INSTITUT ZA POLIGRAFIJU
Po bosanskim divanhanama često se pričaju tužne priče o bosanskim izbjeglicama iz devedesetih. Jedna se odnosi na gospođu koja je, nakon dolaska u Englesku 1994., odbila socijalnu i zdravstvenu pomoć namijenjenu bosanskim “muhadžirima“ jer ju je vrijeđao status izbjeglice. Naime, gospođa je odmah poželjela biti Engleskinja, a ne neka tamo izbjegla Bosanka. Na ovu priču podsjetio me je intervju povjesničara Zlatka Hasanbegovića u sarajevskim “Danima“ (br. 804, izašao 9. 11. 2012.) vođen u povodu izlaska njegove nove knjige pod naslovom “Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. – 1941.“ Hasanbegović, razvidno je iz intervjua, baš poput rečene gospođe u Engleskoj, ne želi biti Bošnjak u Hrvatskoj jer bi postao neka tamo manjina (što on nije jer je za njega “tzv. nacionalna manjina umjetni kalup i virtualna stvarnost“) koja isisava novac poreznih obveznika. Ali na ovu priču podsjetio me je i njegov govor na dženazi Mirsada Bakšića, umirovljenog brigadira i bivšeg vojnog tužitelja Republike Hrvatske u devedesetima. Budući da Hasanbegović tzv. kritizere vlastitog lika i djela naziva nekompetentnim, kao netko tko nije po zanimanju profesionalni hrvatski povjesničar, osvrnut ću se isključivo na njegove izjave u “Danima“ i govor na dženazi Mirsada Bakšića.
“Zavjetni“ neprijatelji Srbi i bošnjački pretakači iz šupljeg u prazno U govoru na Bakšićevoj dženazi (video zapis postoji na internetu) istaći će da muslimani u Hrvatskoj, bez obzira na nacionalno određenje, nisu tzv. lojalna manjina, što su po njemu postali Srbi kao abolirani pobunjenici i odmetnici od hrvatske države, već sastavni dio zaslužne većine. U biti, Hasanbegovićevu habitusu Hrvata islamske vjeroispovijesti nikako ne odgovara da ga netko poistovjećuje s manjinskim Srbima u Hrvatskoj, koji svoje porijeklo vuku od “naših prijetećih zavjetnih prekodrinskih neprijatelja“.
BEHAR 108
Takva izjava čudi budući da je njegovu zadnju knjigu izdala Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb, u suradnji s Medžlisom IZ Zagreb i Institutom Ivo Pilar. Hasanbegoviću se naprosto gade manjine i njihovo neprestano “manjinsko kukanje i zanovijetanje”, zatim “profesionalni bošnjački aktivisti u Hrvatskoj koji pretaču iz šupljeg u prazno novac hrvatskih poreznih obveznika“, a izdavači njegove zadnje knjige (dva od tri) novac dobivaju iz onog dijela proračuna RH namijenjenog za nacionalne i vjerske manjine. Uostalom, nisu li najmanje 20.000 Bošnjaka u Hrvatskoj porezni obveznici. Također, i prva Hasanbegovićeva knjiga “Muslimani u Zagrebu“ bila je prijavljena Savjetu za nacionalne manjine RH, u sklopu izdavaštva Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod“, u kojemu je Hasanbegović osam godina obnašao dužnosti člana Glavnog odbora, a kasnije i potpredsjednika Društva. Bio je i dugogodišnji član redakcije bošnjačkog časopisa za kulturu “Behar“ i nikada “Preporodu“ nije vratio novac poreznih obveznika koji je potrošio za svoju knjigu, a koju na kraju nije štampao u “Preporodu“. O čemu u stvari priča Hasanbegović, koji je svoju karijeru profesionalnog hrvatskog povjesničarskog aktivista (islamske vjeroispovijesti) započeo devedesetih kao član Hrvatske čiste stranke prava, Hrvatskog oslobodilačkog pokreta i osnivača Starčevićijanske mladeži. U potonjoj je bio “primus inter pares“ (prvi među jednakima), da bi kao ugledni znanstvenik osvanuo kao jedan od udarnih govornika iz redova Počasnog bleiburškog voda o “simbolima neslobode hrvatskog naroda i hrvatskoj nacionalnoj neslozi“ na Bleiburškoj komemoraciji 2012.
Uloga većeg Hrvata od Zrinskog i Frankopana Umjesto da se uklopi u suvremenu definiciju nacionalnosti, po kojoj se Hrvatom može osjećati i Japanac
islamske vjeroispovijesti i Koreanka pravoslavka ili, ako ništa, barem suvremenu definiciju građanina neke zemlje, po kojoj Zlatko Hasanbegović naprosto jest hrvatski građanin, on ne prestaje gurati sve Bošnjake u hrvatstvo (pozivajući se na ideje oca hrvatske domovine Ante Starčevića) s opasnom dozom retorike koju bi prosječni hrvatski građanin ocijenio “ustaštvom“, i to s jednim jedinim ciljem - da se osobno u ulozi većeg Hrvata od Zrinskog i Frankopana ne bi osjećao kao manjinski uljez i šlepator, nego kao većinski koljenović i starinović. Govor na Bakšićevoj dženazi završava ovim riječima: “Dragi Mirzo, dragi prijatelju, hvala ti na svemu, baklju tvoje i naše ideje upalio je otac domovine dr. Ante Starčević, a njezina žeravica, kojoj si i ti u ovom vremenu prinosio, s naše muslimanske strane, još uvijek tinja i žari, i uz Božju pomoć će se ponovno rasplamsati... i nećemo izdati.“ Moraju li svi hrvatski Bošnjaci biti starčevićanci kako bi Zlatko konačno bio punopravni Hrvat islamske vjeroispovijesti? U tu svrhu, u svojim odgovorima novinarki “Dana“, koristi se goebbelsovskim poučkom u matematici, pa od činjenice da su trećinu ustaške vojske činili muslimani, pravi novu povijest: trećina muslimana su bili ustaše. Riječ je o dijelu intervjua u kojem se skanjuje nad time da bosanski navijači na utakmici s hrvatskom reprezentacijom viču: “Gazi, gazi ustaše“. Ovdje je riječ o monstruoznoj podvali, ispod stola, pozitivne identifikacije u smislu da navijači ne mogu vikati “ubi, ubi ustaše“ kada su istom ustaška djeca i unuci nesvjesna svoga ustaštva – barem u trećini. Uostalom, tko je ikada navijačka ludila i vikanja ozbiljno shvaćao? “Ubi, ubi ustašu“ jednako je nevažno za jednog povjesničara ili bilo kojeg inteligentnog čovjeka kao i Torcidino vikanje “ubi, ubi purgera“ ili navijanje Bad Blue Boysa “ubi, ubi tovara“. No Hasanbegović pokušava proturiti nešto drugo, goebbelsovsko.
15