedju mene i stranke, ostah potpuno osamljen. Uza me bijahu stala neka poluslužbena glasila, proračunano gomilajući preda me, kao neki obrambeni zid, sve principe liberalnosti i slobodnog, posvećenog samoopredjeljenja u najintimnijim pitanjima, a to je moju osamljenost još više potenciralo, odbijajući od mene i ono nekoliko najbližih, koji bijahu ostali sa mnom. Borba, kojoj je i onaj najbolji dio javnosti kao publika na matchu glasovitih boksača, bijaše dovršila mojom kapitisdeminucijom. »Toljaga“, koju bijah počeo izdavati namijenivši joj ulogu narodnog katastra svih političkih, socijalnih i kulturnih grijeha i prekora naše narodne sredine, zaodjevši je u najfinije i najskupocjenije ruho ultraliberalnih i nacionalnih shvaćanja, ne doživi svoj deseti broj. Otac djevojke, koju sam sigurno ljubio, bijaše mi saopćio, da ne može da povjeri svoju kćer čovjeku, koji je prešao sve forme društvenosti i najnužnijih obzira i prema najvišim narodnim klasama. Sveučilišno djaštvo bijaše izjavilo, da uza sve svoje najliberalnije shvaćanje ne može da odobri moj u svakom pogledu neumjesni postupak. 205

Donapokon i policajna vlast proglasi me nepoželjnim strancem i otpravi me iz prijestolnice kraljevstva, iz tog središta svih nacionalnih energija, rasadnika svih idealnih poriva i pregnuća. Grčem, ne znam da li više ogorčenog ili sarkastičnog posmijeha na usnama, umoran, ozlovoljen, a u isto vrijeme raspaljen strašću za drugim borbama, koje su mi morale, makar kako, dati obilnu zadovoljštinu za nanesene mi uvrede, ukrcah se jedne večeri u vlak i ostavih zauvijek glavni i prijestolni grad zemlje. Nanesene mi uvrede, rekoh. I jest! Jer se osjećah doista povrijedjenim dogadjajima posljednih mjesci, što ih bijah proveo u glavnom gradu. Osjećah se povrijedjenim i u svojoj prošlosti, i u svojim namjerama, pa konačno i u svojoj ličnoj časti, koju često, makar i neopaženo, žrtvovah interesima stranke i naroda. Uvjeren o svojem visokom pozivu, podražen ličnim motivima bijah se samo povukao iz narodne arene, da sutra opet dodjem, da uzmem što mi genij narodne budućnosti bijaše namijenio, da izvojujem mjesto, koje mi usud bijaše odredio. Proročanstvo majora Klettera von Kletterberga zaigralo je ponovo pred mojim očima. I gotovo za volju tog proročanstva, za volju onih nekoliko slučajnih ludih riječi, bijah odlučio da nastavim borbu svejedno u kojem obliku i s kojega mjesta. Mojom dušom bijaše sad već potpuno ovladao inad, gotovo jedini slijepi kormilar mojih namjera, djelovanja i strasti. Hoću, za inad — to bijaše moj novi bojni poklik, jedina baština što je ponijeh u duši izagnan iz narodne sredine, poražen, ali ne ubijen. 206

S tim mislima u mozgu, s tim raspoloženjem u duši bijah se povratio u svoju rodjenu varoš, gdje je moj otac snivao vječni san. ad grobom svojega oca, u jednom besvijesnom N času, u kojem s nenadano bijaše prenula i probudila

ona ista nježna, utiscima duboke tuge i velike radosti tako podatna duša, kojom bijah ostavio dom svojih roditelja, da je u nepotrebnoj borbi iskvarim i krivotvorim, u takvom jednom nenadanom momentu bijah gotovo požalio, što se ne bijah pokorio možda oporoj ali tako jednostavnoj i gotovo naivnoj volji svojega oca i što ne bijah postao opskurnim, malim činovnikom. Bio bih živio svojim neopsežnim svagdanjim životom, tudj i nepristupačan svim utjecajima sredine, koja, obećavajući u najvećoj potenciji besavjesnosti najveća zadovoljstva taštine, ili upropašćuje ili patvori sve najsuptilnije duše. Utonuo u misli proživjelih dana, iskušenih umnih i čuvstvenih transakcija, bijah sve nade otkupio prevarom i razočaranjem. Ono nekoliko časaka provedenih pred jednostavnom nadgrobnom pločom, preko koje je još visio suhi, istrošeni vijenac, na vrpci kojega bijaše moj natpis: »Svojemu ocu — jedini sin«, bijaše bez sumnje najčistiji, najčuvstveniji momenat mojeg života. Gledajući slova na vrpci o vijencu, osjećah se jednim izgubljenim, razmetnim sinom, čovjekom, koji bijaše promašio najčistije dane bivstvovanja i zasićen borbe duha i uma za idealne vrijednosti, koje i opet bijahu tek gruba patvorina, zaželjeh život miran i vedar, život bezbrižnog pastira, koji u travi, što je pasu njegova stada, nalazi zadovoljstvo svojih uvijek svijetlih i veselih dana. 207

Izguran s pozornice domovinskih stvari, uvjeravajući samog sebe da sam već potpuno zaboravljen, kao i glumac, koji je odigrao svoju neuspjelu ulogu, –– da sam za nedogledno vrijeme ispao iz evidence narodnih boraca, bijah odlučio, da vršeći, da tako rečem, dietetičke funkcije zvanja, živim mirnim životom duha, jednak seljaku, koji orući u dubokim brazdama svoja svejedno mršava ili pretila polja u tom mirnom, sistematskom oranju nalazi neosporivi poziv života. Bio sam doktor prava i moj put bijaše preda mnom otvoren i ravan, budem li sam htio da njim udarim kao neumorni putnik cilju, svojim vedrim i mirnim danima života. Preda mnom bijaše prilična, gotovo obilna baština moga oca, lijepa ako i jednostavna perspektiva budućnosti, svi uvjeti, da jednog dana zatvorim oči bez gorčina i bez otrovnih požuda beskrajnog slavohleplja, koje ispunjavaše dobar dio moje duše, ali ona bijaše u tolikoj mjeri već zaražena umnom i čuvstvenom malarijom, koja se je dizala iz naših društvenih i političkih močvara, da sve moje zamisli, sve odluke ne bijahu drugo, do ona dva-tri dana, u koje groznica ne trese bolesnim čovjekom. Uredivši svoje baštinske i imovinske odnošaje, bijah se doista u prvi čas podao bezbrižnom gotovo životu Cincinata, prodavši usudu tijesne, zagušljive i tugaljive dvornice sudbenih rasprava, u kojima me je možda nemirno čekala slava, za prostrana slobodna polja, u kojima su tonule moje noge, nenaučene na debele slojeve blagoslovljene zemlje. Ali kada u prvi čas iznebušeni seljaci stadoše da me malo pomalo smatraju takodjer seljakom, odlažući preda mnom sve one obzire, sve ono poštovanje, kojim u varoši susretahu općinskog pandura, da na me gledaju kao na čovjeka, koji je bogzna radi kojih stvari i tko 208

zna kakvim strahovitim razlozima prisiljen, pobjegao iz svijeta najvećih dobara, najvećih moći, da se sakrije u grmlju neplodnih maslina i zakržljanih lozovih panjeva, stadoše da se bude zaspali hirovi moje duše, uvijek krivotvorenog temperamenta, te da potresaju cijelim mojim bićem. Na moju još jedamput uvrijedjenu dušu, u kojoj se bijahu probudili instinkti čovjeka, koji, pošto poto, bijaše htio, da s najviših vrhova narodnih javnih položaja gleda na makar bezbojnu i maglenu masu ustalasanih narodnih slojeva, bijaše sjela mržnja, kao što sjedaju oblaci na vrhunce gora. Zahvaćen vihorom duboke mržnje na prilike i ljude, u sredini kojih sam živio, osjećajući, kako me izdala gesta, koja je u svojem porodu bila gotovo nesvijesna, a kasnije imala da postane u mojem instinktima podraženom i uzbudjenom umu magičnom palicom, ispod koje će uskrsnuti moj stari život, makar u drugom nekom obliku, bijah prešao preko svih misaonih emanacija duše, raznježene nad grobom mojega oca, da potražim nove puteve svojem egoizmu. Kroz to vrijeme, mjereći i razglabajući sve svoje duševne moći, tragajući gotovo ciničkom iskrenošću za pravim izvorom mojih težnja i mojih djelovanja, bijah došao do zaključka, da je pokretalom svih mojih mišljenja, cijelog mojeg života jedan do skrajnosti profinjeni egoizam. Sva životna umjetnost, sva spretnost bijaše postavljena u znanje, da se što bolje okoristim prilikama. Moj um bijaše službi nagona. Jedina zadaća tog mojeg privremenog života na strani bijaše, da pripazim na zgodan čas, u koji ću moći da raširim krila mojih nagona, poriva i težnja. Nekadanji ideali bijahu mi postali sredstvima, a dojučerašnja sredstva idealima. I dok prijašnje moje djelovanje u prvim redovima, moj bijes u 209

dnevnim borbama, bijaše tek rezultat prilika, sada je moje djelovanje imalo da bude samo time zaposleno, da stvorim prilike, koje će me opet iznijeti na površinu onog najboljeg života moći i slave. Moj saobraćaj izvanjskim svijetom, makar u kojoj se formi razvio, imao je da se sastoji samo u tome, da taj svijet uživam, da ga prospem preda se, pred svoj užitak, kao što se prosiplje zob i ječam pred plemenite konje. Činit će se kome, kao što se je mnogi put meni činilo, da su ove moje namisli, kojima bijah tada natrpao svoj um, tek jedina, do skrajnih granica razbiješnjena nemoralnost, strahovita negacija svih narodnih vrijednosti. Ne ću da sudim o samim tim namislima, ali u svoju korist hoću da ipak kažem, da me takvim učiniše baš one iste narodne, društvene i političke prilike, negaciju kojih bezazleni posmatrači nalaze u mojim namislima i ciljevima. U drugoj sredini možda bi se moje moći bile razvile u drugom, plemenitom smjeru. Ali opet nipošto ne držim savršenstvom mudrosti i životnog umijeća, da se čovjek za volju problematične i slavohlepne, licumjerne kreposti baci pred kola usuda, koja turaju mase jednako vrijedne odnosno bezvrijedne njegove braće. U surovoj borbi života, kojom nikada nije provejavao ni dašak istinskih načela teoretskog altruizma, ni vjerskog ni narodnog, a kamo li da bi je bio prožeo njegov živi, djelotvorni duh, umirujući je, kao što blagotvorno, plemenito ulje umiruje uzbješnjele valove mora, — vlastito žrtvovanje ne činjaše mi se drugo, do isprazna, mrska afektacija, priznanje i nagrada surovosti i nemorala. Moje namisli i težnje bijahu provrele iz dubokog osjećaja, da je moje biće povrijedjeno do u njegove najsitnije stanice, te iz tvrdokorne volje, da to isto svoje 210

tako povrijedjeno biće uzdržim i afirmiram proti svim izvanjskim i dobrim i zlim silama. Koristi, koje je cjelina mogla da izvuče iz mojeg djelovanja, imale su da budu u prvom redu namijenjene mojem usponu, mojoj moći, da budu obrambeni i navalni nasipi mojeg položaja, a onda jedan svojevoljan velikodušan dar bačen pred masu naroda. Povjerivši svoje gospodarstvo tudjim nastojanjima, bijah u to zadovoljio svim pretpostavkama samovlasnog vršenja advokatskog zvanja. Dobrim bračnim ugovorom bijah se ispeo povrh svih najboljih društvenih i financijalnih položaja. Bijah prikupio golemo obilje savršenog poznavanja ljudi i svih njihovih najintimnijih, najmilijih potreba, svih njihovih najosjetljivijih slabosti. Najširom gestom narodnog dobrotvora okupio oko sebe sve potrebne, sve gladne i žedne duševnih i tvarnih probitaka. Preoravši plugom svih svojih moći sva područja narodnog života, postavši providencijalnim propovjednikom novog života, nove sreće, bijah postao jedinim. Hiljade hektara zemlje, tisuće i tisuće duša bijaše postalo mojom duševnom svojinom. Nakon toliko godina najsmjelijeg rasipanja umne energije, najtvrdokornijih borba, kojima žestina bijaše prešla sva moja bogata iskustva, sve predodžbe već iskušanih političkih borba, bijah počeo da osjećam utiske, što ih osjeća čovjek, koji se je bezbrižno i komodno razvalio u kazališnom fotelju i daje da ga zibaju najsladje note živih glasova i razigralih instrumenata i struna. Vodjen tako jednostavnom, a tako slabo poznavanom mudrošću života i rada, koja mi je osigurala sve probitke, u obilju kojih nijesam znao, što da više želim, zamišljam i tražim, ne bijah zauzeo nijednog mjesta, nijedan položaj ni časti, ni tvarnih koristi, prepuštajući ih najvelikodušnijom i najnesebičnijom gestom, koju 211

mi bijaše diktirao moj usavršeni egoizam, bezbroju onih, koji bijahu pozvani, da pripravljaju puteve preda mnom i onih, koji su na tim putevima imali da idu za triumfalnim kolima moje ambicije. Pred očima masâ nicale su, kao iz zemlje, sve njezine odavna milovane želje, sazdane u bezbrojnim oblicima oživotvorenih općih potreba. Sve trajniji opći probitci, sve obilnije lične koristi pojedinaca, koje sam im bez poteškoća pribavljao na najvišim mjestima državnih tržišta, da ih onda gestom velikodušnosti bacim pred od udivljenja izbečene oči masâ, bijahu mi osigurali i zauvijek utvrdili položaj, o kojem sanjah i onog nekog dana na galeriji parlamenta. U prvim izborima bijah izabran zastupnikom, proglašen ocem zavičaja. Oko mene bijahu spleteni lovori slave; u mojim rukama bijaše i zlatna jabuka i olovna kandžija. Preda mnom je igrala i najpodlija laska i najodanija podložnost. Savijao se je najkukavniji strah i najludja nada. Ulicama je odjekivao gotovo pjani »živio«; pred mojim su vratima čekale sve duše, sve potrebe, sve žudnje i sve ambicije. Što mi je trebalo više? Pa ipak, mojom je dušom uz gordi ponos i zadovoljstvo pobjednika prolazio i bolni prezir tolike niskoće onih, koji mi bijahu osigurali položaj slave i moći. U časovima, kad stajah sam pred sobom, nad onim gomilama duša, osjećah kako svom tom masom, koja titra od najtamnijih žudnja, najstrašljivijih pohlepa, pokreće tek beskrajna podlost, nikada ne utaženi glad tvarnih koristi. Osjećah, da sam toj bezličnoj masi tek jedno golemo skladište svih najmanjih i najvećih vrijednosti, uvijek otvoreno njezinoj neograničenoj pohlepi za plijenom. To bijaše previše za moj tako neizmjerno razvijeni egoizam. 212

Moja je duša u svojim dubinama tražila neku nematerijalnu privrženost, makar koliko čistu odanost. Htio sam zahvalnost, a gledah tek gotovo do najtanje tančine proračunane interese i neobuzdane nade uvijek novih probitaka. I tako, mjesto da moja sredina, sve one bezbrojne hiljade naroda, budu podnožjem, nad kojim će se dizati moje oživotvorene ambicije, bijah postao tek stepenicama, uz koje se je verala masa u svojoj grabežljivoj požudi za najraznovrsnijim koristima. Osjećah, da sam sad već izjednačen s onim kaosom ljudi i njihovih kukavnih ciljeva. Plazili su pred mojim nogama, jer su držali, da me prijeko trebaju, a ja bijah sašao medju njih, da se okoristim njihovim nerazvitim, nepoznatim snagama. –– To je bilo opet jedno poniženje mojega bića, profanacija mojih gotovo aristokratskih ambicija. Čime sam se razlikovao od svakog onog pojedinca, koji mi se je zgrbljen, s kapom u ruci uklanjao s puta, kojim sam slučajno prolazio? Svijestan, da su daleko od mene svi materijalni ciljevi, jer mi je moja vlastita ekonomska snaga dostajala da živim najudobnijim, najraskošnijim životom, željan jedino najvećeg umnog i moralnog uvaženja, gole slave, uvjeren da je cijeli taj moj život osnovan na tako nesigurnim temeljima, kao što su narodne mase zaokupljene nadama materijalnih koristi, bijah počeo da duboko osjećam nesigurnost i ispraznost svojeg položaja, prazninu života. Mržnju pojedinaca, koju bijaše moja sreća proti meni najavila, koja je u potaji tinjala a sad opet buktila kao vatra u zatvorenoj peći, osjećah jače, negoli laskanje masa. Više se bojah njezine najsitnije žeravice, zatrpane pepelom moje moći, nego što se upirah na najgromornije »hurra« pod mojim prozorima. 213

Uz ovakve misli, koje doskora bijahu postale brigom i strepnjom mojih dana, baš kao što su daleki, nepoznati lupeži trajni strah tvrdičinih besnenih noći; uz najnježnije emanacije blage dobre duše moje žene, kojoj je moj bezobzirni egoizam, ispoljen u golemoj, nezasitnoj žudnji slave i moći, ležao na duši kao teška mora, postavši vječnim nemirom njezinog života, moj se život bijaše postepeno pretvorio u pakao svagdanjih, neodredjenih muka. I opet me bijaše zahvatila neustrpljiva težnja, da sve, i moć i slavu, i ambicije, stresem sa sebe. Često mi bijaše kao trgovcu, koji je sav svoj imetak, sve svoje umne sile bio uložio tragajući kroz najgore zemlje, kroz najlošije ljude, za najskupocjenijim dijamantima, a sad, kad se bijaše već smirio u najljepšim perspektivama budućnosti, bijaše ustanovio, da je cijela njegova milovana i ljubljena zbirka tek jedan bezvrijedni falzifikat. Kao ti patvoreni dijamanti pred onim trgovcem, tako je i preda mnom ležala sva moja moć, sva moja slava. Mogao sam, istina, i s tim krivotvorenim dijamantima prolaziti svijetom sjaja i veličine, ali svijest, da je to ipak bezvrijedna patvorina, ne davaše mojoj duši mira. Stidio sam se svoje slave, kao što se aristokrata stidi umjetnog, patvorenog nakita. Dušom mi bijaše ovladala grižnja, kao razbiješnjeli čopori vojske svladanim krajevima. Moj izbor za zastupnika bijaše poprskan krvlju, koja je šiknula ispod puščanih metaka; moje je ime stršilo iz mora najotrovnijih strasti razularenih instinktâ dviju mržnjom opijenih skupina; moj pobjednički posmijeh bijaše satkan od trzaja rasplakanih duša matera i djece. Dok bijah opijen gordošću bešćutnog pobjednika, radi toga optuživah bezglavu, slijepu strast protivni214

ka, njihovu mahnitu smjelost, da se dignu proti meni, za kojim su znali da se nalazi bezobzirna sila najviših vlasti. Ciničkim posmijehom dubokog prezira obasipah mahnite ideale, koji su lepršali u njihovim zastavama, smatrajući ih tek buntovnim prkosom i uobličenjem tudjeg egoizma, koji se je digao na borbu proti mojem. Moji ideali? Bijahu se rasplinuli. Moja načela i nazori? Bijahu svejedno koji. Nad svime je suvereno gospodovala samo kruta ambicija, razuzdana volja moći i slave. To bijahu jedina pokretala moje duše. U meni je živjela samo jedna misao: ujarmiti prilike i ljude u svoj jaram. Osjećao sam da bih mogao biti pobornikom ma kojih misli, vodjom ma koje stranke. Tek je moj put morao biti siguran, bez pogibelji, a taj je vodio jedino kroz široke drvorede sile i vlasti. U meni su zakopani i zatajeni živjeli svi najliberalniji principi, ali u prilikama, u kojima bijah, bijahu bez vanjske vrijednosti, kao novac, koji nije u kolanju. Praktički rezultati bijahu mi vredniji od najboljih principa, koji su značili tek jedan najumnije i najljepše obrazloženi pasiv. Moralne pobjede pričinjahu mi se tek kamenom, koji, bačen u dubine vode, ostavlja za sobom nekoliko većih ili manjih kolutića. Ali kada pod pritiskom misli, rodjenih nezadovoljstvom, ogorčenjem i strahom, te pod nježnim navalama meke i čuvstvene duše moje žene, o čemu sam već govorio, bijah se napokon riješio, da se uklonim pred zlosretnim silama i prilikama života, da pobjegnem od njihovih previše teških, a nevrijednih učinaka, koji ne mogoše da mojem životu dadu sigurni i trajni položaj. 215

Svi najčistiji ideali mladosti, sva težnja za životom duha, kojem se bijah zavjetovao nad grobom svojega oca, oživješe u mojoj nutrini i prognaše iz duše sve njihove patvorine, kao što Hrist bijaše protjerao trgovce iz hrama. Ipak, prekasno bijaše, a da ih opet zagrlim svom snagom umnih i duševnih moći. Ta tko bi bio povjerovao u njihovu iskrenost. Bijahu, dakle, slični jalovom drvetu iz Pisma, koje je osudjeno da sagori u ognju. Što mi je preostalo? Preda mnom bijahu dva puta, da jednim od njih udarim. Ili ustrajati sve dok se zgrada mojeg položaja, od svoje gnjileži sama ne sruši u najslabijem potresu spoljnih prilika, ili ponijeti na sebi staru obrazinu, do najbliže granice zemlje, da je onda bacim, netom prijedjem preko medje u novi čisti vazduh nepristrane i hladne tudjine. Put bijega činio mi se je putem otkupljenja. Moje je namisli ipak još uvijek sputavala sumnja, hoću li to uopće još moći; ne ću li se kao drevna pijanica, kojoj je najjače vino postalo uvjetom življenja, opet u najkraće vrijeme povratiti, da se do smrti opijam otrovom svoje egoističke ambicije i poginuti u njezinom deliriju. Uporna misao, koja je ubrzo postala i dubokim uvjerenjem, da ta moja egoistička ambicija ipak ne bijaše svojstvo moje duše, već čedo zlosretnih prilika, uticaja, jedna snagom same volje nametnuta gesta, bijaše napokon rasjekla gordijski čvor mojih sumnja i kolebanja. Kao što jednog dana poražen, prisiljen vanjskim silama bijah ostavio prijestolni grad kraljevstva, tako i sada, prinužden spoznajom vlastitog uma i osjećajima svoje duše, bijah ostavio zemlju, da u tudjini potrebama i zahtjevima svoga zdravlja prikrijem bijeg iz položajâ, o koje se bijah borio gotovo cijeli život. 216

Sve da sam svoju odluku i htio da kome obrazložim najsuptilnijim razlozima savjesti i poštenja, ona bi ipak bila ostala neshvaćena, a sam bih na svoje oči bio vidio, gdje se moj položaj ruši; bio bih možda osjetio žalost i grižnju samoljublja. Možda bi se već tako ukorijenjeni instinkt bio ražegao do ljubomora, i moj bi život bio udario natrag na stare puteve. Da izbjegnem tome poniženju, tim bolima i tom iskušenju, bijah svoje položaje napustio potajice, zaklonjen razrovanošču živaca, prepustivši ih tako tudjim interesima i ambicijama, uvjeren, da će naše narodno poprište biti i dalje tek arenom gladiatora, razbojištem samih ambicija, samih interesa. I tako se započelo beskonačno moje lutanje svijetom. Oni, koji već možda bijahu bacili kocku nad mojom baštinom, bijahu me ispratili ljubeznim posmijehom.

M ogao bih da završim ovu svoju biografiju, koja u svojoj suštini nije drugo do jedna intimna tragedija

jednog javnog čovjeka, koji pošto poto bijaše htio da se ispne nad sve položaje, da zaogrnut moću i slavom sjedne u prve fotelje domovinskog amfiteatra. Sve ono, što se po mojem odlasku bijaše dogodilo u domovini, u kraju, gdje proživjeh posljednja poglavlja svojeg javnog života, ne zanimaše me više od dnevne kronike svjetskih dogadjaja i društvenih senzacija letimičnog i blaziranog čitaoca novina. Bijah prekinuo sve veze s domovinom i s prijateljima, i rijetko kada, dok lutah uzduž i poprijeko svijetom, bijaše me misao odnijela u napuštene položaje, tek toliko, da vidim kakvi novi vihori interesâ i ambicijâ njime pustoše. Iz domovine mi ne prestajahu dolaziti poruke, da se što prije vratim, da rastjeram urotnike, koji su 217

se već kupili sa svih strana, javno i bez bojazni. Gotovo dnevno stizala su mi najraznovrsnija i najtočnija izvješća, stogovi novina ispunjavahu sve kutove hotela i pansiona, u kojima boravljah. Isprva nijesam otvarao listova, nijesam dirao gotovo detektivska izvješća, niti se laćao domovinskih novina. Čemu? Ta skoro samim njuhom razabirah njihov sadržaj. Njima sam potpaljivao hotelske peći i kamine. A kad moje sobe bijahu već poprimile izgled arhivskih izba, a vremena bijahu postala nepogodna, uzeh jednog dana da prekopavam preostale gomile ispisanog i naštampanog papira, iz kojeg se isparivao vlažni i pljesnivi zadah najodurnijih laskanja i najžuće kaljuže. U pismima je titrala uvijek ista požudna pohlepa udvoricâ, uvijek isti strah kukavnih nesigurnih ambicija. U novinama i žučljivo: »razapni ga« i podlačko: »hosana«. Poznavah ljude i gledah, kako pišući staju pred svakom susljednom riječi, ne nalazeći odmah najsuperlativnijih riječi i anatema i ditiramba. Smijah se toj savršenoj komediji najraznovrsnijih ljudskih duša, najbolnijoj tragediji čovječkih mozgova, a kada već bijah zasitio božanskog smijeha, prvi i posljednji put napisah pismo u domovinu, da zasićen i umoran, željan samo mira, prepuštam cijeli svoj politički imutak, sve zalihe svoje slave i sva obilja svoje moći na javno dražbovanje onima, koji imaju dovoljno glavnice interesa i ambicije, da ih u nje ulože. Bijah se odrekao svih javnih funkcija, bez gorčine i bez mržnje, da još jedan, posljednji put, čujem kako je moje ime poprskano najgušćim blatom. Najpodlije glasine bijahu zavile moj bijeg iz položaja moći i slave u najprljavije oblake misterija. U svoj domovini zacijelo ne bijaše ruke, koja nije barem podigla kamen, da se njime baci na moju uspomenu. 218

Ne osudjujem nikoga i opetujem, da u mojoj duši nije bilo ni mržnje ni gorčine. Blagotvorni utjecaj tudje sredine bijaše ju smirio do najmirnijeg i najbistrijeg zrcala morskih širina; u njezinoj dubini, počivao je golemi i ponosni brod mojeg života, koji bijah sam digao u zrak. Moj život, moje borbe, sve ambicije, sve pobjede bijahu proizvod moje volje, jedne beskrajne težnje za najvećim i najsilnijim. Od mene bijaše daleko svaka prosta, sebična žudnja za vulgarnom nasladom. Htio sam samo da unapredim život, razvijem svoje prirodne, životne sile. Zasićen filozofijom vremena, u koja bijahu pali prvi porivi moje mladosti, u koja se bijahu počele da razvijaju svagdanje najnevinije ambicije jednog inteligentnog, temperamentnog mladića, bijah gotovo nesvijesno prigrlio načelo, da volja posvećuje sve, da treba samo htjeti, da je dobro sve, što pribavlja i umnaža moć u čovjeku. Zanesen vodama, koje su pogodovale tim zasadama savremene najmodernije filozofije, koju bijah prihvatio više čuvstvom, negoli opreznim razmatranjima uma, već radi čara njezine modernosti, bijah se našao u prilikama, koje su od mene, koji još nijesam imao odredjenih ciljeva, čije su sposobnosti tek lagano sazrijevale u čahurici najranije mladosti, nasilno učinile političara, a od političara jednu uobličenu žudnju za najvećom ugodom slave. I tako ja, koji sam imao dušu predisponiranu za najnježnije osjećaje, koji sam morao postati pjesnikom najsuptilnijih čuvstava, bijah se zaogrnuo ravnodušnošću prema svim idealima, prema svim načelima, nošen jedino vihorom bezimene težnje za najvećom afirmacijom svoje osobe, bez ikakvih materijalnih ciljeva, da se opajam duševnim užitkom svojeg položaja. Bezobzirnost, nesmiljenost, okrutnost prema 219

svim principima etičkim i moralnim, to bijaše put, kojim gotovo slijepo bijah udario do oživotvorenja jedne jedine ideje, koja je ispunjavala cijeli moj život, a koja se je odrazivala u onoj strahotnoj Stirnerovoj sentenci: Meni nije ništa preče od mene. A kad se bijah ispeo na žudjene vrhunce, svladavši sve otpore, kad bijah na zenitu oživotvorenih težnja i moja se volja bijaše počela disgustirati, a um i duša, ujedinjeni u jednoj novoj snazi, stadoše da zasićeni promatraju stvari bez daljih interesa, gotovo objektivno, u me se bijaše uvukla nova težnja, nova želja — želja za mirom. Zadovoljenje i zasićenost bijahu odnijeli čar svim mojim težnjama, niskoća i podlost sredine ogadili užitak. Posljednje poglavlje mojeg javnog života bijaše dovršeno, da epilog proživim na strani, sam o sebi, u drugoj atmosferi, kroz koju ne prolijeću mijazmi domovinskih močvara. U tom novom životu pomislih dva puta još na domovinu: kad uzeh pisati ovu biografiju i kad napisah svoju oporuku. Ima ljudi, koji, zaneseni humanim djelovanjem medicine, zapisuju svoju lješinu, izjedenu od još tačno neistražene bolesti, sveučilišnim klinikama, da je ove upotrebe za blagotvorno unapredjenje medičkog znanja. Sličnim mislima i raspoloženjem pišem ja ovu biografiju, da je ostavim u baštinu onome piscu, koji bude htio da uzima toliko moralne snage i odvažnosti, da je upotrebi za osnov svojeg jednog djela, koje bi doista moglo nositi naslov: »Tragedija jednog narodnog čovjeka«. — Možda će tako moja, da rečem duševna lješina, izvršiti takodjer jedno blago, patriotsko djelo u dušama one generacije naroda, koja tek dolazi. 220

I drugi, posljednji put sjetih se domovine, kad svoj znatni imutak u domovini namijenih patriotskom uzgoju one iste generacije naroda, koja dolazi, ali uz možda i paradoksalni uvjet, da taj patriotski uzgoj bude izvršen na strani, u tudjoj sredini, u čistijem zraku, slobodnom od plinova, koji zasićuju vazduh domovine i truju bujnu vegetaciju mladosti. Moje pak ime neka prekrije tama. Konjic, 1916.

221

222

AUTOBIOGRAFIJA

Gospodine uredniče, zatražili ste, da Vam pošaljem svoju biografiju i evo se, ni sam ne znam po koji već put, mučim, ne bih li sastavio to par redaka. Vjerujte mi, da mi je i neugodno i teško pisati o sebi. Ali kad nije druge i čitalac ima pravo, da zna, čiju knjigu ima u rukama, evo Vam, u ovom obliku, nekoliko riječi, da njima završite moju knjigu, koju u svijet tura ni sam ne znam, da li više puki slučaj ili Vaša simpatija za ono malo moga, što ste pročitali razasuto po nekim našim časopisima i novinama. Rodio sam se mjeseca septembra 1886. u Janjini na Pelješcu. Tu mi je otac služio kao oružnički stražmeštar. Spominjem ovo njegovo, inače tako nemilo zvanje, da mu, kad prvi put izlazim pred narod kao književnik, odadem čast i poštovanje, jer sam baš od njega, oružničkoga stražmeštra, naslijedio svoju golemu ljubav za knjige. Nevolja i jadi nekada bogata i ponosna doma turnuše ga na put, kojim je teško i bolno gazio; ojadjen i ogorčen ostavio je to svoje zvanje, i danas, u šezdesetitrećoj godini, svu svoju još čilu i žilavu snagu i svu svoju dušu prelijeva u debele, davno neuskopane ledine, zaljubljen u zemlju, što se prhka i umekšana prosiplje s njegove motike i hrani lijepe vinograde. A kad učestaju blagdani ili zaliju kiše i uzbijesne vjetrovi, tada obilazi prostrane, opustile odaje doma i zastaje pred policama, što savijene stenju pod teretom knjiga i zagledava se u nebo, gatajući mu nestalne volje. 223

Odgojen talijanski uz Dantea i Manzonija, turao mi je u ruke i bezbrojne hrvatske knjige, pričajući mi, kako mu je, dok je na brodovima gotovo svih pomorskih naroda obilazio svijet, najveća slast bilo kazalište i kako je i najludju knjigu više volio, nego veseli život mornara, pa tako i ja od svega najvolim baš knjigu i kazalište. Gimnaziju sam polazio na Sušaku, u Dubrovniku i Splitu. Na Sušaku se u meni razbujala narodna svijest. Krvave bore i tučnjave kamenjem na Delti i preko Rječine i danas žive u mojoj pameti. U Dubrovniku sam bio tri godine sjemeništarac, klerik. I ne što bi moj otac htio, da budem popom, već zato, jer su me bila zanijela pričanja drugova klerika o praznicima. –– Htio sam pošto poto biti klerik i pošao sam u dubrovačko sjemenište, gdje su se u meni počeli buditi prvi djački književnički porivi. Nakon tri godine klerikata izjuriše me iz sjemeništa, jer nijesam imao zvanja. Prelazim preko dubokih i obilnih utisaka, što ih je moja duša primila medju gluhim mirima novoga sjemeništa, a spominjem tek to, da se tu u mojoj duši začela »Suor’ Maria Immacolata«. U Splitu sam gotovo dvije godine i svaki dan polazio molitve po crkvama i živio u neprestanim teološkim i kulturno-socijalnim raspravama sa učiteljem vjeronauka, da jednoga dana postanem oštrim antiklerikalcem. U Splitu sam se, u sedamnaestoj godini, upoznao sa svojom ženom, a u dvadesetisedmoj se s njom vjenčao. Juridičke sam nauke svršio u Zagrebu. I na universitetu sam bio odličan djak, ne zato, što su mi »imponirale« odlične ocjene, već zato, što je to nekako samo od sebe dolazilo, i baš kao da se samo sobom razumijeva. 224

Na popunidbenom ispitu pred bečkom ispitnom komisijom čuo sam, iznenadjen, svečanu čestitku i pohvalu. Bio je to prvi slučaj, kako reče predsjednik komisije conte Smecchia, da je kandidat odgovorio »odličnim uspjehom“ u svim predmetima. Od g. 1912., mjeseca augusta, odvjetnički sam koncipista u Metkovićima, a od maja 1915. i pješak u „Landsturmu“. Kao djak universiteta radio sam kod »Pokreta« i »Slobode« u Splitu, a dopisivao u razne naše listove. »Književnim« sam se radom počeo baviti u trinaestoj ili četrnaestoj godini. Prvi sastavci bili su štampani u »Pobratimu«. Kasnije sam pisao u »Novom Vijencu«, »Sijelu«, božićnim i uskrsnim prilozima »Pokreta«, »Hrvatskom Djaku«, »Zvonu«, »Slobodnoj misli«, »Novom listu«, »Slobodi«. Sve su to medjutim malo vrijedne stvari. Na književničko ime nikada nijesam ni pomislio, a što sam pisao, osobito u posljednje vrijeme, pisao sam tek za sebe, tek toliko da se izdovoljim, pak zato danas i ne znam tačno, što sam sve napisao. Mnogi su moji rukopisi završavali svoj život zajedno sa posljednjom točkom, što bih ju na njih postavio. Pa i ono, što danas izlazi na svijet, to su mi prijatelji svojim nastojanjem, prepisujući za sebe, sačuvali i spasili. Dovoljno je da spomenem, da sam »Suor’ Mariu Immacolatu« napisao 1907., a tek zimi 1916. prepisao za štampu. Prva moja stvar u »Savremeniku« štampana je 1912., a druga 1914. I jedva sam se bio odlučio, da ih predložim »Savremeniku«. U dvostrukom broju »Zvona«, za Parmačevićeve redakcije, štampan je popularni prikaz narodnoga preporoda u Dalmaciji, neko pedesetak sitno štampanih stranica, rezultat rada od više mjeseci i kopanja po raznim bibliotekama javnim i privatnim. 225

Netko je u »Vihoru« tu knjižicu nazvao »jednom zaboravljenom našom knjigom«. Tom sam knjižicom, o jubileju preporoda, izvršio svoju dužnost i dalje se ne brinem za nju. Kako rekoh, malo je moga štampano, a od 1914. malo sam što i napisao. Sve su moje radnje čeda jednoga jedinoga momenta, odblijesci moga raspoloženja. U svemu je dobar dio mene, moje duše i moga srca. Gotovo da i živim od impresija i raspoloženja. Sâmi sam osjećaj i čuvstvo, pa su tako moje stvari samo odjeci moje unutrašnjosti. Dok u svojem gradjanskom zvanju gotovo sve svoje slobodno vrijeme posvećujem tihom veselju obitelji, u vojništvu, dok mi se duša trza i lomi, daleko od žene i djeteta, prihvaćam pero i često po cijele noći pišem, pišem do iznemoglosti, od čega najveći dio ne će valjda nikada ugledati svijetlo, jer je napisano za vlastito umirenje i upokojenje. Svoje stvari gotovo i ne čitam, nakon što su napisane. Napisano ne ispravljam, ne dotjerujem, a rijetko što i velikom mukom prepišem. Rukopisi, koji su u Vas, gospodine uredniče, najvećim su dijelom i originali i kopije u isto vrijeme. I što da još rečem? Pozitivnih podataka se ne sjećam, a da ih pribavim ovaj mi čas nije moguće. Kad bi me tko upitao, koje svoje stvari najviše volim, odgovorio bih mu bez sustezanja: one snopove pisama, što sam ih s univerze po cijele noći pisao svojoj ženi. Više ne znam što da kažem o sebi. U Konjicu, 15. juna 1917.

226

MATO KOŠĆINA

SADRŽAJ:

Suor’ Maria Immacolata................................................. 23 U vrijeme svetoga poslanja............................................ 91 Crni tetrijeb........................................................................... Priča o strašnom vitezu i njegovom gradu sazidanom od sanja.............................................. 157 Autobiografija nepoznatog patriote........................... 165 Autobiografija................................................................ 223

227

228

28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45.

ANTE BENEŠIĆ: Anakreontika ZOFKA KVEDER: Jedanaest novela ADAM KOSTELIĆ: Oluje MILKAN LOVINAC: Purpurne, noći HRVATSKA MLADA LIRIKA MILAN ŠENOA: Dialozi i dramoleti ISO VELIKANOVIC: Srijemske priče VLADIMIR TRESČEC: Novele BOŽO LOVRIC: Sveto proljeće PETAR PETROVIĆ: U naviljcima FRAN MAŽURANIĆ: Lišće i druga djela RIKARD NIKOLIĆ: Djeca majke zemlje MIROSLAV KRLEŽA: Tri simfonije VIKTOR CAR-EMIN: Starci MIHOVIL NIKOLIĆ: Knjiga pjesama, DRAG. M. DOMJANIC: Kipci i popevke MATO KOŠĆINA: Suor’ Maria Immacolata FRANJO HORVAT-KIŠ: Nasmijani udesi (u štampi)

PRETPLATA na izdanja samo za abonente »Savremenika« šest knjiga (počevši od 39. knjige) K 9–– Pojedina knjiga stoji za pretplatnike »Savremenika« K 1•50, dok za sve druge kupce stoji K 2•50. Pretplata se šalje na upravu »Društva hrv. književnika«. Gundulićeva ul. 7., Zagreb. Sve knjige dobivaju se uz knjižarsku cijenu u knjižari Lav. Hartrnana (Stj. Kugli) u Zagrebu, Ilica br. 30.

229

230

Prilog „Hrvatskom Pokretu“ broj 127.

ZVONO

Tečaj V. Broj II.

3. lipnja 1911.

Matej Košćina:

Narodni preporod u Dalmaciji.

Vlasnik ‘’Pokret’’ D.D.

Uredjuje Stjepan Parmačević. 231

SADRŽAJ: Uvod....................................................................................233 Mletačko i francusko gospodstvo u Dalmaciji..........235 Prije 1860............................................................................238 Prvi sporovi......................................................................249 Narodna borba.................................................................250 Dvostruki preporod.........................................................252 Položaj i stanje uoči ustava. Inteligencija i puk.......252 Početak borbe. Dalmacija u dva tabora.....................255 Agitacija i polemika radi sjedinjenja...........................257 Prvi dalmatinski sabor....................................................259 Program narodnjaka........................................................261 Pitanje jezika.....................................................................263 Proti sjedinjenju................................................................266

U BUDUĆEM BROJU dovršit će se ova radnja o „Narodnom preporodu u Dalmaciji“. I taj će svršetak ispuniti čitav broj. ZNANSTVENA KRITIKA Odgovor g. dra Hadžija na naš članak u posljednjem broju, pod natpismom „Znanstvena kritika“ izići će u prvom narednom broju Z v o n a.

232

1. UVOD* Pedeset je godina, da je izniknuta narodna misao iz sjemena, što ga na ovom komadićku slavenske zemlje uz sinji Jadran posijaše, trudom i oduševljenjem, prvi naši patriote, vodje i radnici. Po je vijeka, da se je u Dalmaciji, najkrepčoj i najčistijoj slavenskoj zemlji, počeo razvijati narodni život i živiti narodni duh. Slavan je to jubilej, slavan, ali opet radi jednog i žalostan. Pa ipak! Prošao je medju nama kao da ga nikada i nije bilo, kao da nije naš. Ovaj čedni prikaz njemu je posvećen, a iznosim ga pred sinove naše zemlje jedinom svrhom, da pokažem i rečem kakve borbe očevi izdržaše, da nam zemlju povrate slavenstvu, narodu je dadu, a narod da uskrsne, uživi i uznapreduje slobodan, jak i svoj. A jer smo tudjinci u vlastitoj domovini, ova radnja neka doprinese, nešto barem, medjusobnom našem upoznanju, da znamo kako smo živili boreći se, da se sjedinimo i sjedinivši se svakom napretku koraknemo. Prikaz je ova borba i pobjedâ naših, riječima ponajviše samih boraca. A bijahu to borbe! Teške i krvave! Jer, spominjem odmah, bijaše nekada pravo junaštvo i Hrvatom se priznati, a još veće junaštvo, da ne rečem pustolovstvo, za narodnost u boj ulaziti. Pedeset godina života! A jer, prvi trzaji života narodnog bivaju i prije šezdesetih godina, spominjem i te dane, kada je prvi put u narodnu ledinu udareno i kada se prvi glasovi čuše. Narodni se naš život zameće još pod konac četrdesetih godina, ali se življe, intenzivnije razvija tek tamo od šezdesetih godina, od vremena ustava i veće slobode. 233

• Pri sastavljanju ove informativne radnje služile su mi brojne polemičke brošure autonomaško-talijanskih te narodnih pisaca. Tommaseovi, Pavlinovićevi, Politeovi članci i spisi i godišnjaci pokrajinskih novina narodnih i autonomaških. Godine 1848. Prvi se put ojače manifestovaše težnje narodne, ali tek glasom kola patriota i ponajviše kroz „Zoru Dalmatinsku“ i kroz Kaznačićev: “L’Avvenire“ u Dubrovniku.

* Devetnaesti vijek nosi i oznaku težnje naroda za ujedinjenjem i za slobodom. N a r o d n o s t bijaše općenito načelo, a j e z i k najjače obilježje narodnosti. Zato i u Dalmaciji, kada je proglašena i veliki, gorućim oduševljenjem prihvaćena sloboda štampe, Ivičević, Petranović, Pucić, Ban i drugi još, nadasve goje jezik i narodnost u njemu, a osiguranje njihova razvoja i napretka traže u spoju s ostalim srodnim i istokrvnim zemljama, s Hrvatskom i Slavonijom napose. Nego, Dalmacija tada potpuno ne oživi. Mletačko vladanje od četiri vijeka po ratne grozote još veoma blize i u životnoj uspomeni puka, učiniše svoju. Bijaše pretežak pokrov i pun strahote, a narod čim ustane, oživi i poživi.

234

Mletačko i francusko gospodstvo u Dalmaciji. U petnaestom vijeku otrgnu Dalmaciju od narodnog tijela vlastiti njezin kralj i za novac je proda Mlečanima, koji, što novcem ne kupiše, osvojiše silom i prevarom. Od tada je ni kolonija mletačka, već je gore nešto, i za četiri vijeka ne daje znaka nikakvog života. Ipak ni pod nakostrušenom grivom Markova Lava, ni kroz ta duga četiri vijeka, ne potalijanči se. Zadržala je svoju narav, svoje običaje i nošnju i jezik; sačuvala se je više slavenskom, nego li Italija talijanskom, napisa sam Tommaseo. Od 430,000 stanovnika potalijančena je tek petnaestina naroda i ako je mletačka uprava nametala globu onome, koji bi u gradskom vijeću proslovio narodnim jezikom. Slavenstvo Dalmacije sačuva seljak, koji je potisnut na mršava svoja polja, daleko od gragjanske ruke od svakog javnog života, obragjivao jadno i kukavno svoju zemlju, služeći i slušajući gospodu, svoje gospodare i brinući se ponajviše, kako će spasti pred Turčinom i kako će glad utišati. U javnom životu, koji se je razvijao uz more u većim varošima i u gradovima prevladao je talijanski duh i talijanski elemenat. Zakonodavstvo, uprava i nastava bijahu talijanski, a seljak nije ni sačinjavao Dalmaciju, jer Dalmacija bijahu gradovi sa svojim municipijama, a u njima gospodari plemstvo i ono nešto učene ruke talijanske ili potalijančene. Dok se gospoda grijahu na suncu milosti, povlasti i časti republike, narod življaše prepušten sam sebi, u primitivnoj surovosti, zapušten – ojagjen, isključen od svakog saučestovanja u javnoj upravi. Civilizacija i prosvjeta bijahu talijanske: 235

gospoda ne poznavahu naroda ni njegovih potreba, a narod u četiri vijeka ne nauči jezika svojih gospodara, a svoju narodnost, dakako bez poimanja i bez ikakve svijesti o njoj, sačuva. Mletačko gospodstvo ostavi Dalmaciju golu i opustošenu. Napoleonov glavni providur, Mlečanin Dandolo, u proglasu na narod žigoše ljuto upravu republike, koja je išla jedino za tim, da se narod ne uzmnoži, da mu polja ostanu pusta, pamet potamnjena i bezumna. Mletačka signoria nije se zapravo brinula za nikakvu narodnost u Dalmaciji, jer nije bilo potreba ni da je potalijanči , budući je išla samo za tim, da narod izrabi. Politika mletačka znači do dana današnjega gole planine nekada prebogate obilnom šumom i plodnom zemljom. Kada neka mjesta 1761. zatražiše, da smiju o svojem trošku podignuti školu, glavni providetur Alvise Contarini III. izvješćuje vladi u Mlecima ovako: „Čini se ponajprije, da ne koristi interesima države gojenje knjige i znanosti kod podanika niže vrste ove provincije i da je u javnom interesu shodnije, da ovi podanici ostanu u svojoj rogjenoj jednostavnosti.“ Malo riječi, što označuju sve mletačku politiku. Mletački su činovnici i upravitelji besprimjerno izrabljivali zemlju pa i sami neki Mlečani u vijeću ostaju proti tome izrabljivanju, jer to više ugrožava gospdstvo republike, nego li invazija turska. Uza sve ovo dalmatinski puk bijaše odan i vjeran republici, koja mu je najveću a ujedno i rijetka milost iskazivala, hraneći ga u nevolji i gladu, suhim 236

kruhom, beškotom, i crvenim lukom. – Plačući dijelio se je dalmatinski seljak od barjaka republike, braneći ga i onda, kada ga svi bijahu odbjegli i bolju se spominjao vlade principove (duždeve). „Otkada je principa nestalo-svega je dobra nestalo.“ – uzdisao je naš težak. Jel sudbina našeg puka, da se ropstvu ne protivi, da dušmansku ruku ljubi? Kao nekada tako i danas! Francuzi kratko vrijeme vladahu Dalmacijom, a ostaviše i do danas tragova i uspomena. Nema čovjeka, koji gledajući široke i bijele drumove, što se viju od kraja do kraja zemlje, neće reći ma i dvije riječi o Francuzima. Francuski su drumovi još i danas, nakon punog jednog vijeka, skoro jedina komunikaciona sredstva u Dalmaciji uz dvije krnje parne diližanse. Francuzi uputiše administraciju, poboljšaše zakonodavstvo, ukinuše mnoge socijalne nepravednosti i nejednakosti. Poradiše i oko prosvjete i oko materijalnog stanja zemlje. Njihova djelatnost obuhvaća još i bolnice, i sirotišta, i nahodišta, asile, škole, ali ni oni ne učiniše ništa za narodnost i za duh narodni, kako neki hoće. Izdvajanje službenih novina i u narodnom, ilirskom jeziku uz jezik francuski i talijanski ne čini mi se još podizanjem razvijanjem narodnosti. Za Dandola dapače poče sistematsko potalijančivanje Dalmacije, koje je austrijska vlada, ne znajući zemlju germanizovati, savjesno prihvatila i nastavila sve do dana današnjega. „Sve vlade i svi sistemi progjoše nad našim glavama, piše Kosta Vojnović, ostavljajući status quo, što ga nagjoše“, a taj bijaše opće mrtvilo. Ni 237

mletačko vladanje, ni Dandolova italijanizacija ne stvoriše u Dalmaciji talijanske narodnosti. Glavni elemenat u Dalmaciji je i danas poljodjelac, težak, a ovog elementa je 85%. Talijanskog seljaka nema. Dalmatinski težak osta kroz vijekove surov, siromašan, neuk – ali osta Slaven, svoj. Njegovo slavenstvo nije nikada došlo do izražaja, jer on bijaše u zemlji broj i raja. Broj i raja ostade i kroz cijelu prvu polovicu devetnaestog vijeka, bez svijesti, bez prosvjete, prepušten svojim dobrim i zlim strastima, propadajući moralno i materialno. Bilo je možda ovdje ondje i svijetlijih momenata, ali je u državnom proračunu bila i značajna jedna stavka od 40,000 K za istrebljenje zločina u Dalmaciji. Nakon francuske vladavine zemlju je opet bila prikrila tmina kao za mletačkog gospodarstva. Seljak je živio kao i do tada, a javni život, sva pregnuća, nastojanja i težnje pogibahu pod olovnom težinom birokracije. Dalmacijom je vladalo mrtvilo još iza šezdesete godine takovo, da se u Splitu nije znalo što se dogagja u Dubrovniku.

Prije 1860. Ukinuće cenzure i proglašenje slobode štampe 1848. podigne klonuli javni život. Nova sloboda bijaše posvuda dočekana ushitom i slavom. Počeše nicati listovi koristeći se novim stanjem. U Dubrovniku je štampan prvi list nakon patenta o ukinuću cenzure, „Le Rimembranze della settimana“, na četiri mršave stranice. U drugom broju donosi opis svečanosti u slavu slobode štampe. Ta je slava bila zanos do ludila, veselje do delirija. Cijelu noć provelo je gragjanstvo u Dubrovniku u najčistijem i u najiskrenijem veselju 238

pjevajući za tu prigodu sastavljenu himnu „prvi akt slobodne štampe“. Svi su brojevi toga lista posvećeni caru Ferdinandu, ustavu, narodnoj straži. „Vladar kaže: Govorite slobodno, iznesite svoje želje.“ – „Neka dakle raspravljenje započne. Ljubav domovine može se razviti pod svim oblicima. Riječ je slobodna, kao i prvi dan što bijaše čovjeku dana...“ Lukša Gozze sokoli strašljivce i prestrašene, neka se ne ustručavaju govoriti i pisati bez straha i u pismu bratu Gjivu poručuje, neka svakomu iznese za primjer njega, komornika i poštanskog savjetnika cara Ferdinanda, koji pred licem cijelog svijeta slobodno piše o nečovječnoj birokraciji, koja je do tada gušila svaku slobodniju misao, svaki pokret i svako najskromnije nastojanje. U „Rim della settimana“ izlaze najrazličitiji članci, i posve oprečnog smjera. Tu ih je pisanih i talijanskih i i ilirskih, o slobodi, o narodnoj straži, o velikoj Iliriji i o ilirskim težnjama. Uz davorije Međa Pucića i romance Kaznačićeve tu je i tvrdih njemačkih epigrama. Ilirsko ime dolazi često u strofama Pucićevih davorija i uvijek ponosito, uvijek kao stijeg, kao ideja narodna, koja se bila počela ragjati i razvijati. Karakteristični su i veoma zanimivi stihovi: „Nek pravi Ilir svaki, „Pozna sada naš barjak; „Vije crven, modar, bio, „Nebu blag, zemlji mio, „U nas ufa narod vas“. 239

Našla je bila odjeka ilirska ideja prekovelebitskih preporoditelja, jer na jednom mjestu piše: „Ilirizam Hrvata je ilirizam svih austrijskih Slavena“. Bijaše to: „velika era“, u kojoj počinju prvi sukobi izmegju pristaša narodne i pristaša talijanske ideje. Pomalo se zameće kasnija borba. Ali ne bijaše još one oštrine i žestine, koja je šezdestih i sedamdestih godina prijetila, da će se izvrgnuti u živi gragjanski rat. Tada još u istom listu suragjuju i pristalice narodne ideje i pristalice talijanstva, aneksioniste i „mareolini“. I zato su tadanji listovi bili velika zbrka najoprečnijih narodnih, kulturnih i državnih pojmova. Ipak prevlagjivahu brojem i ugledom propagatori slavenstva, pobornici krvne i jezične veze sa susjednim slavenskim pokrajinama. Naglašivala se je potreba, da se razvija i podupire razvoj narodnosti. Ne slagahu se svi o budućem državnopravnom odnošaju Dalmacije, jer dok neki zagovarahu prisajedinjenje s Hrvatskom i Slavonijom, drugi od toga zazirahu voleći uz Bosnu i uz Srbiju. Raspravlja se o nacionalnom pitanju, iznose se razni zahtjevi o narodnom jeziku. Dr. Špiro Popović, kasnije prvi predsjednik sabora i pristaša antianeksionističke većine, pobija i žigoše tvrdoglavce, koji se opirahu preporodu zemlje. Ona desetina, što su zemlji, a od zemlje drukčiji i različiti i jezikom i životom i običajima, treba da se utjelove narodu, a ne ovaj njima. Slavenska je narodnost i jezik je slavenski, ali jedini je put svim patriotama u Dalmaciji, da ostanu „samo Dalmatinci i ništa drugo“. Opat Grubišić raspravlja o nepovredivosti 240

narodnosti i jezika, koji je slavenski i koji mora svatko znati, tko hoće, da upravlja narodom, ali i on smatra, barem privremeno stanovnike Dalmacije ‘’izuzetnim narodom’’, a niti Talijancima niti Slavenima, da tako uzmognu prionuti oko ojačanja omlohavjelog narodnog debla i oko toga, da strani navrtci sazriju, da se raskošne i lisnate narodne grane, do tada zapuštene, uzmognu izjednačii s drugima plodovitošću, da se narodnost uzmogne ojačati, steći boju, lice, svoj vlastiti život. Drugi brat Grubišić, traži da narodni jezik bude ne samo naučavan u školama, nego da ugje i u urede i u sve javne poslove. Dok Augustin Grubišić hoće Dalmatince izuzetnim jednim narodom, ovaj brat poznaje u Dalmaciji samo jednu narodnost Hrvate i Srbe i samo jednu narodnost, koja je kroz stoljeća bila gažena, pa je zato valja podići i učvrstiti. Ali ni on ne smatra potrebitim sjedinjenje sa Hrvatskom koje Dalmacija zaista ne treba, ali joj je potreba od Bosne i Srbije, dragocjenih pokrajina, koje će spojiti Dalmaciju sa Banatom unaprijedivši time trgovinu Dalmacije. Ovo su u glavnom pitanja o kojima se raspravljalo i polemisalo, a koja bijahu odjek novih ideja, što prolažahu svijetom, budeći i dižući narode. Nego taj odjek ne progje granica novinskih članaka i privatnih razgovora. Narod se nije priklonio tim novim idejama i novim težnjama. Nije ni mogao, kad je navještaj novog doba, slobode i ustavnosti nepovjerenjem slušao i nebrigom dočekao. I tako u ovom prvom početku narodne se težnje i ako u sebi više puta pro241

tuslovne i očito potpuno neshvaćene i nerazvijene, manifestovaše u novinama glasom nekolicine, koji bijahu na dohvatu novih ideja i vještiji peru i raspravljanju. Narodna je misao nejasna i samima njezinim propagatorima. Još god. 1844. počela je izlaziti u Zadru „Zora Dalmatinska“ u prvoj godini već sa 700 predbrojnika, čak i izvan države. Jelačić, Miloš Obrenović, patrijarha Rajačić, profesori liceja kneževine Srbije, nadvojvoda Karlo – pretplaćuju „Zoru“, a Preradović marljivo suragjuje. Dalmatinci prigrliše malo ne svi talijanski jezik, puk se nalazi u tminama, siromaštvu, nenapriduje, jer izobraženi zapustiše materinski jezik, ostavivši ga puku, čineći da gubi svoga poštenja, svoje slave, svoga imena oni koji pučki govori i piše za n a u k i p r o s v i t lj e nj e p u k a. Ovako nekako piše „Zora“ u svojem 1. broju i već trasira svoj program. Dok su rasprave u drugim novinama više teoretske, akademijske naravi, puku nedokučive i nepristupne, „Zora“ će da piše za nauk i za prosvijetljenje puka. Ona će prosvitljivati pamet puka i prikazati mu što je potrebno i korisno, da se izbavi iz nevolje, živi u većoj obilnosti, u većem pokoju. Ne slože li se u ovu svrhu svi oni, koji štogod vide u Dalmaciji, puk će pasti u još gore. I ovako je smjer rada „Zore Dalmatinske“ okrenut ravno puku: njemu biti na pomoć, to je program. Uz upravljanje napredovanju navlastito težačke radnje – „Zora“ gaji čistoću materinskog jezika „dalmatinskog narječja“. 242

„Prosvjetljenje nenaučnih, a ne naslagjenje umjetnih“ – vodi izdavača i saradnike „Zore“ . Već ovo svjedoči za veliki zanos tih narodnih radenika i prvih učitelja, a svjedoči i za lijepo realno shvaćanje potreba puka i rada za nj. Do 1848. list je više poučno-zabavni, nego politički, a i jasno je zašto. Do 1848. vladala je cenzura i biokracija u naponu snage i moći. I u prvim godištima temelj na kojem se gradi zgrada prosvjete narodne – ideja narodnosti, ali nije onako jasno i izričito naglašena kao u kasnijim godišnjacima. Veza sa Banovinom pokazuje se ponajviše u pismima i člancima banovinskih patriota, ponajpače Brlića, Kurelca, Šuleka, i u člancima preštampavanim iz banovinskih novina Gajevih. Oduševljenje za narodni jezik dokumentuje svaki pojedini broj „Zore“. „Kad mi tko s mojim majčinskim jezikom govori besjeda mi srcem srcu ide; a kada s tugjim, prvo neg srcu dojdu treba je, da se preliju kroz pamet i sajdu kroz točilo majčinog jezika“. Piscu raste srce, slušajući, kako mladići dalmatinski, učenici sveučilišta paduanskoga u bratskom sastanku dobavljaju sebi „Danicu Hrvatsku“ i „Zoru Dalmatinsku“, „Novine“ itd, „zabavljući se ljubeznivo u štivenju naših listova i razgovarajući se majčinim našim jezikom“. U „Zori“ bijaše u čestih svagja ortografske naravi, radi česa se mijenjahu urednici a list izdisaše. Mijenjanjem urednika mijenjao se i pravopis, a s njim i broj pretplatnika. 243

Gajev pravopis značio je u neke narodno jedinstvo s Banovinom, ali bijaše suradnika „Zore“ koji nijesu htjeli ni čuti o jedinstvu i sjedinjenju. „Kobni duh dijeljenja i rascjepkanosti“ tuži se jedan od najboljih i najrevnijih suradnika, trgovac Ivičević. Proglašenjem ustava „Zora“ oživi i raspavlja u obilnoj mjeri o političkim pitanjima. Prijeka je potreba probuditi narodnu svijest. Zlu, u kojem se nalazi puk, uzročna je prevlada talijanskog jezika. Pravednost traži, da u Dalmaciji oživi i zavlada slavenski duh jezik, prirodna nastava, jer „mi smo pravi Hrvati od starog vremena.“ Od prvog broja po proglašenju slobode štampe učestaše brojni članci, u kojima se zagovaraše prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj. Velika budućnost čeka Dalmaciju tek u sjedinjenju sa Hrvatskom, pa svi koji ljube narod treba da rade za sjedinjenje. Najljepše i najjače članke za sjedinjenje napisa Matija Ban, jačajući narodnu svijest i probugjujući zazor i prigovore kod Talijana, koji se ogledavaju za Italijom i rado spominahu mletačko gospodstvo. To su „najbudalastije od svih želja, kojima se protivi i priroda i čast i korist Dalmacije“ – piše Ban i nadostavlja: „Tko ljubi talijanski jezik toliko da ga u svemu želi upotrebljavati taj neka otšeta u Italiju; mi pravi Dalmatinci hoćemo, da u Dalmaciji ovaj jezik vlada, koji je od samoga boga Dalmatincima dan.“ Narodnost i jezik pa sjedinjenje sa Hrvatskom bijahu težnje i ciljevi prvih patriota, vogja, učitelja i radnika narodnih u Dalmaciji – program, što ga kasnije 244

prihvatiše preporoditelji, da mu izvojuju pobjedu i da ga oživotvore. Regbi, da smatrahu sjedinjenje veoma blizim, jer su Hrvati „već odlučili, jednog odličnog Dalmatinca, da ministrom učine.“ Naravno, da bijaše i neprijatelja sjedinjenja i velik ih broj, a megju ovima i oduševljenih Slavena. Odatle već 1848. česte polemike koje 1860. i kasnijih godina sačinjavahu cijelu jednu literaturu. Protiv sjedinjenja sa Hrvatskom, neki postavljahu sjedinjenje sa Italijom, odnosno pripojenje talijanskom dijelu Austrije. Megju ovima bijaše i općina grada Splita, koja upravi caru i posebnu molbu, jer da Dalmacija od šest viekova vrši svoje javne poslove u talijanskom jeziku, da se taj jezik podučava u školama i da se njim služi skoro cijela Dalmacija, radi česa svega i ne može biti drugo, nego čest talijanske sekcije. Patriote u Banovini živo nastojahu oko sjedinjenja i poticahu Dalmatinske gradove, da izašalju svoje poslanike na skupštinu o sjedinjenju koja se imala održati u Zagrebu. Zadarska općina, jedina koja je još danas u talijanskim rukama, otklonila je poziv, jer nije vrijeme sjedinjenu, a izaslanje takvih poslanima pripadalo bi samo saboru. Ipak zadarski municipij ne isključuje raspravu o sjedinjenju uz jednake uvjete. Otklonila je bila zadarska općina poziv i zato jer se je Dalmacija uvijek opirala zahtjevima Ugarske, kojoj je Hrvatska pridružena. Bijaše megju tim i narodnjaka, koji zahtijevahu, da se Hrvatska otcijepi od Ugarske, jer Dalmatinci neće da imaju 245

nikakvih odnošaja sa Madžarima. Tako je mislio i Ban, dok opet drugi i tada i kasnije šezdesetih godina, ne vogjahu računa o Madžarima i Pavlinović u zagrebačkom saboru 1866. izričito veli, da tko misli, da Dalmatinci neće sjedinjenja radi Madžara, da taj nehote vrijegja rodoljublje i poštenje Dalmatinsko. Zakleti neprijatelj sjedinjenja bijaše i Ljubić kasnije naš akademik i ravnatelj arheološkog društva u Zagrebu. On usta žestoko proti državnom pravu hrvatskom, dok u isto vrijeme naglašivaše svoje tvrdo slavenstvo i pozivaše se na svoja djela pisana ilirskim jezikom za dokaz da je korjeniti Slaven. Razvoju narodne ideje i težnji za sjedinjenjem bijaše velikom zaprekom, kroz cijelo vrijeme narodnog pokreta razvikano barbarstvo hrvatskih vojnika u Italiji. Glasove o okrutnosti, barbarstvu hrvatskih graničara izrabljivahu protivnici na svaki način, a rodoljube su, koji se inače ponosno nazivahu Ilircima, u dušu boljeli pa se neki obraćaju Hrvatima u Banovinu, neka te glasove nastoje ili pobiti ili ma kako opravdati. Prije čiste narodne misli cvjetala je u Dalmaciji ideja plemenska, šira od narodne, slavenska. Svoje slavenstvo zasvjedočiše dalmatinski patrioti i aneksionisti i pristaše „izuzetne narodnosti“ – porukom slavenskom kongresu u Pragu. Na taj kongres ne izaslaše poslanika, jer poziv primiše prekasno, ali kongresu poručuju, da na njegove odluke s harnošću duše i srca dragovoljno pristaju. Dvije stotine najuglednijih ljudi potpisa poruku govoreći ne samo za sebe nego izrazujući i ćućenja i želje većine sunarodnjaka. 246

Podružnica „Slavenske Lipe“ u Zadru, kojoj bijaše svrha gojenje slavenske uzajamnosti, svjedoči takogjer o odjeku, što ga u Dalmaciji nagje slavenski pokret u monarhiji. Uz slavenstvo bijaše svrhom podružnici još i promicanje sjedinjenja a pokrovitelj joj bijaše Jelačić. Kontakt sa banovinskim rodoljubima vršio se je osobito preko „Zore“, a pokret u Dalmaciji tekao je paralelno sa pokretom u Banovini. I privatna pisma, što su ih patriote izmijenjivali otkrila bi nam mnogo i lijepo bi popunila stranice povijesti našeg preporoda, kada bi bila sakupljena i objelodanjena, u koliko ih vrijeme nije uništilo. Probugjenju svijesti narodne i prosvjeti puka a i drugim mnogim potrebama poslužila je i „Matica Dalmatinska“, trajni spomen dr. Boži Petranoviću, budiocu naroda i borcu za sjedinjenje. A sjedinjenje smatrahu, spomenuh već , blizim i kad Jelačić bi imenovan i banom Dalmacije držahu sjedinjenje već gotovim činom. Jelačića dočeka u Dalmaciji zanos i veselje ali on sam ne vjeruje, da će njegovo imenovanje i dalmatinskim banom imati realan sadržaj. Istina u svojem manifestu ‘’na hrvatski i srpski narod u trojednoj kraljevini’’ izmegju ostaloga kaže, da se tvrdo nada u pravednost kraljevu i u čvrstu volju naroda, da imenovanje neće ostati samim naslovom, ali ova nada bijaše bojazan,a opravdana. Vlada je odmah uzela odrešito stanovište proti sjedinjenju naglasujući, da izmegju Hrvatske i Dalmacije nema veze, da su obje zemlje potpuno odijeljene, 247

dok na saboru u Kromjerižu izavljuje da je Jelačić samo namjesnik austrijskog cara u Dalmaciji. I tako imenovanje Jelačićevo osta tek naslovom, a konac ustavnikovanja bijaše sve bliži. Proljećem 1849. bijahu porušene sve nade rodoljuba, a režim Schwarzenbergov usta zakletim dušmaninom svih liberalnih i narodnih ideja i težnja. Apsolutizam i reakcija poduši nacionalne osjećaje i ne dupuštaše im nikakve manifestacije ni u novinama. Usta političara i patriota zamukoše, pera im zahrgjaše, a zanimanje za javne poslove ugasnu i iščeznu. Novine prestadoše izlaziti, što izlažahu donošahu nevine članke u kojima ni spomena o narodnosti ni narodnom načelu. Raspravljaju o propadanju šuma, gojenju duhana, a u jeziku malo ili ništa. Uzalud službene novine, koje jedine nastaviše izlaženjem, pozivahu na saradnju i obećavahu uvrstiti sve što se bude odnosilo na Dalmaciju, neka je samo ‘’umjereno i razumno pisano’’. I tako mrtvilo potraja sve do 1860. I narodni pokret zakrknu, utiša i nestade ga. Tek povratkom ustava, kada je država poražena u Italiji, a kod kuće izvrgnuta financijalnoj propasti, tražila osiguranje svoga opstanka u ustavnim reformama – ulazi se ponovno u prekinuto kolo. Od veljače 1861. oživljuju god. 1849. zapretane narodne ideje. Patriote opet javno istupaju, zagovaraju i šire svoje nazore i propaguju svoje želje, a izmegju talijanske i narodne ideje objavljaju se stari sukobi, isprva još manji i lakši, da ubrzo progju u tešku i ozbiljnu borbu, kakvi su preturili jedva i drugi veći i jači narodi. 248

Dok je pod konac 1848. vlada bila zauzela odrešito protunarodno stanovište i žestoko agitovala proti sjedinjenju – povratkom ustava prvi se znaci narodnog života pojavljuju baš u vladinim, službenim novinama. Službeni „Glasnik“ što ga je uredjivao Sundečić, izričito propagira sjedinjenje i narodnu misao, bez ikakve reakcije sa strane vlade i birokracije protivne narodnoj misli i u Dalmaciji napovredive i svemoguće. Nego, sve druge vladine novine na talijanskom jeziku, koje je uregjivao namjesništveni savjetnik, u narodnoj brobi zloglasni Lapenna, zagovarahu autonomiju Dalmacije i talijansku misao. Borba tada nije bila zapravo ni počela, jer u ekonomskom i književnom listu: „La voce dalmatica“ kasnije prvom glasilu autonomaša, saragjuju i prvaci narodnog pokreta Klaić, Vojnović i drugi, zajedno sa prvacima autonomaštva i talijanstva.

Prvi sporovi. Borbu je otvorilo uredenje zemljišnih knjiga u Dalmaciji, za koje je ‘’La voce dalm.’’ – predmnijevala talijanski jezik, dočim Sundečić i Pavlinović, koji je tada uregjivao književni prilog službenog lista, zagovarahu narodni jezik, kao jezik u kojem moraju biti vogjene zemljišne knjige. Odavle se rodiše druga pitanja: iznašala se prava, koja narod ima izvojštiti. Pavlinović piše o sjedinjenju Dalmacije sa Hrvatskom i Bosnom „pod i debelim hladom austrijskog barjaka“. I ovako polagano ulazimo i decenij prepun borbama, prelijep oduševljenjem i plodan radom 249

narodnih prvaka. I taj je prvi decenij – od 1860. do 1870. – kada bi izabrana u sabor prva narodna većina, decenij narodnog našeg preporoda. Nakon deset godina prve besprimjerne borbe, često i prečesto krvave, dogje prva pobjeda, što je patriote u veselju i zanosu pozdraviše, kao „triumf što će se spominjati i nakon propasti narodne naše dinastije najvažniji historički čin.“ Bila je to, veli dalje „Il Nazionale“ 1871. godine, neočekivana pobjeda, sjajna manifestacija narodne svijesti, svečana rivendikacija ovog jezička zemlje velikoj slavenskoj obitelji. Ali borba nije ipak jenjala. Užestila se dapače i trajala je ljuta i bezobzirna sve do pred malo godina. „Naš današnji položaj zove se borba“ piše glasilo narodne vojske nakon prve pobjede. „Na političkom polju čekaju nas još neprestane borbe, dok narodni opstanak ne bude postavljen van pitanja“.

Narodna borba. Prikazat ću kratko i općenito prvih deset godina narodne borbe, herojske i svijetle dane, tako pune radom i oduševljenjem, patnjama i progonima, a slabo poznate od nas mlagjih, koji dogjosmo na gotovo, koji se rodismo u s v o j o j zemlji, povraćenoj narodu, ali i danas još neobragjenoj. Naši stari dadoše Dalmaciji barem vanjsko narodno obilježje, narodno joj lice razotkriše i izvršiše veliko djelo, koje ćemo slabo umjeti procijeniti ne budemo li znali težinu njihove borbe, pogibeljnost njihovog rada, ustrajnost i snagu njihove volje i zanosa njihova. 250

Bila je to borba jedinstvena, idealna i zanosna. Patriote ne vidješe sve svoje težnje ispunjene, jer je za neke pobjeda prekasno došla. Dualizam je bio uveden i sjedinjenje oteščano i osujećeno. Narodna stranka u prvojoj svojoj adresi formulova svoj narodni program naglasujući u prvom redu pripadnost Dalmacije Hrvatskoj, ali nas dualizam bijaše već ljuto udario, valjda baš najjače nas Hrvate i Srbe. Nije ni narodna stranka bila bez pogrešaka, ni u njoj ne bijahu svi do jednoga sami narodni idealiste i uvjereni pristaše narodnog načela i sjedinjenja, ali zato ipak nije joj borba manje vrijedna. Do 1870. osvetnica narodnih prava, buditeljica naroda, vojska, kojoj je zastava narod i oduševljenje i tvrdim uvjerenjem prožeta, da treba probuditi blizu po milijuna puka i na svijetlo ga novog vremena izvesti – id. 1870. ta vojska pada, cijepa se, razilazi, u sebi ruši,svagjama i razdorima truje, u prijašnjim načelima slabi i mlohavi, dok od probrane vojske narodne i idealne jedinice u preporodu postaje jednostavna i obična jedna politička stranka i većina vezana sad jače a sada slabije uz vladu, provlačeći se do dana današnjega bez vogja, bez prvaka, bez radnika i bez podmlatka. „Sumrak ljudi i ideja“ – napisa jedan i istinu napisa. Prevlada oportunizma.

251

Dvostruki preporod. Preporod od šezdesetih godina amo dijelim u dva dijela: vanjski preporod lica zemlje, koji se u glavnom pokazuje u pohrvaćenju općina, borbom predobivenih, i preporod naroda, njegova života, nazora i shvaćanja. Prvi je gotov, jer su Talijani i talijanaši zbijeni i manjinu bez značenja u političkom životu, lišeni gospodstva i prevlasti, ali onaj drugi preporod nije ni do danas, nakon pedeset godina, gotov, jer je do jučer bilo, a i danas ih još ima, hiljade pučana u Dalmaciji, težaka, koji ne htjedoše i neće da budu Hrvati ni za živu glavu koji radi prošlih borba ne mogahu da zavole hrvatsko ime, ostavljajući, neuki, neprosvjetljeni i otupljeni, Dalmatincima, tolomašima, bojamontincima itd. Svijest narodna nije još procvjetala posvuda. Siromah živi dalmatinski težak, zagorac ponajpače, neuk i nesit, prepušten sebi i svojoj nevolji. Treba ga još izvesti na svijetlo dana i slobodnog mu i ljudskog življenja dati, da oživi, da napretku prokroči. Seljak gine u neznanju i siromaštvu, inteligencija je nehajna i troma, a ljudi je malo. U pedeset godina slabo smo uznapredovali. Spoljašnost naša nije prema unutrini; pod korom nema sadržaja. puk.

Položaj i stanje u oči ustava. Inteligencija i

Spomenuh već mrtvilo, u kojem je zatek’o Dalmaciju proglašenje ustava. Moralno i materijalno stanje bijaše najkukavnije. Napretka ni kulturnog ni 252

ekonomskog. Zemlja bijaše u stanju u kojem ju je ostaviše Mlečani. Izmegju puka i inteligencije uvijek isti i nepremostivi jaz. Šaka Talijana po gradovima bijaše narod, a blizu pet stotina hiljada puka broj. Klobuk i kapa, gospodski kaput i pučki haljetak, bijahu dva simbola. Jedno je kultura i svako čovještvo, drugo prostota i varvarstvo. Kapa je nešto nižega, prostijega. Ona je svako neznanje. Klobuk, zato jer klobuk, ima svako prvenstvo. Odnošaji gospode prema puku bijahu tek – ekonomske, gospodarstvene naravi. Gospoda su općila s pukom tek preko svojih namještenika, a to se je općenje ograničavalo tek na jematvu, na berbu, kada je trebalo davati gospodarima prihod. Narod, težak prema gragjanima, dakle gospodi, bijaše – marva. Talijanska rulja i danas se dere po zadarskim ulicama: „ Dolje koze!“ a splitske plemenite gragjanke još i danas nazivaju težaka iz varoša splitskih: ovnovima (- monton). Općeniti je naziv za puk – morlacco, murlak i taj je naziv prešao u sve tugje putopise i u putne vodiče. Vladalo je bez ograničenja načelo, kojemu se puk nije nikada ni usprotivio, već ga je dapače kao ispravno i priznavao: tko ne umije talijanski, ništa ne umije. Seljak sam umuje: ne može biti ni impjegat, ni sudac, ni ‘dvokat. Ništa! Marva i misera plebs. Talijanski političari i pisci i ne nazivlju narod pukom (-populus-), nego plebsom, slavenskog podrijetla; taj puk prikazuje: la classe merco seria una importazione; stališ manje ozbiljan, dogon . . . Još 1874. 253

govori u dalmatinskom saboru autonomaš Gligo: „Dvije su rase u Dalmaciji. Jezik talijanski nosi u sebi svu mudrost, a lirsko-dalmatinsko narječje sposobno je samo za kućne poslove.“ Krvna osveta, paleži i otmica su sinonimi hrvatstva, obilježja puka, dočim su u Talijana, u gragjana: „leggi coltissime“. – „Umlje je talijansko, neznaličnost hrvatska; bogatstvo je talijansko, sirotinja hrvatska, ujedinjenost je talijanska, prostačina hrvatska.“ Ovo su pojmovi inteligencije, razvijeni u talijanskim novinama, u člancima i u polemikama, a pojmovi puka, koji je bio u kojem doticaju sa gragjanima i sa gospodarima zemljišta, malo su drukčiji. Hrvati su po pučkom shvaćanju bogalji, hromi i kljasti Ličani „ča prosu i molu kancunetu, da jim čakod dâš“ Hrvat je: skut sprid, skut odzad. Ovakav je bio odgoj težaka, što ga je primao od inteligencije. Narodne izobražene ruke nije bilo. Narodna inteligenca – stvarala se je po talijanskim universama, a što je i bilo u zemlji, ni ona ne bijaše u nikakvom savezu sa narodom. Šaka Talijana bijaše svemoćna, jer u njezinoj ruci bijahu i znanje i posjed i vlast. Njezini su gradovi, varoši, njezina kultura i kulturne tradicije, dočim na protivnoj strani kotari, hiljade naroda, bez cigle škole. Što je bilo škola bijahu u rukama Talijana i s njima udružene birokracije a služile su poglavito zato, da seljaka, koji je u njih upao, odnarode. I tako djelovanjem škole i življenjem u gradu, makar u svojstvu nadničara i sluge, odnarodiše se stotine korjenitih zagoraca dalmatinskih, koji su danas najfanatičniji Talijani. Škola je dakle jaz izmegju inteligencije i naroda. Odgoj i izobrazba bijahu skroz 254

individualni ne socijalni. Zato i odatle inferiornost i politička i socijalna i ekonomska. Tugjinski odgoj razdirao je zemlju. „Da nismo tugjinski odgojeni ne bi imali toliko izrodica, ne bi u našem puku bilo toliko bezdušne birokracije, ne bismo imali toliko mlitavih duša kalovitih srca – grdnih laskatelja i izdajica“ – piše g. 1874. „Obzoru“ dopisnik iz Dalmacije. Duh tugje kulture sve je bio paralizovao i razdijelio Dalmaciju u dva svijeta. Gospodski svijet davao joj je vanjsko lice. „U gradovima na obalama, na otocima ne govori se drukčije, nego talijanski i talijansko je pučanstvo i po težnjama i po tradicijama i po geniju“ – tvrde u svakom momentu u zemlji i van zemlje Talijani. „Kada dogagjaji dopuste pravoj Dalmaciji, da izreče svoju pošljednju riječ njezin će, svečani i oduševljeni glas biti za Italiju“ pišu Talijani u listu „Il Dovere“, što je izlazio u Genovi. Težak je ostao uvijek čistim Slavenom, ali bijaše otupio, zabrinut samo za svagdanji kruh, živeći u granicama svojih drevnih običaja, ne misleći, ne shvaćajući, da bi i moglo biti drukčije. U ovakvim je vodama bila Dalmacija, kada je zateknu poziv banske konferencije na sjedinjenje.

Početak borbe. Dalmacija u dva tabora. Banska konferenca tražila je od kralja neka Hrvatskoj pripoji čitavu Dalmaciju, a od Istre Kvarnerske otoke i tri istarska kotara. Ručnim pismom 5. prosinca izjavi se kralj pripravnim, da pripoji Dalmaciju Hrvatskoj i naredi, neka se na bansku kon255

ferenciju pozovu takogjer poslanici iz Dalmacije. Na ovaj glas razdvoji se Dalmacija u dva tabora. Na jednoj strani bijahu protivnici sjedinjenja, zatočnici autonomije – autonomaši, a na drugoj malobrojni pristaše sjedinjenja: narodnjaci, aneksionisti. – Kad je već borba bila u punom jeku u Splitu bijahu skoro isključivo mladi doktori i pofesori, niže svećenstvo Protivnici svi Talijani i Slavo-Dalmati. Prvi ustaju u ime pravice i načela slobode, često niti ne osjećajući duboko narodnost, drugi zagovarahu prevlast talijanskog jezika pozivajući se na kulturu i tradicije, a proti sjedinjenju ustajahu, jer su bili zadojeni predsudama o Hrvatskoj i o Hrvatima, smatrajući ih više regimentom zatvorenom u kasarni, nego li narodom. Hrvati bijahu poznati u Evropi tek kao objekt prezira i mržnje svih boraca za slobodu i onda, kako s njima, okrvavljenima krvlju talijanskih patriota, što umirahu za slobodu, bratstva i ujedinjenja? Kolo za sjedinjenje povede u Splitu odabrana četa: „Ne boj se !“ i odmah u početku te borbe Luka Botić, pjesnik „Bijedne Mare“ i varoško splitsko dijete, što u narodnoj surci i pod narodnim kalpakom bijaše dohrlio u Split, da bodri na borbu i propovijeda narodnost i sjedinjenje, morade se sakrivati po prijateljskim kućama, da iznese živu glavu u rogjenom svojem Splitu. Izmegju pristaša sjedinjenja i autonomije povesti će se, dakle, ljuta borba, koja će dovesti do noževa i do bajoneta, do procesa rad velike izdaje i vješala pripravljenih za prvake i za vogje pokreta.

256

Agitacija i polemika radi sjedinjenja. U banskoj konferenciji slavio je Kukuljević Dalmaciju kao slatki kraj na divnoj jadranskoj obali, kolijevku kulture, grobnicu kraljeva i toliko narodnih velikana. Dala je, govorio je, toliko slavnih ljudi, koliko ih ne dadoše ni velika carstva; lijepu i učenu Italiju obogati državnicima, književnicima, umjetnicima i ratnicima. I ne samo Italiju, nego i blizu Ugarsku, daleku Španiju, Rusiju, kao i više istočnih država. I dalje u plamenom zanosu spominjao je Kukuljević Dalmaciju klasičku zemlju, pred kojom se mora sagnuti svaki sin naroda i ljubiti ju i štovati, kao što Muhamed štuje i ljubi svoju Meku i Medinu. Kukuljević se je zanosio za Dalmacijom, za sjedinjenjem braće, jer će Dalmacija biti prisajedinjena svojim ustavnim sestrama. Banska je konferenca reklamirala Dalmaciju, a kralj je, odredio neka se na konferencu pozovu Dalmatinci „radi potpunog ispitanja i svestrano zadovoljujućega rješenja pitanja. „U isto vrijeme dalmatinski patriote Pavlinović, Pucić i drugi propagiraju sjedinjenje i u zagrebačkom „Pozoru“ i u „Narodnom listu“. Trebalo je birati povjerenike za konferencu bansku u Zagrebu. Namjesnikom bijaše u Dalmaciji general Mamula i on bira kotarske poglavare, preture, biskupe, kanonike, vladi vjerne ljude, protivnike sjedinjenja i pobornike talijanstva. Uopće to biranje bijaše samo na oko. Autonomaši podupirani od birokracije bijahu isprva razvili veliku agitaciju protiv izbora povjerenika u bansku konferencu, bojeći se da 257

bi ipak moglo što biti i doći do sjedinjenja. Umirio ih je sam namjesnik Mamula izjavom, da je izbor povjerenika obavljen samo za to, da se umire buntovnci i da se steče vremena. I odista ! Povjerenici ne htjedoše poći u Zagreb, a neke dalmatinske općine još napose prosvjedovahu proti sjedinjenju. Agitacija za i proti aneksije trajala je i dalje, ali sjedinjenje bijaše osujećeno uticajem i djelovanjem vlade. Bio je to treći put, jer vlada bečka još i g. 1797. osujeti pridruženje Dalmacije Hrvatskoj. Te godine osta Dalmacija bez gospodara. Stara vlada mletačke republike bijaše propala, novu vladu „jakobinaca i židova“ puk ne htjede pripoznati, potstrekavan od popova i tako nasta doba anarhije, kojoj učini kraj general Rukavina, zauzevši Dalmaciju u ime ugarskog kralj. Još prije podložiše se Dalmatinci kralju Franu i poslaše u Beč dvije deputacije, koje će položiti prisegu vjernosti i zatražiti sjedinjenje Dalmacije sa Ugarskom i Hrvatskom. Deputacije ne dospješe do Beča, već u Senju predadoše pukovniku Kazimiru adresu za sjedinjenje. Adresa dospije preko hrvatskog bana i ugarske dvorske kancelarije do kralja. Bila je uzeta na znanje, ali je ujedno po predlogu ministra vanjskih posala Thugutu izdano rješenje, kojim se kaže,da o sjedinjenju ne može biti govora. Ujedno je poslan u Dalmaciju grof Thurn kao civilni guverner sa poglavitom zadaćom, da suzbija „nezgodnu želju Dalmatinaca u korist sjedinjenju“. Dalmacija dodje izravno pod carevu vlast, i poče podupiranje talijanskog elementa na štetu hrvatskoga. I ovako bijaše desavuiran Rukavina, koji je naviještao sjedinjenje, jednako kao što 258

kanije -1848.- bijaše desavuiran Jelačić i po drugi put zaprječeno sjedinjenje. Uza sve ovo izostankom povjerenika sa banske konference ne bijaše još riješeno pitanje sjedinjenja, radi kojeg učestaše brojne i najraznovrsnije polemike, koje postigoše vrhunac u dvoboju Tommasea i Nodila, i koja polemika još više podžeže borbu, ali i ojača narodne elemente.

Prvi dalmatinski sabor. Bijahu raspisani prvi izbori za pokrajinski sabor, koji je u prvom redu imao birati odaslanike, koji će se sa hrvatskim saborom dogovoriti o uvjetima sjedinjenja. Antianeksionisti su, naime, tražili neka se o sudbini Dalmacije i njezinom državopravnom položaju (koji bijaše još neodredjen, jer carski patenat o zastupanju austrijskih pokrajina u carevinskom vijeću ne bijaše protegnut na Dalmaciju) ne odlučuje ne saslušavši prije njezine zakonite zastupnike, biva, dalmatinski sabor. Nego u sabor dodje većina protivna sjedinjenju i odbije vladin predlog, koji i ovaj put bijaše čisto formalan čin, da se izaberu poslanici. Bilo je to 18. aprila 1861. „Da Voce Dalmatinca“ donije epigraf: „memorabile giorno in cui la dieta Dalmata proclamo a gran voce la dalmatica autonomia. I’ aspettazione adempiva, le speranze rallegrava di tutto il popolo. „Narodnjaci ne glasovaše, već pohrliše u Beč, da pobijaju zaključak sabora. Za njima podjoše zastupnici većine, ispraćeni glazbama i zastavama. Još ne bijaše 259

sve izgubljeno, jer u Beču vijećahu hrvatski i dalmatinski zastupnici o sjedinjenju. Bijaše ih sa svake strane po sedam, a iz Dalmacije pet autonomaša i cigla dva narodnjaka. Dok su trajali ti bezuspješni dogovori, u zemlji se bila razmahala polemika. Na poprište bijaše izašao i Nikola Tommaseo, od prvog početka borbe odvjetnik autonomaša. „Iznosi i brani naše razloge“ – veli „La Voce Dalmatica“. Tommaseo napisa o sjedinjenju pet brošira. Zaludu drugom zgodom reče o sebi, da mu je zadaća govoriti istinu, korisnu množinu, ovaj je put ne kaza. Svi njegovi spisi o sjedinjenju prožeti su i strašću i zlobom i sarkazmom i očito kazuju, kako Tommaseo, koji se je htio nametnuti autoritetom, glasom i nepovredivošću, nije poznavao stvari, o kojoj je toliko pisao. Bio je daleko od poprišta borbe i argumenti, što ih je neupućen ili potstrekavan od dalmatinskih Talijana iz Italije pisao proti sjedinjenju, bijahu veoma labavi i neozbiljni, gdje ne bijahu besprimjerno smiješni i zlobni. Proti Tommaseu usta Natko Nodilo, tada mladi profesor i urednik aneksionističkog glasila „Il nazionale“. Uz klicanje svih rodoljuba poruši i pobi Tommaseove argumente i podjari bijes autonomaša, koji vikahu o svetogrdju, a sam Tommaseo kaza, da do njega ne dopire „blezgavi bezobrazluk nekolicine“. Članak Nodilov je „remek-djelo nesmiljene i ljute polemike“. „Nikada s onolikim auktoritetom ne progovori Natko Nodilo, kakvim je progovorio mladić u 27. godini života, bez imena, bez titula, bez socijalnog položaja ikakvog . . .“ 260

Program narodnjaka. Program narodne stranke, koja za sebe ne imadjaše ništa do besprimjerne ustrajnosti i gvozdene volje, bijaše program što ga još 1848. pred svojim biračima bijaše razvio Božo Petranović, i što ga je naglasivala „Zora Dalmatinska“. Narodni preporoditelji bijahu nadovezali ondje, gdje reakcija i apsolutizam bijahu prekinuli nit narodnih težnja i nastojanja. Narodnost i jezik! Združenje s Hrvatskom, ponarodjenje škole i uprave, uopće cijelog narodnog i javnog života. Preporodjenje zemlje, uzdignuće narodnosti i osiguranje njezine slobode združenjem s Hrvatskom. Pavlinović piše, da je zgoljna istina, da su išli za sdruženjem, jer su se poglavito nadali, da će tako najbolje steći jezik u sudu i u učioni. „Jezik u školi i u sudu! Ovo je glavno, ovo je poglavito za nas i sada u Dalmaciji!. „Sjedinjenje ili pridruženje ove zemlje Hervatskoj biti će našoj narodnosti i našim pravicama kamen stanac, temelj neoborivi“ piše 1861. Ante Kuzmanović u „poslanici Dalmatincima“, a Ljubiša veli u Beču, da narodnjaci žele povratak Dalmacije Hrvatskoj, jer su uvjereni, da će im b e z sjedinjenja ostati vječno zabačeni u m n i r a z v i t a k n a r o d n o s t i . „Sjedinjenje je od glavne potrebe za s p a s e n j e n a r o d n o s t i naše i dostignuće prave samostalnost i , čiju smo vidili samoprevarnu sjenu u ovo šest godina kušnja od nas pretrpljenih“, govori Medo Pucić u ime narodne manjine u hrvatskom saboru, a 261

Lovro Monti piše 1873. Klaiću: „i z g l e d i d r u g i h n a r o d a moraju savjetovati Dalmatince, da se uz srodnu braću priljubljuju, ako neće, da im u tudjinskom ropstvu ruke izcrpe i raznesu ono blago, što im je od njihove zemlje, od njihovog materinstva. A mora ih na to voditi i n a p r e d n i d u h v r e m e n a , koji hoće, da svaki narod, pa i jugoslavenski stane na vlastite noge, da razvija sve to više sile, da bude zaslužni učesnik općeg napretka čovječanstva, što raskomadanom i rastrganom narodu nije moguće“. Ovo su misli vodilje narodnih prvaka, a sjedinjenje bijaše više snažno sredstvo,nego li konačni cilj. Na sjedinjenju osnivahu preporoditelji oživotvorenje liberalnog programa u pogledu nacionalnosti i slobodne upotrebe jezika. A koristi od sjedinjenja imale su biti ne samo političke, narodne, nego i moralne i ekonomske i o tim koristima piše Vojnović u knjižici: „Un voto per l’ unione“ , na koju nadovezuje drugu „Cenni statistici sulla Croazia“, u kojoj u detalje prikazuje ekonomske odnose i Hrvatske i Slavonije, da njima potkrijepi svoje tvrdnje, da za sjedinjenje govore interesi narodni, kulturni, politički i ekonomski. Ipak je sjedinjenje prije svega „korolarij principa narodnosti“. Ovo su glavni momenti, radi kojih je nar. stranka vodila borbu za sjedinjenje. Vrhovno je načelo uvijek : narodnost i sloboda, a u potkrepu toga načela pozivala se je na državno pravo. „Državno pravo pruža jaku pomoć narodnom pravu i pruža mu temelj i način izvedenja“, govori Monti u raspravi adrese i tuži se , što je to u adresi okrnjeno i ozledjeno time, što se šalju zastupnici u Beč. 262

Državno pravo bijaše u neku ruku pomoćno sredstvo, zakoniti temelj narodnog načela. Ovo bijaše program rada prvih boraca, a da ga provedu trebalo je uzdržati borbu na dvije strane, proti autonomašima i proti vladi. Trebao je prvima istrgnuti vlast iz ruke, ili im barem oslabiti prevlast,a goloruk. Trebao je prokrčiti put jeziku narodnom u škole i u urede, u javni i u privatni život; odoljevati nasiljima, rušiti predrasude, obarati zasade vijekova, osujećivati upliv tudjeg duha, a što je bilo ponajglavnije probuditi, stvoriti svijest nazočnu u puku, steći njegovo povjerenje, podići mu ponos i čovještvo, zatrpati jaz izmedju kape i klobuka. Ogroman posao i težak i da nije bilo one volje i onog oduševljenja u radu, posao nemoguć. Bijahu to dani, kada je bilo i pogibeljno priznati se Hrvatom, kada je ciglo koje imenovanje narodnog čovjeka u javnoj službi značilo pobjedu i bilo uzrok novom slavodobitnom klicanju. Koliko truda i napora, a kako živ i pun bijaše život narodne inteligence! Nikada ni poslije ne bijaše tako krepak ni tako intensivan.

Pitanje jezika. Trnovito pitanje – la spionsa questione - bijaše to pitanje. „Izmedju naših političkih pitanja najzapletenije“. Činit će nam se, može biti, i čudnim, da je pitanje jezika moglo biti zapleteno u zemlji, kao što je Dalmacija. A bilo je odista pitanje jezika veoma teško. 263

Uvažimo li, da ni mnogi od preporoditelja ne bijahu vješti narodnom jeziku, da odgoj i izobrazba od vijekova bijahu talijanski i po duhu i po jeziku, da je talijanski jezik bio ukorijenjen u javnoj upravi i u svim granama društvenog života i da je bez takmaca isključivo vladao na svim poljima socijalne, ekonomske i kulturne djelatnosti i donapokon i u privatnom kućnom životu; uvažimo li to, razumjet ćemo, da je pitanje jezika moglo bit zapleteno i nelako. A svjedoči nam zato i činjenica da preporoditelji nijesu ni tražili isključivo gospodstvo narodnog jezika, nego moljahu ravnopravnost njegovu sa talijanskim u sudu i u školi. U prvi čas priznavahu i autonomaši i vlada potrebu, da se narodni jezik razvije i širi. Prema zaključku sabora imalo se je providiti raširenju narodnog jezika „slavensko-dalmatinskog“ t.j. „jezika srpskoga, koji se govori u većem dijelu Dalmacije“, medju stanovništvom talijanske kulture. U tu svrhu odredjuju se i nagrade učiteljima, koji medju djacima talijanskog domaćeg odgoja postignu najveći uspjeh. Slavensko dalmatinski jezik trebalo je širiti najvećom brigom, ali ipak ne na štetu talijanskog. Vlada je opet obećavala dati mjesta narodnom jeziku, ali u svoje vrijeme, dočim je n.pr. prizivno sudište u Zadru ukidalo osude sastavljene u narodnom jeziku, samo radi toga, jer bijahu u narodnom jeziku, kasnije kada narodna manjina iznije predlog o izjednačenju i ravnopravnosti obiju jezika, Lapenna prezirno izjavljuje u saboru, da zemlja nije gotova za oživotvorenje predloga i sabor ne ulazi ni u raspravu o predlogu. 264

Snaga talijanskog jezika bijaše tolika, da se je i u narodnim čitaonicama, podignutim, da budu utočišta narodnosti i kule narodne misli, govorilo mnogo više talijanskim, nego li narodnim jezikom, da su i mnoge općine, borbom pridobivene, zadržale uredovanje talijansko. „Da se ovo načelo poprimi (govoriti i pisati narodnim jezikom) za mjesec bi dana našoj narodnosti propivalo i procvjetalo“ piše „Nar. List“ još nakon g. 1870. Teško je krčio pute narodni jezik i medju samom narodnom inteligncijom, pa se stoga „Nar. List“ veoma često povraća na pitanje jezika, jer „narodnost ne niče iz zemlje ni na stijeni, nego žive u jeziku.“ Izgovarahu se i sami narodnjaci slabim poznavanjem jezika i neznanjem hrvatske ortografije pa „N.L“ poručuje, da „nije sramota, da se počne i neutreseno. Neka se piše, kako se govori, a pisac , koji nezna pisati, kako se govori, to je kukavica. Probudimo se dakle bez obzira nikakvog prema birokraciji i upotrebimo hrabreno svoj jezik, dočim nas isti zakon oslobodi.“ Temeljnim drž. Zakonom 21. prosinca 1867. čl.19. bijaše priznata i proglašena ravnopravnost i hrvatskog jezik u učilištu, u uredima i u javnom životu, ali tek 1. ožujka 1871. narodni jezik bi ovlašten da udje u sud i samo za kaznene rasprave i prisege, te u političke urede za dopisivanje sa općinama i sa strankama, ni tada, nakon 10 godina borbe, narodni jezik ne bijaše izvojevao sebi potpuno priznanje, već je bio „pripušten“ u urede u ograničenoj mjeri, a i to 265

svjedoči, da je borba bila teška, da je talijanski jezik bio neiskorjenjiv i u javnom kao i u privatnom životu.

I sami narodnjaci prezahu pred ostrakizmom taijanskog jezika, smatrajući to „najvećom nepravdom i slijepim neznanjem.“ „Narod, koji nesmije, neće ili nehaje da upotrebljuje svoj jezik u svim poslima ne samo domaćin, nego i u državnim i u književnim i u medjunarodnim, pokazuje da nije za drugo, nego da služi tudjemu narodu kao konj i vol“. Ni danas, nakon 50 godina, narodni jezik nije savladao u gradjanskim našim i najpatriotskijim obiteljima. Proti sjedinjenju. Protivnici pridruženja Dalmacije Hrvatskoj bijahu u velikoj većini. Puk u glavnom i u koliko ne bijaše podlegao agitaciji gradjana, niti je bio za sjedinjenje, niti proti njemu. Jedva je i znao za to pitanje. Oko zastave autonomije bijahu se okupili i mnogi Slaveni t.j. takvi koji se priznavaju Slavenima i koji bijahu i ponosni slavenstvom, ali radi predsude i odgoja zazirahu od pridruženja ne smatrajući ga k tome ni zgodnim u taj čas. Drugi protivnici sjedinjenja bijahu oni, koji se osjećahu Talijanima i radi svoga talijanstva i radi jezika odbijahu združenje. Bojahu se još i za svoje položaje, za svoje gospodstvo u zemlji. Vodio ih je i grubi egoizam imajući često pred očima u prvom redu svoje materijalne probitke i interese. I jednima i drugima pridružila se je bila b i r o k r a c i j a. 266

Ova je dapače u prvom redu podigla zastavu autonomije i talijanstva, da prema svojim drevnim tradicijama poduši narodni osjećaj pučanstva i onemogući mu razvoj. Birokracija je uopće bila rak rana, koja je podgrizala i sve državne institucije, a nekmo li narodne težnje. Suvremeni pisac prikazuje u posebnim člancima bečkih novina ‘’dalmatinsku birokraciju’’, koja se je organizovala u političku stranku, sa svojim organom i sa svojim dopisnim uredom. Prividna joj je zastava bila zaštita talijanskog elementa u Dalmaciji i obrana ustavnosti, ali joj prva svrha bijaše uzajamno osiguranje mjesta, unapredjenja, nagrada, kod svake vrsti zaslužba; imunizovanje zloća i nekažnjivost krivnja. Ovako, spomenuti pisac, opisuje razlog i temelj birokratskog ortakluka i saveza. K tomu je to troma i razlijenjena masa posve indiferentna za opće dobro, mrska joj je sloboda, koju ni ne shvaća; oslanja se na žandarmariju, ponešto i na konkordat i sa jedinom zadaćom, da nadzire svaki pokret misli, a narod je ginuo pritisnut njezinom olovnom kabanicom. Ovaka je sve do ustavnog doba, a ovih se svojih tradicija drži i nadalje vodeći i upravljajući borbu proti narodnom pokretu. Birokracija bijaše kvasac protunarodne borbe,a snaga joj bijaše u glavnom terorizam. Terorizovala je nada sve ono nekoliko narodnjaka, Slavena činovnika masregluglujući ih i samo zato, što ne htjedoše ići u lov za narodnjacima. Antianeksijonisti pobijahu sjedinjenje najraznovrsnijim argumentima. Medju inteligencijom i u polemikama ti argumenti uzimahu oblik znanst267

venih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih razloga. Bijahu prevučeni tanahnom navlakom neke ozbiljnosti i znanstvenosti, premda ne mogahu podnijeti kritike, a medju pukom, utvrdjeni agitacijom, bijahu kakve prije spomenuh. Hrvati, naime, bijahu lupeži, razbojnici gladuši, koji traže, da ih Dalmacija zasiti. Tip Hrvati bijaše onaj nestretni graničar, što se sakat i siromah vratio iz Italije i verglom pred sobom obilazio dalmatinske varoši proseći milostinju, naknadu za prolivenu krv boreći se rob proti tudjoj slobodi. Narodnjaci pak bijahu izdajice cara i crkve. Adresa talijansko-autonomaške većine otklanja sjedinjenje, jer za nj nema dovoljnog razloga a navede li se koji, taj je labav i bez osnove. Dalmacija se ne može nadati od Hrvatske većem intelektualnom razvoju, nego li ga sama po sebi može postići. Interesi trgovački i ekonomski nisu jedinstveni. Svojih neprijatelja Dalmacija nema pa joj ne treba ni oružane pomoći i obrane sa strane Hrvatske. Dalmacija ne može da slijedi sudbinu Hrvatske, već treba, da se bavi svojom providencijalnom misijom, da približi Istok Zapadu. Ovo bijahu razlozi većine, radi česa je odbila poziv, neka izabere poslanike, koji će se sa Hrvatim dogovoriti o uvjetima sjedinjenja. Na ove razloge i prije iznašane nadovezivahu kasnije polemičari, proširivahu ih i potencirahu do smiješnosti i do apsurdnosti. A i prije sastanka sabora i glasovanja 18. aprila, kojim je „ustavno onemogućeno sjedinjenje“ ovo se je pitanje pertraktiralo u izbornim proglasima, ali obzirnije i glede forme i glede same stvari. 268

Zastupnici velikog poreza u Zadru, pozivljući javnim oglasom izbornike na pokusno glasovanje, lijepo naglasuju, kako će savjesno i neprestano nastojati, da narodnost uznapreduje i da se jezik i književnost slavenska proširi i razvije, a izobraženiji približe puku, ali da se to postigne dovoljna je Dalmacija sebi, a ne treba za to za uvijek zatvoriti knjigu dalmatinske povijesti, kodekse dalmatinskih municipija, da druge otvore i u njima uzalud traže dalmatinsko ime. Drugi poručuju biračima, da će se brinuti, da se uzdrži sloga i bratstvo izmedju dva plemena, talijanskog i slavenskog u Dalmaciji, i da talijansko pleme podupre i pomogne slavensko u kulturi, da jezik većine Dalmatinaca bude učen i naučen, kao i talijanski, ali bez prejudica talijanskom jeziku. Obećaju postepeno uvodjene slovenskog jezika u naučavanje, u javne urede i u privatna društva, ali da to učenje bude dragovoljno, da poteče od samih Dalmatinaca, a ne da bude nametnuto možda i bez koristi, protiv volje Dalmatinaca i od trećih. Spomenuo sam da je Tomasseo napisao pet spisa u kojima niže sve moguće prigovore protiv sjedinjenja. Pisahu i drugi. Tako i Duplančić, koji ne bijaše samo antianeksionista, nego i nositelj čistog talijanstva zemlje, napisa više knjižica, od kojih je najvažnija ona o talijanskoj kulturi u Dalmaciji, jer u toj knjižici ne pobija sjedinjenje samo radi nezgodnosti i pomanjkanja zakonitih titula nego i sa stanovišta talijanstva Dalmacije. 269

Pozivaju li se aneksionisti na historičko, državno pravo – to niti ne opostoji. Nestalo ga je prije četiri vijeka. Historičko političko pravo „è una cosa ormai raucida“. Izjela ga je plijesan vijekova, a kad bi i opstojalo značilo bi isto što i osvojenje i bilo bi teška povreda bitnih prava jednog naroda pa zato i stvar nedopuštena. Jao ti je, kad bi koja vijest ulovljena u kronikama srednjeg vijeka, kad bi gdje ime sdvojbenog značenja, makar i živilo u tradiciji naroda, služilo, da se na temelju njega odlučuje o sudbini naroda i duša. Spisi Tomasseovi protkani su zlobom i ironijom, na mjestima dubokim prezirom, kao no ti onoga koji s visoka, gorostas, govori patuljcima. „Carska diploma naučaje, da je podanicima, a kamo li ne braći slobodno ponešto i znati, i nešto pitati, u nečemu izraziti svoju volju. Mi Hrvate još manje pitamo, nego li dozvoljava car austrijski. Pitamo ih u ime one trojice braće i u ime onih dviju sestara, što oslobodiše Dalmaciju od Avara i koji ju kao sinovi Noema, napučiše svojom plodnošću, neka nam kažu, kako shvaćaju budućnost. Neka nam o ovome što reku, jer bi loš znak bio, kad budući parlament ujedinjenog kraljevstva ne bi govorio ništa o ničemu“. I onda opet: Zapravo prije nego Hrvati uzmu nas i s nama zavladaju, mogli bi pokušati, kako umiju, u novim prilikama, što ih Austrija obećaje, sami sobom vladati. Reklamacija Dalmacije sa strane banske konference to je neka „nagla“ požuda Hrvata, da se s njima pomiješaju. Hrvatska Dalmaciji neće dati više prava, 270

nego li ih u novim prilikama Dalmatinci mogu sami imati vlastitim nastojanjem i vlastitom uvidjavnosti. Hrvatska nije ni toliko sjajna, da svoju slavu dijeli s drugima. Sjedinjenje bi dovelo do gradjanskog rata, jer bi bilo nepripravljeno, nehoćeno i nerazumljeno djelo. Ni korisno ne bi bilo, jer bi trgovina propala podušena. Dalmacija ne će jedino kupusom i krumpirom trgovati. Zar će Hrvati doći da vode t r g o v i n u, da zapovijedaju dalmatinske ladje da se bore olujima? Kao razlog proti sjedinjenju navodio se je i jezik. Kako li će dalmatinski zastupnici raspravljati u istom saboru sa hrvatskim zastupnicima ne poznavajući njihov jezik, jer Hrvati i Dalmatinci imaju i različiti jezik i različiti izgovor, kakogod je različita nošnja. Pa život i gradja tijela, i crte i izraz lica, take su te razlike, da Dalmatinac više naliči Poljaku i njemu je bliži, nego li Hrvatu. Dalmatinci nisu Hrvati i duh talijanski ne će ustupiti mjesto duhu njemačkome. Sjedinivši se Dalmatinci bi li se našli u m a nj i n i prema Hrvatima. Napokon izmedju jedne i druge zemlje nema nikakvih zajedničkih interesa. Govori li se o principu n a c i o n a l i t e t a i traži li se radi njega sjedinjenje, taj se ne može aplikovati na Dalmaciju. Slavenska većina je samo brojčana većina, gdje je pak, u kakvom društvu uprava, odgoj, izobrazba povjerena većini? U Dalmatinskih Slavena nema nikakve kulture, i slavenski je jezik ni najmanje ne daje. Tvdnja, da većina prikazuje narod to je „una piccola impudenza“ – mala besramnost. Princip na271

cionaliteta mora biti podvrgnut još jačem principu, a taj je autonomija. Narodnost ne obvezuje na sjedinjenje, a da i obvezuje, nije vrijeme. K tomu je zapravo Dalmacija tek poslavenjena. Slavenska je narodnost tek unesena u Dalmaciju. Naši oci bijahu Latini, Grci, ali nikada Slaveni, a još manje Hrvati koji su tek posljednji bič, što je Dalmaciju ošinuo.

272

Sva dolje navedena izdanja dobivaju se uz naznačene cijene u UPRAVI ‘’POKRETA’’, ZAGREB, MAROVSKA ULICA br. 24. Poučna izdanja: 1.Najnovija filozofija religije od dra. T. G. Masaryka .........................................................................................................................Cijena 30 fil. 2. Knjiga o porezu od J.J. I. dio: Opći dio Zemljarina. Kućarina. Popularno rastumačeno............................................................ Cijena 50 fil. 3. Knjiga o porezu o J.J. Treći dio: Pristojbe, monopoli Dohodarina, potrošarina, porezi................................................................ Cijena 60 fil. 4. Pošta i brzojav. Njihova uporaba u životu, sve popularno Rastumačeno opaskama i uputama...........................................................Cijena 50 fil. 5. Zakon o nužnim prolazima. Lijepo rastumačio dr. D. Šašel. ........................................................................................................................Cijena 50 fil. 6. Zakon o zaštiti slobode izbora. Priredio Luka Šoški sa svim potrebitim uputama...................................................................................... Cijena 50 fil. 7. Zakon za seoske općine. Rastumačio i priredio Luka Šoški. .........................................................................................................................Cijena 50 fil. 8. Slobodna misao. Što je slobodna misao. Program društva ‘’Slobodne misli’’ .......................................................................................... Cijena 10 fil. 9. Nauka o razvijanju u XIX. Stoljeću. Teorija evolucije od Vilima Bölsche...............................................................................................Cijena 30 fil. 10. Za saborske izbore. Izašla je brošura kao uputa potrebna svakom izborniku a sadrži : Novi izborni red, provedbenu naredbu, zakon o čistoći i slobodi izbora te podjelbu kotara Brošura opsiše 112 stranica a stoji samo 30 filira, poštom 40 fil. Tko naruči 10 kom. dobiva franko. ZABAVNA KNJIŽICA: 11. Rasa p. Roman iz seoskog života u Slavoniji od Kosora.................................................................................................Cijena 1 krunu 12. Lirika. Pjesme S. Parmačevića.......................................................Cijena 1 krunu 13. Obnova pakla od L.N. Tolstoja. U ovoj je knjižici u obliku lake legende sadržana sva nauka Tolstojeva, sve njegove naziranjena svijet.........................................Cijena 30 fil. POLITIČKO-POUČNA-ZABAVNA KNJIGA. 14. Biskup vjernicima ili ljubljanski skandal (Vulgo Jeglićev škandal ili čudo za 15 krajcara itd.) Pikanteske biskupa furtimaša. Raspačano do sada 11.000 primjeraka…................................................Cijena 30. fil. 15. Ministerijalni savjetnik Političko-satirička Šala ....................................................................…Cijena 50 fil. 16. Razvrgnute zaruke. Slike i dojmovi iz pomirbe i posljednjeg rata s Magjarima u zaj. saboru 1907. od Marije Jurić Zagorke....................................................................Cijena 30 fil.

273

Prva hrvatska štedionica u Zagrebu Dionička glavnica: K 6,000.000.--

Ukupna glavnica: K 16,800.000

Pričuve: K 10,800.000

Podružnice: Bjelovar, Crikvenica, Delnice Kraljevica, Osiek gornji grad, Rijeka, Varaždin, Vel.Gorica, Virovitica, Zemun. Ispostava: Osiek gornji grad. – Za vanredno povoljno ukamaćivanje glavnica preporučuju se od poreza proste 4 1/2 % založnice Prve hrvatske štedionice. Prva hrvatska štedionica u Zagrebu izdaje na temelju podieljenih gruntovno osiguranih i pupilarno sigurnih zajmova 4 ½ % založnicu za sigurnost kojih služi osim založenih nekretnina dionička glavnica, pričuvno zaklade i u smislu zak.čl. XXXVI posebna sigurnostna zaklada od 3,000.000 Kruna. Ove založnice imadu pupilarnu sigurnost i jamčevnu sposobnost, te se primaju za vojno-ženitbene kaucije u ces. i kralj. vojsci, ces. i kralj.ug. domobranstvu i oružničtvu, nadalje mogu služiti kao jamčevine žaobine kod dobave za vojni erar. Ove 4 1/2 % založnice glase na donosioca, izdavaju se u komadima po K 200, 500, 1000 ,5000, 10 000 izkupljuju se u toku 50 godina, te su providjene sa kuponima dospjevajućim 1. svibnja i 1. studenoga, a notirane su na burzama u Beču i Budimpešti. Iz žriebane komade, kao i dospjele kupone unovčuje bez ikakvog odobitka Prva hrv. štedionica u Zagrebu i sve njezine podružnice, te svaka veća mjenačnica Austro-Ugarske monarhije. Prva hrvatska štedionica prima novac u svrhu ukamaćenja na knjižice, tekuće i čekračune. Eskomptira mjenice, te predujmljuje na vriednostne papire. Podijeljuje zajmove na kuće i druge nekretnine u i izvan Zagreba; obične amortizacije nadalje 4 ½ % -tne na amortizaciju uz otplatu od 15, 20, 25, 30, 35, 40 i 50 godina, koji se mogu na 6 mjesečni otkaz povratiti i prije izminuća ugovorenoga vremena, te 4 ½% amortizacionalne zajmove kao gradj.vjeresija na najamne kuće u Zagrebu i većim gradovima provincije, koji se isplaćuju u obrocima prema napertku gradnje. Kupuje i prodaje državne papire te svakovrstni strani novac. Kupuje čekove i naputnice iz Amerike uz najbolju cijenu. Izvršuje isplate na svim mjestima naše i strane države, te izdaje kreditna pisma. Prima u pohranu dragocjenosti i druge vrijednosti u svoje blagajne smještene u ocielnom tresoru, bezuvjetno sigurnom od požara i provale. Iznajmljuje pojedine pretince safe pohrane t. j . ocielnog ormara, smještene u tresoru u kojem stranka svoje vrijednosti drži pohranjene pod vlastitim ključem, baratujući sa istim bez nadzora po svojoj volji. Obavlja sve ostale bankovne poslove pomno i kulantno.

274

POGOVOR

Matej, naš suvremenik Ova knjiga Mata Košćine koja se sastoji se od pet pripovijetki od kojih je peta fikcionalna autobiografija i rasprave „Narodni preporod u Dalmaciji“ nastala je u stilskom razdoblju zvanom Moderna (kraj 19. i početak 20. stoljeća). Od „Suor’ Marie Immacolate“ u kojoj se ocrtava sukob ne vjerskog i svjetovnog nego laičkog i klerikalnog do sasvim romantičarske priče „Priča o strašnom vitezu i njegovom gradu, sazidanom od sanja“ koja osim simboličnosti nema više nikakve veze sa zbiljom, ova se zbirka noveleta ne uspijeva odlijepiti od vremena u kojem je nastala i nosi u sebi sve mane i odlike Moderne. Ovo sasvim sigurno nije velika literatura poput one Matoševe, ali je objavljujemo držeći se one Eliotove teze iz eseja „Tradicija i individualni talent“ da se talent stvara tek nakon mnogo ispisanih tekstova manje nadarenih pisaca. Pelješac ima puno manjih, zaboravljenih talenata koje nanovo otkrivamo i tako otimamo zaboravu. Ima i jedan veliki talent, istina rođen na Korčuli, ali svojim stvaralaštvom posvećen Orebiću, a i Pelješcu. Riječ je o velikom Petru Šegedinu čije je najznačajnije novele tematski oblikovao upravo Orebić. „Priča o dva kamena“ zauvijek je upisala Orebić u svjetsku literaturu. Jer samo je kultura u svakom smislu ono što čini identitet čovjeka i zajednice. 275

Sam Košćina u svojoj „Autobigrafiji“ određuje svoj književni prosede kao i svoju književnu pripadnost Modernoj. Sve su moje radnje, kaže, čeda jednog momenta, odbljesci mog raspoloženja. Pisac gotovo da živi od impresija i raspoloženja. I tako se sve njegove teme ljuljaju od mita, snova, unutrašnjih proživljavanja do sukobljavanja sa strašnom nemani koja čuči u zbilji bilo da ima oblik klerikalizma kao u pripovijesti „Suor’ Maria Immacolata“ ili politike u njegovoj fikcionalnoj autobiografiji. On je kao pojedinac plijen tih podmuklih aždaja koje su ga spremne progutati. Jedini prostor slobode u kojem može bivati i koji je u književnosti nanovo otvorila Moderna jest unutrašnji prostor pišćeve duše u koji ne dopiru požari, kako ih je metaforički zvao, još jedan zaboravljeni pripadnik Moderne Josip Kosor. Jedan od prvih plamenova koji ga je opržio ljubavne je, bolje reći, seksualne prirode. Normalnoj ljudskoj seksualnosti suprotstavlja se klerikalna ograničenost ljudske tjelesnosti. Čovjek je suprotstavljen Crkvi kao biće nagona, nadasve seksualnog. Nasuprot toj vanjskoj zbiljnosti, koja se uvijek neprijateljski postavlja prema osobnosti, stoji duboko unutrašnje JA na čijem tlu bijesne teške borbe jer tim JA i njegovim postupcima upravlja iracionalno i tako ga često vodi u bjesomučne postupke. Sama ljubav za pisca je uvijek orkan emocija, a dama njegovog srca kreće se od bezbojne idealne djevojke do žene znakovitog imena Laura virtuoskinje geste i kretnje. Za „Autobiografiju nepoznatog patriote“ literarni prosede posuđen je iz Kovačićevog romana „U registraturi“. 276

Iako se tekst „Autobiografije“ podudara s njegovim životnim faktima, ona je napisana kao fikcionalna, izmišljena. Zbog čega? Možemo samo nagađati. Rečenicom: „Ja stavljam u službu svoje domovine sve svoje moći, a domovina me zato honorira svojim priznanjem i svojim prvim mjestom“, pisac savršeno ocrtava psihoportret političara kako nekadašnjih tako i sadašnjih. Čitajući ovu „Autobiografiju“ naišla sam na retke koji otkrivaju vrlo zanimljivu činjenicu o autoru i bacaju sasvim novo svjetlo na povijest jedne ideje o kojoj se u nas javno govori od devedesetih godina prošlog stoljeća otkad se njeno autorstvo pripisuje Franji Tuđmanu. To je ideja o pomirenju Hrvata. Vrlo je vjerojatno da Tuđman nije čitao Košćinu, ali je isto tako nesumnjivo da se u ovim Košćininim rečenicama može iščitati ta ideja. „Moram reći, da me je u tome vodila gotovo nesvijesna politička mudrost, težnja da u ma kojoj stranci, među ma kojim ljudima uredim svoje položaje, da jednog dana možda poduzmem veliko djelo narodnog ujedinjenja iznad granica stranaka, osoba i principa. Ta namjera bijaše jezgrom mnogih mojih naivnih patriotskih sanja. Narodno ujednačenje, izravnanje, izmirenje bijahu neko vrijeme moj najbliži idealni zadatak, ali tada mnogo više osjećan, nego zrelo promišljen i odlučen. Danas znam, da je to bila jedna možda naivna, a možda i preuzetna fantazija, koja se je ubrzo u toku prilika i vremena rasplinula.“ Mato Košćina: „Suor’ Maria Immacolata“ , Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 1917. Hrvatska je politika, ako izuzmemo Starčevića i komuniste, ustaška idelogija je bila i jest zločinačka i nju 277

neću ni spominjati, uvijek bila nagodbenjačka i sklona kompromisu. Možda je zbilja konačno došlo vrijeme da u duhu europeizma naše društvo prožmemo kompromisom. U „Autobiografiji“ Košćina je dao izvrsnu analizu političara iznutra, a i analizu njegove tipične suprotnosti, potrebe da se bude iskren u svojim ciljevima i potrebe da se taktizira kako bi se ispunili ti isti ciljevi. Pokazao je također što nastaje iz te suprotnosti. Nastaje bezidejni stranački čovjek, političar kojemu političko djelovanje postaje njegovom političkom nutrinom. Košćina politiku razotkriva kao gadan zanat, kao znanje i umijeće izvan moralnosti i idealizma. Vjerujemo da nam je ostavio u naslijeđe imperativ da prihvatimo to prestaro znanje o politici bez moralne indignacije kako bismo se naučili glasovati ne po lijepim riječima nego po onome što su fakti u političkom govoru. Sam kraj „Autobiografije“ kao da je namijenjen sadašnjem trenutku. Trenutku, u kojem, kako Košćina kaže „otrovni plinovi zasićuju vazduh domovine i truju bujnu vegetaciju mladosti“. Zadnja mu želja da njegovo ime prekrije tama neće biti uslišana. Mi to ime, zahvaljujući ovom izdanju, nanovo otkrivamo. Ako i nije svjetsko, bavilo se svjetskim pitanjem odnosa morala i politike. I to je nešto što predstavlja naš izravni peliški doprinos svjetskoj misli. I zato ga nanovo otkrivamo i dovodimo u suvremeni kontekst. Leona Baumann

278

279

BIBLIOTEKA PLOVITI SE MORA br.4 & NAKLADNIK Općina Orebić Narodna knjižnica Orebić ZA NAKLADNIKA Tomislav Ančić UREDNICA Nataša Tolj LEKTORICA Leona Baumann NASLOVNICA Nataša Tolj SURADNICI Vanessa Olivari Dominga Rudan Marija Brkić Blanka Orhanović Stella Roso TISAK Alfa-2 Dubrovnik NAKLADA 500 primjeraka ISBN 978-953-55607-4-6 Cip je dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 560401107 Copyright © 2016. Narodna knjižnica Orebić Cijena 100,00 kn

280