V izua lni st udiji da na s: m oć slik a
10
S engleskog preveo Miloš Đurđević (Objavljeno u časopisu TVRĐA, br. 1-2/2006.) Ulomci iz knjige: W.J.T. Mitchell, What Do Pictures Want? The Lives And Loves Of Images, The University of Chicago Press, Chicago and London, 2005.
Slikovni, odnosno vizualni obrat stoga nije jedinstven u našem vremenu. To je ustaljena narativna figura koja je danas poprimila specifičan oblik, a koja se u shematskom obliku čini dostupnom u bezbrojnim prigodnim varijantama. Kritičko i povijesno korištenje te figure bilo bi dijagnostičkim oruđem za analiziranje specifičnih trenutaka, kada neki novi medij, tehnički izum ili kulturalna praksa eksplodira u simptomima panike ili euforije (obično je oboje) glede vizualnog. Izum fotografije, uljanog slikarstva, umjetne perspektive, kiparskog odljeva, interneta, pisma, same mimeze, očigledne su instancije kada se čini da nov način stvaranja vizualnih slika označava povijesnu prekretnicu prema boljem ili lošijem. Pogrešno je konstruirati veliki binarni model povijesti centriran na samo jednu od tih prekretnica, i objaviti jedinstvenu veliku razdjelnicu između doba pismenosti (na primjer) i doba vizualnosti. Takve su pripovijesti zamamne, zgodne u svrhu trenutnih polemika, i beskorisne za pravu povijesnu kritiku. (…) Trebalo bi biti jasno kako je navodna hegemonija vidljivog u našem vremenu (odnosno u uvijek rastezljivom razdoblju moderniteta, ili jednako rastezljivoj domeni Zapada) utvara koja je nadživjela svoju upotrebljivost. Ako vizualna kultura išta znači, trebalo bi je generalizirati kao studij svih društvenih praksi ljudske vizualnosti, umjesto da se svede na modernost ili na Zapad. Živjeti u bilo kakvoj kulturi bez razlike znači živjeti u vizualnoj kulturi, osim možda u onim rijetkim slučajevima društva slijepih, koja upravo zbog toga zaslužuju posebnu pažnju svake teorije vizualne kulture. (…) Nesumnjivo je da vizualna kultura (kao materijal, oralna ili literarna kultura) može biti instrument dominacije, ali ne mislim da je produktivno izdvojiti vizualnost, ili slike, spektakl i nadziranje kao isključivo sredstvo političke tiranije. Htio bih da oko toga ne budem pogrešno shvaćen. Shvaćam da glavnina zanimljivog rada na vizualnoj kulturi dolazi od politički motivirane znanosti, napose studija konstrukcije rasne i spolne razlike u području pogleda. Ali odavno je prošlo uzbudljivo vrijeme kada smo po prvi put otkrili “muški pogled”, ili ženstveni karakter slike, a većina znanstvenika vizualne kulture koji se bave pitanjima identiteta toga su svjesni. A ipak nažalost postoji tendencija k vraćanju na reduktivni tretman vizualnih slika kao svemoćne sile, k određenoj vrsti ikonoklastičke kritike, koja zamišlja da je destrukcija, ili razotkrivanje lažnih slika, ravno političkoj pobjedi. Kako sam već drugdje rekao: “Slike su popularni politički protivnik, jer se prema njima može zauzeti čvrsto stajalište, a ipak, na kraju krajeva, sve ostaje uglavnom kako je i bilo. Skopički režimi mogu se neprestano zbacivati, bez ikakve vidljive posljedice za vizualnu i političku kulturu.”