Sveta povijest i duhovno viteštvo u Bosni i Hercegovini borbi između šehova i uleme, koja se tada vodila radi najvećeg islamskog mistika svih vremena lbni Arebije 560-630. (1165.-1240.). Naš šeh Abdullah napisao je cijeli niz manjih i većih djela u obranu mistične nauke i njezina prvaka. Najglasovitije mu je djelo komentar na lbni Arebijino djelo Fususu’l-hikem (Mozaici mudrosti) u dvije debele sveske, gdje je učeno obranio pisca i njegovu nauku. Zato je i dobio počasni naslov Komentator Fususa. Zadnjih deset godina života proboravio je putujući po svijetu, da se upozna sa suvremenim šehovima. Iza duljeg boravka u Kairu zaputio se po drugi put u Meku i Medinu 1046. (1636.). Kasnije ga nalazimo u Damasku, gdje uz grobnicu lbni Arebijiu boravi dulje vremena proučavajući mu djela i prosvjedujući se njegovim duhom. Zadnje dvije-tri godine života proveo je u Konji pokraj zemnih ostataka Sadruddina Konjevije i Dželaluddina Rumije. Tu ga je i smrt zatekla koncem 1053. (1643.). Sahranjen je kod grobnice spomenutog Sadruddina i po vlastitoj oporuci uklesan mu je na spomeniku ovaj natpis: “Ovo je grob siromašnog božjeg putnika na zemlji i nebu Abdullaha Bošnjaka, Rumije, Bajramije”. Ostavio je iza sebe sina Hasan-efendiju, koji je kao profesor predavao na najvišim kolegijima u Carigradu i napisao više od 20 djela, koja mu pronose ime po islamskom svijetu. Mehmed Tahir, Biografije osam osmanlijskih šehova, Bašagić: Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Abdullah Muzaferić rodom Sarajlija. Hammer ga zove Tausendkünstler i veli, da ie izumio nekakovu novu vrstu ćuprije na lađama. Živio u prvoj poli XVIII. stoljeća. Hećim-oglu Ali-paša uveo je tu ćupriju u tursku vojsku. Abdullah-paša Teftedarija rodio se u Sarajevu 1135. (1722.). Otac mu je Smailaga bio u sviti kod Hećim-oglu Alipaše, ugledna ličnost. Kasnije je postao bosanski defterdar. Kad je Abdullah došao u Carigrad, stupio je u dvor, gdje je napredovao do silahdara. Iz dvora je 1187. (1773.) imenovan vezirom i zamjenikom velikog vezira. Kasnije je bio namjesnik u Sivasu, Mer’ašu, beglerbeg od Anadola, od Rumelije i serasker vojske, koja je išla na Israil. 1194. (1780.) imenovan je namjesnikom na Bosni, kojom je mudro upravljao sve do tragične smrti (29. reb. I.) 1199. (1785.). Kad nije htio pristati, da se Pounje predade Austriji, opremili su mu iz Carigrada flašicu otrova, koju je popio pred carskim ulakom i rekao poznate riječi: “I glavu ću svoju dati, a kamena jednog nedam”. (Baš vererum, bir taš vermem). Sahranjen je u Travniku u posebnom turbetu. Abdulbaki-ef. rodom iz Bosne. Nauke slušao u zavičaju i Carigradu kod zemljaka Hasan-ef., sina Komentatora Fususa. Kao profesor na Ibrahim-pašinoj medresi umro u cvijetu mladosti 6. rebia I. 1096. (1684.). Abdulkadir-beg sin Meleć Mehmed-paše. Po svršetku nauka bio je muderis. a 1223. (1808.) postao munla od Oalate, 1230. (1814.) od Edrene, 1234. (1818.) od Meke, a 1238. (1822.) od Carigrada. 1250. (1834.) kazasker od Anadola, 1256. (1840.) član visokog vijeća, a 1259. (1843.) postao reisu’l-ulema. Umro 1262. (1845.) i zakopan kod džamije Sultanije Zejneb. S. O.: III. 350. Abdulkerim-ef. Simzade, sin Mehmed-ef. Sagradio je u Sarajevu medresu zvanu Drveniju 1189. (1775.), koja je ležala na obali Miljacke prema Dugom sokaku.
54
BEHAR 95