kažemo

Z ato će crvena nit mojih pisama biti riječ NE. Već u osnovnoj školi sam i sama shvatila da je teško izgovaram.

Oduvijek sam voljela čitati i pisati, pa su učiteljice zbog toga bile uvjerene da jako želim sudjelovati na školskim priredbama. Poticale su me da na njima čitam svoje tekstove i odlomke iz različitih knjiga. Svojim mlakim slijeganjem ramenima i zamuckivanjem ih nisam uvjerila da mi je sve to previše. Poslijepodne bih se samo željela sakriti u svoju sobu i udubiti se u knjigu koju sam odabrala. Veselila sam se igri i odmoru, možda odlasku u kino s prijateljima i prijateljicama. No kad bi na rasporedu bila školska priredba, nije bilo slobodnog vremena. Dok su se moje prijateljice zabavljale, ja sam na školskoj pozornici recitirala Toneta svoja poslijepodneva želim provoditi drugačije. Nećeš vjerovati, ali to mi nikad nije uspjelo. Bojala sam se da ću svojim NE razočarati učiteljice koje su mi se sviđale. Bilo mi je važnije da im ugodim nego da se ja dobro osjećam. No jako me ljutilo to što slobodno vrijeme, jedino što sam kao dijete mogla oblikovati po svome, nisam proživljavala u skladu sa svojim željama, jer nisam mogla izreći tu malu riječ kojom sam mogla odagnati negativne osjećaje i nezadovoljstvo.

Pavčeka ili Srečka Kosovela. Razumije se da nije problem u njima, ali mene je tada više zanimala romantična komedija u kinu.

Nakon svake školske priredbe samoj bih sebi svečano obećala da ću se sljedeći put suprotstaviti i reći da Često sam nastupala na školskim priredbama zato što me bilo strah reći da mi se to ne sviđa.

Strah od riječi NE pratio me i kasnije, kad sam već bila skoro odrasla. Kao i većina mojih vršnjaka, neko vrijeme sam prekarno radila. Takav posao, za razliku od poslova koje su uglavnom radili naši roditelji i djedovi i bake, nema redovito radno vrijeme, plaćeno bolovanje i dopust kao ni jednog poslodavca. Novac za život zarađivala sam prihvaćajući najrazličitije poslove jer jednim poslom ne bih zaradila dovoljno za sve račune. Neprestano me bilo strah da ću ostati bez plaće ako poslodavcima kažem NE. Bojala sam se da ću im se zamjeriti i da mi više neće dati posao. Govorila sam DA i vrlo slabo plaćenim poslovima. Zapravo sam prihvaćala sve poslove koji su mi se nudili. Nekoliko godina si nisam priuštila pravi dopust, a u torbi sam uvijek nosila prijenosno računalo, spremna da se u bilo kojem trenutku primim posla. Bila sam iscrpljena i činilo mi se da sam sama kriva za to zato što nisam dovoljno izdržljiva. Nisam bila svjesna koliko radim. Mislila sam da je normalno da to činim čitave dane i noći i da ne uspijevam obaviti sve što treba zato što sam loše organizirana, zbunjena i nesposobna, a ne zato što je posla previše. Nikad nisam bila zadovoljna sobom. U sličnu sam se zamku uhvatila i prilikom druženja s prijateljima. Kako sam imala toliko posla, toliko projekata i toliko obaveza, neprestano me pekla savjest da imam premalo vremena za njih. Umjesto da im objasnim u kakvoj sam se situaciji našla i koliko mi je teško, potišteno bih pristajala na svaki poziv na druženje, čak i kad sam bila do grla u poslu. Radije nego da ih odbijem i razočaram, izgubljeni sat ili dva sam nadomještala time što sam si oduzimala san.

Danas znam da to nije u potpunosti moja krivica. Svijet nas neprestano uvjerava u to da možemo postići sve ako se samo dovoljno potrudimo; uvjerava nas kako sve ovisi o nama samima, to jest o našem izboru, te da moramo iskoristiti svaku priliku koja nam se nudi. Uz to, imamo osjećaj da ćemo samo tako zadovoljiti ljude koji su nam važni i da će nas onda voljeti.

No koristi li nam u društvu u kojem živimo doista stalno kimanje, prihvaćanje svega što nam netko natovari i prilagođavanje? Nije li tako da nas takvo ponašanje prije vodi u iscrpljivanje, nezadovoljstvo i nesreću? Kome uopće pomažemo time? I, na kraju krajeva: tko je taj s kojim se neprestano slažemo?

Cilj ovih pisama je da slavimo svoju nesigurnost, pogreške i riječ NE. Želim da zajedno shvatimo kako ono što većina želi od nas nije nužno dobro za sve. Želim ti reći koliko je važno suprotstaviti se stvarima koje nam se ne čine onakvima kakve trebaju biti, čak i ako se takvima čine većini.

Pozivam te da zajedno preispitamo autoritete, da se ne zadovoljimo prvom mogućnosti koju nam život ponudi i da, ako treba, znamo odlučno i glasno reći NE.

Zašto? Zato što time govorimo DA sebi, drugima i zajednici. Ironično, zar ne?

Hvala svima vama koji ste čitali ovu knjigu i prije nego što je objavljena (mama, Urška, Aljoša, Alenka, Petrca, Mark, Maja, Kristina, tata i drugi).

Hvala i za sve kave, oštre riječi, utjehu na drugom kraju svijeta, noćna dopisivanja, piliće i nesebičnu podršku.

Dok sam pisala ovu knjigu, bila sam dosadna. Kad budem pisala sljedeću, bit ću još više.

Nika Kovač (1993.) je sociologinja i antropologinja.

U životu je radila svašta: glumila je u improvizacijskom kazalištu, sudjelovala u različitim aktivističkim organiz acijama, vodila radionice za djecu i mlade, radila u izdavačkoj kući Mladinska knjiga, kod Zagovornika načela jednakosti i u Pionirskom domu, objavila dvije knjige: Hrabre djevojke i Moja odluka: svjedočanstva, prava i predrasude o abortusu. Poznata je kao aktivistkinja koja vodi Institut 8. mart, čiji je glavni cilj propitivanje različitih oblika pokoravanja, primarno na području spola, kao i postavljanje neravnopravnosti u širi društveni okvir. Vodila je kampanju Vrijeme je ZA kao podršku prijedlogu obiteljskog zakona koji je predviđao istospolne brakove, a u okviru Instituta 8. mart vodili su kampanju Samo da znači da, koja je dovela do redefiniranja kaznenog djela silovanja, te referendumsku kampanju Za pitku vodu protiv zakona o vodama. Godine 2022. obrazovala se na glasovitom Sveučilištu Columbia u New Yorku, gdje ju je pozvala zaklada bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame kao jedinu

Europljanku. U slobodno vrijeme voli čitati, gledati filmove i serije, družiti se s prijateljima i šetati sa psom Valom.