4 minute read

Nika Kovač

da ti se predstavim. Zovem se Nika i ovo je moja knjiga. Sastoji se od pisama koja su namijenjena tebi. Oduvijek sam voljela pisma jer povezuju ono što mi je najdraže: ljude i riječi. Riječi nam pomažu osmisliti svijet u kojem živimo, uz njihovu pomoć shvaćamo jedni druge, sklapamo prijateljstva i oblikujemo viziju boljeg i ljepšeg svijeta. Riječi su temelj naših postupaka, a postupci stvaraju zajednice najrazličitijih ljudi.

Advertisement

Ni ovih pisama ne bi bilo da nije bilo mnogih izuzetnih ljudi. Nakon što je objavljena knjiga Hrabre djevojke, zaputila sam se na turneju po slovenskim osnovnim školama. S učenicima i učenicama sam mnogo razgovarala o hrabrosti, o brigama i o lažima. Zamislila sam se potaknuta njihovim pričama, dilemama i pitanjima. Shvatila sam da se, unatoč tomu što pripadamo različitim generacijama, susrećemo s vrlo sličnim problemima: bojimo se gubitaka, brinemo se o tome što o nama misle drugi, često smo previše umorni, ponekad imamo sjećaj da na našim ramenima stoji čitav svijet, opterećujemo se očekivanjima i strahovima da nikad nismo dovoljno dobri. Zajedničko nam je i to što rijetko govorimo o svojim osjećajima. Jedni pred drugima nastojimo biti snažniji, hrabriji, pametniji i ljepši. Bojimo se pokazati ljudskost i ranjivost, teško molimo za pomoć i priznajemo da ne znamo sve.

Ja ipak vjerujem kako je važno da se ne pretvaramo. Da progovorimo o svojim slabostima, da razbijemo iluzije savršenstva. Da pokažemo kako nismo uglancana i idealizirana slika, nego uređen kaos sumnji, briga, ali i veselja. Da jedni druge prihvaćamo i da stvaramo zajednicu povezanih ljudi.

U pismima ću ti pripovijedati o svojim iskustvima, od vrtića do danas. Ona su osobna, onakva kakva sam zamislila da će biti prije nego što sam se primila pisanja. Bojim li se zbog toga? Naravno. Pa zašto onda još uvijek pišem? Zato što vjerujem da će ti moja iskustva i spoznaje pomoći. Reći će ti da nisi sam/a. Otvorit će drugačiji svijet. Neka će ti pisma ići na živce, druga će te nasmijati. Željela bih da pisma daš još nekome. Mami. Kćeri. Prijatelju. Susjedi. Neka kruže. Namijenjena su baš svima. Zato što iz iskustava drugih možemo puno naučiti. Nismo najpametniji, nitko nije. Zato izvucimo znanje iz priča drugih ljudi. Mene inspiriraju mnogi. Među njima je Carola Rackete. Onim što radi uči nas o drugačijem, boljem svijetu. Divim joj se zato što neprestano dokazuje kako se možemo suprotstaviti i najvećim nepravdama, a kamoli ne naizgled nevažnim stvarima koje nas opterećuju. Uz to, odlučno koristi jednu od mojih najdražih riječi... No krenimo lijepo polako, sasvim ispočetka.

Carola Rackete nema vlastiti stan ni redovitu plaću. Ujutro ne trči po susjedstvu i vjerojatno rijetke večeri proživljava udobno ispružena na kauču u društvu najdraže knjige i dekice. Njezin je život sve prije nego običan.

Carola je kapetanica broda Sea-Watch 3, koji spašava ljude koji bježe iz ratnih područja. Na svijetu, naime, ima mnogo nemira: u Libiji, Siriji, Afganistanu... Mnogi ljudi koji žive ondje svakodnevno su u smrtnoj opasnosti. Ako žele preživjeti, nemaju izbora – moraju krenuti na opasan put od kuće. Pritom im pomaže i Carola Rackete. Brodom kojim zapovijeda spašava ih od utapanja u Sredozemnom moru.

Putnici na njezinu brodu žele živjeti u Europi zato što su uvjereni da ih tu čekaju mir i novi početak. Carola je naviknuta na takva putovanja, na njima je pomogla već mnogim ljudima.

Njezin je posao opasan, ali ona je vješta u njemu.

Zna što može očekivati putem, kakve se zamke kriju u Sredozemnom moru i zna upravljati brodom u podmuklim olujama. Na poslu se često susreće i s ljudima koji ono što ona čini smatraju nedopustivim jer se boje izbjeglica. Uvjereni su da su oni drugačiji, opasni, da unose nemir, čak i bolesti i nasilje.

Među takvima je i bivši talijanski premijer koji

Caroline brodove pune izbjeglica iz Libije nikako nije želio pustiti u Italiju. Caroli je zabranio iskrcavanje na Lampeduzi iako su njezini putnici hitno trebali pomoć. Zbog toga je bila razočarana i ljuta.

Našla se u teškoj situaciji zajedno s ljudima koje je spašavala.

Puna je dva tjedna plovila otvorenim morem bez jasnog cilja. Na brodu je imala četrdeset teško bolesnih i gladnih putnika, tako da se na sve moguće načine trudila pribaviti papire za uplovljavanje u sigurnu luku. No kad su na brodu ostali potpuno bez hrane te su bili teško bolesni, već potpuno na kraju snaga, shvatila je da unatoč zabrani mora uploviti. Rekla je samoj sebi: „Neću popustiti pred pritiscima. Ne bojim se posljedica. Spasit ću ljude s kojima putujem.”

Uhitili su je neposredno nakon što se usidrila. Policijska je ispitivanja podnosila mirno i dostojanstveno. Bila je uvjerena kako je nevina te je čvrsto vjerovala da je njezin otpor bio opravdan jer je morala dati prednost životu i reći NE političkoj vlasti.

Odjednom ju je poznavao čitav svijet. Za neke ljude je bila junakinja, a drugi su je prezirali. No nju nije bilo briga za tuđe mišljenje. Bili su joj važni životi nemoćnih izbjeglica; ljudi kakvi smo ona, ti i ja.

Kad je na kraju i sud donio odluku da je postupila ispravno, iako nije poštivala zabranu, mnogi su je željeli nagraditi za hrabre postupke. Među njima je bio i gradonačelnik Pariza. No Carola je ponovno odlučno izrekla riječ koja ju je vodila već i u luci na Lampeduzi

(a vjerojatno i prije na otvorenom moru): NE. Objas - nila je: „Ne želim nagrade. Neću primiti priznanje grada koji se ne brine za izbjeglice i otežava im život.”

Njezino NE je snažno odjeknulo. Carola je slijedila načela, dok je gradske počasti nisu zanimale. Time nam poručuje kako treba ostati vjeran svojim idealima, čak i onda kad zbog toga moramo odbiti osobne povlastice. Za Carolu je tolerantnije i ravnopravnije društvo važnije od svih nagrada.

Carola Rockete je nevjerojatno snažna i hrabra žena. Važan dio njezine snage i hrabrosti je i u tome što zna jasno i glasno reći NE. Suprotstavila se vlastima, policajcima, ljudima koji progone izbjeglice, čak i vlastitom strahu u okolnostima u kojima joj nitko ne bi mogao zamjeriti da je popustila. Izuzetno je važno reći NE u svijetu koji nas neprestano tjera da govorimo DA.

Svijet u kojem živimo nas, naime, još od ranog djetinjstva uvjerava u to da moramo biti marljivi i poslušni, neprimjetni i uslužni te da se moramo pokoravati ljudima koji imaju moć i vlast. Uvjerava nas u to kako sa zahvalnošću treba prihvatiti sve što se traži od nas i da u to ne treba sumnjati. Više od svega bismo se trebali pomiriti s tim da je tako kako je. Da se ionako ništa ne može promijeniti.