Intervju: Šejh Halil Brzina Hulusi
SUFIZAM
Intervju: Šejh Halil Brzina Hulusi Razgovarao: Šukrija Džidžović
Poklonjena sloboda novo je ropstvo Dolaskom u Sarajevo, prije nekoliko dana, sretoh prijatelja koji će me počastiti susretom koji ću pamtiti dok živim. Polahko, penjući se sarajevskim sokacima, zaputismo se do Mejtaša, gdje ću po prvi put u životu zakoračiti na vrata tekije, u kojoj ću prisustvovati zikrullahu, klanjati namaz i, po prvi put u životu, razgovarati s domaćinom tekije - Šejhom. U tekiji sam, osjećam tremu, čini mi se da me pomalo obuzima i strah od nepoznatog. Već trenutak poslije Šejh i ja sjedamo na sećiju koja je predviđana za njega i njegove goste, prethodno prolazeći pokraj momaka koji ustaju i s velikim poštovanjem, dok prolazimo, stavljaju desnu ruku na srce te pognute glave čekaju da sjednemo. Ubrzo na sofru ispred nas stiže čaj i rahatlokum. Sve oko mene djeluje nekako čudesno umirujuće, pa i glas Šejha koji naš razgovor započe Bismillom. Iako sam na papiru otprije skicirao pitanja za razgovor, u trenu mi postadoše besmislena. Nije on političar pa da mu postavljam pitanja, pomislih. Razgovarat ćemo onako, spontano, obećah si u sebi. Tako i bi. Ja ponešto upitah, a šejh Halil Hulusi odgovaraše. Kažu da su zapravo rijetke prilike kad šejhovi govore o sebi, ali zato kad započnu – ne pada nam napamet prekidati ih. Dopustimo stoga našim srcima da naslućuju, a očima da čitaju.
108
Odakle ćemo krenuti?, upitah ga… tek toliko da prekinem tišinu koju je uljepšavala tiha muzika ilahije. Prije svega, želim dobrodošlicu našem gostu, uredniku Sabaha gospodinu Šukriji, koji nam prenosi selame iz Amerike, gdje su i neki naši dragi prijatelji, imami, koji su čuvari Allahove riječi, koji pozivaju i budno bdiju nad našom braćom muslimanima, osobito Bošnjacima s ovih prostora. Sretan sam kada sretnem ljude poput vas, koji nastoje, iako ne djeluju oficijelno u okrilju Islamske zajednice, probuditi i otrgnuti od zaborava taj naš izvorni zov Vjere i ono što mi uistinu jesmo. Otrgnuti od zaborava tu našu bit, tu našu originalnost življenja - kako uzvišene Vjere, tako i očuvanja kulturno-historijske tradicije, naše baštine, naših običaja, našeg jezika pogotovo. Zato uvijek činim dovu za sve muslimane, sve prijatelje, a naročito za naše muslimane koji žive u SAD-u, a ne zaboravljaju ni svoju vjeru, ni svoju domovinu. Nadati se je da ćete očuvati i svoj jezik, svoju tradiciju i svoju baštinu, i da ćete uvijek biti vezani za izvor svoj, odnosno da nećete zaboraviti svoju rodnu grudu, jer i Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ljubav prema domovini dio je vjere“. Kada ga zamolih da mi u nekoliko riječi kaže nešto o sebi, pripali cigaretu, povuče dim i učini mi se da mu kroza taj dim
BEHAR 93-94
pogled odluta u daljine. Govorio je polahko, kao da govori nekom ko nije u istoj sobi. Zarana, još dok bijah dječačić, iako je vladajuća ideologija potiskivala sve što je vjersko, nacionalno, slobodoumno, osjetih žar Vjere i taj neodoljivi zov vjerskog zanosa nosio me je kroz čitav život. Redovito sam obavljao sve vjerske dužnosti i, kad završih sedmi razred osnovne škole, poželjeh upisati medresu. No, tu moju želju moj rahmetli babo energično odbi. Zašto?! To nikad nisam saznao. Svaka moja noć tokom osmog razreda prošla je u suzama i nedosanjanim snovima o nastavku školovanja u medresi. S obzirom na nepokolebljiv stav mog oca da me ne upiše u medresu, Allahovom voljom osjetih još veću želju i volju za proučavanjem Vjere i vjerskog. Čitao sam sve što je uopće bilo dostupno u to vrijeme, a u tome su mi pomagali i brojni prijatelji koji su raspolagali literaturom i neophodnim znanjem. Ipak, posebnu zahvalnost dugujem imamu Ali ef., kućnom prijatelju moga rahmetli babe te glavnom imamu u mom rodnom mjestu, koji mi je omogućio da koristim kako biblioteku medžlisa, tako i njegovu vlastitu. Znajući koliko će me to obradovati, on je običavao obavještavati me o izlasku svake nove knjige, brošure, časopisa. Tokom studija osjetio sam svu puninu življenja uzvišene Vjere, te bogatstvo dostupnosti literature i nesmetane komunikacije s braćom i sestrama u Vjeri. Sreo sam mnoge ljude i drage prijatelje, studente iz Bosne i mnogih drugih zemalja. Pritom moram istaknuti da sam od ranog djetinjstva tragao i ne znajući za čime, a kad progledah, vidjeh da se pronađoh u ljepoti Vjere - u tesavufu. Tada dokučih i razaznah da svi koji iskreno žude i traže znanje i istinu kroza tarikat i tesavuf ostanu zabezeknuti spoznajom – najprije, naime, nađu sebe u ljepotama tesavufskim, a tek potom vide ljepote tesavufa u sebi! Poznavaoci tesavufa i tarikatski putnici mnogo toga preniješe mi o tarikatu, zikrullahu, ahlaku, iršadu, muršidima, edebu, himetu, hizmetu... Po dolasku u Beograd, tokom svakodnevnih boravaka u džamiji i islamskom centru, susretao sam mnoge čestite ljude različitih nacija, svjetonazora, zanimanja, rasa, ali i čvrste vjernike, ašike, sufije. Umio sam slušati i čuti! Hvala Allahu, imadoh priliku sretati, razgovarati, pitati vrhunske vjerske i svjetske autoritete od Bosne do Belha. Malo zato stavljah u torbu na prsima, a malo u onu za vratom. Moj interes za tesavuf po povratku u Bosnu nije prestao, ali moram priznati da sam prošao i faze iskušenja za kojih sam lutao, ne znajući ni šta hoću, ni šta tražim. Ali, jedan susret i razgovor s dragim mi prijateljem i prvim vodičem na časnom putu tarikatskom, hadži šejhom Šefikom ef. Alićem, na me ostavi trajan dojam, utisnuvši mi trajan pečat i usmjerenje koje nikad više, uz Allahovu pomoć, nije pokolebano. Nakon jedne moje ruje i viđenja, naime, šejh Šefik ef. bio je inicijator da odemo do šejha hadži Halida ef. Salihagića u Fojnicu. Eto, taj susret i taj višečasovni razgovor bili su svjetlost koja mi je pomogla da progledam i po prvi put otkrijem da je upravo takav pristup životu, takvo poimanje punine univerzalne vjere Dini-Islama – moj put, da je to onaj mirisni zanos Vjere koji me pratio od djetinjstva, a ja ga sve dotad ne umijeh odgonetnuti. Vidjeh upravo ono što maločas rekoh – vidjeh sebe u ljepoti raskošne misli hadži Halida efendije i shvatih! Vidjeh sebe u ljepotama tesavufa! Taj prvi odlazak u Fojnicu i taj sudbinski
BEHAR 93-94
Moram istaknuti da sam od ranog djetinjstva tragao i ne znajući za čime, a kad progledah, vidjeh da se pronađoh u ljepoti Vjere - u tesavufu. Tada dokučih i razaznah da svi koji iskreno žude i traže znanje i istinu kroza tarikat i tesavuf ostanu zabezeknuti spoznajom – najprije, naime, nađu sebe u ljepotama tesavufskim, a tek potom vide ljepote tesavufa u sebi! susret, koji se zbio u prisustvu šejha Šefika ef. Alića, bijaše prekretnica života moga, susret koji mi tada biješe bezmalo nepojmljiv iz više razloga: - premda ga prvi put okom ugledah, vidjeh čovjeka kojega sam dobro znao i odmah prepoznao; odmah u njemu vidjeh Šejha, i odmah znah da sam ga našao, da je on moj Šejh; - kad se poselamismo s njim i kad poljubismo ruku tom mubarek čovjeku, on se okrenu hadži Šefiku i upita ga: ,,Ko ti je ovaj mladić?”. Hadži Šefik mu odgovori: „Moj dobar ahbab, hadži-efendija”, a šejh h. Halid ef., okrećući se prema meni, reče hadži Šefiku: „Pa zar ne vidiš da je to Hulusi?” Ne znah tada da sam počašćen i da sam dobio tesavufsko ime Hulusi, i to baš ime mog šejha, što mi je naknadno hadži Šefik ef. pojasnio. Ne znah tada ni da je šejh Halid, pri tom susretu, hadži Šefika ef. molio da, kad god ga pohodi, povede i mene, budem li mogao doći. Tako i bi! Zahvaljujem Allahu Uzvišenom da mi je za prijatelja dao šejha h. Šefika ef., koji me, Allahovom voljom, dovede do mog mubarek šejha h. Halida ef. Salihagića, kojega sam u stopu pratio i, žedan muhabeta, s hudurom slušao, a zikrullahom napajao dušu. Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, po izunu hadži Halida ef., dobih „zaduženje i ovlaštenje“ – obavezu da „vodim“ zikrullah u svom rodnom mjestu. Početkom devedesetih preselio je moj šejh h. Halid ef. Salihagić, k.s., pa sam svoj tarikatski put nastavio sa šejhom Behaudinom ef. Hadžimejlićem, r.a., koji mi je dao idžazet (šejhovsku diplomu) i promaknuće u zvanje šejha, te sa šejhom Mesudom ef. Hadžimejlićem, r.a., od koga dobih hilafet – duhovno nasljedstvo. I dalje sjedimo i već ispijamo drugu čašu tekijskog čaja koji mi iznimno prija sve vrijeme razgovora. Upitah Šejha da mi pojasni ulogu tekije. Brojne su aktivnosti nakšibendijske tekije „Mejtaš“. U njoj sam pročelnik - ponajprije na brizi, pozivanju, prihvatanju, pomaganju i podučavanju onih kojima je pomoć potrebna. Tekija je kuća vjere, ibadeta, kuća mira i sloge, kuća veličanja Allaha Uzvišenog i donošenja salavata na Poslanika, s.a.v.s. Ali tekija je i kuća međusobnog razumijevanja, pomaganja, kuća jedinstva u kojoj se traži i spoznaje put ispravnog vjerovanja i djelovanja – življenja, dakle! Uz Allahovu pomoć, činimo sve da tekija bude u funkciji 24 sahata, da se ljudi upoznaju i zbliže, da se obuče i prihvate uzvišenu Vjeru, da se drže propisa, da gradimo insanijet čovjeka, da ga učimo i pozivamo dobru i dobročinstvu. Cilj nam je podučiti ga i odgojiti uz ispravno vjerovanje i djelovanje, te osigurati uvjete za to. Ističem da tekija ima i svoje medžlise diljem Bosne i Hercegovine te u dijaspori.
109